Poetika romantizma u Goetheovom Faustu

Poetika romantizma u Goetheovom Faustu

Kujek, Dolores

Undergraduate thesis / Završni rad

2015

Degree Grantor / Ustanova koja je dodijelila akademski / stručni stupanj: Josip Juraj Strossmayer University of Osijek, Faculty of Humanities and Social Sciences / Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet

Permanent link / Trajna poveznica: https://urn.nsk.hr/urn:nbn:hr:142:381768

Rights / Prava: In copyright

Download date / Datum preuzimanja: 2021-10-11

Repository / Repozitorij:

FFOS-repository - Repository of the Faculty of Humanities and Social Sciences Osijek

Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Preddiplomski studij hrvatskog jezika i knjiţevnosti i pedagogije

Dolores Kujek

Poetika romantizma u Goetheovom Faustu

Završni rad

Mentor: doc. dr. sc. Tina Varga Oswald

Osijek, 2015.

Sadržaj

1. Uvod………………….... ...................................................................................................... 2

2. Teorijsko odreĎenje poetike .................................................................................................. 3

3. Povijesni kontekst nastanka romantizma i poetičke odrednice ............................................. 4

4. Ţanrovsko odreĎenje Fausta ................................................................................................. 6

5. Od Urfausta do Fausta I. i II. – kompozicija ........................................................................ 8

6. Tematsko - motivska razina i romantičarski elementi u Posveti, Predigri u kazalištu i

Prologu na nebu........................................................................................................................10

6.1. Posveta ................................................................................................................... 10

6.2. Predigra na pozornici ............................................................................................. 11

6.3. Prolog na nebu ....................................................................................................... 12

7. Tematsko - motivska razina i romantičarski elementi u Faustu I. ...................................... 14

8. Tematsko - motivska razina i romantičarski elementi Fausta II. ........................................ 21

9. Zaključak…………………………………………………………………………………..27

10. Literatura……………… .................................................................................................... 29

Sažetak

Faust je romantičarski dramski spjev koji osim romantičarskog svjetonazora sadrţi i sve

elemente romantizma te postaje njegovo ogledno djelo. Tradicija se ironizira u svrhu opisivanja

tadašnjeg graĎanskog društva, a duhovnost je prikazana kroz vječnu borbu dobra i zla, borbu

izmeĎu čovjeka i njegove prirode. Pritom do izraţaja dolazi poetika romantizma koja

elementima fantastike, mitološkim bićima i variranjem izmeĎu ontoloških stanja donosi

bezvremensku poistovjećenost sadašnjeg čitatelja s Faustom kao pojedincem koji predstavlja

čovječanstvo.

Ključne riječi: romantizam, Faust, romantičarski elementi

2

1. Uvod

Tema završnog rada odnosi se na istraţivanje romantičarskog djela Faust na temelju

poetičkih odrednica prema kojima će biti primjereno analiziran. Predmet istraţivanja biti će

njegovo ţanrovsko odreĎenje, kompozicija i stil, figure koje ukazuju na razdoblje romantizma

te tematsko motivska razina na kojoj se očituju. Goethe ostvaruje hibridnost na estetskoj i

kompozicijskoj razini kojom dokida s klasicističkim pravilima u svakom pogledu. U tome se

očituje poetika romantizma koja odstupa od svih dotadašnjih pravila i koja omogućuje

Goetheu da uz pomoć sudbine jednog čovjeka, opiše sudbina čovječanstva, slične teţnje i

ţudnje, a u konačnosti da daje i nadu kroz mogućnost pokajanja. Čitatelja se uvlači u svijet

18. i 19. stoljeća, a Goetheu Faust predstavlja savršenu podlogu za kritiziranje društvenih

obrazaca ponašanja s kojima povezuje zavisnost romantičarskog individualizma s

univerzalizmom.

3

2. Teorijsko određenje poetike

OdreĎenje poetike je vrlo vaţno s obzirom na značenje koje dobiva u romantizmu.

,,Poetika (prema grčkome umijeće pjesništva) tradicionalni je naziv učenja o prirodi,

knjiţevnosti i oblikovanju knjiţevnih djela“ (Solar, 2006: 219). Poetika prema tome ima vrlo

široko značenje, no ipak se samo ,,ponekad rabi u značenju teorije knjiţevnosti, a češće u

smislu knjiţevnih teorija nekih epoha, pravaca i glasovitih autora“ (Solar, 2006: 219).

,,Krajem 18. stoljeća, a zatim osobito u epohi romantizma, osporeno je učenje o pravilima i

propisima pa se poetika okrenula estetičkim shvaćanjima i ukusima“ (Solar, 2006: 219).

Poetika se mijenja jer nije više propisana i strogo odreĎena kao što je bila u klasicizmu, što

znači da vrijednost knjiţevnog djela ne ovisi o knjiţevnoj vrsti te da svako djelo moţe postići

visoku knjiţevnu vrijednost. Sva obiljeţja poetike u romantizmu nisu jasno razgraničena i

obiljeţja epike, poezije i drame meĎusobno se isprepliću. Poetika se, iako se mijenjala ovisno

o pojedinom razdoblju, oduvijek vezala za načela kompozicije, tematiku, uporabu figura i

nuţno poznavanje razlika meĎu knjiţevnim vrstama (Solar, 2006, 219). Iste te sastavnice su

polazište za interpretaciju Goetheova Fausta.

Prema teorijskom odreĎenju poetike, na uvid su dani povijesni kontekst nastanka

romantizma i njime uvjetovana načela kompozicije, tematike, stilskih figura te miješanje

knjiţevnih vrsta. Faust je prema tim odrednicama ţanrovski odreĎen, prikazana je njegova

kompozicija tijekom nastanka pa zatim i u završnoj redakciji te su na kraju prikazane i stilske

figure koje su u funkciji tematsko - motivske razine.

4

3. Povijesni kontekst nastanka romantizma i poetičke odrednice

,,Romantizam se javlja u zadnjoj trećini 18. stoljeća, a traje do 40 – ih godina ili

polovine 19. stoljeća (Solar, 2003: 189)“. Razdoblje romantizma je svojevrsna reakcija na

prethodnu epohu klasicizma i prosvjetiteljstva koja knjiţevnošću nastoji poučiti sa strogo

odreĎenom hijerarhijom knjiţevnih vrsta i smjernicama u oblikovanju. ,,Romantizam je manje

koherentan od klasicizma ili realizma, a dulje trajanje biljeţe one knjiţevnosti s naglašenijom

nacionalnom funkcijom“ (Flaker,1976: 105-106). Radi se o razdoblju koje ima različite

funkcije u različitim knjiţevnostima, dok se u nekim knjiţevnostima budila nacionalna svijest,

u drugima se dokazivala njezina autonomnost novim načinima oblikovanja. ,,Romantizam

predstavlja svojevrstan prevrat u cjelokupnom shvaćanju knjiţevnosti jer u pogledu recepcije

dolazi do bitnog proširenja čitalačke publike, a osim toga, odlikuje ga i prevrat u shvaćanju

uloge i moći razuma jer romantičari ne vjeruju načelima razuma prosvjetitelja“ (Solar, 2003:

185). Romantičari ne vjeruju načelima razuma prosvjetitelja jer smatraju da oslanjanjem na

isključivo zdrav razum ništa nije postignuto već nametnuto. Dolazi do svojevrsnog

razočarenja u znanost, prosvjetu i graĎansku drţavu, a kao načela prave spoznaje javljaju se

intuicija i mašta, koje su prema mišljenju romantičara nadreĎene umu i upravo zato

romantičari zahtijevaju da knjiţevnost prenosi isključivo osjećaje (Solar, 2003: 186). Osjećaji

i mašta postaju vaţan dio knjiţevnosti, postaju ono što će pridobiti čitatelja i omogućiti mu da

se poistovjeti te se tako mijenjaju i uzori. ,,Romantičari se okreću prema srednjem vijeku i u

nekoj mjeri prema baroku, te prema tim razdobljima izgraĎuju sliku srednjeg vijeka koja

proizlazi iz njihove mašte, a ne iz povijesne zbilje“ (Solar, 2003: 186). Dakle preuzimaju neka

obiljeţja starijih epoha te grade novu verziju srednjeg vijeka koja je još uvijek povezana s

kršćanstvom, no sada nastupa graĎansko društvo u tako izgraĎenoj srednjovjekovnoj

panorami. ,,Romantičarska teţnja za univerzalnošću zahtjeva apsolutnu poeziju u kojoj bi se

ujedinila filozofija, religija i pjesništvo, ali ih i ujedno vodila prema romantičnoj ironiji, u

kojoj se sve moţe sagledati kao svojevrsna fikcija, iluzija i igra“ (Solar, 2003: 187). Oni se

igraju sa slikom srednjeg vijeka kako bi kritizirali tadašnje društvo pri čemu vaţnu ulogu igra

ţanrovski sinkretizam. Romantičari se, jednako tako, često prepuštaju svjetskoj boli jer im se

traganje za istinom na kraju čini uzaludnim, zbog toga su skloni razočaranju radi sudbine

svijeta, ali i vlastite sudbine (Solar, 2003: 187). Pojedinac svoju tragediju poistovjećuje sa

sudbinom svijeta i obrnuto. ,,U romantizmu započinje naglašena ţanrovska geminacija,

odnosno miješanje knjiţevnih rodova i vrsta, kao jedna od prepoznatljivih značajki toga

razdoblja“ (Solar, 2003: 188). TakoĎer su karakteristična obiljeţja poput lirskog načela kao

5

estetske funkcije djela, romantičnog pejzaţa, koji je često u funkciji lika i ne sluţi kao dekor,

romantičarske metaforike, koja se suprotstavlja klasicističkoj metonimiji zbog prevladavanja

smisla i sintakse, zatim hiperbolizacije i fantastike, koje se očituju u semantičkim

opozicijama, nemotiviranosti zbivanja, koja vodi fatalizmu, i na kraju, fragmentarnosti

struktura, koju karakterizira eliptičnost i labavo nanizano pripovijedanje (Flaker, 1976: 111-

120).

Prema tome, valja zaključiti da romantičari koriste navedena načela i ţanrovsku

geminaciju kako bi ujedinili sve što se dotad smatralo strogo odvojenim jer se

konvencionalnim metodama prijašnjih razdoblja nije mogao ostvariti spoj filozofije, religije i

pjesništva. Romantičari zato stvaraju iluziju prošlih vremena miješajući stilove kojima

ironiziraju ista ta razdoblja, ali istovremeno stvaraju sliku graĎanskog društva unutar

panorame srednjovjekovlja. Zbog nastojanja spajanja obiljeţja različitih epoha dolazi do

prijepora u ţanrovskom odreĎenju Fausta.

6

4. Žanrovsko određenje Fausta

,,Djelo je Goethe naznačio kao tragediju, no teoretičari i povjesničari knjiţevnosti

češće Fausta nazivaju dramskim spjevom jer nije pogodan za scensku izvedbu“ (Solar, 2003:

193). Nije izvediv na pozornici zbog obilja epizoda, likova, efekata pa time i nuţnih rekvizita,

a osim toga glavne značajke kao tragedije ipak nedostaju. ,,Tragedija je dramska vrsta u kojoj

glavni lik iznimnih moralnih i karakternih osobina na kraju strada zbog sudbine i/ili sukoba s

ustaljenim društvenim konvencijama“ (Solar, 2006: 299). Glavni lik Faust uistinu je

predstavnik cijelog ljudskog roda, no kao takav često posrće na svom putu te na kraju ne

stradava već ima sretan kraj. Faust prolazi kroz razne tragedije tijekom ţivota, no to ipak ne

uvjetuje da se cijelo djelo smatra tragedijom. Iako Goethe Fausta naziva tragedijom, ono je

više od tragedije jer individualne tragedije u smislu sudbine likova ipak ne vode konačnom

tragičnom završetku (Škreb, 2000: 34). U djelu je prema tome ,,vidljiva tragedija Fausta

prema sebi (tragedija učenjaka Fausta), prema tjelesnoj ljubavi (Margareti), prema naĎenoj

ljubavi (tragedija Helenina) pa opet tragedija prema Faustu samom (tragedija graditelja

svijeta)“ (Stamać, 2006: 660). Djelo završava Faustovom smrću, ali njegova se smrt ne moţe

smatrati tragičnom jer, na kraju, sve individualne tragedije koje dovode do raspleta postaju

dijelom spoznaje koju stječe te ga na posljetku odvode u raj.

Dramska djela su vrlo rijetka u razdoblju romantizma, no prikazuju cijelu paletu novih

elemenata i figura koje donosi romantizam. ,,Vrlo neobičnim se, u romantizmu, moţe smatrati

nedostatak dramskih djela jer pisci koji su ih i pisali, koncipirali su ih samo za čitanje“

(Bobinac, 2012: 228). U tome se najbolje očituju romantičarska mašta i intuicija koje dovode

do nemogućnosti realizacije svih fantastičnih likova i pejsaţa na pozornici te ih moţe dočarati

samo knjiţevnost. Dolazi do odstupanja od klasicističkih pravila te ih se nastoji opovrgnuti

igranjem sa samom strukturom drame. ,,U romantičarskoj drami postoji sklonost

fragmentarnosti i monologičnosti te pretapanju dramskog s elementima lirskog i epskog“

(Bobinac, 2012: 229). Tako i u Faustu Goethe koristi monologe, kako bi okarakterizirao

likove i prikazao njihova oprečna stanja i razmišljanja, stavljajući poseban naglasak na

Faustova, a monolozi i dijalozi u stihu ujedno doprinose shvaćanju romantizma kao

progresivne univerzalne poezije, koja ujedinjuje religiju, pjesništvo i filozofiju. Isto tako ruše

se pravila o trojnom jedinstvu mjesta, vremena i radnje kojih su se klasicisti strogo drţali,

fragmentarnost je postignuta kasnijim spajanjem scena i epizoda drame, a lirska poezija se

umeće kako bi što vjerodostojnije prikazala osjećaje likova. ,,Goetheov Faust ostvaruje

7

,,nedramatski program romantičke drame“, a upravo nedramatski dio čine fragmentarni i

izrazito naglašeni lirski dijelovi u monolozima“ (Flaker, 1976: 121)

Prema tome, valja zaključiti da je Faust po ţanrovskom odreĎenju najbliţi dramskom

spjevu jer se radi o stiliziranim monolozima i dijalozima u stihu. Faust je u odnosu na

prethodno razdoblje klasicizma koje se pridrţava strogo odreĎenih dramskih pravila

dekonvencionaliziran elementima lirskog i epskog te se time moţe odrediti i kao

romantičarska drama. Na neizvedivost Fausta na pozornici upućuje opseţnost dramskog

spjeva te obilje likova što ukazuje na to da ga je Goethe koncipirao samo za čitanje. Koncepti

dramskog spjeva te drame za čitanje dovode do konačnog pojma romantičarske drame koja

objedinjuje i liričnost i epičnost samog djela.

8

5. Od Urfausta do Fausta I. i II. – kompozicija

Kompozicija Fausta se mijenjala ovisno o uzorima kojima se Goethe priklanjao u

vremenu u kojemu ga je pisao. ,,Urfaust, kako se često naziva prvi nacrt, omogućuje praćenje

Goetheova duha u godinama kada ga piše te prikazuje stilske razlike u odnosu na značajke

kasnijeg Fausta“ (Škreb, 2000: 17). ,,Četiri scene u Urfaustu su tako napisane u prozi, a to su:

Annerbachov podrum u Leipzigu, Mutan dan, Noć – otvoreno polje te zaključna scena prvog

dijela Tamnica“ (Škreb, 2000: 17). To ukazuje na njegovo rano stvaralaštvo i obuzetost

romantičarskim pokretom koji se sasvim nastoji osloboditi konvencija. ,,Takva proza moţe se

smatrati prozom ,,mladih genija“ zbog nekonvencionalnog izraţavanja i kršenja metričke

stege“ (Škreb, 2000: 17). Urfaust je, kao nacrt, nepovezan te nema naznaka kako će Goethe

sve scene i epizode spojiti u djelo, ali to objašnjava raznolikost stila (Škreb, 2000: 19). Sve to

upućuje na to da se radi o njegovom ţivotnom djelu koje osim uspona i padova glavnog lika

Fausta ukazuje i na ţivotni put samog Goethea. ,,U završnoj redakciji iz 1806., čitav je prvi

dio Fausta pretočen u stihove osim scene Mutan dan“ (Škreb, 2000: 35). Ta scena ostaje u

prozi jer Faust izraţava svoj bijes, a za razliku od drugih scena, Mefistofeles se ne skriva iza

humora i ironije nego pokazuje svoj pravi karakter.

,,Sad smo opet na kraju svoje dovitljivosti, ondje gdje vi ljudi pomjerite pameću. Što si

se udruţio s nama, kad ne moţeš s nama ostati do kraja? Hoćeš da letiš, a bojiš se

vrtoglavice? Jesmo li se mi tebi nametnuli ili ti nama?“ (Goethe, 2004: 280).

Samo je djelo, na kraju, napisano u dijalozima i monolozima u točno 12 111 stihova s

manjim proznim dijelom Mutan dan u I. dijelu Fausta. ,,Faust, I. dio objavljen je 1808., a

Faust, II. dio posmrtno 1833.“ (Hergešić, 1978: 290). ,,Na početku Fausta nalazi se pjesma

Posveta, koja se moţe smatrati biserom Goetheove lirike, nakon koje slijede Predigra na

pozornici i Prolog na nebu“ (Hergešić, 1978: 291). U njima se najvaljuje već temeljna

problematika radnje. Prvi dio nije podijeljen na činove, već samo epizode, a okosnicu čini

Faustova ljubavna priča s Margaretom i njezina propast (Hergešić, 1978: 291). Drugi dio

podijeljen je na 5 činova, a predstavlja modernog čovjeka, koji se razvio iz baštine srednjeg

vijeka te renesanse, taj čovjek je Faust, dok Helena predstavlja antiku, a njihov sin Euforion

tragično naličje romantizma (Hergešić, 1978: 291). Ta dva dijela imaju različite svjetonazore,

tematiku i motive te se poetika romantizma u njima drugačije očituje. Od prve verzije Fausta

(1773-1775), preko prve objave 1790. pod naslovom Fragment, preko konačnog izdanja

Fausta I. pa sve do objavljenih dijelova novonastalog Fausta II., ,,Goethe isprepliće povijesne

9

zgode i ţivotne zgode, kojima izraţava stalnu vlastitu zapitanost o čovjeku i svijetu, o

njegovoj prirodnoj i boţanskoj naravi, o stalnom učenju i praktičnom djelovanju“ (Stamać,

2006: 653-654).

Prema tome, valja zaključiti da je Goethe u završnoj verziji većinu proznih dijelova

pretočio u stihove, osim scene Mutan dan koja daje uvid u pravi Mefistofelesov karakter te

potlačenost čovječanstva s kojom se on igra u obliku Fausta. Goetheov dramski spjev Faust,

sastoji se od fragmenata zbog Goetheovog istovremenog pisanja različitih dijelova, koji su tek

kasnije sastavljani u cjelinu. Na razini strukture uočljiva je labava povezanost tih fragmenata

jer se scene brzo izmjenjuju, radnja se bez najave prebacuje s jednog mjesta na drugo i detalji

putovanja izostavljaju, a rascjepkanošću se Goethe još se više udaljava od klasicizma jer

epizode i scene izgledaju umetnuto kako bi se radnja produţila, a tome sluţe scene poput

Valpurgine noći te umetnutih predstava. Goethe raznolikošću stilova doprinosi novom

shvaćanju drame te prikazuje svoj duhovni rast kroz desetljeća pisanja.

10

6. Tematsko - motivska razina i romantičarski elementi u Posveti, Predigri u

kazalištu i Prologu na nebu

U poglavlju su prikazane interpretacije Posvete, Predigre u kazalištu i Prologa na

nebu koje pobliţe naznačuju samu temu Fausta kao vječne borbe dobra i zla i to

karakteriziranjem protagonista i antagonista. Naznačuju se takoĎer društvene prilike tadašnje

Njemačke u Predigri u kazalištu te sukladno tomu reakcija u obliku pojave romantizma,

razdoblja koje nastoji stvoriti novu mitologiju s naglaskom na ulogu pjesnika koji pribjegava

otuĎenosti od publike, prepuštajući se svjetskoj boli.

6.1. Posveta

,,U Faustu osim uvodne Posvete i Predigre u kazalištu, nije pohranjeno ništa što bi

upućivalo na Goetheove ţivotne podatke „iz prve ruke“ (Stamać: 2006, 654). Posveta na

početku djela odraz je njegovog lirskog raspoloţenja, u njoj je prikazana svjetska bol i

otuĎenost od svijeta tipična za romantizam. Posveta najavljuje Predigru u kazalištu jer se

Goethe u njoj stavlja u ulogu pjesnika, koji istovremeno ţudi za spoznajom, a znajući da će

ipak biti neshvaćen i nečitan od publike. Antitezom Goethe izraţava jaz izmeĎu sebe i svijeta,

pa samim time i izmeĎu ontoloških stanja u posljednja dva stiha citata u kojima se nazire

romantička povezanost univerzalizma s individualizmom u slutnji da će ostati nezapaţen što

ga ujedno i dovodi do očajanja:

,,Ti neće moje nove pjesme čuti,

Te duše, kojim prve pjevah mlad;

Razagno dragi skup je udes kruti,

I prvi odjek spomen već je sad.

Ja neznanima pjevam bol svoje ljuti,

Čak pljesak njin je za me skoro jad,

A koji tada slušahu poetu,

Sad ţive l', svud su rasuti po svijetu.

…Što imam, gledam kao u daljini,

Što nesta kao zbilja mi se čini.“ (Goethe, 2004: 7-8)

11

6.2. Predigra na pozornici

Predigru na pozornici u kojoj sudjeluju Ravnatelj, Kazališni pjesnik i Lakrdijaš,

mogao je napisati samo kazališni stručnjak poput Goethea te se ona, baš kao i Prolog na nebu,

odnosi na cijelo djelo, a ne samo na prvi dio Fausta“ (Hergešić, 1978: 413). Predigra

prikazuje odnose u graĎanskom društvu s obzirom na shvaćanje umjetnosti pa time i

knjiţevnosti jer je publika ta koja nameće pravila, a pjesnik im se podvrgava. Predigra se

utjelovljuje u trojici likova koji tvore kazališni fenomen, a Goethe koristi upravo te likove

kako bi neizravno osudio plitki prakticizam Direktora, usmjerenog samo na dobit, te

istovremeno nestvarni idealizam Pjesnika, koji se ne zna suprotstaviti poslovnom duhu

Direktora (Hergešić, 1978: 413). Sve to začinjava Lakrdijaš kao šaljivac koji, na temelju svog

iskustva, ironizira prave namjere Ravnatelja i Pjesnika (Hergešić, 1978: 415). On ujedno čini

ravnoteţu izmeĎu krajnosti koje predstavljaju Ravnatelj i Pjesnik jer ih vraća u realnost. Jedan

od citata kojim dokazuje da je on glas razuma je u obraćanju obojici:

,,Jer laţ je da nas starost djecom stvara,

Ko pravu djecu još nas nalazi.“ (Goethe, 2004: 14)

No, u romantizmu dolazi i do prevrata u shvaćanju uloge publike. ,,Funkcija

izražavanja subjektivnih osjećaja nalazi se u odnosu opozicije prema normama društvenog

vladanja i zato romantičarski pjesnici prestaju biti didaktičarima i prosvjetiteljima, ističući

vrlo često kako ih ne zanima publika kojoj se obraćaju“ (Flaker, 1976: 122). Goethe najavom

Fausta upućuje upravo na to u Predigri na pozornici, gdje Pjesnik, koji se moţe poistovjetiti s

Goetheom, izraţava nesklad sa svijetom i svoju neshvaćenost od strane publike kojoj ne

nastoji udovoljiti jer piše za svoju dušu :

,,Ne spominji mi rulje te šarene,

U bijegu pred njom duh nam traţi spas,

I skrij mi vrevu gomile zbijene,

Što protiv volje k sebi vuče nas!“ (Goethe, 2004: 10)

Tematika Fausta provlačila se odavno kroz mnoga djela i zato Faust u svojim

počecima nastaje kao loše tiskana pučka knjiga, kojoj je cilj bio zadovoljiti težnje njemačkog

graĎanstva za fantastikom, a osim toga, takve knjige je i sam Goethe kao mlaĎi „gutao“

(Škreb, 2000: 12). Valja zaključiti, da se u tom pogledu ništa nije promijenilo jer graĎanstvo,

za vrijeme Goethea, još uvijek uţiva u niskim strastima začinjenima fantastikom te je pučka

12

knjiga jedno od omiljenih štiva, koja zadovoljava njihove apetite. Goethe u Predigri prikazuje

sve odlike njemačkog graĎanstva u stavu i pretpostavkama Ravnatelja, odnosno to, da je

publika radoznala i da ju treba zabaviti, treba joj omogućiti da se poistovjeti s likovima u

predstavi baš kao što se prethodno poistovjećuje s likovima u knjigama. To je razlog zašto

Ravnatelj inzistira na gomili rekvizita, sve u nadi da će pridonijeti zanimljivosti predstave i

opijenosti fantastikom.

6.3. Prolog na nebu

Prolog na nebu direktno je povezan sa samim djelom jer se radnja s kazališta seli u

više sfere gdje Mefistofeles i Bog odlučuju iskušati Fausta. ,,Faustu okvir zbivanju u

srednjovjekovnom smislu daje Prolog na nebu, a sam okvir biva preuzet iz starozavjetne

Knjige o Jobu“ (Stamać, 2006: 659). ,,Ţivotni put naslovnog junaka teče kao tragedija

ljudskog bića, koji kao svjestan pojedinac (prema Boţjoj namisli), odnosno kao zalog u

mračnoj igri protusvijetova (prema namisli Sotoninoj), proţivljava svoj ţivot u dodijeljenom

mu vremenu“ (Stamać, 2006: 659). Goethe se pritom odmiče od crno bijele karakterizacije,

tipične za romantizam, barem u pogledu Fausta i Mefistofelesa. Faust će osim vanjske borbe,

voditi i unutarnju borbu jer ne ţeli pokleknuti pred Mefistofelesom u potrazi za višim

idealima. On, prema tome, nije jednostavno niti dobar niti loš, on je samo čovjek koji se vodi

mišlju da cilj opravdava sredstvo te ga ta misao često odvodi u sferu zla. Mefistofeles, s druge

strane, osim tipičnih crta vraga kao što su ţelja za upravljanjem ljudskim ţivotima i pakost,

ipak pokazuje neke ljudske crte u sarkastičnom humoru kojim ţeli privući čitatelja te uspijeva

u tom naumu. Ta njegova crta jasno je prikazana i u razgovoru s Gospodom u Prologu na

nebu. Mefistofeles u Prologu traţi od Boga da pokuša usmjeriti Fausta na grešan put, Bog mu

daje dopuštenje iako vjeruje u to da Faust neće pokleknuti:

Gospod tada govori Mefistofelesu:

,,Al priznat ćeš morat postiĎen:

Da za put pravi znade dobar čovjek

I kad je tamnom čeţnjom zaluĎen.“ (Goethe, 2004: 19)

Već se Prologom na nebu najavljuje nova mitologija te povezanost individualizma s

univerzalizmom. Prosvjetiteljstvo se, za vrijeme svog djelovanja, kritički odnosilo prema

mitologiji, no u razdoblju romantizma dolazi do prevrata upravo zbog Goetheovih i

Schillerovih poetoloških i filozofsko povijesnih stavova (Bobinac, 2012: 169). ,,Iz tih stavova,

13

proizlazi ranoromantička teorija nove mitologije kojom se naznačuje ponovno uspostavljanje

kolektivnog identiteta tipičnog za romantizam“ (Bobinac, 2012: 169). Kolektivni identitet

dovodi se u vezu s univerzalizmom po kojemu je svijet jedna homogena zona, a takva slika

svijeta odraţava se na stanje čovjekove svijesti, koje postaje ovisno o utjecajima i prilikama u

kojima ţivi reflektirajući se na samog pojedinca. Nova mitologija je priroda koju su stvorili

ljudi i u kojoj će poezija ujediniti odvojeno te unatoč tome doći do izraţaja (Bobinac, 2012:

169 -171). Romantičari se odmiču od klasicizma upravo stvaranjem vlastite prirode kojom se

mogu ostvariti kao pojedinci u svijetu, ali im ona istovremeno omogućava iznošenje stavova o

prirodi i Bogu te njihovu utjecaju na čovjeka kao pojedinca, pa zatim i na društvo u cjelini.

,,Goethe Boga i prirodu smatra istom transcendentnom (ne)pojavnosti, koja je vječna, a ako se

ta tvar luči kao misaona i tvarna strana, tada se Faust nalazi u dva polja svog očitovanja: s

jedne strane um i duševnost, a s druge osjetilnost i potmuli nagoni“ (Stamać, 2006: 661).

,,Bog je pojam uma i duševnosti, dok je Priroda pojam osjetilnosti i potmulih nagona pri čemu

je Faust ipak privrţenik prvog pojma, a Mefistofeles drugog“ (Stamać, 2006: 661).

Mefistofeles i Faust stoje u opoziciji, no ipak u zajedničkim putovanjima Faust biva u kušnji,

a Mefistofeles poprima značajke čovjeka. ,,U Faustu se cjeloviti filozofski svjetonazori teško

mogu očitati jer se cijelo djelo sastoji od čudesnih elemenata i nepredvidljivih relacija, a

nadreĎen mu sustav nije nijedna od razraĎenih i izgraĎenih ontoloških, spoznajnoteorijskih ili

etičkih zamisli premda se s njima dodiruje“ (Stamać, 2006: 663). Faust predstavlja osobine

cijelog čovječanstva jer vodi konstantnu unutarnju borbu izmeĎu Boga i Prirode kao što se

najavljuje već u samom Prologu na nebu.

Valja zaključiti da je polazište pri tematsko - motivskoj razradi Fausta problematika

nove mitologije koja nastoji uspostaviti kolektivni identitet u jednom čovjeku, Faustu, na

način što se njegova borba očitava kao unutarnja i vanjska, a pobjeda nad Prirodom se u

kolektivnom smislu odraţava kao pobjeda čovječanstva. Romantičarski elementi kojima je

naznačena svjetska bol i otuĎenost stoje u opreci prema očekivanjima publike koja je ţeljna

za fantastikom, no već u Prologu na nebu moguće je vidjeti da Goethe udovoljava kriterijima

publike igrajući se s ontološkim stanjima. Prikazana je ambivalentnost onoga što nastoji

postići i onoga što na koncu postiţe uvodnim dijelovima Fausta.

14

7. Tematsko - motivska razina i romantičarski elementi u Faustu I.

U poglavlju je prikazana raznovrsnost motiva, od biblijskih do mitoloških, pogodba

kao pokretač radnje na putu Faustove spoznaje te romantičarski elementi koji naglašavaju

tragičnost ljubavi kao glavne fabularne okosnice prvog dijela.

,,U prvom dijelu Fausta, Goethe slijedi renesansni predloţak obogaćen pomodnim

motivom Sturm und Dranga, konkretno, motivom pale djevojke, koja u ovom slučaju

predstavlja Margaretu“ (Stamać, 2006: 657). Faust je na početku djela razočaran što je cijeli

ţivot proveo čitajući knjige, a nije se pribliţio nikakvom pravom znanju te zaziva Zemnog

Duha u nadi da će mu pomoći u zemaljskim pustolovinama, no on mu govori da njih dvojica

nisu jednaki. ,,Duh mu govori da duboka spoznaja nadvisuje njegov ljudski um i da ga Faust

jednostavno ne moţe shvatiti“ (Škreb, 2000: 28). Scena s Duhom, kao filozofska jezgra

Urfausta, ,,prikazuje tragičnu jalovost neposredne mističke identifikacije čovjeka i prirode

kao spoznajne metode, ali je i istovremeno prevladava“ (Škreb, 2000: 28). Faustova

melankolija i razočaranost dovode ga na sam rub samoubojstva jer njegova potreba za

identifikacijom s prirodom nadilazi njegove stvarne mogućnosti te ga dovodi do očajanja.

,,Zato se Faust u svojoj radnoj sobi laća prevoĎenja EvanĎelja po Ivanu pa znamenitu Riječ u

rečenici ,,U početku bijaše riječ“ prvo prevodi kao Smisao, zatim Snaga i na kraju Čin jer

smatra da Riječ ne zadovoljava njegovu teţnju za beskonačnim“ (Stamać, 2006: 660). Smisao

ovog spjeva postaje ljubav prema Margareti pa prema Heleni, Snaga postaje sudjelovanje u

svjetskim zbivanjima na carskom dvoru i oko njega, a Čin postaje konačno osvajanje zemlje

za slobodni puk na slobodnom tlu (Stamać, 2006: 660-661). Time Faust ostvaruje svoju Riječ

na zemlji, ostvaruje sve što je zamislio i u čemu se ţelio okušati, a povod mu daje EvanĎelje

po Ivanu. S obzirom da Faust počinje krojiti ţivot odsad pa nadalje po tom konkretnom

predlošku, vidljivo je da ne gubi vjeru te da unatoč svemu ostaje Boţji sluga.

Faust nije tipični romantički junak. Njemački romantički junaci nisu prepoznatljivi

kao junaci ostalih nacionalnih knjiţevnosti romantizma jer su im njihovi autori podarili

ograničene mogućnosti djelovanja, to jest, nisu ih opskrbili jakim političkim strastima niti

kulturnom inspiracijom (Bobinac, 2012: 268). To najbolje prikazuje ovaj citat u kojemu Faust

ističe svoja ograničenja:

,, Plašt čarobni bih htio imat ja,

U neznan kraj što nosit bi me znao

Za najskuplje ga ruho ne bi dao“ (Goethe, 2004: 49)

15

Za razliku od većine romantičkih junaka, Faust je usredotočen na rješavanje problema

svijeta uz pokoje naznake osvrtanja na njemačko društvo. Goethe pomoću svog junaka Fausta

nastoji obuhvatiti širu sliku koja nadilazi nacionalnu funkciju romantizma, iako uz to ne

propušta prilike za kritiku njemačkog graĎanstva. Kritika društva započinje Wagnerom, kao

Faustovim prijateljem učenjakom koji predstavlja prizemljena čovjeka, usredotočena na svoju

stručnost sa ţeljom da se unutar nje i ostvari, koji nema ambicija za spoznavanjem smisla

svijeta i obuhvaćanjem sveg znanja u čemu se očituje ključna razlika izmeĎu njih dvojice.

Wagner svoje ograničene mogućnosti prihvaća, dok ih Faust nastoji otkloniti.

Faust dijeli obiljeţja s još jednim Goetheovim junakom, Wertherom, a ,,povezuju ih

intelektualnost i autorefleksivnost koji ih vode skepticizmu, očajanju i buntovništvu te ih u

konačnici čine ambivalentnim likovima“ (Bobinac, 2012: 263). Faust je kompleksna osobnost

koja utjelovljuje mnoge prijašnje tipove likova poput Ahašvera. ,,Ahašver je mitološka ličnost

na beskonačnom putovanju koja teţi za beskonačnom progresijom i za prekoračenjem svih

granica, on utjelovljuje modernog čovjeka koji osjeća nelagodu prema sebi i svemu što je

dostigao“ (Bobinac, 2012: 263). Faust posjeduje odlike obojice jer zbog nezadovoljstva

svojom liječničkom praksom na početku djela, kreće na putovanje na kojemu će prekoračiti

svaku granicu u teţnji za spoznajom i napretkom čovječanstva. Faust na kraju ipak saznaje

sve što ga je mučilo kao predstavnika čovječanstva, kojemu na koncu i ostavlja svoja

najvaţnija saznanja.

Vaţnost psa kojeg Faust dovodi kući očituje se u tome što pomoću njega Mefistofeles

ulazi u stan. U razgovoru s Mefistofelesom, Faust se osjeća kao da na trenutak ima moć nad

prirodom te tada dolazi do pogodbe. ,,U sceni gdje dolazi do pogodbe formulira se ideja

cijelog djela: prikazivanje razvoja snage ljudskog rada i njegove borba sa svijetom, upravo

time Faust postaje simbolička ličnost ljudske teţnje za napretkom“ (Škreb, 2000: 30). Faust

teţi za spoznajom, a Mefistofeles mu nudi svijet na dlanu te mu prividno ţeli pruţiti

jedinstvena iskustva, a opet s druge strane, traţi od Fausta nešto puno vrjednije od svega što

mu Mefistofeles moţe obećati. Takva razmjena duhovnih dobara za materijalna prikazuje se

kao karakteristika njemačkog društva tada te ju Goethe uvjerljivo prikazuje pogodbom.

,,Mefistofeles u toj sceni navodi sve mogućnosti razvoja koje pruţa novac u kapitalističkom

gospodarstvu, a time on prelazi iz ljudske animalnosti u bestijalnost kapitalizma“ (Škreb,

2000: 30-31). ,,U okladi dolazi do nesporazuma izmeĎu njih dvojice jer je uţitak za Fausta

samo put kojim će doći do individualnih snaga, na prvom mjestu za njega se nalazi spoznaja

prave stvarnosti i preziranje uţitka radi uţitka samog, kojeg zastupa Mefistofeles“ (Škreb,

2000: 34). Faust u svojoj hlepnji za uvijek drugim beskonačnim smislom smatra da nikad

16

neće zastati i u jednom trenutku reći Mefistofelesu da ostane, te bude li tako Mefistofeles ima

pravo doći po svoje, ili drugim riječima uzeti njegovu dušu (Stamać, 2006: 659).

,,Mefistofeles ne vjeruje u Faustovu izdrţljivost i čeka čas u kojemu će mu reći da ostane, a

upravo ta igra dinamike i statike daje energiju spjevu dok na kraju ipak presuda glede oklade

ne dolazi ni od jednog ni od drugog, već od samog Boga“ (Stamać, 2006: 659). Faust

pogodbu potpisuje krvlju i sprema se za putovanje. On i Mefistofeles na svojem putovanju

prvo odlaze u Annerbachov podrum u Leipzigu, gdje se četvorica prijatelja vesele i piju, a

Mefistofeles im nudi najbolja vina kako bi pokazao Faustu kako ljudi imaju ţivotinjsku narav

kad ne dobiju ono što ţele te kako ljudska pohlepa nema granica. Četvorica prijatelja

usredotočena su samo na hedonizam, ne teţe uzvišenijim ciljevima, na taj se način očituje

razlika izmeĎu njih i Fausta. Faust nastoji uzdignuti čovjeka na novu razinu shvaćanja svijeta,

dok se četvorica prijatelja prepuštaju najniţim porivima i svode na razinu ţivotinja. Njih

dvojica nastavljaju putovanje i dolaze u Vještičju kuhinju gdje očekuju napitak koji će Fausta

pomladiti. Kada Faust u ogledalu vidi svoje novo lice smatra ga samo sredstvom koje će mu

omogućiti ostvarenje svega što je prethodno zamislio. Faust se moţe smatrati likom dvojnika

jer cijeli ţivot vodi jedan ţivot kojemu je posvećen u potpunosti, tek kada shvaća što je sve

odbacio, a ništa time nije dobio, odluči se pogoditi za ovozemaljsku spoznaju. ,,S motivom

dvojnika povezuje se i motiv slike u zrcalu u kontekstu opasnosti od samootuĎenja povezanog

s introspekcijom“ (Bobinac, 2012: 262). Faustovo novo naličje uvodi ga u novi ţivot, kojemu

se priklanja kako bi ostvario svoje ciljeve, te u tim nastojanjima, tijekom puta, često s

naličjem gubi i svoju ličnost.

Faust u Margareti, nakon što dobiva novo naličje, pronalazi idealnu ţenu, a sebe, s

druge strane, smatra daleko od ideala muškarca koji bi nju zasluţio. Njegova ljubav prema

njoj očituje se u hiperbolizaciji osjećaja. ,,Romantizam je stilska formacija u kojoj se

izraţavaju krajnosti u osjećajima, to jest, hiperboliziraju se osjećaji likova, koji ih dovode u

napregnuta duševna stanja“ (Flaker, 1976: 117-118). Faustova strast dolazi u opreku s jadom

koji mu donosi zaljubljenost u Margaretu, a njegovi su osjećaji u tom trenutku hiperbolizirani

i to u semantičkoj opoziciji spokojstvo - strast:

,,U zagrljaju njenu što mi znači raj?

Na grud'ma njenim da se zgrijem, daj:

Ne osjećam li uvijek njezin jad?

I nisam li bjegunac, skitnica,

Čudovište bez cilja, pokoja,

17

Što kao slap sa stijene na stijenu

U bjesnilu je srljo k ponoru?“ (Goethe, 2004: 162)

Dok Faust vodi konstantnu unutarnju borbu, Mefistofeles prati svaki njegov korak.

Njihov razgovor odvija se u sceni Šuma i spilja te naravno da Faust u njoj ne moţe naći mir

kada sama spilja predstavlja podzemlje iz kojih dolaze demonske sile, pa tako nuţno i

Mefistofeles. ,,Scena Šuma i spilja rezultat je ozbiljnih Goetheovih prirodoslovnih studija u

Weimaru i u njoj Margareta postaje predmet Faustove ţudnje, a ne ljubavi što ga udaljava od

pravog puta u ţivotu“ (Škreb, 2000: 30). U teţnji za svestranim duhovnim ţivotom Faustu

smeta ljubavna veza koja se stvara te je oprečan u opisivanju svog raspoloţenja (Škreb, 2000:

30). Mefistofeles iskorištava njegovu ljubav prema Margareti kako bi ga povrijedio i uvjerio

da je on kriv za njezinu propast. ,,Idealizacija dobra i ljubavi s jedne strane, naglašavanje zla i

mrţnje s druge strane, u romantizmu ne sluţe moralnom i etičkom vrednovanju nego te

opozicije sluţe hiperbolizaciji osjećaja i uklapaju se u romantičarski sustav krajnosti“ (Flaker,

1976: 118). Faustova unutarnja borba počiva upravo na tim krajnostima, a sve zbog

nemogućnosti pronalaska ravnoteţe. On je prikazan kao promatrač, koji sudjeluje svojim

osjećajima i doţivljajima na dogaĎaje koje u njegovom ţivotu pokreće Mefistofeles. Ipak

Faustova niska strast prevlada ljubav te pod svaku cijenu ţeli Margaretu, čime ju osuĎuje na

propast. Jasan je utjecaj društva na ishod prvog dijela jer Margareta biva osuĎena zbog

predbračnog seksa, kojim ţena gubi potencijale za buduću suprugu zbog nametnutih

društvenih pravila patrijarhalnog društva koje je bilo dominantno tijekom gotovo cijele

povijesti, pa tako i za vrijeme romantizma.

Radnja se potom seli na Valpurginu noć koja predstavlja tip festivala na kojemu se

odrţavaju predstave, sajmovi sa svakojakim sitnicama, ognjištima oko kojih se skupljaju bića

noći - vještice, poluvještice, mrtvaci te se zabavljaju, piju i plešu. Mefistofeles Fausta odvodi

na Valpurginu noć jer ţeli sakriti da je Margareta zatočena zbog čedomorstva na koje

Mefistofeles misli da ju je nagovorio. ,,U romantizmu se otkrivaju se tamne, noćne strane

čovjeka i prirode, a time se relativizira suprotnost izmeĎu identiteta i ne-identiteta, izmeĎu

prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, izmeĎu istine i zablude“ (Bobinac, 2012: 248). ,,Noć i

tama postaju izvorišta fantazije, prostranstva mnogoznačnosti, začaranosti i strahota“

(Bobinac, 2012: 249) Upravo Valpurgina noć svojim čudovišnim stvorenjima doprinosi

ugoĎaju noći karakterističnoj za romantizam. ,,Sve ono ruţno, groteskno, arabeskno, postaje

estetski jednakovrijedno“ (Bobinac, 2012: 253) Zbog toga se romantičari počinju smatrati

sljedbenicima ,,sotonske škole“ , a u krug takvih romantičara neki uvrštavaju i Goethea i to

18

konkretno zbog Fausta. (Bobinac, 2012: 253) Sve ruţno, groteskno te ugoĎaj noći pridonose

stvaranju atmosfere kao podloge za pripremu loših dogaĎaja u kojima prste uvijek ima

Mefistofeles. ,,No Sotona se u djelima knjiţevnika ne smatra u moralnom smislu nadmoćnim

Bogu“ (Bobinac, 2012: 253). ,,Zlo, koje proizlazi iz Mefistofelesa, moţe pridonijeti

objektivnom napretku čovjeka posebno u pogledu nastojanja da se ljudska jezgra odrţi do

samog kraja unatoč sotonskim osobinama samog čovjeka“ (Škreb, 2000, 33). Mefistofeles je

kušnja za ono Boţje u čovjeku, on pokazuje pravo zlo, a na čovjeku je hoće li ga prihvatiti ili

mu se oduprijeti, treća mogućnost ne postoji.

U knjiţevnosti romantizma često se pojavljuju dijabolični likovi, a Ďavao koji je uvijek

nastojao pridobiti ljude za sebe i obmanjivati ih čarolijama posluţuje kao šifra za sferu

umjetnosti i to posebno u suprotstavljanju donjeg i gornjeg svijeta (Bobinac, 2012: 255-256).

Mefistofeles je prikazan kao biće koje je odano najniţim porivima te mami čovjeka kojeg

smatra slabim pred svojim iskušenjima. ,,Đavao kao lik iz kršćanske predaje, to jest, njegov

knjiţevni prikaz u autora poput Goethea, ispao je tako uvjerljiv da se sumnjalo u Goetheovu

kršćansku pravovjernost“ (Bobinac, 2012: 256). ,,Mefistofeles je zadrţao mnoge atribute

srednjeg vijeka kao predstavnik ljudske svjesne animalnosti, koja se očituje u cinizmu“

(Škreb, 2000: 29). Taj cinizam se izraţava s mnogo dobre volje i humora, tako Goethe postiţe

uvjerljivost lika i ljudski ocrtanu individualnost (Škreb, 2000: 29). Njegove ljudske strane

dolaze do izraţaja u razgovoru s Faustom, no tek je s bićima njegova ranga vidljiv pravi

Mefisofeles.

Nadalje, Faust je na Valpurginoj noći opijen svime viĎenim, no u podsvijesti mu je još

uvijek Margareta, koju viĎa u motivu Meduze. Osobine fatalnih žena u knjiţevnosti poprimaju

Meduze koje glavne junake stavljaju na kušnju i redovito odvlače u propast (Nemec, 1995:

60). ,,No pod utjecajem kršćanstva promijenilo se i shvaćanje poganskih boţica te su one tako

potisnute u područje Ďavolskog“ (Nemec, 1995: 60). ,,Motiv Meduze tipičan je za romantizam

jer ona postaje predmetom mračne ljubavi romantičara zbog privida i proturječja kojeg

donosi, s jedne strane je tako lijepa, a s druge tako opasna“ (Prac, 1974: 42) Sam Faust, na

Valpurginoj noći, pleše s ljepoticom, koja ga mami zbog svog naličja Margareti, no ipak mu u

konačnici Mefistofeles otvara oči kako ga ne bi zavela ukazujući na ledene Meduzine oči.

,,Goethe u scenu Valpurgina noć uvrštava San Valpurgine noći tj. niz satiričkih

epigrama na suvremene političke i knjiţevne pojave, kojima se opterećuje sama radnja

Fausta“ (Škreb, 2000: 34). Goethe je zajedno sa Schillerom napisao brojne kritike njemačkog

društva te se ni u Faustu ne moţe suzdrţati od takvih umetaka. Osim toga, vidljivo je

ironiziranje naslova Shakespeareove drame San Ivanjske noći, čija je drama kao i sama

19

Valpurgina noć obavijena fantastikom i mistikom uz sve tabu teme koje se pojavljuju, a

upravo takav predloţak Goetheu sluţi kao prigodna podloga za kritiku suvremenih zbivanja.

Prvi dio završava tako što Faust i Mefistofeles odlaze bez Margarete jer se ona ne ţeli

spasiti od pogubljenja, bila je i ostala kršćanka te ţeli odgovarati za svoje postupke, a u bijegu

s Faustom ne vidi rješenje jer će je zauvijek progoniti griţnja savjesti. Iz daljine se još samo

čuje njezino dozivanje, ali istovremeno i glas s neba govoreći da je spašena jer nije

pokleknula pred njima i njihovom ponudom. Margareta tako ostaje poţrtvovana do kraja te

nalazi spas u vjeri, Mefistofeles u njoj izaziva prijezir i strah što se takoĎer moţe povezati s

vjerom koju je prakticirala cijeloga ţivota. ,,Tragedija Margarete dovodi se u vezu s

Goetheovom zaručnicom koju je ostavio nakon što se u 22. godini ţivota nije htio vezati za

malograĎanske prilike„ (Škreb, 2000: 23). ,,Motiv Frederike (njegove zaručnice) unio je i u

svoju mladenačku poeziju jer njime moţe iznijeti problematiku cijelog razdoblja“ (Škreb,

2000: 23). ,,No motiv čedomorke ipak pronalazi negdje drugdje, u Frankfurtu, i to u Sussani

Margarethi Brandt, koja ubija svoje dijete nakon što ga je potajno rodila“ (Škreb, 2000: 23).

Nju su, nakon što je bila raspisana tjeralica, uhitili, osudili i smaknuli baš kao što je bila

namjeravana Margareta, a ona je do svog kraja ponavljala kako ju je na taj čin natjerao sam

Sotona (Škreb, 2000: 24). Spoj koji je Goethe napravio u Margareti, koristeći motive

Frederike i čedomorke, jasno prikazuje njezino kajanje kao dobre i predane kršćanke s

velikom griţnjom savjesti zbog koje je Mefistofeles ipak ne uspijeva natjerati na

čedomorstvo. Smatra se da je Goethe tim spojem izrazio tragičnu opreku izmeĎu ljubavne

strasti s jedne strane, te pojedinca u graĎanskom društvu s druge, a uvoĎenjem upravo tih

motiva hvata se u koštac sa stvarnom slikom graĎanske Njemačke i tabu temom o kojoj se

dotad nije govorilo (Škreb, 2000: 24-26).

,,Nemotiviranost zbivanja još je jedna romantičarska karakteristika jer romantičarska

djela, općenito, nemaju cjelovito razraĎeni motivacijski sustav“ (Flaker, 1976: 119). ,,Često se

pojavljuje motivacija fantastikom koja dovodi i do fatalizma“ (Flaker, 1976: 119). Tako se

Faustov ţivot preokreće iz temelja kada u njega dolazi Mefistofeles s fantastičnim obećanjima

koja su mu dotad bila nezamisliva, ona su za njega pokretač radnje i sve što će se u

budućnosti dogoditi nije pod utjecajem Fausta koliko je pod utjecajem svih ostalih likova. Na

Faustu se ti dogaĎaji samo ocrtavaju te ih njegov um pokušava procesuirati. Faust je samo

maska iza koje se odigrava vječna bitka dobra i zla, a njegova svrha postaje pribliţavanje te

bitke običnom čovjeku. ,,Fatalizam općenito vuče korijene iz antičke i novovjekovne drame,

a u romantizmu se sudbina pojavljuje kao ispunjenje proročanstva ili kao fatalno zbivanje

koje svoje porijeklo vuče iz nekog zlog djela“ (Bobinac, 2012, 233). Sudbinska vezanost

20

likova naglašeno se ističe tijekom radnje, a usud se povezuje s nekim fatalnim, naizgled

nevaţnim stvarima i pojavama poput noţa ili puške (Bobinac, 2012, 233). Margaretin kraj

prouzročio je predbračni seks s Faustom, koji uzrokuje lavinu dogaĎaja od kojih će se ona

očistiti jedino smrću. Ona nema nikakav utjecaj na to što će se dogoditi poslije, od sukoba s

Valentinom, smrti njezine majke i djeteta, pa sve do krajnje osude za zločin koji nije počinila.

Ona se prepušta sudbini, u nadi da će biti spašena s obzirom da je vjera u Boga jedino što joj

je ostalo.

Na posljetku se nailazi na motiv ljubavi koji proţima cijelu radnju te pokreće postupke

protagonista i antagonista. ,,Ljubav se javlja kao jedno od značajnih motiva u knjiţevnosti

romantizma, a povezana je u prvom redu s pravom da se čovjekova ljubav ravna prema izboru

vlastita srca“ (Bobinac, 2012: 273-274) Ljubav Fausta prema Margareti, pa kasnije Heleni,

pokretač je Mefistofelesovih postupaka koji će utaţiti Faustovu ţeĎ za ljubavlju, a kasnije mu

je oduzeti. Kako su u stvarnosti u ljubavi oduvijek udjela imali društvo sa svojim

konvencijama i tabuima, tako se i djelu problematizira predbračni seks koji Margaretu odvodi

u propast zbog osude i nerazumijevanja okoline. Ljubav se izdiţe iznad svega u graĎanskom

društvu, a istovremeno je samo društvo potire (Škreb, 2000: 25). ,,Prerano vezanje moţe

uzrokovati tragične konflikte te na kraju ţrtvom postaju ili mladić ili djevojka, treće opcije

nema, a to su osnovne crte Goetheovih ljubavnih tragedija“ (Škreb, 2000: 25).

Na temelju iznesenih glavnih tematsko - motivskih odrednica prvog dijela Fausta,

moţe se zaključiti da su potraga za spoznajom i ljubav prema Margareti pokretači radnje koji

dovode Fausta u napregnuta duševna stanja pa zatim i do tragičnih završetaka u kojima on

sudjeluje samo kao promatrač. Romantičarski elementi kao što su nemotiviranost zbivanja,

hiperbolizacija osjećaja, dijabolični likovi, likovi dvojnika, tamne strane čovjeka i prirode

koje se otkrivaju ukazuju na tragičnost motiva ljubavi koji postaje fabularna okosnica prvog

dijela te je upravo tim figurama odreĎena tematika te se u njima ogleda poetika romantizma.

Spjev započinje potragom za spoznajom, a prvi dio završava sa saznanjem da je vjera u Boga

ta koja spašava unatoč nagonima kojima se lako prepustiti.

21

8. Tematsko – motivska razina i romantičarski elementi Fausta II.

U poglavlju su prikazane promjene u odnosu na Fausta I., na razini pejzaţa, likova,

uzora i tematike prema kojoj ljubav više nije u prvom planu već dosezanje moći i vlasti čime

se ukazuje na oštru kritiku graĎanstva i vlastele.

,,Faust II. napisan je u skladu s Goetheovim klasicističkim nazorima i već zrelim

romantičarskim sadrţajem“ (Stamać, 2006: 657). ,,S prvim dijelom zajednički su jedino

likovi, Faust i Mefistofeles, i to nastavljaju biti na razini kompozicije u stalnom

ambivalentnom odnosu uz jedva prepoznatljive reminiscencije na Margaretu“ (Stamać, 2006:

658). One su uočljive tek kad Faust gubi i Helenu pa na oblaku razgovara s Mefistofelesom

govoreći da se ţeli odmaknuti od ţelje za ljubavi dobivanjem vlasti i moći. ,,U prvom dijelu

uočljivo je sveučilište, graĎanstvo i sentimentalizam, dok su u drugome dvor i priroda,

aristokracija i mitološki bitak“ (Stamać, 2006: 658). Potpuna promjena pejzaţa ukazuje na

različite uzore koji su Goethea potaknuli da napiše I. i II. dio.

,,Romantizam preuzima mnoge elemente fantastike iz srednjovjekovnih legendi, pučke

predaje, usmene knjiţevnosti i nacionalne mitologije“ (Flaker, 1976: 118). ,,Tako Goethe

samu temu preuzima iz pučke srednjovjekovne predaje“ (Solar, 2003, 193). No ne radi se

samo o temi, on preuzima i likove iz rimske i grčke mitologije koje stavlja u novi kontekst, a

kao što se vidi u primjeru Valpurgine noći, uvodi i nacionalnu njemačku mitologiju u djelo.

Osim Mefistofelesa, kojeg preuzima iz kršćanske predaje, svi fantastični likovi samo su crno

bijeli aktanti koji pridonose fantastičnosti radnje i opredjeljuju se kao Faustovi ili

Mefistofelesovi pomagači.

,,Romantizam se suprotstavlja klasicizmu upravo na temelju metafore koja stoji

nasuprot klasicističkoj metonimiji“ (Flaker, 1976: 115). ,,Stihovi romantičara prepuni su slika

prirode koje pritom nikad ne poprimaju razmjere vlastite realnosti što dovodi do toga da svi

sastojci inscenirane prirode poprimaju evidentno metaforičko značenje“ (Bobinac, 2012: 182).

Za romantizam je uočljiva i vrlo bitna morsko - navigacijska metaforika bez da se more kao

predmet predočavanja uopće spominje, a sve u svrhu okretanja novim asocijacijama koje će

izazvati emocije (Flaker, 1976: 115-116). Metaforika u Fausta često je u svrhu već

spominjane hiperbolizacije osjećaja, čime se lik pribliţava čitatelju. Takva metaforika

prikazana je u sceni Ljupki krajolik čiji naslov sam po sebi označava ironiju u odnosu na ono

što se dogaĎa u Faustovim mislima:

,,Sa ushitom ja gledam sad bez meĎa,

Gdje s hridi na hrid valja se i vije,

22

Gdje tisuće brzaka šumno bruje,

Te pjena hučno pjenu uvis lije.“ (Goethe, 2004: 258)

Faust II. započinje ljupkim krajolikom karakterističnim za pastorale, koji se kao motiv

provlači od antike do renesanse, a Faust u njemu prividno uţiva i odmara. Prvi prizor drugog

dijela Ljupki krajolik ima odreĎen suodnos s prvim prizorom I. dijela Fausta pod naslovom

Noć, u kojemu Faust melankoličan i razočaran u zatvorenoj gotičkoj sobi provodi vrijeme, ta

dva prizora u suodnosu su na temelju njihove suprotnosti (Stamać, 2006: 660). Tu je vidljiva i

romantička povezanost raspoloženja s ugoĎajem i pejzažom kojim je lik okruţen. Nakon

prikaza Faustova uţivanja u prirodi, radnja se premješta na carski dvor gdje Mefistofeles ubija

ludu te on postaje jedna i govori caru da ispod njegovog carstva postoji zakopano blago.

Goethe u tom prizoru upućuje na društvene probleme cijele drţave oslanjajući se na mjesto i

sloj od kojih svi problemi i dolaze – dvor i aristokraciju. ,,Mefistofeles Fausta dovodi na

carski dvor, gdje kao ortaci neprikriveno vode poslove cijele drţave“ (Stamać, 2006: 662).

Nakon što i car na neizravan način prodaje dušu vragu time što dobiva takav soj suradnika,

vraća se s krunom iz Rima u carstvo, gdje se odrţava pokladna svečanost i cijelo ga carstvo

iščekuje. ,,Ta scena Karnevala odgovora Annerbachovu podrumu iz prvog dijela“ (Stamać,

2006: 660). Goethe donosi vješto prikazani sajam taštine ljudi u različitim kostimima, koji

svoje pravo lice pokazuju tek kada vide zlato i kada im se pruţaju naizgled nemoguće stvari,

jednako kao što su pruţene i četvorici prijatelja u Annerbachovu podrumu. Neki od

mitoloških likova koji se pojavljuju na pokladama su Gracije, Parke, Furije, Pluton, Gnomi,

Pan, Satiri, a njihova svrha je, kao što će se biti i s mitološkim bitkom u Klasičnoj

Valpurginoj noći, da usporavaju radnju. Goethe iznosi cijelu paletu takvih likova i

karakterizira ih sukladno s mitologijama iz kojih ih preuzima te svrstava meĎu dobre ili loše.

Još jednom je vidljivo ironiziranje društvenih problema Njemačke kada Mefistofeles,

pod krinkom da postoji blago ispod carstva, uvjerava cara da će sada drţava procvjetati te ga

na taj način obmanjuje i donosi kratkoročnu sreću jednako kao i Faustu. Faust, prema ţelji

cara, odlazi u podzemlje kod mitoloških Majki kako bi doveo sjene Helene i Parisa na

predstavu koja će se odrţati za cijeli dvor, ali istovremeno postaje opčinjen Helenom. U drami

tada dolazi do predstave u predstavi po uzoru na Shakespearovog Hamleta, kojim se ironizira

tragedija i Paris ponovno otima Helenu.

,,U romantizmu dolazi do pomaka u shvaćanju femme fatale jer realistička motivacija

postupno uvodi taj lik u ljudske dimenzije pa se fatalna ţena često javlja kao kurtizana,

kraljica ili velika grješnica“ (Nemec, 1995: 61). Sve fatalne ţene su čarobno lijepe i

23

tajanstvene, a s njima dolaze i opasnosti za glavne likove, one su sve inteligentne, proračunate

i samosvjesne (Nemec, 1995: 62). ,,Uz sve to, upisane su u muške erotske fantazije što im

daje još veću moć zbog svog poloţaja“ (Nemec, 1995: 62). Za Helenu se ne moţe reći da je

tipična fatalna ţena jer nema demonska obiljeţja koja se često veţu za femme fatale, no ona

se ipak moţe pronaći u nekim njezinim odlikama. Faust Helenu nakon otmice, traţi zbog

zaluĎenosti do koje ga je dovela svojom ljepotom, ona je u djelu predstavljena kao kraljica

koja očarava muškarce i dobiva ono što ţeli fizičkim izgledom. No nakon povratka u

Menelajev dvor, jasno je vidljiva i njezina proračunata crta jer kako bi izbjegla smrt pristaje

na brak s nepoznatim čovjekom samo kako bi se spasila. Ona je takoĎer i pokretač radnje u 2.

dijelu Fausta te njezin akcelerator. S druge strane, Margareta je Helenina čista suprotnost,

femme fragile, koju karakterizira kršćanska pravovjernost, nemogućnost utjecanja na ishod

svog ţivota, ona je dobra i poţrtvovana, ali statična i dosadna.

Faustova zaluĎenost Helenom ne prolazi te se nakon njezine otmice i agonije u koju

sam pada, budi u svojoj sobi s početka djela gdje Wagner prikazuje svoje ţivotno djelo –

Homunkula, umjetno napravljenog čovjeka iz staklenke te on upućuje Fausta na Klasičnu

Valpurginu noć. ,,Klasična Valpurgina noć sukladna je Valpurginoj noći iz prvog dijela“

(Stamać, 2006: 660). I u ovom slučaju, Valpurgina noć sluţi Mefistofelesu, kako bi ostvario

svoje paklene namjere i još jednom Faustu uzeo sve što će mu prethodno dati. Valpurgina noć

ponovno donosi mistiku i susretanje s raznim mitološkim bićima, a Faust, na Homunkulov

prijedlog, pretraţuje sva ognjišta u potrazi za Helenom na kojima je, usprkos svemu, ne

nalazi. Motiv androida ili umjetnog čovjeka u liku Homunkula kojeg stvara Wagner ustrajan

je u pronalaţenju fizičkog naličja. ,,Takvi se motivi najčešće javljaju zbog reduciranosti

čovjeka na funkciju stroja bez osjećajnosti i mašte, pri čemu se unosi još jedna problematika

romantizma“ (Bobinac, 2012: 259). S obzirom da se Homunkul na kraju ostvaruje i postaje

čovjekom, to upućuje na autonomnost umjetnosti, što se moţe protumačiti kao još jednim

ciljem progresivne univerzalne poezije. Česte su antropomorfizacije koje još više pojačavaju

mistiku Valpurgine noći. ,,Zemni duh s početka prvog dijela, Faustu opak omogućuje

komuniciranje s prirodom, poljima, šumama, rijekama te ţivim bićima iz bajkovitog i

antičkog svijeta, iako ga ne smatra ravnopravnim“ (Stamać, 2006: 663). ,,Nesklon vatri koja

sve sagorijeva, Faust je odan bićima vode i mora; njega privlače oreade, sirene, nereide i

dobroćudna morska čudovišta, Faust ih osluškuje i sa divljenjem promatra ostvarenje njihove

zemne biti na Valpurginoj noći“ (Stamać, 2006: 663). Ista ta morska čudovišta puna su

gostoprimstva te mu ţele pomoći pa se na njih i oslanja u potrazi za Helenom. S druge strane,

Mefistofeles u primislima uvijek ima vlastitu sliku pakla te društvo koje u njemu nalazi, zato

24

,,on uţiva u društvu vještica, rugoba, demona, forkijada i posebno plamenih simbola

Valpurgine noći“ (Stamać, 2006: 663). To je jedan od razloga zašto Faust, na ognjištima na

koja ga upućuje Homunkul, ne pronalazi Helenu. Taj duh vatre koji najavljuje njegov

dolazak, omogućuje Mefistofelesu uklapanje u svako društvo u kojemu zadobiva ulogu voĎe,

ali ne izvršitelja već samo racionalizatora i poticatelja (Stamać, 2006: 663). Mefistofeles se

igra ljudskim sudbinama, ali im ne nameće ništa što oni sami nisu poţeljeli, to se moţe vidjeti

i u primjeru Fausta, koji u potrazi za idealima mora naučiti i prihvaćati gubitke kao sastavne

dijelove ţivota.

Nadalje, ,,Panorama karakteristična za romantizam sastoji se elemenata koji pridonose

istoj toj alegoriji, tipičnu panoramu čine modre rijeke, zelene šume i brjegovi, raskošni dvorci,

kolibe i vrtovi obasjani mjesečinom“ (Bobinac, 2012: 169). Svi ti elementi mogu se pronaći i

u djelu, od zelenih šuma i brjegova, gdje Faust pronalazi prividan mir i na kojima se

odrţavaju Valpurgine noći, dvorci u kojima on kasnije prebiva baš kao car, koliba u blizini

njegove palače, koja mu zadaje nemir pa sve do vrtova obasjanih mjesečinom, koje Likej

promatra s kule i opisuje tipično romantičarski. ,,Mjesto radnje takoĎer se premješta i u utrobu

zemlje, odnosno pećine i spilje, gdje je pritom riječ o simboličnim prostorima koji odreĎuju

emocije likova“ (Bobinac, 2012: 255). ,,Lik je prema tome u romantizmu uključen u pejzaţ, a

pejzaţ je često u funkciji izraţavanja raspoloţenja lika“ (Flaker, 1976: 114). Jednako tako,

pejzaţ pridonosi i ugoĎaju konkretnih dogaĎaja na sceni, osobito u primjeru razgovora

Mefistofelesa i Forkijade, koji se odvija upravo u spilji za vrijeme Valpurgine noći, gdje

Mefistofeles kuje svoj opaki plan. Spilja predstavlja simboličko mjesto izmeĎu Zemlje i

podzemlja u kojoj se stvarnost ponovno relativizira.

Nakon Valpurgine noći radnja se premješta u posve novo okruţje broda, na kojemu

Helena plovi prema Menelajevu dvoru, a kada dolazi kući Mefistofels prerušen u Forkijadu je

vodi Faustu. Nakon nekog vremena Faust i Helena, koji konačno uţivaju jedno u drugome,

imaju sina Euforiona čija ga ţelja za visinama dovodi do pada u bezdan, a za njim odlazi i

Helena. Za Euforiona se moţe reći da predstavlja Goethea u njegovom zrelom razdoblju, koji

je već razočaran i prepušten svjetskoj boli, čiji svaki pokušaj za letenjem i maštanjem

završava u očaju. Na samom kraju scene kada Faust ponovno sve gubi, saznaje da se

Mefistofeles kao Forkijada poigrao i Heleninom sudbinom. ,,Mefistofeles Fausta vodi u san o

vječnoj ljepoti, no on propada kada se Helena i pjesnik Euforion vraćaju u podzemnu

vječnost“ (Stamać, 2006: 662). ,,Brisanje granica izmeĎu ontoloških stanja, izmeĎu

ograničenosti i beskonačnosti romantički je afinitet“ (Bobinac, 2012: 161). To je vidljivo i u

Faustu te se na taj način stvarnost relativizira upravo kada gubi i Helenu i Euforiona:

25

,,Gledajuć pod nogom te samoće najdublje

Ja oprezno sa sljemena tog kročim rub,

Otpuštam oblak što me njeţno nosio

Kroz jasne dane preko kopna i mora“ (Goethe, 2004: 486)

,,Brisanje granica često dovodi do ironične i dvosmislene knjiţevnosti, pa time i do

odreĎenih nejasnoća ostvarujući u prvom redu romantičku ironiju, kojoj se teţi u svakom

pogledu“ (Bobinac, 2012: 161). ,,Suprotnost izmeĎu nadnaravne i iskustvene sfere, izmeĎu

bajkovito–fantastičnog i graĎansko-svakodnevnog ne sublimira se u poetičkom smislu nego u

ironičnom svijetlu“ (Bobinac, 2012: 221). Te dvije sfere se meĎusobno isprepliću i dovode

djelo do alegoričnog značenja jer sve što se dogaĎa samo je privid s višim ciljem, koji je

iznad samog djela.

Nakon pobjede Faust je već ostario i ţivi u palači koja mu je dodijeljena kada se

odlučio za to da od Mefistofelesa ţeli vlast i moć, ali mu smeta jedna koliba, miris lipa koje je

okruţuju i zvona koja zvone jer predstavljaju podsjetnik na to koliko se udaljio od Boga.

Mefistofeles ubija starce koji ţive u kolibi, ali njihova sudbina ne ostavlja na Faustu nikakav

trag. To postaje jasan znak Faustovog skretanja s puta kojeg si je sam zadao jer ciljem

opravdava sredstvo, zanemarujući posljedice ukoliko je njegov naum ostvaren. Nakon što

Faust oslijepi shvaća da su sreća i smisao ţivota pomagati čovječanstvu te zbog toga gradi

nasip. Smatra da će se ljudi moći nastaniti u blizini njegove palače i navodnjavati svoja polja

te raditi te da će time sve kroz što je prošao konačno imati smisla jer će ostaviti nešto iza sebe.

On tako dolazi do svog konačnog Čina za čovječanstvo po kojemu čovjeku ostavlja svoje

najvaţnije saznanje. Faustu mrak donosi svijetlo jer konačno odlučuje napraviti nešto dobro

sa svom moći koju ima. Tu se ogleda cijeli romantizam jer čovjek najjasnije počinje vidjeti

tek u mraku. ,,Ambivalentnost metafore o odnosu svijetla i tame upućuje na odnos izmeĎu

svjesnog i nesvjesnog, a noć je ta koja omogućuje pristup nesvjesnom“ (Bobinac, 2012, 249).

Ambivalentnost svijetla i mraka postaje cijenjena tek u romantizmu jer za romantičare noć

svojom tajanstvenošću postaje sfera jasnog viĎenja stvari, a Faustov uvid u ono što je zapravo

vaţno ujedno dovodi do njegovog sjedinjenja s Bogom za čime od početka traga.

Kada Faust umire dolazi zbor anĎela i oni posipajući ruţama pakao omamljuju

Mefistofelesa i otimaju Fausta te njegov duh vode u raj. U zadnjoj se sceni Faust kao Doctor

Marianus moli i kaje u raju pred Djevicom Marijom. ,,Spašenoj Margareti na kraju prvog

dijela odgovara spašeni Faust na kraju drugog dijela“ (Stamać, 2006: 660). ,,U dualističkoj

slici svijeta prevagnulo je ipak Boţje načelo jer čovjekov početak i kraj ipak trebaju biti na

26

nebesima“ (Stamać, 2006: 659). ,,Čovjek je slika Boţja i uza sav svoj trnoviti put na zemlji,

on će se vratiti svojem uzoru“ (Stamać, 2006: 659). Gospod ne dopušta Mefistofelesu da na

kraju donese odluku o Faustovoj duši jer ga smatra smrtnikom koji je uz sve svoje greške

progledao i ipak se pokajao. Zato se Faustova i Mefistofelesova ţivotna borba i

nadmudrivanje, sve oklade i pogodbe na kraju čine uzaludnima jer Mefistofeles Fausta ipak

nije bio sposoban privuči k sebi. Zbog toga nijedan nema posljednju riječ te upravo ta Riječ,

ta odluka po kojoj Faust zasluţuje u raj dolazi iz neke više sfere.

Drugi dio Fausta donosi mnoštvo karaktera koji se priklanjaju ili Faustu ili

Mefistofelesu, u njemu se kritizira naivnost i pohlepa graĎanskog društva čiji su vladari

karikature voĎene niskim strastima te se u raznovrsnosti likova i njihovim karakterima očituje

poetika romantizma jednako kao i u ponovnoj labavoj kompoziciji i fragmentarnosti. Goethe

unosi romantičarske elemente fantastičnih likova, femme fragile i femme fatale, motiv

androida, antropomorfizacije likova koje najbolje opisuje unutar romantičarske metaforike što

dovodi i do romantičarske ironije na temelju koje se moţe iščitati cijelo djelo. Kao dokaz

konačne Faustove spoznaje koristi ambivalentnost izmeĎu svijetla i tame u kojemu se ogleda

cijela poetika romantizma, u moći spoznaje koja dovodi do izlaska iz tame. U drugom dijelu

Fausta Goethe spaja naizgled nespojive motive kršćanstva, mitologije te antike u smislenu i

kompleksnu cjelinu u kojoj svatko dobiva funkciju još podrobnijeg karakteriziranja glavnih

aktanata. Faustova ţelja za istinom uz sve prepreke je ipak prevagnula pored niskih uţitaka

kojima je podlijegao tijekom svog puta te se moţe zaključiti da je u skladu s time dobio

zasluţenu nagradu.

27

9. Zaključak

Romantizam je razdoblje u kojemu se dokida s konvencijama, štoviše, karakterizira ga

igranje sa knjiţevnim vrstama i prethodnim stilovima u svrhu stvaranja novog viĎenja svijeta

koji se očituje u ironičnom prikazu društva i unutarnjeg stanja pojedinca koji vodi bitku za

cijelo čovječanstvo. Mašta i intuicija se suprotstavljaju zdravom razumu, a osjećaji dobivaju

najvaţnije mjesto u knjiţevnosti te se prema njima ravna i poetika koja obnavlja vaţnost

motiva ljubavi, hiperbolizacije osjećaja, a sve začinjeno mistikom, fantastikom i tipovima

likova tvoreći ogledno djelo romantizma – Fausta.

Ţanrovski se Faust ne moţe smatrati tragedijom jer nema nesretan kraj tek

individualne tragedije kroz koje prolazi svaki čovjek. Radi se o dramskom spjevu koji je

koncipiran samo za čitanje zbog obilja likova i fantastičnih elemenata koje je nemoguće

uprizoriti. Goethe uspostavlja dijalog izmeĎu Mefistofelesa i Fausta koji traje dugo kao što i

čovjekova borba protiv svoje prirode. Struktura dramskog spjeva je labavo povezana zbog

nastanka scena i epizoda tijekom cijelog Goetheova ţivota, neke pridonose radnji dok ju neke

samo usporavaju. Poetika romantizma na razini strukture očituje se u fragmentarnosti scena

koje ostaju nedorečene te umetanju lirskih dijelova koji doprinose ţanrovskom sinkretizmu,

ali i hiperbolizaciji osjećaja ljubavi.

Posveta, Predigra na pozornici i Prolog na nebu daju opći uvid u Goetheovo stanje

svijesti, društvenu situaciju te ipak nagovještavaju nadu u konačnom spasenju. Posveta

najavljuje Goetheovu otuĎenost od svijeta i svjetsku bol te daje naznake da će se bol

pojedinca izjednačiti s boli svijeta. Predigra na pozornici opisuje kazališni fenomen koji se

preslikava u graĎansko društvo, Direktor koji nastoji zabaviti publiku je zapravo kralj, Pjesnik

je taj koji neshvaćen te se podvrgava tuĎim pravilima, a publika ima privid da predstavlja

nekakvo značenje i vaţnost time što odlučuje o minornim stvarima. Prolog na nebu osim

temeljne problematike donosi i konkretan početak radnje u dogovoru Boga i Mefistofelesa.

Poetika romantizma u Posveti, Predigri i Prologu vidljiva je više u svjetonazoru epohe

romantizma nego konkretnim figurama te se najavljuje povezanost individualizma s

univerzalizom, kritika graĎanskog društva, svjetska bol pjesnika te pridavanje vaţnosti

srednjovjekovnoj onostranosti i pronalaţenje uzora u srednjovjekovlju. Romantičarski

elementi kojima je naznačena svjetska bol i otuĎenost stoje u opreci prema očekivanjima

publike koja je ţeljna za fantastikom, no već u Prologu na nebu moguće je vidjeti da Goethe

udovoljava kriterijima publike igrajući se ontološkim stanjima

28

Romantičarski elementi Fausta I. i II. pridonose iluziji svijeta, u kojoj je sve moguće,

ironizirajući društvene obrasce globalno te problematizirajući poloţaj pojedinca u svijetu, koji

nema ţelju za uklapanjem i prihvaćanjem neznanja. Na temelju iznesenih glavnih tematsko -

motivskih smjernica prvog dijela Fausta, moţe se zaključiti da su potraga za spoznajom i

ljubav prema Margareti pokretači radnje koji dovode Fausta u napregnuta duševna stanja pa

zatim i do tragičnih završetaka u kojima on sudjeluje samo kao promatrač. Poetika

romantizma ogleda se u nemotiviranosti zbivanja koja vodi fatalizmu likova, hiperbolizaciji

osjećaja prema Margareti, dijaboličnim likovima koji upravljaju sudbinom čovjeka, likovima

dvojnika koji se manifestiraju unutar osobnosti Fausta upravo zbog dijaboličnih likova,

tamnim stranama čovjeka i prirode koje se otkrivaju kako bi se stvorila pogodna atmosfera za

radnju, sve to ukazuje na tragičnost motiva ljubavi koji ne moţe opstati u mračnoj igri

protusvijetova te to postaje fabularna okosnica prvog dijela.

U drugom dijelu Fausta Goethe spaja naizgled nespojive motive kršćanstva,

mitologije, antičke uzore u smislenu i kompleksnu cjelinu u kojoj svatko dobiva funkciju još

podrobnijeg karakteriziranja glavnih aktanata, Fausta i Mefistofelesa. Faust I. i Faust II.

stalno se kreću u granicama udovoljavanja publici te kritiziranja nje same, a Goethe koristi

romantičarske elemente i postupke kako bi ju privukao na čitanje. Faust II. predstavlja paradu

kostima iza kojih se graĎani skrivaju te je poetika romantizma izraţena fantastičnim likovima

i promjenama ontoloških stanja kako bi se sve doimalo kao privid te vodilo romantičarskoj

ironiji u kojoj se ništa ne moţe sagledati kao zbilja. Poetika romantizma je takoĎer prisutna u

suprotstavljanju Margarete kao femme fragile te Helene kao femme fatale koje unatoč svojim

razlikama završavaju sudbinski na način koji Mefistofeles odlučuje. Motivom androida se još

jednom naglašava otuĎenost pojedinca od svijeta s kojim on očajnički nastoji naći sklad, a

prisutna je takoĎer i ambivalentnost svijetla i tame na temelju koje Faust dobiva konačnu

spoznaju. Antropomorfizirani likovi samo su crno – bijeli aktanti koji se priklanjaju ili Faustu

ili Mefistofelesu te takoĎer pomaţu sagledavanju cijelog djela unutar romantičke ironije.

Poetika romantizma se očituje u načelima kompozicije koja ukazuju na ţanrovski

sinkretizam čime se krši temeljna odrednica teorijskog odreĎenja poetike kao što je nuţno

poznavanje razlika meĎu knjiţevnim vrstama. U tematici se poetika očituje obiljem stilskih

figura koje odgovaraju razdoblju romantizma te one u prvom dijelu Fausta predočavaju

Faustov unutarnji svijet i motiv ljubavi kao glavni pokretač radnje, a u drugom dijelu društvo

te njegovu kritiku.

29

10. Literatura

1. Bobinac, Marijan 2012. Uvod u romantizam, Zagreb, Leykam international, d.o.o.

2. Flaker, Aleksandar 1976. „Romantizam (Leksikografska obrada)“, u knj. A. Flaker,

Stilske formacije, Zagreb, Sveučilišna naklada Liber, str. 105-129

3. Goethe, J. W. 2000. ,,Pogovor“ napisao Z. Škreb, u knj. J. W. Goethe, Faust, Split,

Marjan knjiga, str. 1-36.

4. Goethe, J. W. 2004. Faust, Zagreb, Globus media d.o.o.

5. Goethe, J. W. 2006. ,,Semioza prirode i semioza kulture“ napisao A. Stamać, u knj.

J.W. Goethe, Faust, Zagreb, Školska knjiga, str. 653 – 665.

6. Hergešić, I. 1978. Shakespeare, Moliere, Goethe: književno kazališne studije, Zagreb,

Znanje.

7. Nemec, K. 1995. ,,Femme fatale u hrvatskom romanu 19. Stoljeća“, u knj. K. Nemec,

Tragom tradicije: Ogledi iz novije hrvatske književnosti, Zagreb, Matica Hrvatska, str.

58 – 75.

8. Prac, M. 1974. Agonija romantizma, Beograd, Nolit.

9. Solar, M. 2003. Povijest svjetske književnosti, Zagreb, Golden marketing.

10. Solar, M. 2006. Rječnik književnog nazivlja, Zagreb, Golden marketing.