Rimsko Pravo-opci Dio

Skinuto sa:PORTAL STUDENATA PRAVNOG FAKULTETA U SPLITU www.nasciturus.com

Rimsko pravo: pojam i podjela prvi dio

Rimsko pravo, ius Romanorum, je pravni sistem koji je primjenjivan u rimskoj državi

od njezina osnivanja (754. god. pr. n. e), do smrti cara Justinijana (565. god. n. e).

Iako je Zapadno Rimsko Carstvo propalo 476. god. povijest rimskog prava se smatra

zaokruženom tek smrću cara Justinijana, zbog iznimne važnosti koju ima kodifikacija

donesena u vrijeme njegove vladavine.

Rimljani su pravo nazivali ius. Kako su rimski pravnici bili prvenstveno praktičari,

izbjegavali su definiranje pojmova i formuliranje općih načela. Zbog toga nisu ostavili

ni definiciju prava. Za njih je riječ ius označavala pravo u objektivnom smislu, kao

skup pravnih normi koje propisuju određeno ponašanje pojedinca, ali i pravo u

subjektivnom smislu, kao skup pravnih ovlasti koje pojedinac stekne na temelju

objektivnih pravnih normi.

Na početku je ova riječ označavala vjersku formulu koja obvezuje, ali već u vrijeme

Zakonika XII ploča (V st. pr. n. e), za religijska se pravila koristi riječ fas, dok je termin

ius vezan isključivo za nereligijska, svjetovna pravila.

Ugledni rimski pravnici su ostavili više izreka o pravu u kojima su izražene opće ideje

o pravu, pravičnosti i pravnoj znanosti.

Ulpijan: "Honesto vivere, alterum non laedere suum cuique tribuere." (temeljna

načela prava, iuris praecepta).

(pošteno živjeti, drugoga ne vrijeđati, svakome dati ono što mu pripada)

Celzo: "Ius est ars boni et aequi."

(pravo je umjetnost dobroga i pravicnog.)

Podjela prava koju su izvršili rimski pravnici, velikim je dijelom prihvaćena i u

suvremenoj znanosti.

Ius civile, ius gentium, ius naturale

Rimljani su imali dva pravna sistema: ius civile i ius gentium. Sistem civilnog prava

(ius civile) mogli su koristiti samo rimski građani (cives), dok se drugi sistem (ius

gentium) primjenjivao na sve narode koji su živjeli na teritoriju rimske države. To

znači da su uporedo vrijedila oba načela primjene prava: personalno i teritorijalno.

Pravila civilnog prava primjenjivana su ad personam, samo na Rimljane, dok je ius

gentium primjenjivan ad territorium, na sve stanovnike rimske države.

Rimljani su se u svojim međusobnim odnosima mogli korititi s oba pravna sistema, a

ostali stanovnici (peregrini) samo s ius gentium.

Ius civile je pravni sistem sastavljen od pravila koja su nastala u najstarijem razdoblju

rimske historije. Kasnije su ova pravila kodificirana u Zakoniku XII ploča i

dopunjavana zakonima (leges), djelatnošću gradskog pretora i odlukama senata.

Staro civilno pravo je bilo strogo formalistično, konzervativno i siromašno jer je

nastalo u vrijeme kada je Rim bio siromašna i mala država. Zbog tih karakteristika

civilnog prava Rimljani su svoje međusobne odnose radije rješavali pravilima iz ius

gentium, jer je ovaj pravni sistem bio mnogo razvijeniji i manje formalan.

Pravila ius gentiuma su nastala u svezi sa trgovinom i prometom s peregrinima, koji

se zbog načela personaliteta nisu smjeli koristiti civilnim pravom. Za rješavanje

odnosa peregrina iz raznih provincija, kao i Rimljana i peregrina bio je nadležan

poseban pravosudni magistrat - Praetor peregrinus, koji nije bio formalno vezan za

civilno pravo.

Ius gentium je vršilo snažan utjecaj na ius civile jer je cijeli niz ustanova i načela (bon

fides, konsenzualni kontrakti) uključen u ius civile. Usporedo s odgovarajućim

društvenim i privrednim promjenama nestala je razlika između ova dva pravna

sistema i sredinom principata došlo je do njihovog stapanja. U III st. n.e razlika

između njih nema više nikakav značaj.

Ius naturale obuhvaća one ustanove koje su zajedničke svim živim bićima. Ius

naturale je shvačeno kao pravo koje pripada svakom živom biću, već samim

njegovim postojanjem i koje postoji van svih ustanovljenih državnih pravnih sistema i

bez zakonodavčeva izričitog priznavanja. U Justinijanovim Institucijama ius naturale

shvaća se kao nepromjenjivo, metafizičko pravično pravo. Međutim, upravo razvojem

rimskog prava najbolje se pokazuje da ne postoji metafizičko, nepromjenjivo, idealno

pravo.

Izvori za rimsku pravnu povijest

Izvori prava obuhvaćaju:

* izvore prava u materijalnom smislu (fontes iuris essendi)

* izvore prava u formalnom smislu (fontes iuris cognoscendi)

Izvori prava u materijalnom smislu su akti kojima država stvara pravo.

U rimskom pravu to su:

1. običajno pravo (consuetudo mores)

2. zakoni (leges)

3. magistratski edikti (magistratuum edicta)

4. djelatnost pravnika (responsa prudentium)

5. mišljene senata (senatus consulta)

6. carske konstitucije (constitutiones principum)

Izvori prava u formalnom smislu su pojave i oblici iz kojih se može saznati sadržaj

nekog prava.

U rimskom pravu to su:

1. sačuvana djela uglednih rimskih pravnika (Justinijanove kodifikacije, Gajeve

institucije)

2. sačuvane javne i privatne isprave

3. djela nepravnih pisaca (književnika, ekonomista, historičara, govornika itd.)

4. epigrafski natpisi (natpisi na hramovima, nadgrobnim spomenicima, javnim

građevinama)

5. zapisi sa papirusa

Klasična periodizacija rimske pravne povijesti

Prvo razdoblje predstavlja razdoblje stvaranja države. Taj period je poznat pod

imenom doba "kraljevstva." Traje od pojave Rimljana (754. god. pr. n. e) do

svrgavanja kraljeva (509. god. pr. n. e).

Drugo razdoblje je doba republike. Dijeli se na period rane i period kasne republike.

Period rane republike traje od 509. god. pr. n. e do 201.god. pr. n. e, a period kasne

republike od 201. god pr. n. e do 27. god. n. e. U periodu republike Rim je dosegnuo

svoj vrhunac.

Treće razdoblje je period principata. Traje od stupanja Oktavijana Augusta na vlast

(27. god. n. e) do Dioklecijana (284. god. n. e). Preživjeli robovlasnički odnosi u ovom

periodu izazivaju političku i privrednu krizu koja će eskalirati u četvrtom razdoblju.

Četvrto razdoblje je period dominata. U ovom periodu car postaje dominus,

odnosno neograničeni vladar. Rezultira popašću Zapadnog Rimskog Carstva (476.

god.), a traje od 284. god. do smrti cara Justinijana (565. god.) zbog važnosti njegove

kodifikacije za dalju sudbinu razvoja rimskog prava.

Sa stajališta razvoja prava može se zaključiti da se period "kraljevstva" i

rane republike podudara sa civilnim pravom, period kasne republike sa

pretorskim (honorarnim pravom), period principata sa klasičnom

jurisprudencijom i period dominata s postklasičnim (carskim) pravom.

"Kraljevstvo" (754. god. pr. n. e - 509. god. pr. n. e)

Prema legendi Rim su osnovali blizanci Rem i Romul 754. god. pr. n. e. U to vrijeme

rimsko društvo se nalazi na prijelazu iz stadija barbarstva u stepen civilizacije.

Njihovo uređenje ima oblike vojne demokratije, gube se elementi prvobitne zajednice

i rodovskog uređenja. Međutim, još uvijek nije izgrađena državna organizacija.

Po tradiciju rimsku državu je stvorilo 300 rodova (gensova) koji su bili udruženi u 30

bratstava (curia). Te kurije su bile udružene u tri plemena: Ramne, Ticije i Lucere

(Ramnes, Tities i Luceres), a njihov savez je činio rimski narod ili Populus Romanus.

Usavršavanje načina proizvodnje. podjela rada, imovinska diferencijacija između

članova gensa, postanak ropstva, uspješni pljačkaški pohodi su imali za posljedicu

propadanje gensova i gentilnog uređenja. Iz nekadašnje pripadnosti gensu izvodilo se

kasnije nasljedno i tutorsko pravo, u slučaju kada nije bilo bližih srodnika.

Deset gensova je sačinjavalo kuriju . Kurije su imale političko-upravni, vojni i religijski

značaj. Najviši organ vlasti bila je narodna skupština (comitia), ustrojena po kurijama

(comitia curiata). Skupština se sastajala 2 puta godišnje. Odlučivala je o ratu i miru i

birala "kralja," pred njom se vršilo posinjenje svojevlasnih osoba (adrogatio), te

očitavala posljednja volja (testamentum).

Deset kurija je sačinjavalo tribus. Podjela na plemenske tribuse je imala najčešće

vojni značaj pošto je svaki tribus davao po jednu centuriju (100 konjanika i 1000

pješaka).

Drugi organ vojne demokratije je senat (senatus) u koji su ulazile starješine gensova.

Senat je davao odobronje na odluke skupština (auctoritas patruum) i izvršavao ih, a

bio je i savjetodavni organ "kralju" (consilium regis).

Najstarije razdoblje rimske pravne povijesti je "kraljevstvo," prema institutu "kralja"

(rex) iako se nije radilo o monarhu u klasičnom smislu. On je biran na skupštinama i

objedinjavao je neke političke, vojne, sudske i vjerske funkcije. Kasnije se izdvojio i

poseban vjerski poglavar pod imenom pontifex maximus.

Pučanstvo u periodu "Kraljevstva"

Već u najstarijem razdoblju historije dolazi do diobe pučanstva na slobodne i robove.

Ta dioba je nastala po principu robovlasničke države, gdje se društvo grubo moglo

podijeliti na robovlasnike i robove. Robovlasnici su se dalje dijelili na niži i viši sloj,

gdje su patriciji pripadali višem i bogatijem sloju, koji je uživao političku moć, za

razliku od nižeg sloja koji su činili plebejci i koji nisu imali jednaka ni ekonomska ni

politička prava kao patriciji. To je bilo normalno jer su se neki izdvojili kao sposobniji

te su upravljali slabijima. U kategoriji slobodnih ljudi ulazili su patriciji i plebejci, a

postojala je i kategorija ovisnih ljudi, tzv. klijenti. Zbog nejednakosti iz kategorije

slobodnih ljudi dolazi do borbe između viših i nižih slojeva, povlaštenih i podređenih.

Cilj tih borbi jeste da se izjednače u ekonomskom i političkom pogledu. Kasnije te

borbe prelaze u formu građanskih ratova.

Patriciji su bili punopravni članovi stare gentilne organizacije. Zbog toga su se samo

oni mogli koristiti zajedničkim šumama i pašnjacima (tzv. ager gentilicius).

Novoosvojena zemlja je postajala njihov plijen. Jedino su njima pripadala sva

građanska i politička prava. Kao vladajući stalež za sebe su zadržali pravo davati

članove senata i kurijatskih skupština, obnašati magistrature i svećeničke službe (ius

honorarum). Bavili su se zemljoradnjom, što im je omogućilo privrednu prevlast.

Plebejci su bili slobodni ljudi čije podrijetlo nije sa sigurnošću utvrđeno. U odnosu na

patricije bili su dosta diskriminirani u političkom i privrednom pogledu jer nisu

pripadali staroj gentilnoj organizaciji. Bavili su se obrtom i trgovinom koji u ono

vrijeme nisu bili unosni zbog općeg siromaštva. Imali su pravo sklapati pravne

poslove civilnog prava (commercium) da bi mogli trgovati s patricijama (nisu imali

pravo na ius conubii). Najveći dio ratnog plijena i osvojena zemlja su pripadali

patricijama. Zbogt toga su bili prinuđeni zaduživati se pod nepovoljnim uvjetima kod

patricija sklapajući ozloglašeni oblik starinskog zajma (nexum) koji je dužnika, koji ne

bi vratio dug pretvarao u roba. To su bili razlozi zbog kojih su plebejci vodili borbe za

političku emancipaciju. Taj položaj plebejaca je bio popravljen reformom Servija

Tulija, donošenjem Zakonika XII ploča, uvođenjem novih magistratura (plebejski

tribuni), ukidanjem dužničkog ropstva, smanjenjem kamatne stope i agrarnim

reformama.

Klijenti su bili slobodni siromašni pučani koji su se stavljali pod zaštitu nekog

patricija (patronus). Odnos između klijenta i patronusa je predstavljao osobnu vezu s

obostranim pravima i obvezama. Klijenti su imali pravo glasa u kurijatskoj skupštini.

Robovi (instrumentum vocalae) u ovom razdoblju nemaju veliku ulogu u privrednom

životu. Robovi nisu smatrani subjektima, već objektima prava. Svi su članovi porodice

prinuđeni raditi. Zato ropstvo ima patrijarhalni karakter. Izvori ropstva su bili ratovi i

dužničko ropstvo. Položaj robova u ovo vrijeme nije bio puno gori od položaja

klijenata.

Pojašnjenje latinskih pojmova: period "Kraljevstva"

- gens - rod

- curia - bratstvo

- Populus Romanus - rimski narod

- comitia - narodna skupština

- cumitia curiata - kurijatska narodna skupština

- adrogatio - posinjenje svojevlasnih osoba

- testamentum - posljednja volja

- tribus - pleme

- senatus - senat

- auctoritas patruum - odluke skupštine

- consilium regis - savjetodavni organ "kralju"

- rex - "kralj"

- pontifex maximus - poseban vjerski poglavar/vrhovni svećenik

- ager gentilicius - zajednička imovina (misli se na šume i pašnjake)

- ius honorarum - pretorsko/honorarno pravo; pravo davanja članova senata i

kurijatskih skupština; obnašanje magistrature i svećeničke službe

- ius conubi(i) - zakonit brak patricija i plebejaca

- nexum - zajam

- patronus - zaštita jednog patricije

- lex Hortensia - Hortensijev zakon; određen da zaključci plebejskih skupština

obvezuju cijeli narod

- pontifices - svećenici

- causa - ekonomski cilj

- lex duodecim tabularum - Zakonik XII ploča

- manus iniectio - ovrha/način izvršenja sudske presude

- ius publicum - javni delikti i kazneni postupak

- ius sacrum - pravila o religijskim obredima

- talion - "oko za oko, zub za zub" kazna

- stipulatio - kupoprodaja

- iniuria - tjelesna povreda

- furtum - krađa

- pater familias - obiteljski starješina; biran da bi predstavljao odredjenu porodicu u

pravnom smislu

- instrumentum vocalae - "oruđa koja govore," misli se na robove

- commercium - pravo sklapanja pravnih poslova u sklopu civilnog prava

Objavljeno u 21:30, 2 komentar(a), print, #

Pojašnjenje latinskih pojmova; uvod

- ius Romanum, ius Romanorum - Rimsko pravo

- ius - pravo/svjetovna pravila

- fas - religijska pravila

- ius civile - civilno/građansko pravo

- cives - građani

- ius gentium - pravni sistem primjenjivan na sve narode koji su živjeli na rimskom

teritoriju (peregrini)

- leges - zakoni

- praetor peregrinus - poseban pravosudni magistrat nadležan za rješavanje odnosa

peregrina kao i Rimljana i peregrina

- ius naturale - one ustanove koje su zajedničke svim živim bićima; pravo koje se

nasljeđuje rođenjem

- fontes iuris essendi - izvori prava u materijalnom smislu

- fontes iuris cognoscendi - izvori prava u formalnom smislu

- consuetudo mores - običajno pravo

- magistratuum edicta - magistratski edikti

- responsa prudentium - djelatnost pravnika

- senatus consulta - mišljenje senata

- constitutiones principum - carske konstitucije

Reforme Servija Tulija (Ustav); borbe patricija i plebejaca

Za vrijeme "Kraljevstva" dolazi do prelaza iz pred državnih u državne oblike

organizacije i naćina rada. Proces nastajanja države postaje povezan sa imovinskom

diferencijacijom, koja je rezultat prirodnih razlika među ljudima. Osnovni metod

razvoja i širenja države bilo je osvajanje novih teritorija. Pošto su se moćniji i bogatiji

počeli izdvajati, Servije Tulije vrši podjelu čitavog stanovništva u pet imovinskih

razreda/imovinski cenzusi. Svaki razred je bio dužan da formira centurije, odnosno

vojne jedinice od po 100 vojnika. Najbogatiji su imali najviše i najbolje opremljenje

centurije pa samim time stiču predispozicije za daljnja osvajanja. Oni su donosili i

odluke u skupštinama koja sad dobiva naziv comitia centuriata, po principu jedna

centurija jedan glas.

Prva dva razreda su stekla pravo donošenja odluka u skupštinama zbog velikog broja

centurija koje su posjedovali. Gens gubi važnost, a postepeno se formiraju

teritorijalne jedinice/tribusi. Postojale su dvije vrste tribusa:

1. tribus urbanae (gradska sirotinja koja ima manji broj centurija, samim time i

manji broj glasova u skupštinama.)

2. tribus rusticae (seoski tribusi, koji su osnivali bogati i kojih je bio veći broj.)

Nakon toga se osnivaju skupštine pod imenom comitia tributa, a glasovanje je sada

po principu jedan tribus, jedan glas. Ove reforme su izazvale još veća osvajanja.

Borbe patricija i plebejaca

Borbe su se desile na ekonomskom i političkom planu. Politički sistem je najviše

nalikovao kastinskom sistemu, zatvorenoj grupaciji.

Bio je zabranjen brak patricija i plebejaca, sve do donošenja lex canulea, zakona koji

je taj brak odobrio. Sve važnije funkcije su se nalazile u rukama patricija i iz zbog

toga plebejci vrše samoorganizaciju i formiraju sabor u kojem se donose odluke. Te

odluke su nazvane PLEBISCITI, odnosno odluke naraoda. One su se na početku

ticale samo plebejaca, ali donošenjem lex Hortensia. zaključeno je da te odluke

obavezuju cijeli narod. Plebejci su također izabrali svog narodnog tribuna kojeg su

štitili.

Na polju pava plebejci nisu imali prava, jer je primjena prava bila namijenjena

patricijima. Postojao je i problem tehničke prirode, jer su se ispreplela pravna i

religijska pravila/ius i fas.

Pravom su se bavili sveštenici/pontifices, koji stvaraju pontificalno pravo. Ono nije

bilo objavljeno pa plebejci nisu upućeni u pravila. Zbog toga su nečesto bili žrtva

zloupotrebe, zato su se i zalagali da se pravo javno objavi.

Nastankom Zakonika XII ploča po prvi put pravo je sakupljeno i objavljeno. Na

ekonomskog pogledu dolazi do pokušaja agrarnih reformi. Prvi put se javlja

organizovanje kroz partije. Postojale su:

* Optimata - partija imućnih

* Populara - partija obespravljenih

Agrarne reforme braće Grah

Agrarne reforme su predstavljale set agrarnih zakona, čija je suština bila uvođenje

zemljišnog maksimuma od 500 jugera ravnomjerno raspodjeljene zemlje. Na čelu

reforme su se nalazili Tiberije i Gaj Grah. Iako je ta ravnomjerna podjela zemlje

trebala pomoći popularima, taj cilj nikada nije ostvaren. Mijenjanje svojinske

strukture jedne države je najteži dio posla, zato ubrzo braća bivaju ubijena. Pitanje

svojinske izmjene ostaje neriješeno.

510. god. protjeran Takvinije, posljednji "kralj." Tim činom prestaje period

kraljevstva i dolazi do nastanka republike.

Pravo razdoblje "kraljevstva;" staro ius civile

Ius civile je pravo razdoblje "kraljevstva" i rane republike. U prvom razdoblju rimske

pravne povijesti vrijedi staro ius civile, čiji su osnovni izvori običaji. Novonastala

država je formirala svoje pravo tako što je iz običaja preuzela, sankcionirala i

prilagodila ona pravila koja su odgovarala njezinim interesima i potrebama.

Karakteristike starog civilnog prava

Staro civilno pravo je nastalo u vrijeme kada je privrednu osnovu rimskog društa

činilo kućno privredovanje. Osnovne djelatnosti su bile zemljoradnja i stočarstvo,

kojima su se bavili svi članovi kućanstva. Svaka je porodica zadovoljava svoje

potrebe radom. Višak proizvoda je bio minimalan pa su slučajevi razmjene bili rijetki.

Opće siromaštvo, još uvijek nedovoljno razvijene funkcije države i primitivan

mentalitet su stvorili nerazvijen i primitivan pravni sistem. Još uvijek je postojao

elemenat kolektivnog vlasništva naslijeđen iz gentilnog uređenja. Privatno vlasništvo

se tek razvija i učvršćuje, posebice preko porodičnog starješine, čija vlast nad

članovima porodice i porodičnom imovinom postaje neograničena. Razmjena dobara

je bila nerazvijena, pa je i obvezno pravo bilo siromašno. Pravo je u ovom razdoblju

bilo u uskoj vezi sa religijom. Jedini poznavatelji i čuvari pravnih poslova bili su

svećenici (pontifices), a vrhovni svećenik (pontifex maximus) je bio nadležan za

autentično tumačenje pravnih propisa. Ipak već u ovom razdoblju počinje se odvajati

pravo od religije, tj. svjetovna pravila (ius) od religijskih (fas). Primitivni uvjeti u

kojima se odvijao pravni život imali su za posljedicu da je forma u kojoj je pravni

posao poduziman, bila od presudne važnosti za njegovu valjanost. Pravnu zaštitu su

uživali samo oni poslovi koji su bili sklopljeni u unaprijed propisanoj formi. Ta se

forma sastojala u izgovaranju svečanih riječi i vršenju određenih gesta, stoga se

može zaključiti da pravne poslove obilježava izraziti formalizam i simbolika.

Dužnik mora ispuniti obvezu, jer ga na to prisijlavaju izgovorene riječi i geste. Nije se

uvažavala volja stranaka, kao ni ekonomski cilj (causa) koji su stranke htjele postići

pravnim poslom. Zato pravne poslove ovog razdoblja karakterizira apstraktnost.

Rimsko pravo je u najstarijem razdoblju bilo i mnogo konzervativno, jer su Rimljani

smatrali da su božanski preci i religija stvorili svečane formule kojima su sklapani

poslovi, te da ih zbog toga nije moguće mjenjati niti je lahko stvarati nove.

Staro ius civile bilo je nedostupno pokorenim narodima ne samo zbog njegove

konzervativnosti nego i zbog načela personaliteta koje je vrijedilo i u starim

pravima. Propisima civilnog prava su se mogli koristiti samo Rimljani. Personalnost je

još jedno bitno obilježje civilnog prava.

Rimsko pravo najstarijeg razdoblja karakterizira i primitivizam koji se najviše

očitavao u oblasti zaštite prava. Sve do II st. n. e bila je dopuštena samopomoć kao

način zaštite privatnih prava. Rimski građani su putem samopomoći prinuđivali

sugrađane na ispunjavanje obveza. Tek kada sami u tome ne bi uspjeli, tražili su

intervenciju državnig organa.

Zakonik XII ploča - "Lex duodecim tabularum"

U prvim fazama razvoja cilivnog prava bila je karakteristična čvrsta povezanost vjerskih pravila označenih terminom FAS sa pravnim pravilima

terminom IUS.Stvaranjem IUS i FAS, primjenom i tumačenjem prava u ovom periodu bavili

su se sveštenici - pontifici, pa se pravo nazivalo pontifikalno pravo. Vremenom će se pravom početi baviti i svjetovna lica - laici i to uglavnom iz redova patricijskog društvenog sloja. Sadržaj pravnih propisa tada nije bio

dostupan široj javnosti što je imalo za posljedicu vršenje značajnih zloupotreba u primjeni prava.

Zbog toga su plebejci kao primarni cilj svojih političkih borbi imali u objavljivanju prava. Taj cilj je postignut donošenjem Zakonika XII ploča -

"Lex duodecim tabularum." Pod jakim pritiskom plebejaca u narodnim skupštinama formirana je komisija od deset patricija koji su nazvani

decenvisi legibus scribundus /desetorica koji pišu zakone. Ova komisija je posjetila Grčku kako bi se upoznala sa tamo već izvršenim

sličnim zakonskim reformama, poznatim pod nazivom Solonovi zakoni. Nakon toga, kad su se vratili, desetorica su sačinili prvi tekst deset ploča zakonika da bi kasnije nakon što se vidjelo da je ostalo mnogo neriješenih pitanja bile donesene još dvije ploče zakona. Zakonik XII ploča predstavlja

prvu jedinstvenu kodifikaciju tada važećeg prava u Rimskoj državi.Zakonik je regulirao sljedeći odnos: prve tri ploče su bile posvećene

rimskom sudskom postupku, tako da je 1. ploča regulirala pitanje poziva na sud (in ius vocatio), 2. ploča je regulirala pitanje vođenja sudske rasprave,

3. je posvećena načinu izvršenja sudske presude (manus iniectio),4. obiteljsko pravo,

5. tutorstvo i nasljedno pravo,6. vlasništvo i pravni poslovi,

7. susjedovni i međašni odnošaji,8. delikti (uglavnom privatni),

9. javni delikti i pravni postupak (ius publicum),10. ius sacrum

11. i 12. ploča nadopuna ostalim pločamaČinjenica da su upravo prve tri ploče bile posvećene sudskom postupku,

objašnjava se zahtjevima plebejaca, da se ova pitanja što detaljnije reguliraju kako bi se što više ograničio prostor mogućih zloupotreba, a na

štetu plebejaca.Tekst zakona je objavljen na bronzanim pločama koje su bile izložene na

rimskom trgu ForumRomanum. 390. godine nakon upada Gala u Rim, te ploče su bile uništene.

Nakon toga postavlja se pitanje kako je uopće sačuvan tekst Zakonika.O tome mnogo možemo saznati iz zapisa Cicerona koji tvrdi da je Zakonik

imao veliki autoritet nad rimskim društvom, te da su ga đaci u školama učili napamet. Tako je usmena tradicija predstavljala način prenošenja tog

sadržaja. Sa pojavom prvih pisanih djela rimskih pravnika ta tradicija je fragmentarno zapisana u tim djelima, a na osnovu pismene ostavštine

humanisti su uspjeli izvršiti veoma uspješne rekonstrukcije teksta zakona.Zakon u sebi sadrži određene nazadne principe, poput taliona u kažnjavanju

("oko za oko, zub za zub"), zatim vrlo mali broj odredbi se tiče obveznog prava, što se objašnjava niskim stupnjem privrednog razvoja tog perioda.

Na pitanje do kada je zakon bio na snazi, može se reći da je formalnopravno ovaj zakon važio tokom cjelokupne pravne rimske historije, sve do

donošenja Justinijanove kodifikacije. S druge strane, rješenja tog zakona su od strane društvene prakse napuštena, jer nisu pružala odgovore na pitanja

koja je postavljala novonastala praksa 451 god. pr. n. e.Pravna i poslovna sposobnost - CAPUT i STATUS

Pravo osoba u rimskom pravu obuhvaća dvije osnovne skupine pravnih pravila:

statusno i obiteljsko pravo.

Statusno pravo regulira pitanja pravne i djelatne sposobnosti subjekata

prava kao sudionika u javnom i privatnom životu Rima koji se odvija izvan

kruga obitelji.

Obiteljsko pravo uređuje pravni položaj pojedinih osoba unutar rimske

obitelji.

OSOBA - pojam koji označava sposobnost biti nositelj prava i obveza.

PERSONA - označava se "čovjek" bez obzira da li se radi o slobodnoj osobi ili robu.

CAPUT - označava položaj pojedinca u pravu.

CAPACITAS - ukazivao samo na sposobnost stjecanja prava iz nasljedstva.

STATUS - položaj u društvu i obitelji.

Pravna sposobnost - CAPACITAS IURIDICA je svojstvo biti nositeljem prava i

obveza.

SUBJEKT PRAVA - osoba koja ima pravnu sposobnost tj. fizička osoba (persona

physica).

U rimsko doba je punu pravnu sposobnost imao samo pater familias (svojevlasna

osoba personae sui iuris), koji je bio na čelu rimske obitelji. Osobe koje su bile

podložne njegovoj vlasti nisu imale pravnu sposobnost (personae alieni iuris).

Pravna sposobnost je prestajala prirodnom i građanskom smrću - gubitak slobode i

gubitak rimskog prava građanstva.

PRAVNE OSOBE (PERSONA IURIDICA, PERSONA MORALIS) ili UNIVERSITATES

predstavlja kolektiv, skup fizičkih osoba i imovine s posebnom namjenom kojima

pravni poredak priznaje svojstvo subjekta prava.

DJELATNA SPOSOBNOST (CAPACITAS AGENDI) - sposobnost preduzimati pravne

poslove.

DELIKTNA SPOSOBNOST - sposobnost odgovaranja za svoje protupravne radnje.

Osoba ne mora imati i deliktnu i pravnu sposobnost.

Rimljani su poistovjećivali spolnu zrelost (pubertas) sa djelatnom sposobnošću.

Djeca do 7. godina INFANTES su bila potpuno djelatno nesposobna.

Osobe od 7. do 12. godina (za djevojčice) i 14. godina (za dječake) MAIORES su

imale ograničenu djelatnu sposobnost.

Osobe starije od 12/14 godina su smatrane punodobnim PUBERES i potpuno djelatno

sposobnim.

NASCITURUS pravilo: nasciturus pro iam nato habetur, quotiens de commodis

eius agitur.

začeto a još nerođeno dijete, smatrat će se rođenim u času ostaviteljeve smrti

ukoliko se radi o zaštiti njegovih interesa o nasljeđivanju.

COMMORIENTES: u slučaju smrti više osoba istodobno, koje su međusobno

zakonski nasljednici, klasično pravo je smatralo da su život izgubile istovremeno, dok

se ne bi drugačije dokazalo.

Pravni subjektivitet prestaje smrću.

RECEPCIJA RIMSKOG PRAVA

Rimsko pravo tokom 15. i 16. st. počelo se ponovo upotrebljavati kao pozitivno pravo

u mnogim državama srednje i zapadne Evrope. Ova pojava se naziva recepcijom

rimskog prava, a takvo rimsko pravo se naziva OPĆE PRAVO.

Nakon povratka sa školovanja na sveučilištima u sj. Italiji pravnici su u svojim

gradovima sve više primjenjivali rješenja koja nudi Justinijanova kodifikacija. U

Njemačkoj, na temelju naredbe vladara, počelo se primjenjivati rimsko pravo.

Recipirano rimsko pravo je dopunjavano u svakoj zemlji običajnim pravom i

prilagođavano potrebama.

Pravnici koji su proučavali rimsko pravo nazivaju se kameralisti ili pandektisti, a pravo

koje je stvoreno pandektnim pravom. Savremena upotreba Pandekata je

PANDEKTISTIKA.

Veliki značaj za izučavanje imaju pravne škole koje su nastale pod uticajem

humanizma i renesanse. Tu spada Francuska historijska škola (škola elegantne

jurisprudencije), koja je insistirala na originalnim tekstovima i čistim izvorima,

odbacujući tumačenja glosatora i postglosatora (objavili autentično izdanje

Justinijanove kodifikacije pod imenom CORPUS IURIS CIVILIS).

Postojala je i škola prirodnog prava u Nizozemskoj, pod čijim su utjecajem nastali

zakonici u Bavarskoj, Pruskoj, Austriji, Francuskoj i Njemačkoj, a kao reakcija na ovu

školu nastala je i njemačka historijska škola.

Osnovna tri principa koja su omogućila recepciju:

1. privatno pravo vlasništva

2. ravnopravnost

3. testament

Justinijanova kodifikacija - CORPUS IURIS CIVILIS

Justinijan je bio posljednji car Rimskog Carstva koji je već na početku vladavine

odlučio kodificirati cjelokupno rimsko pravo: IUS i LEGES.

Za kodifikatorski posao je formirana komisija od istaknutih pravnika i profesora sa

Tribonijanom na čelu.

529. godine stupa na snagu CODEX IUSTINIANUS - zbirka carskih konstitucija

izdatih prije Justinijana i prilagođenih novim potrebama. Taj kodeks nije sačuvan.

533. godine proglašene su DIGESTA ili PANDACTAE - veliki zbornik pravničkog

prava - IUS. Od 50 knjiga sve osim 30. 31. i 32. se dijele na titule, koje se sastoje od

fragmenata, uzetih iz djela rimskih pravnika. Veći fragmenti su dalje podijeljeni na

uvod - principum i paragrafe. Digeste imaju posebnu vrijednost jer su Justinijanovi

kompilatori u naslovu svakog fragmenta označili ime pravnika i naziv djela uzetog

teksta. Najveći broj tekstova je uzet od pravnika koji su sačinjavali "senat mrtvih"

(Ulpijan, Paul, Papinijan, Scevola, Julijan, Gaj itd.)

Najveći dio Digesta se odnosi na privatno pravo, pa su one važan izvor za recipirano

(pandektno) pravo.

INSTITUTIONES - predstavljaju priručnik rimskog prava sa zakonskom snagom.

Napisane su po uzoru na Gajeve Institucije sa podijelom na 4 knjige, koje se dijele

na titule i paragrafe. Tu je obrađeno statusno, obiteljsko, stvarno, obvezno i

nasljedno pravo, kao i pitanja građanskog i kaznenog postupka. Nakon objavljivanja

Kodeksa Justinianusa, Justinijan je donio 50 novih konstitucija koje su 534. godine

objavljene pod imenom CODEX REPETITAE PRAELECTIONIS.

Nakon kodifikacije Justinijan je objavio i NOVELLAE koje se odnose na sva područja

privatnog života. One su sačuvane u privatnim zbirkama.

Klasična rimska jurisprudencija

U razdoblju principata pravnička djelatnost doživljava veliki procvat. To je razdoblje

kada su živjeli najpoznatiji rimski pravnici. Glavna je pažnja pravnika posvećena

izgradnji privatnog, imovinskog prava, u centru s ustanovom privatnog vlasništva.

Rimski pravnici su bili praktičari. Njihova responsa se odnosi na rješavnje pojedinih

praktičnih slučajeva (casus), pa je njihova djelatnost pretežno kazuistička. Djelatnost

rimskih pravnika - responsa prudentium je bila izražena kroz tri djelatnosti:

1. RESPONDERE - davanje mišljenja učenih pravnika na konkretna pravna pitanja

2. CAVERE - sastavljanje tužbi i žalbi - kantelalna jurisprudencija

3. AGERE - djelatnosti pravnika nižeg nivoa

Počevši od Augusta, princepsi su najuglednijim i njima odanim pravnicima dodjeljivali

posebnu ovlast za davanje stručnih mišljenja tzv. ius publicae respondendi ex

auctoritate principis, pa je sudac i pravno bio obvezan takvim mišljenjem, zbog

careva autoriteta.

Sudija je mogao presuditi pozivajući se na mišljenje nekog pravnika. Problem je

nastao kada su se sudovi zasitili mišljenjima raznih pravnika. Nakon donošenja

Zakona o citiranju - Lex citationis, uvažavala su se citirana mišljenja samo pet

pravnika:

1. Ulpinijan

2. Paul

3. Gaj

4. Papinijan

5. Modestin

Ako su podijeljena mišljenja pravnik Papinijan je imao prednost.

Početkom principata spominju se i dvije pravne škole: Prokulovci i Sabinovci.

Osnivač Prokulovske škole je bio Anstitius Labeo, škola je dobila ime po njegovom

sljedbeniku - Prokulu, a najistaknutiji pravnici su bili: Proculus, Nerva, Pegasus i

Celsus. Osnivačem Sabinovske škole, smatra se Ateius Capito, ali je škola dobila

ime po njegovom sljedbeniku - Masuriju Sabinu. Najznačajniji predstavnici su bili:

Masurije Sabinus, Kasije Longinus i Salvius Iulianus. Pisana djela rimskih

pravnika se prema sadržaju mogu svrstati u nekoliko kategorija:

RESPONSA QUESTIONES ili EPISTOLAE DISPUTATIONES - djela koja su

sadržavala mišljenja i odgovore o konkretnim slučajevima;

LIBRI AD EDICTUM - komentari pretorskom ediktu i civilnom pravu;

DIGESTA - prema određenom redoslijedu obrada civilnog i pretorskog prava;

INSTITUTIONES, REGULAE i DEFINITIONES - pisani sistematskim, a ne

kazuističkim načinom, obrađuju civilno i honorarno pravo itd...

IUS HONORARIUM - pretorsko pravo

Sporovi čija rješenja nisu bila pružena civilnim pravom, nadomjestio je novi

pravosudni magistrat - PRETOR. Rimljani su imali dva pretora: gradski pretor

(praetor urbanus) - koji je bio nadležan za sporove između rimskih građana i

peregrinski pretor (praetor peregrinus) - koji je bio nadležan za sporove između

rimskih građana i peregrina i peregrina međusobno.

Prilikom stupanja na dužnost, pretori su bili dužni obznaniti program svoga rada u

formi tzv. petorskog edikta (edictum). U tom programu oni su označavali odnose

kojim će pružati pravnu zaštitu, kao i pravna sredstva te zaštite (putem tužbi - actio i

prigovora na tužbu - exteptio* kao i drugih pravnih sredstava).

Taj pretorski edikt (edictum) je u početku saopćavan u usmenoj formi, a kasnije i u

pismenoj (album). Pretori su imali potpunu slobodu djelovanja, tako da edikt jednog

pretora nije obvezivao njegovog sljedbenika, međutim s vremenom će određena

rješenja, prihvaćena u praksi biti preuzeta i prenešena iz jednog u drugi edikt, tako

da nastaje jedan prenosni dio edikta - edictum translatitium.

Kriterij kojim se pretor rukovodio bilo je načelo pravičnosti - aequitas. Sve se više

uvažava dobra vjera - bona fides, koja u pravnim poslovima postaje pravni pojam.

Pretor nije bio zakonodavac. Nije smio ukinuti stare, niti donositi nove zakone.

Njegova funkcija je bila tumačenje prava. Pretor nije neposredno odlučivao u

sporovima. Donošenje presude je prepušteno sucu. Pretor je utvrđivao postoje li

pretpostavke za vođenje spora, te bi odobrio tužbu - actionem dare ili je uskratio -

actionem denegare.

STATUS FAMILIAE

STATUS FAMILIAE - položaj osobe u rimskoj obitelji. Građani su se dijelili na

svojevlasne osobe - PERSONAE SUI IURIS i osobe pod očinskom vlašću -

PERSONAE ALIENI IURIS. Pater familias je bio jedina osoba SUI IURIS u rimskoj

obitelji. Podčinjene osobe su mogle sklapati brak, imati aktivno i pasivno biračko

pravo, ali su bile onemogućene u sklapanju pravnih poslova.

Podčinjene osobe nisu imale svoju imovinu i sve što bi stekle pripadalo je obiteljskoj

starješini. Pater familias je mogao, ali nije morao, plaćati njihove dugove, jer su oni

imali karakter naravnih obveza.

STATUS CIVITATIS

Slobodni stanovnici Rima su mogli biti: rimski građani - CIVES, Latini i peregrini. U

razdoblju republike Latinima je priznat civitet, a car Karakala je svim slobodnim

stanovnicima Carsta podijelio pravo građanstva.

Rimskim građaninom se postaje rođenjem od roditelja Rimljana, ili od oca Rimljane i

majke Latinke s IUS CONUBII, manumisijom po civilnom pravu, dodjeljivanjem

građanstva pojedinačnom odlukom ili zakonom.

Gubi se: progonstvom, preseljenjem u provincije i dobivanjem prava građanstva u

drugom gradu. Građanin koji ima punu pravnu sposobnost - CIVIS OPTIMO IURE

jedino je pater familias. On je imao: rimsku obiteljsku vlas - PATRIA POTESTAS,

aktivno biračko i pasivno biračko pravo (IUS HONORUM), pravo stjecanja

imovinskog prava civilnog prava, pravo vlasništva, oporučnu sposobnost (da bude

imenovan za nasljednika i napravi oporuku), sposobnost sklapanja imovinskopravnih

poslova, biti stranka u civilnom pravu, sklopiti valjan brak - IUS CONUBII i tria

nomena (pravo na vlastito ime, obiteljsko i nadimak).

Ova prava su uživali samo patriciji, nobili i honestioresi.

ŽENE NIKADA NISU BILE RAVNOPRAVNE S MUŠKARCIMA. (i propade Rimsko

Carstvo )

Gubitak ili smanjenje građanskih prava bila je sankcija radi nedopuštenog i(li)

nečasnog ponašanja.

15.12.2006.

Stanja slična ropstvu

U rimskom pravu postoji niz slučajeva gdje fizička osoba ne gubi status libertatis, ne

gubi slobodu, ni građansko pravo, ali se nalazi u položaju sličnom ropstvu.

OSOBE IN MANCIPIO - koje je njihov pater familias otuđio drugom starješini

obitelji u obliku mancipacije. To je pater familias mogao uraditi u svrhu dobivanja

novca, iznajmljivanja radne snage, ili ako nije htio preuzeti odgovornost za delikt.

Mancipirana osoba zadržava rimsko građanstvo i slobodu ali je kupac može koristiti

kao i roba.

Za razliku od ropstva - MANCIPIUM je bilo samo privremeno stanje.

ADDICTUS - je dužnik starog prava kojeg je u osobnom ovršnom postupku

magistrat dodjelio vjerovniku. On ga je prije nego što ga ubije ili proda u ropstvo 60

dana morao držati u dugovinskom zatvoru, kako bi otplatio dug ili našao jamca.

Zadržavao je građansko pravo, pravnu sposobnost, kao i svoju imovinu.

NEXUS - obveznik koji je pod vlašću vjerovnika, temeljem pravnog posla nazvanog

NEXUM. On se nalazio u sličnom položaju kao i addictus dok ne otplati svoj dug.

REDEMPTI AB HOSTIBUS - osobe koje su otkupljene iz ratnog zarobljeništva.

AUCTORATUS - gladijator, osoba koja pristaje na gladijatorske igre i posljedice

istih. To je bio poluropski odnos, a taj posao se smatrao nečasnim.

KOLONAT - nastaje u carsko doba. To je nasljedna zavisnost zemljoradnika vezanih

za tuđu zemlju.

15.12.2006.

PATRONAT

Nakon oslobađanja roba, on bi postajao LIBERTINUS, u odnosu na bivšeg gospodara

LIBERTUS. Libertini su bili zapostavljeni u javnom pravu, na području privatnog prava

su imali mnogo obaveza ekonomskog značaja prema bivšem gospodaru koji sada

postaje PATRONUS.

Libertinova zavisnost od njegova bivšeg gospodara (patrona) regulirana je

patronatsim pravom. Libertus je bio obvezan patronu na poslušnost i poštovanje i

patron je imao pravo da ga kazni u suprotnom. U staro doba čak i smrću, a kasnije

samo lakšim kaznama, a u težim slučajevima mogao ga je vratiti ponovo u ropstvo.

Libertus nije mogao tužiti patrona krivično.

Patronu je pripadalo tutorstvo nad oslobođenikovom imovinom, u slučaju da ovaj nije

imao potomaka.

Patron prema oslobođeniku nije imao pravnih obveza, osim po običajima da mu pruža

zaštitu (pogotovo na sudu) i mogućnost uzdržavanja.

Patronatsko pravo je prelazilo i na patronovu djecu, ali su djeca od oslobođenika

smatrana u slobodi rođena.

MANUMISSIO - manumisije

MANUMISSIO - puštanje roba na slobodu. Imalo je sljedeće oblike: MANUMISSIO

VINDICTA (oblik lagisakcionog postupka), MANUMISSIO CENSU (upisom u listu

građana) i MANUMISSIO TESTAMENTA (na temelju oporuke). Pretorsko pravo je uvelo

i manje formalne oblike puštanja robova na slobodu: MANUMISSIO INTER AMICOS

(usmenim očitavanjem pred svjedocima), MANUMISSIO PER EPISTOLAM (pismom) i

MANUMISSIO PER MENSAM (pozivanjem roba za gospodarev stol).

Robovi pušteni na slobodu nisu postajali rimski građani, već su dobivali pravo

latiniteta.

Oslobođeni rob - LIBERTUS je ostajao u ovisnosti spram bivšeg gospodara -

PATRONUS.

Postojao je i kršćanski crkveni oblik puštanja roba na slobodu - MANUMISSIO IN

ECCLESIA - tada je rob postajao rimskim građaninom.

STATUS LIBERTATIS

Gaj je smatrao da su svi ljudi ili slobodni ili robovi, dok su ostali rimski pravnici isticali

da se svi po prirodnom pravu rađaju slobodni, a da je ropstvo ustanova IUS

GENTIUM-a da bi se neko podvrgnuo tuđoj vlasti. Rob - SERVUS nije pravni subjekt,

već objekt prava ili stvar, nema ni pravnu ni poslovnu sposobnost. Ako napravi delikt,

ne obvezuje gospodara, jer ovaj može platiti štetu, a ako ne želi na temelju noksalne

odgovornosti mogao je predati roba oštećenom. Ubojstvo ili povreda roba tretirana je

kao i za životinje ili kao šteta na nekoj stvari. Rob nema imovinska, niti obiteljska

prava, znači nema imovine, a spolna zajednica roba i ropkinje nema značaj braka,

nego samo faktičnog zajedničkog života - CONTUBERNIUM.

Osnovni izvor ropstva su bili: rođenje od majke ropkinje, zarobljavanje u ratu,

oduzimanje slobode radi kazne. Ropstvo je prestajalo puštanjem na slobodu -

MANUMISSIO. (pobliže o tome u sljedećem pitanju)

Nekada su gospodari davali robovima i podčinjenim osobama dio imovine na

samostalno upravljanje i raspolaganje - PECULIUM. Da bi rob mogao upravljati

peculiem, te sklapati ugovore s gospodarom ili trećim osobama, nastaje naravna

obveza. OBLIGATIO NATURALIS je plativa, ali civilnopravno neutuživa obveza. Ipak

u tačno određenim slučajevima pretorsko pravo je dopuštalo vjerovniku tužbe protiv

gospodara.

ACTIONES AEDICTCIAE QUALITATIS:

* actio de peculio

* actio tributoria

* actio de in rem verso

(*u ova tri slučaja pater familias je odgovarao do visine pekulija.)

Odgovornost imatelja vlasti je bila neograničena na temelju:

* actio quod iussu

* actio institoria

* actio exercitoria

CAPITIS DEMINUTIO - promjena statusa

Gubitak i neke oblike promjene statusa rimski pravnici nazivaju capitis

deminutio. Najteži oblik je CAPITIS DEMINUTIO MAXIMA. To je gubitak

slobode, odnosno statusa libertatis, ili građanska smrt tj. potpuni gubitak pravne

sposobnosti - gubitak svojstva rimskog građanina i gubitak pripadnosti rimskoj

obitelji. Ovo je bila posljedica osude na najteže kazne gdje bi osuđenik postajao

robom države, a državi bi pripala njegova imovina. Slobodu je mogao izgubiti i kada

bi ga zarobio neprijatelj.

CAPITIS DEMINUTIO MEDIA - gubitak rimskog prava građanstva. Nastupio bi

kada se rimski građanin iselio u latinsku koloniju, te osudom na kaznu progonstva -

interdictio, koja je kasnije ublažena deportacijom - deportatio i relegacijom - relegatio

kojima je određivano prinudno mjesto boravišta.

CAPITIS DEMINUTIO MINIMA - gubitak ili promjena obiteljskog statusa.

Nastupala bi kao posljedica usvajanja - adoptio ili arrogatio, zaključenjem manus

braka i emancipacijom. Dovodila je do gašenja kontraktnih obveza i nekih osobnih

prava - osobnih služnosti.

Nakon podjele rimskog prava građanstva svim slobodnim stanovnicima Carstva i

potiskivanjem agnatskog kognatskim srodstvom, capitis deminutio media, i minima,

u Justinijanovom pravu gube značaj.

11. i 12. ploča nadopuna ostalim pločamaČinjenica da su upravo prve tri ploče bile posvećene sudskom postupku, objašnjava se zahtjevima