Me-unarodno Poslovno Pravo

Sumedin

MEĐUNARODNO POSLOVNO PRAVO

PITANJA ZA I DIO ISPITA IZ MEĐUNARODNOG POSLOVNOG PRAVA

1

Sumedin1. Terminologija međunarodnog poslovnog pravaFaktori koji međunarodno poslovno pravo čine složenim su: različita nacionalna prava, nesporazumi oko predmeta ove discipline, složenost izvora prava, neizgrađenost njenog metoda i relativna uslovljenost nacionalnim pravnim porecima. Ona složenost utiče i na nazive ove discipline koji su različiti od zemlje do zemlje. Nabrojat ćemo one najvažnije:- «Internationales Wirtschaftsrecht» (njemačko pravo) – međunarodno privredno pravo. Ova pravo objedinjuje prinudnopravne propise domačeg i međunarodnog karaktera i reguliše ekonomske odnose i poslovne transakcije sa elementom inostranosti.- «Droit international economique», «International Economic Law» - međunarodno ekonomsko pravo: To su pravila međunarodnog javnog prava. Subjekti ove grane prava su države i međunarodne organizacije, predmet je ekonomska razmjena, a metod prinudna regulativa.- «Droit du commerce international», « Low of International Trade» - (pravo međunarodne trgovine) se upotrebljava da bi označilo dispozitivne norme kojima se uređuju imovinski privatnopravni odnosi sa elementom inostranosti.- «International Commercial Law» - međunarodno poslovno pravo koristit ćemo i mi jer:1. Pojam poslovanja širi je od trgovine2. Ova disciplina je orjentisana prvenstveno na potrebe preduzeća, a ne na ukupnost odnosa u međunarodnoj razmjeni.

2. Objasnite odnose međunarodnog poslovnog prava sa drugim granamaVeoma je važno utvrditi odnose međunarodnog poslovnog prava sa srodnim granama, a to su:

1. Međunarodno javno pravo – MJP2. Međunarodno privatno pravo – MPP3. Nacionalno poslovno pravo

Subjekti MJP su države i međunarodne organizacije i u međunarodnom pravu priznata im je pravna osobnost. Predmet su različiti odnosi tih subjekata uključujući i ekonomske. Odnos međunarodnog poslovnog prava prema MJP karakterišu: Uslovjenost, djelimična podređenost i upotpunjavanje u funkcionalnom smislu.Predmet MPP su pravila kojima se određuje mjerodavno pravo u slučaju da su za uređivanje istog odnosa sa elementom inostranosti zainteresovane bar dvije države (sukob zakona). Metod kojim se to čini je lokalizacija pravnih odnosa. To znaći da MPP samo određuje čije će pravo biti primjenjeno, ali ne određuje konkretno rješenje sukoba. Pravila kojima MPP upućuje tj. određuje mjerodavno pravo nazivaju se koleziona norme. Pravila međunarodnog poslovnog prava se prije primjenjuju prije rješenja MPP, ali između ove dvije grane postoi odnos funkcionalnog nadopunjavanja.Odnos međunarodnog i državnog (nacionalnog) poslovnog prava je najsloženiji. Postavlja se pitanje da li je međunarodno poslovno pravo nacionalno ili nadnacionalno? Svaka država ima svoje međunarodno poslovno pravo kao zasebnu granu zbog toga što:

1. Svaka država svojim prinudnim propisima uređuje režim vanjskotrgovinskih odnosa i svaka država odlučuje da li će da prihvati norme koje se nameću iz međunarodnih izvora

2. Primjena pravila se vrši na osnovu autoriteta država, a ne sopstvene snage međunarodnog prava tj. međ pravo samo po sebi ne znaći ništa ukoliko nema autoriteta države da provede to pravo.

3. Sankcionisanje povreda pravila međ poslovnog prava, vrši se od strane nadležne države

Osobenosti međunarodnog u odnosu na nacionalno pravo:

2

Sumedin- predmet je karakterističan po elementu inostranost- postoje samostalni specifični izvori- metod koji se primjenjuje je saomsvojan

Odnosi međunarodnog poslovnog prava i nacionalnog prava dopunjavaju se na osnovu autonomije volje ili kolezione norme.

3 i 4. Istorijat međunarodnog poslovnog prava - objasnite opšti razvoj pravaNastanak i razvoj međ pos prava je dug i složen proces. Regulativa ekonomski odnosa može biti javnopravna i privatno pravna (govori se o imovinskom odnosu). Imovinsko pravo se razvija pod uticajem tri faktora: Prvu predstavlja specifični predmet i metod (stvarno, obligaciono, mjenično, čekovno, autorsko, pronalazačko pravo). Drugi je uvođenje subjekata kao kriterija razlikovanja grana imovinskog prava (građansko, trgovinsko-poslovno, međunarodno trgovinsko-poslovna pravo). Treću skupinu sačinjavaju subjekti sa elementom inostranosti (MJP, MPP i međ pos pravo)Međ pos pravo predstavlja posljedni izdanak evolucije imovinskopravne oblasti

5 i 6. Objasnite sopstveni istorijski razvoj - objasnite Ius gentiumIstorijat međ pos prava je dug i složen proces. On po nekim autorima počinje još u starom vijeku i vezan je za babilonsko i asirsko pravo. Tu se prvenstveno misli na Hamurabijev zakon (donesen između 1958 i 1916 pne). On ne razlikuje građansko i krivično pravo, ali uređuje niz tipičnih trgovačkih poslova uključujuči i one koji imaju međunarodnu dimenziju. U 7 vijeku pne Grci preuzimaju trgovačku dimenziju Feničana na Sredozemlju i dovode do stvaranja instituta međunarodnog trgovačkog prava koji se i dan danas koristi, u nešto savremenijoj formi. Tu se prvenstveno misli na: Phoenus nauticum-pomorski zajam koji u sebe uključuje elemente podjele rizika i dobiti. Drugi primjer je Lex Rhodia de iactu-pravilo o podjeli štete prilikom morskih havarija. Najveći značaj u starom vijeku je imalo rimsko pravo. Do 242 godine pne razvijalo se isključivo pravo građana Rima (Ius civile). Međutim ius civile nije bilo primjenjivano ukoliko bi došlo do sporova između građana Rima i ostalih podanika imperije, nego je stvoreno pravo naroda (ius genitum) kao poseban segment rimskog prava. Nama je veoma važno da kod ius genituma zapazimo slijedeće:

- radi se o sporovima sa elementom inostranosti- u to doba subjekti koji su najčešče bili u sporovima su trgovci- pojava «preator peregrinus» neka vrsta sudije, je odlučivao o rješavanju sporova

služeći se komparativnim metodama.

7. Objasnite Lex mercatoriaNeki autori smatraju da istorija međ pos prava počinje u srednjem vijeku. Srednjovjekovno trgovačko pravo (lex mercatonia) se sastojalo od trgovačkog običaja. Postoji više faktora koji su nametnuli legalizaciju i unifikaciju običaja:

1. Običajni karakter cjelokupnog srednjovjekovnog privatnog prava ( riječ običaj i statut bili su upotrebljivani kao sinonimi)

2. Trgovina a posebno međunarodna zahtjeva jednoobraznost postupaka i pravnu sigurnost tako da su pravna rješenja bila zasnovana na interesima trgovaca i gildi prije nego na definisanoj pravnoj politici

3. Veliki uticaj na jednoobraznost srednjovjekovnog prava imala je opšta saglasnost o običajima pomorske plovidbe naslijeđena još od feničana

4. Četvrti faktor je institucionalne prirode i on kaže da je na kreiranje običaja kao izvor prava u srednjem vijeku najviše imala praksa, unifikacija statuta velikih trgovačkih vašarišta a tek onda na red dolazi uključivanje države u rješavanje pojedinih pitanja međ pos prava

3

Sumedin5. Peti faktor je podudarnost organizacione strukture trgovačke struke u različitim

gradovima i državama. 8. Objasnite pojam nacionalizacije i denacionalizacije regulativaU novom vijeku dolazi do procesa nacionalizacije i denacionalizacije. Nacionalizacija predstavlja proces inkorporiranja Lex mercatonije u common law zakone sa modernizacijom rješenja. Uloga države u rješavanju međunarodnih poslovnih odnosa postaje sve jača i to iz tri razloga:1. Države posredstvom MPP pokušavaju da privuku u nadležnost svog prava što veći broj ekonomski odnosa sa elementom inostranosti.2. Svaka država intenzivno reguliše režim spoljne trgovine i na taj način postavlja prinudno pravni okvir za međunarodne transakcije3. Države se kroz bileteralne i multilaternalne konvencije uključuju u regulativu međunarodnih privatnopravnih operacija.

Međutim proces globalizacije sve više čini ulogu države neadekvatnom. Ovo dovodi do procesa denacionalizacije koji se odvija na dva kolosijeka:

1. Jačanje starih i stvaranje novih vladinih i nevladinih organizacija koje za cilj imaju uređenje međunarodnih pravnih odnosa. Ovaj proces se odvija na regionalnom i univerzalnom nivou. Ovdje UN ima poseban značaj. Njegove rezducije sadrže tzv. «soft law» (mekano pravo), koje igra sve veću ulogu u međ pos pravu. Najveća razlika između soft i hard low je što soft law ne izriče sankcije.

2. Drugi način denacionalizacije sastoji se od stvaranja novog transnacionalnog prava međunarodne trgovine kreiranog od strane samih trgovaca (novo lex mercatonia),

9. Objasnite predmet međunarodnog poslovnog pravaPredmet jedne grane prava je krug društvenih odnosa koje ona normativno uređuje. Predmet međ pos prava u većoj ili manjoj mjeri predstavlja stvar shvatanja odnosno konvencije, zbog toga što je međ. pos. pravo uslovjeno i ciljem definisanja. Predmet može biti u užem i širem smislu, te može biti generalan i prema institutima.

10. Navedite karakteristike predmeta međunarodnog poslovnog pravaPostoji pet ključnih karakteristika predmeta ove grane:

1. Ekonomski, privredni karakter odnosa2. Dominantna privatnopravna priroda transakcija (subjekti u ovim transakcijama djeluju

kao vlasnici i na osnovu autonomije volje, pa čak i ako se radi o javnim subjektima)3. Postojanje elementa inostranosti (u odnosu su vezane barem dvije države i to svaka na

osnovu svoje suverenosti)4. Pojava privrednih subjekata koji u isto vrijeme djeluju na više nacionalnih tržišta –

TNC5. Funkcionalna i suštinska veza ekonomske transakcije sa kogentnim režimom

ekonomskih odnosa sa inostranstvom (ta veza postoji sa deviznim režimom).

11. Navedite sadržaj predmeta međunarodnog poslovnog pravaŠto se tiče sadržaja predmeta u širem smislu to su svi odnosi u međunarodnoj razmjeni robe i usluga koji ispunjavaju gore navedene uslove. U užem smislu sadržaj predmeta predstavlja neposredan i konkretan privredni posao sa elementom inostranosti. Ugovor poslovnog prava sa elementom inostranosti je primaran dio predmeta, međutim najuočljiviji predmet međ. pos. prava je međunarodna poslovna operacija. Ona predstavlja poslovno pravnu konstrukciju koja obuhvata ugovor o prodaji roba i usluga te ujedno i transport sa transportnim osiguranjem i

4

Sumedinplačanje. Iz ove definicije se vidi da je poslovna operacija mnogo širi pojam od privrednog posla.

12 i 13. Objasnite metod međunarodnog poslovnog prava i navedite opšta obilježja metoda međunarodnog poslovnog pravaMetod je način pravnog uređivanja odnosa koji ulaze u predmet jedne grane prava i on mora biti specifičan u odnosu na metode drugih grana. Predmet i metod predstavljaju bitne odrednice svake grane, pa tako i međ pos. prava. Opšta obilježje metoda su ona koja se pojavljuju u većini nacionalnih grana. Najvažnija su:

1. Elastično kombinovanje sopstvenih izvora i rješenja sa vrelima i rješenjima drugih grana prava.

2. Regulisanje odnosa vrši se:- A priori – unaprijed, karakteristična je za međunarodno zakonodavstvo tj. za

konvencije, model-zakone i ostale opšte akte koji se odnose na međunarodnom nivou- A posteriori – unazad, primjenjuje se kod formuliranja poslovnih običaja, od strane

nevladinih međunarodnih agencija3. Unifikatorski koncept djelovanja. Njega primjenjuju države, vladine i nevladine

međunarodne organizacije te sami privrednici, a cilj mu je smanjivanje razlika regulativa koje su nastale uslijed raznoraznih istorijskih, društveno-ekonomskih promjena, različitog institucionalnog okvira, koegzistencije različitih pravnih sistema i pravno-tehničkih neujednačenosti. (Najbolji primjer za unifikatorski način djelovanja je INCOTERMS)

4. Izrada specifičnih kategorija i pravnih tehnika da bi se prevazišle razlike između pojedinih nacionalnih prava. To bi značila izrada posebnih pravnih normi koje bi bile kompatibilne sa drugim nacionalnim pravima koja regulišu istu pravnu oblast na drugi način.

5. dominacija autonomije volje stranaka-to znači da stranke mogu same da odaberu koje će pravo biti mjerodavno.

14. Navedite i objasnite posebna obilježja metoda u Bosni i Hercegovini

Međ pos pravo je grana našeg pravnog sistema.Prva karakteristika metoda je povezanost regulative države i entiteta. Prema članu III,1. BiH u nadležnosti države su tri politike: spoljnotrgovinska, carinska i monetarna. Kontrola organa države nad provođenjem vanjskotrgovinske politike je jača nego politika provođenja stranih ulagnja.U oblasti stranih ulaganja je veća ovlaštenost entiteta. Za povrede odredba zakona o Vanjskotrgovinskoj politici sankcije propisuje Vijeće ministra.Drugo, obuhvaćeno je cijelo vanjskotrgovinsko poslovanje. Normirana je djelatnost stranih lica u BiH ali i domaćih subjekata u inostranstvu. U regulativu su uključeni promet roba, usluga i prava intelektualne svojine.Treće, status domaćih fizičkih lica kao subjekta spoljnotrgovinskog poslovanja nije jasno riješen. U nekim članovima se spominje fizičko lice kao subjekt, dok u nekim pravno lice. Koncept korporacije kao osnovnog subjekta međunarodnog poslovnog prava još uvjek je akruelan. I amostalni poduzetnik mora se inkorporirati u trgvačko/privredno društvo kada ostvarni ukupan prihod veći od 1.000.000 KMČetvrto, polazi od zahtjeva i potreba male otvorene tržišne ekonomije. Karakterišu je jednakost svih svojinskih oblika, elastičnost i težnja ka deregulaciji.Peta karakteristika metoda je liberalizam. Odvijanje međunarodnih poslovnih operacija , uključujući i plaćanja je u načalu slobodno. T o ne mora značiti da je isključeno uvođenje restrikcija i zabrana.

5

Sumedin15. Definicija međunarodnog poslovnog pravaMeđunarodno poslovno pravo određeno je svojim predmetom i metodom. Međunarodno poslovno pravo je grana svakog državnog poretka koja pretežno dispozitivnim normama uređuje režimom spoljnotrgovinske razmjene uslovljene privatnopravne poslovne operacije sa elementom inostranosti.

16. Objasnite nastanak novog lex mercatoriaU izvore MNPP su uključeni akti koje država donosi na osnovu svoje suverene vlasti , akti u kojima država djeluje kao stručno – politički i tehnički subjekt i pravna vrela koja nastaju izvan sfere uticaja države. U posljednje dvije grupe izvora česta su pravila koja protivrječe pojedinom nacionalnim pravima.Grupa autora «antimerkatoristi « novo lex mercatoria ne postoji. Kritike ovog koncepta su ideološke, teorijske i praktične prirode. Argumenti protiv ovog «mita» su : proizvoljnost, povlađivanje ideologiji laissez – faire, nepostojnje veze između sistema normi i određenog društva, izostavljanja državne prinude , insistiranje na ugovoru bez pravnog poretka na koji bi se oslanjao, mali broj univerzalno prihvaćenih postupaka i običaja.Pripadnici drugogo pravca « merkatoristi» smatraju da se u modernoj globalnoj ekonomiji razvio poseban sistem pravila koji je suštinski a dijelom institucionalno i proceduralno relativno nezavisan od pojedinih unutrašnjih prava. On predstavlja pandan srednjovjekovnom lex mercatoria pa ga naziavaju novim lex mercatoria. Bez novog LM teško je obezbijediti pravnu sigurnost u zasnivanju i odvijanju poslovnih operacija.Proširenje trgovine u srednjem vijeku dovelo je do globalizacije svjetske ekonomije. Ovaj proces je samo parcijalno praćen razvojem nacionalnih regulativa. Nedovoljno povećanje uloge domaćih izvora kompenzirano je brzim promjenama postojećih i velikim obimom novih aktivnosti. Državna legislativa je taj prostor morala prepustiti običajima i drugim izvorima autonomnog međunarodnog regulisanja od strane privrednika. U takvim uslovima jednoobraznost regulative postaje rezultat svjesne i organizovane pravno – političke akcije najprije međunarodne poslovne zajednice a potom i država.Savremeno društvo stvara i dodatne faktore koji zahtijevaju uspostavljanje novog LM. Prvo to je postojanje nacionalnih trgovačkih prava prilagođenih sopstvanoj unutrašnjoj trgovini i državnih prinudnopravnih režima ekonomskih odnosa sa inostranstvom. To dovodi do interesnih konflkiata i pravne nesigurnosti. Zbog toga trgovci pribjegavaju jednoobraznom i autonomno stvorenom međunarodnom pravu i arbitraži. Nacionalna prava i sudovi se koriste samo ako se ne može naći rješenje u internacionalnom domenu. Nerazvojenosti koje spadaju u međunarodno ekonomsko pravo su mnogo brojnije od onih koje regulišu pojedini materijalnopravni instituti. Proces konvencijskog regulisanja opterećen je brojnim slabostima od kojih su neke na nacionalnoj legislativi: težak postupak revizije, sporost u donošenju, vremenski razmak između potpisa, ratifikacije i stupanja na snagu akata.

17. Pojam i karakteristike novog lex mercatoriaLex mercatoria (novo) predstavlja skup pravila stvorenih sopstvenim izvorima modernog poslovnog prava koji bili po suštini bilo po formi nemaju državni karakter. Kriterij za određivanje savremenog lex mercatoria su složeni, ali najvažniji su:

1. Predmet - novo lex mercatoria se bavi specifičnim međunarodnim poslovnim transakcijama koje nisu uopšte uređene ili nisu uređene na odgovarajući način u nacionalnim pravnim odnosima.

2. Porijeklo – norme u novo lex mercatoria nastaju na razne načine, ali karakteriše ih običajno porijeklo i spontanost nastajanja bilo da nastaju a priori ili a posteriori.

6

Sumedin3. Metode – metode koje se koriste u rješavanju sporova su također raznovrsne. To su

kombinacije izvora prava koja nisu državna, a rješavanje sporova se odvija najčešće putem arbitraže.

Sva tri predhodna kriterija moraju biti primjenjena i zadovoljena kumulativno.Lex mercatoria ima niz karakteristika:

- autonomija volja stranaka- samostalan, ali ne i cjelovit sistem (uređuje specifične djelimično uređene ili u

potpunosti neuređene odnose međunarodnih poslovnih transakcija)- lex mercatonija nije supranacionalno pravo iako se stvara na međunarodnom nivou- lex mercatonija ima nomotehničku prirodu (što znači da je to dinamičan i elastičan

sistem, koji vodi mnogo više računa od nacionalnog prava, o prirodi poslovnih transakcija i stavovima učesnika

- sistem sankcije je jako složen. Sankcije u krajnjoj liniji mogu biti ostvarene državnom prinudom ali to je rijedak slučaj. Tu su najčešće arbitraže koje regulišu ovo pitanje, a podvrgavanje presudama arbitraže je najčešće dobrovoljno.

18. Navedite preuzete i sopstvene izvore međunarodnog poslovnog pravaSvi izvori teorijski se mogu podjeliti na različite načine. Pa tako imamo preuzeti i sopstveni izvori, državni, izvori međunarodnih organizacija, državni ili autonomni, stvoreni organizovanom akcijom i spontano, kodifikovani, nekodifikovani, tvrdi, meki itd.

19. Navedite izvore međunarodnog poslovnog prava preuzete izmeđunarodnog javnog pravaMJP predstavlja sistem pravnih pravila kojima se uređuju prvenstveno odnosi između:

a) država kao suverenih subjekatab) država i međunarodnih organizacijac) međunarodnih organizacijad) članova, te organa u međunarodnim organizacijama (unutrašnji odnosi)

Izvori prava preuzeti iz MJP su:- opšte ili posebne međunarodne konvencije- međunarodni običaji- opšta pravna načela priznata od civilizovanih naroda- sudske odluke- pravna doktrina kao pomoćno sredstvo- princip pravičnosti

20. Nabrojte i pojasnite vrste izvora međunarodnog poslovnog pravaZa nas ekonomiste najbitniji izvori su međunarodne konvencije i akti međunarodnih organizacija čiji su predmet politički ekonomski odnosi između država. Međunarodne konvencije se prema broju članova dijele na multilateralne i bileteralne, a po teritoriji na univerzalne i regionalne. Konvencije predstavljaju izvor prava samo u slučaju da sadrže opšte i trajne obaveze i prava. Konvencije stupaju na snagu čim su stranke pristale da njom budu vezane, ili kada se ispune uslovi koji su uneseni u samoj konvenciji. Pristanak se daje ratifikacijom, a to može biti prihvatom, odobrenjem ili pristupanjem. Pored svega ovoga kada se ratifikuje neka konvencija, postavlja se pitanje odnosa te konvencije i nacionalnog prava kojiu reguliše istu oblast. U BiH je prihvaćen monistički koncept po kome konvencije koje stupaju na snagu imaju jaču pravnu snagu od domaćih zakona.

7

Sumedin21. Karakteristike izvoraAkti međunarodnih organizacija, akti država kao i rezolucije nas posebno interesuju. Oni mogu biti obavezne prirode. Svrha te obavezne prirode je da kreira jedinstven pravni okvir na području više zemalja. To se postiže na taj način što se kreiraju obavezne norme koje mogu biti ublažene pravom država, ali samo u slučaju da se one «kose» sa nacionalnim pravnim poredkom. Rezolucije i akti država i međunarodnih organizacija se nazivaju «soft law» dokumenti – mekano pravo. Ti akti sadrže ograničeno pravno dejstvo ali glavna karakteristika im je što pravne norme tih akata ne sadrže odgovarajuće sankcije. Međutim iako sankcije ne postoje, mogučnost prinude uvijek postoji. Tako ako uzmemo za primjer zemlje EU vidjet ćemo da tu ne postoji jedinstven organ prisile koji bi regulisao odnose između zemalja EU, ali ukoliko neka zemlja prekrši neku od rezolucija, ostale zemlje članice EU mogu protiv nje podnijeti sankcije koje su uglavnom ekonomske prirode (blokada, prekid ekonomskih odnosa, embargo, bojkot, finansijske mjere i sl). Izvori MJP relevantni su za međ pos pravo i zbog toga što utvrđuju niz političko-ekonomskih odnosa i ekonomskih principa relevantnih za odvijanje međunarodne razmjene.

22 i 23. Navedite izvore međunarodnog poslovnog prava preuzete izmeđunarodnog privatnog prava - objasnite pojam međunarodnog privatnog pravaMPP je grana pravnog sistema svake države, a njegov predmet su odnosi koji nastaju u određivanju mjerodavnog nacionalnog prava i nadležnog suda. To znači da MPP određuje samo koje će pravo biti mjerodavno u sukobu zakona dvije zemlje, ali neodređuje konkretna rješenja spora.Metod kojim se koristi MPP je lokalizacija. Suština ovog metoda je određivanje vezivnih tačaka koje upučuju koje će pravo biti primjenjeno. Te tačke se od države do države tretiraju drugačije pa stoga postoje i razlike između MPP-a svake države. Kriteriji vezivanja mogu se grupisati prema subjektu, predmetu i izvoru vezivanja. Instrumenti putem kojih se vrši «lokalizacija» nazivaju se kolezione norme:

- pravna kategorija na koju se norma odnosi (npr. državljanstvo, mjesto zaključenja ugovora, sjedište činioca karakteristične radnje i sl.)

- tačka vezivanja – poveznicaUkoliko imamo sukob zakona između dvije države, a kolezione norme odrede koje će biti mjerodavno pravo (imamo državu A i B i kolezione norme upučuju da će mjerodavno pravo biti pravo države A), međutim to mjerodavno pravo ne mora biti primjenjeno. Naime postoje određeni izuzetci koji će odrediti mjerodavno pravo druge državeiako kolezione norme ukazuju na suprotno (u našem slučaju bit će primjenjeno pravo države B iako kolezione norme upučuju na državu A). Ti izuzetci su:

- zabrana primjene mjerodavnog prava ukoliko je ona bila u suprotnosti sa osnovnim društvenim principima i državno-pravnom sistemu domaće države.

- postoje tačke vezivanja na koje stranke mogu da utiču svojom voljom (npr. sjedište). Ukoliko svjesno manipulišu tačkama vezivanja da bi izbjegle određeni pravni sistem- navedeni postupak je zabranjen.

- ukoliko kolezione norme MPP-a jedne države upučuju da će se primjeniti pravo druge države, a kolezione norme druge države upučuju na pravo prve.

- ukoliko imamo neku kategoriju koja je predmet kolezione norme, nekad moramo poznavati cjelokupni poredak nadležne države da bi mogli ustanoviti koje je pravo mjerodavno. Tako da iako kolezione norme upućuju na neku državu zbog kompleksnog poredka te države, bit će određeno pravo druge države za mjerodavno.

24. Navedite nacionalne izvore međunarodnog privatnog prava BiHMeđu nacionalnim izvorima najvažniju grupu čine posebni zakoni. U BiH to je preuzeti zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima – ZRSZ. Za

8

Sumedinmeđ pos pravo najvažniji domaći izvor je ZRSZ. Da bi sve ovo bilo lakše razumjeti pokazat ćemo nekoliko tačaka vezivanja:

- Za pravnu ili poslovnu sposobnost nekog lica mjerodavno je pravo čije je ono državljanim (tačka vezivanja-državljanstvo). Ukoliko je lice poslovno nesposobno po pravu države čije državljanstvo ima onda će poslovna sposobnost biti vezana za državu u kojoj je obaveza nastala i pravo te države će da bude mjerodavno (ovo je slučaj za fizička lica)

- Ukoliko se radi o pravnim licima određivanje državne pripadnosti (državljanstva) će biti složenije. Pripadnost će zavisiti od sjedišta ili mjesta gdje je pravno liceosnovano. Ukoliko firma ima sjedište u više država mjerodavno će biti ono odakle se vode poslovne operacije (sjedište menadžmenta)

- Tačka vezivanja može biti mjesto gdje se stvar nalazi. Ako se stvar nalazi u međunarodnom prevozu, mjesto u kojem je krajnje odredište bit će određeno mjerodavno

- Ukoliko se radi o ugovorima mjerodavno pravo će zavisiti od autonomije volje stranaka i kolezionih normi. Tu imamo dva slučaja:

a) odmah se primjenjuju kolezione norme (prinudnim putem)b) prvo autonomija volje stranaka, pa kolezione norme (kolezione norme igraju ulogu

dispozitivnih pravila)

25. Navedite međunarodne izvore međunarodnog privatnog prava MPPOni koji su za nas najbitniji su multilateralne konvencije i bileteralne konvencije (o konvencijama je bilo riječi ranije). Na prvom mjestu je kodeks zakona o međunarodnom privatnom pravu iz 1928 i obuhvata kolezione norme građanskog, trgovačkog, krivičnog i procesnog prava.Za međunarodne poslovne operacije naših subjekata najvažnija je Rimska konvencija o mjerodavnom pravu za ugovorene obaveze iz 1968. Ona se primjenjuje kada se spor rješava u jednoj od država ugovorenica. Subjekti ovdje mogu da prvo koriste autonomiju volje u pogledu mjerodavnog prava, a tek ukoliko to nisu iskoristili, ugovor će biti podvrgnuti pravu države sa kojom je najviše vezan.

26. Navedite izvore državnog poslovnog pravaOni zavise prije svega od sistema u koji konkretni nacionalni poredak spada. Kao najznačajniji izvor državnog poslovnog prava su običaji – običaji djeluju kada zakon ne postoji. Običaji kao produkti sudske prakse najčešće su zastupljeni kao izvori u common law ili anglosaksonskom sistemu. Nasuprot toga kod kontinentalnih sistema kao izvori državnog poslovnog prava pojavljuju se zakoni. Međutim bilo da se radi o common law ili kontinentalnom sistemu oni u principu daju isto rješenje datog problema. Pored običaja i zakona postoje i drugi izvori kao što su: ustavi, ratifikovane međunarodne konvencije, podzakonski akti, opši akti subjekata poslovnog prava, ugovori, običaji, uzanse.Postoje tri osnova po kojima se državni izvori uključuju u izvore međ pos prava, a to su: u slučaju imperativni propisi domačeg prava, autonomija volje stranaka, te pravila međ pos prava – kolezione norme.

27. Objasnite pojam sopstvenih izvora međunarodnog poslovnog prava

9

SumedinPod sopstvenim izvorima međ pos prava podrazumjevamo pravne akte koji su po svom nastanku i metodu usmjereni na uređivanje poslovnih transakcija sa elementom inostranosti. Prema vrsti donosioca ovi izvori se mogu podijeliti na:

- domaći izvori: oni najčešće sadrže prinudne norme kojima se uređuju transakcije sa elementom inostranosti. Ali postoje i slučajevi dispozitivnog karaktera

- međunarodni izvori: oni mogu biti državni (to su izvori koje države kreiraju multilateralnim konvencijama, putem vladinih organizacija) i autonomni (izvori nastali posredstvom nevladinih organizacija kao i izvori nastali aktivnošću trgovaca).

Nama su posebno interesantni slijedeći izvori međunarodnog poslovnog prava:ovdje se misli na pitanja 28, 29, 30, 31, 32, 33, 34.

a) 28. Međunarodne konvencijeMeđunarodne konvencije su multilateralni ili bileteralni sporazumi sklopljeni i stupili na snagu u skladu sa MJP-om. Kao izvor međ pos prava različito su zastupljeni. Transport i prodaja prednjače u tome. konvencije prema dejstvu mogu biti opšte i regionalne. zovu se još međunarodno zakonodavstvo jer stupaju na snagu kada su uneseni u nacionalno zakonosavstvo.

b) 29. Jedinstveni regimaniU bukvalnom prevodu to bi bili pravilnici, ali mi se tim terminom nećemo koristiti. To su dakle pravila i upustva koja donose nevladine organizacije, a nastaju kodifikacijom poslovnih obićaja i uopštavanjem praktičnih iskustava. autoritet reglama zasnovan je na njihovom stručnom kvalitetu, a ne na savremenim ovlaštenjima donosioca. Izuzetno značajnu ulogu u stvaranju reglemana ima Međunarodna trgovačka komora u Parizu – MTK koja je između ostalog kreirala i: INCOTERMS-sistematizacija transportnih klauzula, UCP 500-jedinstveni običaji i praksa za dokumentarne akreditive itd.

c) 30. Tipski ugovori i opšti uslovi poslovanjaUgovor predstavlja pojedinačan pravni akt koji uređuje konkretan odnos između tačno određenih subjekata. Tipski ugovori su oni koji se zaključuju na unaprijed formulisanim obrazcima. Oni sadrže sve bitne elemente ugovora kao i ostavljene prazne prostore za popunjavanje bitnih elemenata koji nisu poznati i koji mogu da variraju (npr. cijena, količina i sl). Pored ovih bitnih elemenata postoje i nebitni elementi koji u zavisnosti od ugovora do ugovora brojčano variraju. Na poleđini ovih tipskih ugovora obično su ispisuju opšti uslovi poslovanja. To su ustvari pojedinačne klauzule koje se nameću kao alternative ukoliko se ne ispune uslovi iz tipiziranog ugovora. Oni su tako formulisani da u sebi sadrže sve uslove poslovanja, zato i čine jedinstvenu kategoriju, zato se često zovu i formularnim ugovorima. Stvaraoci formularnog prava su međuvladine organizacije, posebnu ulogu igraju agencije UN-a.

d) 31. Međunarodni poslovni običajiObično su društvene norme koje su nastale kristalizacijom poslovne prakse. Oni nastaju kombinacijom organizovanog i neorganizovanog djelovanja privrednika. Nepoštivanje običaja sankcioniše se od strane poslovnih subjekata posredno ili preko njihovih asocijacija te arbitražnim i sudskim odlikama. Upravo zbog mogučnosti prinudnog ostvarivanja posredstvom države, običaji imaju svojstvo izvora prava. Međunarodni poslovni običaji prema teritoriji na kojoj se primjenjuju mogu se podijeliti na državne, regionalne, globalne. Prema strukama u kojima važe dijele se na:

- opšte (horizontalne)- običaji koji vrijede za sve djelatnosti- posebne (vertikalne)- običaji koji važe samo u jednoj branši

10

SumedinMeđ pos pravo akcenat stavlja na sve druge tj one koji nastaju unutar pojedinih struka. U domaćem pravu veću pravnu snagu imaju vertikalni običaji koji dolaze sa užeg prostora, dok je u međ pos pravu to suprotno tj. prednost imaju običaji sa šireg poticaja tj oni koji važe na svjetskom tržištu. Da bi običaj mogao da bude izvor međ pos prava on mora da bude opšteprihvaćen, razuman, notaran, izvjestan. Osnov primjene međunarodnog poslovnog običaja je autonomija volje stranaka.

e) 32. Sudska i arbitražna praksaPod sudskom praksom podrazumjevaju se stavovi sadržani u sudskim odlukama. Sudska praksa ima mnogo više uticaja u common law nego u kontinentalnom sistemu. Arbitražna praksa pojmovno je ista kao i sudska s tim da se ona zasniva na različitim sistemima. Osnovna razlika arbitraže i suda je što stranke samovoljno mogu da odaberu koji će arbitražni sud da im sudi. Odluke arbitraže se objavljuju samo uz saglasnost stranaka. Arbitražne odluke se uglavnom provode dobrovoljno a ukoliko to nije slučaj sankcije primjenjuju privrednici neposredno (bojkot), a ukoliko to ne urodi plodom izvršavanje odluke se vrši posredstvom države u kojoj strana koja je izgubila spor ima sjedište. Arbitražna praksa je dala naročito veliki doprinos u afirmisanju novog lex mercatonia.

f) 33. Državni prinudni propisiPošto su države posebno zainteresovane za svoje bilanse ekonomskih odnosa sa inostranstvom, one donose prinudne propise koji uređuje vanjskotrgovinski režim ekonomske razmjene. To je najčešće regulisano zakonima, koji su pod snažnim uticajem WTO-a i regionalnih organizacija (npr EZ). U BiH prinudni propisi koji regulišu međunarodne ekonomske odnose obuhvataju monetarnu, spoljnotrgovinsku i carinsku politiku.

34. Objasnite nastanak i karakter evropskog prava i evropskog poslovnog pravaHronološki posmatrano nastale su: Evropska zajednica za ugalj i čelik (1951), Evropska ekonomska zajednica (1957) i Evropska zajednica za atomsku energiju. Svaka od navedenih zajednica je pravno lice i ima svojstvo subjekta međunarodnog javnog prava. Ove zajednice su objedinjene formiranjem jedinstvenog Vijeća i Komisije evropskih zajednica u Briselu 1965. Najvažniji organi su: Savjet, Komisija, Parlament i Sud pravde. 1968 godine završeno je stvaranje carinske unije jedinstvenim evropskim aktom (JEA) koji je stvorio uslove za kreiranje jedinstvenog unutrašnjeg tržišta. Njegovom realizacijom integracija se mogla proširiti i na ostale domene, a naročito politički domen. Što se i dogodilo u Mastrihtu 1992. godine. Potpisivanjem ugovora o Evropskoj uniji (TEU). Za naša razmatranja su bitne četiri stvari:

1) Svi akti su nastali međunarodim sporazumima najrazvijenijih država Evrope; 2) JEA i TEA su inkorporirani u Rimski ugovor o stvaranju EEZ;3) Evropska unija nema sopstveni subjektivitet;4) Cijeli politički proces bio je usmjeren na olakšavanje i veću efikasnost poslovnih transakcija na području Zajednice.

35. Objasnite karakter evropskog (poslovnog) pravaKomunitarno pravo tj. zajedničko pravo koje se odnosi na Evropske zajednice je veoma složena pojava zbog toga što se tim pravom trebaju zadovoljiti različiti ciljevi unutar Evropske integracije. Postoje nekoliko dilema u pogledu komunitarnog prava

11

Sumedin1) Komunitarno pravo je dio opšteg međunarodnog javnog prava i predstavlja pojavu između međunarodnog i federalnog pravnog sistema. U prilog prve grupe shvatanja ide činjenica da je komunitarno pravo stvoreno klasičnim instrumentima međunarodnog javnog prava – sporazumima država. Međutim, TEU nije klasični međunarodni sporazum i da je pravna pozicija cijele zajednice bliža federalnim nego međunarodnim organizacijama. Danas, pojačavanjem nadležnosti zajedničkih oragana EZ, te proširivanjem predmeta regulative izvršnih putem TEU i JEA, federalističa komponenta komunitarnog prava sve više dolazi do izražaja. Jačanje federalnih elemenata pogoduje izgradnji evropskog poslovnog prava iz više razloga:

a) proširuju se mogućnosti direktne regulative prekograničnih poslovnih transakcija b) na području federalnih struktura izjednačavanje trgovačkih/poslovnih prava zemalja članica c) federalni princip vodi bržem ujedinjavanju poslovnih običaja i poslovne prakse na području cijele zajedniced) soft law dobija širi prostor za svoje djelovanje

2) Druga dilema odnosi se na to da li je komunitarno pravo međunarodno javno pravo opšteg tipa ili supranacionalni poredak. U prvom slučaju to bi značilo da država članica suvereno odlučuje o njegovoj primjeni.U prilog ovom gleištu ide činjenica da EZ svojim aktima ne može samostalno proširivati svoju legislativnu nadležnost. U drugom slučaju bi značilo da je komunitano pravo kao sistem normi nadređen nacionalnim pravima. U korist ovog gledišta može se navesti čl. 5 Ugovora o osnivanju EZZ kojim se članicama nameće obaveza da preuzimaju sve prikladne mjere s ciljem ispunjenja obaveza koji proizilazi iz Ugovora ili djelovanja organa Zjednice.

3) Treća dilema tiče se obuhvata komunitarnog prava.

a) Po užem shvatanju u njega ulaze:- akti međunarodnog javnog prava kojima su formirane tri zajednice i Unija- međunarodni sporazumi koje one sklapaju na osnovu svoje nadležnosti- tzv sekundarno pravo zajednicab) Po širme shvatanju u komunitarno pravo spadaju i oni dijelovi ”unutrašnjeg prava koje su države članice dužne da donesu radi izvršenja svojih obaveza” 36. Predmet evropskog poslovnog pravaPredmet evropskog prava su društveni odnosi komunitarnog značaja u različitim oblastima društvenog života. Međutim, kada govorimo malo preciznije predmet evropskog prava možemo podijeliti na dvije grupe:

1. Javnopravno utvrđivanje okvira privrednih transakcija – ove norme regulišu evropsko privredno pravo ili njem. Wirtschafsrecht2. Norme orijentisane na uređivanje privatnopravnih odnosa – to se odnsoi na građanske i trgovinske stvari – Handelsrecht Dosadašnja izlaganja pokazuju da precizno teorijsko određenje predmeta evropskog poslovnog prava nije moguće. Ipak, neke odnose je moguće izdvojiti kao nesumnjiv predmet evropskog poslovnog prava:a) statusno pravob) ugovorno obligaciono pravo koje je još u fazi razvojac) pojedini poslovni ugovori naročito oni koji su relevantni sa stanovišta očuvanja konkurencije

12

Sumedind) pojedine finansijske transakcije naročito one usmjerene na stvaranje jedinstvenog tržišta u ovom domenue) pravo konkurencije.

37. Metoda evropskog poslovnog pravaMetod ima ulogu bitne odrednice svakog jedinstvenog sistema normi, pa i evropskog poslovnog prava. Najvažnije osobine metoda evropskog poslovnog prava proističu iz karaktera cjelokupnog poretka zajednice. Probelm predstavlja odvajanje metoda evropskog ”privrednog” od ”poslovnog” prava. Uticaj koji evropsko poslovno pravo vrši na razvoj međunarodnog poslovnog prava uopšte, a na regulativu u BIH posebno, zahtijeva da se neke karakteristike ipak posebno istaknu. To su: prevazilaženje pravno-tehničkih razlika između četiri funkcionirajuća pravna kruga unutar zajednice (romanski, germanski, skandinavski i commom law), povezivanje tehnika unifikacije i harmonizacije prava, kombinacija commen law i kontinentalnih sistema u postupku stvaranja i primjene prava, ciljno tumačenje prava kao vrhovni i najjači metod interpretacije, primjena naređujućih i zabranjujućih normi, supranacionalno stvaranje i velika uloga rješenja prava konkurencije na sve druge odnose koji su predmet evropskog poslovnog prava. 38. Navedite i objasnite klasifikaciju izvora evropskog poslovnog prava (uključuje 39 i 40)

39. Primarni izvori evropskog poslovnog pravaPod primarnim izvorima podrazumijevaju se oni koji imaju svojstvo akata međunarodnog javnog prava. Za njih je karakteristično da su neposredno ili posredno stvoreni djelovanjem država članica ili samih zajednica i da imaju pisani karakter. Moguće ih je klasificirati u četiri grupe:

1) Citirani ugovori o osnivanju evropskih zajednica i EU2) Ugovori koje članice zaključuju između sebe, tu spadaju sporazumi o:

* zaštiti i korištenju prava osoba prema kriteriju nacionalnog tretmana* ukidanju dvostrukog oporezivanja* uzajamnom priznavanju trgovačkih društava* pravu koje se primjenjuje na ugovorne obaveze

3) Međunarodni sporazumi koje EZ sklapa sa trećim zemljama ili međunarodnim organizacijama i 4) Sporazumi koje država članice zaključuje sa trećim zemljama, ako je obaveze države članice preuzela EZ.

40. Sekundarni izvori evropskog poslovnog pravaSekundarni izvori su oni koje na bazi primarnih vrela donose organi EZ sa uprvaljačkim administrativnim i sudskim ovlaštenjima. Ovi izvori se prema donosiocu mogu podijeliti na: akte Vijeća, akte Komisije donesene samostalno ili uz praticipaciju Evropskog parlamenta, te akte Suda. Prema formalno-pravnom dejstvu mogu biti obavezujući, prinudni i neobavezujući. Postoje sljedeće vrste:

a) Uredbe (pravilnici) – su prinudni akti opšteg karaktera koje donosi Vijeće ili Komisija uz učešće Parlamenta. Na snagu stupaju 90 dana nakon dana objavljivanja u službenim

13

Sumedinnovinama. Na snagu istvovremeno stupaju u cijeloj zajednici, a članice ne smiju donositi kasnije propise kojima se uredbe mijenjaju ili dopunjavaju.

b) Direktive/smjernice/uputstva – su akti kojeVijeće ili Komisija donose samostalno i adresirajuih na jednu ili više država članica. Ovi akti stupaju na snagu na dan objaveštavanja adresata o njima. Ova vrsta akata se koristi za harmonizaciju i izjednačavanje trgovačkog prava u zajednici, pa ovim doprinosi stvaranju samostalnog poslovnog prava u zajednici.

c) Odluke – su pojedinačni akti Vijeća ili Komisije koji mogu biti adresirani državama ili fizičkim licima ili pak pravnim licima. Odluke stupaju na snagu na dan obavještavanja adresata. Dijele se na izvršne, administrativne i kvazisudske.

d) Neobavezujući akti – su oni koji djeluju svojim političkim i fizičkim autoritetom, a ne na osnovu primarnih izvora. U članu 189 Rimskog ugovora spominju se samo preporuke i mišljenja. Sa teorijskog stanovišta predstavljaju lex imperfecta (pravilo bez sankcije), a u smislu međunarodnog javnog prava su soft law.

e) Sudske odluke – su specifični izvori komunitarnog prava. Evropski sud pravde (Sud) uspostavljen je članvima 164 – 167 Rimskog ugovora kao jedina sudska instanca u to vrijeme. Članom 11 JEA kreiran je pomoćni sudski organ nadležan za odlučivanje povodom tužbi fizičkih i pravnih lica. Odlukom Vijeća ova institucija je osnovana i uključena u Statut Suda pravde. Tako da u domenu tužbi fizičkih i pravnih lica Sud pravde postaje drugostepeni organ. Samo je odluka Suda izvor prava i one imaju neposredno dejstvo i veću pravnu snagu od eventualno različitih odluka sudova država članica.

f) Načela međunarodnog prava – to su najopštiji pravni principi na kojima je zasnovan pravni sistem Zajednice. Ona se primjenjuju kao supsidijaran izvor onda kada postoji pravna praznina. Pored toga, Sud je svojim odlukama razvio neka načela koja su karakteristična samo za komunitarno pravo. Teorija načela dijeli na: opšta i posebna. Ona su brojna i složena, a neka od njih su:

- direktna primjena i direktno dejstvo komunitranog prava;- supranacionalnost;- pravna sigurnost;- privelegovan odnos klijenta i advokata;- proporcionalnost kazne i prekršaja;- očuvanje legitimnih očekivanja savjesnih lica;- jednak tretman subjekata u sličnim situacijama;- poštovanje fundamentalnih ljudskih prava;- dobre administracije i poštovanje povjerljivosti podataka;- solidarnost.

41. Važenje evropskog poslovnog pravaVaženje prava znači obaveznost njegovih normi. Može se utvrđivati po različitim kriterijima, a jedan od najvažnijih je krug subjekata na koje se odnosi. Komunitarno pravo važi za:

a) Građane članica EUb) Pravna lica privatnog i javnog prava sa pripadnošću jednoj od država članicac) Države članiced) EZ i njihove organe

14

SumedinPosebno zanimljivo pitanje je uvođenje komunitarnog prava u pravni poredak članica ratifikacijom i neposredno, na osnovu tužbi ovlaštenog lica. Postoje dvije metode za to:1) Transformacija međunarodnog u nacionalno pravo2) Adopcija – evropsko pravo je istovremeno i sastavni dio poretka svake članice (monistički koncept)

Dvije su tehnike kojima se ostvaruje adopcija komunitranog prava:1. ”Direktna primjena” – sposobnost komunitranog prava da bude neposredno primjenjeno od sudova članica bez naknadne ratifikacije. Ova doktrina od samo početka se koristi za uredbe/pravilnike.2. ”Direktno dejstvo” – predstavlja doktrinu kojom je Sud proširio djelovanje prve doktrine i na druge obavezujuće izvore, a ne samo na uredbe i pravilnike. Argumenti koji je Sud koristio za proširenje:- obavezujuća priroda ugovora o Zajednici- pravo Suda da tumači Ugovor i druge akte Zajednice- načelo pravičnostiStvaranje ove doktrine bilo je potrebno i zbog toga da bi se članicama onemogućilo korišćenje propustom u donošenju akata koje od njih zahtjeva upustvo/pravilnik.

42. Pojam subjekata međunarodnog prava 2. Elementi i funkcije državeU teoriji se smatra da postoje tri osnovna testa za određivanje subjekata međunarodnog prava. To su :

sposobnost postavljanja zahtjeva zbog kršenja pravila međunarodnog javnog prava mogućnost zaključivanja konvencija i sporazuma važećih na međunarodnom planu i uživanje privilegija i imuniteta pred sudovima država.

Za međunarodno poslovno pravo važna su zadnja dva kriterija, jer se oni ispoljavaju više kod država nego kod međunarodnih organizacija. Elementi i funkcije državePrimarni zadatak međunarodnog javnog prava je da odredi pravni okvir u kome će se odvijati poslovne transakcije. Upravo zbog ovoga, subjekti ove grane vrše regulatornu funkciju.

Država je primarni i najstariji subjekat međunarodnog javnog prava. Postoje 4 elementa države koja su značajna za međunarodno ekonomsko i poslovno pravo:

1. Stalno stanovništvo ili stabilna zajednica, sastoji se od državljana. Državljanin je obavezan pravom svoje države i kada se ne nalazi na njenoj teritoriji.

2. Definisani teritorij- označava oblast na kojoj se vrši državna vlast, u sklopu ovoga imamo politički teritorij (granice) i ekonomski koji ne mora da bude isti kao i politički, najčešće je širi zbog izlaza na međunarodno more.

3. Vlada-označava politički stabilnu zajednicu. Predstavlja pravom uređen sistem državnih organa koji na datoj teritoriji vrše vlast.Pod vladu se moraju svrstati i samoupravne političko-teritorijalne jedinice(opština, grad), nezavisne državne agencije, javne korporacije,javna preduzeća.

4. Nezavisnost ili suverenost-država mora sposobna da ulazi u odnose sa drugim državama i međunarodnim organizacijama. U praksi suverenost je uvjek bila u manjoj ili većoj mjeri ograničena, pa države prema ovom kriteriju možemo podjeliti na zavisne i nezavisne. U praksi država obavlja političe i druge poslove. Kod obavljanja

15

Sumedinpolitičkih finkcija država djeluje suverenitetom (iure imperii).Kod obavljanja drugih funkcija država djeluje autonomijom volje (iure gestionis).

43. Pojasnite pojam imuniteta državeImunitet predstavlja neposredan izraz suverenosti. Imunitet predstavlja pravo države da odbije inostranu sudsku nadloženost, vođenje postupka i prinudno izvršenje sudskih odluka od strane druge države. Država imunitet crpi iz svog suvereniteta čije je osnovno načelo jednakosti država pa stoga i primjenjuje princip nemješanja u unutrašnje stvari neke druge države, tj. jednak nad jednakim nemaju jurisdikciju. Međutim postoje dva naćina za ograničavanje ili ukidanje suvereniteta:1. Odricanje države od imuniteta (waiver):-predstavlja klauzulu kojom se država odriče ili

ograničava svoj imunitet. Obim odricanja se mora precizno tumačiti, tako treba da se vodi računa o sljedećim stavkama:

a) obimu odricanja od imunitetab) vrsti sudskih i arbitražnih postupaka za koje odricanje važic) mogućnost povlačenja izjave o imunitetud) uslovljavanje važnosti odricanja od imuniteta.

2. Odricanje od imuniteta na osnovu objektivnog prava, nacionalnih zakona i Bazelske konvencije.

Ovo važi za poslovne transakcije u kojima je država od ugovorenih strana. U ovim uslovima ukoliko ništa nije izričito ugovoreno država se ne može pozivati na svoj imunitet. Međutim da bi ovo bilo ovako moraju biti ispunjena 4 uslova:

a) postojanje statusnih oblika u zemlji sudske nadležnosti(biro, agencija, podružnice)b) da se radi o poslu koji je podvrgnut privatnom pravcu i ima trgovački karakterc) da se radi državi tj. skupini subjekata koju smo definisali kao Vladud) država se angažuje u transakciji (iure gestionis).

44. Pojasnite pojam doktrina o aktu strane državeDoktrina o aktu strane države je princip a ne pravno pravilo međunarodnog javnog prava po kome sud jedne države ne može da procjenjuje radnje druge države vršene na teritoriji na kojoj ta država ima suverenu vlast. Najčešći predmeti u kojima se postavlja pitanje upotrebe doktrine a aktu strane države su monopolistički akti i eksproprijacija.

45. Pojam međunarodne organizacijeMeđunarodne organizacije - su trajne trgovine država nastale međunarodnim sporazumima. Pošto djeluju trajno one moraju biti institucionalizirane što predstavlja glavni razlog za njihov subjektivitet. Subjektivitet mora postojati prema pravu zemlje u kojoj je sjedište organizacije, po pravu država članica i međunarodnom pravu.

46. Elementi međunarodnih organizacijaOrganizacija i rad MO je uređena ugovorom o osnivanju kojim se regulišu:

ciljevi domen djelatnosti međusobni odnosi članica sistem organa i njihova nadležnost akti koje organizacija donosi i sl.

16

SumedinCiljevi MO moraju biti u skladu sa međunarodnim pravom. Granice pravne i poslovne sposobnosti direktno zavise od predhodnih elemenata. Te granice su obično precizno determinisane ovim elementima mada mogu biti protegnute i na poslove koji nisu izričito navedeni u aktima o sonivanju, ali se na osnovu njih podrazumjevaju. Države članice uvijek su uključene u upravljanje. Ovaj angažman ima politički karakter, dok su operativni poslovi i menadžment povjereni profesionalnim organima i službenicima.MO za izvršenje svojih zadataka moraju imati vlastita sredstva koja se također određuju sporazumom o osnivanju. Oni mogu biti u obliku: udjela, članarina, obaveznih uplata i sl. Za međunarodno poslovno pravo je bitno da se sredstva MO formirati i iz njihovog tržišnog poslovanja. države članice u principu ne odgovaraju za finansijske i dr. obaveze MO mada se primjenom principa «podizanje korporativnog vrela» može tražiti i odgovornost država.

47. Funkcije i imunitet međunarodne organizacije Pod funkcijom MO podrazumjevamo jedinstvo ciljeva koje ona treba ostvariti, pravnih i faktičkih radnji koje u toj namjeri poduzima i ukupan rezultat koji ostvari prema međunarodnoj zajednici, tako i prema državama članicama. Najvažnije funkcije MO su:

stvaranje normi za međunarodna prava koordinacija članica, ali i sa drugim subjektima konsultacije pomoć efektivno djelovanje na tržištu

MO djeluje uglavnom iure gestionis prema članicama i trećim licima, mada nije isključivo i djlelovanje iure imperi ukoliko je to predviđeno sporezumom o osnivanju (ovo važi za članice UN-a)

48. Podjele međunarodnih organizacijaPodjela koja je najznačajnija sa stanovištva MPP:

a. prema teritoriji: univerzalne (UN, WTO) i regionalne (EZ, NAFTA) i subregionalneb. prema zajednicama: opšte (UN, EZ) i specializovane (WTO, WB, ILO, carinske

unije)c. prema vrsti specijalizacije: neekonomske ili političe i ekonomske d. po ovlaštenjima u odnosu na članice: koordinativne i nadnacionalne e. po odnosu sa nečlanicama: otvorene(učlanjenje bez posebnih uslova UN) i

zatvorene (za učlanjenje potrebno ispuniti uslove EZ)f. prema vrsti članova: međudržavne, i nevladine

49. Pojasnite izvore prava kod preduzećaIzvori prava vezani za preduzeće su prije svega međunarodne konvencije bileteralnog i multilateralnog karaktera. Pošto ovi akti daju veoma široke i funkcionalne definicije na drugom mjestu hijerarhije nalaze se izvori međunarodnog privatnog prava. Kada govorimo o ovom pitanju u BiH to je veoma specifično. BiH određuje ko se može pojaviti kao subjekt vanjskotrgovinskog poslovanja, a pošto su entiteti zaduženi za sprovođenje državne politike i njihovi propisi u ovoj oblasti su mjerodavni. Na prvom mjestu se nalaze zakoni koje donosi država BiH:

Zakon o vanjskotrgovinskoj politici Zakon o carinskoj politici BiH Zakon o politici FDI

17

SumedinNa drugom mjestu su zakoni entiteta koji moraju da budu usaglašeni sa državnim. najvažniji u FBiH su:

Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju Zakon o stranim ulaganjima Zakon o deviznom poslovanju Zakon o privrednim društvima

50. Pojasnite pojam «preduzeća» i metod uređivanja njegovog pravnogpoložajaPod preduzećem podrazumjevamo sva fizička i pravna lica koja prema mjerodavnom pravu imaju status trgovca i koja su zbog toka podvrgnuta režimu poslovnog prava. Postoji nekoliko principa određivanja subjekata međunarodnog poslovnog prava:

1) poimanje preduzeća najprije u funkcionalnom, a tek poslije u organizacionom i statusno-pravnom smislu

2) korištenje metoda koorsinacije3) shvatanje preduzeća kao tehničke kategorije, nezavisne od vlasničkog odnosa na

kome se osniva4) sloboda odlučivanja subjekata o sticanju statusa učesnika na međunarodnim

ekonomskom prometu5) jača statusna intervencija države kod obavljanja privrednih djelatnosti u inostranstvu,

nego unutar države6) sistem asimilacije stranaca, tj izjednačavanje položaja stranih i domaćih subjekata7) povećane nadležnosti i jača integracija državnih organa u osnivanju i djelovnju

subjekata međunarodnog poslovnog prava.

51. Domaći subjekti vanjskotrgovinskog prometaDomaći subjekti međunarodnog poslovnog prava smatraju se sva domaća pravna lica, ne mogu biti fizička lica. Pravna lica koja ulaze u sastav države kao što su državni organi, vojska, policija itd., također se mogu baviti vanjskotrgovinskim poslovima. Njihovo djelovanje uređeno je posebnim pravilima u odnosu na opšti režim (CORPUS SEPARATUM). Za sticanje svojstva pravnog lica koje djeluje međunarodno postoje posebni uslovi, koje određuje entitet, a mogu biti interni i eksterni.Interni - se utvrđuju opštim aktima privrednog društva, tj. preduzeća:

1. određivanje da privredno društvo obavlja vanjskotrgovinski promet kao jedinu djelatnost ili jednu od djelatnosti

2. određivanje poslova i zadataka koji ulaze u poslove vanjskotrgovinskog prometa3. navođenje radnih mjesta čiji izvršioci imaju pravo zastupanja i predstavljanja

preduzeća i jasno određenje granica njihovog ovlaštenja4. uslove koje moraju ispuniti lica određena za vršenje poslova vanjskotrgovinskog

prometa.Eksterni - uslovi vezani za registraciju:

1. za upis je nadležan sud2. u sudski registar za vršenje poslova vanjskotrgovinskog prometa preduzeće se upisuje

u okvir djelatnosti koju obavlja3. upis se vrši u posebne registarske listove4. riješenje se obavlja u službenim novinama FbiH

Od principa posebne registracije postoji nekoliko izuzetaka1. preduzeće može obavljati vanjskotrgovinsku djelatnost i bez posebnog upisa u sudski

registar, ako obavlja usluge sa stranim subjektima u svojoj zemlji

18

Sumedin2. izvoznik opreme može i bez posebne registracije vršiti montažu svojih postrojenja

iostranstvu3. izvođaču investicionih radova ne trba posebna registracija za izvoz i kupovinu

inostrane robe potrebne za izgradnju i ličnu potrošnju.

52. Inostrani subjekti vanjskotrgovinskog prometa Inostrani subjekti - status stranog subjekta je određen njihovim nacionalnim pravom tj. pravom na koje upute kolezione norme. Strani subjekti se mogu pojaviti kao nosioci prava i obaveza u vanjskotrgovinskom prometu direktno i indirektno. U prvom slučaju institucionalizirano sami, a u drugom slučaju predstavljeni subjektima koje su za sebe vezali ugovorom ili na drugi pravno dopušten način.

3 načina direktnog ostvarivanja subjektiviteta:1. «putujući predstavnici» - strano preduzeće sklapa ugovore sa domaćim subjektima vanjskotrgovinskog prometa, djelujući preko svojih ovalaštenih radnika koji se privremeno nalaze u zemlji. U BiH za ovakav vid aktivnost nije potrebno posebno odobrenje.2. strano prano lice je ovlašteno da usluge u BiH pruža pod istim uslovima kao i domaći subjekti, iako u izuzetnim slučajevima to može biti ograničeno. Usluge se onda obavljaju pod uslovima koje propiše vijeće ministara i vlade entiteta. Ovim ograničenjem se određuje reciprocitet, a posebno institucionalno i ugovoreno prisustvo u BiH3. otvaranje predstavništva stranog organa, to je sastavni organizacioni dio stranog subjekta koji radi po nalozima osnivača i nema svojstva pravnog lica

2 načina indirektnog ostvarivanja subjektiviteta:1. osnivanje sopstvenog ili zajedničkog privrednog društva u inostranstvu2. zaključivanje ugovora o trgovinskom zastupanju sa domaćim subjektima vanjskotrgovinskog prometa registrovanom za obavljanje ovih poslova.

53. Multinacionalno preduzećeMultinacionalno preduzeće je relativno stara pojava. Jedna od njegovih najznačajnijih manifestacija jeste porast obima direktnih stranih ulaganja. Izvori prava vezani za Multi nacionalne korporacije (MNK) mogu se podjeliti na domaće i međunarodne. U prvoj grupi se nalaze nacionalni propisi svih država tangiranih djelovanjem MNK. Privredna efikasnost MNK zavisi od kombinovanja i iskorištavanja pravnih režima onih država u kojim MNK posluje.U drugu grupu spadaju propisi prinudnopravnog karaktera (regulativa EZ) a ostali propisi su u obliku soft low. U ovoj grupi se nalaze izvori međunarodnog ekonomskog prava. Najvažniji su:

1) OECD-vodić za multinacionalna preduzeća2) nacrt UN kodeksa za ponašanje TNC3) vodić WB o tretmanu FDI4) UNCTAD-on nacrt kodeksa ponašanja u transferu tehnologije

Shodno vodiću OECD, MNK se može definisati kao kompanije u privatnom, državnom ili mješovitom vlasništvu, uspostavljene u različitim zemljama i tako povezane da jedna ili više njih može da vrši značajan uticaj na aktivnosti drugih, a narićito da djele znanje i reszrse sa njima.

19

Sumedin54. Objasnite načine djelovanja domaćih subjekta u inostranstvu Postoje 2 osnovna metoda neposredničkog djelovanja u inostranstvu:

1. Zaključivanje ugovora ili vršenje drugih pravnih radnji u inostranstvu2. Otvaranje posredništva, poslovne jedinice i poslovnice u inostranstvu

55. Objasnite postupak osnivanje i djelovanje sopstvenih i zajedničkihprivrednih subjekata u inostranstvuOdluka o osnivanju sopstvenog ili zajedničkog preduzeća u inostranstvu investitor donosi samostalno. Ipak postoje i neka ograničenja:a) odluka se mora nalaziti u okviru registrovane djelatnosti osnivačab) za osnivanje preduzeća u inostranstvu osnivač mora dobiti odobrenje federalnog organa uprave nadležnog za poslove ekonomskih odnosa sa inostranstvom kao i dozvolu ministarstva trgovine entiteta za transfer kapitala.

Tehnika dobijanja odobrenja je složena. Osnivač najprije mora nadležnom organu podnijeti:1. zahtjev određene sadržine (statusni podaci o osnivaču i preduzeću)2. izjava da će osigurati uložena sredstav u skladu sa propisima zemlje u koju ulaže3. izjavu da će preduzeće ( domaći subjekt ) odgovarati samo do visine uloženog kapitala4. izjavu da će obezbjediti uobičajnu kontrolu finansijskih poslovanja u inostranstvu

Nadležni organ mora donijeti pozitivno ili negativno riješenje u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva. Na negativno riješenje se može uložiti žalba u riku od 15 dana, Vladi FBIH koja donosi konačno riješenje na koje nema žalbe. U slučaju da je nadležni organ donio pozitivno riješenje Ministarstvo trgovine entiteta upisuje u registar dozvolu na pravo iznošenja sredstava u inostranstvu. Ministarstvo trgovine entiteta za izdate dozvole predhodnog mjeseca je dužno obavjestiti Ministarsvo vanjske trgovine u roku od 10 dana narednog mjeseca kako bi se to upisalo u državni registar BIH.Osnivač ima da dozvolu da osnuje i registruje preduzeće, a kad to uradi dužan je obavjestiti organ o tome koji je izdao dozvolu. Organ ima pravo i dužnost da provjeri dali je preduzeće osnovano u skladu s datim odobrenjem, ali ako jeste preduzeće se upisuje u sudski registar izdatih dozvola za iznošenje kapitala u inostranstvo.Ako preduzeće ne bude osnovano u roku od 1 god. osnivač je dužan u daljem roku od 30 dana da vrati kapital u zemlju. Također u slučaju da uspješno preduzeće ostvari dobit, osnivač je dužan u roku od 60 dana tu dobit u vidu robe ili novca vratiti u zemlju u slučaju da ta dobit neće biti iskorištena za pokrivanje gubitaka ili ponovno investiranje.

Preduzeće u inostranstvu može prestati sa radom na više načina: odluka osnivača da ga ukine statusna promjena razlog koji propiše domicilna zemlja odlukom nadležnog federalnog organa

U predhodno navedenim slučajevima nadležni organ u roku od 60 dana donosi odluku o brisanju preduzeća iz registra. Ako preduzeće nastavi i poslije toga sa poslovanjem, odgovorno lice može da bude kažnjeno za privredni pristup.Preostala sredstva po okončanju likvidacije preduzeće je dužno vratiti u roku od 90 dana u zemlju, ako to ne uradi odgovorno lice može da bude kažnjeno za privredni pristup.

20

Sumedin56. Objasnite postupak osnivanje i djelovanje predstavništava i poslovnihjedinica u inostranstvuPredstavništva i poslovne jedinice nemaju status subjekta ni prema našem ni prema pravu domicilne zemlje. Neke zemlje zahtjevaju registraciju strane firme koja otvara svoje predstavništvo (npr. VB) time omogućavaju da te firme budu neposredno tužene pred sudom domicilne zemlje. Postupak osnivanja je sličan osnivanju preduzeća u inostranstvu pa ćemo ga navesti u osnovnim crtama:

a) Donošenje odluke o osnivanju i podnošenje zahtjevab) Donošenje odluke od strane ministarstva u roku od 15 dana (u slućaju negativnog

odgovora 15 dana ima pravo na žalbu)c) Osnivač u roku 30 dana od upisa posredništva u domaćoj zemlji obavještava o tome

ministarstvo na nivou entitetad) Ministarstvo vodi evidenciju o izdatim odobrenjimae) Predstavništvo se briše iz registra po istom principu i uslovima kao i poduzeće

57. Objasnite opšte određenje direktnih stranih ulaganjaPrekogranično kretanje kapitala odvija se u različitim oblicima. Četiri osnovna vida ova pojave:

a) Komercijalne transakcijeb) Finansijske transakcije kreditnog tipac) Portfolio investicijed) Direktna strana ulaganja (FDI)

FDI predstavlja transfer kapitala u bilo kom obliku iz jedne u drugu zemlju sa ciljem vlasnika da posredstvom poslovnog poduhvata pod njegovom punom ili djelimičnom kontrolom ostvari dobit.

58. Istorijat pravne regulative direktnih stranih ulaganjaDirektna strana ulaganja se u XVIII i XIX odvijaju pretežno u okvirima velikih kolonijalnih imperija. U to doba se direktno strano investiranje ispoljava kroz ugovore o koncesijama. Moderna istorija direktnog investiranja počinje sredinom XX stoljeća sa procesom dekolonizacije. Po obilježjama ona se može podjeliti u 3 faze koje se međusobno prepliću:

1) U prvoj su riješeni ekonomsi, politički i pravni sukobi između starih kolonijalnih sila i novonastalih zemalja. Tačke kompromisa su bile priznavanje prava država zbog nacionalizacije stranih investicija i utvrđivanje prava investitora za imovinu.

2) Drugu etapu obilježava nastajanje transnacijonalnih korporacija (TNK) kao glavni nosilac direktnih stranih investicija. Glavni problem u ovoj etapi predstavljao je sukob između TNK i država uvoznica kapitala.

3) Treću etapu karakteriše globalizacija stranih ulaganja i njihove regulative. Ona se manifestuje u materijalnim pravnim riješenjima i postepenom razvoju institucija koje se bave direktnim stranim ulaganjima. Te institucije su : UN, međunarodni centar za riješavanje investicionih sporova (ICSID), Agencija za multilateralne investicione garancije (MIGA), i WTO.

21

Sumedin59. Ekonomski značaj i pravno-politički koncepti direktnih stranih ulaganjaStrana ulaganja postaju sve važniji faktor globalizacije svjetske ekonomije, razlozi leže i u interesima privrednih subjekata i interesima države. Preduzeća kao nosioci plasmana su motivisana za strano ulaganje naročito da se poveća prodaja, licencirana tehnologija, da se proizvodnja učini jeftinijom, obezbjede se potrebni resursi, izbjegnu nepovoljni poreski režimi.Ekonomske prednosti kako izvoza tako i uvoza kapitala uslovile su ogroman porast obima stranih ulaganja. Evidencija stranih ulaganja u BIH pokazuje nedovoljno povećavanje. Ovakav razvoj sa sobom donio je i brojne probleme. Najveći se nalaze u oblasti zakonodavstva i funkcionisanja administracije .Strano ulaganje uključuje brojne subjekte različitog statusa. Ovaj vid prekograničnog transfera kapitala dovodi do suprodstavljenih interesa među tim subjektima:

razvijenih i nerazvijenih zemalja država izvoznica i država uvoznica kapitala stranog ulagača i države kojoj on pripada- « domaće države» strano ulagača i države u koju ulaže –« države domaćina» stranog ulagaća i partnera iz zemlje uvoznice kapitala pojedinih regionalnih organizacija (NAFTA; EU) WTO i pojedinh organizacija

Politički-pravni koncept uključuju subjekte koji se mogu izraziti u tri osnovna modela: prema prvom, FDI su korisna za TNK kao ulagaće i zato država domaćin zadržava

pravne instrumente za zaštitu od njih prema drugom, FDI su korisna za zemlju domaćina i ona zaslužuje punu zaštitu treći model kaže da su FDI korisne i za TNK i za državu u koju se ulaže podjednako

60. Objasnite teorijski koncept direktnih stranih ulaganjaPostoje dva osnovna koncepta pri određivanju FDI-a:

1. Uži koncept (tradicionalni) – prema ovom konceptu FDI-om se smatra ulaganje u neku vrstu preduzeća kao institucionalizovanog oblika obavljanja privredne aktivnosti

2. Širi koncept – FDI postoji i onda kada u zemlji domaćinu nema institucijalizovanu formu

Veoma je važno da FDI razlikujemo od portfolio investicija koje imaju sl. Karakteristike (portfolio investicije):

- Vrše se isključivo u novcu- Plasiraju se isključivo u glavnicu ili druge oblike HOV- Rizik snosi isključivo investitor

61. Objasnite zakonsko određenje direktnih stranih ulaganjaKada govorimo o pravnom određenju FDI, moramo imati na umu 4 bitna elemeta:

1) Institucionalizovani ili neinstitucionalizovani poslovni poduhvat (u BiH se vodi širi koncept)

2) Sticanje (povećanje) kontrole nad kompanijom (u BiH se vodi uži koncept) Investitor mora da ima minimalno 10% upravljačkih prava ili 10% učešća u glavnici.

22

Sumedin3) Oblast u koju se ulaže (prema ZPPSV ulaganje se može vršiti u sve privredne

aktivnosti tj. Režim je liberalan osim kod vojne industrije i medija gdje je potrebno posebno odobrenje odgovarajućeg ministarstva)

4) Ulog – on obuhvata svaku ekonomsku vrijednost koja se plasira u BiH

Iz zakonskog određenja DSU možemo izvući neke pravne karakteristike BiH:a) FDI nemaju jedinstven predmet i metod zato nisu pravni institut nego pravna

konstrukcijab) Pravni režim FDI je mješavina javnopravnih i privatnopravnih elemenata

međunarodnog i domaćeg pravac) Osnovni sukob ovom domenu postoji između suverenosti i vlasništvad) Suverenitetr i vlasništvo se presjecaju u 2 tačke:

- Kompaniji- Ulogu

e) Definicija FDI nije ograničena samo na pojedine privredne oblasti nego ima generalan karakter

62. Objasnite uopšte izvore prava kod direktnih stranih ulaganjaKada govorimo o izvorima prava za FDI veoma je teško odrediti koji izvori (nacionalni ili internacionalni) imaju primat. To zavisi od pravno-političkog koncepta FDI.

Osnovna podjela izvora je na:a) Nacionalni (prednost ima domaće pravo)b) Internacionalni (prednost daje međunarodnim izvorima i koristi ih kao supsidijarni i

kontrolni instrument uređivanja odnosa)c) Eklektički (prednost daje onoj grupi koju su partneri izabrali)

Izvori međunarodnog prava nemaju jedinstvenu prirodu.Bitno je samo reći da u aktivnostima međunarodnih institucija (npr. Arbitraže) dominira drugi pristup.

63. Navedite izvore međunarodnog prava kod direktnih stranih ulaganja, to ukljućuje pitanja 64 i 65

64. Multilateralni akti kod direktnih stranih ulaganjaTu je prije svaga Povelja UN iz 1945. Multilateralne konvencije:- Konvencija o rješavanju investicionih sporova između država i državljana drugih država- Konvencija o multilateralnoj agenciji za garantovanje investicija (MIGA)- Sporazum u okviru WTO-a a) Opći sporazum o trgovini uslugama (GATS) b) Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine (TRI)- Postoje i neki regionalni spotrazumi kao što je ECT – Energy Charter Treaty

Pored citiranih konvencija koje su hard law postoji i veliki broj multilateralnih akata u obliku soft law:

o ICC vodić za strana ulaganjao Nacrt UN kodeksa ponašanja TNCo OECD vodić za TNCo Guidelines on the treatment of FDI

23

Sumedin65. Bilateralne konvencije kod direktnih stranih ulaganja

Kada govorimo o ovim konvencijama potrbno je spomenuti 3 važne stvari:- Postoji težnja za unifikacijom (svaka zemlja ima svoj model sporazuma od koga

nerado odustaje)- Dolazi do kompromisom utvrđenih odstupanja (zbog sukoba formulara)- Klauzula najpovlaštenije nacije automatski izjednačava pravni tretman svih stranih

investitora)

66. Navedite izvore domaćeg prava kod direktnih stranih ulaganja (uključuje i 67 i 68)

67 i 68 . Ustavi i međunarodni sporazumi i Zakoni i podzakonski akti kod FDIIzvori domaćeg prava

- Ustavi- Međunarodni sporazumi- Zakoni (ZPDSU) polazeći od koncepta Guidelines ovaj akt reguliše

o Značenje osnovnih kategorijao Postupak FDIo Prava, povlasice i obaveze stranog ulagačao Rješavanje sporovao Primjena zakona

- Podzakonski akti (moraju biti u skladu sa zakonima jer oni ih samo nadopunjuju)

69. Navedite i objasnite opšte principe direktnih stranih ulaganjaOpšti principi su pravila koja u oblasti DSU imaju univerzalno važenje, javnopravnog su porijekla i prinudnog karaktera. Prvo opšte načelo je poštovanje državnog suvereniteta nad prirodnim izvorima. Kod ovog principa postoji mogućnost izmjena i dopuna jedanput zaključenih dugoročnih ugovora o FDI. Drugi princip se može definisati kao obaveza stranog ulagača da poštuje pravni poredak zemlje domaćina. Odnosi se kako na propise države tako i entitete. Treće načelo je nemiješanje u unutrašnje političke odnose zemlje domaćina. Četvrto, zabranjeno je podmićivanje radi ostavrivanja ciljeva stranog ulagača. Pravo na nacionalizaciju uz obavezu davanja adekvatne naknade za nju je peti princip. Za njegovo ostavrivanje posebno su značajni: regulativa domaće države, bilateralni sporazumi i međunarodni standardi u ovom domenu. Slobodan transfer je šesti princip.Odnosi se na sva sredstva koja predstavljaju FDI, pri čemu nije bitno da li se transfer vrši odjednom ili u ratama. Za transfere koje država domaćin ne izvrši bez odgađanja zahtijeva se plaćanje zatezne kamate. Transfer mora biti omogućen “slobodno bez odgađanja, u slobodno konvertibilnoj valuti.“ Sedmi princip je izuzetno značajan i složen. Može se definisati kao “nacionalni tretman“. Striktno provođenje nacionalnog tretmana u praksi znači onemogućavanje davanje povlastica stranim investitorima. Zbog toga su se Kodeks UN i ECT zadovoljili rješenjem po kome položaj stranih investitora ne može biti “manje povoljan“ od domaćih ulagača. Klauzula najpovlaštenije nacije je osmo načelo. Njena primjena se zasniva isključivo na multilateralnim ili bilateralnim sporazumima. Prema ovom načelu se država obavezuje da će na subjekte druge strane automatski protegnuti sva prava, olakšice i povlastice koje je dala ili koje će dati investitorima neke treće države u određenoj oblasti. Deveti princip je primarnost domaćeg sudstva. Derivira se iz državne suverenosti i nacionalnog tretmana.

24

Sumedin70. Navedite i objasnite specifične principe direktnih stranih ulaganjaOdređivanje specifičnih principa stvar je izbora. Specifični principi su: a) sloboda ulaganja kao manifestacija otvorene tržišne ekonomske politikeb) mogućnost ulaganja u privredne i neprivredne djelatnostic) garantovanje najvažnijih ulagačkih pravad) obezbjeđenje pravne sigurnosti čak u većojmjeri nego domaćim subjektimae) svođenje ekonomskih podsticaja stranim ulagačima na znatno manju mjeru od one u ranijim propisima – uz pravnu sigurnost, oni se svode na ograničene poreske olakšice i mogućnost oslobađanja od carina po propisanim uslovimaf) uspostavljanje organske cjeline između sistema države i dva entitetag) transparentnost režima ulaganja koja se ogleda u dominacije registracije nad odobrenjem i postojanju svega pet taksativno određenih podzakonskih akata na nivou državeh) nastojanje da se troškovi investicionih transakcija smanje i pri investiranju i u fazi eksploatacije investicije

71. Privatnopravni subjekti kod direktnih stranih ulaganjaSubjekti su lica između kojih nastaju odnosi povodom FDI. Privatnopravni subjekti su sva lica koja prema domaćem zakonodavstvu, bilateralnim i multilateralnim sporazumima mogu da se pojave kao “investitor“ ili pravna lica koja su nastala investiranjem. Fizička lica čine prvu grupu subjekata. Za sticanje ovog svojstva potrebno je da fizičko lice ima državljanstvo ili trajno boravište u zemlji koja je članica miltilateralnog i bilateralnog sporazuma, odnosno u zemlji kojoj je taj kapacitet priznat. Međutim, najvažnija skupina su pravna lica. To su komapnije i druge organizacije koje djeluju metodom autonomije volje. Pojam kompanije se ravna prema pravnom poretku kome ona pripada. Unutar posljednje kategorije transnacionalne korporacije (TNK) imaju posebno značajnu ulogu.

72. Javnopravni subjekti kod direktnih stranih ulaganjaPrvi javnopravni subjekt su države. U BiH pored država svojstvo subjekta imaju i entiteti. ZPDSU izričito zahtijeva da BIH i entiteti sarađuju o ostvarivanju ciljeva ovog zakona i da preuzimaju mjere koje su za to potrebne. Prema Zakonu, entiteti su obavezni na saradnju u oblasti poreskih olakšica sa ciljem izbjegavanja diskriminacije domaćih u odnosu na strane ulagače i radi ujednačavanja poreskih olakšica. Na nivou države postoje i dvije specijalizovane institucije. To su Agencija za izdavanje garancija od političkog rizika inozemnim investitorima i trgovcima (IGA) i Agencija za unapređenje inostranih investicija u Bosni i Hercegovini (FIPA). Druga grupa ovih subjekata su međunarodne organizacije. Mogu se podijeliti na regionalne (EZ i NAFTA) i univerzalne (UN – na prvoj poziciji).Također, postoje dvije specijalizovane organizacije od posebnog značaja za FDI. To su UNCTAD i Centar za TNK. Na drugoj poziciji je Energy Charter Treaty, a na trećem mjestu se nalazi WTO. Četvrta jeste WB. U oblasti FDI ona djeluje direktno i preko subjekata koji su uključeni u njen sistem. Tu se posebno ističu:

a) Agencija za multilateralno garantovanje investicija (MIGA) osnovana posebnim sporazumom u okviru WB 1985. Stekla univerzalan karakter, djeluje preko državnih agencija ovlaštenih za ovu djelatnost. b) Međunarodni centar za rješavanje investicionih sporova osnovan Konvencijom o rješavanju investicionih sporoca između država i državljana dugih državac) Agencija za usluge u stranom investiranju (FIAS).

25

Sumedin73. Objasnite postupku ulaganja kod direktnih stranih ulaganjaPostupak ulaganja je sistem uslova koje treba ispuniti i radnji koje se moraju obaviti da bi strano ulaganje bilo izvršeno. Odvija se posredstvom privrednih i državnih institucija. Postupak ulaganja predstavlja u suštini izraz ukupne političke i ekonomske filozofije države u ovom domenu. Na osnovu toga se mogu utvrditi četiri osnovna pristupa postupku ulaganja:a) ulaganje je potpuno slobodno – princip nacionalnog tretmana potpuno ostvarenb) ulaganje je ograničeno zakonskim uslovima – diskriminacija između stranih investitora je isključena, ali nacionalni tretman ne mora biti potpuno zadovoljenc) ulaganje je ograničeno dozvolom – koju daju upravni organi, put ka arbitriranju i nejednakom tretmanu ulagača, domaćih i stranih između sebe je otvorend) ulaganje je dijelom slobodno, a dijelom ograničeno – ograničenja se uspostavljaju zakonom i upravnim aktom, radi se o mješovitom sistemu Brojne su restrikcije kod slobodnog ulaganja koje se mogu podijeliti na ekonomske, političke i pravne. U prvu grupu spadaju zahtijevi za određenim procentom izvoza, kupovine domaće robe, zapošljavanja domaćih radnika, ostvarivanje deviznog priliva itd. Drugu skupinu čine spoljnopolitički odnosi između domaće države i države domaćina, (ne)postojanje vojnih saveza, potrebe nacionalne sigurnosti itd i u treći segment spadaju: vrste pravnog sistema transparentnost pravnog sistema, jednak i pravičan tretman svih ulagača, dosljedna primjena nacionalnog tretmana, te (ne)funkcionisanje pravne države.

74. Objasnite postupak ulaganja direktnih stranih ulaganja u BiHPostupak ulaganja u BiH je ure]en Zakonom o politici direktnih stranih ulaganja. ”Prethodna saglasnost” odnosno dozvola potrebna je samo u dvije oblasti koje se smatraju osjetljivim. To su proizvodnja naoružanja i vojne opreme, te restriktivno definisano javno informisanjeUslovi pod kojim se podnosi prijava za dobijanje dozvole moraju biti definisani podzakonskim aktom entiteta i istovremeno objavljivanji u službenom listu entiteta i države. Postupak ulaganja na osnovu dozvole ima više faza:

a) podnošenje zahtjeva nadležnom organu konkretnog entiteta,b) razmatranje zahtjeva i donošenje odluka u roku od 30 dana od prijema zahtjeva,c) ukoliko je dopuna zahtjeva potrebna, investitor mora o toe biti obaviješten u roku od 30 dana od prijema zahtjeva, tada se konačna odluka mora donijeti u roku od 90 dana od prijema zahtjeva,d) nakon dobijanja odobrenja ili isteka rokova od 30 odnosno 90 dana, investitor podnosi zahtjev za registraciju ulaganja nadležnom organu entiteta i Ministratsvu vanjske trgovine BiH.Za razliku od dozvole, registracija nema konsstituitivno dejstvo. Ovaj liberalan sistem dominira u pravu BiH. Registracija služi isključivo dobijanju potrebnih podataka o stanju FDI u BiH. Prijava z aregistraciju svakog pojedinačnog ulaganja se istovremeno podnosi nadležnim organima države i entiteta i to na jenoobraznom utvrđenom formularu.

75. Navedite obaveze stranih ulagača prema Zakonu o politici direktnih stranihulaganjaPrva obaveza stranog ulagača je poštovanje zakona i drugih propisa BiH i entiteta. Princip nacionalnog tretmana dvojako djeluje na razmatranu dužnost. Najprije nameće stranim ulagačima iste obaveze koje imaju i domaći ulagači, dok s druge strane nameće i sva ograničenja koja su zasnovana na javnom poretku. Ograničenja koja se tiču zsštite okoline postaju sve aktuelnija. Drugo, strani ulagač mora ”voditi poslovne knjige i sačinjavati finansijske izvještaje u skladu sa međunarodno prihvaćenim računovodstvenim i revizorkim

26

Sumedinstandardima i načelima kao i zakonima entiteta.” Ova obaveza je iznuđena stanjem unutrašnje regulative BiH. Treće, strani ulagač mora plaćati poreze u skladu sa propisima entiteta. Ta obaveza je olakšana odredbama Zakona koje vode discipliniranju entiteta u ovom domenu. Zakon zahtjeva da poreske stopebudu stimulativne za stranog ulagača, razumno ujednačene i nediskriminatorske u odnosu na domaće subjekte u istoj funkciji.

76. Objasnite prava stranih ulagača prema Zakonu o politici direktnih stranihulaganjaPrvo pravo konstituiše slobodu stranog ulagača da otvori račun kod bilo koje domaće ili strane banke. Račun mora glastiti na domaću ili bilo koju drugu stranu valutu. Kompatibilan element ovih ovlaštenja je pravo na slobodnu konverziju valuta. Pravo na slobodan transfer se smatra drugim fundamentalnim momentom tretmana stranog investitora u skladu sa međunarodnim standardima. Obuhvata sve vrste dobiti, sredstava koja preostanu nakon likvidacije preduzeća u BIH i naknada u slučaju nacionalizacije i sa njom izjednačenih postupaka BiH. Način na koji se transfer vrši mora biti slobodan, izvršen bez odgađanja i u valuti koja se može konvertovati bez ograničenja. Ograničenja su privremenog karaktera i povlače za sobom obavezu države da plati kamatu. Ukoliko je odgođeni transfer praćen konverzijom, uobičajno je da se uzima tržišni kurs na dan transfera. Treće pravo se odnosi na slobodu stranih ulagača da ”zapošljavaju namješenike iz inostranstva ukoliko nije određeno dugačije zakonima u BIH o radu i zapošljavanju”. Četvrto, strani ulagač ima pravo da u skladu sa nacionalnim tretmanom stiče vlasnička prava na nekretninama. Ovim se BiH uključila u opšteprihvaćen trend u zemljama u tranziciji.

77. Pojasnite pojam davanja povlastice stranim ulagačimaPovlastice su subjektivna prava stranih ulagača. Od drugih subjektivnih prava se razlikuju u ekonomskom smislu. Povlasticama se stranom ulagaču daje položaj koji je povoljniji od onog koji uživa domaći investitor. Može biti data individualno, pojedinačnim podzakonskim aktom, koji je zasnovan na diskrecionom pravu nadležnog organa ili generalno – po pravilu zakonom. Povlastice, naročito poreske i fiskalne, se tolerišu , ali se zahtijeva njihova umjerena i nediskriminatorska primjena, u cilju izbjegavanja priliva isključivo špekulativnog kapitala. Prvu povlasticu starnom ulagaču predstavlja oslobađanje od carina i carinskih obaveza, isključujući carinsko evidentiranja. Povlastice se mogu, najprije, dobiti za uvoz ”opreme”, u koju se ne uvrštavaju SI, opreme za igru na sreću i putnički automobili. Ukoliko se stvar može odrediti kao oprema postavljaju se dodatni uslovi da ona ne bude starija od 5 godina i da odgovara djelatnosti preduzeća za koju se uvozi. Ukoliko je kategorija ”oprema” zadovoljena, moraju se ispuniti i dva dodatna uslova. Prvo, ulog starnog lica ne smije biti manji od 30% glavnice. I drugo, da strano ulaganje mora trajati najmanje pet godina. Državna struktura BiH je dovela do specifičnog rješenja u pogledu poreskih olakšica. Ne definišu se direktno. Umjesto toga nameću se entitetima obaveze da izbjegavaju konkurenciju u privlačenju direktnih stranih ulaganja kroz poreski sistem, te da ne vrše diskriminaciju domaćih i stranih ulagača. Korisnik olakšica je pravno lice u koje su plasirana inozemna sredstva, uz uslov da ona učestvuju najmanje 20% u trajnom kapitalu firme. Poreska olakšica traje pet godina i srazmjerna je učešću stranog i domaćeg kapitala u glavnici. Stabilizaciona klauzula je jednostrano preuzeta obaveza države domaćina da na strano ulaganje neće primjenjivati kasnije donesene propise, osim ako se s tim ino-investitor ne saglasi.

78. Objasnite pojmovi zaštite i naknade kod direktnih stranih ulaganjaRizik je inherentan elemenat svakog poslovnog poduhvata. Za DSU su posebno značajni politički rizici. Zaštita stranih investitora predstavlja sistem postupaka kojima se onemogućava ili ograničava nelegalno zadiranje države u svojinu ulagača ili im se

27

Sumedinobezbjeđuje nadoknada za pretrpljene gubitke u slučaju legitimnog i zakonitog izvlaštenja. Slučajeve koji predstavljaju oduzimanje ili ograničavanje vlasništva stranog investitora veoma je teško klasifikovati. Neophodna je analiza dijela na tri osnovne grupe:a) prvu grupu čine slučajevi u kojima država kao partner, djelujući u stranom ulaganju iure gestionis, prekši, raskine ili ima ozbiljnu namjeru da prekrši ili raskine ugovor sa stranim ulagačem.b) drugu skupinu predstavljaju štete izazvane ratom i sa njime izjednačenim događajima, imaju dijelom međunarodnopravni karakter.c) treća grupa je najkarakterističnija za DSU. Čine je različite vrste zakonitih akata država kao što su: konfiskacija, rekvizicija eksproprijacije, nacionalizacija i postupci čiji se efekti sa njima mogu izjednačiti.

Naknada je materijalna protuvrijednost koju treba dati stranom ulagaču u slučaju da bude pogođen nekim od događaja iz druge i treće skupine slučajeva uključenih u pravo DSU. Naknada se može pojaviti u dva vida: naknada štete i kao kompenzacija. U osnovi naknade štete leži uvijek protivpravan čin. Kompenzacija se može dati i za štete izazvane pravovaljanim aktima i radnjama.

79. Nabrojte i objasnite pojedine slučajevi od kojih se pruža zaštita kod direktnih stranih ulaganjaZaštita od promjene, raskida ili prijetnje promjenom, odnosno raskidom ugovora naziva se u teoriji ”ponovno pregovaranje”. Ono predstavlja postupak naknadnih pregovora partnera o izmjenama i dopunama ugovora o DSU. Cilj ovog instituta je izmirenje principa zaštite javnog interesa i zaštite svojine stranih ulagača. U domenu stranih ulaganja rat kao pravno-tehnička kategorija se primarno definiše u skladu sa dokumentima UN. Zato BITs u ovu kategoriju svrstavaju ili sve oružane sukobe, revolucije, vanredna stanja, pobune, nemire i demonstracije. Država ima opštu obavezu da u slučaju ”rata” pruži stranim investitorima adekvatnu zaštitu od ratnih događaja, pazeći da se pri tome u konkretnom slučaju ne ogriješi o princip najpovlaštenije nacije. U najširem smislu eksproprijacija se može izjednačiti sa ”uzimanjem tuđeg vlasništva”. Postoji više slučajeva kroz koje se pojam eksproprijacije manifestuje:

a) prvi obuhvaćeni slučaj je eksproprijacija kao uža pravno-tehniča kategorija koja označava orginalni način sticanja državne svojine na nekretninama koji se vrši u opštem interesu i uz pravičnu naknadub) nacionalizacija predstavlja prinudni prelaz u državnu svojinu privrednih preduzeća koja ispunjavaju predviđene kriterije ili građevinskog zemljišta i zgrada. Ranije se mogla vršiti sa naknadom ili bez naknadec) za razliku od prethodne dvije kategorije, konfiskacija je ”imovinska kazna koja se pod uslovima utvrđenim u zakonu izriče učiniocu krivičnog djela, sastoji se u oduzimanju imovine osuđenom licu, bez naknade, u granicama propisanim zakonom”d) zaštita stranim ulagačima se u našem pravu pruža i onda kada je do izvlaštenja došlo rekviriranjem vlasništva, to je način snadbijevanja javnih službi, obično vojnih jedinica potrebnim materijalima.Prema načinu na koji se eksproprijacija vrši ona može bit direktna i indirektna. Prvi oblik eksproprijacija naziva se direktnom ili zakonskom. Sastoji se u legalnom oduzimanju ili ograničavanju vlasništva stranim investitorima. Elementi eksproprijacije su uporedno posmatranos isti:a) javna svrha radi koje se eksproprijacija preuzimab) legalnost eksproprijacije

28

Sumedinc) postojanje primjerene naknaded) nedikriminiranost kao inherentan princip pravu DSU

Drugi oblik eksproprijacije je indirektna ili de facto ili puzajuća eksproprijacija. U čl. 11 MIGA indirektna eksproprijacija je definisana prema posljedicama radnji, odnosno popuštanju državnih organa. Eksproprijacija postoji kada vlasnik bude lišen svojine, kontrole ili koristi od investicije bez obzira na to što formalni čin oduzimanja vlasništva ne postoji. Da bi se postupci oduzimanja kontrole i koristi smatrali indirektnom eksproprijacijom, neophodno je gubitak na strani ino-ulagača bitno utiče na vrijednost investicije ili kontrolu nad njom. U teoriji se indirektna eksproprijacija definiše kao ”spor erozija stranog vlasništva regulatornim mjerama”. Kod indirektne eksproprijacije često nedostaje neki od elemenata direktne eksproprijacije, nediskriminatornost npr.

80. Objasnite pojam kompenzacije kod direktnih stranih ulaganjaKriteriji kompenzacije:Prvi kriterij je adekvatnost naknade. On obrađuje obim naknade i sadrži najviše ekonomskih i pravnih problema. Tri su elementa ovog kriterija:a) cijena po kojoj se mjeri vrijednost eksproprisanog dobra; b) vrijeme procjene koje se u pravilu veže za izvršenu eksproprijaciju. Granična tačka je po pravilu momnet u kome je eksproprijacija postala ”javno poznata”;c) subjekti koji određuju ”fer tržišnu cijenu” .

Drugi kriterij je način isplate nadoknade. I on ima više elemenata:a) efektivnost naknade – koja se tiče vrste valute u kojoj se nadoknada vrši;b) naknada mora biti brza, “promtna”, “bez odgađanja” i sl. c) postupak nadoknade

81. Objasni postupak rješavanja sporovi između država kod direktnih stranihulaganjaSporovi iz oblasti DSU nastaju izmeđuu zemlje izvoznice i zemlje uvoznice kapitala. Najčešći predmet ovih sporova su takmičenje i primjena BITs koga su strane međusobno zaključile. Regulisani su multilateralnim i bilateralnim konvencijama o DSU, opštim konvencijama međunarodnog javnog prava i međunarodnim običajima. Više je načina rješavanja ovih sporova. Prvi i najčešći primjenjivani metod je rješavanje spora diplomatskim putem. Ukoliko se spor ne riješi u periodu od 6 do 12 mjeseci, pogođena strana može pismenim putem tražiti da se problem iznese pred ad hoc tribunal. Na drugom mjestu se nalazi ad hoc arbitraža. Treći metod je povjeravanje spora na rješavanje ovlaštenim organima unutar međunarodnih organizacija. Ovdje najvažnije mjesto zauzima tijelo za rješavanje sporova koje je formirano unutar WTO. Međunarodni sud u Hagu se javlja kao četvrta mogućnost. Predstavlja najopštiji forum za rješavanje sporova svih vrsta između država članica UN i sporova u kojima su stranke međunarodne organizacije.

82. Objasni postupak rješavanja sporovi između stranog investitora i državedomaćinaOvo su najčešći i najkarakterističniji sporovi u oblasti DSU. Njihov osnovni predmet su nacionalizacija i ostvarivanje povlastica. Specifičnost ovih sporova leži u tome je jedna strana subjekt privatnog , a druga subjekt javnog prava. Prijateljsko rješavanje sporova stavlja se na prvo mjesto. Po prirodi stvari, strane samostalno odlučuju o svim elementima metoda pregovora i o njihovom ishodu. Pojedini izvori postavljaju rok do koga se rješenje spora pregovorima treba postići. Dalje, jedan od metoda rješavanja ovih investicionih sporova je

29

Sumedinsud zemlje domaćina. U osnovi ovog pristupa leži Calvo doktrina po kojoj stranci nemaju povoljniji položaj od domaćih subjekata. Član 17. našeg ZPDSU polazi od pretpostavke nadležnosti suda u BIH, ali dozvoljava da se strane drugačije dogovore. Redoslijed metoda je sljedeći: pregovori i savjetovanje, dogovoreni način rješavanja spora, metod predviđen u međunarodnom sporazumu. Calvo doktrina je ovdje negirana. Mirenje ili koncilijacija spadaju u prijateljske načine rješavanja sporova . Koncilijacija je pokušaj da se postigne prijateljsko rješenje spora uz pomoć treće osobe čija je preporuka za rješenje nastalog sporazuma obavezna za stranke ako je one prihvate. U međunarodnim izvorima prava za DSU, ad hoc ili institucionalne arbitraže predstavljaju osnovni metod rješavanja sporova. Obaveza države domaćina da prihvati arbitražni spor sa investitorom kao privatnopravnim subjektom počiva na nekom vidu odricanja od prigovora suverenog imuniteta. Sastav ad hoc arbitraže određuje se ili neposredno u sporazumu ili pozivom na neka arbitražna pravila. Arbitražni sud primjenjuje međunarodne multilateralne ili bilateralne sporazume, opšte prihvaćene principe međunarodnog prava i materijalno pravo države na koje upućuju parvila MPP. Ukoliko su stranke izričito ugovorile, arbitraža može sporove rješavati ne prema mjerodavnom pravu, nego ex aeguo et bono tj. po ”pravičnosti”. Odlučivanje ex aeguo et bono podrazumijeva pravičnu primjenu prava. Ukoliko pravičnost zahtijeva odstupanje od primjene prava tj. djelovanje contra legem, ona ne može da isključi primjenu svih prinudnih propisa kao onih o ljudskim pravima na primjer. Međunarodnim centar za rješavanjeinvesticionih sporova (ICSID) predstavlja specijalizovanu institucionalnu arbitražu za oblast stranih učlaganja osnovanu posebnom Konvencijom o rješavanju investicionih sporova ove vrste zaključenom u Vašingtonu 1965. ICSID je pravno lice međunarodnog prava uključeno u sistem WB. Njegov Administrativni savjet čine predstavnici Administrativnog WB, a predstavlja WB je po službenojdužnosti i presjenik Administrativnog savjeta. Centar je nadležan za svaki spor koji je nastao neposredno iz investicija i ”za koji su se strane u sporu pismeno saglasile da ga iznesu pred Centar”.

83. Objasnite postupak rješavanja sporovi između stranog i domaćeg investitoraOva vrsta sporova nastaje kada je u pitanju zajednički poduhvat. Pošto su oba lica subjekti privatnog prava i budući da je odnos zasnovan ugovorom poslovnog prava sa elementom inostranosti, na rješavanje sporova se primjenjuju opšta pravila za ovu vrstu sporova. Strani partneri iz poznati izbjegavaju sudove zemlje u kojoj sjedište ima njihov partner. Vođenje spora između starnog i domaćeg partnera ne isključuje mogućnost stranog investitora da istovremeno pokrene i postupak protiv države domaćina, ukoliko za to postoji osnov.

84. Istorijat, ekonomske funkcije i određenje slobodne zoneNajprije proces dekolonizacije, a potom i globalizacija svjetske ekonomije dovode do sve većeg broja funkcija i organizacionih modela slobodnih zona. Slobodna zona se može definisati kao dio državne teritorije koji može, ali ne mora biti izuzet iz njenog carinskog područja, na kome se korisnicima posredstvom različitih organizacionih, carinskih i pravnih rješenja obezbjeđuje povoljniji carinski tretman i favorizovan režim poslovanja u odnosu na one koji važe unutar carinskog područja dotične zemlje. Najvažnije ekonomske funkcije slobodne zone su:

a) olakšavanje transporta robe naročito kroz jednostavnije, brže i jeftinije rješenje svih pitanja tranzita;b) privlačenje stranog kapitala ne samo stvaranje povoljnijih uslova za investiranje nego obezbjeđivanjem povoljnijih uslova da korisnici zone ne plaćaju poreze i doprinose;c) stvaranje uslova za povoljnije poslovanje domaćih eksportskih firmi, a time i povećanje izvoza;

30

Sumedind) brže i potpunije upoznavanje domaćih firmi sa stanim tehnološkim i poslovnim dostignućima;e) povećanje zapošljavanja i poticanje privrednog razvoja regije naročito oko slobodne zone – ovo je jedan od osnovnih motiva za formiranje slobodnih zona u FBIH i f) ujednačavanje regionalnog ekonomskog razvoja unutar države.

U BIH se slobodna zona posmatra na nivou države i entiteta. Po ZCP Slobodne zone su dijelovi carinskog područja BIH ili objekata smještenih na tom području, ali koji su odvojeni o dostalog njegovog dijela, a u kojima se unesena roba ne smatra i uvezenom. Prijedlog ZSZBIH u čl. 3. definiše slobodnu zonu iz dva ugla. Ona je najprije ”dio carinskog područja BIH kojim upravlja utemeljivač slobodne zone”. Istovremeno slobodna zona ima svojstvo pravne osobe i stječe pravnu i poslovnu sposobnost...upisom u sudski registar znači kao bilo koje drugo trgovačko društvo.

85. Objasnite odnose povodom slobodnih zonaOdnosi svih zainteresanih subjekata povodom slobodnih zona mogu se svrstati u četiri osnovne grupe:

a) između zainteresovanih subjekata, ako na to upućuju položaj i pravni osnov formiranja zoneb) država na čijoj se teritoriji nalazi slobodna zona i slobodna zonac) slobodna zona – korisnicid) skrosnici slobodne zone između sebe.Neki od navedenih odnosa imaju politički, drugi ustavni, a treći čisto privreni karakter. Ako se slobodna zona uređuje međunarodnim sporazumom država, njeno uspostavljanje i funkcionisanje ima javnopravni karakter međunarodne služnosti. Ukoliko se osniva i djeluje isključivo na bazi akata domaće države, SZ se javlja kao specifično samoograničenje ekonomske suverenosti. Druga situacija je karakteristična za BIH. Nadležnosti države potiču iz činjenice da carinski režim leži u osnovi slobodne zone, bez obzira na njenu vrstu i obilježja.Upravo zbog toga je ZCP: a) dao osnovnu definiciju slobodne zoneb) specificirao carinski režim rada povodom slobodnih zona i u njimac) odredio osnovne okvire u kojima entiteti samostalno uređuju materiju slobodnih zona.U političkom smislu slobodna zona je dio državne teritorije, dok u carinskom pogledu to mže, ali ne mora da bude. Sa deviznog, poreskog, kreditnog i poslovnog stanovišta SZ nije u cjelini ili velikim dijelom uključena u ekonomski teritoriji države. Otuda su odnosi u slobodnoj zoni podvrgnuti režimu vanjskotrgovinskog rada i za domaće korisnike.

86. Izvori prava države BiH za slobodne zoneUkoliko se slobodna zona osniva međunarodnim sporazumom, na prvom mjestu će se nalaziti vrela međunarodnog javnog prava. Domaći propisi moraće se tada usaglasiti ratifikovanim sporazumom i biti saglasni sa ostalim izvorima međunarodnog javnog prava. Kada zona, kao u BIH, ima karakter samoograničenja suverenosti, mjerodavni će biti najprije sopstveni prinudni izvori međunarodnog poslovnog prava. Značaj suverenosti zahtijeva da se na prvom mjestu nalaze zakoni, a ne niži podzakonski akti i da propisi imaju prinudan karakter. U federalno uređenim državama, u koje se ubraja i BIH, posebne probleme mogu da stvaraju: razgraničenja nadležnosti i rješavanje sukoba lokalnog prava. Složenost državne organizacije i pravnog sistema u BIH nameću velike teškoće u određivanju hirarhije izvora za uređivanje odnosa povodom slobodnih zona. Prvo mjesto među državnim izvorima zauzimaju tri zakona

31

Sumedino spoljnotrgovinskim politikama: carinskoj, vanjskotrgovinskoj i onoj koja se odnosi na direktna strana ulaganja.

87. Izvori prava entiteta i njihov odnos sa izvorima države za slobodne zoneNa nivou entiteta zakoni o slobodnim zonama nalaze se na prvom mjestu hirarhije. Entitetski izvori moraju biti u skladu sa državnim aktima koji predstavljaju njihov pandan. Objektivne ekonomske i tehničke osobine slobodnih zona, te stanja državnog zakonodavstva prouzrokovali su veliku međusobnu podudarnost zakonodavstva entiteta o SZ. Razlike koje između njih postoje imaju pravo-tehničku, a ne konceptualnu prirodu. Praznine u zakonodavstvu dovele su do konceptualnih razlika između zakonodavstva entiteta i države. One se mogu izraziti kao vršenje uloge države u oblasti vanjskotrgovinske politike od strane entiteta. Prijedlog ZSZBIH zbog toga ima dva cilja:a) vraćanje poslova vanjskotrgovinske politike vezanih sa SZ u nadležnost države i b) Stvaranje osnova i okvira za ujednačavanje zakonodavstava entiteta, kako bi njihove pravno-tehničke razlike bile svedene na mjeru poštovanja posebnosti interesa svakog od entiteta.

88. Objasnite postupak osnivanja slobodne zoneEntiteti mogu odrediti dijelove carinskog područja BiH kao slobodne zone i definisati njihovo područje. Slobodna zona se može osnovati na području koje se nalazi uz neko pristanište ili magistralnu međunarodnu komunikaciju. Područje zone se može odrediti kao jedinstveno, ili sastavljeno od više samostalnih dijelova. Status osnivača zone nije uređen jedinstveno. U FBIH to mogu biti jedno ili više pravnih osoba, a u RS isto svojstvo mogu imati i fizička lica. Slobodna zona kao preduzeće u FBIH odnosno preduzeće za upravljanje slobodnom zonom u RS se mogu osnivati samo na osnovu saglasnosti vlade entiteta. Usvojen je koncesioni sistem. Postoje četiri faze postupka osnivanja:a) Pripremne radnje: utvrđivanje osnivača, obezbjeđivanje sredstava za osnivanje i rad zone, rješavanje imovinskopravnih odnosa na zemljištu, procjena dobiti i izvoznih rezultata zone i pribavljanje dokaza koji se po zakonu moraju podnijeti vladi prilikom podnošenja zahtjeva za davanje saglasnosti za osnivanje zone.b) Donošenje akta, odnosno potpisivanje dokaza koji se potpisivanje ugovora o osnivanju, imenovanje ovlaštenog lica za preuzimanje daljih radnji osnivanjac) Registracija preduzeća slobodne zone, za koju važe opšta pravila, dok su uslovi određeni posebnim pravilnikom i odlukom vlade o davanju saglasnostid) Dobijanje rješenja nadležnog ministarstva u FBIH, odnosno Uprave carina u RS kojim se odobrava početak rada slobodne zone.

89. Status slobodne zonePreduzeće slobodne zone, odnosno preduzeće za upravljanje slobodnom zonom su subjekti domaćeg poslovnog prava, ne smatraju se javnim preduzećima. Stoga se na njih primjenjuju opšta statusna regulativa. U Federaciji su se slobodne zone do sada osnivale pretežno kao društva sa ograničenom odgovornošću, a ne kao dionička društva. Slobodna zona može imati jedinstveno područje ili biti sastavljena od više dijelova ”podzona”. Kada ima više odvojenih dijelova slobodna zona kao preduzeće djeluje kao jedinstven subjekt. Od odluke osnivača zavisi da li će ti dijelovi biti orgaizovani kao poslovne jedinice bez ili sa pravom samostalnog nastupa u pravnom prometu. Slobodna zona je nadležna za ostvarivanje značajnog javnog interesa. Tako da se može zaključiti da u poslovima koji po svojoj prirodi imaju upravni karakter (kretanje lica, zaštita okoline) preduzeću slobodne zone je povjereno i vršenje nekih javnih ovlaštenja. Pravila djelovanja organa slobodne zone su u tim slučajevima određena mjerodavnim propisima o upravnom postupku.

32

Sumedin90. Pojasnite Prestanak slobodne zoneRazlike u utvrđivanju prestanka slobodne zone u FBIH i RS postoje kako u poslovnom tako i u administrativno-pravnom smislu. U FBIH slobodna zona prestaje da postoji ako se utvri da su prestali da postoje zakonski uslovi za rad slobodne zone. Slobodna zona kao carinska institucija prestaje da postoji ”ako se u toku rada zone utvrdi da su u tri uzastupne godine na ostavruje godišnji izvoz u inostranstvo od 50% od ukupne vrijednosti proizvedene robe i izvršenih usluga”. Prestanak slobodne zone u RS ne mora automatski značiti i prestanak preduzeća za upravljanje slobodnom zonom. Vijeće ministara će izdati rješenje o prestanku rada SZ ako izvoz u roku od 3. godine uzastopno ne prelazi najmanje 75% od ukupne vrijednosti robe koja napušta slobodnu zonu. Dozvola za rad može biti oduzeta ako osnivač slobodne zone ne uvažava zakonske odredbe o poslovanju zone. Nadležno ministarstvo entiteta prati rad slobodnih zona. Ukoliko se u postupku inspekcije ili na drugi način utvrdi da su se stekli uslovi za prestanak slobodne zone, predlaže se vladi da donese odluku o prestanku rada zone. Tu odluku vlada može, ali ne mora donijeti. Ukoliko vlada donese odluku o prestanku zone, ona mora biti realizovna u roku od jedne godine od dana donošenja rješenja.

91. Pojasnite opšti položaj korisnika slobodne zonePotencijalni korisnik zone je svako domaće ili strano pravno ili fizičko lice, uključujući i osnivača zone. Da bi konkretni subjekt stekao ovo svojstvo, neophodno je da zaključi ugovor i obavlja djelatnost u slobodnoj zoni. Te djelatnosti obuhvataju proizvodnju robe. Ostale djelatnosti obuhvataju usluge, uskladištenje domaće robe, bankarske i finansijske poslove, poslove osiguranja i reosiguranja i turističke usluge. Neka ograničenja postoje. Prvo, u slobodnoj zoni se ne mogu obavljati djelatnosti kojima se ugrožava zdravlje ljudi i životna sredina. Drugo ograničenja se uspostavlja nabrajanjem djelatnosti preduzeća slobodne zone u odluci o osnivanju i u njegovom statutu. Treće, entiteti moraju unaprijed biti obavješteni o djelatnostima i o njihovom obavljanju. Način na koji korisnik obavlja svoje djelatnosti određen je: aktom o radu u zoni, opštim uslovima poslovanja zone i ugovorom sa preduzećem slobodne zone. U obavljanju svojih djelatnosti korisnik može djelovati izvan i unutar zone. Oblici djelovanja mogu biti: neinstitucionalni i institucionalni. 92. Objasnite pojam korisnika zone kao stranog ulagačaKorisnik slobodne zone kao strani ulagač ima sljedeća prava:a) slobodno ulaganje u zonu u okviru djelatnosti koje se u zoni mogu vršiti,b) oslobađanje plaćanja carine na robu uvezanu u zonu , osim carinskog evidentiranja,c) mogućnost držanja deviznih sredstava kod bilo koje banke ovlaštene za poslovanje sa inostranstvom,d) slobodan transfer i retransfer dobiti i uloga i e) ovlaštenje korisnika da se poziv na stabilizacionu klauzulu.

Postoje i neke značajne razlike u režimu FDI u slobodnu zonu. Neke su postavljene u korist, a neke na teret korisnika slobodne zone kao stranog ulagača. Najvažnije su:a) korisnik slobodne zone ne može sticati zemljište u zonib) za izgradnju bilo kakve zgrade u SO mora se imati prethodno odobrenje entiteta,c) korisnik na području BIH ne plaća poreze i doprinose, osim onih na plate,d) entiteti mogu zabraniti ili ograničiti obavljanje pojedinih djelatnosti u slobodnoj zoni.

33

SumedinPITANJA ZA II DIO ISPITA IZ MEĐUNARODNOG POSLOVNOG PRAVA

UGOVOR O MEĐUNARODNOJ PRODAJI ROBE

I POJAM UGOVORA O PRODAJI

1. Pajam i definicija ugovora o prodaji Juridički posmatrano, prodaja predstavlja pravni posao kojim se normativno uređuje i pod zaštitu države stavlja razmjena robe za novac. Ugovor o prodaji bi onda predstavljao sporazum stranaka, kojim se jedna od njih ( prodavac) obavezuje da preda određenu stvar drugoj strani (kupcu) i da mu prenese najjače stvarno pravo na njoj , a kupac se obavezuje da preda prodavcu određenu sumu novca.

2. Nabrojte i objasnite vrste prodaje Ugovore o prodaju moguće je klasifikovati prema različitim kriterijima. Osnovni je mobilnost stvari pa tako imamo prodaju pokretnih i nepokretnih stvari, generičkih i individualiziranih te prodaja buduće stvari ( npr. Investicijske opreme i sl.).Režim prodaje generičkih stvari je različit od pravila za individualno određene stvari. U koliko je predmet prodaje investiciona oprema, ugovor o prodaji dobiva specifična obilježja i predmet je individualno određena, po pravilu buduća stvar, koja je nezamjenjiva i nedjeljiva čak i kad se sastoji iz više pojedinačnih stvari. Uz ostale garancije prodavač jamči kupcu i ispravno funkcionisanje opreme. Pored opreme i druge stvari mogu biti podvrgnute posebnom trgovačkom i pravnom režimu: trajna potrošna dobra , čvrsta goriva i sl..Međunarodne prodaje se sistmatizuju i preme upotrijebljenoj INCOTERMS klauzuli. Najvažnije su : FOB i CIF prodaje.Subjekti i skup ekonomsko – pravnih karakteristika posla predstavljaju kriterij za podjelu ugovora o prodaji na građanskopravne , domaćeg poslovnog prava u ugovore o prodaji međunarodnom poslovnog prava

3. Pojam prodaje medunarodnog poslovnog prava Prodaja MNPP od prodaje domaćeg nacionalnog prava razlikuje se u postojanju elementa inostranosti. On može biti izražen u :

Subjektu ugovora Objektu ugovora Pravima i obavezama

U načinu određivanja elemenat inostranosti postoje tri koncepcije:SUBJEKTIVNA – ugovor je međunarodni ako u trenutku za zaključivanju ugovora stranke imaju pripadnost različitim državno – pravnim porecima.OBJEKTIVNA – ugovor je međunarodni ako u zaključenju ili izvršenju ugovora postoji «dodir teritorija pod raznim suverenitetima»MJEŠOVITA – ovaj koncept polazi od jednog kriterija, najčešće subjektivnog – kao dominantnog , a njegove negativne posljedice koriguje sekundarnom primjenom drugih kriterija. Ona je bila primjenjena u Haškim jednoobraznim zakonima o međunarodnoj prodaji tjelesnih pokretnih stvari , odnosno zaključivanju tog ugovora.

34

SumedinII IZVORI PRAVA

4. Izvori medunarodnog privatnog prava Uloga MPP je od neposredne važnosti za međunarodnu prodaju za razliku od MJP koje postavlja smao pravni okvir za međunarodnu prodaju i tako posredno utiče na nju. Zato ćemo se mi zadržati samo na izvorima MPP – a:Konvencija o pravu – koja se primjenjuje za prelaz svojine u slučaju međunarodne prodaje tjelesnih pokretnih stvari ( zaključena 15. 4. 58 u Hagu). Ona još nije stupila na snagu. Ona se u domenu ove konvencije podudara sa Bečkom konvencijom UN iz 1980. god. Konvencija o pravu reguluše 4 pitanja:

1. Momenat do kojeg prodavac ima pravo na plodove prodate stvari2. Momenat do kojeg prodavac snosi rizike povodom prodate stvari3. Momenat do kojeg prodavac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je stvar4. Vrijednost klauzula o rezervisanju prava vlasništva u korist prodavca

Kao trećim licima se kao vlasnik pojavljuje onaj na koga upućuje pravo zemlje u kojoj se nalazi stvar « u momentu u kojem se daje izjava povodom nje» - u trenutku zaključivanja ugovora.Konvencija o nadležnosti ugovorenog suda – u slučaju međunarodne prodaje tjelesnih pokretnih stvari (15.04.1858. u Hagu). Potpisale su je evropske države ali nije doživjela nijednu ratifikaciju. Ova konvencije priznaje isključivo nadležnost suda koju su stranke ugovorile i to pismeno. U slučaju usmenih ugovora mora se dati naknadna pismena izjava. Ako se tužena strana, suprotno ugovoru, pojavi pred sudom neke od države članica konvencije, smatrat će se da tuženi prihvata nadležnost tog suda.Haška konvencija o pravu (skr. HK – najvažnija) 1985. god. – primjenjuje se na ugovor o međunarodnoj prodaji robe. Ova konvencija predstavlja bitno izmjenjenu verziju iste konvencije iz 1964 . god. koju je potpisalo 12 zemalja. Osnovni cilj ove konvencije je da bude komplementarna Bečkoj konvenciji i stavljena u njenu funkciju, što možemo vidjeti;

a. HK 85 ne sadrži svoju definiciju međunarodne prodaje, ali kao kriterij za njeno određivanje uzima se sjedište stranaka u različitim državama

b. Ugovori koji su isključeni u Bečkoj konvenciji su isključeni iz HK 85, osim HK uključuje kao predmet prodaje , brodove , avione, elektricitet, aukcione...

c. Tamo gdje postoje posebne konvencije o prodaji HK 85 isključuje svoju nadležnostd. HK 85 se ne primjenjuje ni na pitanja koja su rješena u Beečkoj konvenciji akoje ova

važila u sjedištu prodavca i kupca u vrijeme zaključenja ugovora.Autonomija volje stranaka je osnovni princip u određivanju mjerodavnog prava izbor može biti izvršen izričito, posredno ili prećutnim radnjama. U posljednja dva volja stranaka mora biti nesumnjiva. Strankama je dozvoljeno da nadležno pravo odrede i za samo dio ugovora (cijepanje ugovora) i da kasnije promjene odluku u pogledu izabranog prava.Kolizione norme su postavljene u tri nehijerarhijski ustrojena nivoa;I – ako ništa nije ugovoreno na ugovor će se primjeniti pravila države u kojoj prodac ima sjedište za vrijeme zaključenja ugovora.II – kada specijalne okolnosti pokazuju da pravo zemlje u kojoj kupac ima sjedište više od prodavčevog sjedišta povezano s ugovorom.III – neće se primjeniti nijedno od prethodnih pravila ako je ugovor više vezan za pravo koje nije pravo koje bi se trebalo primjenjivati.Bitno je još reći da je najvažniji domaći izvor MPP Zakon o rješavanju sukoba zakona o propisima drugih zemalja u određenim odnosima (ZRSZ). ZRSZ polazi od autonomije volje stranaka, a ako ništa nije ugovoreno mjerodavno je « pravo mjesta gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo prebivalište / sjedište prodavca».

35

Sumedin5. Izvori državnog poslovnog pravaOni zavise od vrste pravnog sistema u koji konkretni poredak spada:

Kontinentalni Anglosaksonski Sistem tradicionalnih ( vjerskih ) prava

U kontinentalnom sistemu kao izvor prava se javlja zakon, a običaji mogu biti izvor prava samo u slučaju da ne postoji zakonsko rješenje.Anglosaksonskom sistemu kao izvor prava se primarno javlja običaj utvrđen sudskom odlukom sa osobinama presedana.Postoje 3 osnova po kojem se državni izvori uključuju u sistem vrela MNPP : autonomija volje, imperativni propisi, kolizione norme.Kao izvor državnog poslovnog prava u BiH se javlja ZOO – Zakon o obligacionim odnosima. U oblasti mađunarodnog robnog prometa ZOO ima 3 bitne karakteristike:1. Jasno odvojena pravila za građansku i trgovačku prodaju2. Izvršena je koercijalizacija zajedničkog fonda normi za obje vrste prodaje3. Unfikatorski metod - on je primjenjen u :

Vertikalnom smislu ( međunarodna konvencija – zakon) Horizontalnom smislu ( zakon – zakon)

6. Sopstveni izvori međunarodnog poslovnog pravaOvdje spadaju odgovori pod 7, 8, 9, 10, 11

7. Međunarodne konvencije i opšta načela medunarođnog prava Međunarodne konvencije – mogu biti multirateralne i bilatelarne, a uloga prvih je veća. Postoji veći broj konvencija koje uređuju prodaju robe sa elementima inostranosti (multilateralne) :

1. Konvencija o jednoobraznom zakonu o međunarodnoj prodaji tjelesnih pokretnih stvari Hag 1964. god.

2. Konvencija o jednoobraznom zakonu za zaključivanje ugovora o međunarodnoj prodaji tjelesnih pokretnih stvari (ULFIS) Hag

3. Konvencija UN o zastarjelosti u međunarodnoj prodaji robe, New York 1974. god. – izmjena Protokolom u Beču 1980. god ( dalje KoZ)

4. Konvencija UN o ugovorima o međunarodnoj prodaji robe Beč 1980.god. (CISG)5. Konvencija o agenciji u međunarodnoj prodaji robe Ženenva 1983.god.

Bitno je da znamo da 5 – ta ne uređuje međunarodnu prodaju direktno, a prve dvije Haške, Jugoslavija nije ratifikovla pa ni BiH.

KOZ – njana namjena je bila da uredi pitanje zastare potraživanja iz ugovora o prodaji onako kako je on bio uređen 1. Haškom konvencijom. KOZ ne važi za iste ugovore za koje se primjenjuje i Bečka konvencija npr.

1) U slučaju smrti ili tjelesnih povreda bilo koje stranke2) Nuklearne štete prouzrokovane predmetom ugovora3) Zaloga, hipoteke i drugih sredstava osiguranja4) Sudske i arbitražne odluke5) Dokumenata koji su po pravilima nadležne zemlje odmah izvršni6) Mjenica, čekova i drugih obveznica

36

SumedinKOZ dakle uređuje pitanja zastare materijalnih obligacionih prava zasnovanih na neurednom izvršenju ili raskidu ugovora o prodaji. Za njih važi jedini zastarni tok od 4 godine, koji počinje teći od dospjelosti potraživanja trenutka pada dužnika u ....., dana rakida ugovora. Karakteristike KOZ:

1) Odredbe konvencije su pretežno prinudnog karaktera2) Autonomna prava stranaka – vrše se u skladu sa predviđenim pravilima3) Sud ili arbitraže će uvažiti zastarjelost zahtjeva samo ako se tuženi na to pozove

Bečka konvencija UN o međunarodnoj prodaji ( dalje BK ili CISG) je donesena 1980 i na snagu stupila 1. januara 1988. Jugoslavija je ratifikovala ovu konvenciju a samim tim i BiH . Ova konvencija se primjenjuje na ugovore o prodaji robe zaključene između strana koje imaju sjedišta na teritorijama različitih država:

a) Kad su te države ugovornice ilib) Kad pravila MPP upućuju na primjenu prava jedne od tih država.

Ova konvencija posvećuje veliku pažnju :1. Sjedištu tj. prebivalištu ( ako je fizičko lice u pitanju)2. Obilježjima objekata ( primjena ove konvencije je isključena za : prodaju robe za

lučnu potrošnju , HOV, novca, brodova, aviona, električne energije)

Za ovu konvenciju možemo vezati 7 bitnih karakteristika:1) Ona predstavlja napor za dalje izjednačavanje prava u ovoj oblasti, te stvaranje načela

novog međunarodnog ekonomskog poretka.2) Odredbe Konvencije su dispozitivne te ih stranke mogu mijenjati ili isključiti ukoliko

to Konvecijom nije izričito zabranjeno3) Konvencija ne čini razliki između građanske i trgovačke prodaje4) Konvencija je jedinstveni akt ali se njen dio II ( zaključivanje ugovora) i dio III

( prodaje robe) mogu posebno ratifikovati5) Ona ne reguliše:- punovažnost ugovora- prelazak svojine- deliktnu odgovornost za štete od stvari- opšti dio obligacionih prava- prodaje koje su zbog svoga karaktera pod režimom imperativnih nacionalnih propisa- pitanja uređena ranijim sporazumima, te pitanja na koja su pojedine potpisnice stavile

rezerve6) Postoje zaslike u odnosu na Haške jednoobrazne zakone i na ZOO ( npr dispozitivna

pravila o određivanju cijene)7) Supsidijarna rješenja se zasnivaju na opštim načelima na kojima Konvencija počiva, a

ako njih nema onda prema pravu koje odredi MPPNedostaci Bečke konvencije:

- nepotpunost pojedinih pojedinih rješenja- statičnost - ograničenost javnim prinudnim propisima članica- mogućnost različitog shvatanja pojedinih termina- velika upotreba pravnih standarda

Na kraju treba reći da je do sad ovu konvenciju ratifikovala 47 zemalja izuzev Belgije i VB. Od zemalja bivše SFRJ ratifokovala je BiH, Slovnija i SCG, ali ne i Hrvatska.

37

Sumedin8. Jedinstveni reglmaniJedinstveni reglmani – u ovu grupu ulaze reglemani nedržavnog karaktera a najznačajniji su:

1. Model zakoni ( koje pripremaju pojedine nevladine insitucie i UN)2. Akti međunarodne trgovinske komore u Parizu (MTK) – a najvažniji INCOTERMS

Najvažnije osobine INCOTERMS – a :1. Uređuje odnose između prodavca i kupca, a ne između nekog od njih i vozara 2. Rješava sljedeća pitanja:

organizacija i troškovi isporuke troškovi transporta i osiguranja izdaci za administrativne procedure prelaz rizika

3. INCOTERMS se uključuje u ugovor : preduzimanjem pojedinih odredbi pozivom na klauzulu

4. Sadržaj pojedinih klauzula je složen i opsežan5. Značenje pojedinih klauzula u Opštim uzansama za promet i INCOTERMSU se

značajno razlikuje6. Terminologija INCOTERMS 2000. prilagođena Bečkoj konvenciji

9. Međunarodno autonomno poslovno pravo Međunarodno autonomno poslovno pravo – ovi akti postaju glavni izvori prava za regulisanje odnosa učesnika u međunarodnom prometu. Mogu biti formirani na organizovan i spontan način. U prvo slučaju učešće mogu uzeti međuvladine i nevladine organizacije, a metod koji se primjenjuje može biti a priori i a posteriori.Najvažniji izvori ovog vrela su:

1. Tipski ugovori( najznačajniji «žanevski ugovor»)2. Opšti uslovi poslovnja (u obliku spiska ugovornih klauzula, bilo stređeni u sistem

tehnikom koja se ugleda na zakonodavstvu)3. Međunarodni trgovački običaji( osobine : razumnost, izvjesnost, notarnost,

opšteprihvaćenost. Osnov važenja u međunarodnoj prodaji je ili izričit pristanak stranaka ili konvencijska pretpostavka o prećutnom prihvatanju poslovnih običaja)

4. Međunarodne uzanse – po predmetu i metodu odgovaraju našim uzansama5. Poslovna praksa konkretnih stranaka6. Međunarodni poslovni i proizvodni standardi

10. Sudska i arbitražna praksa Kod sudske prakse odluke sudova su jači izvor prava u anglosaksonskim nego u kontinentalnom sistemu. Međunarodne sudske institucije nadležne za poslovno – pravne odnose ne postoje.Tu praznnu nacionalni sudovo nastoje popuniti izjednačavanjem prakse.Arbitražna praksa vuče snagu iz ovlaštenja stranaka da biraju sudsku instituciju. Nema razlike u ulozi institucionalnih i ad hoc arbitraža te nacionalnih i nadnacionalnih. Arbitražna praksa funkcioniše kao jedan od najvažnijih stvaralaca novog lex mercatoria.

38

Sumedin11. Državni prinudni propisi Državni prinudni propisi mogu se podijeliti na zakonske i podzakonske akte. Od zakonskih akata najvažnij su:

Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju (ZVTPBiH) Zakon o tržišnoj inspekciji

Od podzakonskh akata moraju se istaći dva: Pravilnik o kriterijima, načinu učestvovanja preduzeća u raspodjeli uvoznih i izvoznih

kontigenata, kao i postupak u vezi dodjeljivanjem tih kontigenata Odluka za uvoz robe radi izvoza

Podzakonskim aktima se regulišu odnosi upravnih organa i stranaka , dok se postupci unutar upravnih organa regulišu Zakonom o opštem upravnom postupku

III ZAKLJUČIVANJE UGOVORA O MEĐUNARODNOJ PRODAJI

12. Nove tendencije i faze zaključivanja ugovora Evolucija ekonomskih odnosa, komercijalnih tehnologija odražava se i na proces nastanka ugovora, tako da se moraju uočiti određene promjene u značenju pojedinih principa te pojava novih rješenja . Najvažnije su:

a) Akcenat se sa volje prenosi na izjavu volje ( bitno je kakvo je dejstvo stranaka proizvela , a ne namjera koju je imala)

b) Autonomija volje ostaje glavni princip ugovaranja ali se sve više ograničava prinudnim propisima

c) Razvijanje novih obligaciono – pravnih rješenja (opoziv ponude, šutnja kao prihvat i sl.)

d) Nove tehnike ugovaranja i dokazivanja (formalni ugovori i opšti uslovi poslovanja) e) Nove procedure zaključivnaja ugovora (..... licitacije, teletax, e – poruke i sl.)

Zbog svega navedenog danas je čest slučaj da ponudi , prihvata prethodne fakultativne ( eventualne) faze u zaključivanju ugovora, a to su :

1. Preliminarni kontakti ( pribavljanje informacija o strankama i budućem ugovoru) 2. Pregovori ( ozbiljno izražena namjera oba učesnika da razgovaraju o zaključenju

ugovora. Ova namjera se potvrđuje posebnim dokumentima kao što je «pismo namjere» . I prilikom formulacije ovog pisma potrebno je posvetiti veliku pažnju da ono ne bi bilo protumačeno kao obavezujući dokument – npr. Ponuda)

3. Punktacije ( one se sastoje u pisanom fiksiranju pojedinih dijelova ugovora, stavljanju anaksa ili formulacie termina. Njene radnje se u pravilu prepliću sa fazom pregovora.

4. Sastavljanje pripremnih ugovora ( sastavljanje prijedloga ugovora)Nakon eventualnih faza potpisivanja ugovora slijedi i bavezna faza:- Ponuda- PodhvatOva faza počinje davanjem čvrste ponude ili ponude ultimatuma. Ona pradstavlja sintezu prathodnog rada u toku pregovora. Za ponudu i prihvat važe opšta pravila nedležnog nacionalnog prava . Po završetku obavezne faze dolazi do perfekcije ugovora. Pod njom se podrazumijeva mjesto i vrijeme nastanka ugovora. Stranke mogu samim ugovorom odrediti mjesto i vrijeme nastanka tog ugovora. Perfekcija ugovora je veoma važna za međunarodnu trgovinu jer se mjesto i vrijeme nastanka ugovora može koristiti vezivna tačka u slučaju sukoba zakona.

39

Sumedin13. Posebne tehnike zaključivanja ugovora Posebne tehnike zaključivanja ugovora razvijene su prvenstveno u međunarodnoj prodaji investicione opreme i kod ugovora o investicionoj izgradnji. One se svode na tri osnovne vrste: tender, ofertalna licitacija, prikupljanje ponuda . Izvori prava u ovoj oblasti mogu biti međunarodni i državni. U prvoj grupi su značajna pravila velikih međunarodnih finansijskih organizacija kao što je IBRD. Vrela domaćeg prava mogu se podijeliti na državna i autonomna. Slijedeći rješenja prava EZ, FBiH je donijela Uredbu o postupku nabavke robe, uslugama i ustupanju radova.Prikupljanje ponuda – upućivanje nejavnog poziva određenom broju potencijanih partnera, da dostave svoje ponude za prodaju određenog objekta robe . Da bi ova procedura imala međunarodni karakter potrebno je da sjedište pozvanih bude u drugoj državi. Rok i način dostavljanja ponude moraju biti navedeni. Da bi se prikupljanje ponuda smatralo uspjelim , obično omoraju da se jave bar 3 ponuđena postupka izbora najboljeg ponuđaća učestvuje samo komisija bez prisustva ponuđača.Ofertalna licitacija – je jednostrani građanskopravni posao kojim kupac kao javni obavezuje da će primiri i zazmotriti sve prispjele ponude koje odgovaraju uslovima javnog poziva te da će preuzet i druge radnje vezane za zaključivanje ugovora. Ovdje umjesto takmičenja ponuđenih u blizini dostave ponude, kupac ponudiocima otvara konkurenciju i cijenama i drugim uslovima ugovora.Tender je detaljno sačinjen obrazac ponude koji sadrži sve bitne elementa ocim cijene. O n se sastoji od:

- Uputstva ponuđačima- Opštih uslova poslovanja kojima se determiniše sadržaj ugovora- Posebnih uslova ugovora ( radi eventualnog prilagođavanja)- Zbirke dokumenata ( uključujući obrazce ugovora i garancija)- Tehničkih planova sa specifikacijama

Postupak ima više faza: odluka o ofertelnoj licitaciji, obavljivanja javnog poziva, stavljanje dokumentacija na uvid i dodatno informisanje interesenata, otkup tendera, javno otvaranje ponuda , razmatranje ponuda, izbor ponuđača, davanje odgovora na prigovore drugih učesnika.

14. Zaključivanje ugovora prema Bečkoj konvencijiOvdje spadaju odgovori pod 15, 16, 17, 18

15. Ciljevi Bečke konvencije Dio 1. Bečke konvencije imao je sljedeće zadatke:

1. Integrisnanje 2 Haška jednoobrazna zakona u jedinstven akt2. Prevazilaženje razlika između anglosaksonskih i kontinentlanih sistema u ovoj oblasti3. Neutralisanje razlika nacionalnih prava (stvaranjem jedinstvenog sistema

zaključivanja ugovora)4. Prevazilaženje problema koji mogu nastati usljed toga što sukcesivno ponude i

prihvata nije važan uslov n astanka ugovoraUnutar BK uređena su 3 glavna instituta ponuda, prihvat, perfekcija ugovora.

40

Sumedin16. PonudaPonuda – predstavlja prijedlog za zaključivanje ugovora upućen 1 ili više lica koji sadrži ozbiljnu namjeru ponudiocu da se obaveže tom ponudom. Bitni konvencijski elementi ponude su:

a) Određenost ponuđenog ili ponuđenih (ako je prijedlog upućen neodređenom broju lica. Konvencija se kod ponuda javnosti opredjelila za shvatanje da se radi o pozivu na otertalnu licitaciju, a ne ponudi)

b) Sadržaj ponude mora biti dovoljno određen – Konvencija precizira elemente standarda . To su eksplicitno označavanje robe, te izričito i prećutno utvrđivanje količine i cijene.

c) Namjera na obavezivanje – Standardi za njeno određivanje nisu uspostavljeni u Konvenciji, šro može dovesti do problema u praksi jer se radi o unutrašnjem subjektivnom elementu.

Kada je riječ o pravnom dejstvu ponude (a to je vezanost preduzeća za svoju ponudu) treba reći da postoje razlikeu uporednim pravima u pogledu toga pa je Konvencija morala da ih prevaziđe. Prema BK «Ponuda proizvodi pravno dejstvo od trenutka kada stigne ponuđenom «Konvencija je učinila ustupak anglosaksonskom sistemu praveći razliku između povlačenja i opoziva ponude. Povlačenje ponude je slučaj kada izjava o povlačenju stigne ponuđenom prije ili u vrijeme kad i ponuda (tj. Kada ponuda još nije proizvela pravno dejstvo), a opoziv predstavlja kada izjava stigne poslije prijema ponude.Ponuda može prestati na 3 načina:

Opozivom – gašenje ponude izjavom ponudiocu Odbijanjem Zaključivanjem ugovora

Opoziv ponude nije moguć u dva slučaja:1. Izričito naznačeno da je ponuda neopoziva (često se navodi i tok trajanja ponude)2. Ako je ponuđeni razumno vjerovao da je ponuda neopoziva i ponašao se u skladu.

Bitno je napomenuti da ponuda, čak i kad je neopoziva prestaje da važi kada izjava o njenom odbijanju stigne njenom primaocu.

17. Prihvat i perfekcija ugovoraPrihvat i perfekcija ugovora - prihvat je izjava ili drugo ponašanje ponuđenog koje ukazuje na saglasnost sa ponudom i smatra se peihvatanjem. Izjava mora biti jasna i nedvosmislena. Konvencija ne određuje način odgovora na ponudu, to je prepušteno praksi, ali ako je ponudilac u ponudi odredio način davanja prihvata ona je obavezan za ponuđeno. Drugi način davanja prihvata su konkludentne radnje ( u Konvenciji najčešće navedene odašiljanje robe, te plaćanje cijene , ali postoje i druge). Treći način prihvatanja je šutnja. Ovo će se desiti kada na šutnju kao prihvat ukazuju okolnosti posla, pregovori ranije uspostavljena praksa.Kada je riječ o dejstvu prihvata, prema BK prihvat ponude proizvodi dejstvo od trenutka kada izjava saglasnosti stigne ponudiocu, a prvi uslov za to je da prihvat bude blagovremen. To uveliko zavisi od sredstva komuniciranja stranaka. Tako usmene ponude moraju biti prihvaćene odmah ( bilo da su direktne, telefonom i sl.), osim ako okolnosti posla govore drugačije. Za pisani prihvat postoje 2 rješenja:

Ako ponudilac izrtičito odredi rok, prihvat mora stići u roku Ako ponudilac nije odredio rok, prihvat mora stići u razumonom roku

41

SumedinMeđutim prema načelu dobre volje stroga pravila o blagovremenom prihvatu mogu biti ublažena i to u 2 slučaja:

1) Ponuđeni kriv za zakašnjenje – odluka o sudbini prihvata je u rukama ponudioca i on mora direktno ili pismeno obavijestiti ponuđenog o svom pozitivnom stavu (tj. Da uvažava neblagovremeni prihvat)2) Ponuđeno nije kriv za zakašnjenje – ovdje ponudilac mora obavijestiti ponuđenog i u slučaju negativnog odgovora. U slučaju pozitivnog bitno je reći da prihvat proizvodi pravno dejstvo kad je stigao , a ne kad je trebao stići.

Pored blagovremenosti koja je prvi uslov za urednost prihvata potrebno je spomenuti i sadržaj prihvata koji je drugi uslov. Sadržaj se može odrediti kao pristanak na klauzule ugovora projektovanog u ponudi. Odgovor na ponudu koji ukazuje na prihvatanje , a koji sadrži dodatke ograničenja ili druge izmjene naziva se kontraponuda. Prihvat ne smije da odstupa od bitnih elemenata ponude.

18. Perfekcija ugovora Kada je riječ o perfekciji ugovora BK kaže se da je ugovor zaključen u trenutku kada uredan prihvat stigne ponudiocu. Ako postoji više izjava sa obilježjima prihvata, tumačenjem se mora utvrditi koja od njih u konkretnom slučaju ima to svojstvo. Konvencija uopšte ne sadrži pravila o mjestu perfekcije, iako su ona veoma značajna za formu ugovora.

19. Uloga države u zaključivanju ugovora o međunarodnoj prodajiPostoje 4 načina uslovljavanja nastanka ili dejstva i ugovora:

Uslovljavanje zastupnika da potpiše ugovor zasnovan na opštem aktu pravnog lica Ugovaranje uslova između stranaka Unošenje u registre osnovane na posebnim propisima Zakonsko određivanje treće osobe kao uslova za zaključivanje ili dejstvo ugovora

Mi ćemo se bazirati na četvrtom ograničenju. Saglasnost treće osobe može biti data u vidu dozvole ili odobrenja. Razlika između ovog je što dozvoli daje državni organ prije zaključenja ugovora i ona djeluje u buduće, a odobrenje se daje naknadno. Kada je riječ o ovim administrativnim aktima bitno je znati da oni imaju različito tumačenje u uporednim pravima.

1. Njemačko pravo – dozvola mora biti pribavljena unaprijed, međutim ovo pravilo i nije tako strogo pa je moguće dozvolu pribaviti naknadno, što ukazuje na njeno retroaktivno dejstvo

2. Velika Britanija – dozvole ne utiču na punovažnost ugovora, ali stranke uređuju međusobno koje dužan da ih pribavi pa imam 2 slučaja:

ako je ugovor uslovljen dobijanjem dozvole postavlja se pitanje da li se stranka obavezala ili je samo obećala da će uložiti svu dužnu pažnju o pribavljanju dozvole

prodavac oslobođen isporuke ako može dokazati da unatoč poduzetim razumnim koracima nije usio pribaviti dozvolu.

3. U uporednom pravu, a prihvaćeni i u BiH – dozvole ne utiču na nastanak i punovažnost ugovora, da li djeluju na mogućnost njegovog izvršenja. Neblagovremeno pribavljanje dozvole značit će nemogučnost ili zakašnjenje u izvršenju ugovora one strane koja je imala dužnost da obezbijedi dozvolu. Samim tim ona snosi odgovarajuću vrstu ugovorne odgovornosti.

*Pravo BiH (ne nalazi se u postavljenim pitanjima ali u knjizi da)– Osnovni princip Zakona o vanjskotrgovinskoj politici BiH je slobodan protok robe i usluga. Moguća ograničenja

42

Sumedinpredviđena su u zakonima. Prilikom izdavanja dozvola organi vlasti BiH se pored domaćih propisa moraju pridržavati i GATT/WTO Sporazuma za izdavanje uvoznih dozvola. Vijeće ministara izdaje jedinstvene kriterije za izdavanje odobrenja za uvoz i izvoz. Ako se neki proizvod uvozi u BiH u većim količinama, apsolutno ili relativno u odnosu na domaću proizvodnju i pod uslovima pod kojim prijeti povredom domaće proizvodnje istih ili sličnih proizvoda, Vijeće ministara može na prijedlog Ministarstva VT donijeti neku od zaštitnih mjera, uključujući i dozvolu za uvoz. U Zakonodavstvu BiH postoji 5 instrumenata kojima se može ostvariti uticaj države na robnu razmjenu:a) određivanje količina koje se mogu uvesti ili izvestib) stavljanje robe na režim dozvolec) zabrana uvoza radi zaštite zdravlja stanovništvad) regionalno usmjeravanje uvoza i izvozae) privremene mjere radi otklanjanja poremećaja u VT razmjeni Ministarstva trgovine entiteta su dužna da do desetog dana tekućeg mjeseca dostave Ministarstuvu VT izvještaj o izdatim dozvolama sa precizno određenom podacima. Terminologija ZVTPBiH je različita ( dozvola, prethodna saglasnost, saglasnost). Značenje je u suštini isto. Naši zakoni ne sadrže odredbe o posljedicama propuštanja da se pribavi potrebna dozvola. Mora se razlikovati obaveza izvršavanje radnji pribavljanjem dozvole od plaćanja za to, od snošenja troškova kako administrativnih, tako i komercijalnih.Ukoliko ugovor sa stranim partnerom, prinudni propisi ili međunarodni ugovori traže da ti dokumenti budu ovjereni od bh. vlasti, ZVTPBiH zahtijeva da Ministarstvo VT to učini suhim žigom i potpisom, a nadležno ministarstvo Entiteta mokrim žigom i potpisom. Ministarsvo VT je ovlašteno da donese podzakonski akt kojim se utvrđuju subjekti, procedure i ovjera ovih dokumenata.

IV ELEMENTI UGOVORA

20. Bitni elementi ugovoraBitni elementi ugovora se dijele na propisane, određene sporazumom stranaka i one koje u određeni posao ulaze po njegovoj prirodi. Mi ćemo se zadržati samo na posljednjoj vrsti elemenata i to kod ugovora o međunarodnom prodaji po Bečkoj konvenciji.Predmet – za pradmet BK u naslovu koristi termin «roba» , no on nema isto značenje u smislu opšte ekonomske teorije. Pod robom se podrazumijeva «tjelesna pokretna stvar». Međutim nisu sve pokretne stvari obuhvaćene BK.

1. predmeti za ličnu i porodičnu potrošnju2. stvari koje se prodaju na javnoj dražbi ili drugim prinudnim putem3. HOV i novac4. brodovi, avioni5. električna energija6. stvari koje tek treba da se proizvedu (a naručilac ne daje materijal)7. stvari koje se uglavnom sastoje od pružanja usluga

dakle, predmet ugovora o međunarosnoj prodaji je tjelesna pokretna stvar:a. koja se nalazi u slobodnom ili ograničenom prometub. generička ili individualiziranac. svoja ii tuđad. postojeća ili budućae. propala

43

SumedinCijena – cijena kao vrijednosna naknada za ustupljenu stvar nije strukturalno određena u BK, stoga odgovor na pitanje da li se ona mora sastojati samo u novcu ili može biti određena u novcu i stvarima, zavisi od nacionalnog prava koje se primjenjuje kao sekundaran izvor. Kod nas je usvojen stav da se cijena može odrediti u novcu i stvarima, pod uslovom da vrijednost ne bude veća od polovine cijene.Cijena je u principu naknada vrijednosti robe, ali u međunarodnom prometu može da uključuje i druge elementa:

Troškove robnog prometa Uvozne i izvozne dadžbine Carine Ambalaža, pod određenim uslovima

Ako cijena utvrđena samo za neto težinu robe, cijena ne obuhvata vrijednost ambalaže. Bitno je reći da cjena mora biti obavezna ili bar odrediva. Postoje 3 načina određivanja cijene:1. Nacionalnim prinudnim propisima (fiksno, u rasponu, minimalna i maksimalna )2. Ugovorom ( preciziranjem svote ili korištenjem tehničkih termina kao npr “tekuća cijena”,

“razumna cijena”, fabrička cijena” i sl.3. Dispozitivni propisi sadržani u BK čl. 55 (ako cijena nije određena, odrediva smatrat će se

da su stranke pristale na cijenu koja se u trenu zaključenja ugovora redovno naplaćivala u odnosnoj trgovačkoj struci pod sličnim okolnostima) . U članu 55 BK potrebno je primjetiti nekoliko bitnih momenata:

Ne zahtijeva se postojanje više argumenata – jedan element ili stav iz pregovora su dovoljni (npr. Upućivanje na ranije ugovore, prihvatanje cjenovnika)

Redovna cijena se utvrđuje objektivno (stanje cijena u datoj struci i konkretna obilježja transakcije – npr količina, mjesto isporuke, način plaćanja i sl)

Mjesto utvrđivanja cijene nije određeno (mora se voditi računa o mjestu zakljlučivanja ugovora, ali u slučaju sukoba te cijene sa «svjetskom» posljednje će imati prednost.

Bitno je reći da BK ne rješava pitanje ko određuje cijenu principu to rade prodavac i kupac zajedno. Ako je samo jedan subjekt odredio cijenu pravna valjanost ugovora će zavisiti od nacionalnog prava koje služi kao sekundarni izvor, tako da u uporednom prava možemo izdvojiti 3 sistema:

1) ugovor ne postoji, jer nema sporazuma stranaka oko 1 od 2 bitna elementa ugovora2) (pravo USA) ugovor postoji ako je stranka koja je odredila cijenu to učinila u

granicama «razumnosti i poštenja»3) naš sistem - smatra se da cijena nije ni ugovorena i da treba promijeniti pravila koja

važe za tu situaciju.Također BK ne sadrži pravila šta će biti ako treće lice koje si odredile stranke neće ili ne može da odredi cijenu. Ovo pitanje također zavisi od nacionalnih izvora koje ponovo možemo podijeliti u tri grupe:

1. prema prvoj ugovor ne postoji2. prema drugoj treće lice imenuje predsjednik suda3. prema trećoj moraju se primjeniti dispozitivna pravila o određivanju cijene (ovdje

spada i naše pravo)Na kraju bitno je reći da ukoliko se radi o promjeni cijene, klizna skala i indeksna klauzula su apsolutno odvojene strane BK.

44

Sumedin21. Nebitni elementiKoličina – u zakonodavstvu pa i u BK sporno je da li je količina bitan ili nebitan element. Jasno je da ona kao odrednica predmeta uvjek ulazi u bitne elemente. Generalno može se reći da je količina bitan element ako na to upućuju:

Priroda stvari Okolnosti posla Sporazum stranaka

U svim drugim slučajevima ona je nebitan element. Količina u ugovoru mora biti određena ili bar odrediva. Određivanje se vrši: izričito, približno (cirka, od-do) i upotrebom tehničkih termina (cisterne, vagoni)Kvalititet – predstavja skup fizičkih, hemijskih i funkcionalnih osobina koje tu stvar čine upotrebljivom za svrhe za koje se ona uobičajno koristi. Ako je izričito ugovoreno ili ako na to ukazuje priroda stvari ili posla kvalitet može biti bitan elemenat u svim ostalim slučajevima on je nebitan elemenat. Kvalitet može biti određen:1. Nacionalnim prinudnim propisima (np.r minimalni kvalitet,propisani standardi). Bitno je reći da obaveza ovdje nastaje po osnovu nacionalnog propisa. Da bi postojala odgovornost prodavca za nesaobraznost robe prinudnim propisima potrebno da ga je kupac o tome obavijestio pa makar i bilo prećutno (dajući mu na znanje u kojoj zemlji će se roba koristiti)2. Ugovorom – postoji veliki broj načina za to:

uzrok ili model opis robe specifikacija (sačinjavanje specifikacije prema BK je obaveza kupca ali u slučaju da

on to ne uradi ili ne uradi na vrijeme to će uraditi prodavac. Prodavac mora obavijestiti kupca o specifikaciji, a ako on u razumnom vremenu ne da drugu prodavčeva ostaje važeća)

mustra tip standard tehnički termini (viđeno – odobreno i sl)

3. Dispozitivnim propisima (u nacionalnim pravima važi pravilo da ukoliko je prodavac znao za namjenu robe dužan je obezbijediti odgovarajući kvalitet, a ako ne onda je dužan obezbijediti srednji kvalitet. Ovako rješenja praktikuje i BK)

22. Transportne klauzule i ambalažaAmbalaža i transportne klauzule – ambalaža predstavlja zaštitu omot robe, kao i svaki drugo vid zaštite te iste robe. Ambalaža se u nacionalnim pravima samo izuzetno određuje prinudnim propisima, a u ostalim slučajevima ona se određuje ugovorom, običanim dispozitivnim propisima. Prema BK ako ambalaža nije ugovorena prodavac je dužan da obezbijedi uobičajnu ambalažu koja je podobna da sačuva i zaštiti robu. Tu se prije svega misli, da se treba voditi računa o uslovima transporta (roba treba da prođe neoštećena prilikom prevoza), ali i o cijeni (da transport ne bude preskup)Kada je riječ o samom plaćanju ambalaže zavisit će od toga šta je ugovoreno. Tako ako je roba određena po težini (neto), smatra se da ambalaža nije uračunata u cijenu. U ostalim slučajevima ambalaža je obaveza prodavca. Ukoliko prodavac želi vraćanje ambalaže je potrebno izričito ugovoriti. Rješenja nacionalnih prava pa i našeg se ne primjenjuju automatski u pogledu prethodnog.Kada je riječ o transportnim klauzulama i INCOTERMS – u – o tome je bila tiječ u poglavlju «B»(izvori prava), pa se toga nećemo više dotocati.

45

SumedinV OBAVEZE PRODAVCA

23. Isporuke kao obaveze prodavacaPojam isporuke - Prema haškom Jednoobraznom zakonu isporuka se sastoji u predaji stvari saobrazne ugovoru Bečke konvencije u 3. tačke odstupa od haškog Jednoobraznog zakona:

1. Ne daje se definicija isporuke već se isporuka navodi samo kao obaveza prodavaca;2. Odvojeno se reguliše distanciona i nedistanciona isporuka;3. Iz sistema prava kupca kod nesaobraznosti isporuke vidi se da se ona smatra

izvršenom i kad u svemu ne odgovara ugovoru.

Iako Bečka konvencija 1 ne definiše isporuku, mi ćemo ipak spomenuti njenu teorijsku definiciju: Isporuka predstavlja sistem pravnih i faktičkih radnji koje prodavac mora da izvrši, da bi kupac mogao steći u posjed stavri i najjače stvarno pravo na njoj. To podrazumijeva tri stvari:

a. Isporuka se mora sastojati barem iz jedne pravne i jedne faktičke radnje;b. Faktiče radnje se najčeše sastoji u stavljanju robe u posjed kupca;c. Faktičke i pravne radnje moraju biti izvršene dobrovoljno.

Za isporuku je dalje bitno reći da predmet isporuke ne mora biti identičan predmetu ugovora (on može biti širi te obuhvatati i plodove i koristi od tog predmeta). Kada je riječ o dejstvu isporuke onda se ona očitava kao prijelaz rizika sa prodavca na kupca. Još je bitno reći da se kontinentalnim pravima pravni karakter isporuke različito tumači:

a. Translativni sistem (romanska prava) – svojina prelazi na kupca zaključivanjem ugovora.

b. Tradicionalni sistem (germanski i naš) – isporuka je vezana za ....c. Mješoviti sistem (švicarski) – translativni sistem se primjenjuje za individualizovane

stavri, a tradicionalni sisitem za generičke.

Kada je riječ o isporuci potrebno je spomenuti i tri bitna modaliteta a to su: mjesto, način i vrijeme isporuke.Mjesto isporuke je geografska lokacija ili lokalitet na kojima sve radnje vezane za isporuku moraju biti završene. Za mjesto isporuke se veže: prelaz rizika, prelaz troškova. Također, mjesto isporuke određuje i tip prodaje, pa imamo: nedistancirana prodaja (prodaja na mjestu), distancirana prodaja (prodaja sa otpremom) i prodaja u mjestu opredjeljenja.Mjesto isporuke se prvenstveno uređuje ugovorom bilo izričito ili prečutno. Izričito se vrši transportnim klauzulama, a ako u ugovoru ništa nije rečeno primjenjuju se najprije običaji i praksa, a tek onda dispozitivna rješenja BK:

a. Individualizirane, generičke stvari koje se moraju izdvojiti iz mase, te buduće stvari isporučuju se u mjestu u kojem se nalaze.

b. Generička roba distanciona prodaja – stvar se predaje u mjestu u kome prvi samostalni

prevoznik djeluje ako to zahtjeva priroda transporta; ostali slučajevi distancione prodaje i nedistancione prodaje – mjesto isporuke

je mjesto u kome je prodavac u trenutku zaključenja ugovora imao sjedište.

Način isporuke obuhvata sve vrste radnji koje prodavac mora da preuzme da bi predmet isporuke stavio na raspolaganje kupcu (pregled, pakovanje, istovar). Isporuku možemo

1 dalje u textu BK – Bečka konvencija

46

Sumedinpodijeliti: Prema načinu kako se kupcu stavlja na raspolaganje: simbolična, dokumentarna i realna. Prema vremenu predaje cijele količine: jednokratna i sukcesivna.Vrijeme isporuke predstavlja trenutak ili period u kojem sve radnje vezane za isporuku treba da budu završene. Ono može biti određeno: ugovorom i to prema BK na dva načina (fiksno određenim ili iz ugovora odredivim datumom i određenim ili iz ugovora odredivim vremenski periodom – u prvom slučaju tačno se određuje datum, a u drugom period) i dispozitivnim propisima, kojima često predhode običaji i praksa.U pogledu ovih propisa BK je preuzela izvore anglosaksonskih prava, gdje će rok isporuke ukoliko nije ugovoren zavisiće od okolnosti posla. Rok počinje teći od ugovorenog datuma početka perioda ili od zaključenja ugovara. U slučaju da je kupac ovlašten da odredi datum isporuke, on o tome mora blagovremeno obavijestiti prodavca u suprotnom prodavca može dokazivati da ne odgovara za eventualnu docnju. U slučaju sukcesivnih isporuka izložena rješenja se primjenjuju za pojedine obroke, a ako to nije moguće važiće mjerodavno nacionalno pravo. Bitno je reći da će se sva izložena pravila primjenjivati samo pod uslovom poštovanja principa istovremenosti isporuke i plaćanja tj. prodavac može da zadrži robu dok ne dobije pare. Postoji još jedna situacija u kojoj prodavac bez štetnih posljedica može da zadrži isporuku:

1. obaveza nastala iz ugovora, a još nije dospjela;2. kupac ne može da izvrši bitan dio svojih obaveza iz ugovora;3. očito se vidi da će kupac izvršiti povredu ugovora nemogućnost plaćanja; 4. prodavac je dužan da odmah obavjesti kupca o obustavljanju isporuke.

24. Predaja dokumenata kao obaveza prodavacaPostoji veći broj dokumenata vezanih za ugovor o međunarodnoj prodaji koje možemo podijeliti na one koji proističu iz državne intervencije i one koji interesuju samo stranke. Privatnopravne dokumente moguće je dalje podijeliti na finansijske i robne. Robni ugovori se dijele na:

1. dokumenti koji sadrže pravo vlasništvo na robi i služe njegovom prenosu (tovarni list, skladišnica i sl.);

2. komercijalni dokumenti - olakšavaju promet robe između stranaka, kao na primjer između stranaka, između kupca i trećih lica (upustva upotrebe, uvjerenje o porijeklu robe i sl.).

Koje robne dokumente treba predati u BK nije precizirano, to je prepušteno ugovoru i trgovačkim običajima, te prinudim nacionalnim propisima. Mjesto i vrijeme predaje dokumenata najčešće se ugovara, a u slučaju da to nije učinjeno prodavac prije svega treba voditi računa o prinudim propisima, a tek poslije toga o ostalim. Bitno je napomenuti da su rokovi za predaju dokumenata jako kratki. Ako su dokumenti koji su predati nesaobrazni ugovoru (a potom su predati prije isteka roka) prodavac može da do roka ispravi nedostatke, ali samo u slučaju da se time kupcu ne prouzrokuju dodatne nepogodnsti i troškovi (pored svega ovoga kupac će i dalje imati pravo na naknadu štete ali ne i na raskid ugovora).

25. Prenos svojine kao obaveza prodavacaPrenos svojine – ovdje je samo bitno reći da BK uspostavlja obavezu prenosa svojine na kupca, ali ne reguliše način na koji će se to izvršiti. On je definisan mjerodavnim nacionalnim pravom. 26. Garancije saobraznosti isporučene robe sa ugovorom kao obaveze prodavca

47

Sumedin- Upredno pravni pregled

Kada je riječ o ovome postoje razlike u pravnim sistemima, tako:1. Kontinentalni sistem pod ovim podrazumijeva neizvršenje ili neuredno izvrešenje tj.

docnju sa isorukom ili isporuku stvari sa fizičim (to su isporuke sa neodgovarajućim kvalitetom ili količinski nedostatak) ili pravnim nedostacima.

2. Anglosaksonski sistemi slučajeve neizvršenja ili neurednog izvršenja ugovora ne dijeli prema faktičkim obilježjima, nego prema značaju za ostvarivanje ugovora.

27. Pojam saobraznosti u Bečkoj konvencijiKada je riječ o saobraznosti prema BK, da bi mogli svrstati koji to nedostaci spadaju u ”nesaobraznost isporuke”, potrebno je sistemsko tumačenje Konvencije, tako da je moguće izdvojiti sljedeće nedostatke:

1. Predaja druge stvari ili stvari drugog roda;2. Nedostaci u količini (kvantitativni nedostaci);3. Kvalitativni nedostaci (fizičke mane robe);

nepodobnost stvari za uobičajne svrhe nesposobnost za naročitu, izričito ili prećutno ugovorenu svrhu nesaobraznost sa uzrokom ili modelom

4. Nesaobraznost u pakovanju ili zaštiti robe (nije upakovana ili zaštićena na ugovoreni način).

- Garancije saobraznosti robe se definiše kao jamčenje prodavca kupcu da će isporučena roba biti saobrazna onome što je ugovoreno. Prema Konvenciji nepoštivanje ovog sa sasobom odgovornost prodavca iako možda to nije njegova krivica. Garancije saobraznosti robe ima ugovoreni karakter. da bi obaveza garancije saobraznosti robe postojala moraju biti ispunjeni uslovi dati Konvencijom, slični uslovi postoje i u BiH. Ti uslovi su:

- radi se o ugovoru o prodaji na koji se primjenjuje BK- nedostatak saobraznosti mora postojati u času prelaska rizika prodavca na kupca- savjesnost kupca- održavanje garancije saobraznosti robe sa ugovoram na snazi- potrebno je da garancija saobraznosti robe nije u ugovoru izričito ili prećutno

isključena.Ovi uslovi imaju kumulativan karakter zj. postoje istovremeno.

28. Garancija za pravne nedostatke (zaštita od evikcije) kao obaveze prodavacaKada je riječ o pravnim nedostacima BK poznaje dvije vrste:

prava ili potraživanja trećih lica (suprotno većini nacionalnih prava ne odgovara se samo za postojeća subjektivna prava trećih lica već i samo ozbiljna potraživanje kupca može da znači pravo korištenja garancije);

poseban tretman prava industrijske svojine.Tako da pravni nedostatak prema BK postoji i kada:

spriječava nedostatak prava kupca; spriječava nedostatak prava kupca u određenom obimu; onemogućavaju nastank prava kupca prema ugovoru; spriječavaju nesmetano korištenje prava prenesenih prema ugovoru.

48

SumedinNa osnovu ovoga garancija za pravne nedosttke bi značila jamčenje prodavca kupcu da preneseno pravo nema nijedan od navedenih nedostataka. Da bi obaveza za postojanje garancije postojala moraju biti ispunjena sljedeći uslovi:

1. Nesavjesnost prodavca (isključivo ukoliko je riječ o pravu industrijske svojine);2. Stvar nije prodata prinudim putem;3. Postojanje uredne reklamacije;4. Garancija nije ugovorom isključena.

29. Čuvanje robe kao obaveza prodavacaPrema BK i uporednom pravu to je zajednička odgovornost obje strane i leži na svakoj od stranaka onda kada su posjed robe i snošenje rizika na njoj podijeljeni. Prodavac je prema BK dužan u dva slučaja čuvati stavri:

1. Docnja kupca sa preuzimanjem isporuke;2. Kada kupac ne plati cijenu u skladu sa ugovorom (kod istovremene isporuke i

plaćanje).Čuvanje robe prodavac može da obavi na više načina: sam čuva robu pažnjom dobrog privrednika, na tošak i rizik kupca; dati robu nekom trećem na čuvanje u skladištu (Konvencija ne određuje kome, ali se to radi ako su troškovi čuvanja manji); prodaja robe koja se vrši u dva slučaja, i to: roba podložena brzom kvarenju i ako njeno čuvanje iziskuje nerazumne troškove. Prodavac o prodaji prema BK može, ali ne mora obavijestiti kupca.

30. Ostale obaveze prodavcaNajčešće se navode sljedeće:

pakovanje robe; obavještavanje druge strane o relevantnim činjenicama; otprema robe; transportno osiguranje.

Otprema robe se ugovara ili rješava transportnim klauzulama, a ako to slučaj slijede dispozitivna pravila BK:

1. prevoz se organizuje do mjesta opredjeljenja (mjesto gdje prelazi rizik);2. prodavac mora zaključiti sve potrebne ugovore za prevoz (ugovor o špediciji,

osiguranju, sladištenju);3. vrsta prevoza zavisi od okolnosti posla;4. uslovi ugovora moraju biti uobičajni za tu vrstu prevoza.

Obaveza osiguranja leži na prodavcu ako je izričito ugovorena ili na nju upućuju transportne klauzule. Ona se tada ravna prema sporazumu stranaka i pravilima osiguranja. Zato je BK regulisala samo obaveze prodavcaako nije dužan da robu osigura. On je tada, naime, dužan da kupvu dostavi sve potrebne dokumente da bi on to mogao izvršiti

VI OBAVEZE KUPCA

31. Davanje specifikacije kao obaveza kupcaSpecifikaciona prodaja je posebna vrsta prodaje, a njen pravni režim u BK i ZOO je gotovo identičan. Pod specifikacijom se podrazumijeva ugovorni uglavak ili jednostrana izjava jedne od stranaka kojom se bliže određuje ”oblik mjere i druga obilježja robe”. iako BK ne govori o obimu i tehnici određivanja obilježja robe, ali oni moraju biti detaljniji od obične ugovorne klauzule kojom se bliže definiše predmet posla.

49

SumedinKupac je dužan da specifikaciju obezbjedi do ugovorenog datuma. Ako on nije označen u ugovoru onda do isteka razumnog roka koji zavisi od okolnosti posla. Nepoštivanje ove obaveze daje pravo prodavcu da sam sačini specifikaciju te da o pojedinostima specifikacije obavijesti kupca. Ako kupac ne pošalje izmjenjenu ili novu specifikaciju i nakon ovoga smatra se da je prodavčeva specifikacija važeća.

32. Provjera saobraznosti kao obaveza kupcaPojam i značaj provjere - Provjera (ne)saobraznosti je sistem pravnih i faktičkih radnji kojim se utvrđuje da li isporučena roba odgovara onome što je ugovoreno. Prema BK ova obaveza je uslov za valjano reklamiranja i jedna od pretpostavki očuvanja prava na naknadu štete. Provjera saobraznosti sadrži sljedeće modalitete:

Vrijeme provjere – može biti određeno prinudnim propisima, ugovorom, odnosno dispozitivnim propisima. Kada je riječ o prinudinim propisima regulativa velikog broja zemalja zahtjeva da se roba provjeri prije otposlenja. U postupke obavezne kontrole robe spada i granična kontrola. Sve vrste prinudnih propisa su pod snažnim uticajem GATT/WTO. Vrijeme provjere koje se određuje ugovorom i dispozitivnim propisima moguće je razmatrati sa dva stanovišta:

1. Kada je prodavac nesavjestan (nesaobraznost mu je bila poznata ili nije mogla biti nepoznata, a on ih nije otkrio kupcu) – tada vrijeme provjere nije ničim ograničeno;

2. Prodavac je bio savjestan – u sklopu ovoga moguće je razmatrati dva slučaja:

Nedostatak bio vidljiv u vrijeme pregleda robe – prema BK pregled je potrebno izvršiti u što je moguće kraćem roku u zavisnosti od okolnosti posla, a u praksi BK najčešće vrijeme provjere veže za vrijeme isporuke. Međutim BK ima nekoliko specifičnih rješenja u ovom pogledu, i to:

a. Kod distancione prodaje pregled se može odgoditi do stizanja robe u mjesto opredjeljenje (vrijeme pregleda se odgađa za period transporta te kupac mora dokazati da nedostatak nije nastao za vrijeme prevoza već prije). Ovdje je neophodno spomenuti nekoliko momenata: razlikovanje pregleda o izvršenju ugovora o prodaji od pregleda kod ugovora o prevozu, stranke mogu vrijeme pregleda uvijek ugovorno regulisati, ako nije ugovoreno kupac ima pravo izabira opcije mjesta i vremena pregleda i posljenji momenat je da kupac ima obavezu da umjesto opredjeljenja pregleda robu ”u što kraćem roku”.

b. Kod reekspedicije pregled može da se odgodi ”da prispjeća robe u novo mjesto opredjeljenja”

c. Istovremenost isporuke i plaćanja – pregled se može odgoditi dok prodavac kupcu ne stavi na raspolaganje dokumenta na osnovu kojih se može raspolagati sa robom.

Kod skrivenih nedostataka provjera se može izvršiti u krajnjem roku od 2 godine računajući od dana stvarne predaje robe kupcu, izuzev kada je taj rok nesagčasan ugovorenim garantnim rokom.

Mjesto provjere prema BK ono direktno zavisi od vremena provjere, tako da ono može imati: mjesto isporuke, mjesto predaje prvom prevozniku (distanciona prodaja generičke robe), mjesto opredjeljenja, konačna destinacija kod reekspedicije i mjesto gdje se stavri nalaze (kod skrivenih nedostatak).

50

SumedinAnaliza texta BK težište stavlja na mjesto opredjeljenja, ali zbog toga što je međunarodna prodaja najčešće distancionog karaktera veoma je prisutno da bude mjesto predaje robe prvom prevozniku.

Način provjere predstavlja sve vrste radnji koje je kupac dužan da preuzme radi provjre saobraznosti isporuke. Način pregleda zavisi od vrste stavri i sporazuma stranaka, pa mu BK ne posvećuje posebnu pažnju. Međutim, sistemskim tumačenjem BK se može utvrditi da su za način pregleda prvenstveno mjerodavni poslovni običaji, a ako njih nema kupac treba da ispita robu na razuman način. U vezi sa načinom provjere postoje tri bitna momenta:

1. Kod načina provjere treba razlikovati tehničke do društvenih procedura;2. Ako je način provjere utvrđen ugovorom ili prinudnim propisima, onda se to mora

striktno poštovati;3. Postupak provjere se danas često koristi kao način isključivanja ili ograničavanja

odgovornosti prodavca.

33. Prijem isporuke kao obaveza kupcaTo je sistem pravnih i faktičkih radnji koje kupac mora obaviti da bi omogućio prodavcu da izvrši isporuku te da bi on sam preuzeo robu. Sastoji se od jedne faktičke i jedne pravne radnje. U uporednim pravima pravna priroda preuzimanja isporuke je sporna, naročito u pogledu toga da li je to pravo ili obaveza kupaca. Kod nas u BIH prihvaćeno je drugo mišljenje. Koje su to radnje koje kupac mora obaviti često su naveden u ugovoru ili u drugim izvorima, a ako ne onda dispozitivno pravilo glasi da je kupac mora da obavi sve radnje koje se razumno od njega očekuju.

34. Čuvanje robe kao obaveza kupcaVeć je navedeno da je to obaveza i jedne i druge strane te za ovu obavezu važe ista pravila kao i za prodavca. Specifičnost ipak postoji, a vezana je za pravo kupca da odbije robu, pa imamo dvije situacije:

1. Prva ima opšti karakter – kad god je kupac ovlašten da odbije robu koja se već nalazi u njegovom posjedu, dužan je da preuzme sve mjere da je čuva.

2. Druga, kod distancione prodaje – kupac je u mjestu opredjeljenja dužan da preuzme robu za robu prodavca, ako su ispunjeni uslovi iz BK, i to sljedeći:

preuzimanje robe moguće bez plaćanja; preuzimanje i čuvanje robe ne prouzrokuju kupcu dodatne troškove; preuzimanje i čuvanje robe ne prouzrokuju kupcu dodatne nepogodnosti; prodavac nema u mjestu opredjeljenja lice ovlašteno da preuzme robu.

35. Plaćanje cijene kao obaveza kupcaPojam plačanja i izvori prava - To je glavna obaveza kupca i prema BK. Predstavlja (obavezu kupca da plati cijenu) preuzimanja mjera i ispunjenja formalnosti predviđenih ugovorom ili zakonima i propisima da bi se omogućilo izvršenje plaćanja. U obavezu plaćanja ulaze: cijena predmeta prodaje, izdaci robnog prometa i troškovi plaćanja.Da bi prodavac došao u posjed novca, kupac mora izvršiti niz radnji uređenih prinudim i dispozitivnim propisima. Ako ništa nije ugovorenomjerodavni su propisi zemlje iz koje se plaćanje vrši. Pored ovoga kupac treba da zadovolji i propise zemlje u koju se plaćanje vrši

51

Sumedin(npr pribavljanje dozvole za plaćanje, otvaranje akreditiva i sl.). Od izvora vezanih za plaćanje na prvom mjestu je BK, potom bilateralni ugovori, devizno zakonodavstvo i podzakonski akti, a na poslijednjem mjestu je mjerodavno domaće pravo.

Način plaćanja – on obuhvata instrumente plaćanje, a u BK nije konkretno regulisan, pa se primjenjuju međunarodna regulativa i mjerodavno državno pravo. Najčešći instrumenti plaćanja su: nalog, dokumentarni akreditiv i izdavanje i prijenos mjenice i čeka. Bitno je naglasiti da Zakon o deviznom poslovanju zahtjeva da se platni promet sa inostranstvom odvija putem banaka. Kao specifičan instrument plaćanja pojavljuje se plaćanja robom gdje se otvara niz pitanja:

1. nacionalna prava u pogledu ovoga nisu saglasna (da li se to može ili bar djelimično);2. ako je takvo plaćanje unaprijed ugovoreno, postoji specifičan posao – razmjena (barter

ili kompenzacija).

Bitno je reći da su spoljnotrgovinski efekti zahtjevali da se barter evidentira. Taj zadatak je kod nas povjeren ministarstvima trgovine entiteta, a postupak uređen posebnim upustvima Vijeća ministara. Preduzeće je dužno u slučaju ovakvog posla obavjestiti ministarstvimo trgovine entiteta (o vrsti , vrijednosti robe).

Mjesto plaćanja to je lokacija ili lokalitet na kojem sve radnje vezane za plaćanje moraju biti završene. U uporednom i našem pravu dominiraju tri principa određivanja mjesta plaćanja:

obaveza je donosiva; nalazi se pod uticajem pravila o vremenu i načinu plaćanja; vezana je za princip uzajamnosti ispunjenja.

Troškove plaćanja u principu snosi kupac, dok prodavac snosi povećane troškova usljed premještanja svog sjedišta. Sistemskim tumačenjem BK mjesto plaćanja je sjedište prodavca koje je imao u trenutku zaključenja ugovra. Kada je plaćanja ugovoreno uz isporuku ili predaju dokumenata onda je to mjesto urečenja robe. Kod distancione prodaje ovo će biti slučaj samo u ako prevoznik ima ovlaštenje da naplati potraživanja od kupca. Ako se plaćanje vrši dokumentarnim akreditivom, onda je to mjesto gdje banka (koja je odobrila akreditiv) ima sjedište.

Vrijeme plaćanja predstavlja trenutak ili period kada sve radnje vezane za plaćanje moraju biti završene. Rješenja BK u pogledu ovoga su analogna nacionalnim pravima. Izuzetak ipak postoji: kada se dan plaćanja utvrdi ne samo ugovorem nego i na osnovu izloženih rješenja konvencije, kupac je dužan platiti bez posebnog zahtjeva ili neke druge formalnosti od strane prodavca.Vrijeme plaćanja se najprije određuje ugovorom. Posebno je interesantno ako se plaćanje vrši prije isporuke....se koriste. Klauzula kojima se to čini (C.B.D. Cash before Delivery). Ovo možemo posmatrati dvojako:

1. Ako domaće lice vrši ovako plaćanje ZDP od njega zahtjeva da preuzme robu u roku od 90 dana.

2. Ako plaćanja obavlja nakon isporuka onda je preduzeće dužno prema ZDP da to izvrši u roku od 90 dana.

Ako vrijeme plaćanja nije ugovoreno onda to znači da kupac plaća kad mu se roba stavi na raspolaganje ili dokumenti vezani za robu.

52

SumedinVII PRIGOVORI ZBOG NESAOBRAZNOSTI

36. Obavještenja i prigovori zbog nesaobraznosti Na samom početku je veoma važno da razlikujemo obavještenje od prigovora. Ako se informacije i pravne posljedice u obavještenju odnose samo na obavezu naknade štete u slučaju nedavanja ili neblagovremenog davanja istog, onda govorimo o obavještenju. Prema BK postoji više ovakvih slučajeva:

a) obavještenje kupca da je roba otpremljena radi isporukeb) obavještenje jedne strane drugoj da će odgoditi izvršenje svojih obaveza jer se vidi da

druga strana neće izvršiti bitan dio svojih obavezac) obavještenje jedne strane drugoj da će raskinuti ugovor iz istih razloga kao pod b)d) obavještenje jedne strane drugoj o nastupanju više sile koja je onemogućila ispunjenje

obaveze

Kada je riječ o prigovoru pod njim smatramo izjavu ugovorenog povjerioca kojom on ukazuje dužniku na činjenicu da ugovor ne smatra izvršenim ili pak djelimično izvršenim, te se u skladu s tim namjerava koristiti svojim pravilima koja mu po osnovu toga pripadaju. BK poznaje dva slučaja prigovora, a to su:

1. Prigovor o nesaobraznosti robe2. Prigovor zbog postojanja pravnog nedostatka

37. Reklamacija/obavještenje o nesaobraznosti robePrigovor ili reklamacija je pomoćni pravni posao kojim kupac obavještava prodavca da ispručena roba po njegovom mišljenu i nalozima ima materijalni nedostatak, te da se u pogledu namjerava koristiti svojim pravima.

Sadržaj reklamacije – on je određen BK, te obuhvata prirodu nedostataka što znači da nije dovoljna samo izjava o postojanju nedostataka iako je dovoljno česta i sama izjava ako je potkrepljena odgovarajućim izjavama i dokumentima. BK ne traži da kupac pozove prodavca da se uvjeri u postojanje nedostatka, kao što to čini naš ZOO.Vrijeme reklamacije – ako je prodavac bio nesavjestan, kupac može reklamaciju poslati bez vremenskih ograničenja, ali u suštini tada relamacija nije ni potrebna. Kada je prodavac savjestan vrijeme reklamacije zavisi od toga da li je nedostatak bio vidljiv ili ne. Vidljiv nedostatak mora biti reklamiran u razumnom roku od trenutka kada ih je kupac otkrio ili trebao otkriti. Skriveni nedostaci se reklamiraju u dva roka:

a. Subjektivnom – razumnom roku po otkrivanja ili kad ih je trebao otkritib. Objektivnom – najkasnije dvije godine od dana predaje robe. Ovaj rok je prekluziran

pa ne podliježe produživanju i prekidu.

Mjesto reklamacije – BK ne sadrži rješenja o ovome ali se sistem tumačenjem može utvrditi da je to u skladu sa teorijom odašiljanja, sjedište kupca određeno kao mjesto reklamacije.

Način reklamacije također nije posebno regulisan, a zavisi od vrste prodaje i njenih modaliteta (distanciona i nedistanciona prodaja), kao i od poslovnih običaja i prakse.

Osnovno dejstvo uredne i blagovremene reklamacije je očuvanje prava na popravljanje štete. Propuštanje reklamacije ili njeno zadocnjelo slanje znači gubitak tog prava. Međutim, ako

53

Sumedinkupac ima ”razumno” opravdanje, što nije poslao reklamaciju, može sniziti cijenu ili zahtjevati naknadu štete, izuzev izgubljene dobiti.

38. Prigovor/obavještenje o pravnim nedostacimaTo je izjava kupca kojom obavještava prodavca da pravo koje se odnosi na prenesene stavri nije u potpunosti ili nikako konstituisano. BK odstupa od rješenja poznatih u nacionalnom pravima. U osnovi njegovog koncepta leži izjednačavanje prigovora o postojanju materijalnih nedostataka sa ovim prigovorom. Prema BK reklamacija mora da sadrži prirodu pravnog nedostataka. Nedostatak, dakle, mora biti označeno po vrsti, ali i ne samo to, već ukoliko je to moguće navesti i treće lice koje osporava kupčeva prava. Prigovor mora biti upućen prodavcu u razumnom roku pošto je kupac saznao za postojanje takvog prava. Izostavljanje prigovora ili njegovo neblagovremeno slanje znače gubitke prava kupca, ali samo prema savjesnom prodavcu. Nesavjestan prodava odgovara za nedostatke bez obzira što je reklamacija izostala, i bitno je reći da u slučaju pravnih nedostataka ne postoji ni dvogodišnji prekluzivni rok, zbog toga što se pravni nedostaci otkrivaju kasnije nego materijalni. Određivanje zastarjelosti je prepušteno državnom poretku na koje uputi MPP. Bitno je reći da kupac ne gubi sva svoja prava u slučaju da se radilo o savjesnom prodavcu, a da nije poslata raklamacija. Naime, kupac ima pravo na snižavanje cijene srazmjerno nedostatku, ili na naknadu štete ali ne i izgubljene dobiti.

VIII SISTEM ODGOVORNOSTI U BK

39. Povreda ugovora u Bečkoj konvencijiKontinentalni sistem pa i naš dijele povredu ugovora prema faktičkim obilježjima. Najvažniji kriteriji su obim i način povrede, a često i značaj povrede. Povrede ugovora dijelimo:

1. potpuno neizvršenje ugovora (prepuštanje neke ili svih ugovornih obaveza);2. djelimično neizvršenje ugovora (prepuštanje neke ili izvršenje svih ugovornih

obaveza);3. za docnjenje;4. neuredno izvršavanje dužnosti ugovorene strane (povreda modaliteta).

Kontinentalni sistem usljed ovakvih povreda smatraju da nevina strana može tražiti naknadno ispunjenje (uz naknadni rok) ili naknadu štete. Ako se ugovor ne ispuni i uz naknadni rok može se tražiti raskid ako već po zakonu nije uslijedio.Anglosaksonski sistemi koriste termin “prekršaj ugovora” koji se dešava kada strana odbije ili propusti da izvrši jednu ili više obaveza. Prekršaj se pojavljuje u tri oblika:

1. neispunjenje ugovorene obaveze u roku;2. izričita izjava da se ugovor neće ispuniti data od dužnika ;3. dovođenje dužnika u situaciju da ne može ispuniti ugovor i to sopstvenim radnjama.

U slučaju ovih prekršaja nevina strana može da ostane pri ugovoru i traži naknadu štete. Ako druga strana izričito izrazi da neće ispuniti obaveza ili ako je prekršaj “vitalan” za ugovor, nevina strana može raskinuti ugovor. Pri određivanju da li je prekršaj vitalan ili ne sudska praksa je niz metafora kojim se ovo utvrđuje (prekršaj koji sprečava bitno izvršenje ugovora je razlog za raskid – u svim drugim slučajevima prekršaj nije vitalan za ugovor).BK svoje polazište zasniva na anglosaksonskom sistemu te povrede ugovora dijeli na bitne i nebitne. Prema BK povrede ugovora je bitna ako se njome prouzrokuje zakva šteta drugoj strani da je lišava onog što je opravdano očekivala od ugovora, osim ako takvu posljedicu nije predvidjela strana koja čini povredu.

54

Sumedin40. Pojam i principi odgovornosti u Bečkoj konvencijiOdgovornost predstavlja jednostrani obavezni obligacioni odnos gdje jedno lice (oštećeni ili povjerilac) ima pravo da od dužnika tražiti radnju popravljanja štete (u novcu ili u naturi), a druga strane ima obaveze da to učini. Ona može nastati povredom ugovora ili bez prethodne postojanja imovinskog odnosa (građanski delikti). Za ovo nacionalna prava imaju niz posebnih rješenja:

1. Prema BK odgovornost ima ugovornu prirodu. Odgovornost za deliktne štete je prepuštena nacionalnim pravima. Razlike između ove dvije nije samo akademska već i ta što teret dokazivanja leži na dužniku (štetniku), a druge na oštećenom.

2. Prema BK u osnovu sistema odgovornosti leži prekršaj ugovora, odnosno njegovog prekršaja.

3. BK u posebnim odsjecima uređuje sredstva kojima raspolaže kupac u slučaju povrede obaveze od strane prodavca, analodno važi I za prodavaca, ako postoje neke zajedničke odredbe.

4. BK je posebno uredila najvažnije slučajeve povrede ugovora. Na ostale obaveze se primjenjuju opšta pravila sadržane u zajedničkim odredbama o odgovornosti obje strane.

5. I kontinentalni i anglosaksonski sistemi odgovornost ugovorenog dužnika zasnivaju prema krivici. Ona se sastoji od elemenata svijesti i volje, a znači propuštanje pažnje koja se očekuje od stručnjaka ili zanemarivanjem pažnje koja se razumno očekivala od dužnika.

6. U slučaju povrede ugovora se ne raskida po samoj Konvenciji. Uvijek je potrebna i posebna izjava povjerioca kao nevine strane.

7. Obeštećenje se vrši kombinacijom alternativnih i kumulativnih vidova naknade. Oni se mogu sastojati u novcu i naturi – što je ustupak kontinentalnim sistemima.

IX ODGOVORNOST PRODAVCA

41. Odgovornost za docnju sa isporukom kao odgovornost prodavca

Sistem odgovornosti za docnju sa isporukom

Docnja sa isporukom je neisvršenje svih radnji predaje robe u ugovorenomroku ili roku određenom BK (Bečkom konvencijom). Docnja je činjenica, sa stanovništva odgovornosti kvalifikuje se kao štetna radnja povrede ugovora. Odgovornost za docnju je odnos koji nastaje izazvan štetnom radnjom. Prema članu 45 BK, kupac za bilo koju povredu obaveza prodavca može:

- koristiti se pravom predviđenim članovima 46-52- zahtjevati naknadu štete predviđene članovima 74-77- zahtjevati naknadu štete «iako se poslužio drugim sredstvima»

Rješenja BK su veoma slična u uporednom pravu kada je riječ o ovom pitanju. Sistem prava kupaca u slučaju docnje sa isporukom zavisi od:

a) vrste isporuke

55

Sumedinb) Karakter roka, tj. karakter povrede ugovora docnjom sa isporukom.

Prema načinu predaje stvari isporuka može biti realna, dokumentarna i simbolička. Po kriteriju vremena isporučivanja cijele količine isporuke, isporuka može biti jednokratna i sukcesivna. Prema značaju povrede ugovora docnjom sa isporukom, isporuka može biti fiksna ili nefiksna.

Odgovornost za docnju sa jednokratnom isporukom

Prava kupaca po osnovu ovoga mogu se svrstati u 4 grupe:1. Zahtjev za izvršenje isporuke u naknadnom razumnom roku2. Raskid ugovora3. Popravljanje štete izazvane bilo docnjom, bilo raskidom i4. Restitucija eventualno plačenih iznosa.

Zahtjev za izvršenje isporuke se podnosi uz davanje dodatnog razumnog roka za izvršenje (to nije cjelovit rok za izvršenje isporuke, već vrijeme koje je potrebno urednom prodavcu da isporući već pripremljenu robu). Raskid ugovora je veoma složen i BK predviđa 2 osnovne situacije:Prva je raskid ugovora prije dospjelosti obaveza. Ako je prije datuma izvršenja ugovora jasno da će jedna strana izvršiti bitan prekršaj ugovora, druga strana može izjaviti da raskida ugovor. Postoji više uslova za koje ovo važi, i ti uslovi moraju biti ispunjeni kumulativno:

a) obaveza druge strane nije dospjelab) postoji bitna povreda ugovorac) buduća bitna povreda mora biti «jasna»d) ako vrijeme dozvoljava, povjerilac mora dužniku dati «razumno obavještenje o

namjeri raskida, kako bi dužnik, mogao da pruži adekvatna sredstva obezbjeđenja urednog ispunjenja

e) izjava povjerioca (kupca) o raskidu.Ako je izjava o raskidu učinjena, rokovi zastare poćinju teći od onog datuma na koji je izjava o raskidu učinjena drugoj strani.Druga situacija se odnosi na raskid ugovora uopšte (naročito zbog neblagovremene isporuke). Dvije varijante:I varijanta – Ugovor se raskida prije nego je prodavac isporučio robu.- docnja predstavlja bitnu povredu ugovora, raskid odmah slijedi- docnja ne predstavlja bitnu povredu ugovora, raskid je moguć tek poslije poslije bezuspješnog proteka naknadnog roka za isporuku tj prvo davanje naknadnog roka za itvršenje pa tek onda raskid ugovoraII varijanta - prodavac izvršio isporuku sa zadocnjenjem. Kupac i ovdje može da raskine ugovor ako izjavu o raskidu ugovora da u razumnom roku računajući od trenutka kada je saznao da je isporuka izvršena.Popravljanje štete izazvane bilo docnjom, bilo raskidom ugovora predstavlaj složen sistem obaveza prodavca, odnosno prava kupca. Sistem naknade je u BK postavljen sa obštim pravilima reparacije. Kod naknade štete postoje dvije situacije: docnja i raskid. Ako isporuka bude izvršena u razumnom roku, kupac ima pravo na naknadu štete, koja se sastoji u nadoknađivanju proste štete i izgubljene dobiti. Kod raskida ugovora kupac također ima pravo na naknadu stvarne štete kao i izgubljene dobiti kao jedinog reparatornog zahtjeva. Ukoliko se koristi drugim pravima koja stiče raskidom ugovora, naknadom štete u novcu se koristi samo da bi postigao potpuno obeštečenje. Ostala prava koja su kupcu na raspolaganju:

- naknada u razlici u cijeni- kupovina radi pokrića

56

SumedinKao posljednja alternativa kupca, spominje se restitucija tj. vračanje koje je moguće samo uz vračanje stvari koje su preuzete i pri tome su stvari nepotrošne ili nepromjenljive.

Odgovornost za docnju sa sukcesivnom isporukom

U načelu rješenja za ovu situaciju vezano je sa rješenjima za jednokratnu isporuku mada ima specifičnosti vezanih za raskid ugovora. Ona se razlikuje prema tome da li je količina bitan ili nebitan element ugovora, odnosno da li docnja sa isporukom obroka predstavlja ili ne predstavlja bitnu povredu ugovora. Kada je količina nebitan elemenat ugovora:

1. docnja sa isporukom obroka predstavlja bitnu povredu ugovora-kupac može bet davanja dodatnog roka raskinuti ugovor ali samo za obrok sa kojim je prodavac u docnji. Izjava o odustanku je potrebna.

2. docnja sa isporukom obroka nije bitna povreda ugovora, ali kupac može osnovano zakljućiti da će «doći do bitne povrede ugovora u odnosu na buduće isporuke», kupac u razumnom roku može dati izjavu o raskidu za buduće obroke.

Kada je količina bitan elemenat ugovora (kada postoji međuzavisnost svih obroka), kupac može izjaviti da ugovor raskida u cjelini (za već primljene i buduće obroke).

Čišćenje od zadocnjenja

Naknadno ispunjenje obaveze od strane prodavca, bez zahtjeva kupca. Za vršenje ovog prava prodavca predviđeni su brojni uslovi:

a) naknadnu isporuku prodavac mora da izvrši o svom troškub) potrebno je da kupac nije raskinuo ugovorc) naknadna isporuka mora se vršiti bez nerazumnog odgađanjad) naknadna isporuka mora se vršiti bez nerazumnih nepogodnosti za kupcae) naknadna isporuka ne smije stvoriti neitvjesnost kod kupca u pogledu mogućih

budućih troškova.Svi ovi uslovi moraju biti zadovoljeni kumulativno. Obavještenje prodavca o naknadnom izvršenju ugovora sadrži zahtjev kupcu da prodavcu saopšti svoju odluku i on djeluje samo ako ga je kupac primio.

42. Odgovornost za nesaobraznost stvari i prava ili potraživanja trećih lica kao odgovornost prodavca

Sistem odgovornosti za nesaobraznost

Kada se povreda ugovora manifestuje kao vidljiv nedostatak saobraznosti, rokovi zastarjelosti zahtjeva za popravljanje štete poćinju teći od momenta isporuke, odnosno od trenutka u kome je roba ili stvarno uručena kupcu ili od onog u kome je kupac odbio da primi ponuđenu robu. Rok zastare u slučaju skrivene nesaobraznosti teče od momenta u kome se nedostatak mogao otkriti. Uslov za to je neizvjesnost prodavca. Nedostatak nesaobraznosti, kao i docnja može da predstavlja bitnu ili nebitnu povredu ugovora. Zato je i sistem odgovornosti isti kao i kod docnje. Uslovi za nastanak odgovornosti za nedostatak saobraznosti su: uredno utvrđivanje posrojanja nesaobraznosti pregledom robe i uredna reklamacija.

Prava kupaca kada ostaje pri ugovoru

Ako kupac ostaje pri ugovoru, prema Bk kupac ima slijedeće opcije:

57

Sumedina) zamjena robeb) otklanjanje nedostatakac) srazmjerno sniženje cijenad) naknada štete koja nije pokrivena nekim od predhodnih ovlaštenja.

Pravo kupca na zamjenu robe je ograničeno i pravno i faktički. To je moguće samo za stvari određene po rodu. I kada je to slučaj, BK postavlja brojne uslove:

1. Zamjena se ne može tražiti ako se kupac počeo koristiti drugim odštetnim pravom2. Nedostatak predstavlja bitnu povredu ugovora3. Zahtjev mora biti postavljen blagovremeno4. Kupac može zahtjevati zamjenu samo ako stvari može vratiti u istom stanju u kome ih

je i primio. Postoje još tri napomene za zamjenu:

1. zamjena se može tražiti kao sekundarno rješenje-onda kada popravak stvari ne uspije2. kupac može zahtjevati naknadu ostalih šteta i kad zamjena bude uredno izvršena3. ako je ugovor raskinut, kupac mora prodavcu naknaditi sve koristi koje je imao od

stvari koja se djelimično ili u cjelini vrača.

Popravak stvari je ograničeno na isti način kao i ovlaštenje na zamjenu. Popravak mora biti tehnički moguć s obzirom na prirodu stvari i na osobine nesaobraznosti. Zahtjev za popravku mora biti razuman sa stanovništva prodavca po BK. izbor kupca se može smatrati nerazumnim ako je otklanjanje nedostataka nesrazmjerno skupo. Također ovaj zahtjev mora biti upućen u reklamaciju, bilo u razumnom roku poslije nje.

Srazmjerno sniženje cijene-prema Bk kupca stavlja u izrazito povoljan položaj, povoljniji čak od onog koji ima po pojedinim nacionalnim pravima. On ga može vršiti samostalno u odnosu na prodavca i sud. Vremenska ograničenja ne postoje. Kupac se ovim pravom ne koristi kada je prodavac prije ili poslije isporuke otklonio nesaobraznost, kao ni onda kada je odbio da primi isporuku. Najveći problem kod ovog prava je utvrđivanje sniženja cijena. U uporednom pravu postoje tri metoda, i to: razlika između vrijednosti stvarno isporučene robe i vrijednosti naznačene u ugovoru. Na ovo sniženje cijena kupac ima pravo i kada je prodavac oslobođen odgovornosti za neizvršenje ugovora i obaveza naknade štete.

Pravo na naknadu štete je dopunsko pravo za slučaj da se kupac koristio nekim od predhodnih prava. prema BK ovo pravo se može koristiti i samostalno.

Prava kupca kada raskida ugovor

Ako je nesaobraznost bitan prekršaj ugovora, kupac može da raskine ugovor. Uprkos činjenici da je izvršena bitna povreda ugovora, kupac može odustati od ugovora samo pod uslovima sa u razumnom roku izjavi raskid ugovora. taj razuman rok teće:

a) pošto je kupac saznao ili morao saznati za nedostatakb) od isteka dodatnog roka koji je kupac dao prodavcu za uredno izvršenje

obaveze ili pošto je prodavac izjavio da neće izvršiti urednu isporukuc) po isteku svakog dodatnog roka koji je prodavac odredio kupcu, a koji se tiče

izjave kupca o prihvatanju ili odbijanju izvršenja ugovora

u ovim slučajevima rokovi zastarjelosti potraživanja po osnovu naknade štete poćinju teći od dana u kome su potraživanja dospjela, a to znači od dana u kome je izjava o raskidu stigla

58

Sumedinprodavcu. Ukoliko nesaobraznost nije bitna povreda ugovora, kupac nema pravo da ugovor raskine. tada se koristi pravima naknade štete.

X ODGOVORNOST KUPCA

43. Odgovornost za docnju sa prijemom isporuke kao odgovornost kupca

Sistem odgovornosti za docnju sa prijemom isporuke

Pravni tretman docnje sa prijemom isporuke unutar kontinentalnih sistema zavisi da li pojedini poredak spada u translativne ili tradicionalne. Kod translativnih (romanskih prava) prijem isporuke je pravo kupca i zato se prodavac može osloboditi obaveze deponovanjem stvari kod trećih lica, sa ili bez dozvole suda. Slično je i u švajcarskom pravu. U tradicionalnim sistemima prijem isporuke je obaveza kupca.bečka konvencija usvaja anglosaksonski režim gdje se odbijanje isporuke smatra prekršaj ugovora. U slučaju docnje sa prijemom isporuke prodavac ima tri grupe prava:

1. ostati pri ugovoru i tražiti njegovo uredno ispunjenje, tj. prijem isporuke2. raskinuti ugovor i 3. tražiti naknadu štete.

Kada se prodavac koristi ovim sredstvima, sud ili arbitraža ne može kupcu odobriti produženje roka.

Pojedina prava prodavca

- prodavac kupcu može dati naknadni rok za izvršenje obaveze. Dok taj rok traje i dok kupac unutar njega ne izjavi da neće primiti isporukum prodavac ne može dati izjavu o raskidu ugovora

- prodavac ima pravo na raskid ugovora. Ovo pravo može biti anticipativno ili naknadno. Naknada je determonisana sa dva faktora i to: da li se radi o bitnoj ili nebitnoj povredi ugovora, a potom da li je kupac cijenu platio ili nije. kod bitnih povreda prodavac može odmah raskinuti ugovor, davanjem posebnog obavještenja. Ako je docnja sa prijemon isporuke nebitna povreda ugovora, ugovor se može raskinuti izjavom prodavca tek pošto bez uspjeha protekne naknadni rok razumne dužine. Vršenje ovih prava nije ničim uslovljeno ukoliko kupac nije platio cijenu. ali ako je cijena plačena, prodavac gubi pravo na raskid ukoliko to nije učinio kod docnje sa prijemom isporuke, prije nego je saznao da kupac ipak primio isporuku.

- prodavac ima pravo na naknadu štete. Ovo pravo postoji paralelno sa ostalim pravima.

44. Odgovornost za docnju sa plaćanjem kao odgovornost kupca

Sistem odgovornosti za docnju sa plačanjem

Docnja sa plaćanjem postoji kada kupac ne izvrši svoju dospjelu obavezu isplate cijene. Postupak ostvarivanja prava prodavca na naplatu cijene različito je uređen u kontinentalnim sistemima. Ako ugovor šuti, tarnslativni sistem zahtjeva sudsku opomenu za plačanje. U tradicionalnim sistemima dovoljna je bilo kakva opomena koju daje prodavac, pa čak i privatna. BK odstupa po ovom pitanju od nacionalnih prava, kontinentalnih i anglosaksonskih. BK izjednačava režim odgovornosti povrede sa ostalim povredama kupaca, a potom ne pravi razlikuizmeđu situacija u kojima kupac nije postao vlasnik robe ili jeste. Osnovni princip koji dominira obavezom plačanja jeste jednovremnost isporuke i plaćanja.

59

SumedinProdavac može odbiti isporuku ako postane jasno da kupac neće izvršiti bitan dio svojih obaveza zbog nedostatka kreditne sposobnosti. Ukoliko se ona pojavi po otpremi robe, prodavac ima pravo da spriječi isporuku robe, ako raspolaže potrebnim dokumentima za to. Tada mora obavjestiti kupca o odgađanju isporuke i zatražiti od njega dovoljno obezbjeđenje plačanja. Obavještenje se šalje neovisno od toga da li je roba u transportu ili je još kod prodavca. i kod docnje za plaćanje, prodavac ima tri osnovna prava:

1. ostati pri ugovoru i tražiti njegovo uredno ispunjenje, tj plaćanje cijene2. raskinuti ugovor i 3. zahtjevati naknadu štete kao dopunski ili samostalni vid obeštećenja.

Ako je početo sa korištenjem ovih prava, ni sud ni arbitraža ne mogu odobriti kupcu rok za produženje plačanja.

Pojedina prava prodavca

- prodavac ima pravo na zateznu kamatu. Pravo na kamatu potpuno je samostalno (ne zavisi od naknade štete niti utiče na nju), i drugo nije precizno na koju vrstu kamate se misli.Kriterij određivanja stope zatezne kamate prema BK nisu navedeni, ona se utvrđuje prema mjerodavnim nacionalnim pravima

- dejstvo raskida su donekle specifična. Zbog načela jednovremenosti ispunjenja, restitucija kao opšte pravilo za sve dato i primljeno, se rjeđe primjenjuje. Ostala dejstva raskida su ista kao i u drugim slučajevima. Na snazi su klauzule o rješavanju sporova, pravo/obaveza na naknadu štete i ostala prava i obaveze predviđeni za slučaj raskida.

XI PRELAZAK RIZIKA

45. Pojam rizika i uporednopravni pregledTeoretski posmatrano, ugovor o prodaji može imati tri dejstva: nastanak prava i obaveza, prelaz svojine kod translativnih sistema i prelaz rizika. Rizik je mogučnost nastupanja štete na predmetu prodaje koja bi bila izazvana neskrivljenom štetnom radnjom bilo kojeg lica ili štetnim događajem za koji niko nije odgovoran. BK ne zauzima jasan stav o ovom pitanju.BK pojam rizika vezuje isključivo za propast ili oštečenje robe. Ostali poslovni rizici nisu uključeni u ovaj akt. Na prvom mjestu stoje oni akti koji su povezani sa aktima javne vlasti. Drugim riječima, rizik obuhvata one događaje opasne za robu koji s emogu pokriti redovnim (transportim) osiguranjem. U uporednom pravu postoje tri sistema prelaska rizika:

1. rizik prelazi zaključenjem ugovora2. rizik se prenosi svojinom3. prelaz rizika se veže za isporuku

46. Opšta pravila o prelasku rizika po Bečkoj KonvencijiBK državinu (posjed) i svojinu potpuno odvaja. Da bi se rizik mogao prenijeti, roba se mora identifikovati kao roba namjenjena za izvršenje ugovora. Izraz identifikovanje se koristi da se pravilo odnosi i na generičke i na individualizirane stvari. Identifikacija se vrši u toku isporuke ili naknadno. kada je roba identifikovana, rizik na kupca prelazi u času kada on preuzme robu. Ovde se moraju istači tri momenta:

1. Prvo, ovo tješenje predpostavlja da se isporuka vrši u sjedištu prodavca2. Drugo, rizik prelazi u stvari sa pruzimanjem isporuke, tj u trenutku kada kupac treba

preuzme isporuku

60

Sumedin3. Treće, ako kupac ne preuzme isporuku, time čini povredu ugovora, rizik prelazi na

njega u času kada mu je roba stavljena na raspolaganju.Postoji i posebno uređena situacija u kojij rizik prelazi na kupca u trenutku kada je isporuka trebala da se izvrši, iako on nepreuzimanjem ne čini povredu ugovora, ali za ovo trebaju biti ispunjena dva uslova, i to: Mjesto isporuke nije i sjedište prodavca. roba se najčešće nalazi kod trećeg lica, npr u javnom skladištu: i kupcu mora biti poznato da roba stavljena na raspolaganju u tom mjestu.Ako nakon prelaska rizika na kupca, dođe do gubitka ili oštečenja, koje je posljedica povrede ugovora ili bilo koje druge radnje za koju je kriv prodavac, kupac ne snosi rizik. Ako je prodavac učinio bitnu povredu ugovora, a rizik je ipak prešao na kupca, kupac ima pravo da se koristi sredstvima koja su mu u takvom slučaju na raspolaganju(da zahtjeva izvršenje ugovora ili da raskine ugovor bez obzira što je rizik na njega prešao).

47. Pravila za distancionu prodajuDistanciona prodaja je ona kod koje se roba mora transportovati radi izvršenja ugovora. I ovdje je potrebno da roba bude identifikovana kao roba namjenjena za izvršenje ugovora. U okviru distancione prodaje postoje tri situacije koje su posebno uređene BK.

- Prva postoji kada je potrebno izvršiti transport, a prodavac nije obavezan da robu preda prevozniku u određenom mjestu. Tada je mjesto isporuke i mjesto prelaska rizika mjesto predaje robe vozaru, a to je skladište prodavca. Rizik prelazi na kupca kada je roba predata prevozniku. Roba mora biti predata nezavisnom prevozniku, a ne špediteru ili službenicim prodavaca ili kupaca.

- Druga, ako se roba mora predati nezavisnom prevozniku u određenom mjestu, različitom od sjedišta prodavca, rizik prelazi na kupca tek kada je roba predata prevoziocu u tom mjestu. rizik prevoza do tog određenog mjesta snosi prodavac.

- Treće, ako se roba u trenutku prodaje nalazi na putu, rizik prelazi na kupca u trenutku tzaključenja ugovora.

61

SumedinUGOVOR O ISKLJUČIVOJ DISTRIBUCIJI

48. Pojam i vrste ugovora o distribucijiU ekonomiji se riječ distribucija koristi da bi se označio način na koji proizvođač ili “trgovac” raspoređuju svoju robu na dostupna tržišta. U suštini predstavlja davanje prava drugoj osobi da u sopstveno ime i račun vrši dalju prodaju robe ili usluga davaoca prava. Postoji veći broj ugovora distribucije:

1. Ugovor o distribuciji2. Ugovor o isključivoj distribuciji3. Ugovor o selektivnoj distribuciji4. Ugovor o isključivoj nabavi5. Ugovor o distribuciji motornih vozila6. Ugovor o frančajzingu

Mi ćemo ovdje pažnju posvetiti samo Ugovoru o isključivoj distribuciji. Ugovor o isključivoj distribuciji ima za predmet trajnije pravo za zaključivanje ugovora o prodaji, ali se razlikuje od samog ugovora o prodaji nezavisan je od njega. Od ugovora o licenci razlikuje se po predmetu ugovora, prinudno-pravnom režimu i obavezama stranaka. Glavna razlika između isključive distribucije i frančajzinga sastoji se u predmetu. Odnos između ugovora o isključivoj distribuciji i isključivoj agenciji je to što isključivi distributer djeluje u svoje ime i račun, a agent u svoje ime a za račun principala stoga je element povjerenja kod ugovora o isključivoj distribuciji2 veoma važan.

49. Ekonomska obilježja ugovora o isključivoj distribucijiNedostaci ugovora o ekskluzivnoj distribuciji:

1. ograničavanje konkurencije među postojećim ili potencijalni, prodavcima robe istog proizvođača

2. vjerovatnost restriktivnih klauzula u takvim ugovorima koje pogađaju i konkurente i potrošače

3. omogučavanje paralelnog uvoza kroz sistem ugovora o ekskluzivnoj distribucijiPrednosti ugovora o ekskluzivnoj distribuciji:

1. Specijalizacija proizvođača i distributera za pojedine segmente prodaje2. Rad sa jednim poslovnim partnerom3. Pojačan intenzitet i kontinuitet marketing aktivnosti4. Racionalnost snadbijavnja 5. Stimulisanje konkurencije proizvođača i trgovaca koji rade sa istom vrstom robe6. Omogučavanje konkurencije i na onim tržištima gdje zbog visokih troškova stvaranja

distributivne mreže ne bi ni bilo

ID ima više relevantnih ekonomsko-pravnih obilježja:1. Predstavlja vid vertikalne integracije (i unazad i naprijed)2. Ugovorni karakter integracije pruža fleksibilnost u dizajniranju i provedbi3. Stvaranje integrisanih distributivnih sistema bez nedostataka i ograničenja kao kod

vertikalne integracije4. Stabilnost poslovnih odnosa5. Mogućnost ugovaranja isključivosti samo za jednu stranu,distributeta6. Manja ili nikakva ulaganja 7. samostalnost subjekata u prodajnom lancu

2 dalje u textu ID – Ugovor o isključivoj distribuciji (ekskluzivnoj distribuciji)

62

Sumedin50. Razvoj pravne regulative Sporazumi o ID nastali su u Sad. Od samog početka predstavljaju tvorevinu autonomnog trgovačkog prava. U zakonodavstvu se ovaj posao gotovo ne uređuje, jedini aspekt koji je u većoj ili manjoj mjeri uređen jeste antimonopolski.

51. Definicija ugovora o isključivoj distribuciji Nepostojanje zakonskih definicija u nacionalnim pravima zahtjeva korištenje Uredbe Komisije EZ. To je sporazum čije su stranke samo dva preduzeća kojima se jedna strana obavezuje drugoj da jedino nju snadbijeva određenom robom radi dalje prodaje unutar cijelog zajedničkog tržišta ili unutar njegove definisane oblasti.

52. Pravna priroda posla u ugovoru o isključivoj distribucijiPravna priroda ovog ugovora nije potpuno razrješena jer su unutar ovog ugovora a i distribucije uopšte prisutni elementi više drugih imenovanih poslova. Na prvom mjestu tuje o prodaji, i to prvenstveno prava a ne robe. Najznačajnije karakteristike ovog ugovora:

1. Ovo je posao trgovačkog prava isključivo2. ID je uslovljen antimonopolskim pravom3. Sa stanovišta teorije obligacije radi se o neimenovanom pravnom poslu4. Ugovor je trajan i zbog toga uvijek ima i okvirni karakter5. Posao je neformalan, ali se u praksi uvijek pojavljuje u pisanoj formi6. Ugovor je sinalgmatičan (obaveze i prava stranaka su uzajamne)

53. Bitan element ugovora o isključivoj distribuciji1. Stranke – u ovom ugovoru to su dobavljač i distributer. Obje stranke imaju status

trgovca, te moraju ispunjavati zakonske uslove za bavljenje vanjskotrgovinskim poslovanjem. U pravu EZ i poreci zemalja članica zahtjevaju da se u ugovoru kao stranke pojave samo dva preduzeća, dok naše pravo ne sadrži ovo ograničenje. Stranke u ugovoru moraju pripadati različitim stupnjevima u komercijalizaciji robe (na primjer proizvođač-veletrgovac, veletrgovac-trgovac na malo). Recipročni i nerecipročni sporazumi o distribuciji proizvođača iste robe su zabranjeni jer imaju značenje horizontalnih monopolskih ugovora. Isto važi i za povezana preduzeća, osim ako im je zajednički godišnji prihod ispod 50 miliona eura.

2. Predmet – ovog ugovora je pravo distributera na isključivu prodaju određenih proizvoda ili usluga dobavljača na ugovorenoj teritoriji. Robe na koje se ovo pravo moraju biti određene ili odredive u ugovoru. Ako postoji mogućnost zabune robe može se sastaviti posebna lista proizvoda koji ne spadaju u ugovorne. Ovaj ugovor se može i odnositi i na usluge koje su neposredno povezane za prodaju ugovorenih proizvoda. Neznatne promjene na proizvodima i pakovanju, koje uzrokuju bitne promjene njihovih osobina i funkcija, a koje vrši distributer, ne smatraju se stvaranjem novog proizvoda. Proizvodi koji se prestanu proizvoditi ili koje dobavljač ne može više da drži bez svoje krivice prestaju da budu ugovorni proizvodi. Ovakav automatizam se ne primjenjuje kod novih proizvoda (njih je potrebno regulisati ugovorom).

3. Trajanje ugovora – postoje različiti načini određivanja trajanja ovog ugovora.Ugovor može biti najprije zaključen na neodređeno vrijeme. Tada traje do sporazumnog ili jednostranog raskida. Ako se zaključuje na neodređeno vrijeme rok, po pravilu duži od jedne godine dana, a ako je pak kojim slučajem kraći od jedne godine. U takvim uslovima on se najčešće koristi kao probni i stranke tada ugovorom preuzimaju obavezu da će ponovo pristupiti pregovorima radi definisanja svog odnosa na duži rok.

63

Sumedin4. Teritorija – je područja na kome distributer uživa prava isključive prodaje i on se još

naziva ugovorna teritorija. Ona mora u ugovoru biti precizno određena jer determiniše tržište na kojem vrijedi distribucija ekskluziviteta. Pristup trećem licu na ugovornu teritoriju ne može biti zabranjen po osnovu ovog ugovora. Stranke mogu ugovoriti i proširenje teritorije (fiksiranjem uslova pod kojim ove odredebe važe). Bitno je samo reći da teritorija ne smije biti jednostrano promjenjena, tako da dobavljač ne može promjeniti granice ekskluzivnih teritorija bez pristanka distributera, ovaj (distributer) ne može uvesti novog distributera unutar svoje ugovorene teritorije bez pristanka dobavljača. Također je bitno reći da dobavljač može zadržati pravo snadbijevanja određenih klijenata tada je riječ o ”rezervisanoj klijanteli”

5. Cijena – u ovom ugovoru cijena koja se odnosi na preneseno pravo na isključivu prodaju nije navedena, pa se naknada mora tražiti u odredbama o cijeni robe po kojoj se ona prodaje distributeru. Cijena robe se ne određuje uvijek u ID, pa je to često prepušteno naknadnim propisima. Različiti su metodi ugovornog određivanja cijene robe:

a. Orijentacionim utvrđivanjem cijene- cijene na određen dan u određenom mjestu- pravni standardi (najpovlašteniji kupac)

b. Fiksiranje cijene (bilo na dan zakljčenja ugovora ili neki drugi datum)- primjenjuje se rijetko - i u poslovima sa krećim vremenskim periodom

Bez obzira na metod utvrđivanja cijene, njegov ishod ne smije da bude prodaja ugovorenih proizvoda po ”neumejerno visokim cijenama ”, jer se to smatra zloupotrebom monopolskog položaja.

54. Obaveze dobavljača1. Poštivanje isključivog prava prodaje koje je prenio distributeru, koje se odnosi kako na

proizvode tako i na teritoriju. Dobavljač može preuzeti obavezu da neće unutar ugovorenog teritorija prodavati sopstvene proizvode (tada je riječ o ekskluzivnoj distribuciji a ako i on prodaje na tom teritoriju tada je riječ o jedinom ili solo distributeru).

2. Dobavljač je dužan prihvatiti sve narudžbe distributera koje su u skladu sa ugovorom.3. Prenos prava industrijske svojine (znanje firme, umijeća, žigovi)4. Dužnost koorporacija sa distributerom (promotivne aktivnosti, pružanje tehničke

pomoći)5. Obavještavanje distributera (od liste dosadašnjih klijenata do prestaje proizvodnog,

obrazovanje kadrova distributera, opšti uslovi poslovanja)6. Dobavljač ima dužnost da čuva sve podatke koje je saznao o distributeru, sistemu

poslovne tajne i to ima trajni karakter

Sve prethoden obaveze dobavljača odnose se prema distributeru, preostale imaju javnopravnu prirodu:

a) Zabrana zaključivanja recipročnih i nerecipročnih ugovora sa proizvođačima istog proizvoda

b) Zabrana ekskluzivne distribucije među povezanim proizvođačima c) Sprečavanje ili zabrana paralelnog uvoza na ugovorenu teritoriju d) Zabrana ekskluzivne distribucije na onim područjima na kojima ne postoji alternativni

izvor snadbjevača krajnjih kupaca tim proizvodom

64

Sumedin55. Obaveze distributeraU prvu grupu spadaju one koje štite interese dobavljača, a to su:

1. Obavljanje kupovine u skladu sa ugovorom o ekskluzivnoj distribuciji. Može biti precizirano izričito i prećutno. Drugi slučaj postoji kada je sporazumno predviđen određeni obim prodaje.

2. Distributer je dužan pažnjom i marljivošću dobrog stručnjaka da konstantno nastoji da unaprijedi prodaju proizvoda na svojoj teritoriji čak i ako to nije ugovoreno

3. Može preuzeti obavezu da u određenom periodu i teritoriji ne konkurišu dobavljaču (to može trajati najduže 5 godina)

4. Obaveza koja glasi na negativnu činidbu a sastoji se od uzdržavanja od niza radnji koje jesu ili mogu biti suprotne u skladu sa prve dvije dužnosti

5. Plaćanje pojedinačnih narudžbi u skladu sa ugovorom, a u njemu se po pravilu određuje valuta, rokovi i mjesto.

Obaveza saradnje sa dobavljačem postoji i na strani distributera:1. Provođenje zajedničkih akcija (promotivnog karaktera i slično)2. Obavještenje dobavljača o svim relevantnim momentima vezanim za ugovor

(najvažnije sadržaje o kojima dobavljač mora biti obavješten poželjno je precizirati u ugovoru, no oni se mogu utvrditi iz okolnosti posla)

56. Odgovornosti stranakaAmerička jurisdikcija nerado dodjeljuje bilo kakvu naknadu za slučaj raskida ugovora o eksklizivnoj distribuciji, dok u kontinentalnim sistemima primjenjuju se opšta pravila o odgovornosti i naknadi štete. Pitanje isključenja ili ograničenja odgovornosti izričito se reguliše u samom ugovoru (posebno u USA), ali s obzirom da je isključenje ili ograničenje odgovornosti u mnogim pravima zabranjeno ili uslovljeno ni izloženi postupak nije bez rizika (ako se klauzula odnosi na običnu nepažnju sud može da je na zahtjev zainteresirane strane isključi).Distributer odgovara krajnjem kupcu ili ”preprodavcu” za postojanje materijalnih pravnih nedostataka, bez obzira da li je nedostatak u trenutku preuzimanja od dobavljača bio skriven ili ne. Međutim, ugovorom se može uključiti klauzula o regresu kojem dobavljač vrši naknadu štetu distributeru. Međutim u ovom slučaju i interesi dobavljača zahtjevaju da distributer poduzme neke obaveze u pogledu ovoga ka npr. pregled robe prilikom preuzimanja, skraćivanje grantnih rokova kupcima, obavještenje dobavljača o prigovorima itd.

57. Prestanak ugovoraPrije svega ovaj ugovor može prestati ispunjenjem. Teorijski, to će biti slučaj samo onda kada je sporazumom stranaka određen obim prodaje čijim ispunjenjem ugovora prestaje da postoji.Ako dođe do naknadne objetivne nemogućnosti ispunjenja ugovora prestaje po sili zakona. Ako je je ugovoren rok trajanja, ugovor prestaje istekom tog roka. Ovo važi samo u slučaju da stranke u ugovoru nisu predvidjele prešutno produživanje ugovora. Kod jednostranog raskida situacija je složenija jer dispozitivna rješenja ne postoje, tako da je samim ugovorom potrebno predvidjeti osnove za jednostrani raskid, period u kome se mora dati izjava o raskidu, dužina raskidnog roka, te način obavještenja druge strane o raskidu. Na ovoj osnovi nevina strana ugovora može raskinuti i bez davanja otkaznog roka.

65

SumedinUGOVOR O LISINGU

58. Pojam lisingaRiječ lising dolazi od imenice «lease» koja znači zakup ili najam, odnosno od glagola «to lease» dati u zakup. Ekonomska teorija smatra da su dva osnovna razloga ta razvoj lisinga:

1. otežan plasman robe2. moralno zastarjevanje uslovljeno tehničko-tehnološkom progresu.

Lising je usko vezan za rent a car djelatnost. Davalac lisinga ili lising preduzeće je subjekat koji se ugovorom o lisingu obavezuje da će stvar koja je predmet lisinga za naknadu prenijeti drugom licu na vremenski ograničeno korištenje i da će izvršiti druge ugovorene obaveze koje su za to vezane.Korisnik lisinga ili primalac lisinga je lice koje na osnovu ugovora i uz naknadu stiče vremenski ograničeno pravo korištenja predmeta lisinga i druga u vezi s tim povezana ovlaštenja.Banka je bankarska ili neka druga finansijska organizacija koja obezbjeđuje finansijsku i finansijsko-servisnu podržku poslu lisinga putem zaključivanja različitih vrsta bankarskih ugovora.Predmet ili objekat je stvar, odnosno skup stvari povodom koje se zaključuje ugovor o lisingu i vrše druge pravne i faktičke radnje vezane za posao lisinga. 59. Vrste posla lisingaLising je vezan za UNIDROIT konvencijuPrema osobinama objekta lisinga, poslovi se dijele na:

a) lising potrošnih dobarab) investicioni lising ili lising opremec) lising postrojenjad) lising pokretnih i nepokretnih stvarie) lising upotrebljivih stvari i lising neupotrebljivih stvari

Prema broju angažovanih lica lising se dijeli:a) direktni lising u kome učestvuju samo dva licab) indirektni lising u kome se pojavljuju tri subjekta: proizvođać/snabdjevač, davalac

lisinga ili lising ustanova, i primalac lisingaPrema kriteriju trajanja lising se dijeli:

a) kratkoročni lising, vrijeme trajanja ne prelazi jednu godinu, zove se još i servisni lisingb) dugoročni lising, rok prelazi godinu dana i obično se kreće između 3 i 5 godina, zove

se još i finansijski i ovaj tip ima obilježja indirektnog lisingaPrema položaju davaoca lisinga dijeli se na:

a) lising preko lising društva-lizing u užem smislu, najrazvijeniji je tip po svojoj poslovnoj konstrukciji

b) koncern lising, karakterističan po okuplanju više subjekata iz iste branše u kreiranju indirektnog lisinga

c) sale and lease back lisingd) proizvođački lising, lizing u širem smislue) proizvodno-finansijski lising ili finansijski lising. U njemu davalac lisinga finansira

proizvođaća opreme, a ugovor sa primaocem se zaključuje tek kada primalac odabere robu kod proizvođača.

Podjela prema svojinskopravnim posljedicama zaključenja i izvršenja ugovora (ova podjele je irelevantna sa stanovništva UNIDROIT konvencije-o kojoj će biti riječ). shodno ovom mjerilu, lising se dijeli na:

a) lising uz obavezu vračanja objekta lisinga

66

Sumedinb) lising sa odredbom o zaključenju ugovora o prodaji predmeta lisinga po isteku roka

lisingac) lising sa odredbom o prelasku stvari u svojinu primaoca lisinga po isteku roka na koji

je ugovor zaključen i po uplati zadnje rate lisinga.

60. Izvori prava za posao lisingaPrvu grupu čine sopstveni izvori MNPP-a koji se mogu podjeliti na domače i međunarodne. Od domaćih izvora na prvom mjestu se nalazi član 21 Zakona o vanjskotrgovinskoj politici BiH i entitetska regulativa. Od onih koji imaju međunarodni karakter na prvom mjestu je UNIDROIT Konvencija o međunarodnom finansijskom lisingu, donesena u Otavi 1998. god. Predmet regulative je finansijski lising opreme i to isključivo u poslovne svrhe, uključujući tu i naknade ugovora o pod-lisingu. Konvencija se primjenjuje na operativni lising. Konvencija važi samo za poslovne ugovore i to pod uslovom da davalac lisinga i primalac imaju sjedište u različitim državama. različitost mjesta sjedišta je važan ali ne i nužan uslov za važenje Konvencije. Moraju biti još ispunjena dva uslova:

- davalac lisinga, primalac lisinga i proizvođač imaju mjesto poslovanja u državama koje su članice Konvencije

- ugovor između snabdjevača i davaoca lisinga, te sam ugovor o lisingu bude podvrgnut pravu jedne zemlje članice

UNIDROIT Konvencija ima dispozitivan karakter. BiH nije potpisnica ove konvencije, tako da ona vrijedi kada je to ugovoreno i kada MPP upučuje na to.U drugu grupu ulaze izvori MPP-a. U noj ne postoje izvori koja bi imala međunarodno porijeklo. Važan je član 20 Zakona o regilisanju sukoba zakona. Prema njemu za ugovore o zakupu-pa prema tome i lisingu, bit će mjerodavno pravo mjesta gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo prebivalište tj. sjedište zakupodavca.Treća vrsta izvora je pravo BiH nadležno za ugovor, tačnije ZOO (zakon o obligacionim odnosima). Tri su grupe njegovih odredbi koje se mogu primjeniti na posao lisinga. Prva se tiće opštih pravila obligacionog prava. U drugu ulaze odredbe o ugovoru o zakupu. Treću grupu čine pravila o pojedinim vrstama ugovora koje su srodne sa zakupm, odnosno lisingom.

61. Pojam, zaključivanje ugovora o lisingu i povlastice koje se time dobijaju uspoljnotrgovinskom poslovanjuUgovor o lisingu definišemo kao rezultat sporazuma stranaka kojim nastaje obligacioni odnos između davaoca i primaoca lisinga povodom teretnog prenosa vremenski ograničenog prava korištenja objekta lisinga. Ovakvo određenje proizvodi tri posljedice:

1. davalac lizinga za vrijeme trajanja ugovora zadržava pravo svojinskog raspolaganja predmetom, s tim da njegove ugovorne obaveze prema primaocu ostaju na snagu

2. primalac lisinga može pravo korištenja opreme prenijeti na drugog samo uz saglasnost davaoca lisinga i uz poštovanje prava trećih lica

3. zbog nužnog vremenskog ograničavanja prava zakupa, ZNTPBiH lising svrstava u oblike privremenog uvoza ili izvoza robe.

Prema članu 21 ZVTPBiH ugovor o lisingu mora biti sačinjen u pisanoj formi i sadržavati uslove zakupa. Ovo znači da je pisana forma bitan element ugovora. posebna registracija nije predviđena.

67

Sumedin62. Bitni elemnti ugovora o lisinguPredmet-to je stvar koju davalac prenosi na ograničeno vremensko korištenje primaocu, a može biti pokretna i nepokretna. U praksi predmet je gotovo uvijek pokretna stvar, a pod njom se podrazumjevaju i pripaci. Pretvaranje pokretne stvari u nepokretnu njenim fiksiranjem ili vezanjem za zemljište UNIDROIT konvencije ne smatra se razlogom za prestanak ugovora i svog važenja. Stvar također može biti individualizirana ili određena po rodu. Cijena-ukupna suma koju korisnik duguje davaocu lisinga kao naknadu za preneseno pravo privremenog korištenja stvari. U nju su uključeni: zakupnima, naknada za usluge lising organizacije, troškovi davaoca lisinga, cijena kredita potrebnih za organizovanje lising poslovanja, dobit pojedinih učesnika u poslu itd. UNIDROIZ Konvencija zahtjeva da se u kalkulaciju cijene u obzir uzme amortizacija cijele opreme ili njenog bitnog dijela. I ZOO ima neka obilježja:

- lising-zakupnina se iskazuje u novcu- objektivno određivanje zakupnime- zakupnina se posebno ugovara- zakupnina mora biti tačno određena- zakupnina se isključivo plaća unazad.

Rok-ZOO ne predviđa izričitorok kao bitan elemenat , ali teorija polazi od opštih obilježja zakupa i smatra da rok predstavlja bitan elemenat ugovora. Za lising je bitno da rok predstavlja bitan elemenat ugovora, jer 21 članu ZVTPBiH ovaj posao tretira kao slučaj privremenog izvoza i uvoza.

63. Obaveze davaoca lisingaPrva obaveza davaoca lisinga je predaja predmeta lisinga. Stvar se predaje u ispravnom stanju, i stvar mora biti zakva da posluži za upotrebu radi koje je ugovor sklopljen. Uz predmet se predaju i njegovi pripaci. Predaju stvari poželjno je izvršiti komisijski i uz sastavljanje zapisnika, zbog eventualnih sporova. Ovakvo ponašanje ima još jedan pozitivan efekat jer stvara pretpostavvku o ispunjenju obaveze davaoca lisinga da postupa kao savjestan i uredan privrednik. U ugovor se unose i odredbe po kojima troškove snosi ona strana koja ima obaveze da ih izvrši. Stvar je potrbno provjeriti. Ako stvar nema nedostatke, troškove provjere snosi primalac lisinga. Ako se materijalni nedostatci konstatuju, izdatci naknade i dopunske provjere treba da terete davaoca lisinga.Druga obaveza davaoca lisinga jeste dužnost da stvar održava u ispravnom stanju, za trajanje lisinga, a UNIDROIT Konvencija je čak smatra dužnošču primaoca. Prema ZOO tekuće održavanje je potrebno za redovnu upotrebu stvari i sitnije opravke su obaveza primaoca lisinga, a ostale davaoca lisinga. Davaoc lisinga mora ih obaviti samoinicijativno ili na osnovu obavještenja primaoca lisinga. faktičku radnju održavanja stvari može da izvrši treće lice po nalagu davaoca ili primalac lisinga inicijativno.Ostale obaveze davaoca lisinga:

- zaštita od fizičkih i pravnih nedostataka kod operativnih lisinga- omogučavanje primaocu lisinga da po isteku ugovora postane vlasnik predmeta.

Ove obaveze se određuju naknadno i posredno. kod finansijskog lisinga UNODROIT ima specifično rješenje: Dobavlač postaje direktno odgovoran primaocu lisinga prema ugovoru o snabdjevanju, iako taj ugovor nije zaključen sa primaocem, nego sa davaocem lisinga. jedino pravo koje primalac nema prema snabdjevaču je raskid ugovora, bez pristanka davaoca lisinga.

68

Sumedin64. Obaveze primaoca lisingaPrva obaveza primaoca lisinga jeste da pažnjom dobrog privrednika upotrebljava stvari shodno ugovoru ili namjeni stvari. Ako se radi o zakupu, primalac lisinga ne smije dirati u suštinu stvari niti preuzimati bilo kakve akte koji bi dovodili u pitanje opstanak ili namjenu stvari, ako to nije ugovoreno. U suprotnom odgovara za naknadu štete.Druga obaveza primaoca lisinga je plačanje lising-zakupnine. Mjesto, vrijeme i način plačanja mogu biti uneseni u opšte uslove ili u konkretan ugovor. Cijena se najčešće plača u ratama. Također se mogu ugovoriti različita sredstva plačanja-obezbjeđenja. Ukoliko ništa nije ugovoreno, a ništa ne kaže tj. nema običaja, onda se lising plaća polugodišnje (ZOO). UNIDROIT sadrži posebna pravila: davalac lisinga u slučaju bitne povrede ugovora od strane primaoca, ima pravo da zahtjeva ubrzano plačanje budućih rata, ako to ugovor predviđa.Treća obaveza je uredno vračanje zakupljene stvari u nepromjenjenom stanju. Ono postoji kada nakon završetka ugovora nije predviđen prelaz vlasnišzva na primaoca lisinga. Postupak vračanja treba da bude analogan postupku predaje predmeta lisinga, a to znači u istom mjestu i prema istim dokumentima, ako drugačije nije ugovoreno. Ukoliko se u toku vračanja predmeta lisinga zapaze veća oštečenja, za njihovo konstatovanje treba predvidjeti poseban postupak (npr komisija ili organizacija koja vrši pregled). Troškove snosi primalac lisinga ako je on odgovoran za te nedostatke.Ostale obaveze primaoca lisinga:

- primalac treba da čuva oštećeni predmet ili predmet kome prijeti opasnost, dok ga davalac ne preuzme

- primalac mora da se suzdrži od davanja iznajmljenog predmeta u podlising- primalac lisinga može imati obavezu da zakljući ugovor kojim će postati vlasnik

iznajmljene stvari- primalac mora obavjestiti davaoca lisinga o relevantnim momentima

65. Primjena izvora prava u ugovoru o lisinguUgovor o lisingu je složen pravni posao, i izvori ovog ugovora su UNIDROIT Konvencija, sopstveni izvori međunarodnog prava i mjerodavno nacionalno pravo. UNIDROIT Konvencija razdvaja ugovornu od delikatne odgovornosti, ograničava ugovornu odgovornost davaoca lisinga, te uspostavlja pravila o direktnoj odgovornosti proizvođača prema primaocu lisinga.Odgovornost za nedostatke predmeta prema našem nacionalnom pravu treba procjenjivati po zakonskim pravilima određenim za dvostrano teretne ugovore, ugovor o zakupu, pravilima o odgovornosti prodavca, te pravilima o garanciji za ispravno funkcionisanje prodate stvari. Odgovornost za neispunjenje usluga vezanih za lising predmet ravna se prema ugovoru o djelu.

66. Odgovornost davaoca lisinga Ovdje spadaju odgovori 67, 68 i 69.

67. Odgovornost za pravne nedostatke (zaštita od evikcije)Pravni nedostatak se sastoji od ometanja mirnog posjeda primaoca stvari od strane trećeg lica na osnovu nekog prava koje ono ima na stvari. UNIDROIT Konvencija slijedi praksu međunarodnog poslovnog prava i proširuje pojam pravnog nedostatka. On pored navedene definicije obuhvata i sve zahtjeve trećih lica ili prava koja su zasnovana na odluci suda, ukoliko ti zahtjevi ne proizilaze iz propusta primaoca lisinga. Uznemiravanje ne ulazi u pojam evikcije. Prenosilac prava je dužan zaštiti primaoca od radnji trećeg lica, odnosno dati garanciju za pravne nedostatke i ona se ne može ugovorom isključiti ili ograničiti zbog prinude ugovora. Obaveza zaštite od evikcije nastaje kada treće lice samostalno oduzme stvar

69

Sumedinili ako na predmetu vrši neko pravo, pa se korisniku predmeta obrati sa zahtjevom za predaju predmeta. Ugovorom treba predvidjeti obaveze primaoca lisinga da se za pomoč obrati davaocu, pravna dejstva propusta, te obaveze davaoca lisinga.Prirodi lisinga ne odgovara da se ugovorom ograniči ili sasvim iskljući garanciju za pravne nedostatke. Maximalno i intenzivno iskorištavanje predmeta svrha je ovog ugovora, pa bi svako isključenje ili ograničavanje odgovornosti davaoca lisinga imalo štetne ekonomske posljedice za oba subjekta. UNIDROIT dozvoljava ugovorno ograničenje odgovornosti davapca lisinga za evikciju.

68. Odgovornost za materijalne nedostatkeNacionalnim zakonom se određuje kada stvar ima materijalne nedostatke. Sa stanovništva lisinga, stvar će imati nedostatke:

- ako nema svojstva i odlike koje su ugovorene- ukoliko ne,a svojstva za redovnu upotrebu, bez obzira na to da li je primalac znao za

to ili nijeU našem pravu odgovornost na strani davalaca lisinga postojikada su ispunjeni slijedeći uslovi:

- stvar koja je predmet ugovorne obaveze ima neki fizički nedostatak- nedostatak treba da je skriven- nedostatak je postojao u času prenosa rizika na primaoca.

Prema ZOO ova odgovornost se ugovorom može ograničiti ili isključiti, ali bit će ništavne ako je nedostatak davaocu bio poznat. Nepažnja primaoca prilikom utvrđivanja osobina stvari oslobađa davaoca lisinga od odgovornosti za materijalne nedostatke.Prema UNIDROIT-u ova odgovornost postoji samo ako se savjestan primalac pouzdao u znanje i vještinu davaoca lisinga pri izboru dobavlača/snabdjevača. U slučaju neodgovarajuće stvari, primalac može da raskine ugovor ili odbije prijem. Dok ne dobije odgovarajuću opremu, primalac može da obustavi plačanje rata na koje je obavezan. A ako je primalac raskinuo ugovor ovlašten je da traži vraćanje unaprijed plačenih iznosa zakupnine. U ovom slučaju davaoc nema pravo na naknadu štete.

69. Odgovornost za docnjuU BiH ne postoje posebna pravila o ovome, pa će ona biti regulisana općim pravilima o obligacionim odnosima. U UNIDROIT Konvenciji ovo pitanje je uređeno isto kao i za predaju nesaobrazne opreme. Tako primalac ima pravo da odbije prijem ili da raskine ugovor. U slučaju raskida ima pravo na vraćanje unaprijed plačenih iznosa umanjenih za razumne koristi koje je imao od opreme.

70. Odgovornost primaoca lisingaUNIDROIT Konvencija dijeli povrede ugovora na bitne i nebitne od strane primaoca. U slučaju nebitne povrede, davalac lisinga ima pravo na naplatu dospjelih rata sa kamatom i naknadu ostale štete. Ako je povreda bitna, davalac može tražiti ubrzanu naplatu dospjelih rata, ili raskinuti ugovor, tražiti vračanje stvari i naknadu pune štete. Ubrazna naplata se može zahtjevati ukoliko je primalac obavješten i ako mu je dato razumno vrijeme da otklonisvoj propust. Primalac ne odgovara za nedostatke predmeta koji su nastali uslijed redovne upotrebe predmeta ili modifikacija koje su dogovorene između stranaka. U BiH primalac najprije odgovara za štete koje nastanu na predmetu zbog njegove uptrebe protivno ugovoru, odnosno namjeni stvari (prema ZOO). Odgovornost je ugovornog karaktera i subjektivna i važi za neizvršenje drugih nenovčanih obaveza primaoca lisinga. Za novčane obaveze primalac odgovara objektivno.

70

Sumedin71. Protok vremena i propast predmeta lisingaUNODROIT Konvencija ne sadrži opšta pravila o prestanku ovog ugovora, dok kod ZOO imaju dva načina:

1. ugovor o lisingu prestaje protokom vremena na koji je zaključen. Trajanje ugovora može biti određeno ne samo sporazumom stranaka nego i zakonom. Ako primalac lisinga nastavi da koristi stvar i nakon prestanka ugovora, a davalac se ne protivi tome, smatra se da je zaključen novi ugovor sa istim elementima, ali neodređenog trajanja

2. propast predmeta uslijed više sile. radnje utvrđivanja više sile i njenih posljedica po predmetu lisinga mogu biti prepuštene i specijalizovanim organizacijama, osiguravajućim društvima. Posljedice ovakve propasti stvari, bez krivice primaoca su: raskid ugovora, vračanje eventualno primljenih sredstava koja nisu iskorištena kroz upotrebu predmeta lisinga, te oslobađanje od plačanja budućih rata.

72. OtkazRok je bitan elemenat ugovora, zato se otkaz koristi kao način prestanka ugovora jednostranim raskidom. ZOO predviđa dva razloga zbog kojih zakupodavac može jednostrano raskinuti ugovor:

1. upotreba stvari protivno ugovoru ili njenoj namjeni2. propuštanje primaoca lisinga da plati u roku od 15 dana od poziva na plačanje.

Ako u ugovoru ili prinudnom propisu ništa nije rečeno otkazni rok će zavisiti od običaja u tom mjestu, a ako oni ne postoje rok je 8 dan s tim što otkaz ne može biti u nevrijeme, koje se definiše prema okolnostima posla.Primalac posla također u dva slučaja raskinuti ugovor:

1. kada potreban popravak stvari zahtjeva duže vrijeme ili kada ometa upotrebu stvari u znatnoj mjeri

2. kada je predmet lisinga štetan po zdravlje.

71

SumedinUGOVOR O DUGOROČNOJ PROIZVODNOJ SARADNJI

73. Pojam ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiPosao dugorične proizvodne saradnje (DPS) je rezultat posjele rada i globalizacije svjetske privrede. Definicija Zakona o vanjskotrgovinskoj politici BiH glasi: « pod dugoročnom proizvodnom saradnjom podrazumjeva se svaki dugoročni ugovorni odnos u trajanju od najmanje 3 godine između domaćeg pravnog lica koji obavlja proizvodne aktivnosti u BiH i stranog pravnog lica koji se tiču razvoja, uvođenja proizvodnje, proizvodnje i uzajamnog snabdjevanja proizvodima i njihovim sastavnim dijelovima». Prema klasničnoj teoriji prava ovaj ugovor spada u neminovne pravne poslove. Osnovne karakteristike ovog ugovora su:

učešče imaju samo pravna lica elemenat inostranosti teretnost sinalgmatičnost dugoročnost postojanje zajedničkih interesa partnera prema trećim licima okvirni karakter.

74. Izvori prava o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiZa DPS u zakonskom smislu ne postoje obavezujući međunarodni izvor. Od soft low vrela treba navesti Vodič za sastavljanje međunarodnih ugovora o industrijskoj kooperaciji EEC. Domaći sopstveni izvori MNPP utvrđuju spoljnotrgovinski režim ovog posla. Zbog toga oni imaju prinudni karakter. U BiH se na prvom mjestu hijerarhije nalaze Zakoni, to su:

a) Zakon o vanjskotrgovinskoj politicib) Zakon o carinskoj politicic) Zakon o deviznom poslovanju

Važan izvor predstavljaju i zakoni entiteta, a najbitniji su:Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju FbiHZakon o spoljnotrgovinskom poslovanju RS.Na drugom mjestu hijerarhije nalaze podzakonski akti. Najvažniji su:

1) odluka Vijeća ministara o uvijetima registriranje ugovora o DPS2) odluka Vijeća ministara o klasifikaciji roba na režime izvoza i uvoza3) odluka Vijeća ministara o uslovima uvoza roba radi izvoza.

Nepostojanje vlastitih izvora nalaže primjenu izvora domačeg prava. Ako stranke nisu uredile mjereodavno pravo, primjeniće se kolezione norme, koje će zavisiti od segmenata ugovora. Imamo 3 segmenta ugovora koja dominiraju:

ugovor o prodaji ugovor o djelu ugovor o prenosu tehnologije

U svakom od ova tri slučaja važi različita koleziona norma. Za prodaju je mjerodavno pravo zemlje u kojoj se «u vrijeme prijema ponude nalazilo prebivalište, odnosno sijedište prodavca»Kod ugovora o dijelu to je « sjedište poslenika u vrijeme prijema robe»Za ugovor o transferu tehnologije « sjedište primaoca tehnologije».

72

Sumedin75. Zaključivanje i forma ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiProcedura zaključivanja ovog ugovora zavisi od karakteristika samog ugovora o DPS. Postupak pregovaranja je po pravilu dugačak i prolazi kroz sve faze zaključivanja ugovora- od preliminarnih kontakata, pregovora, punktacije i izrada nacrta ugovora. Pisana forma je uslov za nastanak posla i predstavlja bitan elemenat ugovaora. Pisana forma ugovora je obavezna, te se potpisuje jedinstveni tekst ugovora uključujući i njegove anekse ( može se nadopunjavati i mijenjati). Pravilo je barem dvojezičnost teksta, uz obavezu se obje lingvističke varijante smatraju autentičnim tj. mjerodavnim za tumačenje.

76. Registracija ugovora povlasticeZaključeni i potpisani ugovor o DPS podliježe registraciji ( kao i njegove izmjene i dopune). Prijevu za registraciju podnosi domaći partner ministarstvu trgovine entiteta na kome se nalazi sjedište firme. Prijava za registraciju se mora podnijeti u roku od 30 dana od potpisivanja ugovora, odnosno njegove izmjene i dopune. Registracija obavezno sadrži:

naziv, sjedište i mjesto obje ugovorene stranke broj riješenja o upisu u sudski registar domaćeg subjekta

Da bi prijava bila uredna moraju biti priloženi: orginal ugovora i službeni prevod na jeziku BiH potvrda o saobraznost proizvoda koji su predmet ugovora izvod iz registra stranog partnera.

Ministarstvo može tražiti otklanjanje nadostataka u prijavi u roku od 15 dana od podnošenja njihovog zahtjeva. Kada je prijava uredna Ministarstvo ima 30 da donese odluku o upisu ili odbijanju upisa u registar. U slučaju negativnog riješenja može se uložiti žalba u roku od 15 dana od dana prijema rješenja nadležnog ministarstva.Nakon što je upisano u registar Ministarstvo entiteta treba da u roku od 10 dana tekučeg mjeseca dostavi izvještaj o upisima za protekli mjesec Ministarstvu vanjsketrgovine kako bi sve bilo evidentirano u zajednički registar.Nakon registracije oba partnera dobijaju značajne povlastice, koje su uređene zakonom o vanjskotrgovinskoj politici. Dvije su posebno važne:

1. odluka o klasifikaciji roba na režimu uvoza i izvoza- predviđa da oni mogu biti slobodni i zasnovani na dozvoli. 2. Pored dozvole zu postoje i kontigenti i kvote za pojedine proizvode.

Ako u vrijeme zaključenja ugovora tj aneksa ovih kvota nije bilo onda se one neće primjenjivati do isteka ugovora.Roba koja je predmet ugovora po pravili se uvozi radi obrade a izvozi radi ispunjenja ugovora. U carinskom smislu radi se o privremenom izvozu i uvozu robe. Ova roba ne podliježe carinskim obavezama, i to u slučaju da je to bio privremeni izvoz (do 6 mjeseci). Ovaj rok može biti produžen do kraja roka ugradnje.

77. Bitni elementi ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnji1. Ličnost subjekta- ugovorene stranke mogu se pojavitikao pravna lica, trgovačka društva ili preduzeća koja su registrovana za obavljanje proizvodne djelatnosti. Strano fizičko lice ne može biti partner u ovom poslu. podrazumjeva se da pravna lica imaju status trgovca, odnosno subjekta poslovnog prava prema svom nacionalnom poredku. Ako se kao partner javlja MNC korisno je predvidjeti koja filijala ima svojstvo ugovorene strane.2. Predmet ugovora-to su radnje obje staranke kojima se ispunjavaju njihove obaveze. Mogu biti administrativne, i ugovorne prirode.3. Cijena predmeta- prema zakonu ZVTP BiH vrijednost robe izvezenih na osnovu ugovora mora biti jednaka vrijednosti roba uvezenih na osnovu istog tog ugovora. U cijenu u ugovoru ulaze cijene proizvoda, intelektualne svojine i usluga.

73

Sumedin4. Rok trajanja- po zakonu je bitan element ugovora. Može biti ugovor na neodređeno vrijeme ne kraći od 3 godine. Kod ovakvih ugovora treba predvidjeti proceduru sporazumnog i jednostavnog raskida ugovora. U prvom slučaju stranke ugovor mogu raskinuti i prije isteka roka, ali gube povlastice iz vanjskotrgovinskog režima. U drugom slučaju se postavlja pitanje odgovornosti stranke koja je kriva za raskod. 5. Pisana forma ugovora- Pisana forma je uslov za nastanak posla i predstavlja bitan elemenat ugovaora. Pisana forma ugovora je obavezna, te se potpisuje jedinstveni tekst ugovora uključujući i njegove anekse ( može se nadopunjavati i mijenjati).

78. Nebitni elementi ugovora o dugoročnoj proizvodnoj saradnji1. Rokovi za zaključenje godišnjih ugovora, onih koji služe realizaciji osnovnog, dugoročnog i okvirnog ugovora za DPS2. Uslovi međusobnih isporuka ( mjesto, prelaz rizika, vrijeme i način)3. Kontrola međusobnih isporuka i način reklamiranja4. Tehničke garancije i garancije prema trećim licima5. Ugovorno područje saradnje u geografskom i ekonomskom smislu6. Način odvijanja saradnje u oblasti istraživanja i razvoja7. Korištenje dobara i intelektualne svoine ,patenti, robnim i uslužnim žigovima.8. Način izvora podkooperanata

U sklobu nebitnih elemenata često se nalaze i klauzule kojima jači partner ograničava slabijeg. Mnoge zemlje uvode zabranu ovakvih klauzula.

79. Administrativnopravne obaveze o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiObaveze dijelimo na administrativne i ugovorene. Administrativne obaveze su prinudnog karaktera i postoje paralelno sa ugovorenim. Od zemlje do zemlje se razlikuju. Neizvršenje ovih obaveza povlači sa sobom kaznenu odgovornost. Kod nas se ona manisfestvuje kao odgovornost za privredne prestupe i prekršaje. Najvažnije administrativne obaveze se:

a) obezbjeđenje pisane formeb) registracija ugovorac) obezbjeđivanje najmanje jednake vrijednosti uvoza domaćeg partnera sa izvozom

zasnovanim na ovom ugovorud) zadovoljavanje carinskih formalnostie) udovoljavanje svim procedurama plačanja sa inostranstvom, uključujući i kontrolu

kontrokorenta

80. Ugovorne obaveze o dugoročnoj proizvodnoj saradnjiPojedinačne obaveze i njihovi sadržaji u velikoj mjeri zavise od predmeta kooperacije. Neke tipične se mogu izdvojiti, a tu spadaju:

a) zajedničko programiranje razvoja u domenu ugovornog proizvoda i sa njim povezanih usluga

b) saradnja u usvajanju nove proizvodnje c) razmjena relevantnih informacija, uključujući i stručno obrazovanje kadrovad) sačinjavanje periodičnih najčešće godišnjih ugovorae) konzerviranje, pakovanje i označavanje proizvoda na ugovorni načinf) isporuka robe koja je predmet kooperacije ( u skladu sa opštim pravilima ugovora o

prodaji robe i sa posebnim riješenjima o DPS)g) garantovanje da je roba saobrazna ugovoru i da nema pravnih nedostatakah) plačanje cijene preko kontokorentnog računa i periodičnost vođenja saldai) čuvanje poslovne tajne, ne samo u toku ugovora već i nakon prestanka.

74

SumedinOdgovornost za neizvršenje ovih obaveza ima obligaciono pravnu prirodu i ravna se prema mjerodavnom pravu. Riješavanje sporova može biti sporazumno riješavanje i arbitraža. Ako način riješavanja spora nije ugovoren bizi će nadležan sud određen prema mjesta tuženog. Još jedna karakteristika ugovora o DPS je prijateljsko riješavanje sporova.

81. Prestanak ugovora iz administrativnih razlogaUgovor o DPS u velikoj mjeri zavisi od vanjskotrgovinskog režima svake zemlje. Naše pravo ni na nivou države ni na nivou entiteta ne predviđa mogučnost prestanka ugovora dejstvom administrativnih akata. Njihov utjecaj na ugovor je posredan. Ukoliko nadležni organ utvrdi da su prestali da postoje uslovi na osnovu kojih je donio riješenje o registraciji ugovora o DPS dužan je da traži usklađivanje stanja sa propisima. Ako to ne bude učinjeno nadležno ministarstvo mora da donese riješenje brisanja ugovora iz registra. Upis ugovora u registar nije uslov za njegovu punovažnost, s toga ni brisanje ugovora iz registra ne znači njegov prestanak. Međutim zbog drugih povreda, npr. zaštite zdravlja, javne sigurnosti, očuvanja okoline i sl. može doći do prestanka ugovora po sili zakona.

82. Prestanak ugovora voljom stranakaOvdje su mjerodavna opšta pravila obligacionog i drugih relevantnih grana prava- prava intelektualne svojine posebno. Postoje 3 slučaja prestanka ugovora voljom stranke:

1) Istek roka na koji je ugovor zaključen- u praksi se često pojavljuje odredba po kojoj se ugovor produžava automatski, ukoliko ne bude otkazan u određeno vrijeme prije njegovog isteka

2) Sporazumni raskid- stranke to mogu učiniti kada žele i pod uslovima koje dogovore. Ukoliko ugovor bude raskinut prije roka od 3 god. od zaključenja davanje državi koja su ušteđena povlasticama moraju se nadoknaditi državi

3) Ugovor može prestati jednostranim otkazom bilo koje od stranaka. Ovdje postoje 2 situacije. Prva je raskid iz ugovorom predviđenih razloga i sa posljedicama na koje ugovor ukazuje. Ukoliko se ugovor raskine iz razloga koji u njemu ne postoje, strana koja je kriva za raskid duguje naknadu štete drugoj strani po mjerodavnom pravu.

75

SumedinUGOVOR O AGENCIJI - MEĐUNARODNO TRGOVINSKO ZASTUPNIŠTVO

83. Zastupništvo u kontinentalnim sistemimaU kontinentalnim sistemima postoji jasna razlika između zastupanja i predstavljanja (posredovanja). Posredovanje bi značilo samo dovođenje zainteresovanih strana u kontakt, dok je zastupanje širi pojam i predstavljalo bi trajno predstavljanje komitenta koje u većini slučajeva uključuje i potpisivanje ugovora. U zastupanju postoje tri subjekta: zastupani, zastupnik i treće lice. Između svakog od njih nastaje relativno samostalni pravni posao. Zastupništvo prema osnovu na kome nastaje dijeli se na:

- zakonsko- statutarno- zasnovano na aktu nadležnog sudskog ili upravnog organa- ugovorno (punomoć).

Zastupništvco prema obimu ovlaštenja dijeli se na:- opšte ili generalno (zastupnik ovlašten da daje neograničen broj izjava)- posredno ili specijalizovano (broj izjava konkretno određen)

Bez obzira na obim ovlaštenja, zastupnik u svom djelovanju može biti neograničen, samostalan ili manje, odnosno više ograničen-nesamostalan. Ograničenje se tiče načina djelovanja, teritorije, vremena, kruga trećih lica. ZOO poznaje slijedeće vrste zastupništva:

- punomoć- poslovnu punomoć- ovlaštenje trgovinskog putnika- punomoć po zaposlenju

U kontinentalnim sistemima od zastupništva treba razlikovati sljedeće srodne institute:1. posredno zastupništvo ili komision- u njemu ovlaštenik djeluje u svoje ime ali za

račun drugog lica- komitenta2. trgovinsko zastupništvo- ono može postojati i kada zastupnik ne daje izjave volje za

komitenta3. posredovanje kao vršenje faktičkih radnji odnosno dovođenje u vezu dvije strane radi

zaključivanja ugovora4. poslovodstvo bez naloga-koji se vrši kada posao ne trpi odgađanja jer može nastati

šteta ili propuštena korist

84. Zastupništvo u common law sistemimaU ovo pitanje spadaju odgovori na pitanja 85, 86, 87

85. Pojam «Agency»Anglosaksonska prava poznaju sve predhodno navedene vrste zastupstva i njemu srodne institute. Sve ovo je u ovom sistemu obuhvačeno jednim imenom-Agency. Agencija je odnos koji postoji između dvije osobe kada jedna nazvana agent, po pravu bude smatrana da predstavlja drugu, nazvanu principal, na takav način da je sposobna da utiče na principalovu pravnu poziciju prema strancima sa stanovištva ovog odnosa tako što će zaključiti ugovore i raspolagati svoinom.Može se dati uža definicija: Odnos agencije nastaje kada se dvije osobe dogovore da će jedna (agent) djelovati u korist i pod kontrolom druge ( principal).Sa stanovištva MNPP Anglosaksonska varijanta je važnija i ima veći utjecaj. Centralnu tačku ovog instituta predsatavlja Agent. Agent je onaj koji je zaposlen da nešto uradi umjesto drugog, odnosno agentom se smatra osoba koja u transakcijama predstavlja drugu osobu i djeluje za nju. Pošto agency obuhvata i obavljanje faktičke radnje za drugog razumljivo je da

76

Sumedinagent ne mora uvijek bizi poslovno sposobno lice, dok principal mora. U agency postoji tri lica i tri grupe pravnih dnosa, kao i kod kontinentalnih sistema. Osnovna razlika u odnosu na kontinentalne sisteme što agencija obuhvata i niz ugovora koji su u kontinentalnim sistemima posebno uređeni kao što su komision, špedicija, posredovanje, uskladištenje i trgovinsko zastupanje.

86. Vrste ovlaštenja agentaOsnova podjela ovlaštenja je:stvarna- to je ono ovlaštenje koje je principal zaista dao agentu na osnovu ugovora zaključenog među njima ili na osnovu kasnije ratifikacije. Ovo ovlaštenje može se dati izričito i prečutno. Izričiza izjava se daje pismeno ili usmeno, dok se prečutano ovlaštenje izvlači iz prirode posla, za koje je agent zaposlen da ga obavič.prividno- nije zasnovano na volji principala, odnosno na njegovom ugovoru sa agentom. Ono piostoji onda kada postupci principala i običaji ukazuju na to da odnos agency postoji i onda kada ga nema.Instrumenti kojima su ova ovlaštenja formirana je Doktrina ESTOPPEL. Prividno ovlaštenje se razlikuje se od prečutng po tome da kod prividnog ne postoji nikakav sporazum koji bi se mogao tumačiti, dok u prečutnom postoji izjava volje o davanju ovlaštenja. Stvarno i privodno ovlaštenje se mogu pojaviti samostalno ali i da koincidiraju.

87. Vrste «agency»Za MNPP najvažnija je podjela agency na osnovu otkrivenosti principala prema trćem licu.

a) Ako treće lice ne zna da posluje sa agentom, agency se naziva zatvorena.b) Ako treće lice zna da posluje sa agentom ali mu ličnost principala nije poznata

agencija je unnamedc) Ukoliko treće lice zna da posluje sa agentom i ko je principal radi se o otvorenoj

agenciji

Ukoliko agent radi za principala koji ne postoji, stranaka u odnosu sa trećim licem je uvjek agent. Kod otvorene agencije važe opšte norme o zastupanju i punomoćstvu. U slučaju zatvorene i djelimičnoo otvorene agencije postoji niz specifičnih i zajedničkih riješenja a anjznačajnija za poslovno pravo su:a). principal je uvjek stranka a agent samo ako se to osnovano očekuje na bazi konkretnih okolnosti,b). principal i agent odgovaraju bilo samostalno bilo solidarno, zavisno od trećeg licac). agent ima pravo regresa prema principalu za sve što je za njega platiod). principal trpi prigovor kompenzacije za ono što je treće lice platilo agentie). aktivnu legitimaciju imaju i principal i agentDruga podjela agencija je po različitim kriterijima:

1. Generalna ili specijalna2. Redovna ili pod agencija3. Obična ili del credere4. Trgovinska i netrgovinska.

88. Izvori prava u BiHTrgovinsko zastupanje u BIH regulisano je izvorima domaćeg i izvorima međunarodnog poslovnog prava. Ugovor o trgovinskom zastupanju uređen je članovima ZOO. Zakon o vanjskotrgovinskom poslovanju uređuje najvažnije principe spoljnotrgovinskog režima u djelatnosti zastupanja stranih firmi. Uredba o zastupanju stranih lica u FBIH se razlikuje od

77

SumedinZVTPBIH. ZVTPBIH ne dotiće spoljnotrgovinsko zastupanje on se zadovoljava što definiše međunarodnu trgovinu uslugama koja obuhvata i zastupanje stranih lica.

89. Pojam i režim obavljanja spoljnotrgovinskog zastupanjaU našim propisima postoje dvije slične definicije o mntrgovinskom zastupništvu (ZOO i federalne uredbe). Tumačenjem obje definicije mogu se utvrditi bitna obilježja ovog posla.1. To je vid neposrednog djelovanja stranih subjekata na domaćem tržištu. 2. Zastupnik uvjek mora biti pravno lice sa statusom subjekta MNPP shodno domaćem poredku3. Zastupnik djeluje samostalno4. Spoljnotrgovinsko zastupanje obuhvata i posredovanje i djelovanje po punomoći5. Spoljnotrgovinsko zastupanje je teretan pravni posao

Prinudno pravni okvir rada vanjskotrgovinskog zastupnika se razlikuje od onog koji važi za djelovanje trgovinskog zastupnika u unutrašnjem poslovanju. Najvažnije karakteristike režima BIH za ovo pitanje su:

1. usluge se mogu pružati u BIH ukoliko su saglasne principima domaćeg javnog poredka (politika, javni moral, sigurnost, zaštita ljudi životinja biljaka...)

2. trgovinsko zastupanje, konsignacija, i servisiranje uvezene opreme i trajnih potrošnih dobara predstavljaju relativno samostalne pravne poslove

3. trgovinski zastupnik mora biti preduzeče registrovanao za spoljnotrgovinsko poslovanje upravo za ovu djelatnost- a ne generalno

4. ugovor mora biti u pisanoj formi zbog zaštite interese komitenta, i javnosti i zbog potrebe evidentiranja

5. ugovor mora biti zaključen najmanje na godinu dana6. trgovinsko zastupništvo na nivou FBIH ima generalni karakter7. podatke iz ugovora nadležno ministarstvo mora čuvati kao poslovnu tajnu.

Sam postupak evidentiranja ima više elemenata: a). zaključeni ugovor( izmjene i dopune moraju se u roku od 30 dana od potpisivanja moraju se prijaviti nadležnom ministarstvu.b). ako su ispunjeni uslovi iz zakona i uredbe ministarstvo je dužno evidentirati ugovor u roku od daljih 30 dana od prijema prijavec). o izvršnom evidentiranju Ministarstvo trgovine u roku od 8 dana mora obavjestiti Ministarstvo vanjske trgovine BIHd). prestanak ugovora se evidentira kao i njegovo zaključivanje u roku od 30 dana

90. Izvori međunarodnog poslovnog pravaU ovoj oblast ne postoje izvori MJP zato su izvori MNPP najvažniji. Oni se dijele na: Međudržavne i autonomne.Međudržavni izvori: 1. opšti karakter- najvažniji opšti međudražavni izvor je konvencija o agencija u međunarodnoj prodaji robe (ženeva 1993). Konvencija nije obavezujuća. Konvencija se primjenjuje kod zakljućenja ugovora o prodaji ( agent ima ovlaštenje da za drugu osobu principala zakljući ugovor o prodaji sa trćim licem. Konvencija uređuje i svaki akt preduzet od agenta sa ciljem zakljućivanja ugovora ili u vezi sa njegovim izvršenje. Konvencija važi za odnose u kojima principal i treće lice imaju sjedište u trećim državama, a sjedište agenta u zemlji članice konvencije ili pravila MNPP upućuju na poredak zemlje članice. Ako treće lice za vrijeme zaključenja ugovora ne zna da druga strana djeluje kao agent konvencija se primjenjuje ako su sjedišta agenta i trećeg lica u razlićitim zemljama i MNPP upućuje na to .

78

Sumedin2. Regionalni karakter- pravo evropske zajednice se bavi trgovinskim zastupanjem sa stanovištva prava konkurencije (Rimski ugovor), kao i materialno-pravnim uređenjem ove oblasti- što je učinjeno direktivom Vijeće evropske zajednice.Ona se bavi pitanjem kordinacije zemalja članica koje se odnose na agenciju . Direktiva je upućena svim zemljama članicama osim VB za koju je donesena posebna direktiva čija je osnovna razlika u odnosu na predhodnu mogučnost stranaka ugovaranjem poredka neke države članive EZ iskljući primjenu prava EZ. Najvažnije karakteristike direktive su:

orijentiranost na odnosu agent i principal prinudni karakter normi dopuštenjem nacionalnim pravima da odstupi od nekih odredbi ukoliko se time

poboljšava položaj agenta orijentisanost na poslovnu agenciju iskljućivo na trgovačku branšu.

Automni izvori- od ovih izvora bitno je napomenuti vodić Međunarodne trgovinske komore u Parizu za sastavljanje ugovora o trgovinskom zastupanju.

91. Izvori međunarodnog privatnog pravaOvdje je najznačajnija konvencija o pravu koja se primjenjuje na agenciju (Hag 78. ) Odnosi se na sve slučajeve agencije, a ne samo na one o prodaji.Njome je agencija definisana tako da pokriva ovaj institut kako u anglosaksonskim tako i u kontinentalnim sistemima. Konvencija polazi od načela volje stranaka u izboru nadležnog prava, a tek onda u obzir dolaze kolezione norme. Od domaćih izvora MPP je Zakon o riješavanju sukoba zakona gdje su posebno date norme za: punomoćstvo, posredovanje, komision, špedicija- dakle za institute koje obuhvata agencija.

92. Pojam ugovora o agencijiUgovor o međunarodnom trgovinskom zastupanju je rezultat stranaka koje imaju sjedište u različitim državama, i agent se obavezuje da će istraživati tržište, kontaktirati sa klijentelom i po ovlaštenju zaključivati ugovore u ime i za račun principala. Karakteristike ovog ugovora su:

- trajno djelovanje ta principala- preuzimanje pravnih i faktičkih radnji- djelovanje u tuđe ime i za tuđi račun- obavezivanje za rad, a ne na ostvarivanju određenog rezultata (osim kod del credere)- pretpostavka opštosti naloga, specijalne naloge principal izričito daje- relativna samostalnost agenta u djelovanju- postojanje odnosa povjerenja između agenta i principala- dužnost agenta da djeluje u dobroj vjeri i u interesu principala

Posebnu vrstu ugovora o međunarodnom trgovinskom zastupanju predstavlja ugovor o konsignaciji. On može biti zaključen samostalno, to znači da konsignar može biti i lice koje nije preuzelo obaveze trgovinskog zastupnika. Najvažnije karakteristike ove vrste zastupanja su:

- prodaja robe u ime i za račun principala- držanje i korištenje posebnog konsignacionog skladišta za tu prodaju. Otvaranje ovog

skladišta uređuje se carinskim propisima.

93. Stranke i učesnici u poslu- Principal (komitent)- Trgovinski zastupnik (agent) može biti samo subjekt nacionalnog poslovnog prava- Treće lice-može biti bilo koji subjekt (ne mora biti pravno lice, za razliku od agenta)

79

SumedinBitno je samo reći da su stranke u zakljućenju ugovora samo principal i treće lice. Međutim prema Ženevskoj Konvenciji o agenciji iz 1983 postoji jedan izuzetak, a to je ako treće lice nije znalo ili nije moralo znati da se radi o agentu a ne principalu prilikom zaključivanja ugovora, tada odnosi nastaju između agenta i trećeg lica.

94. Zaključivanje ugovora o agencijiZa postupak zaključenja ugovora, mjerodavno je pravo zemlje gdje je posao sklopljen. većina zemalja zahtjeva pisanu formu ugovora, pa tako i BiH. Uredno potpisan autentičan tekst ugovora, može biti sačinjen na dva jezika. U BiH je poželjno da jedna od domaćih verzija bude proglašena za autentičnom. Ugovor stupa na snagu danom njegovog potpisivanja. Ako je za to potrebna dozvola državnog organa, dobijanje odobrenja je korisno unijeti u ugovor kao uslov punovažnosti. Pri tome treba znati da je odobrenje dužnost rezidenta ako to drugačije nije ugovoreno.

95. Predmet ugovora o agencijiPredmet ugovora su radnje pregovaranja i/ili zaključivanja ugovora sa trećim licima od strane agenta, a u ime i za račun principala. Proizvodni program potrebno je precizno odrediti u samom ugovoru ili aneksima. Uz tehnički opis poželjno je dati i namjenu robe-usluge, i specijalne karakteristike. Posebno je značajno navesti i patente i žigove kada je roba njime označena. Pored faktičkih obilježja predmet može biti definisan i obimom ugovora koje agent mora da zakljući za principala u određenom vremenskom periodu. U našem pravu ugovorno područje može biti samo cijela teritorija BIH. U uporednom pravu to nije uvije slučaj, pa je potrebno u ugovorima sa ino-zastupnikom jasno precizirati teritoriju na kojem zastupništvo važi da ne bi došlo do preklapanja nadležnosti više zastupnika istog principala. Ovdje je potrebno spomenuti i ekskluzivno zastupništvo koje se izričito ugovaraju (postoji samo jedan zastupnik nanekom teritoriju, npr. BIH)Klauzula EKSKLUZIVITETA je veoma složena i ona obuhvata sljedeća pitanja:a). pravo principala da sam djeluje na teritoriji agenatab). pravo agenta na proviziju za sve ugovore koji su sklopljeni sa klijentima sa njegove teritorijec). pravp ili obavezu agenta da ugovara sa klijentima drugih teritorijad). uzdržavanje agenta od oduzimanja drugih principalae). uzdržavanje agenta od paralelne prodaje konkurentskih proizvoda, za vrijeme trajanja ugovora i nakon njenog prestanka.Ekskluzivitet se može uspostaviti u pogledu klijentele(određuje se kojim kategorijama klijenata, potencijalnih ugovarača, agent sarađuje kao jedini predstvnik principala)

96. Cijena/provizija u ugovoru o agencijiCijena je naknada za izvršene usluge agenta. U nju su uključeni redovni troškovi poslovanja agenta. Vanredni troškovi se posebno fakurišu principalu. Određivanje cijene je veoma složeno pitanje. Ona se određuje kao provizija tj. u procentu od prometa koji je agent omogućio principalu. Izražava se u domaćoj valuti. Kao osnovica kod nas i uporednom pravu se uzima vrijednost ugovora koji je principal zakljućio zahvaljujići djelovanju agenta. Ovdje se u obzir uzimaju i ozbiljne ponude koje je agent obezbjedio principalu, a principal ih nije prihvatio. Ukoliko agent jamči za ispunjenje obaveza trećeg lica, DEL credere zastupanje, provizija za to je znatno veća od uobićajne. Zavisno od predmeta ugovora kod obračuna provizije se mogu pojaviti posebni slučajevi:

80

Sumedin1. Ekskluzivne agencije- agent ima pravo na proviziju na sve ugovore koje principal

podpisao na njegovom teritoriju ( bez obzira da li je agent zaslužan za to ili ne)2. Ponovljene naruđbe- ovaj slučaj može biti vezan za ekskluzivnu agenciju ali i ne

mora. Ako se radi o ekskluzivnoj agenciji riješenje će biti kao pod jedan, a ako ne ne radi o ekskluzivnoj agenciji onda se ugovorom mora naglasiti dali agent ima pravo na naknadu za ponovljne naruđbe od strane 3 lica sa kojim je agent principala doveo u vezu.

Kod nas dispozitivna pravili ZOO nalažu da se provizije urede tarifom a ako nje nema onda poslovnim običajem. Ukoliko nema običaja onda je potrebno isplatiti razumnu naknadu koja zavisi od okolnosti posla.

97. Obaveze trgovinskog zastupnika (agenta)Prva obaveza trgovinskog zastupnika je trajna obrada tržišta i nalaženje potencijalnih SAUGOVORAČA. Primjenjuju se adekvatni marketing metodi.Druga obaveza je trajno posredovanje za svog principala i zaključivanje ugovora za njegovo ime i njegov račun. Prema ZOO to podrazumjeva:

a. sklapanje ugovora na osnovu generalne ili specijalne punomoćib. primanje izjava trećih lica c. davanje ijava trećim licimad. preduzimanje mjera za očuvanje interesa principala.

Bitni je reći da zastupnik ne može naplačivati i primiti potraživanje principala bez posebnog ovlaštenja.Treća dužnost agenta je obavještavanje principala o stanju na tržištu i poslovima. Ono mora biti precizno, tačno i blagovremeno.Četvrto agent mora djelovati u interesu principala. Ova obaveza obuhvata :

a. očuvanja prava intelektualne svojine koja pripadaju principalub. suzdržavanje od konkurencije principalu bilo preuzimanjem zastupanja konkurentskih

firmi bilo sopstvenim angažovanjem u istoj oblastic. odbijanje prijama mita ili trajnih profita od trećih licad. djelovanje po uputama principala

Peto je obaveza agenta da djeluje pažnjom dobrog stručnjaka. Ona je bitna zato što zastupnik samostalno odlučuje o načinu na koji će izvršiti nalog principala i obaveze koje se nanjemu zasnivaju.Šesto agent mora da čuva poslovnu tajnu. Dužnost ima trajni karakter jer važi poslije prestanka ugovora.Sedma obaveza je polaganja računa i trpljenje kontrole.Osma dužnost agenta je da nakon prestanka ugovora da vrati principalu sve stvari koje mu je ovaj predao na upotrebu za trajanje ugovora.

98. Obaveze principalaPrva obaveza principala da omogući agentu obavljanje posla radi koji je i ugovor sklopljen. To podrazumjeva predaju materijala i dokumenata (reklamni materijal, modele, uzorci).Druga, principal mora preduzeti sve mjere za očuvanje ugovorenog ekskluziviteta agenta.Treće, mnoga nacionalna prava i prava BIH predviđaju pravo principala da po svojoj volji prihvati ili odbaci sklapanje ugovora od strane zastupnika .Četvrta dužnos principala je najvažnija, zo je plačanje provizije i izvršava se prema ugovoru i uključujući tu i posebne slučajeve kao što su ekskluzivno zastupdtvo i ponovljene naruđbe. Plača se u ugovorenoj valuti. Najkritičnija tačka je vrijeme u kome agent stiče pravo na proviziju. Postoje tri trenutka kada se smatra da postoje uslovi za isplatu:

- kada agent dovede principala u vezi sa trećim licem

81

Sumedin- kada principal zakljući ugovor u čijem je zakljućenju učestvovao i agent- kada principal zakljući ugovor u čijem zakljućenju nije učestvovao i agent

U suštini ne bi trebalo da postoji razlika između vremena sticanja prava na provitiju i momenta u kome se ona može zahtjevati, odnosno kada je ona dospjela.Kod del credere zastupništva provizija se naplačuje po završenju posla. Agent stiče pravo na proviziju i u momentu u kome ga je principal zlonamjerno spriječio da obavi posao. Provizija se plača na ugovoreni račun. Direktiva 86/653 ima specifična rješenja u pogledu dospjevanja obaveza za plačanje. Direktiva izjednačava položaj redovnog i del credere agenta, pa provizija u oba slučaja dospijeva kada principal i treće lice ispuni svoje obaveze. Direktiva posebno reguliše prestanak prava na proviziju. Ako dužnost plačanja postoji ona mora biti izvršena ne kasnije od zadnjeg dana mjeseca koji slijedi tromjesećni period u kome je ona dospjela.U petu obavezu spada plačanje ostalih naknada koje nisu uračunate u proviziju i ne spadaju u troškove.

- garantovani minimalni prihod agenta ( u slučaju da se agent odriče neke svoje lukrativne pozicije, npr klijantele, ekskluziviteta, teritirije). Isplačuje se godišnje.

- naknada za klijantelu 8u slučaju kada principal ima pravo da neposredno ugovara sa partnerima koje nađe agent kao i za gubitak klijantele u slučaju raskida ugovora).

Šesta obaveza je da principal obavjesti agenta o namjeravanim promjenama poslovne politike-ovo se odnosi na promjene cijena, izmjene uslova poslovanja, promjene propisa, smanjenje proizvodnje i prodaje na agentovom tržištu.Sedma obaveza se odnosi na trpljenje agentovog prava retencije ili zaloga. Ovim se pravom agent koristi radi osiguranja naplate svojih dospjelih potraživanja. Bitno je napomenuti:

- radi se o zakonskoj zalozi ili retenciji- nije nužno da stvar bude primljena po osnovu ugovora- pravo zastupnika (agenta) ne uživa prioritet bez obzira na vrijeme nastanka.

99. Međusobna odgovornost principala i agentaOdgovornost principala, agenta i trećeg lica je da naknada štete poćiva na krivici. Mjerila krivice mogu biti zanemarenje razumne pažnje-pažnje stručnjaka. Na veličinu štete i njenu naknadu primjenjuju se opšta pravila obligacionog prava. Pošto ona nisu upotrebom prava usaglašen, prija pristupanja i ostvarenja odgovornosti potrebno je provjeriti i sapekte MPP.

1. Međusobna odgovornost principala i agenta- ova odgovornost se zasniva na nepoštivanju ugovorenih obaveza, jednog ili drugog. Postoje dvije osnovne odgovornosti principala:

Zaduženje sa plačanjem U slučaju raskida ugovora-principal duguje zastupniku naknadu izgubljenu za

klijenteluStranke se mogu osloboditi odgovornosti uslijed više sile, ali prilikom oslobađanja od nje prilikom formulisanja potreban je poseban oprez.

100. Odgovornost u odnosu sa trećim licemPrincipal i treće lice su stranke koje treba da potpišu ugovor. Za nepoštivnanje svojih obaveza odgovaraju prema pravilima koja važe za dotični pravni posao. Pored ugovora odgovornost može biti determinisana i aktom ratifikacije (naknadno prihvatanje radnji agenta kao svojih od strane principala).Ovdje su važna 3 momenta:

ratifikacija djeluje retroaktivno

82

Sumedin ako treće lice nije znalo niti je moglo znati da agent djeluje bez ovlaštenjaovo ne

stupa u odnos prije izjave o ratifikaciji treće lice može odbiti djelimičnu ratifikaciju.

Agent i treće lice odgovaraju međusobno kada ne dođe do odnosa principal-treće lice. To je slučaj kada treće lice nije znalo da agent djeluje bez ovlaštenja.

101. Načini prestanka trgovinskog zastupanjaPrestanak ovog ugovora bi u suštini znaćio da nema više odnosa zastupanja i predstavlanja između principala i agenta. U slučaju prestanka ugovora zbog izvršenja ugovorene radnje jedne strane, ovaj ugovor se transformiše u obligacioni odnos odgovornosti. Konvencija o agenciji poznaje još dva slučaja produženog dejstva ovlaštenja poslije njegovog prestanka:

1. zastupnik treba da djeluje za principjela i po prestanku ovlaštenja ako je to neophodno da bi se spriječile štete

2. prestanak ovlaštenja ne djeluje za treće lice koje nije znalo za to ili za uzroke koji su proizveli prestanak ovlaštenja.

Prema ovoj konvenciji postoje 3 osnovna načina prestanka ovog ugovora:1. slučajevi predviđeni ugovorom (istek roka, naknadni sporazum stranaka o prekidu

ugovora)2. Ispunjenjem ugovora3. opoziv od strane principala ili otkaz od strane agenta, bez obzira da li je saglasno

ugovoru ili ne

102. Jednostrani raskid ugovoraRegulisan je opštim pravilima koja važe za ugovor po nalogu prema kojem nalogodavac uvijek može odustati od ugovora ali mora i platiti naknadu štete za to. Ovo važi za sve kontinentualne sisteme, ali nei za anglosaksonske gdje je ovo potrebno posebno ugovarati. Također agent ima pravo na naknadu i po okončanju ugovora ako je principal nastavio da izvlači korist iz poslova sa klijentima sa kojima ga je povezao agent. Nalogoprimac u principu nema pravo da raskine ugovor u nevrijeme, a ako to uradi iz opravdanih razloga tada ne duguje naknadu štete. U drugim slučajevima naknada je obavezna. Bez obzira na razlog raskida agent mora da nastavi da obavlja svoje obaveze dok principal ne bude u stanju da ih preduzme. Svaka strana može da da otkaz sa ili bez otkaznog roka. Otkaz se mora dati najmanje mjesec dana prije isteka kalendarskog tromjesećja, a ako je zastupnički posao trajao duže od 3 mjeseca onda je rok 2 mjeseca. Još je bitno napomenuti da Direktiva 86/653 dozvoljava državama da u slučaju neizvršenja obaveza jedne od strane po sili zakona raskine ugovor. Neosnovani otkaz bez roka, nevinoj strani daje pravo naknade štete.

83