UVOD Ovaj doista kratak pregled jezika i knjizevnosti naroda u BiH zamisljen je kao presjek kroz glavne epohe literarnog stvaralastva. Uočljivo ce biti svakome da je mnogo više posvećeno prostora bosnjackim autorima - iz jednostavnog razloga zato sto su oni sve do 1992. bili tradicionalno zanemarivani i presucivani - kao da ne postoje. Bez namjere da umanjim vrijednost hrvatske i srpske knjizevnosti na tlu BiH, zeljela sam samo da istaknem znacaj bosnjackih pisaca koji oni stvarno imaju u cjelokupnom duhovnom razvitku Bosnjaka. Isla sam za notornom cinjenicom da se dovoljno zna o piscima drugih nacija iz BiH i racunam na moguce napade na ovakav stav. Mi obrađujemo jednu epohu sa posebnim naglaskom na Bosnjacku poeziju. Bosnjački jezik je tipican za govorni, svakodnevni, dakle kolokvijalni izraz, ali i kao knjizevni jezik (literatura, naucna djela, zurnalistika) u BiH i koriste ga pretezno Bosnjaci. Tako i Bošnjačka poezija ima svoj upečatljiv stil. Onoliko koliko se razlikuje hrvatski jezik od srpskog jezika u BiH toliko se i bosnjacki jezik razlikuje i od hrvatskog i od srpskog. Dakle, ukoliko postoje razlike izmedju hrvatskog i srpskog onda postoje razlike i izmedju tih jezika i bosnjackog. Ogromna vecina srednjovjekovnih autora istice da (se u Bosni) pise bosnjacki jezikom iz prostog razloga jer su se tada ti autori osjecali Bosnjacima. To su: Kontantin Filozof, Biskup Nina, Jeronim Magister, zatim franjevci: Matija Divkovic, Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Anto Knezevic, Martin Nedic, Ivan Frano Jukic, Pavle Dragicevic, pa: Mula Mustafa
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
UVOD
Ovaj doista kratak pregled jezika i knjizevnosti naroda u BiH zamisljen je kao presjek kroz
glavne epohe literarnog stvaralastva. Uočljivo ce biti svakome da je mnogo više posvećeno
prostora bosnjackim autorima - iz jednostavnog razloga zato sto su oni sve do 1992. bili
tradicionalno zanemarivani i presucivani - kao da ne postoje. Bez namjere da umanjim
vrijednost hrvatske i srpske knjizevnosti na tlu BiH, zeljela sam samo da istaknem znacaj
bosnjackih pisaca koji oni stvarno imaju u cjelokupnom duhovnom razvitku Bosnjaka. Isla
sam za notornom cinjenicom da se dovoljno zna o piscima drugih nacija iz BiH i racunam na
moguce napade na ovakav stav. Mi obrađujemo jednu epohu sa posebnim naglaskom na
Bosnjacku poeziju. Bosnjački jezik je tipican za govorni, svakodnevni, dakle kolokvijalni
izraz, ali i kao knjizevni jezik (literatura, naucna djela, zurnalistika) u BiH i koriste ga
pretezno Bosnjaci. Tako i Bošnjačka poezija ima svoj upečatljiv stil. Onoliko koliko se
razlikuje hrvatski jezik od srpskog jezika u BiH toliko se i bosnjacki jezik razlikuje i od
hrvatskog i od srpskog. Dakle, ukoliko postoje razlike izmedju hrvatskog i srpskog onda
postoje razlike i izmedju tih jezika i bosnjackog. Ogromna vecina srednjovjekovnih autora
istice da (se u Bosni) pise bosnjacki jezikom iz prostog razloga jer su se tada ti autori osjecali
Bosnjacima. To su: Kontantin Filozof, Biskup Nina, Jeronim Magister, zatim franjevci:
Matija Divkovic, Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Anto
Knezevic, Martin Nedic, Ivan Frano Jukic, Pavle Dragicevic, pa: Mula Mustafa Baseskija,
Mehmed Hevaji Uskufi (autor prvog bosnjacko-turskog rjecnika), Bartol Kasic, Jakov
ove strane ogledala jedino ako prepozna odraz knjige svog života u ogledalu, tj. onu verziju
koja je u drugoj ruci.5
Čini se da je ogledalo jedan od bitnih ključeva Kujovićeve poetike uopšte i da bi se, prateći
ovaj simbol kroz njegovo djelo, mogla dotaći srž njegovog pisanja. Simbolika ogledala kroz
svjetsku književnost uvijek je bila upotrebljavana u svrhu doticanja onostranog ili
samospoznaje. Ogledalo se najprije vezuje za antički mit o Narcisu. Malarme u poemi
Herodijada onosvetski komplement vlastite ličnosti traži na suprotnoj strani ledenog ogledala,
odnosno nastoji da uspostavi metafizičku punoću svoga ja. Oscar Wild u Slici Doriana Graya
u odrazu, naslikanoj slici, traži pojavu jedne istine višeg reda. Prust u odrazu vlastite duše
nastoji da fiksira misteriju prošlog vremena.6 Jedna ruska priča za djecu govori kako je nebo
nekada bilo ogledalo i tada su svi ljudi bili dobri. Ogledalo je bila i Borhesova i Kišova
fascinacija. Simbolika ogledala je suptilno protkana kroz čitavo Kujovićevo dosadašnje
stvaralaštvo. Prisutno je kod njega i ogledalo kao simbol kosmičke i lične istine. 7 Simbolika
ogledala kao samospoznaje nalazi se i u onim, za Kujovićevo djelo možda suštinskim
riječima prisutnim i u poeziji i u romanu: „Uperena u tamu ulična lampa osvjetljava sama
sebe.” Ogledalo kao sredstvo prelaska u onostrano, postavljeno tako npr. u Kerolovoj Alisi s
one strane ogledala, kod Kujovića je i sredstvo prelaska u nutarnje, u sopstveno, u
samopreispitivanje. Jedno od simboličkih značenja ogledala koje se provlači kroz različite
religije je i ideja ogledala kao ravnoteža između dvije sile.8 U Kujovićevoj poetici stalno je
prisutna ravnoteža dva dijela neke dvojnosti ili ravnoteža između dvije suprotne sile: ega i
alter ega, stvarnog i transcedendalnog, lijevog i desnog, vremenskog i vanvremenskog,
prostornog i vanprostornog, trivijalnog i ozbiljnog, snoviđenja i stvarnosti, akcije i reakcije,
sopstvenog/nutarnjeg i spoljašnjeg.
Odnos između ega i alter ega opisan je kroz Bakira i Jasmina. Bakir je onaj koji priča priču a
Jasmin je glavni lik. Granica između njih dvojice u pojedinim poglavljima je potpuno
nejasna. Čini se da Bakir ipak nastavlja život zasebno od Jasmina koji je u ratu poludio i
poginuo. Pojava da ličnost koja predstavlja ego napiše knjigu nakon gubitka prijatelja, bliske
5 Mario Hibert, Krhotine duše, intervju sa Asmirom Kujovićem, http://www.whynot.com.ba/teme/09/
(Pristupljeno: 07.08.2014)6 Peter Krastev, Na tragu progutanog vremena, Mostovi, 110,
http://www.yurope.com/zines/mostovi/arhiva/97/110/110_12.HTM (Pristupljeno: 05.08.2014)7 Endru T. Kamings, Sve o simbolima, Narodna knjiga Alfa, 2004, 265.8 Isto, 266.
osobe, svog alter ega, prisutna je u književnosti na primjer kod Dželaluddina Rumija, koji
piše Divan Šemsi Tibriz nakon što izgubi svog šejha Šemsuddina. Sličan je i primjer Ahmeda
Nurudina u romanu Derviš i smrt, koji piše svoju ispovijest nakon gubitka svog brata Haruna
koji je zapravo nadopuna njegove ličnosti, njegov alter ego. No, nasuprot ovim djelima,
Bakirovo pisanje nije izrečeno kroz patnju, nedostatak ili gubitak psihološkog oslonca. Čini
se da je Jasmin onaj dio njegove ličnosti koji je u ratu poginuo, kao što možda dio svake
ličnosti na neki način u ratu pogine, da bi suštinska ličnost mogla da nastavi da živi. Bakirovo
odricanje od njega čini se kao jedini prirodan nastavak događaja.
Simbolika ogledala iskazana kroz odnos između lijevog i desnog, sem u već spomenutom
primjeru u romanu, javlja se i u pjesmi Leonardov zapis na crtežu srca, gdje su melek i šejtan
dvije simboličke suprotne teže ogledala, dok ključ ogledala pjesnik stvalja u sopstvenu
ljevorukost preispitujući odnos ove dvije sile u sebi samom.
Šejtan je u lijevoj komori srca
tu gdje izvire novo gorivo
od oblaka i Zemljinih plodova
i stada što ljenčari između njih.
Melek je u desnoj komori srca
gdje pristiže garež, pepeo i dim -
skršene kosti izrečenih riječi.
Taj garež on mi baca u oči
i traži da ga od rijeke razdvojim.
Šejtan udiše, melek izdiše,
Šejtan šapuće, melek zapisuje...
Ali i ja, dok ovo bilježim,
imam na umu da sam rođeni ljevak
i da su, možda, u mom slučaju
ova dvojica, zamijenili mjesta.
Odnos između trivijalnog i ozbiljnog, na koji ukazuje i Enver Kazaz, sadržan je u knjizi
Vojni sanovnik, kroz, kako kaže Kazaz, sudar površnog, što je literatrua sanovnika i najjačeg
oblika čovjekovog zatočenja, kakav je vojska.9 Na dvije suprotne strane ogledala kao ose u
Vojnom sanovniku ujedno je postavljen i odnos snoviđenja i stvarnosti kroz odnos između
sna i ratnog užasa.
Vremensko i vanvremensko kao lik i odraz u ogledalu preispituje se u Kujovićevom djelu na
više mjesta kroz relativnost prostora i vremena, neizvjesnost između prošlog i sadašnjeg. U
pjesmi Najdalje nebo kaže:
Ako pogledam u najsitniju zvijezdu
Udaljenu od zemlje bilion svjetlosnih godina,
Vidim je onakvu kakva je bila
Prije bilion godina.
Ako na najdaljem nebu stoji Adem
I gleda u mene teleskopom,
Vidi me onakvog kakav sam bio
Dok sam još bio sa njim, u Edenu.
Čovjek kroz vrijeme, koje je relativno, gleda u prostor čija je udaljenost izmjerena
svjetlosnim godinama koliko prostorna toliko i vremenska. On kroz prostor i kroz vrijeme
gleda u Adema koji istovremeno gleda njega, zapravo vidi svoj odraz u ogledalu dok je i on
Ademov odraz, odnosno spoznaje Adema u sebi, ljudsko u sebi, svoju bit onakvu kakva je još
od Edena, samospoznaje se. Relativnost vremena i neizvjesnost između prošlog i sadašnjeg
preispituje se i u stihovima pjesme Cestom za Rochester:
Pogledam na sat i pomislim
u Sarajevu je ponoć
9 Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, 66.
neko ko je doputovao avionom
ovdje doslovno živi u vlastitoj prošlosti
Na sličan način se odnos vremenskog i vanvremenskog kroz relativnost vremena dotiče i u
riječima: „Gabrijela ima oči koje usporavaju svjetlost, tako da vas uvijek gleda iz nekog
prošlog trenutka. To je razlog što nam se pogledi nikako ne mogu sresti. Kaže da sada ličim
na njenog bivšeg momka.”10
Ogledanje nutarnjeg i spoljašnjeg i njihov odnos opisan je na primjer u priči Parfem
paranoja. U ovoj priči koja govori o ludilu kao o odgovoru na poslijeratnu zbilju u Bosni11,
Faruk, reinkrenacija Jima Morrisona, svuda vidi kontraobavještajce koji sve duhovno smeće
Amerikanaca pohranjuju u glave Bosanaca. Faruk govori o kontraobavještajcima koji ulaze u
njega i ubacuju mu lažna sjećanja: „Znaš, ja sam imao jednu platonsku ljubav u srednjoj
školi, bila je smotra u holu škole i tada sam je prvi put vidio, i u trenutku kada su nam se
pogledi sreli, ja sam se u njoj ponovo rodio, to jest znao sam da me je ona rodila; i sad, vidiš,
tu najsvetiju uspomenu u meni oni su oskrnavili, ja sam gledao kako ovaj muškarac siluje tu
moju djevojku...”12 Iskazan kroz ogledanje nutarnjeg i spoljašnjeg, ovo je možda jedan od
najfacinantijih opisa zločina. Kujović ovdje ne postavlja zločin kao nešto što se dešava
čovjeku, nego u čovjeku, a zločin je ono što prlja i napastvuje najčistije uspomene. Riječima
„ja sam se u njoj ponovo rodio, to jest znao sam da me je ona rodila” aludira se na majku, na
zločin nad majkom, nad majkom Zemljom, nad majkom domovinom, nad praiskonskim u
čovjeku.
Sa simbolikom ogledala Kujović komunicira i na drugačije načine. Ona je prisutna i u pjesmi
Drvo života. Drvo života sa svoja 22 lista asocira na 22 slova hebrejskog alfabeta, dalje na
kabalističko dualno drvo života, na hindusko drvo koje ima korijen u podzemnom svijetu,
stablo u svijetu i grane na nebesima koje je ponekad predstavljena kao dva drveta postavljena
jedno na drugo, dva drveta koja se ogledaju jedno u drugom.13 Ogledalo ima i lunranu
simboliku jer Mjesec odražava Sunčevu svjetlost.14 To se može vezati za motiv mjeseca,
10 Asmir Kujović, Ko je zgazio gospođu Mjesec, Vrijeme, Zenica, 2005, 8.11 Nenad Veličković, Buntovna proza. Predgovor, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski.htm (06.08.2014)12 Asmir Kujović, Parfem paranoja, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski/price/bp51_ak.htm (06.08.2014)13 Dž. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, Prosveta-Nolit, 1986, 36.14 Endru T. Kamings, Sve o simbolima, 265.
prisutan u naslovu i protkan kroz čitav roman Ko je zgazio gospođu Mjesec. Ogledalo je
povezano sa vodom zbog njenih odražajnih sposobnosti. Tom vezom Kujović se služi u
pjesmi Voda u kojoj lice vode poredi sa zrcalom i zatim kaže:
Voda ne viđaše samu sebe
no samo Svjetlo
sve dok je svjetlo ne pogleda
dok se ogleda
(kao što i ti vidiš samo sebe
kada se Bog udalji od tebe).
Ovo stanje suprotno je stanju samozaborava, nestajanju u kontemplaciji, nirvani ili sufijskom
samoponištavanju u zikru. Nakon što je napisao ovu pjesmu, Kujović je našao vezu sa
učiteljem išraqi filozofije, Suhrawardijem.15 Voda uvijek simbolizuje izvorište i utoku svega
u svemiru, ali je i simbol čišćenja, a čišćenje je jedan od puteva samospoznaje koji vodi u
spoznavanje Boga i tu je opet prisutan sistem ogledala.
15 Selman Selhanović, U pokornosti Bogu čovjek stječe i upotpunjuje svijest, intervju sa Asmirom Kujovićem, u:
Preporod, Sarajevo, utorak, 31. oktobar 2006.
Senadin Musabegović
Rođen je u Sarajevu 1970. godine, je bosanskohercegovački esejist i pjesnik. Završio
jeFilozofski fakultet u Sarajevu. Političku filozofiju diplomirao je na Sienskom univerzitetu u
Italiji kod prof. Petera Wagnera sa radom "Subjekat, Moć, Maska", a doktorirao na
Evropskom institutu u Firenci kod prof. Petera Wagnera sa temom "Rat - konstitucija
totalitarnog tijela".
Figure 2: Senadin Musabegović
Kao gostujući profesor držao je predavanja na evropskim i američkim univerzitetima. Priče,
eseje i poeziju počinje objavljivati u ratu. 1995. godine izdaje svoju prvuknjigu poezije,
"Udarci tijela", a drugu knjigu poezije "Odrastanje domovine" izdaje 1999. godine. Dobitnik
je nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine i nagrade "Planjaks". Njegovi radovi su
prevođeni na engleski, poljski, italijanski, švedski i arapski jezik. Njegova poezija puna je
imaginacije.
ODRASTANJE DOMOVINE
Dok nas provode kroz dugački hodnik,
puštaju
da nam se dlačice na tek obrijanim vratovima
lijepe o hrapavu kragnu košulje,
kao uz oficirovu ruku
na kojoj su žuti žuljevi
urezani.
Uvlače nas u svlačionicu, skidaju nas
i puštaju
da u sobi gdje se samo ventilator okreće:
tragovi končanih čarapa po izblijedjelim venama crvene,
šnjura gaćica kožu pored crnog pupka nabira,
bijela potkošulja na ramenima dvije crvene linije
utiskuje.
Poredaju nas i vode na tuširanje
puštaju
da nam hladna voda
spira sav stid
što su nam ga očevi prsti
u pucketavu kožu
ubrizgali.
Osvrčući se na pjesmu, Abdulah Sidran kaže: “Simbolička prezentacija Bosne označavala je
tako neku vrstu Jugoslavije u malom, njen centar u kojem su se odigrale najveće i
najznačajnije bitke i ofanzive u borbi za stvaranje nje same.”16 Pjesma dakako oslikava
duboko stanje duše autora. S druge strane, prezentacija rata na području Bosne označavala je
u simboličkom smislu i novo jugoslavensko povezivanje. Jer, centar Jugoslavije je
najpogodnije mjesto na kojem se to povezivanje može dogoditi, odnosno na kojm se može
otvoriti proces izgradnje novih odnosa između njenih naroda. A situacija rata omogućuje
formiranje i prezentaciju ratnika koji će svojom voljom konstituisati novu istoriju, stvoriti
novo društvo, i, ujedno, novo jednistvo između suprotstavljenih i posvađanih naroda. Bosna
je, dakle, predstavljala centar, no sam odnos prema centru, u simboličkom prikazivanju rata,
iskazuje i svoje drugo značenje, što će reći, svoj dvostruki karakter. Prije svega, taj centar se
formira kroz iskustvo ratne tragedije, fragmentiranosti, rascijepljenosti, rasula. Isto tako, u
simboličkom prikazivanju opsade, obruč, koji je postavio neprijatelj, stiče se utisak da sama
opsada formira jedinstvo ili solidarnost između boraca-partizana, odnosno, unutar samoga
kruga ili obruča se uspostavlja partizansko jedinstvo, učvršćuje partizanska volja, formirana i
usmjerena na probijanje obruča. Isto tako, kroz krug ili obruč neprijatelj nastoji da uništi
partizanska tijela i tako onemogući svaki vid i pokret otpora. Dakle, obruč ovdje nije kao
Foucaultov panoptikum koji racionalno kažnjava tijela, kontroliše ih i njima vlada. Intencija
kruga ili obruča, u kojem se nalaze partizani, da radikalno negira partizanska tijela, da ih
isključi, uništi. Uostalom, i sva racionalna predviđanja i očekivanja su, kako je to već rečeno,
upućivala na činjenicu da će partizani biti uništeni i likvidirani. Ipak, uprkos mnogim
žrtvama, oružanoj i medicinskoj neopremljenosti, partizani uspijevaju da probiju obruč i
izađu iz kruga, što simbolički označava, ujedno, da su seoni mogli svojom voljom uzdići nad
vlastitim ponorom, da prevazižu smrtni obruč i iz njega niknu i izrastu preporođeni, jači,
snažniji i ujedinjeniji. Tako prezentacija rata ima za cilj da podstakne kolektivni entuzijazam,
kolektivnu solidarnost, i da afirmira kolektivnu sposobnost koja se sastoji u zrelosti i
stasalosti za donošenje odluka o samom sebi.
Faruk Šehić
Rođen 14. aprila 1970. u Bihaću, je bosanskohercegovački književnik i novinar. Dobitnik je
nagrade Evropske Unije za literaturu za njegovu knjigu Knjiga o Uni. Srednju školu završio
je u Bosanskoj Krupi, a studirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom
fakultetu u Sarajevu. Bio je pripadnik 5. korpusa Armije BiH od 1992-95. Jedanput je teško
ranjen. Rat završava u činu poručnika. Poeziju, prozu, eseje, likovne i književne kritike
objavljuje od 1998. godine. Književna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlađih
pisaca na području bivše Jugoslavije, i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove
knjige Hit depo(poezija), Pod pritiskom (kratke priče) i Transsarajevo (poezija) uživaju kultni
status kod čitalačke publike, i objavljivane su u više tiraža. Član je Društva pisaca BiH i
P.E.N. Centra u BiH. Radi kao novinar i kolumnista u sarajevskom magazinu BH Dani. Živi
u Sarajevu.
Draga drugarice Oprah
Draga drugarice Oprah
pišem Vam ovo pismo
u nadi da ćete imati vremena
da ga pročitate
sinoć sam sanjao debelu zmiju
kako puši cigaru sa bijelim filterom
iskreno sam zabrinut za svoje zdravlje
nezgodno mi je da odem doktoru
jer znate to nije u tradiciji našeg čovjeka
sutra bi se odmah pročulo da sam lud
zato mislim da mi Vi možete pomoći
jer ste tolikim ljudima do sada pomogli
uvijek kad se sjetim Vas krenu mi suze na oči
vrlo ste suosjećajni i susretljivi za probleme
nas običnih i malih ljudi
Vi sa tim Vašim punačkim ručicama i usnama
možete prekrasno čudo učiniti
Vaš stas afrodite iz komšiluka sa debelom guzom
navodi me na vrlo zanimljiva maštanja
Vaš osmijeh i Vaše suze, Vaši kao kokain bijeli zubi
zaštitni su znaci Vaše božanstvene duše
Vaš skromni način života i Vaša simpatična kuća
i to kako ste pobijedili višak kilograma
tu strašnu zvijer koja pati mnoge na svijetu
počesto me ostavlja bez riječi i daha
pa sam se evo i sada zagrcnuo dok ovo pišem
i jedva se suzdržavam da ne zaplačem
draga moja drugarice Oprah
ako možete da mi pošaljete Vaš broj žiro računa
da uplatim koju marku za Vašu zakladu
za borbu protiv mrskog karijesa u male djece
i počesto se sjetim onih divnih panda iz Sechuana
i nesretnih kitova kako gotovo ljudski pate
dok su nasukani na proklete pješčane plaže
pomozite i njima ako možete, znam da Vi to možete
draga drugarice Oprah
već sam zaboravio razlog zbog kojeg Vam pišem
toliko me sama pomisao na Vaše slatke obraščiće
razrješava svih mojih problema
i nagoni na vrlo zanimljiva maštanja
kad pomislim da idete u zahod
i da radite sve one stvari kao i mi mali ljudi
kad pomislim da iz Vašeg anđeoskog spolovila
teče ona žuta tekućina
i da iz Vaše svetačke guze izlaze smeđi rolati
tada znam da ste Vi anđeo zarobljen u ljudskom tijelu
i podiđe me sveta jeza
ali da ne duljim draga drugarice Oprah
zaista Vas molim nemojte više molim Vas
jednostavno ne mogu više da podnesem Vašu dobrotu
molim Vas oslobodite me Vaše emisije
tog nježnog ispiranja mog mozga malog čovjeka
ili ako hoćete možete mi poslati 100 000 dolara
pa će odmah prestati sve moje patnje
puno Vas ljubim
srdačno Vaš najveći fan i pandoljubac.
P.S.
ako slučajno negdje vidite dr. Phila
puno ga pozdravite, on dobra duša kao i Vi
zato Vama i dr. Philu šaljem po jednu veliku pusu
želim Vam sretan božić i novu godinu
srdačno Vaš.
Faruk Šehić (iz knjige poezije ''hit depo'')
Pjesma bez naslova, koja počinje stihom: draga drugarice Oprah, iz zbirke Hit depo,
zamišljena je kao pismo upućeno još jednoj od megazvijezda koje spašavaju svijet, samo što
za razliku od priče Automatovdje nema direktnog prisustva rata, jer je Oprah mirnodopska
megazvijezda. U tom pismu se ironično podiže spomenik pretvaranju u show i ljudske
dobrote, procesu nježnog ispiranja mozga malog čovjeka,17 banalizaciji elementarnih ljudskih
vrijednosti i potrage za toplinom (naslov drugog poglavlja zbirke Pod pritiskom); Oprah je,
kako formuliše Dubravka Ugrešić, megametafora suvremene fetišizacije spontanosti i
iskrenosti.18 Ako se zanemare trenuci u kojima se u ovoj pjesmi Oprah iz zone božanstva
spušta među ljude, i ako se zanemari molba na kraju pjesme (molim Vas oslobodite me Vaše
emisije)19, sve ostalo, bez ikakvog preuveličavanja i ironiziranja, jeste jedno od pisama kakve
i dobija Oprah.
Pjesma bez naslova o brkovima Harisa Džinovića,20 ovaj put na primjeru lokalne
megazvijezde, u brkove koji probijaju limite džambo plakata, sinegdohično okuplja probleme
jednog od najvažnijih aspekata procesa globalizacije: eutanaziju kulture,21 pretvaranje i
kulture u robu. Muzika, koja je, po riječima Ivana Fohta, nešto najčistije i najuzvišenije što je
čovjek izumio, danas se ponižava srozavanjem na turbo folk, u svrhu ostvarivanja profita i
zadovoljenja turbo folk osjećaja i potreba; ili, kako bi rekao Rambo Amadeus: Muzika je
miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti. Turbo folk nije muzika, turbo folk je
miljenica masa, kakofonija svih ukusa i mirisa.22
Dok s jedne strane Šehić daje ironijske portrete megazvijezda koje se serviraju danas čovjeku
kao najveći uzori u svim oblastima, i u tome otkriva banalizaciju elementarnih ljudskih
vrijednosti, koja u pozadini ima ideju profita, s druge strane, kao u priči Automat, veličini i
besmislu tih postmodernihgurua, po principu groteske, Šehić suprotstavlja ogoljenu stvarnost
“malog čovjeka’’. Kao kod Asmira Kujovića, u poglavlju Sarajevo noću, romana Ko je
zgazio gospođu mjesec, tako se i kod Šehića kao u noćnoj mori kojom luđak klizi kroz
gomilu prestrašen onim što vidi,23 halucinantno pojavljuju aveti savremenog svijeta, svijeta
17 Faruk Šehić, Hit depo, str. 21.18 Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 66. (poglavlje: Cinici, vratite se, sve vam je oprošteno!)19 Faruk Šehić, Hit depo, str. 21.20 Faruk Šehić, Hit depo, str. 57. (pjesma počinje stihom: brkovi Harisa Džinovića u Bulonjskoj šumi)21 Tomislav Šola, nav. djelo, str. 21.22 Rambo Amadeus, Turbo folk23 Faruk Šehić, Hit depo, str. 49. (pjesma: Dok sam čekao da sunce zađe za zgradu)
običnog čovjeka, a čovjeku koji je još uvijek pod šokom preživljenog rata, otkrivaju se goli u
svojoj besmislenosti i nakaznosti. Od najniže fudbalske lige u galaksiji,24 pa sve do ljudi iz
konzerve25 i noćnih prikaza gradova u kojima caruje isključivo i bezmjerno NIŠTA26:
narkomani u dvorcima ništavila, božanstvo ljubavi pretvoreno u kurvu, kao Olimpija Eduara
Manea – prosjak čija ruka se transformiše u kuku očaja kojom uporno grabi novčane
planktone u tranzicijskom vazduhu.27
Zato su i psovke i vulgarizmi neizostavni dio Šehićevog stila, i svoje književno opravdanje
nalaze u reakciji na šok rata, ili u ispoljavanju frustracija uzrokovanih tričavim drangulijama
mira, gdje željezni prst demijurga svrdla duboko u tlo, praveći jame za čelične temelje
solitera koji će biti nenadjebiva proteza ka bulevaru skršenih snova.28 U tom slučaju može se
reći da za Šehića vrijedi isto ono što Edin Pobrić govori za Emira Šakovića: Jezičko
oponašanje i prikazivanje primjereno je stanju i radnjama u kome se nalazio (ili još uvijek
nalazi?) bosanski čovjek: agresija, smrt, hladnoća, glad, pomjerane granice moralnosti,
izopačenost državnog sistema, laž, malograđanštvina...29
Odatle se kod Šehića sjećanja na rat u miru ne javljaju samo u vidu Pekićevih munjevitih
snimaka (koji nisu Proustovi medenjaci koji vode prema lepotama izgubljenog vremena, nego
okrutno bacaju u njegove jame kojih se dobrovoljno nikad ne biste setili30), nego se javljaju
kao u Razglednicama sa Marsa, u posljednoj priči zbirke Pod pritiskom, svjesno dozvana da
bi se suprotstavila beživotu mira, jer se čini da je, uz sav užas, u stalnom prisustvu prijetnje
nasilnom smrću, život u ratu, i tako jeftin, (šta je jeftinije / život čovjeka ili život kokoši –
pitanje je sad, piše Šaković31), bio vrjedniji i stvarniji nego što je u miru.32
24 Faruk Šehić, Pod pritiskom (priča: Kvart u konzervi)25 Ibidem.26 Faruk Šehić, Pod pritiskom (priča: Džepna odiseja)27 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 150. (priča: Faruk Sehic & The Blackhearts)28 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 144. (priča: Džepna odiseja)29 Emir Šaković, Pjesme iz pouzdanih izvora, Sarajevo: Biblioteka grada Sarajeva, 2005. (pogovor: Edin
Pobrić, Poetsko svjedočanstvo, str. 116)30 Borislav Pekić, Godine koje su pojeli skakavci, Beograd: BIGZ, 1987, str. 88.31 Emir Šaković, nav. djelo, str. 44. (pjesma: Još jednom i još jedno razmišljanje o čovjeku)32 Današnja tržišna književnost je realistična, optimistična, vesela, seksi, eksplicitno ili implicitno didaktična i
namijenjena širokim čitalačkim masama. Kao takva ona idejno preobražava i odgaja trudbenike u duhu
personalne pobjede nekog dobra nad nekim zlom. Kao takva ona je socrealistička.(Dubravka Ugrešić, nav. djelo,
str. 33, poglavlje: Živio socrealizam!)
Abdulah Sidran
Rođen je 2. oktobar 1944, u Sarajevu i bosanskohercegovački je pjesnik, prozaik i filmski
scenarist. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao
omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je počeo rat u
BiH, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.” U književnosti se
javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često
nazivaju ”šezdesetosmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim
književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja
nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća
”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski
tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske.
(Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu
na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im
Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično,
izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”.
Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji
(”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice,
”Kuduz” Ademira Kenovića, (A)Torzija, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i
priznanja. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu.
Živi i radi u Sarajevu i u Goraždu.
S obzirom na tematiku odnosa jezika i subjekta u Sidranovoj poeziji, uočavaju su dvije opće
tendencije: (1) jedna je, da pjesnik jezik svoje poezije čini privilegiranim medijem za
artikulaciju subjektivnog (pjesme nastale nakon rata) i (2) druga, da je jezik medij u kojem je
subjekt izmišljen, on je fikcija stvorena iz materije jezika, himerička umjetna figura, koja
uzima određene diskurzivne funkcije, koje se ne poklapaju s određenom realnom instancom.
Ove dvije opće tendencije u korelaciji su sa shvatanjem subjekta kao konstitucionog i
smisaonog centra svijeta i sa tog stajališta se određuje istina izvjesnosti, dok druga ovo
stajalište dovodi u pitanje, obezvrjeđuje se njegov dotadašnji status na taj način da se subjekt
disperzira u seriju partikularnih subjekata, koji sa smiješkom i pod dvostrukim znakom
pitanja asociraju svog prethodnika.
Kad sagledavamo subjekt poezije općenito, te subjekt Sidranova poetskog teksta posebno, u
aspektu usmjerenosti subjekta prema jeziku, onda se nameće nerješivo pitanje o subjektu kao
instanci koja govori, pitanje o tome ko stoji iza zamjenice prvog lica singulara „ja“? Subjekt
što u poeziji artikulira ja – govorenje tom govornom radnjom ukazuje na samog sebe, pa je
logično pretpostaviti da se ovo „ja” poklapa sa subjektom. Ali, iskustva poezije i poetike, ali i
spoznaje filozofije, jezične i literarne teorije, ukazuju da se iza ovih izričaja krije jezična
metamorfoza, pa onaj ko o sebi govori kao ja igra ulogu koju mu je jezik propisao i kojem on
daje određenu formu. Da se zaista radi o ja – s - ulogom, pokazuje letimičan pogled na
pjesme Abdulaha Sidrana iz njegove rane i srednje stvaralačke faze, gdje je uloga subjekta
dodijeljena fiktivnim i stvarnim (stvaralačkim) osobama iz bosanske kulture i povijesti –