I RAZVOJ PRAVA
1.TRI EPOHE RIMSKOG PRAVA
1. Do punskih ratova Ius civile vetus, antiquum
2. Od punskih ratova, principat klasicno pravo (ius honorarium,
ius gentium)
3. Dominat postklasicno pravo
2.STARO CIVILNO PRAVO
- U svakoj ljudskoj zajednici postoji neko pravilo ponasanje,
otuda izreka Ubi societas ibi ius gde je drustvo, tu je i pravo. I
najstarije rimsko pravo vrlo rano izdvaja pojam pravo- ius, od
ostalih drustvenih pravila ponasanja: ritus norme povezane sa
religijskim kultom, fas-ostala religijska i magijska pravila
ponasanja, mores-obicaji. Od ove reci nastala je i nasa rec moral,
ali je mnogo manje povezana sa pravom. U Rimskoj republici
nepostovanje mores je sankcionisao censor beleskom nota censoria
ili umanjenjem politickih prava.
- Osobine starog civilnog prava: nerazvijenost, veza sa
religijom, formalizam, apstraktnost, nacelo odmazde,
konzervativnost-Izvori starog civilnog prava
1)Obicaji (consuetudo) nastaju dugotrajnim ponasanjem
jednoobraznog ponasanja ljudi. Kad se izgradi svest da je takvo
ponasanje obavezno (opinion necessitatis) obicaj postaje pravna
norma. Skup pravnih normi cini obicajno pravo. Obicaji su izvor
prava jedino onda kada je neka norma nesumnjivo civilna i kada ne
moze da se poveze ni sa jednim zakonom.
2)Leges regiae (zakoni) 3)Zakon XII tablica donet je 451.
godine. Izabrano je deset ljudi koji ce napisati zakone (decemviri
ligibus scribundis).Ispisali su zakone na deset tablica, zatim su
izabrani novi koji su napisali jos dve tablice. U galskom pozaru
tablice su izgorele, i najpouzdanijom rekonstrukcijom smatra se
Selova.
1,2,3 tablica sudski postupak
4,5 porodicno I nasledno pravo
6,7 imovinski odnosi
8,9 delikti
10 sahranjivanje
11,12 raznovrsni sadrzaj
Pocinje pravilima u nekoliko reci: Si in ius vocat, ito. Ni it,
antestamino: Igitur em capito Ako je neko pozvan na sud, neka ide.
Ne ide li, neka se posvedoci: Potom neka ga privedu.
4)Tumacenje (interpretatio) Posto je najstarije pravo bilo
nepisano, neko je trebao da ga pamti I daje obavestenja o njemu. To
su radili pontifices. Sa pojavom pismenosti oni su poceli da
stvaraju arhivu koja se sastojala od zapisanih pravnih pravila I
odgovora koje su davali zainteresovanima libri pontificales.
Pontifici su davali savete respondere, I pomagali da se pravilno
obave formalnosti pravnih poslova cavere.
3.KLASICNO PRAVO
-Klasicno pravo obuhvata poslednja dva veka republike i ceo
period principata. U poslednja dva veka republike pravo stvaraju
magistrati I zato se to pravo naziva ius honorarium, doba
honorarnog (pretorskog) prava, a principatu njihova uloga opada i
pravo stvaraju pravnici, pa je to doba pravnickog prava. -Pravnici
(iuris prudentes poznavaoci prava) su npbili koji pruzaju
gradjanima besplatne pravne usluge za koje su u starom civilnom
pravu bili nadlezni svestenici. Njihove osnovne aktivnosti su:
-cavere pomazu da se ispravno obave formalnosti pravnih
poslova
-respondere daju odgovore na pitanja o pravnim resenjima za
sporne situacije
-agere pomaganje strankama u vodjenju spora
-instutuere okupljanje I poducavanje ucenika
-Istorija jurisprudencije moze se podeliti na tri perioda:
republika, doba dveju skola i epoha Antonina i Severa.
1. Veteres, sto znaci stari se nezivaju svi pravnici koji su
radili pre kraja. Najznacajniji pravnici iz ovog perioda su:
Tiberije Korunkanije, Sekst Elije (objavio prvu pravnu knjigu iz
tri celine: teksta zakona XII tablica, njegovih tumacenja ili
response I zbirke legisakcija koja je nazvana Aelianum), Katon
Cenzor, Katon Licinijan. Krajem II veka pre n.e. radila su tri
pravnika koja su smatrana osnivacima ius civile: Manije Manilije,
Marko Junije Scevola cije tri knjige o civilnom pravu pokazuju
helenisticki uticaj i pisane su u obliku dijaloga i Marko Junije
Brut. Najugledniji pravnik republike bio je Kvint Mucije Scevola
koji je napisao raspravu o ius civile. Njegovi ucenici Ciceron i
Gaj Akvilije Gal.
2. Sabinijanci i prokuleanci. Od Avgusta pravnici pripadaju
jednoj od dveju skola, sabinijanaca ili prokuleanaca. Osnivac
sabinijanaca bio je Masurije Sabin. On je napisao komentar civilnog
prava po uzoru na Scevolu. Znacajan je takodje I njegov naslednik
Gaj Kasije Longin, koji je bio toliko cenjen da se nekad ova skola
naziva I kasijanskom.Od prokuleanaca znacajni su Naracije Prisk,
Pegaz i dva Celza.
3.Zlatno doba U doba Hadrijana prestaje razlikovanje dve skole.
Znacajni pravnici su: Salvije Julijan cije je najvaznije delo
Digesta u 90 knjiga. Sekst Pomponije, Gaj (institucije), Papinijan
(Responsa), Ulpijan, Pavle, Modestin.
-Pravnicke knjige:
1) Elementarna dela (prirucnici): najvazniji su institutions,
elementae, i regulae pregledi osnovnih pravnih pravila.
2) Radovi enciklopedijskog karaktera: obuhvataju celokupno
pravo. Nazivani su digesta ili ententiae.
3) Komentari: Postojale su dve vrste komentara: libri ad edictum
komentarisu ceo sadrzaj edikta, a komentari koji se oslanjaju na
Sabinijev ili Scevolin komentar nazivaju se Libri ad Quintum Mucium
ili Libri ad Sabinum.
4) Zbirka resenja pojedinacnih slucajeva: mogu biti pravna
misljenja (responsa), diskusija izmedju profesora i ucenika
(disputationes) ili odgovora na pitanja u toku nastave
(quaestationes).
5) Monografije dela posvecena uzim temama kao sto su pojedini
zakoni.
-Osobine jurisprudencije: kazuisticki metod, argumentum a
contrario, analogija, intuicija, iskustvo.
Responsum resenje konkretnog slucaja
Des nihi factum, dabo tibi ius Daj mi cinjenice, dacu ti
pravo.
-Izvori klasicnog prava:
1) Leges (zakon) - Njima su smatrane sve odluke narodne
skupstine. Sazivane su do 96. godine, i izglasale su oko 800
zakona. Zakone su predlagali magistrati na skupu gradjana (contio).
Zatim oo predlogu zakona raspravlja senat koji treba da odobri
konacni tekst predloga (rogatio), a potom se izjasnjava skupstina.
Zakon sadrzi tri dela: praescriptio naziva se ime magistrata
predlagaca, rogatio predlog i sanctio posledica u slucaju
nepostovanja zakona.
Kada sankcija izostane takav zakon se naziva lex imperfecta
Kada zakon ponistava pravne posledice nedozvoljenih radnji
naziva se lex perfecta
Kada predvidja kaznjavanje pocinioca lex minus quam perfecta
Abrogatio stariji zakon ukinut novim
Derogatio stariji zakon izmenjen novim
2) Senatus consulta je naziv za sentaske odluke, preporuke, koje
su imale snagu zakona. Krajem II veka, njihova uloga se smanjuje,
princeps odluku samo saopstava senatu u obliku govora i ona se
samim tim smatra prihvacena.Takve senatske odluke nazivaju se
oratio.
3) Constituciones principum je naziv za cetri vrste odluke koje
donosi princeps: 1) edikti od ostalih edikta se razlikuju sto nisu
ograniceni duzinom princepsovog mandata, vec su na snazi dok ne
budu ukinuti novim. 2) mandati uputstva za rad koja princeps daje
svojim sluzbenicima. 3) dekreti razliciti pojedinacni akti od kojih
su najznacajniji vladareve presude . Princeps je odlucivao kao
sudije uz pomoc saveta koji se nazivao Consilium
Principis.Najznacajniji je decretum divi Marci, kojim je Marko
Aurelije samovlasno namirenje poverioca kaznio gubitkom
potrazivanja.
4) reskripti vladarevi odgovori na molbe sluzbenika I privatnih
lica.
4) Edicta magistratuum Edikte donose magistrati koji imaju
jurisdikciju, a najvazniji medju njima je gradski pretor. U ediktu
se razlikuju dve celine: album zbirka obrazaca svih akata koji se
preduzimaju u sudskom postupku, i edikt u uzem smislu norme
pretorskog prava.Promisorni edikti obrazlozenja pretorskih
tuzbi
Adsessores- pretorski savetnici
-Osobine honorarnog prava:
1) Civilno se primenjuje na rimske gradjane u celom carstvu, a
honorarno samo na teritorijama za koje su magistrati nadlezni da
donose edikte.
2) Norme civilnog prava imaju neograniceno vazenje, dok su
edigti magistrate ograniceni njihovim mandatom
3) Magistrat ne moze da stvara pravila ponasanja u drustvenim
odnosima
4) Resenja pretora nisu smela da se jasno razlikuju od civilnog
prava, pa se javljaju paralelne ustanove.
-Responsa- Avgust je propisao da pojedini pravnici smeju javno
da daju misljenja na osnovu princepsovog ovlascenja Ius publice
respondendi ex auctoritate principis . Od tada njihova misljenja
response imaju pisani oblik i svojstvo pravnog akta.
Consuetudo obicaj stvara zakone
Desuetudo obicaj ukida zakone
4. POSTKLASICNO PRAVO
-Izvori postklsicnog prava jesu leges carske konstitucije i ius
pravo nasledjeno iz principata ukoliko nije delo vladara.
1) Leges Sve sto princeps odluci ima snagu zakona Quod principi
placuit legis habet vigorem
2) Ius Posto su se cesto pred sudom koristili komentari dela, a
ne originalna, Konstantin je doneo 321. god, Zakon o kasiranju (Lex
cassationis) Zabranjeno je sudijama da svoje presude zasnivaju na
Pavlovim i Ulpijanovim beleskama (notae) uz Papinijanova dela
-Teodosije II i Valentinijan III su doneli 426. godine Zakon o
citiranju (Lex citationis). Po njemu sudije su duzne da poznaju
dela petorice pravnika Papinijana, Pavla. Ulpijana, Gaja i
Modestina (senat mrtvih).-Pravni zbornici pre Justinijana
1)Zbornici leges Ovi zbornici sadrzali su carske konstituicije.
Prvi zbornik je Codex Gregorianus, koji je sadrzao reskripte od
Hadrijana do Dioklecijana. Drugi je Codex Hermogenianus koji je
dodatak prvom I sadrzi Dioklecijanove reskripte iz naredne dve
godine.
Treci je Codex Theodosianus koji je izdao Teodosije II.Zbornik
sadrzi preko 3000 konstitucija od Konstantina nadalje.
2)Zbornici ius i leges Ove zbirke sadrze misljenja pravnika i
carskih konstitucija.
Prvi zbornik ovog tipa je Fragmenta Vaticana.
Drugi zbornik je Collatio legume moosaicarum et romanarum.
Treci je Consultatio veteris cuiusdam iurisconsulti.
-Justinijanova kodifikacija 1) -Prvi kodeks bio je Codex
Iustinianus, objavljen 529 godine. Komisiju koja je sastavljala
kodeks cinilo je 7 clanova, na celu sa Tribonijanom. 2) -Digesta.
Sastavila ju je komisija od 11 advokata, cetiri profesora i jednog
cinovnika. Stupila je na snagu 30.12.533. godine. Svaka od 50
knjiga podeljena je na naslove, titulus. Naslovi sadrze odredjeni
broj odlomaka (fragmenti). Ima preko 400 naslova i 9000 odlomaka.
Digesta je sacuvana u vise rukopisa. Najbolji medju njima se nalazi
u Firenci i zato nosi naziv Florentina. 3) -Institutiones. Ovo je
bio udzbenik za pocetnu nastavu, na kom su radili Teofil i Dorotej.
Medjutim oni su u osnovi samo preradili Gajeve institucije. Sastoje
se iz 4 knjiga, svaka od njih deli se na naslove, naslovi na
paragrafe. Od Gajevih se razlikuje samo poslednja knjiga
4) -Codex Iustinianus repetitiae praelectionis je novi kodeks
koji je stupio na snagu krajem 534. godine, i sastavili su ga
Tribonijan uz pomoc Doroteja i trojice advokata. Podeljen je na
dvanaest knjiga, a one na naslove. 5) -Novelae. Odmah po donosenju
novog kodeksa Justinijan je poceo da donosi nove konstitucije. One
nisu sacuvane u jedinstveni zbornik, vec u privatnim zbirkama i
zovu se novele. Sacuvano ih je 175.
5.RIMSKO PRAVO U SREDNJEM I NOVOM VEKU
1) Glosatori. Prvi profesor univerziteta u Bolonji bio je
Irnerije. On je delatnost ovog univerziteta usmerio na rimsko
pravo. I on i njegovi naslednici su pre svega bili predavaci, ali
su proucavajuci Justinijanove zbornike na marginama ili izmedju
redova upisivali svoje beleske, koje su se nazivale glose. Po tome
su nazvani glosatorima. Za njih je justinijanova kodifikacija ratio
scripta pisani razum, dogma koju samo treba razumeti logickim
instrumentima. Njih nije zanimala praksa, ali su ipak njihovi
mnogobrojni ucenici nakon zavrsetka univerziteta radili i u praksi
primenjivali znanje koje su stekli na univerzitetu. Tako je poceo
process prihvatanja, recepcije, rimskog prava. Irnerija su
nasledili Martin, Bulgar, Jakob i Hugo, nazvani cetiri doktora.
Najvaznije delo glosatora bila je zbirka glosa koju je objavio
Akurzije Glossa ordinaria.
2) Postglosatori (komentatori). Posle Akurzijeve glose nacin
rada italijanskih pravnika se menja. Umesto sazetih glosa, oni sada
pisu opsirne komentare po kojima su i nazvani komentatorima. Vazna
je takodje i njihova orijentacija prema praksi oni sada daju pravna
misljenja sudovima i drugim organima koji su primenjivali pozitivno
pravo, pa se cesto nazivaju i savetnicima consiliatores. Njihov
pristup izucavanja rimskog prava se prosirio Evropom i poznat je
pod nazivom mos italicus. Osnovna obelezja tog metoda bili su
dogmatizam i odsustvo istorijsko-kritickog odnosa prema rimskom
pravu. Oni su se oslanjali na glose, a ne na originalne izvore.
3) Skola elegantne jurisprudencije. Za razliku od glosatora i
postglosatora pripadnici ove skole su usmereni na praksu. Pored
toga, oni za razliku od njih, proucavaju izvorne tekstove rimskog
prava. Svoja dela pisali su klasicnim a ne srednjevekovnim
latinskim jezikom, stoga se nazivaju skolom elegantne
jurisprudencije. Takodje, ova skola nosi naziv i stara istorijska
skola, jer su prvi stvorili novu naucnu disciplinu pravnu istoriju.
Njihov metod se nasuprot italijanskom, naziva mos galikus,
francuski metod. Njihov cilj bio je da izvorno rimsko pravo zazivi
u praksi, ali u tome nisu uspeli, jer je opste pravo bilo bolje
prilagodjeno drustvenim potrebama. Glavni predstavnik ove skole je
Zak Kizas. On je otkrio istorijske slojeve u Digestama, i prve
interpolacije. Rad na interpolacijama je nastavio Antoan Favr. Deni
Godfroa je objavio prvo stampano izdanje Justinijanove kodifikacije
pod nazivom Corpus iuris civilis.
4) Skola prirodnog prava. Holandski pravnik Hugo Grocije je
napisao delo De iure belli ac pacis, o pravu rata i mira. Tim delom
osnovao je novu pravnu discipline medjunarodno javno pravo.
Istovremeno, primenio je novi metod mos geometricus i oziveo pojam
prirodnog prava. Po misljenju pripadnika ove skole, prirodno pravo
je skup normi koje su se saznale razumom kao saglasne ljudskoj
prirodi. Ono vazi uvek i svuda. Pozitivno pravo kodifikacijom mora
biti dovoedeno u saglasnost sa prirodnim pravom. Znacajnu ulogu u
prirodnom pravu ima drustveni ugovor sporazum kojim ljudi pri
stvaranju drzave pristaju na ogranicenje slobode, pod uslovima da
im drzava garantuje one slobode koje su zadrzali. Dakle, stvara se
pojam ljudskih prava.
5) Istorijska pravna skola. Javlja se kao reakcija na skolu
priorodnog prava. Osnovno obelezje ove skole je shvatanje prava kao
proizvod nacionalne istorije. Pravo, dakle, nastaje kao izraz
nacionalnog duha. Najpre je to obicajno pravo.Zatim pravnici to
pravo usavrsavaju, i tek onda sledi treca faza-kodifikacija prava.
Pripadnici ove skole koristili su metod mos germanicus.
Najznacajniji su Savinji, Girke. Pripadnici ove skole nazvani su
pandektistima, jer su se orijentisali na Justinijanovu kodifikaciju
kao izvor pozitivnog prava. Vecina je cak smatrala da je rimsko
pravo posle recepcije nemacko nacionalno pravo.
6) Moderna pravna romantistika. Prvi istrazivac ciji je rad
posvecen rimskom pravu kao istorijskoj tvorevini, a po metodoloskim
metodama se moze smatrati modernim bio je Rudolf Jering, koji je u
pocetku bio pripadnik istorijske skole. Medjtim, u nekoliko navrata
on napusta njena ucenja. Drugi znacajni prestavnici su Teodor
Momsen i Ota Lenela.
-Recepcija. Pod recepcijom se podrazmeva prihvatanje stranih
normi u vazecem domacem pravu. Najvazniji primer jeste recepcija
Justinijanove kodifikacije u srednjevekovnim evropskim drzavama. U
nekim drzavama rimsko pravo se i ranije smatralo vazecim, jer je
bilo njihovo vazece pravo (Italija, juzna Francuska, sveto rimsko
carstvo). Recepcija je mogla da se ostvaruje i via facti bez ikakve
intervencije drzave, prakticnim delovanjem pravnika obrazovanih na
rimskom pravu. U nekim drzavama recepcija je naisla i na otpor. U
Engleskoj je Mertonskim statutom rimsko pravo bilo zabranjeno.
Recepcije nije bilo ni u pravoslavnim zemljama ni u Skandinaviji. -
Quod non agnoscit glossa non agnoscit curia Sto ne zna glosa ne zna
ni sud.
6. INSTITUCIJE RIMSKOG PRAVA
-Rimsko shvatanje prava Pavle kaze Non omne, quod licet,
honestum est - Nije sve sto je dozvoljeno ujedno i casno, Celz kaze
da je pravo vestina dobrog i pravicnog Ius est ars boni et
eaqui,
Ulpijan smatra da su osnovna nacela prava casno ziveti, nikome
ne skoditi, svakome svoje dati Iuris praecepta sunt haec: honeste
vivere, neminem non laedere, suum quique tribuere
-Podele prava
1) Ius naturale, ius gentium, ius civile Ius naturale (prirodno
pravo) je pravo zajednicko za sva ziva bica, vecno i
nepromenjljivo. Ono je sinonim za ius gentium pravo zajednicko svim
ljudima, za razliku od prava ius civile- sopstveno pravo Rimljana.
Omne ius hominum causa constitutum est pravo je stvoreno radi
ljudi.
2) Ius civile i ius honorarium Ius honorarium oznacava pravo
koje stvaraju magistrati dok ius civile oznacava norme koje su
stvorene obicajem, zakonom ili interpretacijom. 3) Ius scriptum i
ius non scriptum Pisano pravo cine opsti pravni akti doneti od
strane nadleznog organa po odredjenom postupku: zakoni, edikti
magistrata, senatske odluke, konstitucije. Nepisano pravo su norme
za koje se ne vezuje odredjeni akt obicaji i interpretatio.
4) Ius publicum i ius privatum Po Ulpijanu javno pravo je ono
koje se odnosi na polozaj rimske drzave, a privatno pravo ono koje
se odnosi na interese pojedinaca. 5) Gajeva triparticija je jedna
od najvaznije podele prava. On kaze: Sve pravo kojim se koristimo
se odnosi ili na lica, ili na stvari ili na tuzbe Omne autem ius,
quo utimur, vel ad personas pertinet vel ad res vel ad
actiones.
-Pravo koje se odnosi na lica ( ius quod ad personas pertinet)
je statusno, porodicno ili neimovinsko privatno pravo.
-Pravo koje se odnosi na stvari (ius quod ad res pertinet) je
imovinsko pravo, uokviru koga naglasava i obligaciono pravo.-Pravo
koje se odnosi na tuzbe (ius quod ad actiones pertinet) je
gradjanski sudski postupak.
-Pravne cinjenicePojave koje su vezane za nastanak, promenu i
prestanak pravnog odnosa nazivaju se pravne cinjenice. Sve one dele
se na dve grupe dogadjaji i ljudske radnje.
Dogadjaji su pojave nezavisne od ljudske volje: smrt nekog lica,
elementarna nepogoda, protek vremena.
Ljduske radnje mogu biti dozvoljene ili nedozvoljene. U prvom
slucaju radi se o pravnim poslovima koji nastaju izjavama bolje ne
samo govorom vec bilo kakvim ponasanjem sa namerom da se proizvede
odredjeno pravno dejstvo. U drugom slucaju rec je o deliktima.
-Pravni poslovi
Najstarariji rimski pravni poslovi nisu bili akti volje, vec su
bili mnogo blizi magijskim radnjama.
Oni su formalni (dejstvo je posledica obavljenog rituala, a ne
namera lica koje ih preduzima), apstraktni (namera nije bitna za
njihovo dejstvo, pa zato nije ni vidljiva iz forme pravnog posla)
-Vrsenje prava
Imalac prava ne mora da se ponasa u skladu sa svojim
ovlascenjima. Ako ipak vrsi svoje pravo on suzava mogucnosti drugih
lica da se ponasaju kako bi inace mogla. U nekim slucajevima
vrsenjem svog prava moze cak drugima i naneti stetu.
Vazilo je opste nacelo da onaj ko vrsi svoje pravo nikome ne
skodi Qui suo iure utitur neminem laedit.
Gaj kaze - Ne smemo zloupotrebljavati svoje pravo Male enim iure
nostro uti non debemus.
Poseban problem vrsenja prava je kolizija (sukob) prava kada dva
lica imaju ista prava prema istom objektu. Situacija je resavana na
dva nacina:1) U nekim slucajevima primenom nacela: stariji u
vremenu je jaci u pravu prior tempore potir iure subordinacija.
2) U nekim srazmernim ogranicavanjem vrsenja prava koordinacija.
Kada se npr potrazivanja naplacuju prodajom imovine duznika,
poverioci se namiruju srazmerno vrednosti svojih potrazivanja. II
STATUSNO PRAVO1.PRAVNA SPOSOBNOST
-Dete rodjeno posle oceve smrti postumus. Od rodjenja za njega
se imenuje poseban staratelj curator ventris.
-Patrimonium- ocevina.
-Status
U rimu se terminom persona oznacava svaki covek. Isto tako i
terminom caput. Caput liberum je slobodan covek, a caput servile je
rob. Rob se cesto u pravnim formulama naziva i homo. Sposobnost se
oznacava terminom capacitas, dok capax znaci sposoban. Pravna
sposobnost jednog lica najcesce zavisi od pojma status tj od tri
njegova svojstva:
status libertatis da li je slobodan covek ili rob,
status civitatis da li je rimski gradjanin, Latin ili
peregrine,
status familiae da li je svojevlasno lice ili je pocinjeno
vlasti porodicnog staresine.
1.Status libertatis
U Rimu su se ljudi delili na slobodne i robove. Sloboda nije
bila prirodno stanje coveka. Svako ko nije bio Rimljanin smatrao se
neprijateljem, a stoga je bio i rob. Vec u starom pravu postojao je
postupak za zastitu slobode vindicatio im libertatem.Pravne
cinjenice od kojih zavisi status libertatis tumace se u korist
slobode favor libertatis.
U ropstvo se dolazilo na vise nacina, a najznacajniji izvori
ropstva su: rodjenje, osuda, ratovi.
Robovi su imali los polozaj. Tretirani su kao stvar. Buduci da
je stvar, on ne moze da bude pravno sposoban, subjekt prava servus
nullum caput habet. Vlasnik prema njemu ima sva ovlascenja. Da ga
koristim, pokloni, iznajmi, kaznjava, ubije. Cesto, ukoliko robovi
raspolazu odredjenim znanjima oni mogu zakljucivati pravne poslove
koji povecavaju imovinu gospodara. Cesto mu gospodar moze dati i
imovinu kako bi njom upravljao. Ona se nazivala peculium. Lex
Petronia zabranjeno je izlaganje robova divljim zverima u
cirkusu.
Sve do punskih ratova bilo je prisutno patrijarhalno ropstvo
polozaj robova se nije puno razlikovao od slobodnih clanova
porodice alieni iuris. Oni su radili zajedno sa njima. Nakon
punskih ratova javlja se klasicno ropstvo. Robovi su sada
poljoprivredni radnici familia rustica. Ipak, postoje i robovi koji
imaju bolji polozaj familia urbana- robovi lekari, zanatlije,
pisari, ucitelji itd. Oni imaju mnogo bolji polozaj.
Ipak, postojala je mogucnost da rob dobije slobodu voljom
gospodara. Takvo oslobodjenje nazivalo se manumissio. Postojale su
tri forme manumissio:
1)Manumissio testamento odredba testamenta u imperativnoj formi
( npr. Neka moj rob Hris bude slobodan.)
2)Manumissio censu upis roba u spisak gradjana od strane cenzora
na osnovu izjave gospodara.3)Manumissio vindicta rob se oslobadja u
sporu od strane magistrata koji mu dodeljuje slobodu addictio
libertatis.
Zakoni Lex Fufia Caninia i lex Aelia Sentia su ogranicavali broj
robova koje jedan vlasnik moze da oslobodi.
Zakon Lex Iunia Norbana je ozakonio oslobodjenja koja nisu imala
valjanu formu.
2.Status civitatis
1)Cives Romani (rimski gradjanin). Postojala su cetiri osnovna
prava gradjanstva: ius conubi-pravo na zakljucenje braka, ius
comerci-pravo da se koriste civilne forme pravnih poslova i redovni
sudski postupak, ius suffragi- pravo da se ucestvuje u radu
skupstine, ius honorum-pravo kandidovanja na izborima za
magistrate. Poslednja dva su bila pristupacna samo odraslim
muskarcima. Pored ovih postoje i jos neka prava: ius militiae-pravo
na vojnu sluzbu, tria nomina-pravo na tri imena.
Osnovni nacin sticanja gradjanstva je rodjenje, ali pored toga
gradjanstvo se sticalo i manumisijom. Oslobodjenici-libertini
nemaju prava koja imaju oni koji su rodjeni kao slobodni ingenui.
Nemaju ius honorum ni ius conubi sa pripadnicima senatorskog reda.
Njihova deca posle manumisije bice ingenui. Gradjanstvo se takodje
sticalo i naturalizacijom- dodela gradjanstva strancima. Antonin
Karakala je ediktom o gradjanstvu Constitucio Antoniana dodelio
gradjanstvo vecini slobodnih gradjana carstva. 2)Latini. Latini su
imali sva prava kao i Rimljani, osim ius honorum. Preseljenjem u
Rim dobijali su pravo gradjanstva. Pored ovih starih Latina-latini
prisci postojali su i Latini coloniari-njima je senato ponudio
iseljenje u kolonije uz dodelu velikih parcela u zamenu za rimsko
gradjanstvo. Oni su u Rimu imali samo ius sufragii i ius commercii.
Latini Iuniani jesu robovi koji su oslobodjeni u nevaljanoj formi.
Tokom zivota su imali ius comerci, ali u trenutku smrti sva imovina
pripada gospodaru. 3)Peregrini. Socii-Zemlja u kojoj zive se
smatrala rimskom, ali su oni placali porez i imali autonomiju.
Dediticii-pokoreni stanovnici drzava koje su pruzale otpor Rimu.
Oni nemaju svoje pravo, ni autonomiju. 3.Status familiae
Rimskoj porodicu prethodila je zajednica consortium-vise bracnih
parova, po pravilu brace sa zenama. Rimska porodica kasnije
predstavlja skup lica podredjenih jednoj volji ocu porodice koji se
naziva paterfamilias. On nad ostalim clanovima porodice ima vlast,
koja se naziva patria potestas, a ponekad i dominum. (
Paterfamilias appelatur qui in domo dominum habet).
Paterfamilias je lice sui iuris sto znaci da je svojevlasno
lice, dok su ostali clanovi porodice alieni iuris-potcinjena
lica.
-Agnatio je veza izmedju svih lica koji potpadaju pod istu
patriapotestas.-Cognatio je krvno srodstvo, veza izmedju lica koja
poticu jedno od drugog. Nacin racunanja stepena srodstva bio je:
Koliko rodjenja toliko stepeni Tot gradus quot generationes. Tako
su deca i roditelji u prvom stepenu, brat i sestra u drugom,
praunuk i pradeda u trecem, brat i sestra od ujaka u cetvrtom itd.
Postoji takodje i srodstvo u pravoj i pobocnoj liniji.
1.Lica alieni iuris
Muskarci alieni iuris imaju ius conubi, ius suffragi, ius
honoroum, i ius commercii, ali nisu mogli da ga koriste jer nisu
imali imovinu.
Zene alieni iuris imaju ius conubi i ius commercii.
Za utuzenje njihovih ugovornih obaveza mogli su da koriste
actiones adiectitiae.Krajem republike su mogli sami da tuze i budu
tuzeni pretorskim tuzbama utilis causa.
Za zastitu integriteta koristili su actio iniuriarum.Sve to vazi
samo za sinove.
Porodicne staresine su cesto imovinu davale sinovima peculium
profecticium. Imovina stecena u vojnoj sluzbi nazivala se peculium
castrense. Imovina stecena u civilnoj drzavnoj sluzbi naziva se
peculium quasi castrense, a imobina koju deca naslede od majke i
njenih srodnika bona adventicia.
2.Patria potestas
Paterfalimilas ima vlast nad stvarima-dominium, nad
robovima-dominica potestas, prema licima-patria potestas, nad
zenom-manus.
Patria potestas obuhvata licna i imovinska ovlascenja:
Imovinsko ovlascenje znaci da jedino on ima imovinu, i sve sto
bilo koji clan porodice stekne pripada paterfamilijasu.
Licna ovlascenja su:
1)pravo zivota i smrti- ius vitae ac necis mogucnost kaznjavanja
clanova porodice ukljucujuci i smrtnu kaznu2) pravo prodaje ius
vendendi-pravo ustupanja clana porodice drugome, mancipacijom.
3)pravo da se predaja potcinjenog lica zahteva sudskim postupkom
ius vindicandi.
3.Ustanovljenje i prestanak patria potestas
Vlast paterfamiliasa nastaje rodjenjem, a moze
prestati:1.Adrogatio kada jedan paterfamilias usvoji drugog koji
tada postaje lice alieni iuris. Ambiciozni mladji patriciji su
cesto usvajani od strane plebejaca kako bi bili birani za narodne
tribune, sto se naziva transitio ad plebem. U pocetku nisu
postojali nikakvi uslovi, usvajanje so obavaljalo pred kurijatskom
skupstinom na celu sa pontifex maxiumus-om. u formi specijalnog
zakona. U dominatu postoje uslovi koji su propisani, i obavljalo se
pretorovim reskriptom.2.Adoptio Ukoliko paterfamilioas tri puta
proda svog sina mancipaciom usvojicu, nakon trece prodaje on gubi
patria potestas nad njim. Za kceri i unuke je bila dovoljna jedna
prodaja.3.Emancipatio postupak kojim prestaje vlast paterfamiliasa
nad potcinjenim licem, a ono postaje sui iuris. Ovde otac sina
prodaje prijatelju, koji nakon trece prodaje sina prodaje ocu.On
sad sina dobija u mancipiju. Potom on obavlja manumisiju i vise
nije njegov agnat, vec patron. Otac osloboditelj se naziva pater
manumissor.
4.Brak
Klasicni rimski brak iustum matrimonium, iustae nuptiae, nije
pravni odnos. Brak postoji dok postoji saglasnost bracnih
drugova.Pravnici zato kazu: sporazum stvara brak-consensus facit
nuptias.
Neki od uslova za zakljucenje braka su: da nema postojeceg
braka, da nisu u krvnom srodstvu, da imaju ius conubi, pristanak
paterfamiliasa. Brak je mogao biti sa manusom i bez manusa:
1.Brak sa manusom - Zakljucenjem ovog braka zena izlazi iz svoje
porodice i ulazi u porodicu muza. On nad njom ima vlast slicnu
patria potestas, osim sto je ne moze udati, jer je vec u braku, a
prodaja zene takodje nije moguce. Ona je u polozaju muzevljeve
kceri- filiae loco: postaje sui iuris, a dolazi pod tutorstvo
sinova jer se smatra njihovom sestrom - sororis loco. Manus brak se
ustanovljavao na dva nacina: 1) svecanim verskim obredom uz ucesce
pontifika confarreatio.
2) posebnim oblikom mancipacije, prividnom kupovinom zene -
coemtio. Ukoliko nije primenjen nijedan od ovih nacina, zakon 12
tablica ima rezervno resenje, da brak nastaje odrzajem usus, nakon
jednogodisnjeg zajednickog zivota muza i zene. Zena to moze da
spreci ako svake godine provede tri noci van kuce.
Brak sa manusom se gasi: ako je nastao konferacijom, gasi se
formom differeatio, a ako je nastao mancipacijom remancipatio,
U klasicnom pravu brak sa manusom se zakljucuje samo
konferacijom, dok koempcija sluzi da bi se zena oslobodila
nezeljenog tutora coemtio fiduciaria.
2.Brak bez manusa Ovaj brak nema nikakve statusne posledice. Ako
je zena bila sui iuris to i ostaje. Ako je alieni iuris, ostaje pod
vlascu svog pater familiasa. Nema propisanih nacina za zakljucenje
braka. Dovoljno je da postoji zajednicki zivot i zelja da se
zajednica smatra brakom affectio maritalis. Ukoliko te zelje nema
radi se o konkubinatu nepriznatoj zajednici. Brak pocinje od
trenutka kada pocinje zajednicki zivot, a to je odvodjenje zene u
muzevljevu kucu deductio in domum mariti.
Brak prestaje kada prestane volja za zajednickim zivotom. Muz na
raspolaganju ima interdict de uxore exhibenda at ducenda, protiv
lica koje ometa njihov zivot.
Brak su obe strane mogle da razvedu u svakom trenutku. Takav
jednostrani akt se naziva repudim. Kasnije je uveden i pravi razvod
divortium ima formu, zakonske razloge, utvrdjuje se krivica i
razlozi.
3.Imovinski odnosi supruznika U klasicnom braku (bez manusa)
svako zadrzava svoju imovinu i ono sto stekne u braku postaje deo
njegove imovine. Ipak, u praksi je zena nakon udaje prepustala muzu
svoju imovinu. Postojala je Mucijeva pretpostavka da je zena sve
sto ima stekla od muza ako nema dokaza o drugacijem sticanju
preasumptio Muciana.
Bilo je zabranjeno darivanje bracnih drugova. U postklasicnom
pravu zenina imovina se naziva parapherna.
Od druge polovine republike postoji miraz, koji se naziva dos.
Muz je zakljucivao stipulaciju kojom se obavezivao da ce vratiti
miraz po prestanku braka, ali je postojala i tuzba actio rei
uxoriae, kojom se mogao zatraziti povratak miraza iako se muz nije
obavezao stipulacijom.
Zena po prestanku braka miraz moze zahtevati vindikacijom ili
tuzbom actio de dote.
U klasicnom pravu muz je zeni davao predbracni poklon donatio
ante nuptias, kasnije bracni poklon donatio propter nuptias, koji
mu je ona kasnije vracala u okviru miraza.
4.Capitis deminutio
Oznacava promenu statusa. Postoje tri njena oblika:
1. Capitis deminutio maxima gubitak slobode, gubitak
gradjanstva, gubitak polozaja u porodici. 2. Capitis deminutio
media gubitak gradjanstva i gubitak statusa u porodici.
3. Capitis deminutio minima gubitak statusa u porodici
2.POSLOVNA SPOSOBNOST
Za razliku od pravne sposobnosti koja zavisi od statusa,
poslovna sposobnost zavisi od faktickih osobina jednog lica
uzrasta, pola, mentalnog i fizickog stanja.
1.Tutela (tutorstvo) Pored tutora agnate tutela legitima,
postojao je i tutor kog imenuje porodicni staresina testamentom
tutela testamentaria. Zakonom lex Atilia uvedeno je da i pretor
moze postavljati tutore licima koji nemaju agnate ili gentile, to
tutorstvo se naziva tutela Atiliana, a kod Justinijana nosi naziv
tutela dativa. Postojala je razlika izmedju tutorstva nad :
1) maloletnicima tutela impuberum
2) punoletnim zenama sui iuris tutela mulierum.
1)Tutela impuberum Tutorstvo odredjivano maloletnicima. Muskarci
su punoletni sa 14 godina, zene sa 12 godina.
Muskarci do 7 godina nemaju poslovnu sposobnost, ali maloletnici
od 7-14 godina imaju delimicnu poslovnu sposobnost, oni mogu
obavljati akte sticanja, ali ne i preuzimanje obaveza. Sve druge
poslove preduzimali su uz odobrenje tutora auctoritas.
Tutor je cesto preduzimao pravne poslove u svoje ime, i dejstva
pravnog posla je nakon isteka tutorstva trebao preneti na
sticenika, sto je omogucilo zloupotrebu njegovog polozaja. Zato je
sticeniku protiv nesavesnog tutora omogucena tuzba actio rationibus
distrahendis. Protiv testamentarnog tutora je svaki gradjanin mogao
da pokrene krivicni postupak accusatio suspecti tutoris. U
formularnom postupku postojala je i actio tutelae, kojim je odnos
izmedju tutora i sticenika raspravljan po nacelima bona fides.
2) Tutela mulierum tutorstvo punoletne zene sui iuris. U
najstarijem pravu jedino ovlascenje tutora prema sticenici bilo je
interpositio auctoritatis da kada je to potrebno odobri ili ne
odobri njene pravne poslove. Krajem republike zena ima pravo da
sama bira svog tutora, ili da ga promeni tutela optiva. U
Justinijanovom pravu, ovo tutorstvo je ukinuto, zena moze i sama da
bude tutor.
2.Cura (starateljstvo) Starateljstvo je odredjivano gluvonemim,
slepim i licima sa drugim telesnim nedostacima cura debilium.
Licima koje su vec duze vreme odsutni cura absentium. Licima koja
su dusevno bolesna furiosi. Takva lica nemaju poslovnu spostobnost
u tamnim trenucima intervalla abscura, dok u svetlim trenucima
intervalla lucida imaju potpunu pos. sposobnost. Starateljstvo je
odredjivano i za rasipnike prodigus. On je kao i stariji
maloletnici mogao da preduzima samo akte sticanja, bez preuzimanja
obaveza. Zakom Lex Laeotoria imao je za cilj da spreci neiskustvo
punoletnih lica mladjih od 25 godina. Protiv lica koje je minoru u
pravnom poslu nanelo stetu svaki gradjanin je mogao podneti tuzbu
actio legis Laetoriae, a osuda je bila infamija. U formularnom
postupku pretor je minoru omogucio da se brani prigovorom exceptio
legis Laetoriae. Kasnije je imao i restitutio in integrum ab
aetatem, cak iako nije bilo nikave zloupotrebe sa druge strane.
Od vremena Konstntina su zene starije od 18 i muskarci stariji
od 20 imali pravo da od imperatora traze odobrenje da zakljucuju
poslove kao da su stariji od 25, bez staratelja i bez prava na
zastitu. To se naziva dodelom punoletstva ili venia aetatis.
III GRADJANSKI SUDSKI POSTUPAK1. REDOVNI SUDSKI POSTUPAK
Postoje dve vrste redovnog sudskog postupka, a to su stariji
legisakcijoni, i mladji formularni postupak. Iako su razliciti,
imaju i mnogo slicnih osobina:1.Stranke.Samopomoc. Stranke se u
postupku nazivaju actor tuzilac i reus tuzeni. Inicijativa tokom
celog postupka je u rukama tuzioca, jer je njegov interes
povredjen. On tuzenog mora pozvati na postupak in ius vocatio.
Sudjenje pocinje samo uz pristustvo obe strane. Potreban je
sporazum stranaka oko bitnih elemenata spora, kojim se stvara
osnova za donosenje presude. Stranke same obezbedjuju dokaze i
isnose pred sud. Ukoliko tuzilac dobije spor on ce morati sam da se
pobrine za izvrsenje presude. Ukoliko tuzeni ne izvrsi obavezu, to
ce moci prinudno, fizickim obracunom.2.Dvodeoba. Sudjenje se
odvijalo u dva postupka in iure postupak pred magistratom i apud
iudicem pred sudijom u kom se iznose dokazi i donosi persuda.
-In iure, prvi deo postupka, se obavlja samo na odredjenom mestu
ius, u vreme kada je to predvidjeno sluzbenim kalendarom dies
fasti. Izuzetno je bila moguca i vanparnicna jurisdikcija
iurisdictio voluntaria.
Magistrat utvrdjuje samo formalnu pravilnost izjava stranaka. On
ne odlucuje o tome koja je stranka u pravu, mada moze proglasiti
pobednika u sporu, onda kada se stranka ne brani na propisan nacin
indefensus, ili u koliko prizna protivnikov zahtev in iure
confessio.
-Apud iudicem, drugi deo postupka je u nadleznosti sudije koga
stranke same biraju, koji nema nikakvu vlast, pa ni mogucnost das
am kontrolise dalju sudbinu svoje presude. Ovde se izvode dokazi i
donosi presuda iudicatio.
3.In iure. Litis contestatio. Postupak pokrece zainteresovana
stranka pred magistratom. U pocetku je sudjenje bilo u rukama
najvisih organa, kralja ili u republici konzula ili diktatora, a
kada je ustanovljena funkcija pretora on dobija jurisdikciju.
Sporove manje vrednosti resavaju municipalni magistrate duumviri,
sporove vece vrednosi prefekti, u provincijama sudsku nadleznost
imaju upravnici provincija. Sporovi koji nastaju u vezi sa prodajom
stoke i robova resavaju kurilski edili a u provincijama kvestori.
Postupak je bio javan, svedoci pamte sve sta se dogodilo i to
prenose sudiji. Ritualizovan je, sto znaci das u sve radnje
stranaka strogo formalne kao i radnje magistrata. Ukoliko je sve
proteklo u skladu sa prvilima, ovaj deo postupka se zavrsava
litiskontestacijom.
To je vrsta ugovora koje stranke zakljucuju uz saradnju pretora,
i ima dva elementa saglasnost o prirodi i predmetu spora i
saglasnost o izboru sudije. Nakon litiskontestacije nije mogao da
se pokrene opet isti postupak bez obzira na to da li je okoncan
presudom Ne bis in idem ne moze se dvaput suditi o istom.
4.Apud iudicem.Presuda. Drugi deo postupka se obavlja pred
sudijama koje stranke same biraju sa liste gradjana kojima je
priznato pravo da sude album iudicam. Upocetku je to bila lista
senatora, a zakonom Gaja Graha Lex sempronia iudicaria pored
senatora na listi se nalaze i ekvestri. U vreme Avgusta, sudije
mogu biti i lica sa nizim imovinskim cenzom. U nacelu sve sporove
vodi sudija pojedinac iudex. Jedini stalni sud bio je centumviri
vece od 105 clanova sastavljeno od po tri predstavnika iz svake
tribe.
Osnovni sadrzaj ovog, drugog, dela postupka je izvodjenje dokaza
i donosenje presude. Sudija presudu donosi na osnovu dokaza koje su
pribavile stranke i ne moze naredi pribavljanje novih dokaza.
Ovde postoji nacelo res iudicata pro veritate accipitur inter
partes presudjenja stvar se smatra istinom za stranke, ali ne i za
treca lica. Nije postojalo pravo na zalbu ili na druga pravna
sredstva protiv presude.
LEGISAKCIONI POSTUPAK
1.Tok postupka
Prvi deo postupka, in iure, bio je potpuno ritualizovan. Stranke
su davale izjave koje su prethodno morale nauciti napamet, dok su
magistrati intervenisali propisanim gestovima. Pretorove
intervencije rimljani opisuju sa tri svecane reci tria verba
solemnia1) do (dajem), za odobrenje postupka apud iudicem ako su
sve strane pravilno izvele svoj deo rituala2) dico (kazem) za
razlicite naredbe
3) addico (predajem), za dodelu lica ili sporne stvari pobedniku
u sporu
Vec pred pretorom sudjenje se zavrsavalo ukoliko tuzeni prizna
zahtev tuzioca (in iure confessio) ili se ne brani (indefensus),
ali i ako jedna stranka napravi bilo kakvu formalnu gresku u
sporu.
U drugom delu postupka, apud iudicem, sudija utvrdjuje koja od
stranaka je u pravu i to objavljuje usmenom presudom. Presuda je
bila konacna. Zastita za ponistenje presude bila je restitutio in
intgrum, ali je uvedena tek krajem republike.
Ukoliko duznik ne izvrsi presudu, tuzilac ima pravo da je izvrsi
jedino na licnosti duznika (personalna egzekucija) primenom drugog,
izvrsnog legisakcionog postupka.
2.Vrste legisakcionog postupka
Postupci za raspravljanje i presudjenje su: legis actio
sacramento i legis actio per iudicis postulationem, a kasnije je
uveden i legis actio per condictionem. Dva izvrsna postupka su
bila: legis actio per manus iniectionem i legis actio per pignoris
capionem.
-ZA RASPRAVLJANJE I PRESUDJENJE:
1)Legis actio sacramento Po Gajevom misljenju je i opsti
postupak koji se primenjuje uvek kada nije predvidjenja drugacija
zastita legis actio generalis. Postojala su dva oblika ovog
postupka: Legis actio sacramento in personam koji nije dovoljno
poznat. Legis actio sacramento in rem koriscen je za resavanje
sttusnih sporova i sporova o pravu na stvar. U sporu o pravu na
stvar donose stvar pred magistrate, zatim prvi stavlja stapic na
stvar i vindicira, tvrdi da je stvar njegova, druga strana
kontravindicira. A magistrat onda stvar predaje jednoj od stranaka
koja jemcima tvrdi da ce ako izgubi spor stvar vratiti. Sudija
odlucuje ciji sacramentum je bio iustum (opravdan). Ako tuzilac
dobije spor stice manus intectio nad tuzenim. Ako je spor dobila
stranka koja je dobila stvar, i zadrzava je, ukoliko je dobila
druga strana mora je predati straci koja je pobedila u sporu.
2)Legis actio per iudicis postulatinem Ovim postupkom
sankcionisane su obaveze iz stipulacije, a pored toga su resavani
sporovi o podeli susvojine ili imovinske zajednice. Ovde sudija ne
odlucuje kao u prethodnom cija je opklada opravdana, jer u deobnim
sporovima nema pobednika i pobedjenog. Dve nove crte postupka su
nepostojanje opklade i zahtevanje sudije.
Tuzilac najpre pita tuzenog da li priznaje dug, a ukoliko dobije
negativan odgovor zahteva od magistrata da odabere sudiju. Presuda
u ovom postupku je takodje vodila izvrsenju na licnosti
duznika.3)Legis actio per condictionem Ovaj postupak uveden je
zakonom Lex Silia, i koriscen je za sporove o potrazivanju
novca-certa pecunia. Nesto kasnije, zakonom Lex Calpurnia, koristi
se i za potrazivanje stvari certa res. Ovo je takodje postupak in
personam, sa jednostavnom formulom. Tuzilac najpre pita tuzenog da
li prihvata dug, i ukoliko dobije negativan odgovor poziva ga da za
30 dana dodje pred pretora radi litiskontestacije i izbora
sudije.
-IZVRSNI POSTUPCI:
4)Legis actio per manus iniectionem Prema zakonu 12 tablica,
poverilac koji dobije spor u nekom od postupka in personam, morao
je da ceka 30 dana da duznik sam izvrsi obavezu. Ukoliko je ne
izvrsi on ga je odvodio pred pretora, izgovarao odredjenu formulu,
da duznik nije izrsio obavezu i da zato stavlja ruku na njega.
Duznik na licu mesta moze platiti dug, ili neko drugi umesto njega,
moze se pojaviti i trece lice vindex koje bi osporilo osnovanost
postupkaUkoliko se ne desi nista od toga, poverilac ima pravo da ga
vodi u svoj privatni zatvor, gde ce biti 60 dana najduze. U tom
periodu je morao tri puta da ga vodi na forum da ako neko zeli
plati njegov dug. Ako dug ipak ne bude placen ima pravo da ga proda
kao roba u Etruriju ( trans Tiberuim, preko Tibra) ili da ga ubije.
Ako je poverilaca vise imaju pravo da ga seku na delove partes
secanto. 5)Legis actio per pignoris capionem Ovaj postupak su mogli
da koriste vojnici protiv pripadnika visih klasa koji su im ostali
duzni za vojnu naknadu, prodavci zivotinja namenjenih zrtvovanju i
zakupci poreza. Poverilac je bez ucesca magistrata i presude,
uzimao jednu ili vise stvari koje pripadaju duzniku i zadrzavao ih
dok ne plati dug. Na tim stvarima nije sticao nikakvo pravo, niti
je mogao da ih proda i iz cene naplati svoje potrazivanje.
FORMULARNI POSTUPAK
Njegov nastanak vezuje se za zakon Lex Aebutia. Sudjenje se
odvijalo u dve faze i dalje: in iure i apud iudicem. Presudu i ovde
donosi izabrani sudija, a ne drzavni organ. Usmeni formalizam iz
legisakcionog postupka zamenjen je pisanim formalizmom.
Pretor sada ima mnogo aktivniju ulogu on dobija ovlascenje da
odobri ili uskrati resavanje spora pred sudijom. Takodje, on moze
da preduzme i ispitivanje slucaja - causae cognitio. tj upoznavanje
sa cinjenicama sto je ranije bilo u nadleznosti sudije.
Kada se sastavi formula na osnovu koje ce sudija presuditi spor,
pretor u nju upisuje svoj nalog sudiji kojim odredjuje okvire za
njegovu odluku.
Zakon Lex Aebutia izmenio je izvrsni postupak. Umesto manus
iniectio uvedena je actio iudicati. To znaci da je personalna
egzekucija zamenjena prinudnim radom duznika dok ne otplati dug
poveriocu.
1.Postupak in iure. Formula.
Postupak zapocinje tuzilac, upoznajuci tuzenog i pretora sa
svojim zahtevom. Ukoliko tuzeni prihvati tuziocev zahtev on gubi
spor. Spor se nastavlja ukoliko on negira tuziocev zahtev i
prihvati predlozenu formulu kao osnovu postupka, ili ako zahteva
unosenje novih elemenata u formulu.
Pretor ni ovde ne ispituje osnovanost tuziocevog zahteva vec
samo one cinjenice koje su potrebne da stranke dovede do
saglasnosti o formuli za presudjenje ili mozda i one zbog kojih bi
mogao da uskrati odobrenje postupka denegare iudicium. Na kraju
postupka in iure biran je sudija, i njegovo ime upisivano je na
pocetak formule. Time je obavljena litiskontestacija.
Formula jeste dokument koji sadrzi cinjenice koje sudija treba
da ispita i odluke koje treba da donese. Medju elementima koje
formula treba da sadrzi najpre se razlikuju delovi formule partes,
i dodaci adiectiones.
Delovi su:1. Imenovanje sudije (iudicis nominatio) prva
imperativna odredba u formuli
2. Pretorov nalog za presudjenje (condemnatio) uvek je
alterativan: Ako se zahtev tuzioca pokaze osnovanim da tuzenog
osudi, a ukoliko to ne bude slucaj da ga oslobodi. Ukoliko je u
formuli naveden novcani iznos na koji tuzeni moze biti osudjen
(condemnatio certa) odluka sudije jeste proglasenje osude, a u
ostalim slucajevima (condemnatio incerta) sudija utvrdjuje vrednost
spora, jer presuda uvek mora glasiti na odredjenu sumu novca Omins
condemnatio pecuniaria est. U nekim sporovima kondemnacija sadrzi
taxatio nalog sudiji da tuzenog osudi do odredjenog iznosa.
3. Zahtev tuzioca (intentio) tvrdjenje tuzioca da ima neko pravo
ili da mu je tuzeni nesto duzan4. Pravni osnov spora (demonstratio)
-5. Nalog za dosudjivanje (adiudicatio) pretorov nalog sudiji da
pri podeli susvojine ustanovi prava stranaka na pojiedinacnim
stvarima koje im dosudi. Dodaci su:
1. Praescriptio- je dodatak koji ogranicava dejstva
litiskontestacije , da jedna od stranaka ne bi izgubila pravo koje
nije sporno
2. Exceptio (prigovor) procesno sredstvo za zastitu tuzenog
3. Replicatio - odgovor tuzioca na exceptio.
3. Duplicatio zahtev tuzenog nakon replicatio.
2.Apud iudicem. Osnovni sadrzaj ovog dela postupka je
izvodnjenje dokaza. Tuzilac preuzima teret dokazivanja actori
incumbit probatio. Medjutim, ukoliko je tuzeni stavio prigovor, on
mora i da dokaze njegovu opravdanost, dakle dobija ulogu tuzioca in
excipiendo reus fit actor.
Ukoliko je zahtev tuzioca opravdan, ali ne po osnovu na koji se
poziva, sudija ce osloboditi tuzenog. Oslobodice ga i ako tuzilac
trazi pogresan predmet. U oba slucaja tuzilac ce ipak moci da
pokrene ponovo postupak, ali postoje greske koje dovode do trajnog
gubitka spora. Takve greske nazivaju se plus petitio. Kada tuzilac
navede veci iznos od stvarnog duga plus petitio re. Kada je
postupak pokrenut pre nego sto je dug dospeo plus petitio tempore.
Zahtev da se obaveza izvrsi gde duznik nije morao da je izvrsi plus
petitio loco. Kada tuzilac trazi individualizovanu stvar umesto
stvari odredjene po rodu, ili jedan predme obligacije u kojoj
duznik ima pravo da bira izmedju vise prestacija plus petitio
causa. U tim slucajevima tuzeni se oslobadja. Sudija presudu mora
doneti u roku od 18 meseci od litiskontestacije.
Ukoliko smatra da je presuda nepravicna, stranka koja je
izgubila spor ima na raspolaganju postupak protiv sudije koji nije
doneo presudu ili je namerno pogresno presudio si iudex litem suam
fecit.
3.Izvrsenje presude.
Actio iudicati - 30.dana po okoncanju sudjenja, obezbedivsi
prisustvo duznika, poverilac je pred magistratom iznosio svoj
zahtev za izvrsenje.
Duci iubere-duznik koji ne osporava zahtev tuzioca je duzan da
odmah plati dug. To je mogao da ucini I neko drugi umesto njega.
Ako se to ne dogodi, pretor je izdavao nalog poveriocu da ga odvede
sa sobom.
Bonorum cessio- duznik je to mogao da izbegne izjavom da
poveriocu ustupa celokupnu svoju imovinu.
Missio in bona- pretor je dekretom predavao poveriocu drzavinu
duznikove imovine.
Proscriptio- imovinu poverilac nije dobijao samo u svom
interesu, vec u interesu svih poverilaca istog duznika. Zbog toga
isticao je objavu o preuzimanju imovine radi izvrsenja, da bi I
ostali poverioci mogli da prijave svoja potrazivanja.
Magister bonorum- posle 30.dana pretor novim dekretom nalaze
poveriocima da izmedju sebe izaberu jednog M.B. sa zadatkom da
obavi prodaju duznikove imovine.
Venditio bonorum- u roku od 10. dana M.B. je sastavljao popis
duznikovih dugova I imovine, kao I uslove prodaje I zatim je
izlagao javnoj prodaji-licitaciji-venditio bonorum.
Infamia- prodajom duznik je postajao infaman, a nije se ni
oslobadjao obaveza ukoliko prodajom poverioci nisu u potpunosti
namireni.
PODELA TUZBI
1. ACTIONES CIVILES I ACTIONES HONORARIES
-ACTIONES CIVILES- nastale su 1.obicajima, 2.zakonima ili
3.interpretacijom. Tuzilac je u njima poziva na svoje pravo,
osporava pravo druge strane I navodi da tuzeni ima prema njemu neku
obavezu, njegove formule su in ius conceptae.
One su actiones perpetuae- gotovo uvek neogranicenog
trajanja.
-ACTIONES HONORARIES- su uvedene ediktima magistrata, pa formuli
prethodi obrazlozenje. One su uvek in factum conceptae sto znaci da
njihove formule nemaju intenciju(zbog toga ni demonstraciju).
Formula bez intencije ne resava spor o pravu nego o
cinjenicama.
One su actiones temporales, zastarevaju za godinu dana.
a) ACTIONES UTILES- ,,iz razloga korisnosti`` ranije tuzbe su se
primenjivale na nove ali slicne situacije. Pretor je smatrao da se
dugorocni zakupac nalazi u polozaju slicnom vlasniku I zastitio ga
je sa rei vindicatio utilis, a pomocu actio legis Aquiliae utilis
je prosiorio mogucnosti primene pravila Akvilijevog zakona.
b) ACTIONES FICTICIAE- u slucajevima kada je za primenu
postojece actio nedostajao neki vazan element, pretor je naredjivao
sudiji da postupa kao da taj element postoji.
Pr. Takva je actio Publiciana- sadrzi fikciju da je savesni
kupac postao vlasnik odrzajem I po funkiciji zamenjuje svojinsku
sluzbu.
c) ACTIONES IN FACTUM- pretor je dozvoljavao resavanje nekog
spora I bez bilo kakvog oslonca na civilno pravo.
CAUSAE COGNITIO- pretor je ovakvu actio mogao odobriti uvek kada
na osnovu sumarnog ispitivanja slucaja zakljuci da on zasluzuje da
bude raspravljen.(ACTIO IN FACTUM EDICTALIS).
Vremenom neke takve situacije su dobile obrazlozenje I formule u
ediktu (ACTIO IN FACTUM DECRETALIS)One koje su dobile mesto u
ediktu tretirane su na tradicionalan nacin, ukljucujuci I posebne
nazive (ACTIO SERVIANA)d) ACTIONES PER TRASPOSITIONEM- su
omogucile:
Zastupanje u postupku
Promenu subjekta u obligaciji
Utuzenje obaveza iz pravnih poslova potcinjenih lica na teret
porodicnog staresina (ACTIONES ADIECTICIAE QUALITATIS)2. ACTIONES
IN REM I ACTIONES IN PERSONAM
-ACTIONES IN REM- su stitile apsolutno pravo, to su tuzbe iz
stvarnog, statusnog I naslednog prava rei vindicatio, actio
confessoria.
-ACTIONES IN PERSONAM- su stitile relativno pravo, actio
depositi, actio empti)
3. ACTIONES STRICTI IURIS I ACTIONES BONAE FIDAE
-ACTIONES STRICTI IURIS ( forma je jako vazna, ne vaze ni
prigovori ni preskripcije, visok rizik za gubitak spora zbog plus
petitio)
-ACTIONES BONAE FIDAE ( QUIDQUID DARE FACERE OPORTET EX FIDE
BONA- zaslugom starih pravnika stvoren je novi tip civilne formule
u kojoj tuzilac trazi ,, sve sto tuzeni duguje na osnovu dobre
vere``) vodi se racuna I o prigovorima I preskripcijama, manji
rizik za gubitak spora zbog plus petitio.
Pojam bona fides je poceo da oznacava skup pravila o ponasanju u
odredjenom pravnom odnosu u zavisnosti od njegove funkcije I cilja
koji su stranke zelele da postignu
Stranke su u ovim postupcima oslobodjene brige o plus petitio I
vecini preskripcija I prigovora, jer je sudija obavezan da razmatra
sve okolnosti koje su vazne za resenje spora.
4. ACTIONES POENALES I ACTIONES REI PERSECUTORIAE
-ACTIONES REI PERSECUTORIAE- njima se zahteva jednostruka
vrednost stvari.Sve tuzbe koje nisu bile penalne bile su
reipersekutorne ,,kojima se zahteva stvar`` iako je predmet zahteva
mogla da bude I cinidba, naknada stete ili prestanak
uznemiravanja.
-ACTIONES POENALES-
-kazna je uvek imovinska I pripada tuziocu
-zahteva se visestruka vrednost stvari
-ako je vise delikvenata, svaki duguje pun iznos kazne
-paterfamilias poseduje facultas alternativas- moze da izabere
da li ce platiti odgovarajucu kaznu ili izvrsiti noksalnu predaju
-delikventa
-aktivno su I pasivno nenasledive
-naplata kazne ne gasi pravo ostecenog na druge tuzbe
*ACTIONES POPULARES- s`vremenom bilo je sve vise penalnih tuzbi
koje je mogao da podigne bilo koji gradjanin, ne dokazujuci da je
sam zrtva delikta ili da je pretrpeo stetu ,,popularne tuzbe``.
*ACTIONES MIXTAE razlika izmedju ove dve vrste tuzbi ublazena je
pretvaranjem vecine penalnih tuzbi u mesovite, istovremeno I
penalne I reipersekutorne.
OSTALA PROCESNA SREDSTVA
1.CONDICTIO- jedna od prvih ediktalnih formula in personam
nastala je ,,prevodjenjem`` legisakcija per condictionem u pisani
oblik uz dodatak kondemnacije. Formula je imala 2. varijante:
a) CONDICTIO CERTAE CREDITAE PECUNIAE ( za odredjenu sumu
novca)
b) CONDICTIO CERTAE RES (za ostale stvari) u justinijanovom
pravu naziva se condictio triticaria.
Jedina razlika izmedju njih pored predmeta, bila je klauzula o
proceni vrednosti spora QUANTI EA RES EST u kontemnaciji ove
druge.
Intencija im je glasila na dare oportere. Tj.tuzilac tvrdi da mu
tuzeni duguje prenos svojine na novcu ili stvari po civ.pravu, ail
formula nije imala femonstraciju(pravni osnov), vec je pravni osnov
tuzilac trebalo da dokaze pred sudijom.
2.QUERELA- procesno sredstvo primenjivano u dve raznorodne
situacije od kojih nijedna nije u jasnoj vezi s formularnim
postupkom.
a) QUERELA INOFFICIOSI TESTAMENTI- osporavanje testamenta u
kojem su bliski srodnici neopravdano iskljuceni iz
nasledjivanja.
Najpre njihov zahtev je resavan putem legisactio sacramento,
pred centumviralnim sudom, kasnija prosirenja ovog sredstva
pripadaju ekstraordinarnom postupku.
b) QUERELA NON NUMERATAE PECUNIAE- stitio je duznike iz
apstraktnih ugovora od utuzenja dugovane sume u slucaju kada kauza
ugovora nije ostvarena. Ova kverela je bila ustanova
ekstraordinarnog postupka.
3.EXCEPTIO- razlikuju se:
a) dilatorni ili privremeni- npr.placanje duga je odlozeno
peremptorni ili trajni- npr.da je ugovor zakljucen pod
prinudom
U stvarnosti tuzilac ce izgubiti spor I zbog jednog iz zbog
drugog.
b) apsolutorni ili oslobadjajuci- npr.prigovori koji odbijaju
zahtev u celini
minutorni ili umanjujuci- npr.dug je delimicno oprosten.
Ovde ce tuzilac izgubiti spor u celini I definitivno.
EXCEPTIO DOLI- prigovor da je stranka zrtva prevare, je
najvazniji prigovor.
Pojam prevare je u klasicnom pravu bio prosiren na sva ponasanja
u suprotnosti saa bona fides.
4.STIPULATIONES PRAETORIAE- u nekim situacijama pretor je
pribegavao prinudnim stipulacijama koje su stranke morale da
zakljuce pod pretnjom uskracivanja zastite prava. One su bile
zamena za tuzbu ili bar dopuna za tuzbe I zato se moze smatrati
procesnim sredstvom.
a) CAUTIO REM PUPILI SALVAM FORE- sticenik nema zastitu od
zloupotreba zakonskog tutora, ail zato pretor tutoru nece dozvoliti
preuzimanje uprave nad imovinom dok se ne obaveze da ce je
sacuvati
b) CAUTIO USUFRUCTARIA- plodouzivalac nema obavezu prema
vlasniku da predmetu plodouzivanja posveti narocitu paznju, ail mu
pretor ne odobrava preuzimanje stvari dok se ne obaveze da ce je
cuvati I vratiti.
c) CAUTIO DAMNI INFECTI- vlasnik gradjevine sklone padu morao je
ugrozenom susedu da obeca naknadu stete, pod pretnjom misio in
possessionem I cak, u krajnjem slucaju, gubitka svojine na
gradjevini itd.
SATISDATIO- lice koje se obevazivalo moralo je da obezbedi I
jemce koji ce garantovati izvrsenje njegove obaveze.
5.INTERDICTUM
Za resenje spora su postojale dve forme: PER SPONSIONEM/ PER
FORMULAM ARBITRARIAM.Po obliku, interdikti su NAREDBE: da se
uspostavi neko fakticko stanje (restitutorni, INTERDICTA
RESTITUTORIA), da se neka stvar pokaze, donese ili izdvoji
(ekshibitorni, INTERDICTA EXHIBITORIA) ili ZABRANE (prohibitorni,
INTERDICTA PROHIBITORIA)
Prema tome da li se obracaju jednoj ili obema strankama:
INTERDICTA SIMPLICIA (jednostrani), INTERDICTA DUPLICIA
(dvostrani).
U velikom broju slucajeva upotreba interdikata bila je
uslovljena postojanjem nekog prava ili pravno kvalifikovane
fakticke situacije.
PETITORNI- oni su posredno stitili prava I zbog toga su nazivani
petitorni.
POSESORNI- nekoliko njih je izdavano pod iskljucivo faktickim
uslovina, tako da nijedna od stranaka nije mogla u postupku da se
poziva na svoje pravo ili da osporava pravo protivnika. Oni su
najvazniji za kasniji razvoj prava, zaqhvaljujuci njima pravnici su
izgradili klasicni pojam drzavine.
6.MISSIONES IN POSSESSIONEM
Pretor je u drugoj polovini republike primenjivao imperijum pri
vrsenju pravosudja. To je cinio sredstvima posredne prinude,
ostavljajuci policiske mere samo u sferi javnog prava. Jedno od
sredstava posredne prinude bila je dodela drzavine na pojedinim
stvarima ili citavoj imovini jedne stranke u sporu drugoj, da bi
kasnije na taj nacin uredjivao I neke odnose van postupka.
Ova ustanova je odigrala najvazniju ulogu u izgradnji REALNE
EGZEKUCIJE (izvrsenja presude na imovini), a zatim I u smanjivanju
uloge koju je pri pokretanju I u toku postupka imala samopomoc.
Missiones in possessionem je dobila karakter samostalnog
sredstva zastite u pojedinim situacijama, kao sto su odnosi medju
susedima ( cautio damni infecti).7.RESTITUTIO IN INTEGRUM
Povratak u prethodno stanje je vanredno sredstvo kojim je pretor
ponistavao dejstvo nekih pravnih cinjenica, koje su dovodile do
nepravicnih posledica.To se postizalo dekretom koji je on donosio
na zahtev nekog lica posle ispitivanja cinjenica (POSTULATIO IN
INTEGRUM RESTITUTIONIS).
Na ovaj nacin se direktno sprecava primena pravila ius civile,
pretor je samo u malom broju slucajea restitutio in integrum
obecavao ediktom ( ob dolum, ob metum, ob errorem- kada postoje
mane volje pri zakljucenju pravnog posla, ob aetatem-kada se radi o
poslovima lica mladjih od dvadeset pet godina, ob absentiam- kada
neko nije mogao da vrsi pravo zbog opravdane otsutnosti)
VANREDNI (EKSTRAORDINARNI) POSTUPAK
Legisakcioni: 1.samopomoc Ekstraordinarni: 1.sve je u rukama
drzave
2.arbitraza 2.profesionalni sudija
3.formalizam 3.manjak formalizma
4.in iure/apud iudicem 4./
5.ne bis in idem 5.appelatio
6.personalna egzekucija 6.realna egzekucija
7.javnost 7./
8.kratak(1.dan) 8.dug(3.godine)
9.slobodno sudijsko uverenje 9.teorija formalnih dokaza
10.litis contenstatio 10. / koriste se izrazi
NADLEZNOST:
a) FORUM PROROGATUM- kada vise sudova ima pravo da resava
odredjenu vrstu spora, koji od njih uzeti spor u postupak resavano
je pravilima o mesnoj nadleznosti (forum), to su stranke
odredjivale sporazumom koji se nazivao FORUM PROROGATUM.
b) ACTOR SEQUITUR FORUM REI- kada nema ovog sporazuma,
primenjivalo se opste pravilo, da se tuzilac obraca sudu na cijoj
teritoriji je prebivaliste tuzenog.
c) FORUM ADIMPLETI CONTRACTUS- zavisno od vrste spora nadlezan
je I sud mesta izvrsenja ugovora.
c) FORUM DELICTI COMMISSI- sud mesta izvrsenja delikta.
d) FORUM REI SITAE- sud na cijoj teritoriji se nalazi sporna
nepokretnost.
e) PERPETUATIO FORI- ako se sudija ne oglasi nadleznim, tuzeni
je to morao da trazi prigovorom pre litiskontenstacije. Posle toga
smatra se da je mesna nadleznost ustanovljena.
TOK:
a) Do pada Zapadnog rimskog carstva
-LITIS DENUDATIO: prvobitno tuzilac dolazi kod sudije I
saopstavao u zapisnik kakvu vrstu postupka I protiv koga namerava
da pokrene. Ovu izjavu sudija je sluzbenim putem dostavljao
tuzenom.
-REPARATIO TEMPORIS: od trenutka kada tuzeni primi obavestenje
tece rok od 4.meseca u kojem su stranke trebale da se pojave pred
sudom. Tuzilac ima pravo da mu se ponovi dva puta rok, posle cega
je gubio pravo na zastitu.
-CONTUMACIA(contumax non appellat): sudija je mogao da donese
presudu zbog izostanka!
b) Posle pada Zapadnog rimskog carstva
-LIBELLUS CONVENTIONIS: je akt koji tuzilac upucuje sudu u 4-5
primeraka koji sadrzi opis zahteva, obecanje da ce za 2 meseca
zakluciti litiskontenstaciju, voditi spor do presude, u slucaju
neuspeha placa sudske troskove. Taj akt je sudija posle ispitivanja
da li je u skladu sa zakonom I moralom preko izvrsnih organa
dostavljao tuzenom.
-LIBELLUS CONTRADICTIONIS(odgovor na zahtev tuzioca): tuzeni je
mogao odmah da izjavi da ce udovoljiti zahtevu ili da ga ospori. U
slucaju osporavanja dobijao je rok da dostavi sudu odgovor sa
obecanjima slicnim tuziocevim I eventualnim prigovorima.
SUDJENJE:
Ako su se obe stranke pojavile pred sudijom, on otvara raspravu.
To je bila poslednja prilika za tuzenog da istakne neke prigovore,
posebno za mesnu nadleznost.
-NARRATIO: sudija daje rec tuziocu da izlozi svoj zahtev.
-CONTRADICTIO: zatim daje tuzenom da odgovori.
Pocetak tuziocevog izlagana uzima se kao LITIS CONTENSTATIO.
-IUSIURANDUM CALUMNIE: posle naracije I kontradikcije, stranke
su morale da poloze zakletvu da veruju u svoje pravo I da postupak
ne vote u nameri da maltretiraju protivnike. Istu zakletvu polazu I
njihovi advokati.
-POSTULATIO SIMPLEX/RESPONSIO: tuziocev advokat najpre iznosi
svoje vidjenje pravnih elemenata spora I daje pravnu kvalifikaciju
tuziocevog zahteva, a zatim advokat tuzenog uzvradca na slican
nacin. Posle ovoga sledi dokazni postupak.
TEORIJA FORMALNIH DOKAZA- pravila o dokazivanju, a cinjenicno
stanje koje se na osnovu takvog postupka smatra utvrdjenim je
formalna istina.
-TESTIS UNUS, TESTIS NULLUS- pravilo da izjava jednog svedoka
nema dokaznu vrednost.
-IUSIURANDUM NECESSARIUM: je pravo tuzioca da ponudi tuzenom
resenje spora zakletvom, je primenjivano u svim vrstama
sporova.
PRESUDA:
Sudija je imao obavezu da spor presudi u roku od 3.godine od
dana litiskontenstacije.
-AD IPSAM REM: presuda uvek glasi na predmet spora, izuzetak su
obaveze in faciendo gde je sudija utvrdjivao novcanu vrednost
prestacije, ali zbog oskudice novca u prometu duznik je mogao da
bude osudjen da preda odgovarajucu kolicinu zita.
-APPELLATIO: zalba se podnosila usmeno odmah po objavljivanju
presude, pisano u roku od 10. dana.
IZVRSENJE PRESUDE:
-EXSECUTOR( izvrsilac-vojni komandant sa odgovarajucim
ovlascenjima)- izvrsni postupak je pokretan tako sto je poverilac,
4.meseca po objavljivanj konacne presude ili po isteku roka za
zalbu, imao pravo da trazi izdavanje prepisa presude sa izvrsnom
klauzulom u kojoj je sudija navodio izvrsioca.
Sudski izvrsilac je u zavisnosti od predmeta presude, imovinskog
stanja duznika mogao da primeni tri vrste prinudnih mera:
a) MANU MILITARI- ako je duznik na osnovu presude imao obavezu
da preda odredjenu stvar, ona mu je oduzimana primenom javne
prinude, I predavana poveriocu (naturalna egzekucija)
b) PIGNUS EX CAUSA IUDICATI- kada je duznik osudjen da plati
odredjenu sumu novca, I pri tom je prema izvrsiocevom saznanju
solventan, pristupalo se zapleni delova imovine koji su posle dva
meseca prodavani na licitaciji.
c) Ukoliko postoje dokazi ili veravatnoca da je duznik
insolventan, ako je u bekstvu ili je izjavio da ustupa celokupnu
imovinu BONORUM CESSIO, poveriocu je exsecutor dodeljivao duznikovu
imovinu u drzavinu. Na to su imali pravo I drugi poverioci koji
raspolazu izvrsnim naslovom , a sostali su dobijali rok od dve
godine da ga steknu.
Posle toga duznikova imovina je prodavana na licitaciji u
delovima( DISTRACTIO BONORUM), dok se ne postigne iznos potreban za
namirivanje duga.
BENEFICIUM COMPETENTIAE:u dom.svi duznici imaju priv. da im se
da deo imovine neophodan za zivo
IV STVARNO PRAVO
-OSOBINE STVARNIH PRAVA:
-Stvarno pravo deluje ,,prema svima`` ERGA OMNES, dok
obligacioni odnos deluje izmedju stranaka INTER PARTES.
IUS SEQUENDI- stvarno pravo pravi stvar bez obzira na njeno
kretanje u prometu.
-Sadrzina stvarnog prava je negativno uredjena- titular ima sva
ona ovlascenja u odnosu na stvar koja mu nisu pravnim normama
oduzeta ili privatnim aktom preneta na drugog.
-Predmet stvarnog prava je stvar, a predmet obligacije je
duznikovo ponasanje cinidba.
-U pravnim sistemima postoje samo ona stvarna prava kojima takvu
prirodu priznaje pravni poredak, njihov broj je ,,zatvoren``
NUMERUS CLAUSUS. Sadrzaj stvarnih prava je uredjen normama koje
subjekti ne mogu da menjaju IUS COGENS.
-Raznolikost u sadrzaju obligacionih odnosa je teorijski
neogranicena, jer ih opste norme uredjuju na supsidijaran nacin,
ukoliko stranke ne ugovore drukcije IUS DISPOSITIVUM.
-TRAJNOST-Iako nije element strukture stvarnih prava, jednom od
njihovih osobina smatra se.
-VRSTE STVARNIH PRAVA
1.PROPRIETAS (DOMINIUM)- svojina
2.POSSESSIO- drzavina
3.IURA IN RE ALIENA- (stvarana prava na tudjim stvarima), sva
stvarana prava osim svojine.
SERVITUTES- sluzbenosti
4.Zalozna prava
5.Dugorocni zakup zemljista
-PODELA STVARI:
1. RES IN COMMERCIO I RES EXTRA COMMERCIO- u prometu I van
prometa
RES IN COMMERCIO- su stvari u pravnom prometu
RES EXTRA COMMERCIO- su ponekad I stvari koje ne samo sto mogu
da budu, nego I jesu predmet svojine, ail je njihovo otudjenje
zabranjeno. Da bi bila van prometa stvar mora da bude iskljucena iz
njega.
-RES EXTRA COMMERCIUM DIVINI IURIS- ako je iskljucenje
motivisano religijskim ili svetovnim razlozima stvari su van
prometa po ,,bozanskom pravu``.
RES SANCTAE- gradske zidine I kapije, koje su proglasene svetim
posebnim religioznim ceremonijalom prilikom gradnje. Povreda
svetosti kaznjavana smrcu.
RES SACRAE- stvari posvecene visim bozanstvima, ciji je kult
imao zvanicni karakter: hramovi, oltari zrtvenici Ustanovljenje
statusa res sacrae vrseno je postupkom consacratio(osvecenje).
RES RELIGIOSAE- stvari posvecene bozanstvima nizeg ranga. U
kl.doba su samo grobovi, koji to svojstvo dobijaju aktom
sahranjivanja. Dotadasnjem vlasniku pripada samo jedno neimovinsko
ovlascenje ius sepilchri- koje ga ovlascuje da odrzava grob I
obavlja prigodne ceremonije. Protiv lica koje povredi grob pretor
odobrava actio popularis, sa kaznom u iznosu 100 000 sestercija (
actio sepulchri violati).
-RES EXTRA COMMERCIUM HUMANI IURIS-stvari koje su van prometa po
,,ljudskom pravu``
RES PUBLICAE- stvari koje pripadaju drzavi, a namenjene su
obavljanju njenih funkcija ili opstoj upotrebi.
RES UNIVERSITATIS- stvari koje pripadaju autonomnim zajednicama
gradjana, a imaju istu namenu kao I res publicae.
RES COMMUNES OMNIUM- delovi prirode koji su svima na
raspolaganju: vazduh, tekuca voda, more I morska obala.
2. RES MANCIPI I RES NEC MANCIPI-
RES MANCIPI- su stvari koje se mogu prenositi samo mancipacijom,
in iure cesijom I uzukapijom
1.fundi Italici- privatna imanja rimskih gradjana, zemljista
koja je drzava dodelila na osnovu agrarnih zakona ili im je
zakonima (od graha do domicijana) takav status naknadno
priznat.
2.sluzbenosti na zemljistima- verovatno samo one koje su bile
poznate u ranoj republici
3.robovi
4.radna stoka, samo ako su u svojini rimljana.
RES NEC MANCIPI- su stravi koje su u prometu po ius civile, al
ne zahtevaju formalnosti prilikom sticanja, kao sto su brodovi,
namestaj, posudje, nakit, hrana, odeca.
3. RES MOBILES I RES IMMOBILES- pokretne I nepokretne
RES MOBILES- pokretne stvari dele se u dve grupe:
1. RES SE MOVENTES, stvari koje se same krecu.
2. RES MOBILES u uzem smislu, su stvari koje se mogu premestati
bez promene njihove prirode.
RES IMMOBILES- nepokretne stvari se ne mogu premestiti bez
promene njihove prirode. Pored zemlje , to svojstvo su pridavali
svemu onome sto je cvrsto vezano sa zemljom gradjenjem
(INAEDIFICATIO), sadjenjem (INPLANTIO) ili sejanjem (SATIO)
Te stvari su nazivane superficies, I pratile su pravnu sudbinu
zelje superficies solo cedit.
U Jus.pravu, pojavljuje se pojam ,,stvari nepokretnih po
nameni`, stvari koje su po svojoj prirodi pokretne, ail imaju
pravni polozaj nepokretnosti zato sto sluze obradi jednog zemljista
(robovi).
Ovo resenje ima osnov u ranijoj praksi da se imanja prenose
zajedno sa inventarom ( INSTRUMENTUM FUNDI, FUNDUS INSTRUCTUS).
GESTA PUBLICA- o prometu prava na njima sada se vodi sluzbena
evidencija.
4. RES CORPORALES I RES INCORPORALES- telesne I bestelesne
RES CORPORALES- telesne stvari su one koje se mogu dodirnuti
(CORPORALES SUNT RES QUAE TANGI POSSUNT). Drzavina je moguca samo
na telesnim stvarima I zbog toga one mogu biti predmet odrzaja,
okupacije ili tradicije.
RES INCORPORALES- bestelesne stvari su one koje se ne mogu
dodirnuti (INCORPORALES su QUAE TANGI NON POSSUNT. Za njihov prenos
je neophodna in iure cessio.
5. GENERA I SPECIES- po vrsti I individualizovane
GENERA( fungibiles-zamenljive stvari)- su stvari odredjene po
vrsti.
Predmet zajma I neredovnog depozita mogu biti samo genera.
One su stvari koje se odredjuju brojem, tezinom, ili merom (RES
QUAE NUMERO PONDERE MENSURAVE CONSTANT)GENERA NON PEREUNT-stvari
odredjene po vrsti ne propadaju, obaveza se njihovom propascu ne
gasi sve dok duznik teorijski moze da nabai drugu takvu stvar I
njenom predajom izvrsi obavezu
SPECIES (infungibiles- nezamenljive stvari)- su
individualizovane stvari.
Predmet zakupa, redovonog depozita, I posluge mogu biti samo
species.
6. POTROSNE I NEPOTROSNE
POTROSNE- su stvari koje se mogu upotrebiti samo jednom odnosno,
,, koje se prvom upotrebom trose`` ( QUAE PRIMO USU CONSUMUNTUR).
Potrosne stvari ne mogu biti predmet licnih sluzbenosti, ni
posluge.( osim ad pompam vel ostentationem- radi pokazivanja)
NEPOTROSNE- za njih vazi pravilo TANTUNDEM EIUSTEM
GENERIS7.DELJIVE I NEDELJIVE
a) DELJIVE- su samo one ciji delovi zadrzavaju ekonomsku
funkciju koju su imalo kao celina, stvari koje se podelom
umnozavaju, iako u smanjenim razmerama.
Zavisno od namene ista stvar moze biti deljiva I nedeljiva: vo
koji je namenjen oranji je nedeljiv, al postaje deljiv ako se
kupuje radi prerade.
Communio pro diviso- jedan fundus je mogao da se podeli
geometrijskom linijom bez vidljivog razdvajanja, I u tom slucaju
sve stvari koje su vezane za zemlju I koje preseca linija
razgranicenja smatraju se podeljenim tom linijom, iako su inace
nedeljive I odvajanjem od zemlje postaju predmet susvojine-Communio
pro indiviso.
8.PROSTE I SLOZENE
a) Proste su stvari koje prozima jedan duh
Slozene su stvari koje se sastoje od vise mehanickih spojenih
Celina. Stvari koje su sastavljene od drugih, nepovezanih stvari,
tako da svaka od njih postoji samostalno, ail ih povezuje
zajednicki naziv.
9.DEO I PRIPADAK
PARS je deo stvari, a ACCESSORIUM (pripadak)
PARS- delom su se smatrali stvar cija je funkcija PERFECTIO-
1.dopunjavanje: 2.usavrsavanje ili dovrsavanje druge stvari.
ACCESSORIUM- pripadak je samostalna stvar koja je namenjena da
omoguci ili olaksa upotrebu neke druge, glavne stvari.
Takav polozaj su imali:
-instrumentum fundi: robovi, stoka I alati namenjeni za obradu
jednog imanja.
-instrumentum domus: namestaj I slike u kuci.
-instrumentum navis: jedra I drugi inventar broda.
ACCESSORIUM SEQUITUR PRINCIPALE-pripadak prati pravnu sudbinu
glavne stvari ako nije drukcije ugovoreno).
10.PLODOVI
- RES FRUCTIFERA- plodonosna stvar je svaka stvar koja moze po
svojim prirodnim svojstvima da proizvede novu stvar ne gubeci
sopstveni integritet, al` I ona koja u pravnom saobracaju moze da
donese prihod.
a) FRUCTUS NATURALES(prirodni plodovi)
FRUCTUS CIVILES(gradjanski plodovi)
b) NEODVOJENI-(FRUCTUS PENDENTES PARS FUNDI VIDENTUR- sve dok se
ne odvoje od plodonosne stvari plodovi su njen deo I dele njenu
pravnu sudbinu)
ODVOJENI- odvajanjem postaju predmet samostalnog prava svojine
(FRUCTUS SEPARATI
c) FRUCTUS PERCEPTI- su plodovi koje je ovlasceno lice uzelo u
detenciju.
FRUCTUS EXTANTES- su nepotroseni, al odvojeni plodovi.
d) FRUCTUS CONSUMPTI- su potroseni plodovi.
DRZAVINA (POSSESSIO)
Da bi drzavina nastala, I da bi nastavila da traje, jedno lice
treba da ispuni dva uslova:1. CORPUS(telo) podrazumeva samu
fakticku kontrolu stvari.
-traditio longa manu ,, predaja duge ruke`` je osnovni nacin
sticanja, pokazivanje zemljista s mesta, makar I udaljenog s kojeg
se ono vidi.
-traditio brevi manu- fakticku vlast imaju I primaci stvari, I
zbog toga oni mogu da postanu drzaoci sticanjem volje. Pr.
(Poslugoprimac otkupi stvar od poslugodavca)
- Paterfamilijas je fakticku vlast sticao I preko potcinjenih
lica-robova I clanova porodice, ail tada I ta lica imaju fakticku
vlast.
- PER LIBERAM PERSONAM NOBIS ADQUIRI NON POTEST (ne moze se
sticati preko slobodnih lica)ps. Kasnije ipak mogu prokurator,
mandatar ili negotiorum gestor.
2. ANIMUS (volja)- nemaju ga potpuno nesposobna lica I lica koja
ne znaju da imaju fakticku vlast na stvari.
-possessio(drzavnu imaju): vlasnik stavri, savesni drzalac,
kvalifikovani frzalac, nesavesni drzalac, prekarista, sekvestar,
poverilac iz pignusa.
-detentio(pritezanje-nisu drzaoci, iako imaju fakticku vlast na
stvari): zakupac, poslugoprimac, ostavoprimac, mandratar,
negotiorum gestor.
-NEMO SIBI IPSE CAUSAM POSSESSIONIS MUTARE POTEST( niko ne moze
sam sebi da promeni osnov drzavine)
-Possessio solo animo retinetur- jednom stecena drzavina se moze
zadrzati samom VOLJOM cak I ako se izgubi fakticka vlast. U
kl.pravu. (pr. Gospodar ostaje drzalac roba u bekstvu), u
postkl.pravu drzavina se mogla sticati bez fakticke vlasti, solo
animo( CONSTITUTUM POSSESSORIUM- kupac koji prodavcu ostavi stvar
na osnovu polsuge ili najma odmah postaje drzalac)
*SAVINJI: -Volju treba razumeti kao ANIMUS DOMINII ( animus rem
sibi habendi), zelju da se bude vlasnik stvari I stvar drzi u
,,svoje ime`` suo nomine. Ovakva ,,prava`` drzavina se moze nazvati
I ,, svojinska drzavina``. Preostala trojica-prekarista, sekvestar,
zalozni poverilac- imaju drzavinu voljom lica koje im je ustupilo
stvar I drze je u ,,tudje ime`` alieno nomine, ,, izvedena
drzavina``
*JERING:-Po njemu volja je kod drzavine samo zelja da se
fakticka vlast zadrzi.
-POSLEDICE:
1. sticanjem drzavine sticu se I stvarna prava !!
2. BEATI POSSIDENTES- drzalac ne mora da dokazuje svoje pravo
svojine. Drzalac stvari je pasivno legitimisan u svojinskom
sporu.
3. Protekom roka za odrzaj drzavina postaje svojina
4. U honorarnom pravu najvaznija posledica drzavine je njena
zastita posebnim interdiktnim postupkom.
-VRSTE:
1. SVOJINSKA I IZVEDENA: Svojinska- imaju lica koja se ponasaju
kao vlasnici stvari koju drze. Ovaj oblik su rimljani nazivali
possessio civilis(prozivodi dejstva po ius civile).
Izvedena- imaju je prekarsiti, sekvestar I zalogoprimac.
2. SAVESNA I NESAVESNA:Savesna( possesio bona fidei)- lice koje
u trenutku sticanja drzavine opravdano veruje da je postalo vlasnik
stice savesnu drzavinu. Savesni drzalac stice svojinu na plodovima
stvari I ima povoljniji polozaj u svojinskom sporu nego nesavesni
drzalac.
Nesavesna ( possessio malae fidei)- lice koje zna da nije
vlasnik.
3. ZAKONITA I NEZAKONITA:Zakonita( possessio ex iusta causa)-
drzavina stecena pravnim poslom, a u suprotnom slucaju
Nezakonita ( possessio ex iniusta causa)-
4. MANLJIVA (VICIOZNA) I ISPRAVNA:Manljiva (possessio vitiosa)-
pretor nije stitio drzaoce koji su stvar od protivnika u sporu
stekli silom, potajno ili zloupotrebom poverenja ( vi, clam ili
precario) I to je strankama saopstavao posebnom klauzulom u
interdiktu (exceptio vitiosae possessionis).Ispravna (possessio non
vitiosa)- drzavina koja nema ovaj nedostatak je pravilna.
-ZASTITA:
1. INTERDICTUM UNDE VI ARMATA (neogranicen rok)- pretor je
naredjivao licu koje je oruzanom silom drugoj strani oduzelo
drzavinu zemljista da na tom zemljistu uspostavi ranije stanje.
2. INTERDICTUM UNDE VI COTTIDIANA(rok 1.god)- pretor nalaze
onome ko je protivniku u sporu silom oduzeo zemljiste, da ga
vrati.
Pripadaju grupi restitutornih (interdicta restitutoria) za
obnovu prethodnog stanja I jednostranih interdikata (interdicta
simplicia) koji se obracaju jednoj strani u sporu.
3. INTERDICTUM UTI POSSIDNTIS- pretor je obema stranama
zabranjivao da silom promene postojece fakticko stanje, osim ako je
I ono nastalo vi, clam ili precario
Po konstrukciji je ovo (interdictum prohibitorium) koji
zabranjuje I (interdictum duplex) dvostrani interdikt.Njime je
zasticen je poslednji ispravni drzalac.
4. INTERDICTUM UTURBI (jedini za pokretne stvari)- njime je
zasticen onaj cija je drzavina trajala duze u poslednjih godinu
dana.Zastita drzavine u postklasicnom pravu je pretrpela mnogo
promena, od kojih je najvaznija zamena interdikata redovnim
postupkom (ACTIO EX INTERDICTO).
SVOJINA (PROPRIETAS, DOMINIUM)
Moze biti:
1.Civilna svojina
2.Pretorska svojina
3.Peregrniska svojina
4.Provincijska svojina
-COMMUNIO, CONDOMINIUM- rimsko shvatanje svojine nije
dozvoljavalo da jedna stvar bude u celini predmet dve ili vise
svojina, pa je zbog toga nastao pojam susvojine. Njen smisao je da
svaki suvlasnik ima deo prava ,, idealni deo`` (PARS QUOTA) izrazen
u dvanaestinama ili razlomcima, al ne I deo stvari, bila ona
deljiva ili ne, jer smatra se da deo prava koji pripada jednom
suvlasniku ima za predmet celu stvar.
- Klasicne pravnike je najvise zanimala podela susvojine. (ACTIO
FAMILIAE ERCISCUNDAE I ACTIO COMMUNI DIVIDUNDO za necivilne oblike
svojine svakako su postojala slicna sredstva).
-DOMINIUM- ima smisao vlasti I najcesce definicije svojine
narocito u modernim zakonima idu tim putem.
Najpoznatija definicija po kojoj je svoja ,,potpuna vlast na
stvari - PLENA IN RE POTESTAS.
-PROPRIETAS- ukazuje na to da stvar pripada. Pripadanje je
apstraktniji I neodredjeniji odnos nego vlast pa je za njega teze
naci dobar prevod na jezik prava.
-ELEMENTI
1.USUS- je upotreba stvari, iskoriscavanje njenih svojstava
prema potrebama vlasnika. IUS UTENDI (pravo na upotrebu), autori
ovaj element smatraju jednim od svojinskih ovlascenja.
2. FRUCTUS ( kao ovlascenje IUS FRUENDI), je pravo na plodove
stvari, element svojine samo ako se ona shavata kao skup
ovlascenja, ako ne onda je svojina na plodonosnoj stvari jedan od
mogucih osnova za sticanje svojine na plodovima.
3. ABUSUS ( IUS ABUTENDI-zloupotreba) je mogucnost ili
ovlascenje vlasnika da svojom stvari raspolaze tako sto ce je na
bilo koji nacin promeniti, spojiti s drugom svojom stvari ili
rastaviti na delove odnosno unistiti (fakticno raspolaganje), ili
tako sto ce svoje pravo u celini ili delimicno preneti na drugoga
ili ga se odreci (pravno raspolaganje).
Jos neka svojinska ovlascenja su:
IUS POSSIDENDI- pravo na drzavinu stvari
IUS VINDICANDI- pravo da se drzavina uspostavi
IUS RECADENTIAE- elasticnost
NACINI STICANJA SVOJINE:
MODUS AQUIRENDI- je pravna cinjenica koja pod izvesnim uslovima
stvara svojinu
1. NACINI IUS CIVILE-a ( mancipatio, in iure cessio I
usucapio)
PRIRODNI NACINI ( iuris gentium)
Prvi su pravne tvorevine koje nemaju nikakvu f-ju van prava, a
drugi su prirodne pojave ili ljudske radnje koje postoje nezavisno
od prava, ail im pravo kao posledicu pripisuje nastanak
svojine.
2. KAUZALNI
APSTRAKTNI
3. DERIVATIVNI- je prenos svojine, promena titulara istog
prava.
ORIGINARNI- je ustanovljenje nove svojine, ako je stvar imala
vlasnika, njegovu svojinu zamenice nova, bez kontinuiteta s
prethodnom.
Razlika je vazna zbog pravila da ,,niko ne moze preneti vise
prava nego sto sam ima`` NEMO PLUS IURIS AD ALIUM TRANSFERRE POTEST
QUAM IPSE HABET. Zato je samo originarno sticanje dokaz svojine u
klasicnom svojinskom sporu.
4.NACINI PRIVATNOG PRAVA
NACINI JAVNOG PRAVA ( ADSIGNATIO- jedini nacin da zemlja koja
pripada narodu postane privatna-ager publicus postaje ager
privatus) I (VENDITIO SUB HASTA- ,,prodaja pod kopljem`` kojom su
kvestori prodavali ratni plen)
- DERIVATIVNI NACIN STICANJA SVOJINE (Mancipatio, In iure cesio,
Traditio)1.MANCIPATIO
Osnovni I najstariji oblik gesta per aes et libram (poslova sa
bakrom I vagom) bila je mancipacija.
Obavljala se u prisustvu pet svedoka, libripensa (meraca s
vagom), mancipio dans (prenosioc), mancipio accipiens
(sticaoc).
Mancipacija je apstraktni pravni posao. Pravni osnov (iusta
causa) je naveden u izjavi sticaoca, ail on je deo forme I ne mora
da odgovara cinjenicama.
Apstraktnost mancipacije je nastala evolucijom njene uloge u
pravu I ona se odvijala u 3.faze:
1.REALNA PRODAJA- obe strane odmah izvrsavaju svoje cinidbe, pa
izmedju njih ne nastaje obligacija. Prodavac predaje stvar, kupac
placa sirovim metalom koji zato treba meriti.
2.KREDITNA PRODAJA- kojom nastaje obaveza, za jednu ili obe
strane da svoju cinidbu izvrsi u buducnosti.
3.PRIVIDNA PRODAJA (imaginaria venditio)- prodaja koja se
pominje u izjavi sticaoca bez pravnog znacaja, da bi se postiglo
nameravano dejstvo-prenos svojine.
*ACTIO AUCTORITATIS- ako nije preneta svojina, sticalac je od
prenosioca mogao deliktnom tuzbom da zahteva dvostruki iznos
placene cene.
*ACTIO DE MODO AGRI- ako utvrdi da mancipovano zemljiste nije
imalo deklarisanu povrsinu, mogao je da zahteva dvostruki iznos
razlike u ceni.
2.IN IURE CESSIO
2. teorije o poreklu:
po vladajucem misljenju, in iure cessio je ,,ustupanje na
sudu``: njena forma nije nista drugo nego do prvi deo legisakcionog
postupka in rem, pri cemu sticalac glumi tuzioca a prenosilac
tuzenog koji se ne brani I tako primorava pretora na
adikciju-dodelu stvari sticaocu kao pobedniku u sporu.
Manjinska teorija smatra da je ovo najstarija forma prometa
prava.
Nema zastite putem actio auctoritatis I actio de modo agri.
3.TRADITIO
To je u osnovnom obliku fizicka predaja stvari od strane jednog
lica drugom, iz ruke u ruku ili na drugi nacin koji, prema prirodi
stvari koja se predaje, prepusta drugome kontrolu nad njom.
Da bi prenela svojinu, uz opste uslove- poslovnu sposobnost
stranaka(prenosilac je tradens, a sticalac accipiens) I pravo
prenosioca da otudji stvar, tradicija je morala da ima za predmet
res nec mancipi.
Da bi se tradicija izvrsila bila je neophodna namera stranaka da
prenesu svojinu, ta namera je morala da se izrazi u obliku pravnog
posla koji je usmeren na prenos svojina tako da se izvrsava
predajom stvari. Taj posao se nazivao IUSTA CAUSA TRADITIONIS.
Tradicija prenosi svojinu u nekolio odredjenih slucajeva:
VENDITIONIS CAUSA- ako je izvrsena na osnovu prodaje,DONATIONIS
CAUSA-poklona, SOLUTIONIS CAUSA- stipul.
-Per servum aut filium- svojina se od druge polovine republike
mogla preneti I preko potcinjenih lica.
-Traditio longa manu-u klasicnom pravu drzavina nepokretnosti, a
time I pretorska ili provincijska svojina, mogla je da se prenese
,,predajom duge ruke`` pokazivanjem zemljista ili predajom kljuceva
zgrade, a na svim stvarima ,,predajom kratke ruke`` Traditio brevi
manu- prepustanjem drzavine licu koje vec ima detenciju.
Constitutium possessorium- sticanje svojine bez preuzimanja
fakticke vlasti pojavljuje se tek u postklasicnom pravu.
-ORIGINARNI NACINI STICANJA SVOJINE: (Occupatio, Accesio,
Specificatio I plodovi)1. OCCUPATIO
Svojina se stice okupacijom tako sto poslovno sposobno lice uzme
u drzavinu stvar koja nema vlasnika s namerom da je prisvoji.
-Res nullius: nicija stvar je po rimskom pravu, deo prirode
odvojen od zemlje koji nikada nije bio u svojini.
res hostiles (neprijateljske stvari)- pokretne stvari u svojini
stranaca kojima Rim nije ugovorom ili jednostranim aktom, obecao
zastitu.
occupatio bellica- u slucaju rata koji je zvanicno objavljen,
lica pod vojnom komandom sticu ratni plen u korist drzave.
res derelictae- stvari kojih se vlasnik odrekao ( ako se radi o
res mancipi okupant je tek odrzajem postajao vlasnik, res nec
mancipi pripadale su odmah onome ko ih uzme, ail verovatno ne
okupacijom nego tradicijom ,,neodredjenom licu`` -missilia)
thesaurus- nejasnoce postoje I u pogledu stvari koje je
nepoznato loce sakrilo u zemlju ili zidu gradjevine, a kasnije su
slucanjno otkrivene ( pronalazenje blaga). U kl.doba blago pripada
vlasniku nepokretnosti, a hadrijanovom konstitucijom nalazac je
dobio pravo na polovinu.
*res deperditae- izgubljene stvari nisu predmet okupacije,
nalazac je obavezan da Ih vrati vlasniku.
2. ACCESSIO- PrirastajNepokretne stvari nepokretnoj
1.Alluvio(nanos) je povecanje povrsine priobalnog zemljista do
kojeg dolazi postepenim talozenjem recnog mulja.
2.Alveus derelictus u slucaju da reka napusti korito ili u njoj
nastane ostrvo (insula), vlasnici obalnih imanja delili su
novonastalo zemljiste sredinom recnog toka.
3.Avulsio(odron) postoji kad voda odvoji prepoznatljiv deo
zemljista jednog vlasnika I odnese ga na tudje zemljiste. Ako
biljke sa odronjene zemlje puste korenje u zemljiste na koje ih je
donela voda, pripadaju vlasniku tog zemljista, sve sto je spojeno
sa zemljom deli njenu pravnu sudbinu (superficies solo cedit).
Pokretne stvari nepokretnoj
U kl.pravu smatralo se da do prirastaja dolazi sadjenjem,
sejanjem ili gradjenjem na tudjem zemljistu, kao I u suprotnoj
situaciji- kada neko lice na jedan od tih nacina spoji tudje stvari
sa svojim zemljistem. U oba slucaja primenjivano je nacelo
superficies solo cedit, al ne uvek sa istim pravnim
posledicama.
Actio de tigno iuncto- zgrada pripada vlasniku zemljista, al ne
I ugradjeni delovi ili materijal drugog vlasnika. Po odredbi XII
tablica, on ne moze da ih vindicira dok zgrada postoji, ail ce moci
ako ona bude srusena. Ovom akcijom je mogao da trazi od vlasnika
zemljista dvostruku vrednost materijala ako mu je ukraden, bez
obzira na to ko je to ucinio. Vlasnik zemljista je medjutim sticao
svojinu na materijalu koji je pripadao nesavesnom drzaocu
zemljista.
Pokretne pokretnoj
Ova situacija nastaje kada se 2.stvari koje pripadaju razlicitim
vlasnicima spoje tako da nastane nova stvar koja moze da bude
predmet samo jedne svojine.
1.Confusio-comimixtio: kada je priroda spojenih stvari takva da
se ne moze odrediti koja je glavna a koja je sporedna, nova stvar
ce biti u susvojini ranijih vlasnika srazmerno vrednosti njihovih
stvari.
2.Accessio u uzem smislu: ako je jednoj stvari koja se smatra
vaznijom dodata druga, manje vazna stvar, celina pripada vlasniku
glavne stvari.
*Sabinijanci: smatrali su da je glavna stvar ona koja je fizicki
veca
Prokuleanci: da je to ona koja odredjuje prirodu novonastale
stvari.
3.SPECIFICATIO(prerada)
Pored spajanja sa nekom drugom stvari, promene na postojecim
predmetima svojine mogu da nastanu I radom lica koje nije njihov
vlasnik. U tom slucaju postavlja se pitanje da li se I dalje radi o
istoj stvari na kojoj opstaju postojeca prava, ili je nastala nova
stvar koja ce biti predmet nove svojine.
Sabinijanci: ostaju na stanovistu da preradjena stvar pripada
ranijem vlasniku, ail prihvatajuci da je rec o novoj stvari, tako
da nisu imali prave argumente za svoje resenje.
Prokuleanci: stvorili su novu teoriju, po kojoj preradom nastaje
nova stvar I pripada onome ko je stvorio.
Preovladalo je misljenje prokuleanaca, mozda sa ispravkom da ce
stvar pripasti vlasniku materijala ako moze da se vrati u prvobitni
oblik.
4.PLODOVI
-SEPARATIO: prirodni plodovi postaju samostalne stvari
odvajanjem od supstancije. U t