7/31/2019 Srpska Ljubavna Poezija http://slidepdf.com/reader/full/srpska-ljubavna-poezija 1/35 Српска љубавна поезија Деспот Стефан Лазаревић Слово љубвеСтефан деспот, најслађему и најљубазнијему, и од срца мога нераздвојноме, и много, двоструко жељеноме, и у премудрости обилноме, царства мојега искреноме, (име рекавши), у Господу љубазан целив, уједно и милости наше, неоскудно даровање. Лето и пролеће Господ сазда, као што и псалмопевац рече, и у њима красоте многе: птицама брзо, весеља брзо прелетање, и горама врхове, и луговима пространства, и пољима ширине; и ваздуха тананог дивним неким таласима брујање: и земаљске дароносе од мирисних цветова, и травносне; али и саме човекове природе обнављање и веселост достојно ко да искаже? Ово све, ипак, и друга чудна дела Божја, која ни оштровидни ум сагледати не може, љубав превазилази. И није чудо, јер Бог је љубав, као што рече Јован син громов. Варање никакво у љубави места нема. Јер Каин, љубави туђ, Авељу рече: "Изиђимо у поље". Оштро некако и бистротечно љубави је дело, врлину сваку превазилази. Љубав Давид лепо украшава, рекавши: "Као миро на главу, што силази на браду Аронову, и као роса аермонска, што на горе силази Сионске". Узљубите љубав, младићи и девојке, за љубав прикладни; али право и незазорно, да младићство и девство не повредите, којим се природа наша Божанској присаједињује, да Божанство не узнегодује. Јер апостол рече: "Духа Светога Божјега не растужујте, Којим се запечатисте јавно у крштењу".
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Слово љубве Стефан деспот,најслађему и најљубазнијему,и од срца мога нераздвојноме,и много, двоструко жељеноме,и у премудрости обилноме,царства мојега искреноме,(име рекавши),у Господу љубазан целив,уједно и милости наше,неоскудно даровање.Лето и пролеће Господ сазда,као што и псалмопевац рече,
и у њима красоте многе:птицама брзо, весеља брзо прелетање,и горама врхове,и луговима пространства,и пољима ширине;и ваздуха тананогдивним неким таласима брујање:и земаљске дароносеод мирисних цветова, и травносне;али и саме човекове природеобнављање и веселостдостојно ко да искаже?Ово све, ипак,
и друга чудна дела Божја,која ни оштровидни умсагледати не може,љубав превазилази.И није чудо, јер Бог је љубав,као што рече Јован син громов.Варање никакво у љубави места нема.Јер Каин, љубави туђ, Авељу рече:"Изиђимо у поље".Оштро некако и бистротечнољубави је дело,врлину сваку превазилази.Љубав Давид лепо украшава,
рекавши: "Као миро на главу,што силази на браду Аронову,и као роса аермонска,што на горе силази Сионске".Узљубите љубав,младићи и девојке,за љубав прикладни;али право и незазорно,да младићство и девство не повредите,којим се природа нашаБожанској присаједињује,да Божанство не узнегодује.Јер апостол рече:"Духа Светога Божјега не растужујте,Којим се запечатисте јавно у крштењу".
Бејасмо заједно и један другом близу,било телом или духом,но да ли горе, да ли рекераздвојише нас,Давид да рече: "Горе Гелвујске,да не сиђе на вас ни дажд, ни роса,
јер не сачувасте Саула,ни Јонатана"!О безлобља Давидова,чујте, цареви, чујте!Саула ли оплакујеш, нађени?Јер нађох, рече Бог,човека по срцу моме.Ветрови да се с рекама сукобе,и да исуше,као за Мојсија море,као за Исуса судије,ћивота ради Јордан.Еда би се опет саставили,и видели се опет,
љубављу се опет сјединилиу самом Христу Богу нашем,Коме слава са Оцеми са Светим Духому бескрајне векове,АМИН.
Јefimija Мrnjavčević (око 1349 - posle 1404)
POHVALA SVETOM KNEZU LAZARUPohvala knezu Lazaru izvezena je 1402. godine na crvenoj svili za pokrov na ćivotu knezaLazara. Dimenzije su 66 x 49 cm. U dvadeset šest redova izvezena je ova pohvala
pozlaćenom srebrnom žicom. Pokrov je dobro očuvan, a danas se nalazi u Muzeju Srpske
pravoslavne crkve u Beogradu.
POHVALA SVETOM KNEZU LAZARU
U krasnom sveta ovogvaspitao si se od mladosti tvoje,o novi mučeničke kneže Lazare,i krepka ruka gospodnjameđu svom gospodom zemaljskomkrepka i slavna pokaza te.Gospodstvovao si zemljom otačastva svogi u svakom dobru razveselio siuručene ti hrišćane.I mužestvenim srcem i željom za blagočašće
izašao si na zmajai protivnika božanstvenih crkava,rasudivši da je neotrpimo za srce tvojegledati hrišćane otačastva tvogada budu ovladani od Izmailćana.Ako li ove ne postigneš,da ostaviš propadljivu visinuzemnoga gospodstvai da se obagriš krvlju svojom,i da se sjediniš s vojnicimanebesnoga cara.I tako dve želje postigao si:i zmaja si ubioi mučenja venac primio si od boga.I sada ne ostavi u zaboravvazljubljena ti čeda,
koje sirote si ostavioprelaskom tvojim.Jer od kako si stekao blaženstvou nebesnom veselju večnom,mnoge nevolje i stradanjaobuzeše vazljubljena ti čeda,
i u mnogim nevoljamaživot provode, jer su ovladani od Izmailćana,i treba nam svima pomoć tvoja.Zato se molimo,moli se opštem gospodaruza vazljubljena ti čedai za sve koji s ljubavljui verom služe njima, jer brigom mnogom sputana suvazljubljena ti čeda.Oni koji jedu hleb njihovpodigoše na njih bunu velikui tvoje dobro u zaborav staviše,
o mučeniče.No iako si prešao iz života ovog,nevolje i stradanja čeda tvojih znaš,i kao mučenik smelost imaš ka gospodu.Prekloni kolena pred gospodomkoji te je venčao (vencem mučeništva),moli da vazljubljena ti čedaprovode bogougodno mnogoletan život u dobru,moli da pravoslavna vera hrišćanskaneoskudno stoji u otačastvu tvome,moli da pobeditelj bog pobedu podavazljubljenim ti čedima,knezu Stefanu i Vuku,na nevidime i vidime neprijatelje, jer ako pomoć primimo s bogom,tebi pohvalu i blagodarenje daćemo.Saberi zbor svojih sabesednika,svetih mučenika,i sa svima pomoli se bogukoji te je proslavio:izvesti Đorđa, pokreni Dimitrija,ubedi Teodore, uzmi Merkurija i Prokopija,i četrdeset mučenika sevastijskih ne ostavi,a u njihovom mučenju (u Maloj Aziji) vojujučeda tvoja vazljubljena,knez Stefan i Vuk,moli da im se poda od boga pomoć.
Dođi na pomoć našu, gde da si.Na moja mala prinošenja pogledaji u mnogo ubroj ovo, jer ne po zasluzi tebi pohvalu prinesoh,no po sili maloga mi razuma.Zato i male nagrade očekujem.No nisi tako ti,o mili moj gospodinei sveti mučeniče,malopodatljiv biou propadljivom i malovečnom.Koliko više u neprolaznom i velikom,što si primio od boga.Jer telesno tuđu mene među tuđim
Vedro nam dok nebo plavi,Cvet nevene i na glavi,Hajde! da se mi gerlimo;Jer kad vesna ljubve projde,Doba jesen, zima dojde:
Svaku radost izgubismo.Izgubit ćeš ružičicu,Preseći će Parka žicu,Pasti cemo u zabvenje;Ne polzovat život naši,Od čeg zloba nas tek plaši:Bilo b’ krajno zabluždenje.
Zlobu, zavist koji vozbudi,Tog za srećom alču ljudi,Nju slađe taj uživa;Čto nenavist viče boljeTo mi s’ bolje ljub’mo volje:
Kao čto mudrost iziskiva.
Лаза Костић(1841 - 1910)
Међу јавом и мед сном
Срце моје самохрано,ко те дозва у мој дом?неуморна плетисанко,што плетиво плетеш танкомеђу јавом и мед сном.
Срце моје, срце лудо,шта ти мислиш с плетивом?ко плетиља она стара,дан што плете, ноћ опара,међу јавом и мед сном.
Срце моје, срце кивно,убио те живи гром!што се не даш мени живуразабрати у плетивумеђу јавом и мед сном!
Jovan Dučić
PESMA LJUBAVI
Svoj jedini život ti živiš u meni;Da budeš osećaj i san ti se sazda;Na tražim na putu tvoj lik naslućeni –Daleko van tebe ide tvoja brazda.
Oči su ti zato da oplode zvuke,I glas da molitvu u srcima rodi;Sav pokret izgleda zamah tvoje ruke;Ti sjaš u stvarima kao dan u vodi.
Tvoj je dah da seme ne smrzne u njivi,
Tvoja ljubav da bi bilo pobožnosti;Tvoja ravnodušnost, da može da živiGordost očajanja i gorki čar zlosti.
Otkad s tobom se oprostih,Odrekoh se sve radosti,Prazan mi je ceo svet,Jer bez tebe nema mene,Ka’no što bez rose vene
U livadi mladi cvet.Kad će opet danak doćiDa će moji jadi proći,Skopnit moga srca led!Kad ću opet sretan biti,S nežnostju te zagrliti,Srkat s tvojih usta med!
Milan Rakić
Čežnja Danas ću ti dati, kada veče padne,u svetlosti skromnoj kandila i sveća,
u čistoti duše moje, nekad jadne,čitavu bujicu proletnjega cveća.
U sobi će biti sumrak, blag ko tvojesrce, sumrak stvoren da se dugo sanja.Na oknima svetlim zablještaće bojeU taj sveži trenut prvoga saznanja...
Sve će biti lepše, sve draže i više,noć koja se spušta, svet što mirno spava,dugo mrtvo polje na kome mirišekržljava i retka u busenju trava.
I tako kraj cveća ostaćemo sami...- Proliće se tada, kao bujne kiše,stidljivi šapati u blaženoj tami,i reči iz kojih proleće miriše...
Laza Kostić
Santa Maria della Salute
Oprosti, majko sveta, oprosti,što naših gora požalih bor,na kom se, ustuk svakoj zlosti,blaženoj tebi podiže dvor;prezri, nebesnice, vrelo milosti,što ti zemaljski sagreši stvor:Kajan ti ljubim prečiste skute,Santa Maria della Salute.
Zar nije lepše nosit' lepotu,svodova tvojih postati stub,nego grejući svetsku lepotuu pep'o spalit' srce i lub;tonut' o brodu, trunut' u plotu,djavolu jelu a vragu dub?Zar nije lepše vekovat' u te,Santa Maria della Salute?
Oprosti, majko, mnogo sam strad'o,mnoge sam grehe pokaj'o ja;sve što je srce snivalo mlado,
sve je to jave slomio ma',za čim sam čezn'o, čemu se nad'o,sve je to davno pep'o i pra',na ugod živu pakosti žute,Santa Maria della Salute.
Trovala me je podmuklo, gnjilo,al' ipak neću nikoga klet';šta god je muke na meni bilo,da nikog za to ne krivi svet:Jer, što je duši lomilo krilo,te joj u jeku dušilo let,sve je to s ove glave sa lude,Santa Maria della Salute!
Tad moja vila preda me granu,lepše je ovaj ne vide vid;iz crnog mraka divna mi svanu,k'o pesma slavlja u zorin svit,svaku mi mahom zaleči ranu,
al' težoj rani nastade brid:Šta ću od milja, od muke ljute,Santa Maria della Salute?
Ona me glednu. U dušu svesnunikad još takav ne sinu gled;tim bi, što iz tog pogleda kresnu,svih vasiona stopila led,sve mi to nudi za čim god čeznu', jade pa slade, čemer pa med,svu svoju dušu, sve svoje žude,-svu večnost za te, divni trenute!-Santa Maria della Salute.
Zar meni jadnom sva ta divota?Zar meni blago toliko sve?Zar meni starom, na dnu života,ta zlatna voćka što sad tek zre?Oh, slatka voćko, tantalskog roda,što nisi meni sazrela pre?Oprosti meni grešne zalute,Santa Maria della Salute.
Dve u meni pobiše sile,mozak i srce, pamet i slast.Dugo su bojak strahovit bile,k'o besni oluj i stari hrast:
Napokon sile sustaše mile,vijugav mozak održa vlast,razlog i zapon pameti hude,Santa Maria della Salute.
Pamet me stegnu, ja srce stisnu',utekoh mudro od sreće, lud,utekoh od nje - a ona svisnu.Pomrča sunce, večita stud,gasnuše zvezde, raj u plač briznu,smak sveta nasta i strašni sud. -O, svetski slome, o strašni sude,Santa Maria della Salute!
U srcu slomljen, zbunjen u glavi,spomen je njezim sveti mi hram.
Tad mi se ona od onud javi,k'o da se Bog mi pojavi sam:U duši bola led mi se kravi,kroz nju sad vidim, od nje sve znam,za što se mudrački mozgovi mute,Santa Maria della Salute.
Dodje mi u snu. Ne kad je zovesilnih mi želja navreli roj,ona mi dodje kad njojzi gove,tajne su sile sluškinje njoj.Navek su sa njom pojave nove,zemnih milina nebeski kroj.Tako mi do nje prostire pute,Santa Maria della Salute.
U nas je sve k'o u muža i žene,samo što nije briga i rad,sve su miline, al' nežežene,strast nam se blaži u rajski hlad;
starija ona sad je od mene,tamo ću biti dosta joj mlad,gde svih vremena razlike ćute,Santa Maria della Salute.
A naša deca pesme su moje,tih sastanaka večiti trag;to se ne piše, to se ne poje,samo što dušom probije zrak.To razumemo samo nas dvoje,to je i raju prinovak drag,to tek u zanosu proroci slute,Santa Maria della Salute.
A kad mi dodje da prsne glavao mog života hridovit kraj,najlepši san mi postaće java,moj ropac njeno: "Evo me, naj!"Iz ništavila u slavu slava,iz beznjenice u raj, u raj!U raj, u raj, u njezin zagrljaj!
Sve će se želje tu da probude,dušine žice sve da progude,zadivićemo svetske kolute,zvezdama ćemo pomerit' pute,suncima zasut' seljenske stude,
da u sve kute zore zarude,da od miline dusi polude,Santa Maria della Salute.
Jovan Ilić(1823-1901)
SonetiVI
Leti, leti, pjesmo moja mila,Glas tvoj nek se do neba izvija!Nosi želju na ljubavna krila,Da si dragoj slađa i milija!
O daj mi, draga, da na krilo tvojePoložim glavu umornu, da sadaSlušam, dok blješte na zapadu bojeI veče kao crno krilo pada,
Kao u školjci huku morskih valaU našoj duši, gde će odsad rastiNiz crnih beda i staračkih zala,Prigušen šumor nekadanje strasti…
Desanka Maksimović
Sreća
Ne merim više vreme ni sate,ni po sunčevom vrelom hodu;dan mi je kad njegove oči se vratei noć kad ponovo od mene odu.
Ne merim sreću smehom, ni timeda li je čeznja moja od njegove jača;sreća je meni kad bolno ćutim s njimei kad nam srca biju ritmom plača.
Nije mi žao što će života vodeodneti i moje grane zelene;sad neka mladost i sve neka ode;on je zadivljen stao kraj mene.
Ђура Јакшић
СТАЗЕ
Две преда мном стазе стоје:Једна с цвећем, друга с трњем;Гвоздене су ноге моје,Идем трњем да се врнем...Ја уступам цвећа стазеКојима је нога нека;Нек по цвећу жене газе,А трње је за човека.
Aleksa Šantić
Proljeće
Nemoj, draga, noćas da te san ophrvaI da sklopiš oči na dušeku mekom!Kada mjesec sine nad našom rijekomI na zemlju pane tiha rosa prva,
Rodiće se mlado proljeće! I svudaProsuće se miris plavih jorgovana;I pahulje snježne padaće sa granaU naš bistri potok što baštom krivuda.
Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,I svaki će prozor zasuti beharom,Da probudi srca što ljube i gore...
Tu se na cveću cveće odmara,Tu mene čeka ašikovanje-O lakše samo kroz gusto granje!
Pašću, umreću, duša mi gore,Rastopiće me do bele zore,
K'o grudu snega vrelo sunčanje-O lakše, lakše, kroz gusto granje!
Jovan Jovanović Zmaj
I molio sam
I molio sam očiDa suze ne liju,I molio sam prsiDa tako ne biju.
I preklinjo sam ljubavTa da me ne kuša,
Al' ljubav, oči, srce.Niko ne sluša.
A jedan cvetić, što gaNajlepsš rodi maj,Čuo je što sam krio,Najtajnij' uzdisaj.
Miris se toga cvetaS uzdahom zamrsi,I cvetak porumenePade mi na prsi.
Pa sad mi svetak dražiOd samih očiju,Pa sad mi cvetak bližiOd samih prsiju.
Pa sad me ljubav goniDa ištem oproštaj -Gle, šta učini sa mnomMaleni cvetak taj.
Лаза Костић(1841-1910)
Анђелијина песма
Еј, пусто море! Еј, пусти вали!Поносни бељци, срчани ждрали!Ви ми сву радост моју пренесте,и опет зато уморни несте!Који је од вас блажени ђогашто ј` одно морем драгана мога?Ил није један толико сретан?Пена вас бела све подузела,сви сте га ваљда трком пренели,зато сте бесни, коњици бели!Ал` да вам спустим на плећа гојнатугу, кад драга изгуби војна,
тај терет не би пренети прегли,сви би ко јањци морем полегли,
Tada vjeruj meni, i ne pitaj višeJer istinska ljubav za riječi ne zna;Ona samo plamti, silna, neoprezna,Niti mari, draga, da stihove piše
Desanka Maksimović
STREPNJA
Ne, nemoj mi prići! Hoću izdalekaDa volim i želim tvoja oka dva.Jer sreća je lepa samo dok se čeka,Dok od sebe samo nagoveštaj da.
Ne, nemoj mi prići! Ima više dražiOva slatka strepnja, čekanje i stra'.Sve je mnogo lepše donde dok se traži,O čemu se samo tek po slutnji zna.
Ne, nemoj mi prići! Našto to i čemu?Izdaleka samo sve ko zvezda sja;Izdaleka samo divimo se svemu.Ne, nek mi ne priđu oka tvoja dva!
Владислав Петковић Дис(1880 - 1917)
Можда спава
Заборавио сам јутрос песму једну ја,песму једну у сну што сам сву ноћ слушао:
Да је чујем узалуд сам данас кушао,Као да је песма била срећа моја сва.Заборавио сам јутрос песму једну ја.
У сну своме нисам знао за буђења моћ,И да земљи треба сунца, јутра и зоре;Да у дану губе звезде беле одоре;Бледи месец а се креће у умрлу ноћ,У сну своме нисам знао за буђења моћ.
Ја сад једва могу знати да имадох сан,И у њему очин неке, небо нечије,Неко лице, не знам какво, можда дечије,Стару песму, старе звезде, неки стари дан.Ја сад једва могу знати да имадох сан.
Не сећам се ничег више, ни очију тих:Као да је сан ми цео био од пене,Ил те очи да су моја душа ван мене,Ни арије, ни свег другог, што ноћас сних;Не сећам се ничег више, ни очију тих.
Али слутим, а слутити још једино знам.Ја сад слутим за те очи, да су баш оне,Што ме чудно по животу воде и гоне:У сну дођу, да ме виде, шта ли радим сам.Али слутим, а слутити још једино знам.
Да ме виде, дођу очи, и ја видим тадИ те очи, и ту љубав, и тај пут среће;
Њене очи, њено лице, њено пролећеУ сну видим, али не знам, што не видим сад.Да ме виде, дођу очи, и ја видим тад:
Њену главу с круном косе и у коси цвет,И њен поглед што ме гледа као из цвећа
Што ме гледа, што ми каже, да ме осећа,Што ми брижно пружа одмор и нежности свет,Њену главу с круном косе и у коси цвет.
Ја сад немам своју драгу, и њен не знам глас;Не знам место на ком живи или почива;Не знам зашто њу и сан ми јава покрива;Можда спава, и гроб тужно негује јој стас.Ја сад немам своју драгу, и њен не знам глас.
Можда спава са очима изнад сваког зла.Изван ствари, илузија, изван живота,И с њом спава, невиђена, њена лепота;Можда живи и доћи ће после овог сна.
Можда спава са очима изван сваког зла.
Бранко Радичевић
Мини Караџић у споменицу
Певам дању, певам ноћу,певам селе, што год хоћу;и што хоћу, то и могу,цамо једно још не могу:да запевам гласовито,
гласовито, силовито,да те дигнем са земљице,да те метнем међ` звездице.Кад си звезда, селе моја,да си међу звездицама,међу својим, селе моја,милим сестрицама.
Jovan Dučić(1871-1943)
ŽENA
Ja snevam o ženi, većoj no sve žene,Čija će lepota biti tajna svima,Što je kao Božji dah u prostorima,Koji ne dotače nikog osim mene.
Njen čar da je moje veliko otkriće;Da mirno prisustvo te čudesne ženeNe razume više niko osim mene,Osim moje večno očarano biće.
I pre čijom gordom lepotom od svijuSamo ja otvorih oči očarane,I srce ko crni cvet iz gluhe strane,Nevidljive kapi dok na njega liju.
I njena lepota, tako nedogledna,Neobeščašćena hvalama glupaka,
Bleda kap ljiljan, ponosna ko iris;A kad dalje tiho i svetački minu,I trag joj pod korakom zlatnim bleskom sinu...O, ko si ti, ženo sa neznanih strana,Obasjana čudnim, nadzemaljskim sjajem?Imena ti ne znam, ali te poznajem,
- Ti uskrsla pesmo rumenih mi dana.Ti si ko uvelak iz kog tajno strujiPrva moja ljubav, ona sreća tija -Ah, u srcu mome probuđena bruji,Ona slatka, slatka stara melodija...
Jovan Dučić
Pesma ženi
Ti si moj trenutak i moj sen, i sjajnaMoja reč u šumu; moj korak i bludnja;Samo si lepota koliko si tajna;I samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka -Jer je san o sreći više nego sreća.Budi bespovratna, kao mladost; nekaTvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,U velikom bolu ljubav svoju metu.Istina je samo što duša prosneva.Poljubac je susret najveći na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,Tvoj je plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,Simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.Rođena u mojoj tišini i čami,Na Suncu mog srca ti si samo sjalaJer sve što ljubimo - stvorili smo sami.
Branko V. Radičević
MARIJA
Sve sam znao što je bilo oko MarijeNajtanji hlad u podne,Njen vrt i šum vratnicaZnao sam u koji sat će doćiI koja je i kada naGrani zapevala ptica.I kad je tužna po koraku sam poznaoI kad je tužna i kad je najveselijaI srca sve zaljubljenaDa nekog voli Marija.Sve sam znao šta je bilo oko MarijeI plakao sam jednom kad je ona plakalaI dugo bih posleKad bi ona otišla.Stajao sam na mestu na kome je ona stajala.
Ko zna gde je sada moja Marija?Ima jedna livada zelena i potok,
U potoku se možda ogleda.Ko zna gde je Marija?Raskršće seosko, noć je.Šumi leska,Stoji bela od meseca i zvezdaMarija kad bi znala noć moju bez zvezdaDa li bi bar jednu suzu pustila
Bar jednu suzu Marija?
Ђура Јакшић
ЈЕДНОЈ НЕСТАШНОЈ ДЕВОЈЦИ
Зар пољубац мени старцуДајеш млада са усана?Зар на моје старо рамеПада рука усијана?Је л` то љубав?... Је ли шала?Те је твоја рука малаНа рамену седог старцаЗадрхтала, затрептала?
Ил` си дошла, злурадице,Да ме варкаш, да ме једиш?Измучене старе грудиДа повредиш, да позледиш?- Ја те љубим!... Тврдиш млада,Пуна јада, пуна нада -Али љубав седом старцуВеруј, душо, тешко пада...Увеле су груди моје,Твоја љубав ватра жива -Па се бојим, старац седи,Од пламена и горива
Стеван Раичковић
ОДЛАЗАК
Прво су прстипрво су руке ишчезлеи поједноставиле се с ваздухомкоји је остао плав где си остала.Даљина те је затим претворила у тачкуу малу црну тачку без очију без косе без ногуНа крају: као камен си претегла у воду раздаљине.најзад си целовитија но икад на дну овог сећања
Јован Јовановић Змај(1833 - 1904)
Љубим ли те... ил' ме санак вара
Љубим ли те... ил' ме санак вара,Што те удиљ уза ме дочара;Љубим ли те... ил' ме душа вараШто се удиљ с тобом разговара;
Љубим ли те... ил' ме безум гања,нема вида, немам осећања;Љубим ли те... ил# љубави није -Што се грли, то су саме змије;
U vrt gde leže ispijene čašeNa rpi cveća i zgažena granja,Ti blesnu sunce svesnog osećanja,Da dani krina mađiski se zbraše.
Kad u prah padne idol slavom sliven,Tužno zacvili logor ogoleo,Priznaću tajom, sam u sebi skriven,Da sam te, više no što znaš, voleo.
Sima Pandurović(1883-1960)
DOGODILA SE PESMA OVA
U vreme plavih jorgovana,Kad s cvećem pupi čežnja nova,U doba ranih majskih dana
Dogodila se pesma ova.
Tad, posle dugih, zlih orkana,Ćudi što nose sunce, kišu,To beše prvi dan bez mana,Kad duše cveća svud mirišu.
Sa šumnom pesmom mladih grana,Kad se od zore u daljini,Ko s plave ravni okeana,Veliki osmeh sunca čini, -
Ti si mi došla sa tih strana,
Na presto moje mašte selaU pompi nada i đerdanaI plavog cveća s bleda čela.
I otad vladaš ti, bez brana,Prostranim carstvom snova moji’ Skazaljka Večnog gde laganaČasove opšteg mira broji.
U vreme plavih jorgovana,Kad s cvećem pupi čežnja nova,U doba ranih majskih danaDogodila se pesma ova.
Desanka Maksimović
PREDOSEĆANJE
Poznala sam te kad sneg se topitopi, i duva vetar mlak.Blizina proleća dušu mi opi,opi, pa žudno udisah zrak.S nežnošću gledah stopa ti trag,trag po snegu belom;i znadoh da ćeš biti mi dragdrag u životu celom.
Poznala sam te u zvonak dandan pijan, svež i mek.Činjaše mi se već davno znan,
znan kad te poznadoh tek.S nežnošću gledah stopa ti trag,trag na snegu belom;i znadoh da ćeš biti mi dragdrag u životu celom.
Poznala sam te kad kopni led,led, dok se budi proletnji dah:kad dan je čas rumen, čas setan,bled;kad sretno je i tužno u isti mah.S nežnošću gledah stopa ti trag,trag po snegu belomi znadoh da ćeš biti mi drag,drag u životu celom.
Velimir Živojinović Massuka
IDILA
Kad jutro seosko po granju se ospe
i sunce ti zarudi na nedrima,i rosa na bose noge ti se prospe,a talas jeze promili ti bedrima –devojko, čuj,sa punim sretaj me vedrima,da srećan i vedar bude mi dan!
Kad vetar istočni zašumi po granamai sunce zlato po kosi ti prolije,a bodri pokliči zaore se stranama –devojko, čuj,nek talas pesme tvoje mene polije,Da čašu bistru vedrog jutra dolije,
da srećan i vedar bude mi lov!Pa kad se vratim pod noć tiho-šumornusa dalekih poljskih putanja,i zateknem te kraj ognjišta umornu –devojko, čuj,podariću ti sav plod svoga lutanjai celo veče osmeha i ćutanja,da vedra i blaga bude ti noć
Јован Јовановић Змај
ТИХО НОЋИ
Тихо, ноћи,Моје сунце спава;За главом јојОд бисера грана;А на граниКо да нешто бруји -То су малиСићани славуји;Жице предуИз свиленог гласа,Откали јојДувак до појаса,Покрили јој
puna zvuka dok niz kosu klizi,puna reči kad se oko strukasvije, kad se poput vitog lukaslije s mojim telom? Prisni, bliži,
mi ćutasmo tad, a ona samapričala je šta u tebi vri:cela sočna, topla, slatka tamaključala je njome; cela tizvučala si kroz nju; cela drama
krvi naše, i bolna i draga,u snažni se izlivala zvuk,dok uz bedra svijao se naga
tvoj drhtavi, vitki, lomni struk.
Gde je tvoja tiha ruka vita,da na somot oslonim se njen,pa da slušam kako šumno hitanjenom krvi moga bila sen,kako čezne gladna, nikad sita,
da izljubi pore moje sve,šapćući ime moje?Pun sam zvuka tihe ruke tvoje,pun nežnosti i njene i svoje,i nje željan, željan nje.
Rade Drainac
Ljubav, Marija
Nije u pitanju providna tajna koju verglaju jevanđelja:Ljubi svet!U meni je ogledalo svih ljubavi.I nije stvar u tome da li sam nov ili star,No uzbuna bela kao cvet:Postići harmoniju čije se munje ukrštaju preko našeg neba.
Ovde sve poetike poniru kao ljubičaste magle:Kada će jednom potonuti tiranijeI sutonima svih ljudskih beda zarđati noževi naših snova?
Svirepu stvarnost dočarati u ovoj niziji,U kojoj ljudske baruštine truju sve horizonte.I ovde moja vera krvari kao rana!I sve sumnje lice na otkačene revolvere!
Smej se!Plači!Često te komedije prevazilaze razum:Život nam dajte!
Crvena čeljust budućnosti galvanizuje mi mozak.
Nek struje vode!Nek se raduju putnici!I nek bude blagoslovena zemlja što miriše na gnoj!
Iz naših vrtoglavica dunuće orkani:Budalo! šta imas od beskonačnosti?
Kao prasnike ruža vetrovi će doneti daleka buđenja.Zašto onda da budemo tesni kao grobnice?Želiš Semiramidine vrtova koji se njišu između neba i zemlje,
Između svih pojmova o snu i javi,I kao upaljen kreč muči te jedini sanDa se udaviš u belini života...
Na ovim drumovima, drugovi, u ljubavima tražimo isceljenje.Hej, budućnosti! Ako zaista nikada ne umireš,U maramicu pretvori moje bdenjeSrce da mi ne prozebe!Kao da hodam između upaljenih jablanova.Na jednoj sam obali crvenoj kao koral.Nemoguće je zamisliti budućnost izvan oblika beskrajne dobrote.Meke kao trava.Na ovom drumu jedino sigurno koračamo ka ženi.Znam da će me jutro onesvestiti u proplanku njene kose.
Neka bude!Ni jedno stablo ne šumi tako kao lišće naše krvi.
Mužastven kao zemlja, iz mene se dime krateri ljubavi.Ako je ogledalo duša, ja bih na tvojoj koži napisao samo jednu reč:Podlac!Sve tvoje snove bih dao za šaku skakavaca.Bezumnice!Kad meso govori otvori usta kao mastan molitvenik.Ne vidim ti dušu ali ti truli zubi potsećaju na oronuli peščar.Tvoji plašljivi snovi o bogu liče na štenaru.Jezik ti je stub izdajstva.Slobodno priđi!Priđi javno!Hodnici ljubavi su najtrijumfalnije kapije.
Što ubuduće da stvaramo jezuitskim misterijama?Mesnati nož u utrobi žene najlepši je cvetI sve zaslepljujuće energije protiču kroz mokraćni kanal.U tebi se zaledile vekovne naslage zabluda.Kad prilaziš meni govoriš o anđelima.Neka plove zvezdane eskadrile!Pljuni u plastron mesečine!Pusti da spavaju religiozne vrline!I neka tvoje ubeđenje bude čvrsto kao neophodnost irigatora!
Pogledaj kako kiše ljube zemlju,
Kako je snegovi pokrivaju!Pogledaj kako se lišće priljubljuje uz oblakeI u belom cvetu kako spokojno spava leptir.Drugovi!Telom i ekstazama pokrijmo ljubav i korake.
Treba jednom srušiti kulu stida,Koju sagradiše senilni starci i koju nazivaju:Moral.Moral je konj koji je crkao na Maratonskim trkama.Nad glečerima oblaka danas lete avioni.Radiotelegrafija pokreće lokomotive,Tiraniju neba ustrelio je brzometni top.Zašto onda da ne lipše pop
I njegov moral?Svuda gde ima ljudi moral bi mogao da teče dijamantskim mlazovima sunca
I svuda gde se ravnice ljube sa horizontimaPoljubac čovekov bi mogao biti topao kao hleb.Gde god drumovi zadiru rezovima noža u zemljuČovek bi mogao izvojevati prevlast nad plašnjama potsmešljivim.
Jednom bi trebalo zadaviti malodušnost.
Čemu bi inače služila sva naša razmišljanja o svetu i životu.Čovek biti!Čovek!Prostotom srca zaprepastiti kao što mlaz vode sa brega u ponor pada.
Nijedna mudrost nam ne može dočarati lik ljubavne noći u krevetu.Nepokretne stvari postaju prijateljski simboli.Ne uzletati u nebo!Ostaviti tu magiju deci dok im zubi rastu.Ima li veće dobrote no biti voljen od nepoznatog?Primati ljubav kao kolajne!Tako čovek jedino zaboravlja na prolaznost.
Spavati sa svojim požarom u grubim čaršavima
I svake zore pored čaura snova zaticati gomilu mesa i splet nerava.S večeri gledati kako se podiže most na Savi,Crven kao duga!Pod njim se obale stapaju u poljubac,I ja se tako stapam mostom nade sa Marijom.
Marija!Pod nama gori zemlja!Nebo plamti više nas!U ovoj noći su tvoja usta kao izvor!U ovoj noći najmirisnije trave su tvoje kose!U ovoj noći jedino žubori tvoja krv!Marija!Ugasi lampu...Marija! lete kantaride.U ogledalu tvoja košulja spava.Marija! zašto me srce boli?I zašto ti je koža strašno žuta kao spržena trava?
Obećavam ti da neću piti!Marija! sve se vino na čaršav tvoje duše proli!Obećavam ti... picu iz tvog srca,Da me nikad više glava ne zaboli.
Živim samo za ljubav i njenu zastavu visoko držim u ruci.Svih sam se mudrosti napio samo za taj pojam.Kao besno pseto gotov sam svakog da ujedem za srce,
Jer nijedna rana lepše ne cveta na drugom delu tela.
Marija!Reči su mrtve čaure lišća što sa jasika pada u oktobarske dane.Samo reč ljubav gori kao sveta vatra koja se nikada ne gasi.Buktinja je ta na mojim grudimaJa ću od nje sagoreti, Marija!Ja ću od nje umreti, Marija!Ljubav, Marija!Njom se oprašta na giljotini!U ime njeno nož se uvlači u korice!Ona ulepšava drumove i za nju se podižu balkoni!Ona procvetava vrtove SeviljeI za nju su grmeli topovi Oktobarske revolucije.
Ona je stvorila zastave koje se čuvaju kao relikvijeI zbog toga je crvene boje!I ja sam zbog nje u tvoje meso zario srce.Ljubav, Marija!Ljubav!Ljubav!
Zašto putuju brodovi?Zašto se u nebo nebo dižu balkoni?Kuda to hukte zmijski vozovi?I za koga cvetaju beladonije?O, Marija! Šta briše sve naše podlosti,Prevazilazeći i agonije?
Veliki moj druže!Samo su na ovom svetu božanski putevi ljubaviI zbog toga toplo sanjam život kao na zvezdama.Samo zbog toga sam gotov da se udavim u svačijoj suziI nikad da ne budem ništa,Da isčeznem o pepelu njenog opraštanja.
Бранко Радичевић
ДЕВОЈКА НА СТУДЕНЦУ
Кад сам синоћ овде билаи водице заитила,дође момче црна окана коњицу лака скока,поздрави ме, зборит оде: “Дајде, селе, мало воде!“Ове речи – слатке стреле -минуше ми груди беле -
скочи млада, њему стигодиго крчаг, руку диго,рука дркта... крчаг доле...оде на две на три поле.Још од њега леже црепи,али де је онај лепи?Кад би опет сада дошо,ма и овај други пошо!
Pero Zubac
DOK SAM TE IMAO
Jezik sam ptica razaznavaoi tajne ptičije odgonetaobiljke sam razumeo, i u noćimaprepisivao razgovor travatolike sam pesme ispisaoprepisujući rukopis vetrauz more, u noći,u planinitolike navoljnike saslušati umeoi činiti im male radostibez napora, bez sebičnosti imalotolike sam dobrote i plemenitostiumeo u druge utkatia da i preveć ostane u menisan sam s radošću na oči nanosio
Izgubljenog i lagodnog lutanjaDuz glomaznih skorojevićskih palataI sumornih zaboravljenih starih plotova,Po širokim bezbojnim novim ulicamaI pokunjalim pustim sokačićima,U čijem se tada mestimice prošaranomIsprekidanom mraku titralo, kriloMnogo neobuzdane čudne poezije.Na afišama i firmama bile su ispisaneFantastične pesme i kabalističke rečiKoje smo domišljanski vezivali među sobomI sa zvezdama iznad nas.
Jer zvezde su nam bile sasvim bliske,
Visile su u granju još zelenog drvećaI padale su često kao vatrene šišarke,Negde, niz horizont od crne kadife.Dužinu ulica i zaostalih poznih časovaKratili su naši razgovori i ćutanja,Iz kojih su iskrsavale trenutne nove zvezdeI noćni leptiri sjajniji, lepši od onihŠto su lepršali oko sijalica.Tako smo išli dugo, dugo za vremenomŠto izmiče – i hvatali smo za krilaIščezavajuće trenutke. Naposletku,U setnom svetlu sivog praskozorja,Držala je samo još ruka ruku,
U znak završetka igre i oproštaja.Rukovanje: nemi poljubac dlanovaPod jednodušnim pritiskom prstiju.
Rastko Petrović(1898 - 1949)
Sa svetlim poljupcem na usnama
To, to! Umreti; nikada više ne živeti! Nikada!Ovu ljubav sa očiju skinuti, početak ove misli, ovo disanje;Ptico, složi krila, senkom njinom uzbuđuje me livada -Gledaj, evo sunca! Jadnice, šta zoveš ti: disanje;Zar i zato umreti i nigde više ne živeti!Gledaj, gledaj ovaj drukčiji Uskrs, gledaj ove drukčije Cveti!Teško krilo!... Nikada više ne živeti, nikada.Veče, veče! Srce, bolno srce moje, umiri se...
Čudne reči devojke, dobre nevezane reči,Srce, pametno srce moje, zaboravi!Zaboravi sve, sve, boje jutra i voća, bolne usne dok ječi,Zaboravi Tajne rođenja, zaboravi Velikog druga;Idi, idi, jecaj, srce moje! Zaboravi! Zaboravi!Il pogledaj još jednom to divno veče što pada;Pre no što pođeš smrti,Da ne živiš više nikada, nikada.
Jedan se jedini put ipak probuditi u večnosti,Ne živeti opet, već samo svoje oči otvoriti,
Pod nebom prepunim ptica, pod talasima mladim svetlosti;Od opšteg uzbuđenja, odjednom oči otvoriti:O, kako čudno i divno to dođe!Dok gledah ljubičaste zrake ovog granja u zori,Kao da njina opojna mladost tek prođe...Ne luduj, srce, o njima ni trag više ne govori!
Uzbuđen, neznanog časa, širokih zenica u beskraju;Još jedan jedini put tada u veličanstvenom sjajuZaboravljati; zaboravljati sve to što život bi iza mene.Sanjati, sanjati, o slušati da se iz samog dna smrti penjeTaj već davno zaostali poljubac za usne njine rumene.Preći i ova rasvetljenja, preći i ovo gorenje...U onaj čas, u kom se čuje i krv i lišće kako pada.Ne pamtiti, al sanjati, možda biti nesrećan ko nekada.
To, to! Odjednom oči otvoriti!...
Zadihan i probuđen za čas jedinstvom u drveću, -Da l smrti ostavih žeđ za dno idućeg dana? -
Oslobođen videh kružna slivanja da pokrećuI ovu umornu moju usnu, da s njom i zenica mi sanaOd ponoći već shvati Čas nenadmašnog ganuća!Kroz jedinstvo bola mog probi zrak, dok leže po dubraviSunca, što sijaše kroz mene u tolika svanuća:Da jedan čas sam večit, sred ove bezrazložne ljubavi,Pronesite i sjedinite kroz mene neba večito putujuća;Pa nek se vežeš najzad sve što bi u telu, nenadmašno u glasu,I nek se izvrši najzad ta Žudnja, jedina verna ovom Času!
I neka umrem već jednom, nek prevaziđe ta misao,Suviše žedna da zna koji bi nov san da ustavi...Toliko dobre tišine dođe iz noći koju sam disao,Mir, srce; i taj Čas daću, za jedan još čas ljubavi!Il osvrni se na veče što zasta da gleda još u dan,I rasvetli se naglo ko a bi sunce da vrati;Osvrtaše se tako tad da nam i pogledom platiTaj Čas; o srce, budno već, što se vraćaš u san...
Pa nebo kad bude rasvetljeno, što već bi rasvetljeno,Kad i daljina bude sama, što je večito bila sama,Kada i radošću i saznanjem sve bude natopljeno:O tada tek, ko u san, tonuti u smrt iz beskraja,Tonuti, tonuti, za večnost, sa svetlim poljupcem na usnama.
Vasko Popa
Daleko u nama
8Očiju tvojih da nijeNe bi bilo nebaU malom našem stanu
Smeha tvoga da nemaZidovi ne bi nikadIz očiju nestajali
Slavuja tvojih da nijeVrbe ne bi nikadNežne preko praga prešle
10Ulice tvojih pogledaNemaju krajaLaste iz tvojih zenicaNa jug se seleSa jasika u grudima tvojimLišće ne opadaNa nebu tvojih rečiSunce ne zalazi
11Koraci tvoji sa pločnikomRazgovarajuKoraci tvoji pevajuU mome teluBosi koraci tvoji veseleStidljivu rosuI duboke ostavljaju tragoveU snegu moga sna
12Prisutna siU žiži moje samoce
Sa dve rukeKako bih svet zagrlioPrisutna siU prozoru moje suzeU dva okaKako bih svet udomioPrisutna siU svakoj mojoj pesmiU jednom snuKako bih svet obogatio
Prošlo je sve; i jedva dušu dirnesećanja talas drag,ko s večeri kad tihom vodom pirnedaleki vetar blag.Prošlo je sve što bolelo me ikad!O, laž je da se ne zaceli nikad
rana i radosti trag!Bez nespokojstva,bez srdžbe,bez krika,sećam se danas jaljubavi naše, tvog smeha, tvog lika;a srce jedva znaza užas dana, za besane noći,za kletve da se živeti neće moći,za gorke snove bez sna.
Kako se mirno pozdravljamo sada!Ni bol, ni gnev, ni strah.Prošlo je sve. - I samo katkad, kadamesečev takne me prah,
dušu mi talas jedan jedva dirne,ko tihu vodu u večeri mirnedalekog vetra dah.
Stanislav Vinaver(1891-1955)
Mi se čudno razumemo
Mi se čudno razumemok'o dva bola, k'o dva valak'o dva mosta u otkrića: ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,mašta drevna moga bića.
O tebi su pitalice,od vekova moje bile,odgovor o kom se sanja.Odgovor je tvoje liceti si slika one vile;iz dečačkih nagađanja.
I svi stvari snovi, evopolagano nadolazek'o da ide vreme tavno.Svaki gest tvoj ja sam snev'o,
znam napamet tvoje frazesvaku reč sam čuo davno.
Tanasije Mladenović
ČEKAJ ME NOĆNO
Čekaj me noćno na letnjem treperenju sunca,S kojim sam sam u pohode kasnome došao letu,Lak i gibak ko strunaNa plavoj pozadini vidika.
Čekaj me noćno, jer dan je suviše lak i kratak
Za nežni prkos reči, za zvon ljubavnog gukaU ovom prostoru bez međa, u ovoj korubi neba,Planina, livada travnih i cveća utišanog,
U ovom krugu zemlje, i voda, i glasnih ptica,Orlova širokokrilnih i čavki vranih bojaKoje zatamne zrenikZastorom svojih krila.
Čekaj me noćno ko suton ljubavni zagrljaj mraka,
Kad svetlost se slije u tamu i kao potok spustiNiz glatku zvezdanu putanju,Niz tvoje ruke i lice, niz kose i mlečne grudi,Niz padinu mladog stasa i uzburkana bedra,U kojima ljubav se ljuška kao u vodi žubor,
Kao u ptici pesma,I kao urlik u vukuNa gladnoj ledini noći, na oštrom sečivu mraza,Na talasanju svih čulaSvih bića i svih stvari.
Čekaj me noćno, jer leto samuje uoči zoreKad pođe da nas traži