1. TERMIN MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO potekao je od Benthama i zamijenio stari izraz „Pravo naroda“. Termin „Pravo naroda“ nastao je kao rezultat zablude u koju su pali italijanski pisci XV i XVI vijeka, stavljajući znak jednakosti između međunarodnog prava i rimskog ius gentiuma. IUS GENTIUM je dio rimskog prava koji se odnosio na strance, tj. stanovnike Rima, koji nisu posjedovali status građana. Primjenjivano je od strane praterora pelegrinus-a i predstavljalo je, zajedno sa ius civile-om, unutrašnje rimsko pravo, koje se najčešće odnosilo na vlasništvo i ugovore, tj. Poslove prometnog prava. IUS CIVILE je rimsko građansko pravo koje je regulisalo pravne poslove isključivo između građana Rima i koje je bilo primjenjivano od strane praetora urbanusa. *IUS COGENS su norme međunarodnog prava koje vezuju sve države, apsolutno su obavezne prirode, a nastaju kao izraz volje cjelokupne međunarodne zajednice. 2. POJAM MEĐUNARODNOG PRAVA -U formalnom smislu riječi, međunarodno pravo predstavlja sistem pravnih pravila koja regulišu pravni položaj i odnose subjekata međunarodnog prava, kao i pravni položaj i odnose drugih jedinki od međunarodnog interesa. Prema tome, formalni pojam međunarodnog javnog prava podrazumijeva sljedeće elemente: a) Međunarodno pravo je sistem pravnih pravila. b) Kao sistem pravnih pravila ono reguliše pravni položaj subjekata međunarodnog prava i drugih jedinki od međunarodnog interesa.
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1. TERMIN MEĐUNARODNO JAVNO PRAVO potekao je od Benthama i zamijenio stari izraz „Pravo naroda“. Termin „Pravo naroda“ nastao je kao rezultat zablude u koju su pali italijanski pisci XV i XVI vijeka, stavljajući znak jednakosti između međunarodnog prava i rimskog ius gentiuma.
IUS GENTIUM je dio rimskog prava koji se odnosio na strance, tj. stanovnike Rima, koji nisu posjedovali status građana. Primjenjivano je od strane praterora pelegrinus-a i predstavljalo je, zajedno sa ius civile-om, unutrašnje rimsko pravo, koje se najčešće odnosilo na vlasništvo i ugovore, tj. Poslove prometnog prava.
IUS CIVILE je rimsko građansko pravo koje je regulisalo pravne poslove isključivo između građana Rima i koje je bilo primjenjivano od strane praetora urbanusa.
*IUS COGENS su norme međunarodnog prava koje vezuju sve države, apsolutno su obavezne prirode, a nastaju kao izraz volje cjelokupne međunarodne zajednice.
2. POJAM MEĐUNARODNOG PRAVA-U formalnom smislu riječi, međunarodno pravo predstavlja sistem pravnih pravila koja regulišu pravni položaj i odnose subjekata međunarodnog prava, kao i pravni položaj i odnose drugih jedinki od međunarodnog interesa.Prema tome, formalni pojam međunarodnog javnog prava podrazumijeva sljedeće elemente:a) Međunarodno pravo je sistem pravnih pravila.b) Kao sistem pravnih pravila ono reguliše pravni položaj subjekata
međunarodnog prava i drugih jedinki od međunarodnog interesa.
Osnovna zamjerka formalnoj definiciji, jeste to da ona ništa ne govori o suštini međunarodnog prava, o čemu govore materijalne definicije.
U materijalnom smislu, međunarodno javno pravo predstavlja objektivnu autonomnu normu ili imperativ međunarodne zajednice. Kao elementi mogu se navesti:
a) Međunarodno pravo je pravo međunarodne zajednice. Osnovni cilj ili funkcija međunarodnog prava je stvaranje uređenih pravnih odnosa u međunarodnoj zajednici.
b) Međunarodno pravo je autonomna norma ili imperativ.
c) Konsenzualne je prirode.
d) Međunarodno pravo je objektivna norma ili imperativ, što znači da je međunarodno pravo objektivni poredak, koji je iznad volje pojedinih država.
*Važno: Postoji spor o mogućnosti nepostojanja međunarodnog prava, koji se izvodi iz činjenice da su države same po sebi suverene i da ne postoji naddržavni autoritet. Međutim, to nije tačno, pošto je prinuda u međunarodnom pravu itekako prisutna, kao na primjer u slučajevima kada Savjet bezbednosti djeluje na osnovu glave VII Povelje UN-a.
3. PERIOD POSLIJE PRVOG SV. RATA- KONSTITUISANJE OPŠTEG MEĐUNARODNOG PRAVA
-Period između 2 svjetska rata. U ovom periodu se postavljaju temelji pozitivnog, univerzalnog međunarodnog prava, koje gubi svoj ekskluzivni evropski karakter i počinje da prerasta u pravo svihj država.Radikalnu promjenu u tom pravcu predstavlja Pakt Društva naroda, kao ustavni akt prve univerzalne političke organizacije. Čl. 1. Pakta predviđao je da svaka država može postati član društva naroda, ako se za njen prijem izjasne 2 trećine prisutnih članova Skupštine društva.Stvaranje Društva naroda je bilo od suštinskog značaja za razvoj međunarodnog prava, time započinje era multilatelarizma.Pakt Društva naroda je ograničio pravo na upotrebu sile u odnosima između država. U tu svrhu je izgrađen sistem kolektive bezbjednosti, koji je predstavljao revolucionarnu inovaciju u međunarodnim odnosima. Ustanovljen je i međunarodni sud pravde, kao prvi svjetski sud u istoriji.U društv naroda započinje organizovan napor na kodifikaciji međunarodnog prava. Na konferenciji održanoj u Hagu 1930. God. Usvojene su 3 konvencije: Konvencija koja se ticala izvjesnih pitanja koja se odnose na sukob zakona o državljanstvu; Protokol koji se
odnosi na vojne obaveze u izvjesnim slučajevima dvostrukog državljanstva i Specijalni protokol koji se ticao izvjesnih lsučaja apartidije. Pored toga održana je specijalan konferencija 1925. God., na kojoj je usvojen Protokol koji je ustanovio pravila kojima se zabranjuje upotreba otrovnih i drugih gasova u ratovima, kao i konvencije o položaju ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika; konvencije koje se odnose na vazdušnu plovidbu i konvencije u vezi sa naučnim, ekonomskim i humanitarnim pitanjima.Društvo naroda je preuzelo i prve korake u pravcu rješavanja kolonijalnog pitanja. Pakt Društva naroda je uspostavio tzv. Mandatni sistem u smislu starateljstva razvijenih država nad oblastima nastanjenim narodima „nesposobnim da sami sobom upravljaju“.Ni ljudska prava nisu ostala van domašaja aktivnosti Društva naroda.Posebnu pažnju zaslužuje Međunarodna organizacija rada, kojoj je dat zadatak da radi na poboljšanju socijalnih i ekonomski uslova radnika, u kontekstu obezbjeđenja mira u svijetu.
*Pet elemenata društva naroda su:1) Završen Versajskim ugovorom2) Osnovni dokument- Pakt društva naroda3) Osnovni cilj- ograničavanje prava na upotrebu sile4) U društvu naroda započinje organizovan napor na kodifikaciji
međunarodnog prava5) Društvo naroda je preduzelo prve korake u rješavanju kolonijalnog
pitanja.
Od društvenih činjenica koje su u ovom period uticale na razvoj
međunarodnog prava treba izdvojiti Oktobarsku revoluciju. Njen posredan
uticaj ogleda se u tome da je iznjedrila državu sa drugačijim društveno-
ekonomskim sistemom, a neposredno je uticala na to da se međunarodno
pravo ispoljava kako na izvjesne ustanove pozitivnog međunarodnog prava,
tako I na stvaranje novih pravila I ustanova.
-Period poslije II svjetskog rata (*Era UN-a).
Period poslije II svjetskog rata u kvlatativnom smislu obilježava formiranje I
aktivnost Organizacije Ujedinjenih nacija, koja, kao univerzalna svjetska
organizacija, preuzima na sebe, ne samo ulogu svjetskog parlamenta,
medijuma za usklađivanje kolektivnih napora država na ostvarivanju široke
liste ciljeva u međunarodnim političkim odnosima, nego I ulogu stožera
okupljanja I povezivanja međuvladinih organizacija.
U sistemu UN-a, mir je kvalifikovan kao osnovna, suštinska vrijednost
međunarodne zajednice, što impicira su UN, u stvari, instrument stvaranja
jednog mirovnog poretka. Konstruisan je sistem kolektivne bezbjednosti, koji,
utemeljen Poveljom, predstavlja pokušaj da se ojača I zaokruži sistem čije su
osnove postavljene u Društvu naroda. Donijeto je pravo na
samoopredjeljenje naroda pod kolonijalnom upravom, koje služi kao oslonac
za nastanak velikog broja novih država, koje su ranije bile pod kolonijanom
upravom. Pod okriljem Un-a razvija se I pozamašna kodifikacijska aktivnost.
Kroz dokumente poput Deklaracije o uspostavi novog međunarodnog poretka
I Povelje o ekonomskim pravima I obavezama država, međunarodno pravo je
nastavilo da ulazi u regulative ekonomskih I socijalnih odnosa.
Ideološki sukob I sukob realnih interesa između SAD-a I SSSR, tzv. Hladni rat,
doveo je do zloupotrebe mnogih instituta međunarodnog prava. Između
ostalog, javile su se I ideje o 2 konkurentska međunarodna prava-
socijalističkom I buržoaskom međunarodnom pravu.
Pozitivni učinci blokovske podjele ogledaju se u tome što su se I jedna I
druga suprotstavljena strana držale osnovnih načela iz Povelje, posebno
zabrane upotrebe sile, intervencije I direktnog uplitanja u unutrašnje stvari,
kao I do pojave tzv. Nesvrstanih zemalja. Kao male I nejake, nesvrstane
zemlje, su najboljeg zaštitnika svoje političke nezavisnosti I integriteta vidjele
u univerzalnom međunarodnom pravu. Insistirale su na striktnoj primjeni I
elaboraciji načela iz Povelje UN-a. Koristeći svoju brojčanu nadmoć u
Generalnoj skupštini UN-a, nesvrstane zemlje su, kroz, recimo Deklaraciju
načela međunarodnog prava o prijateljskim odnosima I saradnji između
država (1970), snažno doprinijele progresivnom razvoju međunarodnog
prava.
-razvoj poslije 1990.
Ovaj period u političkom smislu bitno određuje nestanak bipolarne strukture
u međunarodnim odnosima. Unilateralizam, koji je izrastao na ruševinama
bipolarnog svijeta, vrši snažan uticaj na pozitivno međunarodno pravo.
Unilateralizam u međunarodnim odnosima, je po svojoj prirodi, u dubokom
raskoraku sa prirodom međunarodnog prava (-sprovodi često SAD na vojno
političkom (JUG, Irak) I pravnom polju (imunitet pripadnika vojske SAD-a pred
Stalnim krivičnim sudom)). U postojećim okolnostima predstavlja
modernizovanu verziju Pax Romana, tj. Prikrivenu formu principa univerzalne
vladavine (danas Pax Americana).
Globalizacija, u svom aktuelnom značenju, svodi se na kolektivni
unilateralizam ideološki I ekonomski homogenih država, koje nastupaju kao
vrsta direktorijuma koji nameće uniformne standarde I pravila ponašanja,
kako u političkoj, tako I u ekonomskoj I socijanoj sferi. Koncepcija, koja je u
svojoj osnovi evroatlanska, proglašava se za univerzalni model, a zemlje koje
se tom modelu suprotstavljaju, bivaju lišene prava koja, po međunarodnom
pravu, posjeduju, jednostranom primjenom različitih sredstava (politički
bojkot, uskraćivanje ekonomskih prava,…)
Koncepcija globalizacije vrši negativan uticaj na važeće pozitivno pravu u
nizu elemenata :
a) dovodi do odstupanja od koncepta kolektivne bezbjednosti, utvrđenog
Poveljom UN-a, prisvajanjem prava unilateralne vojne intervencije
(nova strategija Nato-a);
b) teži ustanovljenju novih izuzetaka od zabrane upotrebe sile, poput
“humanitarne intervencije”;
c) zavodljivi rječnik humanitarnih interesa često prikriva pokušaj
ustanovljenja prava jednostranog, unilaterlanog pribjegavanja sili, kada
to nalažu nacionalni interesi, van I nezavisno od normi međunarodnog
prava.
*3 elementa ovog perioda: ukidanje blokovske podjele, period globalizacije,
jednostrano djelovanje država, zaobilaženje tradicionalnih normi
međunarodnog prava…
4. MEĐUNARODNI UGOVORI
Konvencija o ugovornom pravu iz 1969. God, definiše međunarodni
ugovor kao “sporazum zaključen pisano između država I koji je
regulisan međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jednom ili u dva
ili više instrumenata međusobno povezanih, bez obzira na njegov
poseban naziv.”
*Međunarodni ugovor je osnovni izvor međunarodnog prava,
najznačajnije norme međunarodnog prava su sadržane u ovim
ugovorima.
U teoriji se navode brojne podjele međunarodnih ugovora. Kao
najvažnije mogu se navesti podjele izvedene na formalnom kriterijumu
(br. Ugovornih strana I mogućnost naknadnog obavezivanja) I podjela
zasnovana na materijalnom kriterijumu (pravna funkcija ili suština
ugovora).
Prema broju ugovornih strana, ugovori se dijele na dvije osnovne
grupe- bilateralne I multilateralne.
*Podjela na otvorene I zatvorene izvršena je prema kriterijumu
mogućnosti pristupanja ugovoru država koje nisu učestvovale u
njegovom zaključenju.
Posebno je relevantna podjela ugovora prema pravnoj funkciji na:
ugovore-pogodbe (kontraktualne) I ugovore-zakone (legislativne). Pod
ugovorima-pogodbama podrazumijevaju se ugovori koji sadrže pravila
dizajnirana za konkretan slučaj, dok su pravila legislativnih ugovora
opšte ili apstraktne prirode, primjenjiva na veći broj slučajeva iste
vrste.
Motivi I ciljevi ugovornica kod ugovora-pogodbi su različiti, pa I
suprotstavljeni, dok ugovore-zakone odlikuju, po pravilu, identični
motive I zajednički ciljevi. Tako se može reći da su ugovori-zakoni
izvori međunarodnog prava.
5. OPŠTA PRAVNA NAČELA PRIHVAĆENA OD STRANE
PROSVEĆENIH NARODA
*Predstavljaju najkontroverzniji formalni izvor međunarodnog prava.
Nisu kodifikovana, tako da nisu zapisana niti u jednom pravnom aktu,
već do njih sud dolazi posredno, ispitujući norme unutrašnjeg prava.
Pravna snaga načela:
-po prirodno-pravnoj teoriji međ. Prava , imaju najjaču pravnu snagu.
-po pozitivistima su ti supsidijerni izvori, koji ne mogu biti jači ili
jednaki, po pravnoj snazi, od ugovora ili običaja.
6. SUDSKA PRAKSA
Pod sudskom praksom u smislu čl. 38.(d) Statuta Suda, podrazumijeva
se prvenstveno jurisprudencija međunarodnih sudova (pravde I
arbitražnih).
Unutar sudske prakse posebnu težinu imaju odluke Međunarodnog
suda pravde.
*Sudska odluka podrazumijeva praksu međunarodnih sudova, a
naročito međunarodnog suda pravde I arbitražnih sudova I vrši uticaj
na tumačenje I razvoj međunarodnog prava.
Pravna snaga sudske odluke ograničena na: ratione personae- sudska
odluka je zakon samo za stranke u sporu I ratione materiae- odnosi se
samo na predmet spora.
7. TEORIJA- UČENJA NAJPOZVANIJIH STRUČNJAKA
-*Stvaraju je profesori međunarodnog prava I stručnjaci u akademskom
polju.
Po čl. 38.(d), teorija predstavlja pomoćni izvor prava, budući da služi
kao sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila sadržanih u glavnim,
formalnim izvorima međunarodnog prava.
Uloga teorije svodi se na 2 osnovne funkcije: da sistematizuje I tumači
pravila pozitivnog međunarodnog prava, I da služi kao vodič u
konstrukciji novih pravila.
Osnovni nedostatak teorije kao izvora ogleda se u njenom
subjektivizmu.
Teorija može vršiti jak uticaj na razvoj pozitivnog međunarodnog prava,
koji se pritom ispoljava direktno I indirektno.
Direktan uticaj vrše poznati autoriteti- poput Gidela na pravo mora, ili
McNaira u materiji ugovornog prava. Posebno je snažan uticaj
teoretičara okupljenih oko stručnih međunarodnih tijela, poput Instituta
za međunarodno pravo ili Svjetskog udruženja za međunarodno pravo
(ILA).
Indirektan uticaj vrše sudije.
Klasici međunarodnog prrava su : Grocijus, Pufendorf, Vatel I dr.
8. NAČELO PRAVIČNOSTI ( EX AEQUO ET BONO)
Radi se o izvoru prava koji bi se u našem jeziku najbolje nazvao Pravda
I pravičnost. Posredstvom čl. 38.(2) Statuta pravičnost je postala
mogući izvor subjektivnog prava država, tako što pruža mogućnost
državama u sporu da ovlaste Sud da konkretni spor riješi ex aequo et
bono.
Pravičnost može da bude: contra legem, infra legem, praete legem.
*Primjenjuje se u slučaju pravnih praznina I analogije I zato je zadnji u
ljestvici izvora međunarodnog prava.
9. JEDNOSTRANI PRAVNI AKTI DRŽAVE
Pod jednostranim pravnim aktima države podrazumijevaju se
raznovrsni akti koje donose nadležni organi države (ili više država koje
djeluju kao cjelina, in corpore) sa namjerom da proizvedu određene
međunarodnopravne posljedice, nezavisno od odgovora adresata akta.
Moraju ispunjavati opšte uslove za punovažnost akata u
međunarodnom pravu:
a) Da su donijeti od strane nadležnog organa;
b) Da izražavaju stvarnu volju države, tj. Da nisu donijeti u zabludi,
prevarom druge strane ili pod prinudom;
c) Da imaju pravno dopušten predmet.
Može se povući razlika između 2 osnovne grupe jednostranih pravnih
akata:
1) Akti država koji nemaju pravnu vrijednost per se, nemaju nezavisno
pravno značenje u sistemu formalnih izvora međunarodnog prava,
već ga ispunjavaju kroz ugovorni I običajni postupak nastanka
pravnih pravila. (npr. Akti ratifikacije ili akcesije, reserve uz
ugovore, deklaracija kojom država prihvata obaveznu nadležnost
Međunarodnog suda pravde na osnovu člana 36., otkaz ugovora I
sl.)
2) Akti koji posjeduju nezavisan pravni značaj I ispoljavaju se tako što
konstituišu, mijenjaju ili ukidaju izvjestan međunarodnopravni odnos
države koja ih izdaje ili pokušavaju da ustanove novu pravnu
situaciju. Razvrstavaju se na:
a) Akti putem kojih država realizuje opšte, generalno ovlaštenje
sadržano u normi neđunarodnog prava ( npr. Jednostranim aktom
država određuje širinu svog teritorijanog mora, u skladu sa
pravilima opšteg međunarodnog prava o maksimalnoj širini tog
pojasa).
b) Akti putem kojih država preuzima međunarodnopravnu obavezu
( npr. U sporu između Australije I Francuske iz 1974., kada je
Francuska izjavila da neće nastaviti sa vršenjem atmosferskih
nuklearnih proba u 1975., da je njihova svrha ispunjena I da će
se ubuduće orjentisati na podzemne nuklearne probe.Izjava erga
omnes I van suda, povlači za sobom dejstvo pravnog akta).
c) Akti kojima se država usaglašava sa određenom faktičkom ili
pravnom situacijom( npr. Priznanje država, vlada ili ustaničkih
pokreta).
Prema tome, jednostrani pravni akti nisu per se formalni izvor
međunarodnog prava. Oni su prije oblik pomoću kojeg se aktivira
primjena međunarodnog prava, ili element prakse konstituisanja
nove norme međunarodnog prava putem ugovora ili običaja.
10. AKTI MEĐUNARODNIH ORGANIZACIJA
Jednostrani akti međunarodnih organizacija mogu se podijeliti u 2
grupe:
1) Jednostrani akti koji se tiču unutrašnjeg života organizacije I koji, po
pravilu posjeduju obavezujuću snagu. Exempli causa, Rezolucije
kojima Generalna skupština odobrava budžet na osnovu člana
17(1), pravilnici o radu organa organizacije.
2) Akti koji se odnose na države članice, koji, po pravilu, nemaju
obavezujuću snagu. Po svom značenju, one su najprije poziv
državama članicama da postupe u skladu sa preporukom, poziv koji
može posjedovati političku I moralnu snagu. To posebno važi za
preporuke Generalne skupštine UN-a donijete na osnovu čl. 10. I
ostalih članova Povelje (Članica nije u pravnoj obavezi da se ponaša
u skladu sa sadržajem rezolucije, čak I u slučaju da je glasala za
njeno donošenje).
Postoje, međutim, I rezolucije koje su po svojoj prirodi, odluke. Kao
takve, ne mogu biti mijenjane ni presudama Međunarodnog suda
pravde.
Obaveznu snagu posjeduju I rezolucije Savjeta bezbjednosti, donijete u
vezi očuvanja međunarodnog mira i bezbjednosti na osnovu čl. 25.
Povelje.
* Pitanje: Uporedite deklaracije I rezolucije po pravnoj prirodi.
-Deklaracije su više izraz političke volje, dok su rezolucije obevezujući pravni
akti, puno veće pravne snage od deklaracija.
11. SUBJEKTI U POZITIVNOM MEĐUNARODNOM PRAVU
Konfiguraciju subjekata u pozitivnom međunarodnom pravu čine
države I javne (vladine) međunarodne organizacije.
Države su primarni, glavni I univerzalni subjekti međunarodnog prava.
U isto vrijeme I nužni subjekti, jer je bez države nemoguće zamisliti
postojanje međunarodnog prava.
Država je jedini entitet u ambijentu jedne decentralizovane zajednice
koji posjeduje *suverenu vlast- suprema potestas- iz koje, izvlači sve
relevantne konstitutivne elemente subjektiviteta.
U pozitivnom međunarodnom pravu, status subjekta stekle su I javne ili
međuvladine organizacije.
Međunarodne organizacije su organizacije koje su osnovale države I
koje imaju svoj mandat.
Međunarodne organizacije su, npr: UN, G8, Savjet Evrope, NATO,
Svjetska trgovinska organizacija…
Naddržavne organizacije – npr. EU, koje poprimaju karakter jedne
države.
*Međunarodne organizacije kao subjekt međunarodnog prava
osnovane su od strane država I u okviru povjerenog im mandata,
stvaraju norme I vrše aktivnosti u međunarodnom pravu.
Međunarodne organizacije nemaju sposobnost da stvaraju pravila
opšteg, međunarodnog prava. Ugovorna sposobnost im je ograničena I,
po pravilu, vezana za efektivno obavljanje funkcija koje su joj
povjerene.
Najširi obim subjektiviteta posjeduje, nesumnjivo, Organizacija UN-a.
Pored međunarodnopravnog subjektiviteta, javne međunarodne
organizacije posjeduju, po pravilu, I subjektivitet u unutrašnjim pravima
država. Za države-članice priznanje subjektiviteta međunarodne
organizacije u njihovim unutrašnjim pravima je članska obaveza.
12. POLOŽAJ INDIVIDUE U MEĐUNARODNOM PRAVU
Položaj individue u međunarodnom pravu je predmet brojnih
kontroverzi.
Da li se individua može smatrati subjektom?
Može se reći da u odnosu na elemente koji podrazumijevaju svojstvo
adresata međunarodnih prava I obaveza , te odgovornosti za
kršenje obaveza ( Npr. Pojedinac je neposredni adresat prava I
obaveza u normama koji se tiču, recimo, međunarodnih zločina-
genocida, ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti, piraterije…),
pojedinac ispunjava određene elemente subjektiviteta.
Međutim, pojedincu nedostaje sposobnost da neposredno,