I U Petrogradu zbio se etrdesetih godina dogaaj koji je sve zaudio: ljepotan, knez, komandant tjelesnog eskadrona kirasirskog puka, komu su svi proricali carsko autantstvo i sjajnu karijeru kod cara Nikolaja I, mjesec dana prije vjenanja s ljepoticom, dvorskom damom, koja je ui vala osobitu cariinu naklonost, predao je ostavku, prekinuo veze sa zarunicom, ostavio svoje malo imanje sestri i oti ao u manastir u namjeri da se ondje zakalueri. Dogaaj se inio neobian i neobjanjiv onim ljudima koji nisu znali njegovu pozadinu, ali je knezu Stjepanu Kasatskom bilo sve to tako prirodno i nije mogao ni zamisliti da bi mogao postupiti drugaije. Otac Stjepana Kasatskog, umirovljeni gardijski pukov nik, umro je kad sinu bijae dvanaest godina. K o l i k o god je majci bilo teko dati sina od kue, nije se usudila ne ispuniti volje pokojnoga mua koji je odredio da, u sluaju njegove smrti, njegov sin ne ostane kod kue, ve da se poalje u vojnu akademiju, i ona ga je poslala u akademiju. Udovica se, meutim, s kerkom V a r v a r o m preselila u Petrograd ka ko bi ivjela u istom mjestu gdje i sin i kako bi mogla s njime provoditi praznike. Djeak se isticao sjajnim sposobnostima i velikim samo ljubljem, zbog ega je b i o prvi u nauci, osobito u matema tici koju je strastveno volio, ali i u praktinim vjebama, i u jahanju. Bez obzira na to to je bio neto previsok, on bijae lijep i okretan. Osim toga, i po vladanju, bio bi on uzoran kadet da nije bio naprasite naravi. N i j e pio, nije pro vodio raskalaena ivota i bijae neobino pravedan. Jedino to mu je smetalo da bude uzoran bili su povremeni nastupi 83
gnjeva, za kojih je potpuno gubio vlast nad sobom i postajao zvijer. Jedanput umalo to nije bacio kroz prozor kadeta koji se poeo rugati njegovoj zbirci minerala. Drugi put umalo to nije nastradao: punu zdjelu kotleta bacio je na ekonoma, nasrnuo na oficira i prialo se da ga je udario samo zato to je porekao svoje rijei i slagao pravo u oi. Sigurno bi ga bili liili ina i preveli u redova da upravitelj akademije nije zatakao cijeli sluaj i otjerao ekonoma. U osamnaestoj godini preao je kao oficir u gardijski aristokratski puk. Car Nikolaj Pavlovi poznavao ga je jo iz akademije i isticao ga i poslije u puku, tako da su mu proricali carsko autantstvo. I Kasatski je to neobino elio, ne samo iz astoljublja, nego, uglavnom, zato to je jo u akademiji strastveno, ba strastveno zavolio Nikolaja Pavlovia. Svaki put kad bi Nikolaj Pavlovi dolazio u akademiju a on je esto zalazio k njima kad se pojavljivao, b o d r o koracajui, onako visoka rasta, ispren, grbava nosa nad br kovima i podrezanih zalizaka, u vojnikoj bluzi i kad se snanim glasom pozdravljao s kadetima, Kasatski je osjeao zanos zaljubljenoga, isto onakav kakav je osjetio kasnije kad je sretao predmet svoje ljubavi. Samo je ljubavni zanos prema Nikolaju Pavloviu bio snaniji. H t i o je da mu po kae svoju bezgraninu odanost, da mu rtvuje neto, da rtvuje sama sebe. I Nikolaj Pavlovi je znao da on pobu uje taj ushit i namjerno ga izazivae. I g r a o se s kadetima, volio da ga oni okruuju, obraajui im se as djetinjski jednostavno, as drugarski, as sveano i dostojanstveno. N a k o n posljednjeg sluaja Kasatskog s oficirom, Nikolaj Pa vlovi nita nije rekao Kasatskom, ali kad mu je ovaj pris tupio, on ga je teatralno odgurnuo i, namrtivi se, zaprije tio prstom i, kasnije, na odlasku, rekao: Znajte da mi je sve poznato, ali tota neu da znam. Ali je to sve ovdje. I pokaza na svoje srce. K a d su mu se svreni kadeti javljali, on vie ne bi to spominjao, ve bi rekao, kao uvijek, da se oni svi smiju ob raati pravo njemu, da moraju vjerno sluiti njemu i domo vini, a da e on uvijek ostati njihovim najboljim prijateljem. Svi su, kao i uvijek, bili ganuti, a Kasatski, sjeajui se pro losti, ronio je suze i zavjetovao se da e zduno sluiti vo ljenomu caru. 84
K a d je Kasatski preao u puk, njegova k o m preseli najprije u Moskvu, a onda na dao sestri polovicu imanja. A o n o to mu jedva dovoljno da je m o g a o ivjeti u tome u kojem je sluio.
se majka s ker selo. Kasatski je je ostalo bilo je o t m j e n o m puku
N a o k o je Kasatski b i o najobiniji mladi, odlini gardist koji stvara karijeru, ali se u njemu vodila zamrena i na pregnuta borba. Ta borba je, oito, jo od djetinjstva bila vrlo raznolika, ali u sutini uvijek ista, a sastojala se u t o m e da je u svim poslovima kojih se prihvaao nastojao postii savrenstvo i uspjeh, koji bi izazivao pohvale i divljenje lju di. Bile to vjebe, nauke on se toga prihvaao i radio sve dok ga ne bi pohvalili i isticali za primjer drugima. Posti gavi j e d n o , on se prihvaao drugog. T a k o je postao prvi u nauci, tako je, j o u akademiji, zamijetivi j e d n o m da ne spretno vlada francuskim j e z i k o m u razgovoru, postigao da je g o v o r i o francuski kao i ruski, tako je isto, prihvativi se aha, postigao da je, jo u akademiji, postao odlian igra. Uvijek, osim u opem ivotnom pozivu koji se sastojao u sluenju caru i domovini, on je uvijek imao pred sobom nekakav cilj, i, ma koliko ovaj bio neznatan, on bi mu se sav predavao i ivio bi samo za nj dok ga ne bi postigao. Ali im bi postigao postavljeni cilj, odmah bi drugi iskrsao u njegovoj svijesti i zamijenio preanji. I ta udnja da se istakne i da, kako bi se istakao, postigne postavljeni cilj, ispunjavala je njegov ivot. T a k o je postavi oficirom, nau m i o da postigne najvee mogue savrenstvo u svojoj slubi, uskoro postao uzornim oficirom, mada jo jednako s manom neobuzdane naprasitosti, koja ga je i u slubi nagonila na loe i po uspjeh tetne postupke. Zatim je, osjetivi j e d n o m u uenom razgovoru da mu nedostaje ope obrazovanje, namislio da ga popuni pa je sjeo za knjige i postigao ono to je elio. Poslije je, opet, odluio domoi se istaknuta polo aja u viem otmjenom drutvu, nauio odlino plesati i v r l o brzo postigao da su ga pozivali na sve najotmjenije balove i na neke veeri. Ali ni taj ga polaaj nije zadovoljio. N a v i k a o je da bude prvi, a u tome nije bio nikako. Vie drutvo se onda sastojalo, a ja mislim da se o n o uvijek i svagdje sastoji od etiri vrste ljudi: prvo, od bogatih ljudi i dvorana; drugo, od ljudi koji nisu bogati, ali su ro85
eni i odrasli na dvoru; tree, od bogatih koji oponaaju dvo rane, i etvrto, od ljudi koji nisu ni bogati niti ive na dvoru a koji oponaaju i jedne i druge. Kasatski nije pripadao prvi ma, Kasatskoga su rado primali u posljednja dva drutva. I, ulazei u svijet, postavio bi sebi za cilj vezu sa enom iz otmjena svijeta, i postigao je to bre nego to se i sam nadao. Ali je uskoro uoio da su drutva u kojima se kree nia drutva, i da postoje via drutva, i da je on u tim viim dvorskim drutvima, iako priman, ipak tu; prema njemu su bili utivi, ali cijelo njihovo vladanje je pokazivalo da im je tu. I Kasatski je zaelio da im ne bude tu. Zbog toga je morao postati ili carski autant i on je to oe kivao ili se oeniti iz tog sloja. I odluio je da to uini. I izabrao je djevojku, ljepoticu, dvoranku, koja ne samo to je pripadala tome drutvu u koje je elio stupiti, nego kojoj su se htjeli pribliiti svi ljudi koji su bili na najviim i naj jaim poloajima u viim slojevima. To je bila grofica K o rotkova. Kasatski nije poeo udvarati K o r o t k o v o j samo zbog karijere, ona je bila neobino privlana, i on se uskoro za ljubi u nju. U poetku ona bijae neobino hladna prema njemu, ali se kasnije naglo sve izmijenilo: i ona posta pri jazna, i njezina majka ga sve ee pozivae u kuu. Kasatski ju je zaprosio i dobio pristanak. Zaudila ga je lakoa k o j o m je postigao toliku sreu, neto neobino udno u ponaanju majke i kerke. Bijae vrlo zaljubljen i zaslijep ljen i zbog toga nije saznao to su znali gotovo svi u gradu da je njegova zarunica pred godinu dana bila ljubavnica Nikolaja Pavlovia.
povrijedio, oskvrnuo aneosku istou zarunice. Kasatski je pripadao onima ljudima etrdesetih godina kojih danas vie nema, ljudima koji su, svjesno, doputali sebi i nisu osui vali neistou u spolnom odnoaju, a traili od ena idealnu nebesku istou, i tu divnu nebesku istou vidjeli u svakoj djevojci iz svoga drutva, i tako se i vladali prema njima. U tim nazorima bilo je mnogo lanoga, a i pogubnoga, s o b z i r o m na raskalaenost koju su sebi doputali mukarci, ah to se tie ena, takvo gledite, koje se otro odvaja od gledita dananjih mladia, da u svakoj eni ili djevojci vide enku koja sebi trai druga takvo gledite bilo je, mi slim, korisno. D j e v o j k e su, videi takvo oboavanje, nasto jale da budu, vie ili manje, boice. Takve nazore o enama imao je i Kasatski, i tako je gledao na svoju zarunicu. Bi jae nekako osobito zaljubljen taj dan i ne osjeae ni naj manje ulnosti prema zarunici naprotiv, promatrae je umiljato, kao neto nedosiivo. Ustao je i, onako visok, stao pred nju oprijevi se obje ma rukama o sablju. I s t o m sam sad upoznao svu onu sreu koju moe osjetiti ovjek. I vi ste, ti si mi ree on plaljivo se smi jeei dala to. Nalazio se j o u onom razdoblju kad t i j o ne bijae prelo u naviku i njemu bijae, promatrajui je bez svake grene pomisli, teko govoriti t i tome anelu. Upoznao sam sebe z a h v a l j u j u i . . . tebi uvidio sam da sam bolji nego to sam mislio. Odavno to znam. Zato sam vas i zavoljela. Slavuj zabiglisa u blizini, svjee lie se pokrenu pod naletom nagla vjetria. Uze j o j ruku i poljubi je i suze se pojavie u oima. Ona je shvatila da j o j on zahvaljuje zato to mu je rekla da ga je zavoljela. On napravi nekoliko koraka, pouta, zatim se vrati, sjedne. Vi znate, ti zna, ali svejedno. Pribliio sam ti se ne nesebino, htio sam stei veze sa svijetom, ali k a s n i j e . . . kako je to postalo beznaajno u usporeenju s t o b o m kad sam te upoznao. Ne ljuti li se zbog toga na mene? Ona ne njegove. odgovori i samo se dotakne svojom rukom
II Dvije sedmice prije ugovorenog dana vjenanja nalazio se Kasatski u Carskom selu u ljetnikovcu svoje zarunice. Bijae topao majski dan. Zarunici se proetae v r t o m i sje doe na klupu u sjenovitoj aleji lipa. Mary bijae osobito lijepa u svojoj bijeloj muslinskoj haljini. inila se olienje nevinosti i ljubavi. Sjedila je, as sputajui glavu, as pro matrajui krupna ljepotana koji je neobino njeno razgo varao s njome, bojei se da ne bi svojom gestom ili rijeju
80
87
Shvatio je da to znai: N e , ne ljutim s e ! Jest, ti si, eto, rekla on se zaplete j e r mu se uini da je to i suvie drsko rekla si da si me zavoljela, ali, oprosti, vjerujem ti, ali ipak postoji neto to te uznemiruje i buni. ta je to? S a d ili nikad pomisli ona. I o n a k o e doznati. A sad nee otii. Ah, ako ode, to e biti uasno! I ona zaljubljenim pogledom obuhvati cijelu njegovu ve liku, dostojanstvenu, snanu pojavu. Sad ga je voljela vie nego Nikolaja, i da onaj nije bio car, ne bi nikada mijenjala ovoga za onoga. Sluajte. Ne mogu biti neiskrena. M o r a m rei sve. Vi pitate ta je to? Ja sam voljela. Ona poloi m o l e i m gestom svoju ruku na njegovu. On uae. Vi elite znati koga? Pa njega, cara. Mi ga svi ljubimo, ja mislim, vi u i n s t i t u t u . . . N e , ne, kasnije, to je bio zanos, ali je poslije proao. Ali m o r a m r e i . . . Pa to je u tome? Ali, nije to bilo samo tako. Ona pokri lice rukama. Dakle, vi ste mu se podali? Ona uae. K a o ljubavnica? Ona uae. Skoi i, blijed kao smrt, dok su mu se tresle vilice, sta jae pred njom. Sad se sjetio kako ga je Nikolaj Pavlovi, susrevi ga na N e v s k o m , prijazno pozdravljao. Boe m o j , ta sam uinila, Stiva! Ne dirajte me, ne dirajte me. O, kako je to bolno! On se okrenu i o d e kui. K o d kue nae majku. ta je, knee? Ja . . . Ona zautje ugledavi njegovo lice. K r v mu odjednom udari u lice. Vi ste to znali i htjeli ste da ja budem taj koji e ih prikrivati. Da niste ena uzviknu on nadnijevi nad nju svoju ogromnu aku, okrenu se i otri. Da je ljubavnik njegove nevjeste bio obian ovjek, on bi ga ubio, ali to bijae njegov oboavani car. 88
Sutradan zatrai dopust i dade ostavku i izvijesti da je bolestan kako nikoga ne bi v i d i o i otputova na selo. L j e t o je p r o v e o u svome selu obavljajui svoje poslove. I kad ljeto proe, on se ne vrati u Petrograd, nego ode u manastir i zakalueri se. Majka mu je pisala odgovarajui ga od tako odluna koraka. Odgovori j o j da je boji poziv vei od svih drugih obzira, a on da ga osjea. Jedino sestra, isto tako ponosna i astoljubiva kao i brat, shvatila ga j e . Shvatila je da je on postao kaluerom Kako bi se digao iznad onih koji mu htjedoe pokazati da su iznad njega. I v r l o ga je d o b r o shvatila. Postajui kaluerom, pokazi vao je da prezire sve o n o to se inilo tako vano drugima i njemu samom u o n o doba dok je sluio i uzdizao se na novu takvu visinu s koje je m o g a o s visoka promatrati one ljude kojima je prije zavidio. Ali nije njega, kako je to misli la njegova sestra Varenjka, v o d i o samo taj osjeaj; u njemu je postojao i drugi, pravi religiozni osjeaj k o j i nije pozna vala Varenjka i koji ga je v o d i o , prepleui se i s osjeajem ponosa i eljom za prvenstvom. Razoaranje u M a r y (ne v j e s t i ) , koju je drao za anela, i bol bili su tako snani da ga je to dovelo do oaja a oaj, naravno bogu, djetinjoj vjeri, koja nikad nije bila oslabila u njemu.
III Na dan Bogorodiina P o k r o v a Kasatski je stupio u ma nastir. Iguman manastira bijae plemi, obrazovan pisar i sta rac, tj. on pripadae onom ogranku kaluera koji je potjecao iz Vlake i koji se ponizno podvrgavao izabranom voi i ui telju. Iguman bijae uenik poznatog starca Ambrozija, ue nika Maharija, uenika starca Leonida, uenika Paisija Velikovskog. T o m e se igumanu podvrgavao, kao svom starcu, Kasatski. Osim toga osjeaja saznanja o svojoj nadmoi nad dru gima, koji je proimao Kasatskog u samostanu, Kasatski je, isto kao i u svim poslovima koje je obavljao, i u manastiru nalazio radost u postizavanju kako vanjskog, tako i unutra89
njeg savrenstva. K a o to je i u puku bio ne samo bespri jekoran oficir, nego je ak inio i vie nego to se trailo i postajao sve savreniji, tako je i kao kaluer nastojao biti savren: uvijek radin, suzdrljiv, smjeran, krotak, ist ne samo u postupcima, nego i u mislima, i posluan. Osobito mu je posljednja vrlina, ili savrenstvo, olakavala ivot. I a k o mu se mnogi propisi kaluerskog ivota u manastiru, koji se nalazio u blizini prijestolnice i bio neobino posje ivan, nisu dopadali ve ga sablanjavali, sve je to svladavala poslunost: nije na meni da razmiljam, m o j e je da obav ljam odreene dunosti, bilo da stojim pored moi, p j e v a m na koru ili da se brinem za raune svratita. Svaku sumnju u bilo to uklanjao bi sluenjem starcu. Da nije bilo poslu nosti, muili bi ga i duina i jednolinost crkvenih obreda, i tatine posjetilaca, i loe osobine brae, ali ovako se sve to ne samo radosno podnosilo, nego i predstavljalo utjehu i oslonac u ivotu. N e znam zato je potrebno sluati dnevno nekoliko puta jedne te iste molitve, ali znam da je to potre-, bno. A, znajui da je to potrebno, nalazim radost u njima. Starac mu je rekao da je duhovna hrana crkvene m o l i t v e potrebna za odravanje duhovnog ivota isto tako kao to je materijalna hrana potrebna za odravanje ivota. On je vjerovao u to, i, doista, crkvena sluba koju je pohaao ju trom, ustajui ponekad s naporom, davala mu je, nesumnjivo, umirenje i radost. Radost je davala saznanje smirenosti i vjerovanje u sve poslove koje mu je odreivao starac. I i votno zanimanje nije se sastojalo u sve v e e m i v e e m svla davanju svoje volje, u sve veoj i veoj smjernosti, nego i u dostignuu svih kranskih vrlina koje su mu se u poetku inile lako dostine. Svu svoju imovinu predao je manastiru i nije je alio, on nije bio lijen. N i j e mu bilo teko biti smje ran pred njima, ve ga je to i radovalo, a k je bez m n o g o muke uspio svladati grijeh pohote, kako poude, tako i blu da. Starac ga je osobito upozoravao da se uva toga grijeha, ali se Kasatski radovao to ga se oslobodio. Muilo ga je samo sjeanje na zarunicu. I ne samo sje anje, ve i iva predstava o onome to se m o g l o desiti. Ne hotice mu je dolazila pred oi poznata careva favoritkinja, koja se kasnije udala i postala asnom enom, m a j k o m poro dice. A mu je imao poloaj, imao i vlast, i potovanje, i do bru enu pokajnicu. 90
K a d je bio d o b r o raspoloen, Kasatskog nisu uznemiravale te misli. I kad bi se u dobru raspoloenju sjetio toga, radovao se to se oslobodio te sablazni. Ali je bilo trenutaka kad je cijeli njegov ivot tamnio pred njim, on prestajao ne samo vjerovati u svoj ivot, nego ga vie nije ni vidio, nije ga m o g a o izazvati u sebi, a sjeanje i strano je rei kajanje to se obratio obuzimalo bi ga. Iz tog raspoloenja spaavali bi ga poslunost red i dan posve ispunjen m o l i t v o m . On se, kao i obino, m o l i o , klanjao se, m o l i o se ak vie nego obino, ali se m o l i o tije lom, bez uea due. I to je trajalo dan, ponekad dva, zatim je samo prolazilo. Ali taj dan ili dva bili su uasni. Kasatski je osjeao da nije ni u svojoj, ni u bojoj vlasti, nego u ne ijoj tuoj. I sve to je mogao raditi, i to je radio u to vri j e m e , bilo je ono to mu je savjetovao starac: da se uva, da nita ne poduzima za to vrijeme i da eka. Uope, cijelo to vrijeme Kasatski nije ivio po svojoj volji nego po volji starca, i u toj je poslunosti nalazio osobito smirenje. T a k o je Kasatski proivio sedam godina u p r v o m mana stiru u koji je stupio. Potkraj tree godine bio je postrien za jeromonaha: dobio je ime Sergije. Postrig je bio vaan duevni dogaaj za Sergija. On je i prije osjeao veliku ut jehu i duevni zanos kad bi se prieivao; i sada, kad je mogao sam sluiti, proskomidija 1 ga je dovodila do ushita, ganua. A l i je kasnije taj osjeaj sve vie otupljivao, i kad je j e d n o m m o r a o sluiti u duevnoj potitenosti, u kojoj se katkad nalazio, osjetio je da e i to proi. I, uistinu, taj osje aj je oslabio, ali je ostao kao navika. Sve u svemu, sedme godine svoga ivota u manastiru, Sergiju je postalo dosadno. Sve ono to je m o r a o nauiti, sve to je m o r a o postii postigao je, i vie nije imao ta raditi. Ali je zato stanje uspavanosti bilo sve jae i jae. U to vrijeme je doznao za smrt svoje majke i za udaju Mary. Obje vijesti je p r i m i o ravnoduno. Sva panja, svi njegovi interesi bili su usredotoeni na njegov unutarnji ivot. e t v r t e godine njegova kaluerovanja, arhijerej ga je osobito pohvalio, i starac mu je rekao da ne smije odbiti ako mu odrede viu dunost. I onda se u njemu pojavilo kaluer1
Dio liturgije. 91
sko astoljublje koje ini kaluera tako odvratnim. Premjestie ga u manastir u blizini prijestolnice. H t i o je odbiti, ali mu je starac naredio, oprostio se sa starcem i preao u dru gi manastir. Taj prijelaz u prijestolniki manastir bijae vaan doga aj u Sergijevu ivotu. Sablazni svake vrste bilo je m n o g o . I sve Sergijeve snage bile su upravljene na to. U prijanjem manastiru napast od ene nije m n o g o mu ila Sergija, a ovdje se ta napast neobino ispoljila i ak po primila odreeni oblik. Po svome loem vladanju bijae po znata jedna gospoa koja je poela udvarati Sergiju. Ona je poela priati s njime i molila ga je da je posjeti. Sergije je o d b i o odluno, ali se uasnuo to je elja bila tako jasna. T o l i k o se uplaio da je o t o m e j a v i o starcu, ali je, osim toga, kako bi se suzdravao, pozvao svog mladog poslunika i, sa vladavajui stid, prizna mu svoje slabosti molei ga da pazi na njega i da ga ne puta nikamo osim na obrede i sluenje. Osim toga, velika napast za Sergija bijae i to to je iguman toga manastira, svjetski, okretan ovjek, koji je iao za duhovnom karijerom, bio neobino antipatian Sergiju. K o l i k o g o d da se b o r i o sa sobom, Sergije nije m o g a o svladati te antipatije. S m i r i o bi se, ali je u dubini due i dalje osu ivao. I taj gadni osjeaj je napokon provalio. Bijae to druge godine njegova boravka u n o v o m mana stiru. I, evo, kako se to dogodilo. Na P o k r o v se veernja slu ila u velikoj crkvi. Dolo bijae mnogo svijeta. Sluio je sam iguman. Otac Sergije stajao je na svome uobiajenom mjestu i m o l i o se, tj. nalazio se na onom stepenu borbe na k o j e m se nalazio uvijek za slube, osobito u velikoj crkvi ( k a d nije sluio o s o b n o ) . Borba se sastojala u tome to su njega razdraivali posjetioci, gospoda, osobito dame. Nasto j a o je da ih ne vidi, da ne primjeuje sve ono to se deava da ne vidi kako ih prate vojnici razmiui svjetinu, kako dame pokazuju jedna drugoj na monahe esto ak na njega i na jednog poznatog lijepog monaha. Nastojao je, stavivi na neki nain naonjake svojoj panji, da ne vidi nita osim svjetla svijea pred ikonostasom, ikona i slube nika; da ne uje nita osim pjevanja i izgovorenih rijei mo litava, i da ne osjea nita drugo osim toga samozaborava u izvravanju dunosti, koji je osjeao uvijek sluajui i pona vljajui molitve koje je ve toliko puta uo. 92
T a k o je on stajao, klanjao se, krstio se kad je to bilo potrebno, i b o r i o se predajui se as hladnom osuivanju, as svjesnom obamiranju misli i osjeaja, kad mu prie rizniar, otac N i k o d i n , takoer veliko iskuenje za oca Ser gija N i k o d i n , koga je nehotice prekoravao zbog licemjerstva i laskanja igumanu i ree, poklonivi se tako da se presavio u pasu, da ga iguman zove u oltar. Otac Sergije ogrnu mantiju, ustaknu kamilavku i poe oprezno kroz go milu. Lise, regardez a droite, c'est lui 1 zauje se enski glas. Ou, ou? N'est pas tellement beau. 2 Znao je da govore o n j e m u . uo je i, kao uvijek u tre nucima iskuenja, ponavljao rijei: I ne uvedi nas u na past, te, oborivi glavu i oi, poe pored amvona pa, obiavi kanonarke u stiharima koji su u to vrijeme prolazili pored ikonostasa, ue na sjeverne dveri. Uavi u oltar, on se po obiaju prekrii i pokloni, presavivi se u pasu pred ikonom, zatim podigne glavu i ispod oka, ne okreui se, pogleda igumana iju je priliku ugledao zajedno s nekom drugom prilikom na kojoj se neto blistalo. Iguman stajae uza zid, u odedi, proturivi kratke, punake ruice ispod rize i sloivi ih na debelu trbuhu, te, uvrui gajtan na rizi, nasmijeen, razgovarae neto s voj nikom u uniformi dvorskog generala s monogramima i gaj tanima, koje odmah primijeti otac Sergije svojim iskusnim o k o m vojnika. Taj general bijae bivi komandant njihova puka. Sad je, oito, zauzimao vaan poloaj, i otac Sergije je odmah primijetio da iguman zna to i da ga to raduje, i zato se tako sjaji njegovo crveno gojazno lice s elom. To je uvrijedilo i ogorilo oca Sergija i taj osjeaj se j o pojaao kad je od igumana uo da je on, otac Sergije, poz van samo zato da bi se udovoljilo generalovoj radoznalosti da vidi svog negdanjeg druga po slubi, kako se on izrazio. V r l o mi je drago da vas vidim u aneoskom liku ree general pruajui ruku nadam se da niste zaboravih starog druga.1 2
Lizo, pogledajte desno, to je on. Gdje, gdje? Nije tako lijep. 93
Cijelo igumanovo lice, okrueno sjedinama, crveno i na smijeeno, kao da odobrava sve ono to govori general, nje govano generalovo lice samozadovoljna smijeka, zadah vi na iz generalovih usta i od cigare s njegovih zalizaka sve je to razjarilo oca Sergija. On se j o j e d n o m pokloni ocu igumanu i ree: Vaa svetost me je izvoljela pozvati? I on zautje pitajui izrazom lica i pojavom: zato? Iguman ree: Pa da se vidite s generalom! Vaa svetosti, ja sam napustio svijet da bih se izba vio napasti ree on blijedei, uzdrhtalih usana. Zato me vi ovdje izvrgavate njima, i to za vrijeme molitve, u hra mu bojem? Odlazi, odlazi razjarivi se i namrtivi se, ree iguman. Sutradan je Sergije m o l i o za oprotenje igumana i bratiju zbog svoje oholosti, ali je, istovremeno, poto je cijelu no proveo u molitvi, odluio da mora napustiti taj mana stir i pismom obavijestio o tome starca, molei ga da mu dopusti da se vrati u starev manastir. Pisao je da osjea kako je slab i nesposoban da se bori protiv napasti sam, bez stareve pomoi. I kajao se zbog svoga grijeha oho losti. P r v o m potom stiglo je pismo od starca u kojem mu pie da je svemu uzrok njegova oholost. Starac mu je obja snio da je provala gnjeva izbila zbog toga to se on povukao, odrekavi se duhovnikih poasti ne radi boga, ve radi svoje oholosti, evo, veli, kakav sam, nita mi ne treba. Zbog toga je m o r a o ustati protiv igumanova postupka. Ja sam se svega odrekao radi boga, a mene pokazuju kao ivotinju: K a d bi se ti odrekao slave radi boga, ti bi se suzdrao. Jo se nije u tebi ugasila svjetovna oholost. Mislio sam o tebi, sine Sergije, i m o l i o sam se, i evo to me je Bog o tebi pouio: i v i kao i dosad i pokori se. Ovih dana smo saznali 1 da je u skitu umro svetac pustinjak Ilarion. On je ondje ivio osamnaest godina. Tambinski iguman je pitao da li bi koji brat htio ondje ivjeti? I onda je dolo tvoje pismo. Otii ocu Paisiju u tambinski samostan, ja u mu pisati, a!
ti ga zamoli da ti dadnu Ilarionovu eliju. N i j e da bi ti mo gao zamijeniti Ilariona, ali tebi treba samoa da bi svladao oholost. Neka te bog blagoslovi. Sergije poslua starca, pokaza pismo igumanu i, zamo livi ga za doputenje i predavi svoju eliju i sve svoje stvari manastiru, otputova u tambinski isposniki manastir. U tambinskom manastiru starjeina, sjajan domain tr govakog porijekla, p r i m i jednostavno i m i r n o Sergija i smjesti ga u Ilarionovu eliju, dodijelivi mu u poetku slu gu, a poslije ga, na Sergijevu elju, ostavi sama. elija bi jae zapravo peina izdubena u brdu. U njoj je bio i sahra njen Ilarion. U stranjem dijelu spilje bijae sahranjen Ila rion, u prednjem se nalazila udubina za spavanje sa slamnjaom, stoli i police s ikonama i knjigama. Do vanjskih vrata koja su se zakljuavala nalazila se polica. Na tu je policu jedanput dnevno jedan monah donosio hranu iz ma nastira. I otac Sergije postade pustinjak. IV Na Bijelu nedjelju, u estoj godini Sergijeva ivota u isposnitvu, iz susjednog grada veselo drutvo bogatih ljudi, mukaraca i ena, nakon blina s vinom, odlui da se pro voza na trojkama. U drutvu su bila dvojica odvjetnika, jedan bogati vlastelin, oficir i etiri ene. Jedna je bila su pruga oficira, druga vlastelina, trea djevojka, sestra vlaste linova i etvrta rastavljena ena, ljepotica, bogataica i udakinja, koja je zaprepatavala i smuivala grad svojim is padima. V r i j e m e je bilo divno, cesta ravna kao dlan. I z v e z o e se desetak vrsta izvan grada, zaustavie se i poee se do govarati kamo e; natrag ili dalje? Ali kamo vodi ovaj put? upita Makovkina, rastav ljena ljepotica. Odavde ima d v a n a e s t . . . do Tambina ree advo kat koji je udvarao M a k o v k i n o j . A onda? A onda u L., pored manastira. 95
Usamljeni isposniki samostan.
94
U k o j e m ivi onaj otac Sergije? Da. Kasatski? Onaj lijepi pustinjak? Da. Mes dames? Gospodo! P o i m o Kasatskom. U Tambinu e m o se odmoriti, zaloiti. Ali se neemo m o i vratiti kui na spavanje. ta onda, noit e m o k o d Kasatskog. Uostalom, ondje postoji samostansko svratiste, i to v r l o dobro. B i o sam ondje kad sam branio Mahine. Neu, ja u noiti k o d Kasatskog. To je ipak, uza svu vau svemo, nemogue. Nemogue? K l a d i m o se! U redu. A k o vi noite kod njega, onda sam ja to god elite. A discretion. 1 I vi isto! Dobro! Idemo! Koijaima su dali rakije. Sami su dohvatili sanduk s kolaima, vinom, bombonima. Dame su se umotale u bijele pasje bunde. Koijai su se svaali koji e voziti prvi, i je dan mladi, nagnuvi se odvano u stranu, zamahne duga kim bialjem, zavikne i zvonci zazvonie, a salinci zakripae. Saonice su neto podrhtavale i njihale se, logovi su jednolino i ustro jurili vrsto zavezanih repova na nabra nim podrepnjacima, ravna, glatka cesta naglo je uzmicala natrag, koija je odvano trzao uzdama, advokat i oficir, sjedei suelice, neto su lagali svojoj susjetki M a k o v k i n o j , a ona j e , umotavi se dobro u bundu, sjedila nepomino i mislila: U v i j e k j e d n o te isto, i gadno: crvena sjajna lica sa zadahom vina i duhana, isti razgovori, iste misli, i sve se vrti o k o gadosti. I svi su ovi zadovoljni i uvjereni da je to potrebno, i m o g u tako ivjeti sve do smrti. Ja ne mogu, meni je dosadno. Potrebno mi je neto to e sve to raz biti, izvrnuti. Pa makar proli kao oni, mislim u Saratonu, to su se smrzli na putu. A to bi nai uinili? K a k o bi se vladali? Sigurno p o d l o . . . Svatko na svoj nain. I ja bih se takoer podlo ponijela. Ali sam ja bar lijepa. I oni to znaju.1
A taj monah? Zar on to vie ne razumije? N i j e tako! To samo oni i razumiju. K a o jesenas onaj kadet. I kakva je budala bio . . . Ivane Nikolajeviu ree ona. ta zapovijedate? K o l i k o mu je godina? Kome? Pa Kasatskom. ini mi se preko etrdeset. I prima, dakle, svakog? Svakog, ali ne uvijek. Pokrijte mi noge. Ne tako. Ala ste nespretni! Ta bo lje, bolje, tako. Ali mi ne morate noge stiskati. T a k o se dovezoe do ume gdje se nalazila elija. Ona izie i zapovijedi da odu. Odgovarahu je, ali se ona razljuti i zapovijedi im da odu. Tada saonice odjurie, a ona u svojoj bijeloj pseoj bundi poe stazom. Advokat sie i osta da promatra. V Otac Sergije ivljae ve estu godinu u isposnitvu. Bi jae mu etrdeset i devet godina. N j e g o v ivot bijae teak. I to ne zbog posta ili molitve. Nisu mu bili teki oni, ve unutranja borba koju nije nikako oekivao. Postojahu dva uzroka borbe: sumnja i tjelesna pouda. I oba neprija telja uvijek ga napadahu zajedno. inilo mu se da je to je dan te isti. i m bi nestalo sumnje, nestalo bi i poude. Ali on miljae da su to dva razliita avola, i borio se sa svakim napose. B o e m o j , Boe moj miljae on zato mi ne da vjeru? Da, ta pouda, da, protiv nje su se borili sv. Antun i drugi, ali vjerom. Oni su je imali, ali u mene su i takve minute, sati, dani kad je n e m a m . Zato postoji cio svijet, sva njegova ljepota kad je on grean i kad ga se treba od rei? Zato si ti poinio tu sablazan? Sablazan? A zar nije sablazan to to ja hou da pobjegnem od svjetskih uitaka i to traim neto ondje gdje niega nema i gdje ne m o e biti? ree on sam sebi i uasnu se, zgadi se sama sebe. Gade! Gade! H t i o bi biti svetac poe on psovati se be. I poe se moliti. Ali tek to se poe moliti, kad ivo
Po volji.
96
7
Kreutzerova sonata
97
ugleda sama sebe onakva kakav je ponekad bio u manas tiru: u kamilavci, u mantiji, onako uzviene pojave. N e , nije to tako. To je varka. Ali u prevariti druge, a ne sebe i boga. N i s a m ja uzvien ovjek, ve bijedan, smijean. I on razmaknu skutove mantije i pogleda svoje jadne noge u gaama. I osmjehnu se. Zatim pusti skute i poe itati molitve, krstiti se, kla njati se. Z a r e mi ova postelja biti r a k o m ? itao je on. I kao da mu je neki avo doapnuo: Samaka postelja je ionako raka. La je t o . I on u mati vidje ramena udovice s k o j o m je ivio. Strese se i nastavi itati. Proitavi pravi la, on uze Evanelje, otvori ga i naie na mjesto koje je esto ponavljao i znao na pamet: Vjerujem, Gospode, iz bavi me od m o j e sumnje! I on potisne sve probuene sumnje. K a o to ustaljuju predmet nestabilne ravnotee, on je ponovo uvrstio svoju vjeru na labavom potpornju i oprezno se odmakao od nje da je ne bi gurnuo i prevalio. P o n o v o se pojavie naonjaci, i on se umiri. Ponovi svoju molitvu iz djetinjstva: Gospode, primi me, p r i m i ! I nje mu bi ne samo ugodno, nego i nekako prijatno i m i l o . Pre krii se i legne na svoj prostira na uskoj klupi, podmetnuvi pod glavu ljetnu mantiju. I zaspi. K r o z lagan san mu se inilo da uje praporce. N i j e znao je li to java ili san, ali ga tad iza sna prenu kucanje na vratima. Ustade ne vjerujui sam sebi. Ali se kucanje po novi. Da, to je bilo kucanje u neposrednoj blizini, na njego v i m vratima, i enski glas. B o e m o j ! Zar je zaista ono to sam itao u itijama da avo uzima enski l i k . . . Da, to je glas ene. I to nje an, plaljiv i prijatan! Fuj! on pijunu. N e , meni se samo ini ree on i ode u kut u kojem je stajala nalonja 1 i pokleknu onim vinim, pravilnim pokretom, nalazei ve u samom pokretu utjehu i zadovoljstvo. Spusti se, kosa mu pade na lice i on pritisnu ve ogoljelo tjeme na vla nu, hladnu daicu. ( K r o z pod je puhalo.) . . . itao j e psalam koji je, kako m u j e g o v o r i o stari otac Pimen, izbavljao od napasti. On m a l o uspravi svoje omravjelo i lagano tijelo na svojim snanim, nervoznim nogama i htjede nastaviti itanje, ali nije itao v e je ne1
Pult za molitvenik ili Evanelje.
hotice napinjao sluh da bolje uje. H t i o je da uje. Bijae potpuno tiho. K a p i s krova su jo jednako padale u kacu koja je bila postavljena na uglu. Vani bijae magla, tama, snijeg koji se topio. Bijae tiho, tiho. I odjednom neto zauta pred p r o z o r o m i odjeknu jedan glas onaj isti nje ni, plaljivi glas, glas koji je mogla imati samo zamamna ena: Pustite me. Krista r a d i . . . Uini mu se da mu je sva krv pojurjla k srcu i zaus tavila se. N i j e mogao udahnuti. I uskrsnut e bog i nes tat e avola . . . Ali ja nisam avo . . . I uo je kako su se nasmi jala usta koja su to izustila. N i s a m avo, nego prosto grena ena, zabludila sam ne u prenesenom, nego u pravom smislu (ona se nasmije), promrzla sam i m o l i m utoite... On prisloni lice uz staklo. Kandilo se odrazilo i svjet lucalo po cijelom staklu. On prisloni dlanove uz obje stra ne lica i zagleda se. Magla, tama, drvo, a tu desno ona. Jest, ona, ena u bundi duge bijele dlake, u kapi, mila, do bra, uplaena lica, ovdje, dva verka od njegova lica, nag nuta prema njemu. N j i h o v e se oi sretoe i oni poznae jedno drugo. Ne zato to su se ve j e d n o m vidjeli: oni se nikada nisu vidjeli, ali, po pogledima koje su izmijenili, oni (osobito o n ) osjetie da poznaju jedno drugo, da razumiju jedno drugo. N a k o n toga pogleda bilo je nemogue i po misliti da je to avo, a ne prosta, dobra, mila, plaljiva ena. T k o ste? Zato dolazite? ree on. Ta otvorite! kapriciozno i zapovjedniki ree ona. Promrzla sam. K a e m vam zabludila sam. Ali sam ja monah, pustinjak. E pa zato i otvorite. Ne elite valjda da se smrznem pod p r o z o r o m dok se budete molili. Ali kako ete . . . Neu vas pojesti. Pustite boga radi. Smrzla sam se, uostalom. I njoj bivae sve tee. Izustila je g o t o v o planim glasom. On se odmae od prozora. Pogleda na ikonu Krista s trnovitim vijencem. Gospode, pomozi mi, Gospode, pomozi 99
98
m i , p r o g o v o r i on krstei se i klanjajui se do pojasa, pris tupi vratima koja su vodila na trijem i o t v o r i ih. U trijemu napipa skakavicu i poe je dizati. Ovdje je uo korake. Ona j e ila od prozora prema vratima. A h ! viknu odjednom ona. On se dosjeti da je ugazila u lokvu koja se stvorila pred pragom. Ruka mu je drhtala i nikako nije m o g a o po dii skakavice koju su pritezala vrata. Ta to vam je, pustite me, sva sam promoena. Pro zebla sam. Vi razmiljate o spasu due, a ja sam promrzla. On povue vrata prema sebi, podigne skakavicu i, ne proraunavi dobro udarac, odgurne vrata da je ona uda rie. Ah, oprostite! ree on poprimivi odjednom pot puno ono nekadanje, vino ponaanje prema damama. Ona se nasmijei uvi to o p r o s t i t e . P a on jo nije tako straan pomisli ona. Nita, nita. Oprostite vi meni ree ona prolazei pored njega. Nikada se ne bih usudila. Ali ovo je izvan redni sluaj. I z v o l i t e ! izusti on proputajui je pored sebe. Zbuni ga snaan miris finog parfema koji nije odavno udisao. Ona proe kroz trijem u sobu. On zalupi vanjska vra ta ne prebacivi skakavice, proe kroz trijem i ue u sobu. Gospodine Isuse Kriste, sine boji, smiluj se meni greniku, Gospode, smiluj se meni greniku molio se ne prekidno, i to ne samo u sebi, ve je nehotice micao usna ma. - I z v o l i t e ! ree on. Ona stajae nasred sobe dok je s nje curilo na pod i promatrae ga. Oi su j o j se smijale. Oprostite mi to sam naruila vau samou. Ali vi dite u kakvom sam poloaju. Desilo se to zato to smo mi poli iz grada da se provozamo, i ja sam se okladila da u sama doi od V o r o b j e v k e do grada, ali sam onda izgubila put i da nisam nabasala na vau eliju . . . poe ona la gati. Ali ju je njegovo lice toliko zbunilo da nije mogla nas taviti pa je uutjela. Ona nikako nije mislila da je on ta kav. N i j e bio tako lijep kakvim ga je ona zamiljala, ali je bio ipak divan u njezinim oima. Valovita prosijeda kosa i brada, pravilan uzan nos i oi, koje su gorjele poput ugIjevlja kad bi pravo pogledao, zadivili su j e . 100
Primijetio je da ona lae. A, tako ree on pogledavi je i p o n o v o oborivi oi. Ja u onamo, a vi se ovdje smjestite. I on, skinuvi svjetiljku, zapali svijeu i, nisko j o j se poklonivi, ode u sobicu iza pregrade, i ona je ula kako je on ondje neto poeo micati. Vjerojatno se neim ogra uje od m e n e pomisli ona nasmijeivi se i, svukavi pseu bijelu rotondu, poe skidati kapu koja je bila zapela za kosu i pleteni rubac to se nalazio ispod nje. N i j e se bila nimalo smoila kad je stajala pod p r o z o r o m i rekla je to samo zato da je pusti unutra. Ali je pred vratima uisti nu ugazila u lokvu i lijeva j o j noga bijae mokra do lista, i cipela i kaljae puni vode. Sjela je na njegov leaj das ku pokrivenu samo ilimiem i poela se izuvati. Ta j o j se elija inila divna. Sobica, uska tri arina, dugaka etiri arina, bila je ista kao da je od stakla. U sobici se nalazio samo leaj, na kome je ona sjedila, nad njim police s knjigama. U uglu nalonja. Pored vrata avli, bunda i man tija. N a d nalonjom ikona Krista s trnovitim vijencem i kan dilo. Mirisalo je neobino: uljem, znojem i zemljom. Sve j o j se svialo, ak i taj zadah. M o k r e noge, osobito jedna, uznemirivale su je i ona se brzo poela izuvati ne prestajui se smijeiti, radujui se ne toliko tome to je postigla svoj cilj, koliko tome to je vi djela da je zbunila njega toga divnog, neobinog, ud novatog, privlanog mukarca. A nije odgovorio, ali to nije nevolja ree ona sebi. Oe Sergije! Oe Sergije! T a k o se zovete, je li? ta v a m treba? odgovori tihi glas. Oprostite mi, m o l i m vas, to sam naruila vau sa mou. Ali, uistinu, nisam mogla drugaije. Zaista bih se raz boljela. A i sad ne znam. Sva sam mokra, noge su mi kao led. Oprostite odgovori tihi glas niim vam ne mo gu pomoi. Ja vas nizato ne bih uznemirila. Ostat u samo do zore. On ne odgovori. I ona u da neto ape, oito se m o l i o . Vi neete ulaziti ovamo? upita ona smijeei se. M o r a m se svui kako bih se osuila. 101
On ne odgovori molei se i dalje jednolinim glasom za zidom. Jest, to je o v j e k mislila je ona svlaei s mukom cipelu u kojoj je voda pitala. Potezala ju je i nije je mogla izuti, i to j o j bi smijeno. I ona se jedva ujno smijala, ali, znajui da on uje njen smijeh i da e taj smijeh djelovati na njega ba onako kako to ona eli, ona se nas mijala glasnije, i taj smijeh, veseo, prirodan, prijatan, uistinu je djelovao na njega ba onako kako je ona eljela. Zaista se takva ovjeka moe zavoljeti. Te oi. I to jednostavno, plemenito i koliko god on m r m l j a o molitve strastveno lice mislila je ona. Nas, ene, ne moe prevariti. im je primakao lice staklu i spazio me, razumio me je i poznao. U oima mu se pojavio blijesak i vie nije nestajao. Zavolio je, zaelio me. Zaelio me govorila je ona izuvi napokon kaljau i cipelicu i prihvativi se ara pa. Da bi svukla te dugake arape s lastikama, morala je zadii suknje. Zastidje se i ree: Ne ulazite. Ali s one strane zida ne bi nikakva odgovora. ulo se i dalje jednolino gunanje i jo neko kretanje. Sigurno se klanja do z e m l j e mislila je ona. I l i nee da odgo v o r i ree ona. Misli na mene isto kao i ja na njega. S istim takvim osjeajem razmilja on o o v i m nogama govorila je ona svukavi m o k r e arape, i prohodavi bosim nogama po leaju, podvije ih poda se. Sjedila je tako neko vrijeme obgrlivi koljena rukama i zamiljeno gledajui pred sebe. I ova pustinja, ova tiina. Pa nitko nikada ne bi doznao . . . Ona ustade, odnese arape do peice, objesi ih na odunicu bila je to neka osobita odunica. Ona ju je zavrtjela i zatim, oprezno koracajui bosim nogama, vratila se na leaj i ponovo sjela na nj podvijenih nogu. Za zidom nasta potpuna tiina. Ona pogleda na siuan sat koji j o j je visio o vratu. Bila su dva sata. N a i bi morali doi oko tri. Nije ostajalo vie od jednog sata. T a zar u ja ovdje sjediti ovako sama? Kakva besmi slica! N e u ! Sad u ga pozvati. Oe Sergije! Oe Sergije! Sergije Dmitroviu, knee Kasatski! Za vratima je bila tiina. 102
ujte, to je okrutno. Ne bih vas zvala da mi nije potrebno. Bolesna sam. Ne znam to mi je zapoe ona paenikim glasom. Oh, o h ! zastenja ona ruei se na leaj. I, zaudo, kao da je osjeala da gubi snagu, da je pot puno gubi, da je sve boli i da je trese jeza, groznica. ujte, pomozite mi. Ne znam to mi j e . Oh, oh! Ona raskopa haljinu, otkrije grudi i zabaci do lakta obna ene ruke. Oh, oh! Cijelo to vrijeme on stajae u svojoj sobici i moljae se. Izgovorivi sve veernje molitve, on stajae sada nepo mino, uprijevi oi u vrh nosa, i moljae u m n u molitvu ponavljajui u duhu: Gospode Isuse Kriste, sine boji, smiluj mi s e ! Ali je sve uo. u o je kako je utala svilena tkanina dok je skidala haljinu, kako je stupala bosim nogama po podu, uo je kako je trljala rukom noge. Osjeao je da je slab i da svaki trenutak moe prsnuti, i zbog toga je nepre kidno m o l i o . Osjeao se po prilici onako kako se, vjerojat no, osjeao onaj junak iz bajki koji je m o r a o hodati ne ogledavajui se. T a k o je i Sergije uo, osjeao da je opas nost, pogibelj ovdje, nad njim, o k o njega, i on se m o e spasiti samo ako se ni za trenutak ne osvrne na nju. Ali ga odjednom obuze elja da je vidi. U isti tren ona ree: ujte, to je neovjeno, mogu umrijeti. Jest, otii u, ali onako kako je radio onaj otac koji je jednu ruku stavljao na bludnicu a drugu na mangalu. Ali mangale nema. Ogleda se. Svjetiljka. I nadnese prst nad plamen, namrti se, spreman da trpi, i dosta dugo mu se inilo da nita ne osjea, ali odjednom jo ne bijae ustanovio koliko ga boli i da li ga boli, on se namrti i trgne ruku maui njome. N e , ja to ne m o g u . Boga radi! Oh, doite k meni! U m i r e m . Oh! T a zar u uistinu posrnuti? Ali n e u ! Odmah u doi do vas izusti on i, otvorivi svoja vrata, ne gledajui u nju proe pored nje kroz vrata od trijema u kome je cijepao drva, napipa panj na kojem je cijepao drva i sjekiru prislonjenu uza zid. Odmah ree on i, dohvativi sjekiru desnom ru kom, poloi kaiprst lijeve ruke na panj, zamahnu sjekirom i udari po prstu ispod drugog lanka. Prst se odlomi laga103
nije nego to se odlamaju drva isto takve debljine, prevrnu se i pade na rub panja a zatim na pod. Zauo se taj zvuk prije no to je osjetio bol. Ali nije ni uspio da se zaudi tome to ga ne boli, kad odjednom osjeti neizdrivu bol i toplinu krvi koja je poela tei. Brzo prihvati ostatak zgloba skutom mantije i pritisne ga uz be dro te se vrati natrag kroz vrata pa, zaustavivi se sueli ce eni i oborivi oi, tiho upita: to vam je? Ona pogleda njegovo problijedjelo lice na kojemu je drhtao lijevi obraz i odjednom se zastidje. Skoi, dohvati bundu i ogrne je, zamota se u nju. Jest, bilo m i j e loe . . . prehladila sam s e . . . j a . . . Oe Sergije . . . j a . . . On je pogleda oima u kojima je svijetlio tihi, radosni sjaj i ree: Draga sestro, zato si eljela upropastiti svoju bes mrtnu duu? Sablazni moraju prodrijeti u svijet, ali teko onome preko koga sablazan u l a z i . . . M o l i se da bi nam bog oprostio. Sluala ga je i promatrala. Odjednom zauje neko ka panje tenosti. Pogleda i spazi kako niz mantiju tee krv iz ruke. to ste uradili s rukom? ona se sjeti zvuka koji je ula i, dohvativi kandilo, istri u trijem i opazi na podu okrvavljeni prst. Vrati se, bljea nego on i htjede neto da mu kae, ali on bez rijei ode u sobicu i zatvori za sobom vrata. Oprostite mi ree ona. ime u otkupiti svoj grijeh? Odlazi! Dajte da v a m zamotam ranu. Odlazi odavle. Ona se obue brzo i utke. I obuena, u bundi, sje dila je i ekala. Vani se zaue praporci. Oe Sergije! Oprostite mi. Odlazi! Bog e ti oprostiti. Oe Sergije! Poet u drugi ivot. Ne naputajte me. Odlazi! Oprostite i blagoslovite me. 104
U ime oca i sina i duha svetoga zauje se iza pre grade. Odlazi. Ona zajeca i izie iz elije. Advokat j o j je iao u susret. Dakle, izgubio sam, to se moe. Gdje ete sjesti? Svejedno. Ona sjede i do kue ne izusti ni rijei.
Godinu dana iza toga bila je postriena malim postrig o m i ivjela strogim i v o t o m u manastiru, pod upravom pustinjaka Arsenija koji j o j je ponekad pisao pisma. VI Otac Sergije proivio je jo sedam godina u isposnitvu. U poetku je primao mnogo od onoga to su mu dono sili i aj, i eer, i bijeli kruh, i mlijeko, i odjeu, i drva. Ali, to je vrijeme odmicalo sve dalje i dalje, ivio je sve stroim i stroim i v o t o m odriui se svega suvina i napokon dotjerao dotle da nije primao vie nita osim cr nog kruha j e d n o m na sedmicu. Sve to su mu donosili razdijelio bi siromasima koji su mu dolazili. Sve vrijeme je otac Sergije provodio u eliji, u molitvi ili u razgovoru s posjetiocima, kojih je bivalo sve vie i vie. Otac Sergije izlazio je u crkvu samo triput godinje, a po vodu i drva kad bi bilo potrebno. Poslije pet godina takva ivota zbi se taj ve posvuda poznat dogaaj s Makovkinom, njen noni posjet, promje na koja se zbila poslije toga u njoj i njen odlazak u ma nastir. Otada je slava oca Sergija poela rasti. Dolazilo mu je sve vie i vie posjetilaca i pored njegove elije naselili su se monasi, bila je podignuta crkva i svratite. Glas o ocu Sergiju koji je, kao i uvijek, preuveliavao njegova dje la, irio se sve dalje i dalje, njemu su poeli dolaziti izda leka i poeli mu dovoditi bolesnike tvrdei da e ih on izlijeiti. Prvo ozdravljenje zbilo se osme godine njegova ivota u isposnitvu. To je bilo ozdravljenje etrnaestogodinjeg djeaka koga je dovela majka ocu Sergiju s m o l b o m da poloi ruke na nj. N j e m u nije ni padalo na pamet da bi 105
mogao izlijeiti bolesnika. Takvu misao bi smatrao za veli ki grijeh oholost; ali ga je majka, koja je dovela djea ka, usrdno molila leei pred nogama i govorila: zato on koji lijei druge ne eli pomoi njenu sinu zaklinjala ga je K r i s t o m . Na uvjeravanje oca Sergija da samo B o g lijei, odgovorila je da ga ona samo m o l i da poloi ruku i da se pomoli. Otac Sergije je odbio i otiao u svoju eliju. Ali on sutra ( t o je b i l o u jeseni, i noi bijahu h l a d n e ) , izaavi iz elije po vodu, opazi opet tu istu majku sa svojim si nom, etrnaestogodinjim djeakom, i zauje opet iste molbe. Otac Sergije se sjeti prie o nepravednu sucu i, ma da prije nije sumnjao u to da mora odbiti, posumnja, a posumnjavi, poe se moliti, i moljae se sve dok u dui ne stvori odluku. Odluka bijae da on mora ispuniti enin zah tjev, da vjera njezina moe spasiti njena sina; on, pak, otac Sergije, u o v o m sluaju nitavno je orue koje je odabrao Bog. I, pristupivi majci, otac Sergije ispuni njenu elju, poloi ruku na djeakovu glavu i poe se moliti. Majka otputova sa sinom i za mjesec dana djeak oz dravi i po kotaru se rairi glas o svetoj, vidarskoj moi starca Sergija, kako su ga sada nazivali. Otada ne bi pro lo ni tjedan dana a da ne bi ocu Sergiju doli ili doputo vali bolesnici; i ne odbivi jedne, nije mogao odbiti ni dru ge, i polagao je ruku i molio se, i iscjelivae mnoge, i sla va oca Sergija irila se sve dalje i dalje. T a k o prooe sedam godina u manastiru i trinaest u isposnitvu. Otac Sergije nalikovae na starca: brada mu bijae duga i sijeda, a kosa, mada svijetla, jo jednako crna i kovrava. VII Oca Sergija proganjae ve nekoliko sedmica jedna mi sao, koje se nije mogao otresti, je li dobro uinio to je pristao na taj poloaj u kojem se naao ne toliko svojom voljom koliko arhimandritovom i igumanovom. Poelo je to nakon ozdravljenja etrnaestogodinjeg djeaka. Otada, svakog mjeseca, tjedna, dana, Sergije osjeae kako nestaje njegova unutranjeg ivota i kako ga zamjenjuje vanjski. Ba kao da su ga izvraali. 106
Sergije je vidio da je on sredstvo kojim primamljuju posjetioce i darovatelje manastira i da je zato manastirska uprava stvorila oko njega takve uvjete pod kojima bi on mogao biti to korisniji. Nisu mu, npr., uope pruali pri like da neto radi. Snabdijevali su ga sa svim onim to bi mu m o g l o ustrebati i od njega traili samo da ne uskrauje svoga blagoslova posjetiocima koji su mu dolazili. Da mu bude udobnije, odredili su dane u koje je primao. Podigli su primau sobu za mukarce i mjesto odijeljeno ogradom da ga ne bi obarale posjetilice koje su mu se bacale pod noge mjesto gdje je m o g a o blagosiljati doljake. Govo rili su mu da je potreban ljudima, da, drei se Kristova nauka ljubavi, ne smije ljudima uskratiti da ga vide, da bi izbjegavanje tih ljudi bila okrutnost. On nije mogao a da ne pristane na to, ali to se vie predavao tome ivotu, os jeao je kako se ono unutranje pretvara u vanjsko, kako u njemu presuuje izvor ive vode, kako ono to radi ini sve vie i vie radi ljudi, a ne radi boga. B i l o da prouava ljude ili ih tek blagosivlje, bilo da se moli za bolesnike, ili dijeli savjete ljudima kako treba da ive, ili da slua zahvaljivanje ljudi kojima je pomogao ili iscjeljenjem, kako su mu govorili, ili savjetom, nije mogao a da se ne uzraduje tome, nije mogao a da se ne zanima za posljedice svoga rada i njegova utjecaja na ljude. Smat rao je sebe za gorue kandilo; i to mu je to bivalo jasni je, jasnije je osjeao slabljenje, gaenje bojeg svjetla isti ne koje je gorjelo u njemu. K o l i k o je od toga to radim za boga a koliko za ljude? bilo je pitanje koje ga je neprekidno muilo i na koje on, ne da nije mogao, nego se nije usudio odgovoriti sam sebi. U dubini due je osje ao da je avo namjerno njegov rad za boga pretvorio u rad za ljude. Osjeao je to zato, jer, kao to mu prije bijae teko kad su ga liavali samoe, kad mu bijae teka nje gova samoa. Muili su ga posjetioci, umarali su ga, ali u dubini due im se radovao, radovao se onim pohvalama ko jima su ga obasipali. Jednom je ak odluio da ode, da se izgubi. ak je sve promislio kako e izvesti naum. P r i p r e m i o je seljaku ko ulju, gae, kaftan i kapu. Objasnio je da mu je to potreb no zato da bi m o g a o udijeliti prosjacima. I uvae tu odjeu kod sebe pomiljajui kako e se obui, oiati 107
kosu i otii. P r v o e krenuti vlakom, odvesti se tri stotine vrsta, sii i krenuti po selima. Ispitivao je starca vojnika o njegovu obilaenju, o tome kako udjeljuju i kako pri maju na prenoite. V o j n i k je ispriao kako i gdje najra dije udjeljuju i daju prenoite, i otac Sergije odlui da uradi isto tako. Jednom se ak obukao nou i htio da ode, ali nije znao to je pravo: da ostane ili da pobjegne. U po etku je bio neodluan, zatim je te neodlunosti nestalo, privikao se i p o k o r i o avolu, a seljaka odjea samo ga je podsjeala na njegove misli i osjeaje. Iz dana u dan dolazilo mu je sve vie i vie ljudi, a nje mu ostajalo sve manje i manje vremena za duevnu okrepu i molitvu. Ponekad, u svijetlim trenucima, mislio je da nalii na mjesto gdje je nekad bilo vrelo. Bijae to slabo vrelo ive vode koje je lagano teklo iz mene, kroz mene. To bijae pravi ivot, dok ga o n a ( o n se uvijek s ushitom sjeao one noi i nje, sad majke A g n i j e ) nije dovela u na past. Ona je okusila te iste vode. Ali, otada, voda ni da se nakupi, a ve dolaze edni, guraju se, otiskujui jedan drugoga. I oni razgazie sve, ostade samo blato. T a k o je mislio tek u ponekim svijetlim trenucima; ali je najee osjeao umor i alio sama sebe zbog svoga umora. Bijae proljee, uoi Prepolovenija. 1 Otac Sergije slu ae veernju u svojoj peinskoj crkvi. Ljudi bijae toliko koliko mogae stati dvadesetak. Bijahu to sve gospoda i bogati trgovci. Otac Sergije primae sve ljude, ali taj izbor vrili su monah, koji mu je bio dodijeljen, i deurni, koga su svaki dan slali iz manastira njemu u eliju. Gomila lju di od o k o osamdeset hodoasnika, najvie ena, gurala se vani oekujui izlazak oca Sergija i njegov blagoslov. Otac Sergije je sluio, i kad je iziao s l a v e i . . . * prema gro bu svoga predasnika, spotakao se i bio bi pao da ga nisu podrali trgovac koji je stajao iza njega i monah koji je sluio mjesto akona. Sto vam je? Potovani oe Sergije! Prijatelju! Gos pode! povikae ene. Problijedili ste kao krpa.1 2
Ali se otac Sergije odmah povrati i, mada vrlo blijed, odgurne trgovca i akona i nastavi pjevati. Otac Serapion, akon, i pjevai, i gospoa Sofija Ivanovna, koja je nepre kidno ivjela uz eliju i brinula se za oca Sergija, poee ga moliti da prekine slubu. Nita, nita smijeio se on jedva vidljivo pod svo j i m brkovima izusti otac Sergije. Ne prekidajte slube. O v a k o sigurno postupaju sveci, pomisli on. Svetac, aneo boji zauje odmah za sobom glas Sofije Ivanovne i onoga trgovca koji ga bijae pridrao. Ni je pristao na nagovore ve je nastavio sluiti. P o n o v o zbi jeni, vratie se svi tijesnim prolazima do male crkve i ov dje, iako ju je neto skratio, otac Sergije dovri veernju. Odmah poslije slube otac Sergije blagoslovi nazone i izie da sjedne na klupu pod brijestom do ulaza u peinu. Htjede se odmoriti, nadisati svjeega zraka, osjeae da mu je to potrebno, ali tek to izie, gomila ljudi pojuri prema njemu molei ga za blagoslov i traei savjete i po mo. B i l o je tu hodoasnica to su neprestano pjeaile od jednog svetita do drugog, od starca do starca, i koje bi se uvijek raznjeile pred svakom svetinjom i svakim starcem. Otac Sergije poznavae taj obini, najnereligiozniji, hladni, konvencionalni tip. Bilo je tu hodoasnika, veinom islue nih vojnika koji su napustili svoja ognjita, staraca koji su se zlopatili i pokatkad opijali, koji su se potucali od manastira do manastira samo da bi se prehranili; bilo je tu i obinih seljaka i seljanki sa svojim sebinim eljama da ih iscijeli ili da donese odluke o najpraktinijim poslo vima: o udaji kerke, o naimanju duana, o kupnji zemlje ili o odrjeenju od grijeha zbog davljenja ili roenja dje teta. Sve je to bilo davno poznato i nezanimljivo ocu Sergiju. Znao je da od tih osoba nee saznati nita novo, da te osobe nee u njemu izazvati nikakve religiozne osjeaje, ali ih je volio gledati kao gomilu, kojoj su potrebni i sku pocjeni on, njegov blagoslov, njegova rije, i zato je njega i muila ta gomila i istovremeno mu bila prijatna. Otac Serapion poe ih razgoniti govorei da je otac Sergije umo ran, ali on, sjetivi se rijei Evanelja: N e branite im ( d j e c i ) da dolaze k m e n i i, alei sama sebe pri tom sje anju, ree neka ih pripuste.
Dvadeset i peti dan poslije Uskrsa. U originalu nedovreno.
108
109
Od ustade, prie pregradama uz koje su se oni bili zbili, poe ih blagosivljati i odgovarati na njihova pitanja glasom, slabou kojega bijae i sam ganut. Ali, iako je e lio da ih sve primi, nije m o g a o : opet mu se smrklo pred oima, zaljuljao se i uhvatio za pregrade. Opet je osjetio priliv krvi u glavu i najprije problijedio, a onda se odjed nom zarumenio. Ipak, doite sutra! Ne mogu danas ree i, blagoslovivi sve istovremeno, poe prema klupi. Trgovac ga opet prihvati, povede za ruku i posadi. Oe! zauje se u gomili. Oe! Potovani! Ne ostavljaj nas! P r o p a d o s m o bez tebe! Trgovac, posadivi oca Sergija na klupu pod brijesto vima, prihvati se policijske dunosti i vrlo odluno poe rastjerivati svjetinu. Istina, g o v o r i o je tiho kako ga otac Sergije ne bi m o g a o uti, ali je g o v o r i o odluno i ljutito: Gubite se, gubite se! Blagoslovio vas je pa ta biste jo? Mar! Inae u vas pograbiti za vrat. Idite, idite! Ti, stara, s crnim obojcima, odlazi, odlazi! Ma kamo e? Ree no ti je dosta! Sutra to bog da, a danas se svi gubite. Oe, samo da mu onda pogledam lie govorila je starica. Pogledat u ja tebe! K a m o e? Otac Sergije je primijetio da trgovac postupa nekako strogo pa slabim glasom ree monahu neka taj prestane rastjerivati ljude. Otac Sergije je znao da e ih taj ipak otjerati i neobino je elio da ostane sam i da se odmori, ali je poslao monaha da to kae kako bi izazvao dojam. Dobro, dobro. Ne tjeram ih, savjetujem odgova rae trgovac. Ta oni bi ubili ovjeka. Nemaju oni sami losti, samo na sebe misle. Ne m o e , reeno j e . Sutra. I trgovac otjera sve. T r g o v a c bijae toliko revan i zato to je v o l i o red i to je v o l i o rastjerivati ljude, gurati ih i ponajvie zato to mu je otac Sergije b i o potreban. B i o je udovac i imaae bolesnu kerku jedinicu koja se nije udala, i on je preao tisuu etiri stotine vrsta kako bi je dovezao do oca Sergi ja da je ovaj izlijei. Ta je kerka bolovala dvije godine, i on je za to vrijeme ve u m n o g i m mjestima traio lijeka njenoj bolesti. P r v o na klinici gubernijskog sveuilinog grada nisu pomogli; zatim ju je odvezao nekom seljaku 110
u samarskoj guberniji bilo j o j je neto lake; zatim ju je odvezao nekom moskovskom lijeniku, platio m n o g o no vaca nita nije p o m o g l o . Onda mu rekoe da otac Sergi je iscjeljuje. I tako ju je dovezao o v a m o . I, stoga, kad je trgovac rastjerao sve ljude, pristupi ocu Sergiju i, kleknuvi bez ikakvih priprema, glasno ree: Sveti o e ! blagoslovi moju bolesnu kerku da bi je izlijeio od teke boljetice. Usuujem se utei svetim stopa ma tvojim. I on sklopi ruke. Sve je to uinio i rekao tako kao da radi neto to je jasno i tano utvreno zakonom i obia jem, kao da se ba ovako, a ne na bilo koji drugi nain, treba i mora moliti za iscjeljenje kerke. Obavio je to tak v o m sigurnou da se ak i ocu Sergiju uinilo da se mora ba tako govoriti i postupati. Ali mu ipak ree da ustane i ispria to je posrijedi. T r g o v a c ispria kako je njegova kerka, djevojka od dvadeset i dvije godine, obolila prije dvije godine poslije naprasne majine smrti jauknula, kako on kae, i od toga vremena boluje. I, eto, on je s njome prevalio tisuu i etiri stotine vrsta i ona eka u svratitu kad e otac Sergije narediti da je dovezu. Po da nu ne izlazi, boji se svjetla, a izlazi samo poslije zalaza sunca. Je li vrlo slaba? ree otac Sergije. N i j e , nije da je slaba, ve jaka, samo je neurastenina, kako doktor kae. K a d bi sad zapovijedio otac Ser gije da je dovedem, ja bih askom trknuo. Sveti o e ! obradujte srce roditelja, sauvajte rod njegov molitvama svo j i m spasite bolesnu ker njegovu! I trgovac naglo pade na koljena i, sagnuvi glavu nad obje sklopljene ruke, zanijemi. Otac Sergije mu opet ree da ustane i, pomislivi kako je njegov rad teak, a kako ga on, usprkos tome, strpljivo obavlja, teko uzdahne i, poutjevi nekoliko trenutaka, ree: Dobro, dovedite je veeras. Pomolit u se za nju, ali sad sam umoran. I on zatvori oi. V e u vas pozvati. Trgovac, idui na prstima po pijesku, zbog ega su iz me jo jae kripale, udalji se, i otac Sergije ostade sam. Cijeli ivot oca Sergija bijae ispunjen sluenjem i pri manjem posjetilaca, ali dananji dan bio je osobito teak. 111
Ujutro bijae doao nekakav ugledni velika koji dugo raz govarae s njime; poslije njega doe neka gospoa sa si nom. Taj sin bijae mlad profesor, bezvjerac, kojega je majka, vatrena vjernica i odana ocu Sergiju, dovela o v a m o i zamolila oca Sergija da porazgovori s njim. R a z g o v o r bi jae vrlo muan. Mladi, oito, nije elio da se prepire s monahom, slagao se s njime u svemu, kao sa slabim o vjekom, ali je otac Sergije vidio da mladi ne vjeruje i da je usprkos tomu dobro raspoloen, vedar i miran. Otac Sergije se sad s nezadovoljstvom sjeao tog razgovora. H o e t e li jesti? ree monah. Hou, donesite to. Monah ue u eliju, koja bijae sagraena desetak ko raka daleko od ulaza u peinu, a otac Sergije osta sam. Odavno bijae prolo ono vrijeme kad je otac Sergije ivio sam i sve sam radio i hranio se samo prosforom i kruhom. Ve odavno su ga uvjerili da nema prava zanema rivati svoje zdravlje i hranili su ga posnom, ali krepkom hranom. Uzimao je malo, ali kudikamo vie nego prije i esto je j e o s osobitim zadovoljstvom, a ne kao prije s gaenjem, vjerujui da je to grijeh. T a k o bijae i sad. Po pio je kaicu, popio alicu aja i p o j e o polovicu bijela hljeba. Monah ode, i on osta sam na klupi pod brijestom. Bi jae divno svibanjsko vee, tek to bjehu prolistale breze, jasike, brijestovi, raeljke i hrastovi. G r m o v i raeljka iza brijesta bjehu ve posve rascvjetani i jo se nisu osipali; slavuj jedan sasvim blizu, a druga dva ili tri dolje, u grmlju, pored rijeke, pjevahu, biglisahu. S rijeke dopirae daleko pjevanje radnika koji su se, vjerojatno, vraali s rada; sunce bijae zalo za umu i njegove razbijene zrake probijale se kroz zelenilo. Cijela ta strana bijae svijetlozelena, druga, s brijestom, bijae tamna. Hrutovi su lijetali, sudarali se i padali. Poslije veere otac Sergije poe ponavljati duhovnu mo litvu: Gospode Isuse Kriste, sine boji, smiluj nam se, a zatim je stao itati psalam i odjednom, kad je doao do polovine psalma, stvori se odnekud vrabac, sleti s grma na zemlju ivui i poskakujui, doe do njega, uplai se neega i odleti. itao je molitvu u kojoj je g o v o r i o o svo me odricanju od svijeta i urio se da je to prije zavri 112
kako bi poslao po trgovca i njegovu bolesnu kerku: bila mu je zanimljiva. B i l o mu je zanimljivo zato to je to bila razonoda, nova osoba zato to su ga ona i njen otac smatrali za ugodnika i to za takva ija se molitva ispu njava. On se toga odricao, ali se u dubini due smatrao za takva. esto se udio tome kako to da je on, Stjepan Kasatski, postao takvim neobinim ugodnikom, ak i udotvor cem, ali da to jest, u to se nije m o g l o sumnjati: on nije m o g a o a da ne vjeruje u ta udesa koja je sam vidio, poev od bolesna djeaka pa do one posljednje starice koja je progledala na njegovu molitvu. K o l i k o god da je to bilo udno, to je bilo tako. Dakle, trgoveva kerka bila mu je zanimljiva zato to je bila no va osoba, to je vjerovala u nj, a jo i zato to je na njoj m o r a o p o n o v o dokazati svoju mo iscjeljenja i svoju slavu. Tisuu vrsta prelaze, u novinama piu, car to zna, u Evro pi, u nevjernikoj E v r o p i znaju miljae on. I odjed nom se zastidje svoje tatine i ponovo se poe moliti bogu. Gospode, care nebeski, utjeitelju, due istine, doi i prebivaj u nama i oisti nas od svakog zla, i spasi, prebla gi, due nae. Oisti od grene slave ljudske koja me obu z i m a , ponovi on i sjeti se koliko se puta m o l i o za to i kako su, to se toga tie, sve dosada njegove molitve bile uza ludne: njegove molitve inile su udesa drugima, ali sebi nije mogao izmoliti od Boga osloboenje od te nitavne strasti. Sjeti se svojih molitava iz dana svog isposnitva kad se m o l i o da mu bog daruje istou, mir i ljubav, i toga kako je, inilo mu se onda, bog usliao njegove molitve, kako je b i o ist i odsjekao sebi prst pa sad podigne smeuran batrljak prsta i poljubi ga; i inilo mu se da je bio miran onda kad mu se neprekidno gadila njegova grenost, i inilo mu se da je onda i ljubio kad se sjeao s kakvim je ganuem primio starca koji je svrnuo k njemu, pijana vojnika koji je traio novaca, i nju. A sada? I on pitae sebe: ljubi li on koga, ljubi li on Sofiju Ivanovnu, oca Serapiona, osjea li on ljubav prema svim o n i m osobama koje su danas bile kod njega, prema onom uenom mladiu s kojim je tako pouno razgovarao, pazei samo na to da mu pokae svoj um i da nije zaostao u obrazovanju. Bijae 113
8
Kreutzerova sonata
mu prijatna i potrebna njihova ljubav, ali ljubavi za njih nije osjeao. U njemu sad ne bijae ljubavi, ne bijae mira, ne bijae ni istoe. Bijae mu prijatno to je doznao da su trgovevoj kerki dvadeset i dvije godine i hotijae doznati je li lije pa. I, raspitujui se o njenoj bolesti, on je upravo htio znati ima li ona enskih ari ili ih nema. Z a r sam toliko pao? pomisli on. Gospode, pom o z i mi, okrijepi me, Gospode i B o e m o j ! I on skrsti ruke i poe se moliti. Slavuji su pjevali. Hrut sleti na nje ga i poe mu miljeti po zatiljku. On ga zbaci. T a postoji li on? ta ako kucam na kuna vrata koja su zatvore na? . . . L o k o t je na vratima, i ja bih ga m o r a o vidjeti. Taj lokot su slavuji, hrutovi, priroda. Mladi moda ima p r a v o ! I on se poe glasno moliti i dugo se m o l i o sve dok mu misli ne iezoe, i on ponovo osjeti smirenje i sigur nost. Pozvoni zvoncetom i ree monahu koji je izaao da odmah doe onaj trgovac s kerkom. Trgovac dovede kerku za ruku, uvede je u eliju i od mah ode. Kerka bijae plava, neobino bijela, blijeda, puna, ne obino krotka djevojka, uplaena djejeg lica i vrlo razvi jenih enskih oblika. Otac Sergije osta na klupi do ulaza. K a d je djevojka prolazila pored njega i on je blagoslovio, sam se uasnuo sebe zbog toga kako je p r o m o t r i o njeno tijelo. Ona je prola, i on je osjeao da ga je opekla. Po njenu licu vidio je da je osjeajna i slaboumna. Ustade i ue u eliju. Ona sjedae na tovjelici oekujui ga. K a d on ue, ona ustade. H o u tatici ree ona. Ne boj se ree on. to te boli? Sve me boli ree ona i odjednom j o j lice osvijet li smijeak. Ozdravit e ree on m o l i se. ta da se molim, molila sam se, nita ne pomae. I ona se neprestano smijeila. Pa vi ete se pomoliti, i ruku poloiti na mene. Ja sam vas sanjala. K a k o sanjala? Sanjala sam da ste vi ovako svoju ruku poloili na moja prsa. Ona uzme njegovu ruku i pritisne uza svoje grudi. E v o ovamo. 114
On j o j prui svoju desnu ruku. K a k o ti je ime? upita on tresui se cijelim tije lom i osjeajui da je pobijeen i da vie ne moe obuzdati svoju strast. Marija. A to? Ona uzme ruku i poljubi je, zatim ga j e d n o m rukom obujmi oko pasa i privije uza se. to ti je? ree on. M a r i j o . Ti si avo. Pa, moda ta onda. I ona, grlei ga, sjedne s njim na krevet.
U zoru on izie i stade na ulaz. Z a r se zbilja sve to zbilo? Otac e doi. Ona e ispri ati. Ona je avo. A to u ja uiniti? Eno one sjekire ko j o m sam odsjekao prst? On dohvati sjekiru i poe u eliju. Monah mu doe u susret. Da nacijepam drva? M o l i m vas sjekiru. On dade sjekiru. Ue u eliju. Ona leae i spavae. Uasavajui se baci pogled na nju. I ode u eliju, skide seljako odijelo, obue se, dohvati noice, odreza kosu i krenu stazom niz brdo prema rijeci do koje nije silazio etiri godine. Uz rijeku je vodila cesta; on krene cestom i iae do podne. U podne ue u ra i legne. Pred vee doe do sela na rijeci. Ali ne poe u selo, ve prema rijeci, prema urvini. Bijae rano izjutra, pola sata prije izlaska sunca. Sve bijae sivo i mrano i sa zapada puhae hladan vjetar ranog jutra: Dakle, treba svriti. Boga nema. K a k o svriti? Sunovratiti se? Plivati znam, ne moe potonuti. Objesiti se? Pa da, e v o remena, o granu. To mu se uini tako lako i blis ko da se uasnu. Ali se moliti nije imao kome. Boga nije bilo. On leae nalaktivi se na ruku. I odjednom osjeti takvu pospanost da vie nije mogao drati glavu rukom, ve oprui ruku, poloi na nju glavu i odmah zaspi. Ali taj san trajae samo trenutak; odmah se probudi i poinje ne kako sanjati i prisjeati se. I, eto, vidi sebe dok je jo bio g o t o v o dijete, u maji noj kui na selu, i k njima dolazi koija, a iz koije izla ze: ujak Nikolaj Sergijevi, ogromne, lopati sline crne brade, i s njim mrava djevojica Paenjka, velikih, krot115
kih oiju i alosna, uplaena lica. I njima, u drutvo dje aka, dovode tu Paenjku. I treba se s njom igrati, a to je dosadno. Ona je glupa. Svrava se time to je ismijavaju, navode da pokae kako pliva. I ona lijee na pod i pokazu je to na suhom. I svi kikou i prave budalu od nje. I ona to vidi i izbijaju j o j crvene pjege i osjea se jadnom, tako j a d n o m da se stidi i da nikada nee moi zaboraviti taj is krivljen, dobar, pokoran smijeak. I sjea se Sergije kad ju je v i d i o nakon toga. V i d i o ju je mnogo kasnije, prije nego to je postao monah. Bijae udata za nekakva vlastelina koji je proerdao cijeli njezin imetak i koji ju je tukao. Imala je dvoje djece: sina i kerku. Sin je u m r o jo kao dijete. Sergije se sjeao da ju je v i d i o kad je bila nesretna. Kasnije ju je vidio u manastiru kao udovicu. Bila je onak va ista, ne bi se m o g l o rei glupa, ali runa, bijedna i ne sretna. Dovezla se sa kerkom i njenim enikom. I oni su ve bili siromani. Kasnije je uo da ivi negdje u nekom kotarskom mjestu i da je vrlo siromana. A zato mislim o n j o j ? pitae on sebe. Ali nije mogao da ne misli na nju. G d j e je ona? ta je od nje? Je li jo onako nesretna kao to je bila onda kad je pokazivala na podu kako se pliva. Ali zato da mislim o njoj? to mi je? Treba svriti. I opet mu bi strano, i opet, da bi se spasio od te misli, poe misliti na Paenjku. T a k o leae dugo, as mislei na svoj neizbjean svre tak, as na Paenjku. Paenjka mu se inila kao spas. Na pokon zaspi. I usni anela koji m u pristupi i ree: I d i Paenjki, doznaj od nje ta ti je initi, u emu je tvoj gri jeh i u emu je tvoj spas. Probudi se i zakljuivi da je to privienje od boga, obradova se i odlui uiniti ono to mu je bilo kazano u snu. Znao je u kojem gradu ona ivi, bio je udaljen o k o tri stotine vrsta i on se uputi o n a m o . VIII Paenjka ve odavno nije bila Paenjka, ve stara, suha, smeurana Praskovja Mihajlovna, punica propaloga pijanca, inovnika Mavrikjeva. ivjela je u onom kotarskom mjestu u kojem je zet imao svoje posljednje namjetenje i tu je 116
prehranjivala porodicu i kerku, i toga bolesnoga neuras tenika zeta i petoro unuadi. A prehranjivala ih je tako to je pouavala u glazbi kerke trgovaca uzimajui pedeset kopejaka po satu. Na dan je imala ponekad etiri, nekad pet sati, tako da je na mjesec zaraivala oko ezdeset rubalja. Od toga su zasada i ivjeli oekujui namjetenje. S mol bom za namjetenje Praskovja Mihajlovna poslala je pisma svim svojim roacima i znancima pa tako i Sergiju. Ali ga o v o pismo nije zateklo. Bila je subota i Praskovja Mihajlovna je sama mijesila mlijeni kruh s groicama, koji je nekada tako dobro pekao kmet-kuhar kod njena oca. Praskovja Mihajlovna htjela je sutra o prazniku pogostiti unuad. Maa, njena ki, bavila se oko najmlaeg, stariji, dje ak i djevojica, bijahu u koli. Zet nije spavao prole no i i sad bijae zaspao. Praskovja Mihajlovna nije mogla u noi dugo zaspati nastojei umiriti kerku koja se ljutila na mua. Vidjela je da zet, slab ovjek, ne moe govoriti i ivje ti drugaije, i vidjela je da enini prijekori nee pomoi, i upirala je sve sile da bi ih primorala kako ne bi bilo pri jekora, kako ne bi bilo mrnje. Ona gotovo fiziki nije mogla podnositi loe odnose meu ljudima. Bijae j o j pot puno jasno da to ne moe nita poboljati, ve da e sve biti samo gore. Ali ona ak nije to ni mislila, ona je prosto patila, videi mrnju, isto kao od smrada, jake buke, uda raca po tijelu. U p r a v o j e , zadovoljna sama sa sobom, uila Lukerju kako se priprema kvasac, kad Mia, estogodinji unuk, s keceljicom, krivih nogu, u okrpljenim arapicama dotri uplaena lica u kuhinju. Bako, trai te straan starac. Lukerja izviri. I to nekakav putnik, gospoo. Praskovja Mihajlovna obrie svoje mrave laktove je dan o drugi i ruke o kecelju po htjede poi u kuu po novanik da da pet kopejaka, no se onda sjeti da nema manje od grivenika i odlui dati kruha te se vrati do or mara, ali o d j e d n o m pocrvenje sjetivi se da j o j je bilo ao dati i, zapovijedivi Lukerji da odree reanj, p o e jo i po grivenik. T o ti je kazna ree ona sebi daj dvostruko. 117
I dade, ispriavajui se, i jedno i drugo putniku, a kad je davala ne samo da se vie nije ponosila svojom dareljivou, ve se, naprotiv, stidjela to daje tako malo. Takva osobita pojava bijae putnik. Unato tome to je preao trista vrsta prosei u ime Krista i odronjavio i omravio i pocrnio, to mu je kosa bila podrezana, to je nosio seljaku kapu i iste takve iz me, unato tome to je ponizno pozdravljao, Sergije bijae jo jednako iste osobite vanjtine koja je toliko privlaila. Ali ga Praskovja Mihajlovna nije poznala. N i j e ga ni mogla poznati j e r ga nije vidjela ve gotovo trideset godina. Ne zamjerite, oe. Hoete li moda ta pojesti? On uzme kruh i novac, i Praskovja Mihajlovna se zau di to ne odlazi ve je promatra. Paenjka, dolazim k tebi, primi m e ! I crne divne oi uporno i molei gledahu u nju i u nji ma se zablistae suze. I p o d prosjedim brkovima alosno zadrhtae usne. Praskovja Mihajlovna se uhvati za uvele grudi, otvori usta i obamre, uprijevi zjenice u putnikovo lice. Ta ne moe biti! Stjepa! Sergije! Otac Sergije! Jest, ba on tiho izusti Sergije. Ali ne Sergije, ne otac Sergije, ve veliki grenik Stjepan Kasatski, posr nuli, veliki grenik. Primi me, pomozi mi. Ta ne moe biti! Ta zar se niste smirili! Ali poimoder. I ona prui ruku; ali je on ne prihvati, ve poe za njom. A kamo da ga uvede? Stan bijae malen. Ispoetka je jedna malena soba, g o t o v o smonica, bila odreena za nju, ali je poslije i tu smonicu ustupila kerki. I sad je ondje sjedila Maa ljuljajui dojene. Sjednite samo, odmah u ja ree ona Sergiju po kazujui na klupu u kuhinji. Sergije odmah sjedne i skine, o i t o ve nauenom kret njom, torbu, najprije s jednog, a onda s drugog ramena. B o e m o j , boe m o j , kako ste se bili smirili, oe. Ka kva slava, i odjednom tako . . . Sergije ne odgovori i samo se smjerno nasmijei namje tajui pored sebe torbu. Mao, zna li tko je to? 118
I Praskovja Mihajlovna apatom ispria keri tko je Sergije, i one zajedno iznesoe postelju i ljuljaku iz smo nice, ispraznivi je za Sergija. Praskovja Mihajlovna uvede Sergija u sobicu. Tu se odmorite. Ne zamjerite. Ja m o r a m ii. Kamo? I m a m satove, stid me i rei pouavam u glazbi. U glazbi to je lijepo. S a m o jedno, Praskovja Mi hajlovna, ja sam doao poslom. K a d u moi razgovarati s vama? Bit e mi drago. M o e m o li navee? M o e m o , ali vas jo neto m o l i m : ne govorite tko sam. Samo sam se vama povjerio. N i t k o ne zna kamo sam otiao. T a k o mora biti. Ah, a ja sam rekla kerki. Pa zamolite je da ne govori. Sergije izuje izme, legne i, poslije neprospavane noi i etrdeset vrsta pjeaenja, odmah zaspi. K a d se Praskovja Mihajlovna vratila, Sergije je sjedio u svojoj sobiici i ekao nju. N i j e iziao na ruak, ve je pojeo orbu i kau koje mu je donijela Lukerja. Dola si prije nego to si obeala? ree Sergije. M o e m o li sad razgovarati? I zbog ega me je zapala ta srea da mi doe takav gost? Propustila sam sat. K a s n i j e . . . Sve sam namjeravala da vam doem, pisala sam vam, i odjednom ovakva srea. Paenjka, m o l i m te, rijei koje u ti sada kazati pri mi kao ispovijed, kao rijei koje u asu smrti izgovaram pred b o g o m . Paenjka, ja nisam sveti ovjek, ak nisam ni obian, svagdanji ovjek: ja sam grenik, prljav, gadan, zabludio, oholi grenik, gori, ne znam jesam li od svih, ali gori od najgorih ljudi. Paenjka je gledala izbeivi u poetku oi; ona mu je vjerovala. Kasnije, kad mu je ve sasvim povjerovala, dota kla se rukom njegove ruke i tuno se smijeei rekla: Stiva, moda preuveliava? N e , Paenjka. Ja sam bludnik, ja sam ubojica, ja sam bogohulnik i varalica. B o e m o j ! Je li to mogue? izusti Praskovja Mi hajlovna. 119
Ali treba ivjeti. I ja, koji miljah da sve znam, koji uih druge kako treba ivjeti, ja nita ne znam i m o l i m tebe da me naui. Ali, S ! T i s e ruga. Zato s e uvijek rugate meni? Pa lijepo, rugam se, ali mi kai kako ivi i kako si proivjela ivot. Ja? Pa ja sam proivjela najgadniji, najodvratniji i vot i sad me bog kanjava, to sam i zasluila, i ivim tako strano, tako strano . . . K a k o si se udala? K a k o si ivjela s muem? Sve je bilo strano. Udala sam se zaljubila na naj gadniji nain. Tata je bio protiv toga. N i s a m se osvrtala ni na to, udala sam se. I u braku, mjesto da p o m a e m muu, muila sam ga l j u b o m o r o m koju nisam mogla svladati. On je p i o , uo sam? Jest, ali ga nisam znala umiriti. Prekoravala sam ga. A to je bolest. N i j e se mogao suzdrati, i sad se sjeam ka ko sam mu branila. M e u nama su se odigravali uasni pri zori. I ona pogleda Kasatskoga divnim oima koje su patile pri sjeanju. Kasatski se sjeao kako su mu priali da je mu tukao Paenjku, i Kasatski je sad vidio, promatrajui njen mrav, suh vrat s nabreklim ilama iza uiju i pramenjem rijetke, napola sijede plave kose, g o t o v o uistinu v i d i o kako se to deavalo. Zatim sam ostala sama s dvoje djece i bez ikakvih sredstava. Ta vi ste imali imanje. To smo prodali dok je jo Vasja bio iv i sve smo . . . potroili. Valjalo je ivjeti, a ja nisam znala nikakva posla kao mi sve, gospoe. Ali sam bila osobito loa, bespomo na. T a k o smo potroili posljednje, pouavala sam djecu i sama neto nauila. A onda se Mia razbolio jo u etvrtom razredu, i bog ga uze k sebi. Maneka zavoli Vanju zeta. I ta onda, on je dobar, samo je nesretan. Bolestan j e . Mamice upade j o j u rije kerka uzmite Miu, ne mogu se raskinuti. Praskovja Mihajlovna zadrhta, ustade i, urno koraaju i u svojim razgaenim cipelama, izie napolje i odmah se 120
vrati s dvogodinjim djeakom na rukama, koji se pregibao natrag i hvatao se ruicama za njen rubac. Dakle, gdje sam ono stala? Da, imao je tu d o b r o mjesto i upravitelj je bio tako prijazan, ali Vanja nije m o g a o izdrati i podnese ostavku. Od ega boluje? Od neurastenije; to je uasna bolest. Mi smo se do govarali, ali je trebalo putovati, a sredstava nije bilo. Ali se sve nadam da e to onako proi. N e m a osobitih bolova, a l i . . . Lukerja! razlegnu se njegov ljutit i slab glas. Uvijek je alju nekamo kad je potrebna. M a m i c e ! Odmah ponovo prekine svoje pripovijedanje Pras kovja Mihajlovna. On jo nije ruao. Ne moe s nama. Ona izie, neto ondje obavi i vrati se briui tamne mrave ruke. E t o tako ivim. I neprekidno kukamo, nikad nismo zadovoljni; i, hvala bogu, unuci su mi snani i zdravi, pa se jo m o e ivjeti. Ali nema smisla govoriti o sebi. Ali od ega ivite? Pa ja neto zaraujem. N e k a d mi je glazba bila do sadna, a evo kako mi je sad dobro dola. Drala je malenu ruku na ormariu pored koga je sje dila i, kao da vjeba, prebirala mravim prstima. to vam plaaju za satove? Plaaju i rubalj, i pedeset kopejaka, pa i trideset kopejaka. Svi su tako dobri prema meni. I to, imaju li uspjeha? jedva se smijeei oima upita Kasatski. Praskovja Mihajlovna ne povjerova odmah u ozbiljnost pitanja i, kao da pita, pogleda mu u oi. Imaju i uspjeha. Jedna je djevojica doista sjajna, mesareva kerka. Mila, dobra djevojica. Eto, da sam bila ena na svome mjestu, mogla sam, jasno pomou tatinih ve za, nai zetu namjetenje. Ali to nisam znala i, eto, do ega sam ih sve dovela. Da, da g o v o r i o je Kasatski obarajui glavu. A kako vi, Paenjka, vrite svoje vjerske dunosti? upita on. Ah, ne spominjite. V e je i to loe, tako sam se za pustila. S djecom se spremam za priest i odlazim u crkvu, inae po cijele mjesece ne odlazim. Djecu aljem. 121
A zato vi ne idete? Da istinu k a e m . . . ona pocrvenje stid me je pred kerkom i unuadi ii onako dronjava, a novo nemam. Naprosto, lijena sam. A molite li se kod kue? M o l i m se, ali kakve su to molitve, onako, makinalne. Znam da tako ne valja, ali nemam pravog osjeaja; znam samo koliko sam pokvarena . . . Da, da, tako, tako kao da odobrava ponavljao je Kasatski. Odmah, odmah o d g o v o r i ona na zetov poziv i, popravivi rubac na glavi, izie iz sobe. Ovaj put se nije dugo vraala. K a d se vratila, Kasatski je sjedio u o n o m istom poloaju oprijevi se laktovima o ko ljena i oborivi glavu. Ali je ve imao torbu na leima. K a d ona ue s limenom svjetiljkom, bez tita, on podi gne pogled te upre u nju svoje divne, umorne oi i duboko, duboko uzdahne. N i s a m im rekla tko ste poe ona plaljivo sa mo sam rekla da ste putnik plemikog roda i da sam vas poznavala. P o i m o u blagovaonicu na aj. N e mogu . . . Dobro, donijet u o v a m o . Ne treba, nije potrebno. uvao te bog, Paenjka. Ja idem. A k o me ali, ne govori nikome da si me vidjela. Zaklinjem te ivim b o g o m : ne govori nikome. Hvala ti. Poklo nio bih ti se do nogu, ah znam da e te to zbuniti. Hvala, oprosti Krista radi. Blagoslovite! Bog e te blagosloviti. Oprosti Krista radi. I on htjede otii, ali ga ona ne pusti, donese mu kruha, evreka i maslaca. On uze sve i ode. Bijae tamno, i on jo ne bijae odmakao ni za duljinu dviju kua, a ve j o j bio ieznuo iz oiju te je znala da ide samo po tome to je p r o t o p o p o v pas zalajao na nj.
T a k o je, j e d n o dobro djelo, aa vode pruena bez po misli na nagradu vrednija od dobroinstava koje sam uinio ljudima. A l i zar nije postojao djeli iskrene elje da sluim bogu? pitae sebe, a o d g o v o r bijae: Jest, ali sve je to bilo zagaeno, obraslo ljudskom slavom. T a k o je, nema Bo ga za onoga koji je ivio kao ja radi slave ljudske. Trait u ga. I on poe, kao to je iao Paenjki, od sela do sela, su sreui se i rastajui s putujuim prosjacima i prosjakinjama i molei u ime K r i s t o v o kruha i prenoite. Ponekad ga je grdila srdita domaica, psovao pijani seljak, ali su ga u veini sluajeva hranili, pojili, ak mu davali neto i za put. N j e g o v a gospodstvena vanjtina osvajala je neke. N e k i su se, naprotiv, g o t o v o radovali t o m e to je taj gospodin takoer spao na prosjaki tap. Ali njegova smjernost pobjeivae sve. esto bi itao Evanelje kad bi ga naao u kui, i svi su ljudi uvijek, posvuda bili ganuti i zaueno ga sluali kao da uju neto novo, ali i davno poznato. K a d bi mu uspjelo da pomogne ljudima ili savjetom, ili pisanjem, ili mirenjem posvaenih, on ne bi doekao zahval nosti j e r je odlazio. I p o m a l o se Bog poeo javljati u nje mu. Jednom je iao sa dvije starice i nekim vojnikom. Zaustavie ih neki gospodin i gospoa u koiji, u koju je bio upregnut kasa, i neki mukarac i ena na konjima. Gospo in mu je jahao s kerkom, a u koiji se, oito, vozila go spoa s nekim putnikom Francuzom. Oni ih zaustavie da bi im pokazali les plerins koji iz praznovjerja, to je svojstveno ruskom narodu, mjesto da rade, pjeae iz mjesta u mjesto. Govorili su francuski mislei da ih ne razumiju. Demandez leur ree Francuz s'ils sont bien srs de ce que leur plerinage est agrable Dieu. Upitae ih. Starice odgovorie:1 8
E t o ta je znaio m o j san. Paenjka je doista ono to sam ja m o r a o biti i to nisam bio. Ja sam ivio radi ljudi p o d izgovorom da ivim radi boga, ona ivi radi boga mislei da ivi radi ljudi. 122
K a k o Bog htjedne. N o g a m a smo bili, a hoemo li i srcem? Hodoasnike. Pitajte ih da li su vrsto uvjereni da je njihovo hodoaenje bogu ugodno.2 1
123
Zapitae vojnika. On ree da je sam, nema kamo. Upitae Kasatskog tko je. R o b boji. 1 Qu'est ce qu'il dit? Il ne rpond pas. 2 Il dit qu'il est un serviteur de Dieu. Cela doit tre un fils de prtre. Il a de la race. Avezvous de la petit monnaie? Francuz je imao sitnia. I on udijeli svakome po dvadeset kopejaka. Mais dites leur que ce n'est pas pour des cierges que je leur donne, mais pour qu'ils se rgalent de th, aj, aj, smijeio se on pour vous, m o n vieux 5 ree on tapui rukom u rukavici Kasatskog po ramenu. Krist vam p o m o g a o o d g o v o r i Kasatski ne ustiui kape i klanjajui se svojom elavom glavom. I Kasatskog je osobito obradovao taj susret jer je prezreo ljudsko miljenje i postupio najobinije, najlake uzeo je m i r n o dvadeset kopejaka i dao ih drugu, slijepom prosjaku. to je manje drao do ljudskog miljenja, to je jae osjeao Boga.3 4
Osam mjeseci hodao je tako Kasatski, devetog mjeseca su ga zadrali u gubernijskom gradu, u sklonitu u k o j e m je noivao s prosjacima, i j e r nije imao putnice odveli ga u kvart. Na pitanje gdje mu je putnica i tko je on, o d g o v o r i o je da nema putnice, da je on rob boji. Uvrstili su ga meu skitnice, osudili i protjerali u Sibir. U Sibiru se nastanio na zemlji bogatog seljaka i sad ivi ondje. Radi kod gazde u povrtnjaku i pouava djecu i nje guje bolesnike. (18901898) (Preveo JAKA KUAN)
to kae? Ne odgovara. Kae da je sluga boji. To je sigurno sin sveenika. Osjea se otmjeno porijeklo. Imate li sitnia? 4 Ali im recite da ne dajem za svijee ve da popiju aj. 5 vama, stari 2 8
1
124
