Važenje ugovora u vezi je sa stupanjem ugovora na snagu. Član 24. Konvencije utvrđuje da je to momenat predviđen samim ugovorom ili sporazumom stranaka koje su učestvovale u pregovorima. Ako stranke propuste da momenat stupanja ugovora na snagu utvrde ugovornom odredbom ili sporazumom, važi rezidualno pravilo da ugovor stupa na snagu u momentu kada poslednja učesnica u pregovorima izrazi svoj pristanak na obavezivanje ugovorom. Potonje pravilo se smatra opštim pravilom, duboko ukorenjenim u međunarodnu praksu, mada postoje i značajna odstupanja, naročito, kod multilateralnih ugovora. Odstupanja se ispoljavaju u dva pravca. S jedne strane, ugovornim odredbama ustanovljava se period vremena koji deli momenat izražavanja pristanka na obavezivanje od momenta stupanja na snagu. S druge strane, često se predviđa da ugovor stupa na snagu kada određeni broj država, po pravilu manjih od broja država koje su uzele učešće u pregovorima, izrazi svoj pristanak na obavezivanje. Paktovi o pravima čoveka zahtevaju pristanak 35 država, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida 20 država, Konvencija o diplomatskim odnosima 22 države i slično. Ponekad se posebno traži da svoj pristanak daju države čiji se ugovor ni status smatra posebno značajnim. U praksi se ova dva vida odstupanja pojavljuju kumulativno, i to tako što se ustanovljava da ugovor stupa na snagu po proteku određenog vremena od momenta kada utvrđeni broj država izrazi svoj pristanak da budu vezane ugovorom. Potreba ostvarivanja hitne međunarodne saradnje je dovela do konstituisanja ustanove privremene ili provizorne primene ugovora. Ugovor ili deo ugovora primenjuje se privremeno kada se očekuje njegovo stupanje na snagu: a) ako je tako određeno samim ugovorom i b) ako su se stranke koje su učestvovale u pregovorima na neki drugi način tako sporazumele. Opšte je pravilo da ugovori deluju neretroaktivno. Konvencija predviđa da „ukoliko iz ugovora ne proističe drukčija namera ili je na drugi način ustanovljena, odredba ugovora ne obavezuje jednu stranu ugovornicu u pogledu neke radnje ili činjenice koja je prethodila datumu stupanja na snagu tog ugovora u odnosu na tu stranu ugovornicu ili situaciju koja je do tog trenutka prestala da postoji". Pravilo o neretroaktivnosti ugovora nesumnjivo pripada krugu pravila opšteg međunarodnog prava koja trpe derogaciju. Retroaktivno dejstvo ugovora može biti ustanovljeno izričito ili prećutno. U prvom slučaju u ugovor se unose specijalne klauzule koje predviđaju da će se ugovor pošto stupi na snagu na neki način odnositi i na prošle događaje i situacije. Prećutno ustanovljenje retroaktivnog dejstva ugovora zasniva se u prvom redu na samoj prirodi ugovora. Neki ugovori se, naime, i zaključuju s ciljem da regulišu već nastale situacije. Doneti ex post facto oni sami svojom prirodom poseduju povratno ili retroaktivno dejstvo. Pored pojedinačnih izuzetaka zasnovanih na izričito ili prećutno izraženoj nameri ugovornica u međunarodnom pravu postoje i opšti izuzeci od načela neretroaktivnosti. U teoriji se u tom smislu navode: obaveza države da ne uništi predmet ugovora pre njegovog stupanja na snagu; klauzule o zasnivanju nadležnosti međunarodnih sudova u slučaju spora između država i neke prelazne i završne Docsity.com
60
Embed
Medjunarodno Javno Pravo-Skripta-Pravni Fakultet Part3 PDF
Medjunarodno Javno Pravo-Skripta-Pravni Fakultet Part3 PDF
Welcome message from author
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Važenje ugovora u vezi je sa stupanjem ugovora na snagu.
Član 24. Konvencije utvrđuje da je to momenat predviđen samim ugovorom ili sporazumom stranaka
koje su učestvovale u pregovorima. Ako stranke propuste da momenat stupanja ugovora na snagu
utvrde ugovornom odredbom ili sporazumom, važi rezidualno pravilo da ugovor stupa na snagu u
momentu kada poslednja učesnica u pregovorima izrazi svoj pristanak na obavezivanje ugovorom.
Potonje pravilo se smatra opštim pravilom, duboko ukorenjenim u međunarodnu praksu, mada postoje i
značajna odstupanja, naročito, kod multilateralnih ugovora. Odstupanja se ispoljavaju u dva pravca. S
jedne strane, ugovornim odredbama ustanovljava se period vremena koji deli momenat izražavanja
pristanka na obavezivanje od momenta stupanja na snagu. S druge strane, često se predviđa da ugovor
stupa na snagu kada određeni broj država, po pravilu manjih od broja država koje su uzele učešće u
pregovorima, izrazi svoj pristanak na obavezivanje. Paktovi o pravima čoveka zahtevaju pristanak 35
država, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida 20 država, Konvencija o diplomatskim
odnosima 22 države i slično. Ponekad se posebno traži da svoj pristanak daju države čiji se ugovorni
status smatra posebno značajnim.
U praksi se ova dva vida odstupanja pojavljuju kumulativno, i to tako što se ustanovljava da ugovor
stupa na snagu po proteku određenog vremena od momenta kada utvrđeni broj država izrazi svoj
pristanak da budu vezane ugovorom.
Potreba ostvarivanja hitne međunarodne saradnje je dovela do konstituisanja ustanove privremene ili
provizorne primene ugovora. Ugovor ili deo ugovora primenjuje se privremeno kada se očekuje njegovo
stupanje na snagu:
a) ako je tako određeno samim ugovorom i
b) ako su se stranke koje su učestvovale u pregovorima na neki drugi način tako sporazumele.
Opšte je pravilo da ugovori deluju neretroaktivno. Konvencija predviđa da „ukoliko iz ugovora ne
proističe drukčija namera ili je na drugi način ustanovljena, odredba ugovora ne obavezuje jednu
stranu ugovornicu u pogledu neke radnje ili činjenice koja je prethodila datumu stupanja na snagu tog
ugovora u odnosu na tu stranu ugovornicu ili situaciju koja je do tog trenutka prestala da postoji".
Pravilo o neretroaktivnosti ugovora nesumnjivo pripada krugu pravila opšteg međunarodnog prava koja
trpe derogaciju.
Retroaktivno dejstvo ugovora može biti ustanovljeno izričito ili prećutno. U prvom slučaju u ugovor se
unose specijalne klauzule koje predviđaju da će se ugovor pošto stupi na snagu na neki način odnositi i
na prošle događaje i situacije. Prećutno ustanovljenje retroaktivnog dejstva ugovora zasniva se u
prvom redu na samoj prirodi ugovora. Neki ugovori se, naime, i zaključuju s ciljem da regulišu već
nastale situacije. Doneti ex post facto oni sami svojom prirodom poseduju povratno ili retroaktivno
dejstvo.
Pored pojedinačnih izuzetaka zasnovanih na izričito ili prećutno izraženoj nameri ugovornica u
međunarodnom pravu postoje i opšti izuzeci od načela neretroaktivnosti. U teoriji se u tom smislu
navode: obaveza države da ne uništi predmet ugovora pre njegovog stupanja na snagu; klauzule o
zasnivanju nadležnosti međunarodnih sudova u slučaju spora između država i neke prelazne i završne
Docsity.com
odredbe ugovora.
Obavezu država da se uzdrže od radnji koje bi mogle dovesti do uništenja predmeta i cilja ugovora pre
njegovog stupanja na snagu ne konstituiše izuzetak od načela neretroaktivnosti, već predstavlja
obavezu samostalne prirode.
Ugovori koje države zaključuju u rešavanju sporova sudskim putem često sadrže rezervu kojom se iz
nadležnosti sudova ratione temporis isključuju sporovi proistekli iz prošlih činjenica ili situacija tj. onih
činjenica ili situacija koje su nastale pre nego što je taj ugovor stupio na snagu. Odredbe ugovora koje
se tiču autentifikacije teksta, utvrđivanja pristanka države da budu vezane ugovorom, načina i datuma
stupanja ugovora na snagu, rezervi, funkcija depozitara i slično primenjuju se od momenta usvajanja
teksta ugovora. Ovi slučajevi se mogu uzeti kao primer prećutne pretpostavke ugovornica da se ove
odredbe primenjuju retroaktivno.
Što se tiče pitanja do kog trenutka ugovor važi, interes pravne sigurnosti sugeriše presumpciju o
valjanosti i trajanju ugovora do momenta ustanovljenja pravnih činjenica kojima Konvencija priznaje
status osnova ništavosti, prestanka ugovora, povlačenja iz ugovora ili njegove suspenzije. Sa stanovišta
relevantnosti dispozicije stranaka ove pravne činjenice se mogu podeliti u dve grupe: jednu čine
pravne činjenice koje se smatraju osnovima ništavosti ugovora i one su iscrpljujućeg, limitativnog ka-
raktera, dok u drugu grupu ulaze osnovi prestanka ugovora, povlačenja iz ugovora i suspenzije ugovora
koji nisu limitativnog karaktera, tj. konkretni osnovi prestanka ugovora, povlačenja iz ugovora i
suspenzije utvrđeni Konvencijom se mogu dopuniti posebnim osnovima izričito utvrđenim ugovornim
odredbama.
Vremensko važenje ugovora kao instrumenta nije dovoljno jasno i precizno definisano u Konvenciji. To
dolazi otuda što Konvencija ne povlači razliku između bilateralnih i multilateralnih ugovora koja je in
concreto od uticaja. Ustanovljenje osnova ništavosti ili prestanka kod bilateralnih ugovora je jednako
ništavosti ili prestanku dejstva bilateralnog ugovora kao instrumenta odnosno pravnog akta. Kod
multilateralnih ugovora situacija je kvalitativno drugačija. Postojanje bilo kog osnova ništavosti, sa
izuzetkom norme ius cogens-a, u ovom slučaju nema, po pravilu, za posledicu ništavost ugovora kao
pravnog akta nego samo ništavost pristanka države čija je volja opterećena manom pristanka, dok
ugovor nastavlja da deluje između preostalih ugovornica. Slično rezonovanje se, mutatis mutandis,
može primeniti na osnove prestanka ugovora.
*Intertemporalno pravo. U okvir pitanja vremenskog važenja ugovora ulazi i
kategorija tzv. intertemporalnog prava. Konstrukcija intertemporalnog prava počiva na dve premise:
a) valjanost konkretnog ugovora ima biti cenjen u svetlu prava koje je na snazi u vreme zaključenja
ugovora;
b) primena ugovora treba da bude u skladu sa pozitivnim pravilima međunarodnog prava.
Ova koncepcija povlači razliku između stvaranja i trajanja ugovornih prava - između važenja ugovornih
prava i obaveza i važenja ugovora kao pravnog akta - i po tome se razlikuje
od retroaktivnog dejstva pravnih pravila.
Pravilo o intertemporalnom pravu nije izričito formulisano u Konvenciji. Međutim, izraženo je u čistom
Docsity.com
vidu u pravilu koje reguliše posledice prestanka ugovora u slučaju prestanka ugovora usled sukoba sa
novonastalom normom opšteg međunarodnog prava ius cogens-а sa kojom već zaključeni ugovor nije
saglasan:
a) oslobađa stranke obaveze da nastave sa izvršavanjem ugovora;
b) ne šteti nikakvim pravima, obavezama ili pravnim situacijama koje su nastale izvršavanjem ugovora
pre njegovog nastanka; međutim, ta prava, obaveze ili situacije mogu se održati samo ako njihovo
održavanje samo po sebi nije u sukobu sa novom peremptornom normom opšteg međunarodnog prava.
61. TERITORIJALNA PRIMENA UGOVORA
Sa stanovišta teritorijalne primene ugovori se mogu podeliti u tri grupe:
1. ugovori kod kojih se pitanje teritorijalnog domašaja ne postavlja. To su ugovori koji angažuju državu
kao političku jedinku, pravnu ličnost u smislu međunarodnog prava (npr. ugovor o rešavanju sporova
sudskim putem, ugovor o ustanovljenju međunarodne organizacije i si);
2. ugovori koji su, po svom predmetu regulisanja, ograničenog teritorijalnog domašaja. U ovu grupu bi
spadali ugovori poput onih o pograničnom prometu, o statusu pojedinih geografskih celina (Arktik ili
Antarktik ili, recimo, Ugovor kojim se priznaje suverenitet Norveške nad Špicbergom od 1920),
prava. U prirodi klasičnog međunarodnog prava, pravila ugovornog prava bila su uglavnom formalne
prirode - nisu se doticala zakonitosti predmeta i cilja ugovora, već su se ograničavala na proceduralnu
stranu zaključenja ugovora i njegovo izvršenje. Konstituisanjem normi ius cogens-a koje regulišu
zakonitost ugovora u materijalnom smislu reči, pacta sunt servanda se svodi na svoje pravo značenje
norme koja osigurava obaveznu snagu zakonitih i valjanih međunarodnih ugovora.
Pravilo pacta sunt servanda, samo po sebi, često nije dovoljno da osigura izvršenje ugovora. Otuda su,
od davnina, ugovorne strane nastojale da pravilo bude propraćeno opipljivim sankcijama i garancijama.
* Načini obezbeđenja izvršenja ugovora. Najčešće su u samim ugovorima predviđene sankcije, kao i
mere za sopstveno obezbeđenje. Povelja Ujedinjenih nacija predviđa mogućnost isključenja iz
Organizacije onog člana koji uporno narušava načela Povelje. Ove vrste sankcija imaju elemenat
kažnjavanja, i značajnu dozu kolektivnog pritiska na države. Primena sankcija u ovim slučajevima
zasniva se na pravnom aktu i pravnom rezonovanju, ali ta funkcija nije poverena nezavisnom sudskom
organu nego političkim organima, kao što je Savet bezbednosti ili Generalna skupština, odnosno
nadležnom organu međunarodne organizacije.
Ustanovljavaju se, takođe, kontrolni mehanizmi u cilju provere i izvršavanja međunarodnih ugovora.
Oblici u kojima se ispoljava kontrolni mehanizam zavise od prirode obaveza država sadržanih u datom
ugovoru. Specijalizovane agencije uključuju nacionalne organizacije pa i nevladina tela u kontrolni
mehanizam kako bi stekli pun uvid o primeni ugovora na unutrašnjem planu. Formiranje posebnih
parlamentarnih tela, unutar velikih integracionih celina, takođe je u funkciji kontrolnog mehanizma.
Što se tiče obezbeđenja izvršenja međunarodnih ugovora, u prošlosti se najčešće pribegavalo okupaciji
izvesnih teritorija. Ovaj oblik primenjen je naročito u mirovnim ugovorima. Okupacija je isto tako
primenjivana kao sredstvo za obezbeđenje finansijskih potraživanja. Danas je ovaj način zabranjen,
izuzev ako bi bio preduzet od strane Ujedinjenih nacija.
U savremenim uslovima najčešće se pribegava garanciji trećih država koje nisu ugovorne sile ili hi-
poteci nad određenim finansijskim izvorima. Garancija trećih država je veoma stara ustanova korišćena
još u srednjem veku. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Docsity.com
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:39
65. OSNOVI RELATIVNE NIŠTAVOSTI UGOVORA
* Propisi unutrašnjeg prava o nadležnosti za zaključenje ugovora. Teorija međunarodnog prava je
duboko podeljena u oceni uticaja propisa unutrašnjeg prava na valjanost međunarodnog ugovora. Član
46. predviđa da država ne može navoditi kao razlog poništenja njenog pristanka na obavezivanje
činjenicu da je taj pristanak izražen na način kojim je narušena neka odredba njenog unutrašnjeg
prava o nadležnosti za zaključenje ugovora, izuzev ako je ta povreda bila očigledna i ako se odnosi na
neko bitno pravilo unutrašnjeg prava.
Prema tome, radi se o eklektičkom rešenju. Ono se zasniva na opštem pravilu i izuzetku od toga
pravila.
Opšte je pravilo da nepoštovanje propisa unutrašnjeg prava o nadležnosti za zaključenje ugovora ne
dira u valjanost pristanka datog u odgovarajućoj formi od strane lica koga međunarodno pravo smatra
ovlašćenim da izrazi taj pristanak.
Od opšteg pravila postoji izuzetak na osnovu koga se povreda unutrašnjih propisa o nadležnosti može
istaći kao osnov ništavosti ugovora pod uslovom da se radi o očiglednoj povredi propisa unutrašnjeg
prava od bitnog, osnovnog značaja.
Po Konvenciji, povreda je očigledna ako je objektivno jasna za svaku državu koja u tom pogledu
postupa prema uobičajenoj praksi i dobroj veri. Predmet očigledne povrede ne može biti bilo koja
norma unutrašnjeg prava već samo
1. norma koja reguliše nadležnost za sklapanje međunarodnih ugovora, i,
jednostrano pismenim putem obratiti Međunarodnom sudu pravde na odlučivanje ukoliko strane u sporu
zajednički ne odluče da spor iznesu pred arbitražu;
b) ako se, pak, radi o sporu o primeni ili tumačenju bilo kog drugog člana koji reguliše ništavost,
prestanak, povlačenje iz ugovora ili obustavu primene ugovora, svaka strana u sporu može pribeći
postupku izmirenja utvrđenom u prilogu Konvencije.
Prilogom se predviđa formiranje komisije od 5 kvalifikovanih pravnika koja ispituje zahteve i primedbe
i daje predloge stranama ugovornicama kako bi mogle da postignu prijateljsko rešenje spora. Komisija
sačinjava izveštaj u roku od 12 meseci po konstituisanju. Izveštaj komisije ne obavezuje strane
ugovornice.
Ništav ugovor je lišen pravne snage ab initio bez obzira da li se radi o osnovu apsolutne ili relativne
ništavosti.
Moguće je da su stranke ugovornice ipak preduzele izvesne akte na osnovu ništavog ugovora. U tom
slučaju svaka strana ugovornica je ovlašćena da traži restituciju tj. uspostavu stanja koje bi postojalo u
međusobnim odnosima da ti akti nisu izvršeni. Sama činjenica ništavosti ugovora ne dira u zakonitost
akata izvršenih u dobroj veri pre nego što je ništavost istaknuta.
Od ovih pravila izuzimaju se strane ugovornice kojima se može pripisati prevara, prinuda ili
podmićivanje. Prevara, prinuda i podmićivanje mogu, pored posledica vezanih za pravila ugovornog
prava, angažovati i odgovornost ugovornice koja im je pribegla.
Pravne posledice sukoba ugovora sa kongentnom normom su, zbog značaja ovih normi, posebno
regulisane i odlikuju se većom strogošću. To dolazi otuda što pitanja u vezi sa posledicama ništavosti u
ovom slučaju nisu u tolikoj meri uzrokovana interesima strana ugovornica koliko obavezom svake od
njih da svoju situaciju dovede u sklad sa normom jus cogensa. Svoje međusobne odnose one su dužne
uskladiti sa sadržajem ovih normi.
Sankcija ništavosti u slučaju sukoba sa normom jus cogensa pogađa ugovor u celini tj. princip deljivosti
ugovornih odredbi nema primenu u ovom slučaju. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
2. priprema svih sastanaka Generalne skupštine, Saveta bezbednosti, Ekonomskog i socijalnog saveta i
Starateljskog saveta;
3. priprema budžeta Organizacije;
4. odgovornost za fmansijsku administraciju Organizacije;
5. registrovanje i publikovanje međunarodnih ugovora;
6. pravno predstavljanje organizacije UN kao celine i
7. akreditovanje diplomatskih predstavnika država članica.
U drugu grupu izvršnih ili diplomatsko-političkih funkcija ulaze funkcije, različite od administrativnih,
koje mu povere Generalna skupština, Savet bezbednosti, Ekonomsko-socijalni savet i Starateljski
savet.
Generalni sekretar je ovlašćen da skrene pažnju Savetu bezbednosti na svako pitanje koje, po
njegovom mišljenju, može da ugrozi očuvanje međunarodnog mira i bezbednosti. Generalni sekretar
može pokrenuti bilo kakvu aktivnost u cilju sticanja relevantnih podataka o bilo kom sporu ili sukobu u
kome nadležni organi Ujedinjenih nacija treba da deluju u cilju održavanja međunarodnog mira i
bezbednosti.
Godišnji izveštaj o radu Organizacije koji je u osnovi administrativne prirode, Generalni sekretar može
da iskoristi kao povod da iznese sopstvene predloge i preporuke o relevantnim pitanjima koja su u
nadležnosti organa UN. Administrativna dužnost Generalnog sekretara da sačini provizorni predlog
dnevnog reda sastanaka organa UN je, takođe, prilika da indirektno utiče na rad konkretnog organa i na
odluke koje se donose. Generalni sekretar može, pored sastavljanja provizornog dnevnog reda, da
podnosi predloge nacrta rezolucije, amandmane na ostale predloge i sl. što mu otvara prostor za
značajan politički uticaj na odluke koje se donose u tim organima.
Diplomatsko-političke funkcije Generalnog sekretara su fakultativna mogućnost, čija realizacija zavisi
kako od ličnosti Generalnog sekretara tako i od preovlađujućih političkih okolnosti.
* Sekretarijat. Pored Generalnog sekretara, Sekretarijat čini „ono osoblje koje Organizacija može da
zahteva". Osoblje imenuje Generalni sekretar prema pravilima koja donosi Generalna skupština. Dva su
osnovna kriterijuma za izbor osoblja Sekretarijata: prvi su lične, subjektivne kvalifikacije kandidata
koje podrazumevaju najviše standarde kompetentnosti integriteta i efikasnosti a drugi pravilna ge-
ografska raspodela. Uticaj na pravilnu geografsku raspodelu u praksi ima i doprinos svakog pojedinog
člana godišnjem budžetu Organizacije.
Bitno obeležje Sekretarijata je njegov međunarodni karakter. S jedne strane, ispoljava se u tome što
osoblje, kao i Generalni sekretar, ne može da traži niti da prima uputstva od bilo koje vlasti izvan
Organizacije, a, s druge strane, članice Organizacije obavezale su se da će poštovati isključivo
Docsity.com
međunarodni karakter funkcije Generalnog sekretara i osoblja i da neće težiti da na njih utiču u
vršenju njihovih dužnosti.
Organizaciju Sekretarijata odlikuju dva principa: prvo, stroga hijerarhija, i drugo, složena dinamična
unutrašnja struktura.
U svetlosti prvog principa organizacije, Sekretarijat predstavlja jednu hijerarhijsku piramidu na čijem
vrhu je Generalni sekretar. Svi delovi organizacione strukture Sekretarijata, bilo inokosni ili kolegijalni,
crpu svoja ovlašćenja posredno ili neposredno iz ovlašćenja i pozicije Generalnog sekretara.
U aktuelnom trenutku Sekretarijat se sastoji iz različitih ureda i departmana koji se opet dele ria
manje organizacione jedinice. Departmani su pod rukovodstvom zamenika Generalnog sekretara i
pomoćnika Generalnog sekretara koje postavlja sam Generalni sekretar. Hijerarhijski princip
organizacije je univerzalno primenjen, tako da važi i u departmanima i u njegovim sastavnim delovima.
U cilju veće efikasnosti u radu razudene strukture Sekretarijata, ustanovljeni su izvršni komiteti koji
pokrivaju glavne tematske oblasti rada Sekretarijata kao i grupa vodećih funkcionera koja služi kao
forum u kome se lideri odnosno šefovi svih departmana Sekretarijata nedeljno konsultuju.
* Nadležnost Sekretarijata. Funkcije Sekretarijata mogu se podeliti u tri osnovne aktivnosti:
administrativna i tehnička pomoć organima UN (priprema nacrta, distribucija informacija, učešće u
izradi izveštaja i nacrta rezolucija, prevođenje i štampanje i cirkulacija dokumenata);
dokumentarna aktivnost Sekretarijata (statistički izveštaji i zbirke materijala potrebnih za rad
Organizacije);
informacije i odnosi sa javnošću. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
slobodu kretanja i izbora mesta stanovanja (čl. 12), jednakost pred sudovima (čl. 14), zabranu izricanja
kazne zbog dela ili propusta koji nisu predstavljali krivično delo prema domaćem ili međunarodnom
pravu u trenutku kada su počinjena (čl. 15), pravo na pravni subjektivitet (čl. 16), zabranu
preduzimanja samovoljnih ili nezakonitih mešanja u privatni život pojedinca, u njegovu porodicu,
njegov stan ili njegovu prepisku (čl. 17), pravo na slobodu misli, savesti, veroispovesti (čl. 18), zabranu
uznemiravanja zbog svojih mišljenja (čl. 19), zabranu svakog propagiranja rata (čl. 20), pravo mirnog
okupljanja (čl. 21), pravo slobodnog udruživanja uključujući i pravo osnivanja sindikata (čl. 22), zaštitu
porodice kao prirodnog i osnovnog sastavnog dela društva (čl. 23), zaštitu svakog deteta bez
diskriminacije (čl. 24), aktivno i pasivno biračko pravo (čl. 25).
Docsity.com
Pakt o građanskim i političkim pravima priznaje, kako se uobičajeno kaže, prava i slobode pojedinaca.
Reč „prava" u smislu subjektivnog prava koristi se, po pravilu, u odnosu na politička prava, dok reč
„slobode" predstavlja, ustvari, konkretne zabrane koje se nameću svemoći države vis-a-vis, pojedinca i
preovlađujuće se koristi u odnosu na građanska prava.
Pored prava i sloboda pojedinaca, Pakt priznaje i dva kolektivna prava - pravo naroda na
samoopredeljenje (čl. 1) i prava manjina (čl. 27. pakta).
Pakt za razliku od Deklaracije navodi i prava ljudskih grupa (pravo na samoopredeljenje i prava
manjina), kao i izvesna nova prava i slobode pojedinca. Radi se o zabrani dužničkog ropstva, pravima
deteta i zabrani ratne propagande. Za razliku od Deklaracije, Pakt ne navodi pravo pojedinca da uživa
privatnu svojinu, i da ne bude arbitrarno lišen svojine. Države ugovornice Pakta obavezale su se da
poštuju i garantuju prava priznata Paktom svim licima koja se nalaze na njihovoj teritoriji i koja
potpadaju pod njihovu nadležnost.
Na osnovu kriterijuma modaliteta uživanja prava i sloboda utvrđenih Paktom, može se izvršiti podela na
dve osnovne grupe:
1. prava i slobode koje strana ugovornica ne može suspendovati;
2. prava i slobode koje podležu suspenziji.
Osnov podele nalazi se u odredbi čl. 4. Pakta koji stipuliše da, u slučaju izuzetne opšte opasnosti koja
ugrožava opstanak nacije, strana ugovornica Pakta može preduzeti mere koje odstupaju od obaveza
predviđenih Paktom, pod uslovom da te mere ne budu u nesaglasnosti sa ostalim merama koje im
nameće međunarodno pravo i da nemaju za posledicu diskriminaciju zasnovanu na rasi, boji, polu,
jeziku, veri ili socijalnom poreklu.
U prava i slobode koje ugovornica Pakta ne može suspendovati spadaju: pravo na život (čl. 6), zabrana
podvrgavanja mučenju, svirepim, nehumanim ili unižavajućim kaznama ili postupcima (čl. 7), zabrana
ropstva i držanja u potčinjenosti (čl. 8), zabrana dužničkog ropstva (čl. 11), zabrana kažnjavanja zbog
dela ili propusta koji nisu predstavljali krivično delo prema domaćem ili međunarodnom pravu u trenut-
ku kada su počinjena (čl. 15), pravo svakog lica na pravni subjektivitet (čl. 16), i pravo na slobodu
misli, savesti i veroispovesti (čl. 18. Pakta).
Smisao zabrane suspenzije navedenih prava i sloboda utvrđene članom 4(2) Pakta je u tome da
konkretna prava implicitno kvalifikuje kao viša, superiorna prava pojedinca koja nadmašuju i najviše
interese države.
* Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966). Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim
pravima polazi od prava na rad pod kojim podrazumeva pravo svakog lica „na mogućnost zarađivanja
kroz slobodno izabran ili prihvaćen rad". Iz prava na rad neposredno deriviraju obaveze države da
obezbedi, posredno ili neposredno, naknadu za rad iste vrednosti bez ikakve razlike i pristojan život za
njih i njihovu porodicu (članovi 6. i 7. Pakta). Pored prava na rad, Pakt sadrži i sledeća prava: pravo na
životni standard (čl. 11), pravo svakog lica na najbolje psihičko i mentalno zdravlje koje može da
postigne (čl. 12), pravo na obrazovanje, korišćenje blagodeti kulturnog života i naučnog napretka (čl.
Docsity.com
13).
Član 2. stipuliše osnovnu obavezu ugovornica da pojedinačno i putem međunarodne pomoći i saradnje,
naročito na ekonomskom i tehničkom polju, preduzimaju korake kako bi se postepeno postiglo puno
ostvarenje prava priznatih u Paktu.
Mere međunarodnog nadzora i kontrole.
* Pakt o građanskim i političkim pravima. Pakt o građanskim i političkim pravima predviđa
ustanovljenje posebnog ekspertskog tela - Komiteta za prava čoveka - kome države ugovornice podnose
izveštaje o merama koje su usvojile u cilju sprovođenja u život odredaba Pakta.
Pakt predviđa da je Komitet nadležan da proučava izveštaje koje podnose države ugovornice. Državama
ugovornicama Komitet dostavlja svoje sopstvene izveštaje, kao i primedbe opšteg karaktera koje
smatra celishodnim. Ove primedbe Komitet može da dostavlja i Ekonomsko-socijalnom savetu.
Komitet je doneo više opštih primedaba, primedaba koje nisu vezane za stanje građanskih i političkih
prava u određenoj državi ugovornici.
Fakultativna nadležnost Komiteta je dvojaka.
Na osnovu člana 41. Pakta svaka država ugovornica može da izjavi da priznaje nadležnost Komiteta da
prima i razmatra saopštenja u kome jedna država tvrdi da druga država ugovornica ne ispunjava svoje
obaveze na osnovu Pakta.
Druga fakultativna nadležnost Komiteta vezana je za Fakultativni protokol koji se odnosi na Pakt o
građanskim i političkim pravima. Protokol predviđa pravo pojedinca, državljanina ugovornice Pakta, da
Komitetu podnosi saopštenje kojim tvrdi da je žrtva kršenja ma kog od prava navedenih u Paktu.
Procesna pretpostavka za podnošenje saopštenja od strane pojedinca je iscrpljenost lokalnih pravnih
lekova u konkretnoj stvari.
Komitet nema pravnu moć da rešava konkretnu stvar, već iznosi svoje mišljenje ili gledište sa kojima
upoznaje zainteresovanu državu ugovornicu i pojedinca-peticionera.
U praksi Komiteta izgrađeno je više pratećih tehnika poput objavljivanja posebnih godišnjih izveštaja,
pres kominikea i slično. Zajednička im je karakteristika da skinu obeležja tajnosti sa gledišta koje
Komitet formira povodom peticije pojedinca i na taj način, animiraju javno mnjenje i međunarodne i
nacionalne institucije da izvrše odgovarajući pritisak na,državu koja je, po mišljenju Komiteta,
prekršila relevantnu odredbu Pakta na štetu pojedinca.
Generalna skupština UN je 1982. godine prihvatila i drugi Fakultativni protokol uz Pakt o građanskim i
političkim pravima. Ovaj Protokol ustanovljava dve osnovne obaveze ugovornica: obavezu da nijedno
lice pod njihovom jurisdikcijom neće biti pogubljeno i obavezu da preduzmu sve zakonodavne i druge
mere kako bi se smrtna kazna ukinula u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima.
* Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Članom 16. Pakta države ugovornice su se
obavezale da podnose izveštaje o merama koje budu usvojile u cilju sprovođenja u život odredaba
Pakta, kao i napretku postignutom u obez-beđenju poštovanja prava navedenih u Paktu. Izveštaji se
Docsity.com
dostavljaju Generalnom sekretaru UN koji njihovu kopiju dostavlja na razmatranje Ekonomskom i
socijalnom savetu.
Program odašiljanja izveštaja, kao i postupak njihovog razmatranja, razrađen je Rezolucijom br. 1988
(LX) Ekonomsko-socijalnog saveta. Savet je kao pomoćne organe u postupku razmatranja izveštaja
formirao radne grupe sastavljene od predstavnika država ugovornica Pakta na bazi pravične geografske
zastupljenosti.
Relativni neuspeh doveo je 1985. godine do donošenja odluke da se ustanovi novi komitet sastavljen od
18 članova koji bi delovali u ličnom svojstvu, kao nezavisne ličnosti.
Nadležnost Komiteta za ekonomska, socijalna i kulturna prava ograničena je na razmatranje izveštaja
država ugovornica.
78. ZABRANA DISKRIMINACIJE
Zabrana diskriminacije u pozitivnom međunarodnom pravu poseduje dvojako značenje:
1. značenje opšteg prohibitivnog principa koji se odnosi na povlačenje razlike u
uživanju priznatih prava pojedinaca i grupa; i
2. zbirni izraz za seriju pojedinačnih zabrana utvrđenih posebnim pravilima
međunarodnog prava za određenu kategoriju lica ili prava.
* Opšta zabrana diskriminacije. Opšti princip nediskriminacije pojedinaca i kolektiviteta ugrađen je u
Preambulu i osnovne ciljeve Povelje Ujedinjenih nacija. Uobličen je u formulaciju jednakih prava
pojedinaca i naroda. U Preambuli Povelje UN se navodi i vera u „ravnopravnosti ljudi i žena i nacija
velikih i malih". U ciljeve Organizacije uvršćuje se i „razvijanje među nacijama prijateljskih odnosa
zasnovanih, na poštovanju načela ravnopravnosti i samoopredeljenja naroda", a proklamuje se i
„poštovanje prava čoveka i osnovnih sloboda za sve bez obzira na rasu, pol, jezik ili veru".
Opšti princip jednakih prava i ravnopravnosti pojedinaca i kolektiviteta pretočen je u prohibitivnu
normu Konvencijom o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije od 1965. godine.
Konvencija definiše rasnu diskriminaciju kao „svako razlikovanje... na osnovu rase, boje, kože,
predaka, nacionalnog ili etničkog porekla" koje za „cilj ili posledicu (ima) poništenje ili povredu
priznavanja, uživanja ili vršenja na ravnopravnoj osnovi ljudskih prava i osnovnih sloboda na
političkom, ekonomskom, socijalnom i kulturnom polju ili na svakom drugom polju javnog života".
Konvencijom su se države obavezale da svim odgovarajućim sredstvima sprovode politiku koja vodi
uklanjanju rasne diskriminacije. Radi se o kogentnom pravilu koje podrazumeva dve obaveze - direktnu
i indirektnu.
Direktna obaveza sastoji se u zabrani učestvovanja u bilo kakvom aktu ili praksi diskriminacije protiv
lica, grupa ili institucija.
Indirektna obaveza podrazumeva obavezu države ugovornice da ne podstiče, brani ili podržava
diskriminaciju koju sprovode privatna lica ili nevladine organizacije.
Docsity.com
U tu svrhu države ugovornice su dužne:
1. da preduzmu delotvorne mere na državnom i lokalnom nivou u cilju ukidanja ili poništenja svakog
zakona ili propisa koji uvodi ili ovekovečuje diskriminaciju tamo gde ona postoji;
2. da svim odgovarajućim sredstvima, uključujući i zakonske mere, zabrani i okonča rasnu
diskriminaciju koju sprovode lica, grupe ili organizacije.
* Mere nadzora i kontrole. Sistem nadzora i kontrole nad sprovođenjem odredaba Konvencije je, za
standarde međunarodnog prava, relativno efektivan. Konvencija predviđa osnivanje Odbora za rasne
diskriminacije.
Odbor je nadležan da razmatra izveštaje koje države ugovornice podnose Generalnom sekretaru UN o
merama (zakonodavnim, sudskim, upravnim i drugim) koje su donete u cilju ostvarivanja odredaba
Konvencije.
Konvencija ustanovljava i fakultativnu nadležnost Odbora. Fakultativna nadležnost podrazumeva da
Odbor prima i razmatra saopštenja pojedinaca ili grupa pod njenom nadležnošću koje se žale da su
žrtve povrede od strane svoje države u pogledu prava utvrđenih Konvencijom. Po iscrpljenju lokalnih
pravnih lekova, pojedinac ili grupa pojedinaca podnosi saopštenje Odboru. Odbor upućuje sugestije ili
eventualne preporuke zainteresovanoj državi ugovornici kao i podnosiocu predstavke. Važno je
napomenuti da Odbor ne otkriva identitet osobe ili grupe državi ugovornici bez njihove saglasnosti.
Norma o zabrani diskriminacije predstavlja normu opšteg međunarodnog pra-
va kogentnog karaktera.
* Zabrana specifičnih oblika rasne diskriminacije. Pored opšte zabrane rasne diskriminacije utvrđene
Konvencijom o uklanjanju svih oblika diskriminacije, međunarodno pravo poznaje više pravila koja
zabranjuju vršenje pojedinih oblika rasne diskriminacije. U materijalnom smislu radi se o konkretizaciji
opšte zabrane rasne diskriminacije ratione materiae (zabrana diskriminacije na određenom polju
društvenih odnosa) i ratione personae (zabrana diskriminacije pojedinih kategorija lica ili grupa).
U prvu grupu spadaju legislativni akti doneti u okviru MOR-a.
Važno mesto zauzima i Konvencija protiv diskriminacije u'obrazovanju koju je Generalna konferencija
UNESCO usvojila 1960. godine. Konvencija reguliše različite oblike diskriminacije u obrazovanju, a
posebno, diskriminaciju na osnovu rasne pripadnosti, boje kože i nacionalnog porekla.
Druga grupa obuhvata pravila koja za predmet imaju zabranu diskriminacije pojedinih kategorija lica ili
grupa.
U kontekstu zabrane diskriminacije pojedinih kategorija lica, posebna pažnja posvećena je
diskriminaciji žena." Generalna skupština UN usvojila je 1952. godine Konvenciju o političkim pravima
žena. Konvencija u osnovi ide na izjednačavanje muškaraca i žena na političkom polju. 1979. godine
Generalna skupština usvojila je Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacija žena.
Norma o zabrani dislkriminacije ugrađena je u konvencije iz prava oružanih sukoba. Ženevske
konvencije iz 1949. godine o zaštiti žrtava rata zabranjuju bilo kakvo „nepovoljno razlikovanje
Docsity.com
utemeljeno na rasi, boji kože, veroispovesti ili uverenju, po rođenju ili imovinskom stanju ili bilo kom
drugom sličnom kriterijumu" u vezi sa opštom obavezom čovečnog postupanja prema licima koja
neposredno ne učestvuju u oružanom sukobu koji nema međunarodni karakter.
Zabranu rasne diskriminacije sadrže i ugovori o miru koji su nakon Drugog svetskog rata zaključeni sa
Bugarskom, Finskom, Italijom, Mađarskom i Rumunijom od 1947. godine.
* Aparthejd. Aparthejd je kvalifikovani oblik rasne diskriminacije. Ujedinjene nacije su u nizu
rezolucija svojih glavnih organa - Generalne skupštine i Saveta bezbednosti - osudile praksu aparthejda
vodenu od vlade Južne Afrike. Generalna skupština UN je 30. novembra 1973. godine usvojila
Konvenciju o uklanjanju i kažnjavanju zločina aparthejda.
Aparthejd je u Konvenciji dvostruko kvalifikovan:
a) kao zločin protiv čovečnosti;
b) nehumani postupci koji proističu iz aparthejda, a kojima se krše načela međunarodnog prava,
posebno načela Povelje UN, predstavljaju ozbiljnu pretnju međunarodnom miru i bezbednosti.
Ovakva kvalifikacija aparthejda nalazi svoj izraz i u merama za njegovo uklanjanje i kažnjavanje.
Mere za uklanjanje i kažnjavanje aparthejda utvrđene Konvencijom mogu se svrstati u dve grupe: u
jednu grupu spadaju mere koje preduzimaju politički organi UN na osnovu svojih opštih ovlašćenja
utvrđenih Poveljom UN, a u drugu grupu specifične mere iz oblasti ljudskih prava zasnovane na sistemu
izveštavanja nadležnog organa, u konkretnom slučaju tročlane Komisije određene od strane
predsednika Komisije za prava čoveka.
Konvencija ustanovljava obavezu država da preduzmu sve zakonske i druge mere potrebne za
suzbijanje i sprečavanje svakog podsticanja na zločin aparthejda, kao i da donesu zakonske, sudske i
upravne mere za gonjenje i izvođenje pred sud i kažnjavanje osoba odgovornih za radnje aparthejda. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Kao titulari prava i sloboda utvrđenih Konvencijom figuriraju „pripadnici nacionalnih manjina", a prava
koja su im priznata uživaju „pojedinačno ili u zajednici sa drugima". Određenje po kome se prava
pripadnika manjina mogu uživati i samostalno, otvorilo je prostor kreatorima Konvencije da u corpus
prava pripadnika nacionalnih manjina uključe i klasična individualna prava. Mere nadzora i kontrole nad
sprovodenjem u život odredaba Konvencije su nejake. Nedostaje im nepristrasni, sudski mehanizam
koji bi potpomogao kristalizaciju pravnih pravila iz široko određenih načela Konvencije.
Okvirna konvencija donosi i pozitivne elemente progresivnog razvoja u materiju manjinske zaštite.
Prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina formulisane su u formi višestranog ugovora. Ova
činjenica sama po sebi poseduje pravno-političko značenje, posebno imajući u vidu praksu jednog broja
strana ugovornica koje u svom unutrašnjem pravu, bilo neposredno ili posredno, negiraju postojanje
nacionalnih manjina. Zatim, Konvencija utvrđuje i dužnosti pripadnika manjina koje, svojom dikcijom,
Docsity.com
idu na uspostavljanje relativnog balansa između humanitarnog principa i principa političke nezavisnosti
i integriteta država na čijim područjima manjine postoje.
- Zaštita manjina u okviru OEBS-a. U okviru Organizacije za evropsku" bezbednost i saradnju (OEBS)
počev od Završnog akta Konferencije iz Helsinkija (1975) doneta je serija akata koji se u celini ili
delom, odnose na zaštitu manjina.
Ti akti dele dve zajedničke karakteristike.
U formalnom smislu, "odlikuje ih pravno neobavežujući karakter. Kao imanentno politički akti, snagu
crpu iz faktičkog autoriteta same Organizacije. U postpozitivističkom pristupu obično ih svrstavaju u
tzv. meko pravo.
U supstancijalnom smislu, u dokumentima OEBS-a mogu se razlikovati dve faze u tretmanu manjina. U
prvoj fazi koja obuhvata period od donošenja Helsinškogakta (1975) do Konferencije o ljudskoj
dimenziji KEBS-a (1990), dominira princip indirektne zaštite manjina otelotvoren u Povelji Ujedinjenih
nacija, odnosno, prava manjina se, u osnovi, svode na individualna prava pripadnika manjina i njihovu
efektivnu implementaciju u koordinatama prava na identitet u negativnom smislu reči. Cilj imanentan
ovakvom pristupu je suštinski utvrđen članom 1(3). Povelje Ujedinjenih nacija - ostvarenje ljudskih
prava i sloboda za sve bez obzira na rasu, pol, jezik ili veroispovest. Druga faza, čiji početak označava
Drugi sastanak Konferencije o ljudskoj dimenziji KEBS-a, odlikuju izvesne kvalitativne razlike. Pravima i
slobodama pripadnika manjina dodaje se i obaveza država da štite etnički, kulturni, jezički i verski
identitet manjina kao kolektiviteta na svojoj teritoriji i da stvaraju uslove za unapređenje tog
identiteta.
- Da li postoji evropsko pravo zaštite manjina? Iako je Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina
stupila na snagu, teško je, zbog prirode njenih odredaba, a posebno njene primene u praksi, govoriti o
evropskom pravu nacionalnih manjina u smislu zaokruženog i koherentnogrežima.
Opšta načela o zaštiti nacionalnih manjina, kao normativna supstanca Konvencije, primenjuju se od
strana ugovornica u dvostrukom smislu:
a) u smislu individualnih prava pripadnika manjina. Smatra se da je za ostvarenje prava pripadnika
manjina od suštinskog značaja demokratski politički okvir zasnovan na vladavini zakona i funkcionisanju
nezavisnog sudstva.
b) u smislu kolektivnih prava manjina koja koegzistiraju sa individualnim pravima pripadnika manjina.
Dakle, pored individualnih prava pripadnika manjina koja suštinski pripadaju pojedincima, opšta načela
Konvencije stvorena u ovom smislu podrazumevaju i prava i slobode manjina kao specifičnog titulara.
Unutar tzv. evropskog regionalnog prava manjina postoje, ustvari, dva partikularna prava udaljena
jedno od drugog u poimanju prava manjina, kao i stepenu i vrsti njihove zaštite. Ova razlika je posebno
naglašena u odnosu na nacionalne manjine i izražava i šire, pravno-političke i civilizacijsko-kulturološke
poglede, na nacionalni identiteti stabilnost države.
Docsity.com
- Perspektive zaštite manjina. Ostvarenje ideje o univerzalnoj zaštiti manjina kao kolektiviteta je ne
samo mukotrpan nego i neizvestan proces u okolnostima, političkim i pravnim, koje preovlađuju u
međunarodnoj zajednici.
Ne iznenađuje, stoga, što sledeći to uverenje, mnoge države poriču postojanje nacionalnih manjina ili
teže da ih eliminišu bilo faktički ili suptilnijim putem u obliku pravnih konstrukcija poput one koja
poistovećuje pojmove državljanstva i nacionalnosti.
Refleks tog straha od manjina se na normativnom terenu izražava kroz nespremnost država da prava
manjina urede u obliku kolektivnih prava koja su jedino podobna da kolektivitetu poput manjina pruže
punu i efikasnu zaštitu.
Postojeći corpus pravila međunarodnog prava, bilo opšteg ili regionalnih, građen na premisi indirektne
zaštite i individualnih prava pripadnika manjina je u tom smislu očigledno nedovoljan.
Osnov za konstruktivnu interakciju individualnih prava pripadnika manjina i kolektivnih prava leži u
opšteprihvaćenom pravilu, o zabrani diskriminacije samo na osnovu pripadnosti pojedinca manjinskoj
grupi. Pravo pojedinca da pripada manjinskoj griipi nužno podrazumeva i pravo grupe na egzistenciju i
identitet, jer je u suprotnom pravo pripadnosti manjinskoj grupi lišeno smisla.
83. REGIONALNI SISTEMI ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA
Paralelno sa opštim ljudskim pravima egzistiraju i regionalni sistemi. Njihovo konstituisanje može se
pripisati dvoma razlozima - jednom negativne a drugom pozitivne prirode.
Razlog negativne prirode je i dalje spora i neefektivna implementacija univerzalnih ljudskih prava.
Sličnost političkih tradicija, vrednosti i filozofskih opredeljenja na užim, regionalnim prostorima, kao
osnova za izgradnju odgovarajućih pravila, je razlog pozitivne prirode.
Obično se govori o tri regionalna sistema - evropskom, interameričkdm i afričkom - mada ovakva
klasifikacija nije najpreciznija budući da je tzv. evropski pre zbirni naziv za više sistema zaštite
ljudskih prava nego jedan koherentan sistem.
Razlika između opšteg i regionalnih međunarodnih sistema ljudskih prava je prevashodno uprirodi mera
međunarodnog nadzora i kontrole. Dok je za opšti sistem međunarodnih ljudskih prava u osnovi,
karakterističan međunarodni nadzor i kontrola u smislu provere sprovođenja u život obaveza koje je
država ugovornica preuzela, u evropskom i interameričkom sistemu provera je efektnije upotpunjena i
ispravkom ili okončanjem akta ili propuštanja suprotnog međunarodnom pravu.
* Afrički regionalni sistem. Afrički regionalni sistem ljudskih prava počiva na odredbama Afričke povelje
o ljudskim pravima i pravima naroda donete 1981. godine.
Afrički sistem je jedini regionalni sistem koji ljudska prava u duhu Povelje Ujedinjenih nacija tretira
integralno, kao prava pojedinca i grupa, kolektivna prava. U članovima 27-29, naime, Afrička povelja
navodi i prava naroda - pravo na samoopredeljenje, pravo nad nacionalnim bogatstvom i prirodnim
resursima, pravo na razvoj, na nacionalni i međunarodni mir i bezbednost i pravo na zdravu životnu
Docsity.com
sredinu.
Mere međunarodnog nadzora i kontrole dizajnirane su u obliku specifičnih, nesudskih mera. U
nadležnosti su dva tela: Afričke komisije za ljudska prava i prava naroda i Konferencije šefova država i
vlada OAJ.
Komisija, sastavljena od 11 članova, može primati saopštenja ugovornice da druga ugovornica krši
odredbe Povelje bilo direktno ili nakon što je na odnosna saopštenja prethodno skrenula pažnju državi
za koju smatra da je prekršila Povelju. Postupak se okončava izveštajem Komisije koji se dostavlja
državama u sporu i Konferenciji šefova i vlada. Pored saopštenja koje podnose države ugovornice,
Komisija može dvotrećinskom većinom odlučiti da razmatra „druga saopštenja", ,tj. saopštenja
pojedinaca i grupa.
Pored mera kontrole i nadzora, Komisija poseduje dva dodatna ovlašćenja - da podstiče poštovanje
ljudskih prava putem studija, seminara, konferencija, širenja informisanja i saradnje sa lokalnim
telima, kao i" da tumači odluke Povelje.
* Američki regionalni sistem. Kada je reč o izvorima američkog, regionalnog sistema ljudskih prava,
treba povući razliku između materijalnog i procesnog prava.
U materijalnopravnom smislu relevantan izvor prava je Američka konvencija o ljudskim pravima (1969)
koja je stupila na snagu 1978.
Pravo na i pravo azila su specifična, regionalna prava.
Konvencija ne sadrži ekonomsko-socijalna prava, pa, čak, ni pravo na obrazovanje.
Generalna skupština OAD je 1988. godine usvojila dodatni protokol koji se odnosi na ekonomska,
socijalna i kulturna prava.
Procesnopravna supstanca regionalnog američkog prava ljudskih prava derivira, kako iz odredaba same
Konvencije tako i iz prava Organizacije američkih država.
Stupanjem na snagu Interameričke konvencije o ljudskim pravima, Komisija je postala jedan od organa
nadležnih u odnosu na „pitanja koja se tiču ispunjavanja obaveza preuzetih" Konvencijom.
Nadležnost Komisije je dvojaka:
a) obavezna nadležnost podrazumeva da prima peticije pojedinaca, grupa pojedinaca ili nevladinih
organizacija priznatih zakonom u državama ugovornicama o kršenju odredaba Konvencije od strane
države ugovornice; i
b) fakultativna nadležnost da prima i razmatra saopštenja u kojima jedna ugovornica tvrdi da je druga
ugovornica prekršila pravo utvrđeno Konvencijom.
Ekonomska, socijalna i kulturna, izuzev prava na sindikalno organizovanje i prava na obrazovanje, su
isključena iz nadležnosti Komisije i Suda. Komisija teži da iznađe prijateljsko rešenje stvari, delujući, u
stvari, kao neka vrsta diplomatskog foruma.
Međuamerički sud za ljudska prava čini kolegijum od sedam sudija koji se biraju među pravnicima
najviših moralnih kvaliteta i priznatim stručnjacima u oblasti ljudskih prava. Sudije mogu biti državljani
bilo koje članice OAD, bez obzira na to da li je ugovornica Konvencije.
Docsity.com
Nadležnost Suda je fakultativne prirode. Priznanje obavezne nadležnosti Suda može biti opšte kada se
odnosi na sve slučajeve koji se iznesu pred Sud - i specijalno, tj. u odnosu konkretan slučaj.
Aktivna legitimacija pred Sudom rezervisana je za države ugovornice i samu Komisiju. Pojedinci ili
grupe pojedinaca ne mogu pokrenuti postupak pred Sudom.
Sud ima i savetodavnu funkciju koja je široko koncipirana.
U svom savetodavnom mišljenju o pravnim dejstvima Američke Deklaracije o pravima i obavezama
čoveka, Sud je, između ostalog, istakao đa poseduje savetodavnujurisdikciju „u odnosu na bilo koju
odredbu koja se bavi zaštitom ljudskih prava izloženoj u bilo kom međunarodnom ugovoru primenljivom
u američkim državama, nezavisno od toga da li je bilateralan ili multilateralan, te bez obzira na
osnovnu svrhu takvog ugovora i da li je nečlanica interameričkog sistema ugovornica ili ima pravo da
postane ugovornica tog ugovora".
Presude Suda su konačne i obavezujuće (res iudicata).
* Evropski sistem. Sistem koji se obično naziva evropskim, obuhvata, u stvari, tri sistema - sistem
Saveta Evrope; sistem OEBS-a i sistem Evropske unije. Jedino bi se potonji mogao nazvati evropskim u
strogom smislu reči, budući da druga dva važe dobrim delom i van Evrope.
- Sistem Saveta Evrope. Supstancijalni deo sistema Saveta Evrope čine Evropska konvencija o ljudskim
pravima (1950) i Protokoli uz Konvenciju koju su sukcesivno donošeni.
Ovim instrumentima konstituisan je corpus građanskih i političkih prava za koji bi se moglo reći da je
specifičan u odnosu na corpus ustanovljen Paktom o građanskim i političkim pravima.
Što se sistema nadzora i kontrole tiče, razlikuju se dve faze u njegovoj evoluciji:
a) prva faza, koja se može smatrati istorijskom, je trajala od stupanja Evropske
konvencije o ljudskim pravima na snagu pa do donošenja Protokola XI i
b) druga, aktuelna faza koja započinje primenom Protokola XI.
Prvu fazu je odlikovala tripartitna struktura mehanizma nadzora i kontrole nad implementacijom
odredaba Konvencije. Činila su je tri organa: Evropska komisija za ljudska prava, Komitet ministara
Saveta Evrope i Evropski sud za prava čoveka. U podeli uloga između ova tri organa Komisija je delovala
kao organ istrage i izmirenja, koja je, u slučaju neuspeha, dostavljala izveštaj Komitetu ministara ili
pokretala postupak pred Evropskim sudom. Nadležnost Suda protezala se na strane ugovornice
Konvencije koje su prihvatile obaveznu nadležnost Suda ili dale svoj pristanak na nadležnost Suda u
posebnom slučaju.
U drugoj fazi, Protokol XI donosi kvalitativnu promenu u mehanizmu nadzora i kontrole nad
sprovođenjem Konvencije o ljudskim pravima, transformišući ga u mehanizam sudske kontrole. Protokol
ukida Evropsku komisiju za ljudska prava, a Evropski sud oprema obaveznom nadležnošću.
Evropski sud za ljudska prava
- Sastav i organizacija Suda. Sudski kolegijum sastoji se od onoliko šudija koliko je strana ugovofica
Konvencije. Sudije bira Parlamentarna skupština Saveta Evrope većinom glasova sa liste od tri
Docsity.com
kandidata koji svaka strana ugovornica predlaže. Sudije su raspoređene u tri sekcije - dve od po deset
sudija, a jedna od jedanaest - ustanovljene na osnovu geografskog kriterijuma. Mandat sudija traje šest
godina i mogu se ponovo birati. Pored sudija organizacionu strukturu Suda čine Sekretarijat, čije se
funkcije i organizacija uređuju Poslovnikom, Suda i stručni saradnici.
Rad sudskog kolegijuma je, zbog velikog broja sudija (trenutno ih ima 46), specifičan u poređenju sa
drugim stalnim međunarodnim sudovima.
Odbori su sastavljeni od trojice sudija koji pripadaju istoj sekciji. Malo veće čini sedam sudija među
kojima je predsednik Veća, kao i nacionalni sudija. Sedamnaest sudija, uključujući predsednika Suda i
dva potpredsednika, čine Veliko veće. Članovi Veća se, izuzev predsednika i potpredsednika, biraju
izvlačenjem. U Veće ulazi i nacionalni sudija države koja je stranka u postupku.
- Nadležnost Suda i njegovih tela. O nadležnosti Suda se može govoriti u dvojakom smislu:
nadležnosti Suda kao organa zaduženog za sudsku kontrolu primene Evropske konvencije o ljudskim
pravima, i
nadležnosti tela Suda - odbora, Malog i Velikog veća - u postupanju u slučajevima koji se pred Sud
iznesu.
Nadležnost Suda se proteže na sve predmete koji se tiču tumačenja i primene Konvencije i protokola uz
nju. U sporovima oko nadležnosti odlučuje Sud.
Ratione materiae nadležnost Suda obuhvata:
a) međudržavne predstavke u smislu ukazivanja bilo koje strane ugovornice na svaku povredu odredbi
Konvencije i protokola od strane druge strane ugovornice;
b) individualne predstavke pojedinaca, nevladinih organizacija ili grupe lica koji tvrde da su žrtve
povrede prava ustanovljenih Konvencijom ili protokolima koje je prihvatila strana ugovornica i
c) savetodavna mišljenja o pravnim pitanjima koja se tiču tumačenja.Konvencije i protokola na zahtev
Komiteta ministara.
U nadležnosti Malog i Velikog veća je donošenje odluke u meritumu, a nadležnost odbora je, prema
važećem rešenju, ograničena na odlučivanje o dopuštenosti predstavke.
Sudska, aktivnost se, uglavnom, odvija u Malim većima. Malo veće odlučuje ne samo o osnovanosti
predstavke kao meritornoj stvari, nego i o dopuštenosti predstavke u slučaju kada u odboru nije
postignuta jednoglasnost o nedopuštenosti predstavke.
Nadležnost Velikog veća je samostalna ili supsidijerna.
Samostalna je u odnosu na zahtev za savetodavno mišljenje i zahtev stranke u sporu da se predmet
presuđen od Malog veća iznese pred Veliko veće. U potonjem slučaju Veliko veće deluje kao sud više
instance.
Spor pred Sudom okončava se donošenjem presude ili prijateljskim poravnanjem. Pravosnažnost je
rezervisana za presude Velikog veća, dok presude malih veća stiču pravosnažnost po ispunjenju
utvrđenih uslova.
Sam postupak pred Sudom se, pored presude i prijateljskog poravnanja može okončati i drugim
načinima.
Docsity.com
Presudom se utvrđuje povreda relevantnog prava sadržanog u Konvenciji i protokolima uz nju, te
pravična kompenzacija za povredu prava.
- Sistem OEBS-a. Sistem OEBS-a, mada je nesporno doprineo zaštiti ljudskih prava u prostoru svog
delovanja, ne bi se mogao nazvati specifičnim sistemom zaštite ljudskih prava, budući da je reč
prevashodno o bezbednosnom sistemu koji se bavi i ljudskim pravima. Stoga se, kada je reč o OEBS-u, i
ne govori o specifičnom corpus-u ljudskih prava, već o „humanoj dimenziji" OEBS-a.
Zaštita ljudskih prava jedan je od deset temeljnih principa Helsinškog završnog akta o bezbednosti i
saradnji u Evropi potpisanog 1. avgusta 1975. godine od predstavnika 35 država Evrope te SAD i Kanade.
Princip poštovanja ljudskih prava bio je deo šireg političkog dogovora o bezbednosnom sistemu u Evropi
u eri detanta, utemeljenog na priznavanju političkog status quo u Evropi od strane članica zapadne
koalicije i prihvatanju saradnje u humanitarnoj oblasti, naročito upitanjima ljudskih kontakata,
informacija, kulture, presvete i obrazovanja, od strane članica istočnog bloka.
Helsinški akt nije bio pravno obavezujući, Konferencije koje su održane nakon Helsinške -Beogradska
(1977), Madridska (1979) i Bečka (1986) - bile su, uglavnom, „arene za optužbe da članice sovjetskog
bloka krše ljudska prava".
Od urušavanja sovjetskog bloka u devetoj deceniji prošlog veka KEBS na doktrini ljudskih prava gradi
relevantni osnov svog delovanja.
Obaveze koje su članice OEBS-a preuzele u domenu ljudskih prava nisu pravne nego političke prirode.
Otuda one se ne primenjuju kao pravne obaveze i ne mogu, recimo, biti primenjene u sudskom
postupku. Oslanjaju se na faktičku moć Organizacije i primenjuju u maniru političkih odluka.
Obaveznim ih čini, dakle; ne pravo, već političko obećanje koje se ispunjava kombinovanim
dejstvomformalnog autoriteta Organizacije i materijalnom snagom pritiska Organizacije i njenih
članica. Naziva se obično „mekim pravom" (soft law).
OEBS ne poznaje ni sudsku kontrolu niti institut peticije kao relevantne oblike nadzora i kontrole
hadsprovođenjem u život preuzetih obaveza. Razvio je, međutim, razuđenu institucionalnu mrežu u tu
svrhu u kojoj centralno mesto pripada trima institucijama: Ured OEBS-a za demokratske institucije i
ljudska prava, Visoki komesar OEBS-a za nacionalne manjine i OEBS-Ov predstavnik za slobodu medija.
Doprinos OEBS-a u materiji ljudskih prava može se ceniti u supstancijalnom smislu i u smislu stepena
implementacije ljudskih prava.
U supstancijalnom smislu, aktivnosti OEBS nisu dovele do suštinskog obogaćivanja corpus-а ljudskih
prava utvrđenih opštim međunarodnim pravom. Relativni izuzetak predstavlja položaj manjina,
posebno nacionalnih, ali je domašaj te pozitivne prakse ograničen ratione loci na države nastale na
prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza i u istočnoj Evropi, gde, takođe, nije konzistentno primenjivan.
U smislu primene standarda klasičnih građanskih i političkih prava doprinos OEBS-a je značajan, mada u
izvesnoj meri pod senkom pragmatičnih potreba u promociji utvrđenog političkog modela demokratije.
- Sistem Evropske unije. O specifičnom sistemu ljudskih prava u Evropskoj uniji može se govoriti tek od
donošenja Povelje o fundamentalnim pravima koja je obavezujuću snagu stekla 1. decembra 2009.
godine, stupanjem na snagu Lisabonskog ugovora.
Docsity.com
Povelja u osnovi predstavlja potvrdu prava utvrđenih Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i
fundamentalnih sloboda obogaćenih elementima progresivnog razvoja. Progresivni razvoj izražavaju,
uglavnom, socijalna prava i prava radnika obuhvaćena tzv. drugim naslovom kao što su pravo na
odgovarajuće radne uslove, zaštita od neopravdanog otkaza i pristup zdravstvenoj zaštiti.
Dometi Povelje o fundamentalnim pravima Evropske unije su, pravno gledano, ograničeni.
Corpus građanskih i političkih prava navedenih u Povelji se suštinski poklapa sa odgovarajućim pravima
i slobodama utvrđenim u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i fundamentalnih sloboda a
članice Unije su pojedinačno vezane odredbama Konvencije i njenih Protokola. Prava radnika su, istina,
jedna inovacija koju Povelja donosi, ali ona su već garantovana pravom Evropske unije. "Sve ima svoje, i vatra i led, u kap se spoje, i cemer i med... Sve ima svoje, vrlina i greh, tuge postoje da bi prizvale smeh..."
Ribica
Aktivni forumas
Postovi: 261
Pridružio se: 14 Mar 2009 16:56
Cash on hand: 99.00
[Donate]
Has thanked: 0 time
Have thanks: 0 time
•
•
•
•
Re: MJP - skripta (110 pitanja)
od Ribica » 08 Mar 2011 16:44
84. POJAM MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG PRAVA (MKP)
U formalnom smislu reči MKP bi se moglo odrediti kao sistem peremptornih normi opšteg međunarodnog
prava (jus cogens) koje za predmet imaju krivičnu odgovornost za inkriminisane radnje ili propuštanja.
Međunarodno krivično procesno pravo bi predstavljalo sistem pravila međunarodnog prava koja uređuju
međunarodne postupke za gonjenje i suđenje licima koja se terete za inkriminisane radnje i
propuštanja.
U materijalnom smislu MKP je krivično pravo međunarodne zajednice. Zaštitni objekt MKP su vrednosti