Top Banner

Click here to load reader

Stvarno Pravo - Rimsko pravo

Nov 29, 2015

ReportDownload

Documents

Stvarno pravo - dio rimskog prava

POJAM I VRSTE STVARNIH PRAVA U RIMSKOM PRAVUStvarna prava zajedno s obveznim i nasljednim pravima spadaju u imovinsko pravo. Stvarno pravo je prema tome skup pravnih pravila kojima se ureuju pravni odnosi meu ljudima s obzirom na stvari, a po kojima se ovlateniku stvarnog prava priznaje potpuna ili djelomina neposredna vlast na stvari, a svima drugima se zabranjuje diranje u tu stvar ukoliko je ona preputena raspolobi stvarnopravnog ovlatenika. Najvanije razlike izmeu stvarnih i obveznih prava su: stvarnopravni odnos je odnos izmeu ovlatenika stvarnog prava (vlasnik) i svih drugih osoba koje bi dole u dodir sa stvari koja je predmet tog stvarnopravnog odnosa. Obvezno pravo je samo pravni odnos izmeu odreenog vjerovnika i dunika. Zato se stvarnopravno ovlatenje moe ostvariti tubom prema svakome tko dri stvar, a obvezno pravo samo prema odreenoj osobi obvezanog dunika. Stvarna prava su prema tome apsolutna jer djeluju prema svima, a obvezna prava su relativna jer djeluju samo prema osobi obveznog dunika.

Objekt stvarnog prava je stvar, a objekt obveznog prava je inidba obveznika iako se ta inidba sastoji i u davanju stvari. U takvom sluaju vjerovnik jo nema nikakvo pravo na stvar dokle god mu je dunik ne preda. Tek onda e vjerovnik eventualno stei stvarno pravo. Obveze mogu biti samo razlog (causa) za osnivanje pravnih poslova. Ukoliko obvezni dunik prije predaje otui stvar nekome treemu, vjerovnik nee moi stvar traiti od tog treeg jer mu taj nije ni na to obvezan. On e tada morati od svog obveznog dunika traiti naknadu tete.

Stvarno pravo prati stvar bez obzira u ije ruke ona dola. Zato e npr. ovlatenik stvarnog prava uivanja tue stvari zadrati svoje pravo na stvar makar vlasnik prenese vlasnitvo stvari na treega. Naprotiv, zakupni odnos, koji je samo obvezni odnos izmeu zakupodavca i zakupnika, utrnuti ako zakupodavac proda zakupni objekt nekom treem (ali e iz zakupnog odnosa ostati zahtjev za naknadu tete).Stvarna prava djeluju prema svima ostalima i nareuju im prema ovlateniku negativno dranje (nesmetanje). Obvezna prava nareuju obvezniku da u korist ovlatenika vri neku odreenu inidbu (moe se sastojati i u proputanju). Bez aktivnog djelovanja dunika, obvezni ovlatenik ne moe ostvariti svoje pravo. Stvarna prava su trajna, a obvezna kao prolazna jer ispunjenjem inidbe obveza nestaje.Rimski pravnici su razliku izmeu stvarnih i obveznih prava izrazili razlikom akcija, tj. tubi koje slue za zatitu jednih i drugih. Actio in rem slui za zatitu stvarnih, a actio in personam za zatitu obveznih prava. Actio in rem sadri tvrdnju vlastitog stvarnog prava te se moe podii protiv svakoga koji po svome dodiru sa stvari vrijea pravo stvarnopravnog ovlatenika. Jo se zovu i vindicationes. Actio in personam sadri tvrdnju o postojanju dunosti na inidbu odreene osobe te se moe uperiti samo protiv odreenog obveznika koji je iz nekog tipinog razloga (kontrakta ili delikta) nuan izvriti neku inidbu (dare, facere, praestare). Ta je razlika izraena u doba formularnog procesa u zahtjevu (intenciji) odgovarajuih formula. Stvarna prava ovlauju na ekonomsku upotrebu i iskoritavanje stvari u punom ili djelominom opsegu. Najvanije i sadrajem najopsenije pravo je pravo vlasnitva (plena in re potestas). Samo ovdje stvar potpuno i iskljuivo pripada ovlateniku vlasnikog prava te se on moe njome neogranieno po volji sluiti i njome raspolagati. Ostala stvarna prava su stvarna prava na tuoj stvari (iura in re aliena). Ovdje se ovlatenik smije koristiti tuom stvari samo na tono odreeni i ogranieni nain, a sve ostale vrste njena iskoritavanja pripadaju vlasniku. Vlasnik je ovdje ogranien samo utoliko ukoliko u korist drugoga postoji takvo stvarno pravo na njegovoj stvari. Ovdje spadaju zemljine slunosti (servitutes ili iura praediorum), a zatim se pojavilo pravo uivanja tue stvari (ususfructus) i pravo upotrebe (usus). Justinijanovi kompilatori su ih sve sabrali pod zajedniki naziv servitutes (slunosti). Podijelili su ih na servitutes personarum (osobne slunosti, osnovane u korist osoba, kao uivanja i upotreba) i servitutes praediorum (zemljine slunosti, osnovane u korist susjednih zemljita). Kasnijeg porijekla su emfiteuza i superficies koje su svoje definitivno pravno ureenje kao stvarna prava na tuoj stvari dobile u kasno carsko (postklasino) doba. Potkraj republike razvilo se i zalono pravo (pignus i hypotheca) kao stvarno pravo na tuoj stvari koje slui vjerovniku kao sigurnost za ispunjenje neke njegove trabine iz obveznog odnosa, za razliku od ostalih iura in re aliena koje njihovu ovlateniku pruaju samo pravo upotrebe ili uivanja tue stvari u irem ili uem opsegu. Prema tome ima 5 stvarnih prava: vlasnitvo i etiri stvarna prava na tuoj stvari (slunosti, emfiteuza, superficies i zalono pravo). Faktina vlast na stvari uz koju se nadovezuju stanovite pravne posljedice zove se posjed (possessio). Posjed se sistematizira u stvarna prava i slui kao podloga za stjecanje stvarnih prava.

POJAM STVARI U RIMSKOM PRAVU TJELESNE I NETJELESNE STVARI (RES CORPORALES I RES INCORPORALES)

Pravo smatra za stvar u uem smislu ljudima dostine prostorno odijeljene komade vanjske prirode. U tom smislu se govori o tjelesnim stvarima i naelno samo one mogu biti objektom stvarnih prava. Kasnije se pojam iri i poinje podrazumijevati da taj pojam oznaava sve ono to moe biti predmetom pravnih odnosa i pripadati neijoj imovini. Javlja se opreka izmeu tjelesnih i netjelesnih stvari. Gaj kao res corporales smatra stvari koje se mogu dotaknuti (quae tangi possunt), a pod netjelesnim stvarima smatra stvari koje se ne mogu dotaknuti pod ime se podrazumijevaju prava. Time se netjelesne stvari poistovjeuju sa samim pravom. Prema Gaju u res incorporales ulazi: pravo nasljedstva (hereditas), pravo uivanja tue stvari (ususfructus), obvezna prava (obligationes) i zemljine slunosti (iura praediroum). Tu ipak ne ubraja pravo vlasnitva jer rimski pravnici pravo vlasnitva na stvari poistovjeuju sa samom stvari (corpus) pa se pravo vlasnitva ubraja u tjelesne stvari, a ne u prava. Takvo razlikovanje je imalo u rimskom pravu vanost jer su za obje skupine vaili djelomino razliiti propisi. Tako se samo nad tjelesnim stvarima mogao imati posjed i vlasnitvo koje se stjee putem posjeda (dosjelou i tradicijom). Ipak, kasnije se uvodi i posjed prava, tj. posjed netjelesnih stvari.

DIOBE TJELESNIH STVARI

RES IN COMMERCIO I RES EXTRA COMMERCIUM

Ova opreka se temelji na injenici da sve stvari ne mogu biti objektom privatnih imovinskih prava. Mnoge stvari su izuzete iz privatnopravnog prometa jer se ne nalaze ni u ijoj imovini, a i zbog toga to mnoge takve stvari ne mogu uope ui u privatnu imovinu jer su posebnim odredbama izuzete iz pravnog prometa (res extra commercium). Razlozi za iskljuivanje takvih stvari iz pravnog prometa mogu biti dvojaki: humani iuris i divini iuris.

Res extra commercium humani iuris su bili: res communes omnium, a to su zrak, tekua voda javnih rijeka, more i morski al, tj. dio morske obale dokud dopire plima. To su za fitiki ivot ljudi nune potrebne stvari koje nisu namijenjene privatnom vlasnitvu, nego zajednikoj upotrebi svih ljudi. Res publicae (javne stvari) su prema izvornom shvaanju takve stvari koje su u vlasnitvu drave, tj. rimskog naroda, a izuzete su iz pravnog prometa dokle god slue svrhama. No, kad je opinama pa zatim i dravi kao fisku bila priznata privatnopravna sposobnost postojala je i gospodarska imovina drave i opina koja je potpadala pod privatno pravo (npr. imovina za rasvjetu ulica, kola itd.), a kao res extra commercium smatrale su se samo one stvari drave ili opine koje su sluile neposrednoj opoj upotrebi (javni putovi i ceste, trgovi, kazalita, kupalita, luke) Opa upotreba takvih stvari je bila zatiena pretorskim interdiktima. Res extra commercium divini iuris su bili: Res sacrae, tj. stvari posveene posebnim aktom konsekracije kulta bogova (hramovi, rtvenici. kipovi bogova, predmeti kulta), Res religiosae, tj. stvari posveene kultu pokojnika. U prvom redu se misli na grobove graana i robova. Oni su izuzeti iz pravnog prometa aktom sahrane mrtvaca ili njegova pepela uz pristanak vlasnika zemljita. Res sanctae, to su gradski zidovi i gradska vrata, a u staro doba i zemljine mee. Time su pod zatitu bogova stavljeni gradovi i privatno zemljino vlasnitvo, a smrtnom kaznom je bio kanjen onaj tko bi prelazio preko gradskog zida umjesto da ide kroz vrata.

RES MANCIPI I RES NEC MANCIPI

Ova dioba proizlazi iz res in commercio i vjerojatno je osnovna dioba stvari. U italsko doba, res mancipi su bili: italska zemljita i zgrade (a prije samo ui rimski teritorij), robovi, domaa radna stoka za vuu i noenje tereta (goveda, mazge. konji) i etiri najstarije poljske slunosti puta i vodovoda (iter, actus, via i aquaeductus). Sve ostale stvari su bile res nec mancipi (sitna stoka, pokretnine, novac i provincijalna zemljita). Pravna razlika se oituje u nainu prijenosa vlasnitva nad njima. Nad res mancipi, vlasnitvo se moglo prenositi samo sveanim formalistikim aktom mancipacije ili in iure cesije, dok su se nad res nec mancipi mogle prenositi neformalnom predajom (traditio). Razlog ovakve diobe vjerojatno lei u ekonomsko-socijalnim prilikama arhainog doba. Res mancipi su obuhvaali najvei i najvaniji dio seljake imovine. Naravno da je za takvu imovinu bilo u interesu pojedinca i itave zajednice odreeno ograniavanje otuivanja, pa je zato stavljeno pod kontrolu javnosti sveanim aktom mancipacije i ini ure cesije. Na taj nain je onemogueno peregrinima stjecanje tih stvari (nisu imali ius comercii). Druge hipoteze tendiraju miljenju da su res mancipi izvorno bile u kolektivnom vlasnitvu gensa koje su tek kasnije prele u individualno vlasnitvo. Zato je njihovo otuivanje u poetku bilo nemogue, tj. bilo je podvrgnuto pristanku i kontroli itavog kolektiva. Razvojem robovlasnike robne proizvodnje, razmjene i trgovine i irenjem rimske drave dobivaju sve veu vanost res nec mancipi. Formalnosti man