Historija Literarnog Jez. I

HISTORIJA LITERARNOG JEZIKA

Historija književnog jezika proučava isključivo historiju pisanog jezika. Njeno vrijeme je datirano, a počinje od prvog sačuvanog pisanog spomenika, pa sve do savremenih književnih dijela. Nju zanima jezik na višem stupnju razvoja – od onog vremena kad je dobio pisanu formu. Jezik je jedan od glavnih iskaza kulturne historije.

Ona proučava pisane tekstove. Ti su tekstovi u historijskoj gramatici izvori za proučavanje, a u historiji književnog jezika to je korpus (zbir svega onoga što je u nauci poznato, a što se na nekom jeziku u historijskom pismu pisalo, prepisivalo, dopisivalo, urezivalo itd.)

Potoje dva shvatanja korpusa. Prvo se svodi na to da je korpus sve što je na jednom jeziku napisano kroz čitavu historiju, što će se vremenom početi razvijati u književni jezik. Drugim shvatanjem vodi se historija književnog jezika smatrajući da je pisani jezik sve što je zapisano, a što ima obilježja višeg nivoa jezičkog izraza.

Literarno/ književno je ono što je u prošlosti zapisano i ima u nekom procentu obilježje literarnosti. Literarno pitanje je kako šta napisati, a ne šta napisati.

BOSANSKA KNJIŽEVNOST SREDNJEG VIJEKA

Prvo što treba uraditi kad se govori o ovoj temi je da se utvrdi šta spada u književnost, a šta u pismenost u najširem smislu te riječi. Prema nekim shvatanjima književnost se identificira sa pismenošću, a s druge strane stoje shvatanja da pismenost u najširem smislu riječi nema one literarno-estetske vrijednosti koje bi joj obezbijedile mjesto u književnom stvaralaštvu. U obzir treba uzeti dva kriterija: vremensku odvojenost od minulih stoljeća i ono što je u međuvremenu ljudska misao stvorila.

Srednji vijek je prožet hrišćanskom ideologijom i ta opća hristijanizacija vezana za feudalnu osnovu društva opći je pokretač literarnog stvaralaštva srednjeg vijeka u najširem smislu te riječi.

Jedan od kriterija koji služe za odvajanje sfera književnosti od sfera pismenosti je i sam jezik. Religijski tekstovi čuvaju stariji naslijeđeni jezik religijske književnosti (koji se pod određenim uslovima širi i na ostalu književnost), a spomenici pismenosti koje čovjek te epohe i takvog mišljenja ne smatra književnim u velikoj su mjeri izloženi živoj govornoj riječi i ta je pismenost slobodna od jezičkih kalupa srednjovjekovne literature.

U sferi književnosti ubrajaju se i određeni tekstovi koji po svojoj namjeni i karakteru ne pripadaju književnosti, ali po svojim objektivnim književnim vrijednostima sa današnjeg aspekta pripadaju literarnim dostignućima. Tu je riječ o administrativno-pravnim spisima i o epigrafici, koja je uvijek stajala na razmeđu između književnosti i pismenosti.

Bosna je administrativno-pravnu pismenost imala kao samostalna država, a u nju se mogu ubrojati najrazličitije povelje, ugovori, testamenti, darovnice, službena i privatna pisma koja su pisali vladari, ali i pojedini feudalci, od kojih su neki imali i vlastite skriptorije.

1

Vlastite kancelarije imali su gotovo svi značajniji feudalci, kao što su Kosače, Hrvatinići, Pavlovići i dr. U tim kancelarijama mogla su se pisati i druga djela osim administrativno-pravnih spisa. I Čajničko evanđelje napisano je u jednom takvom skriptoriju.

Povelja, darovnica i sličnog materijala ima vrlo impoznatan broj, što pokazuje i intenzitet društvenog, političkog i ekonomskog života stare Bosne, u čemu ovaj teren ne zaostaje za ostalim srednjovjekovnim državama.

S obzirom na to da nam je bliža i razumljivija pismenost na narodnom jeziku, skloni smo tome da je preferiramo i da crkvenu književnost odbacujemo kao neoriginalnu. Ona je, međutim, za srednjovjekovnog čovjeka od kapitalnog značaja i za njega predstavlja osnovno literarno stvaralaštvo. Natpisi na stećcima čine osnovni dio bosanske epigrafike i estetski su vrednovani u knjigama Marka Vege i u „Starim bosanskim tekstovima“ Maka Dizdara. Epigrafika je jedino originalno stvaralaštvo u srednjovjekovnoj književnosti Bosne.

O stećcima je mnogo pisano, nastojeći otkriti da li su oni vezani isključivo za Crkvu bosansku i da li pripadaju bosanskim krstijanima. Stećci su najviše grupisani po većim nekropolama, ali ih ima u skoro svim dijelovima Bosne. Pisani su bosanskom ćirilicom – glagoljski su sasvim izuzetni.

Treba imati u vidu da se mnogi isti tekstovi sreću na cjelokupnom prostoru bivšeg srpskohrvatskog područja, pa se određivanje provenijencije teksta vrši jedino kroz jezičke i vanjske osobine rukopisa. To u najvećoj mjeri važi za srednjovjekovne romane koji su prošireni i dalje od navedenog područja.

Ponekad se u djelima jedne književnosti mogu naći i prerađeni dijelovi tekstova koji su pripadali drugoj književnosti. To je važno za bosansku srednjovjekovnu književnost zbog toga što djela historiografskog karaktera poput ljetopisa, rodoslova i žitija u nju nisu doprla ni u originalu ni u kasnijim prepisima.

Bosanska srednjovjekovna pismenost sadrži repertoar žanrova približno kao i druge srednjovjekovne pismenosti, s tim što je originalno stvaralaštvo vrlo ograničeno i što su u tom žanru djela svedena samo na epigrafiku. Što se tiče bosanskih evanđelja, postoji toliko varijacija teksta da je opravdano pretpostaviti da su postojali još mnogi izgubljeni rukopisi koji su ih povezivali. O propovjedničkoj literaturi možemo govoriti samo na osnovu dva listića iz Monteprandona, što je nedovoljno za bilo kakve decidnije zaključke.

Bosna i Hum imali su svoju autentičnu pismenost. Ona se javlja sa svojim obilježjima koja su karakteristična za susjedne pismenosti, jer se u tom periodu na širem prostoru javljaju procesi grananja prvobitne staroslavenske pismenosti.

Žanrovski je ta pismenost bila složenija nego staroslavenska, ona se grana. Staroslavenska pismenost je bila isključivo crkvena, za razliku od bosansko-humske koja je to samo jednim svojim dijelom. Druga dva usmjerenja nemaju direktniju vezu s njom.

2

Dakle, postoje crkvena pismenost, administrativno-pravna pismenost bosanske vladajuće kancelarije i lapidarnna, pismenost na kamenu.

Ova tri žanra objedinjavalo je:1. zajednički temelj grafije (pismenost na glagoljici i pismenost na zapadnoj

(bosanskoj) ćirilici).2. zajednička jezička baza ima dva dijela: jezički u smislu staroslavenskog jezika i

bosanski govorni jezik. Prva riječ zapisana na bosanskom je „u ime“ umjesto „vb ime“.

3. srednjovjekovni pisarski manir – pisanje nije bilo obična pojava, već je predstavljalo pisarsku (dijačku) profesiju i klesarsku/ kovačku profesiju/ zanat. Oni su dakle taj manir gajili i zanatski.

4. Srednjovjekovno pisanje podrazuimjeva jedinstven pisarski čin – svaki tekst predstavljao je neponovljivu i originalnu pisanu teoriju i nije se mogao umnožavati.

Svaki pisani spomenik ima jednaku dozu autentičnosti/ vjerodostojnosti. To se posebno odnosi na lapidarnu pismenost.

Sačuvano je tridesetak spomenika crkvene pismenosti. Nijedan od pisanih spomenika nije sačuvan u samoj matici Bosni. Oni su rasuti po drugim arhivama, bibliotekama i muzejima.

Nauka ne raspolaže podacima koliko je tekstova administrativno-pravne pismenosti sačuvano iz perioda bosanske kancelarije.

Lapidarna pismenost dijeli se na dva dijela: EPITAFE – nadgrobne natpise i EPIGRAFE – natpise na kamenu, građevinama i sl. Nema podataka o tome koliko ima epigrafa, ali ima oko 350 sačuvanih epitafa sa bosansko-humskog prostora (na oko 56 000 stećaka, što znači da su uglavnom bez natpisa). Ni deset od njih 350 nisu detaljnije proučeni.

Današnja saznanja svode se na dva vida informacija:- naučni kontinuitet koji je slijedio Zemaljski muzej u Sarajevu osnovan u

austrougarsko doba. Posebno je značajan „Glasnik Zemaljskog muzeja“, te Ćiro Truhelka, koji je bio svojevremeno kustos, etnolog, paleograf, historičar

- maticu našeg jezika čini općepoznata okolnost formiranja i postojanja srednjovjekovne države Bosne. U vremenu od X do XV stoljeća (1463) postoji bosanska država, koja najveći uspjeh ima za vrijeme Tvrtka I Kotromanića. Državnost se ugrađuje u jezičku maticu. Osim najstarijih temelja, postoji i taj segment. U historijskom smislu nauka je više ideologizirana nego politika - Srednjovjekovna bosanska država. Na faktoru državnosti nastaje faktor duhovnosti. Bez toga ne postoji historija i taj faktor je održiviji od faktora duhovnosti. U pitanju je Crkva bosanska – krstijani, bogomili, bogumili. To je osnovica za građenje jezičke matice.

Bosanski jezik kao historijska pojava se temelji na jednom kontinuitetu koji je predsrednjovjekovni (ilirsko-romanski), pa na srednjovjekovnom (bosansko-bogumilski). Svaka jezička matica je matica zahvaljujući tome što nije odvojena od drugih susjednih

3

jezičkih matica. Ona tako i postoji u nauci – u smislu svog odnosa prema drugim maticama. Za bosansku jezičku maticu se uzima središnji, zapadni i istočni prostor (trojstvo najmanje triju jezičkih matica). Taj odnos podrazumijeva da se prostorno središnja matica bosanska ne može razvijati bez povezanosti sa istočnom i zapadnom maticom. Jedna preko druge one ostvaruju međusobne veze. Raška, bosanska i hrvatska matica prostiru se na velikom prostoru i imaju isto pismo, iako imaju i razlike od samog početka. Svi historijski nesporazumi između ovih matica nastaju u XIX stoljeću.

Nijedna jezička matica ne može postojati da bi se završavala u svojoj matičnosti. Ona jeste matica da bi se na nju nadograđivalo ono što zovemo razvojnim tokovima. Misli se na pisani jezik prije svega, jer on ima svoju transformaciju. Historijska gramatika bavi se evolucijom gramatičkog sistema. Pisani jezik prati tu evoluciju, ali je ne predstavlja jer on nije govorni jezik (nesvjesni govorni čin koji je jedini evolucija). U pisanom jeziku postoje spontane greške, a u jezičkoj evoluciji nema grešaka. Vremenom govorni jezik pritišće pisani jezik i pisani mu se približava.

Jezička matica je interdisciplinarna pojava, koja je upravo zbog toga jedan od najslabije razrađenih pojmova u teorijskom smislu u slavenskim jezicima. Pitanje jezičke matice je vrlo složeno kad je riječ o bosanskom književnom jeziku. Postojao je prostor s hidronimsko-teritorijalnom odrednicom, rijekom Bosnom. To ime te rijeke Slaveni su preuzeli od predslavenskog naroda, romaniziranog ilirskog supstrata. Ilirsko stanoviništvo se asimiliralo doseljenicima, ali su asimilatori prihvatili neke jezičke crte od starosjedilaca. To je jezička matica. Očuvan je kontinuitet i uloga ilrskog supstrata je mnogo veća od toga što je nauka dosad pokazala.

Pojam razvojnih tokova je složen kad je u pitanju naš jezik. Centralni bosanski prostor je prostor na kojem se presjecaju dvije crkve nastale iz nekadašnje iste crkve (pravoslavna i katolička). Tu na mjestu presjecanja postoji velika vjerovatnoća da se pojavi reakcija – nešto treće. To je i nastalo i održavalo se u skladu s historijskim prilikama.

U XV stoljeću desilo se da se prostor naše jezičke matice uključio u osmansku kulturu. Bosna je bila zapdni dio vilajeta (bosanski pašaluk). To je trajalo četiri stoljeća i matica ima svoj razvojni tok u drukčijim jezičkim, vjerskim i državnim okolnostima, ona se transformira. Tu se prepliću odnosi i međusobne veze. Otada se koriste arapski jezik kao vjerski jezik, turski kao službeni i perzijski kao jezik književnosti. Vezuje ih zajednička grafija. To određuje razvojne tokove od XV vijeka naovamo.

Pitanje leksike i frazeologije – fon od oko 10 000 riječi po porijeklu pripada orijentalnim jezicima. One su se adaptirale u jeziku primaocu i dio su jezičke cjeline. Razvojni tokovi bosanskog jezika završavaju se u ta četiri stoljeća.

Novija prošlost je obilježena promjenama koje su vrlo duboke i znače zaustavljanje promjena koje su dugo trajale. To je treća faza, austrougarski period. Ova je faza značajna ne po trajanju, već po onome što se desilo u tom trajanju. Započeto je stvaralaštvo na maternjem jeziku i na latiničnom pismu, s tim što se u prethodne dvije razvojne faze dešavaju smjene različitih grafija koje historijski idu od grčko-latiničnog pisma. Onda je preuzeta bosanska (poluobla) glagoljica, da bi se ubrzo razvila zapadna bosanska ćirilica – bosančica sa svim svojim razvojnim formama.

4

U Osmansko doba arebica zamjenjuje ćirilicu – bosančicu. Ona ipak ima svoj kontinuitet. Nije sačuvana u književnim djelima, ali jest u lapidarnom pismu i u službenim pismima.

Četvrta faza je jugoslavenska. Tada je bosanska jezička tradicija uklopljena u širi prostor i smatrana njenim perifernim dijelom. To je jedinstven jezik čija je periferija bila centar.

Društveno-politička uslovljenost bosanske srednjovjekovne književnosti

Gotovo od samog početka pismenosti Bosna je zemlja patarena, a njena osnovna i najjača crkvena institucija tzv. CRKVA BOSANSKA sa svojim specifičnim ustrojstvom i posebnim ritualom. Ova institucija igra veoma značajnu ulogu kod bosanskih feudalaca, ali ipak ta crkva nikad nije bila tako intimno vezana za feudalnu hijerarhiju kao što je to slučaj u srednjovjekovnoj Srbiji. Crkva bosanska ne pojavljuje se kao feudalni gospodar, a njena hijerarhija nije tako razgranata i institucionalizovana kao u Srbiji ili u okviru katoličke crkve na zapadu. To su uzroci zbog čega se na bosanskom tlu nikad nisu pojavili čitavi književni rodovi kao što su biografska i hagiografska književnost, te crkveno pjesništvo u sklopu posebnih službi domaćim svecima.

Članovi crkve bosanske nazivali su se krstijanima, dok su ih pripadnici katoličke i pravoslavne crkve smatrali hereticima, babunima ili patarenima. Provjereni historijski podaci govore o utjecaju ove crkve na cijelo društvo, o njenoj dubokoj povezanosti sa svim oblastima života u tadašnjoj Bosni. Zbog svog specifičnog ustrojstva i drugih društveno-političkih razloga ova crkva bila je izložena i stranim pritiscima, što je negativno utjecalo na književni razvoj.

Prva slavenska književnost uopće na makedonskom narodnom slavenskom jeziku koji je dobio karakter općeslavenskog literarnog jezika. Ti staroslavenski spomenici predstavljaju prvobitnu prevodilačku djelatnost slavenskih apostola Ćirila i Metodija sa grčkog i predstavljaju sami po sebi izuzetan kulturni domet Slavena. Kao jedan od najstarijih spomenika koji su u tekstološkom smislu blisko vezani sa čitavim nizom bosanskih evanđelja navodi se MARIJINSKO EVANĐELJE. Nemoguće je ovaj kodeks tretirati kao bosanski, ali je već vrlo rano postojala izvjesna crkvena književnost koja se na njega naslanjala. Na vrlo ranu književnu djelatnost upućuju nas osim glagoljskih odlomaka s početka XII stoljeća i epigrafski spomenici te HUMAČKA PLOČA čak s kraja X i početka XI stoljeća.

Prva slavenska pismenost bila je podređena crkvi i prvi prijevodi načinjeni su prema njenim potrebama. Tako je kao najpotrebnija crkvena knjiga prvo preveden Evangelistar za službu u crkvi, zatim Psaltir i Apostol, te Parimejnik kao priručnici za službu u crkvi. Evanđeoski tektovi pojavljuju se gotovo redovno kompletni (tj. kao četveroevanđelja) i najveći broj sačuvanih spomenika upravo je tog tipa.

Postoje mišljenja da je sam izbor i raspored tekstova određen karakterom crkve bosanske, te da to ukazuje na odsustvo crkvenih službi onog tipa koje nalazimo u kanonskim crkvama na istoku i zapadu.

5

Izbor tekstova u sva tri bosanska zbornika – HVALOVOM, RADOSAVLJEOM, MLETAČKOM – je gotovo istovjetan. Sva tri imaju Apokalipsu. Evanđeoski tekst je potpun u Hvalovom i Mletačkom zborniku, a u Radosavljevom je sačuvan fragmentarno. U ostala dva je sačuvan Apostol, a u Hvalovom i Psaltir. Bosanskoj književnosti pripadaju i četiri posebna lista Apostola, računajući glagoljski tekst GRŠKOVIĆEVIH LISTIĆA i MIHANOVIĆEVOG ODLOMKA. Ovi tekstovi NISU specijalno priređeni za crkvenu službu ni po istočnom ni po zapadnom obredu. Takvi su SPLITSKI ODLOMAK GLAGOLJSKOG MISALA i pravoslavni PARIMEJNIK, koji su periferne pojave i ne pripadaju crkvi bosanskoj, ali pripadaju bosanskoj književnosti.

Nakon propasti bosanske države i Crkve bosanske preživjeli su samo oni tekstovi koji su po svom karakteru odgovarali drugim crkvama, koje su imale više uslova da prežive tursku okupaciju zbog čvršće crkvene organizacije i povezanosti sa institucijama i političkim snagama izvan zemlje.

Evanđelja i rukopisni odlomci identificirani kao bogumilski: Daničićevo i Nikoljsko evanđelje, Grujićevo i Srećkovićevo evanđelje, Batalov fragment, Hvalov, Mletački i Radosavljev zbornik, Divoševo i Kopitarovo evanđelje, Početije svijeta, Evanđelje Tvrtka Pripkovića.

BOSANSKI KODEKSI CRKVENOG KARAKTERA

Najveći broj bosanskih kodeksa pisan je ćirilicom. Izvjesne ortografske crte upućuju na vrlo staru školu kojoj je preteča MIROSLAVLJEVO EVANĐELJE, pisano za humskog kneza Miroslava. Ovo evanđelje po svojim formalnim osobinama preteča je bosanskih spomenika, dok su srpski tekstovi pošli drugim putem, pa se u XIII stoljeću razvila svetosavska škola koja se nizom osobina razlikuje od Miroslavljevog evanđelja i bosanskih spomenika. Međutim, iako je Hum dugo pripadao bosanskoj državi, ovo evanđelje ne može se u punom smislu pribrojati ni bosanskim spomenicima. Po orijentaciji pripada srpskoj književnosti, po teritoriji bosanskoj, ali svakako ne i tradiciji „bosanskih krstjana“.

Postoje uvjerljive činjenice da je veći dio bosanskih spomenika prepisan s glagoljskog predloška. To je pretpostavljeno za HVALOV ZBORNIK i NIKOLJSKO EVANĐELJE, a i u DIVOŠEVOM EVANĐELJU je usljed ćirilskog teksta nađeno glagoljsko I. Za tri glagoljska teksta pretpostavlja se da su napisani na bosanskom tlu: Grškovićevi listići, Mihanovićev i Splitski odlomak (ni za jedan se ne može utvrditi pripadnost književnosti crkve bosanske). Splitski odlomak je jedan od posljednjih primjera glagoljice na bosanskom tlu. U tri bosanska spomenika: Radoslavljevom zborniku, Čajničkom evanđelju i Beogradskom apostolu nalaze se zapisi pisani glagoljicom. To je dokaz da je glagoljica na ovom tlu morala biti poznata. Uvjerljiv dokaz za to su i natpisi na kamenu, kao što su Humačka ploča, Kulinova povelja i zapis

6

sa crkve na Kijevcima, koji nesumnjivo govore o prisutnosti glagoljice. Ostalo je otvoreno pitanje da li je glagoljica u Bosnu prodrla iz Makedonije ili Hrvatske.

Filološko proučavanje Divoševog i Čajničkog evanđelja ukazuje na to da je u srednjovjekovnoj Bosni morao biti daleko veći broj kodeksa i njihovih odlomaka. Zasad je pronađeno svega 18 evanđelja, ubrajajući i evanđelja iz zbronika. Skoro kompletno sačuvana su evanđelja u Hvalovom i Mletačkom zborniku, oba nastala početkom XV stoljeća u doba najvećeg ekonomskog procvata, a postoji mišljenje da su oba pisana za moćnog feudalca Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

I većina ostalih evanđelja pisana je krajem XIV i u XV stoljeću. Najstarije relativno kompletno sačuvano je DIVOŠEVO evanđelje, zatim Vrutoško i Pripkovićevo. Zatim slijede Srećkovićevo, Kopitarovo, Nikoljsko i Daničićevo u XIV stoljeću, a iz XV stoljeća je Čajničko, Treće beogradsko i Sofijsko evanđelje. U nizu odlomaka kao apsolutno najstarije spominje se Grigorovič-Giljferdingov odlomak iz XIII vijeka, zatim Mostarsko i Batalovo evanđelje iz XIV i Belićevi listići s početka XV stoljeća.

Iz bosanske književnosti Srednjeg vijeka danas su poznata i četiri apostola, od kojih su gotovo kompletni Giljferdingov i Beogradski apostol iz XIV i XV stoljeća, te glagoljski odlomci Grškovićevi listići i Mihanovićev odlomak

Najinteresantniji su zbornici: Hvalov, Mletački i Radosavljev. Većina ovih rukopisa danas se nalazi van granica BiH. Zajednička crta većeg dijela ovih spomenika je da su kasnije podešeni prema obredu Srpske pravoslavne crkve, čime se i objašnjava činjenica da su sačuvani. Odnos kasnijih korisnika prema ovim tekstovima najbolje pokazuje margina na Pripkovićevom evanđelju („I bog zna neka je to svinja bila“), gdje je pisac marginalije vjerovatno svjestan da je kodeks pripadao Crkvi bosanskoj.

Odlomci iz Monteprandona pokazuju jezičke osobine koje ih do izvjesne mjere vežu za zapadniji sh. teren, a Splitski odlomak predstavlja dio Misala zapadnog, katoličkog obreda kao što se kijevski i bosanski listići Parimejnika vezuju za obred pravoslavne crkve.

Tekstovi bosanske crkvene literature nisu mnogo raznovrsni. Na temelju njih možemo zaključiti da je stara bosanska književnost morala biti dosta jednolična, skoro svedena na strogo biblijske tekstove. I ukoliko je bilo nekih originalnijih ostvarenja, oni su propali zbog neuklapanja u pravovjerne dogme pravoslavne ili katoličke crkve.

Bosanski spomenici su dosta nejednako iluminirani. Najbogatija je i najzanimljivija iluminacija Hvalovog zbornika. Ne zaostaju ni Mletački zbornik i Giljferdingov apostol, naročito po brojnim i lijepim inicijalima u tamnosmeđoj i zelenoj boji. Siromašnije iluminirana su Nikoljsko i Kopitarovo evanđelje, a sasvim su specifične minijature s ljudskim likovima u Radoslavljevom zborniku. Ostali spomenici su znatno skromniji.

7

KORPUS

Bosanska srednjovjekovna književnost je uglavnom namijenjena crkvenim potrebama. Radi se o prevodima liturgijskih knjiga s grčkog. Najbrojnija su evanđelja (18), a znatno je manje sačuvanih apostola (4). Hvalov i Mletački zbornik sadrže kompletan Novi zavjet uz još neke nebiblijske spise. Glavni sadržaj Radoslavljevog zbornika je Apokalipsa. Hvalov kodeks ima starozavjetni tekst i Psaltir s odama. U Mletačkom nije sačuvan kraj, a pretpostavlja se da je imao Psaltir. Oba zbornika sadrže i dekalog, kao i neke rasprave.

Prema sadržaju/ namjeni bosanski se korpus srednjovjekovnih tekstova dijeli na vjerske kodekse (liturgijski, neliturgijski, apokrifni), te svjetovne spomenike. Svjetovnu i originalnu književnost predstavljaju s jedne strane pravni, diplomatički, trgovački, poslovni spisi, darovnice, testamenti i pisma, a s druge strane kameni zapisi, ktitorske i nadgrobne ploče. Nema sačuvanih historijskih djela tipa ljetopisa. Od tragova zabavne literature imamo samo Belinsku Aleksandridu nastalu krajem XV ili početkom XVI vijeka. Redakcije se formiraju krajem 12. stoljeća.

Na korpus tekstova nastao na srednjovjekovnom humsko-bosanskom terenu, zasvjedočen spomenicima od 12. do kraja 15. stoljeća, primjenjivani u različiti kriteriji pri njihovom svrstavanju u vremenske odsječke: formalni (ortografsko-jezični), sadržajni i funkcionalni (prema namjeni/ upotrebi). Može se povući granica između vjerskih spisa za koje se pretpostavlja da su nastali na ovom tlu do 13. stoljeća, koji nisu pisani za potrebe Crkve bosanske, i korpusa iz njenog kruga. Čitav 13. i početak 14. vijeka vrlo su slabo zastupljeni u pisanim spomenicima, što se dovodi u vezu s bizantskim akcijama uništavanja slavenske pismenosti na jurisdikcionom prostoru Istočne crkve.

Pramatica joj je Pseudo Klistorova Aleksandrida, koja se veoma rano s grčkog počela prevoditi na istočne jezike. U desetom vijeku je grčki tekst preveden na latinski, a s njega na razne evropske jezike, različito prerađene.

SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA SVJETOVNA KNJIŽEVNOST

Ono malo sačuvanih spomenika ove vrste su uglavnom iz mlađeg vrmena, na samoj granici srednjeg vijeka, pa se za ovu književnost vezuju samo po inerciji trajanja i faktu stagnacije literarne djelatnosti na srkvenoslavenskom jeziku.

BERLINSKA ALEKSANDRIDA

To je bosanski svjetovni spomenik kojeg je objavio Van den Berk u bosanskom ćirilskom, kurzivnom pismu, ali bez transliteracije i prijevoda. Aleksandrida je vrlo popularan srednjovjekovni roman o Aleksandru Velikom, čiji je rani prevod s grčkog na crkvenoslavenski nastao najvjerovatnije u Srbiji, odakle se dalje širio u Rusiju, pa odatle na zapad u Bosnu i Hrvatsku. Takvo lutanje je sudbina srednjovjekovnih romana, s tim da

8

je svaki teren i svaki dorađivač dodavao nešto novo i karakterizirao spis ne samo jezički nego i stilski, a u izvjesnoj mjeri i tematski. To nije originalna književnost, ali nije ni neoriginalna. U njoj je mnogo intervencija prepisivača i obrađivača

To je priča o Aleksandru Velikom i njegovim pohodima, ali do maksimuma hristijanizirana i u potpunosti prilagođena načinu mišljenja i potrebama čovjeka srednjeg vijeka. Pri kraju se tekst rukopisa odvaja od drugih tekstova istog sadržaja, postaje gotovo narodni, a pričanje ima više neposrednosti i originalnosti nego u ostalim dijelovima teksta.

Bosanskom ćirilicom prepisana su dva rukopisa, ali prema jezičkim osobinama samo se Berlinska Aleksandrida može prihvatiti kao bosanska. Rudnička je čakavska, a ostaje da se ispita i Gajeva Alaksandrida pisana latinicom i na štokavskom terenu.

Berlinska Aleksandrida potiče najverovatnije s kraja XV stoljeća i zasad je jedini spomenik te vrste koji se može vezati za Bosnu.

Kodeks predstavlja mješavinu ikavskog i ijekavskog izgovora, što pokazuje da je već i predložak sa kojeg je rukopis prepisan mogao biti nejedinstven, ili je čak bilo više predložaka, od kojih je onda sačinjen jedinstven tekst.

Nedostaje joj početak i kraj. Prema izvjesnim zapisima na listovima koji su kasnije dodati, vidi se da je tekst do 1582. bio u posjedu neke njemačke porodice. Na jednom od tih listova postoji i tajnopis sa datumom 1535, odakle se može zaključiti da je još te godine ovaj rukopis bio u posjedu neke slavenske porodice.

Grškovićev apostol – najstariji pronađeni bosanski glagoljski rukopis, a sastoji se od četiri listića koji predstavljaju fragment iz Djela apostolskih. Pripada najvjerovatnije prvoj polovini XII stoljeća i najstariji je spomenik sh. redakcije stsl. jezika. Pošto se po jeziku identificira kao štokavski, smatramo ga spomenikom bosanske provenijencije, bez obzira što je nađen na Krku, tj. teritoriju hrvatskog glagolizma.

SPLITSKI ODLOMAK

Ovaj odlomak je pronađen u Splitu i za njega je utvrđeno da je misni tekst, dakle da je tekst crkvene službe po katoličkom obredu. Primijećena je upadljiva tekstualna podudarnost sa bosanskim kodeksima. Na temelju detaljnih jezičkih analiza Štefanić je pretpostavio da je ovaj odlomak pisan na bosanskom tlu. U prilog tome govore mnogobrojni ikavizmi, uz pretežno štokavsku jezičku strukturu. Iako je to misni tekst, on se po tipu razlikuje od hrvatskih glagoljskih misala tog vremena, s početka XIII stoljeća.

Glavni tekst je pisan slovima stare hrvatske poluoble glagoljice. Ono po čemu se Splitski odlomak razlikuje od svih ostalih glagoljskih misala i od tipa Rimskog misala uopće, to je potpunost minih obrazaca i djelimično sam tekst molitava.

9

DIVOŠEVO EVANĐELJE

Kodeks je pisan, sudeći po marginalijama, za bosanskog feudalca Divoša Tihoradića, a pretpostavlja se da ga je pisao Manojlo Grk. Kodeks je s oko 187 listova relativno velik, a pošto nedostaju zadnje stranice za koje se pretpostavlja da su imale kolofon, relativno ga datiramo na početak XIV stoljeća.

Evanđelje je po svojim osobinama tipičan bosanski spomenik, prepisan s glagoljskog predloška, lijepo iluminiran i prilično kompletan. Po svojoj veličini i starosti on je jedan od najznačajnijih bosanskih spomenika i izraziti predstavnik bosanskih evanđelja. U njemu nema ikavske zamjene jata i to govori o nešto istočnijoj provenijenciji, pa se zamjena starog glasa vršila tek u nešto kasnijem vremenu. Po jeziku je ovaj kodeks dosta arhaičan.

Rukopis je dosta nebrižljiv poluustav. Obnavljač piše crkvenim jezikom svoga vremena u srpskoj redakciji. Poluglas liči na jor, a bI se nalazi izuzetno. E i jat se dosta brkaju, a ima dosta ligatura ja i je. Upotrebljavaju se nadredna slova i akcenti, a u fonetici i morfologiji ima znakova posrbljavanja. Vrši se mehaničko sjećenje riječi pri prenošenju u novi red. Sistem pisanja u našem jeziku je scriptura continua – takvo pisanje pojavljuje se kao pravilo, asistem razdvajanja kao veliki izuzetak u starijim epohama. Iz tog razloga nema potrebe pisar da na kraju riječi vrši sabijanja, da stvara ligature ili da izbacuje dijelove riječi nad red. Nadrednih slova i slova pod titlom nema mnogo

Irena Grickat smatra da je traženje manihejskih ili bogumilskih nagovještaja u bosanskim evanđeljima naučno isforsirano i da ima dosta kontradikcija u dokaznom materijalu.

Nema imena pisara i boravka knjige u to vrijeme, ali su na njemu vršene razne reparacije.

Ima glagoljsko i – pretpostavlja se da je slučajno ubačeno u riječi v'ždet' i umjesto d. To se objašnjavalo kao greška pri prepisivanju s glagoljske podloge.

Kijevski bosanski listići – zanimljivi zbog Parimejnika koji je po svom karakteru obredni tekst pravoslavne crkve.

Batalovo evanđelje – zanimljivo po relativno velikom kolofonu, koji je jedan od zanimljivijih sačuvanih kolofona bosanskih kodeksa. Na drugom listu kolofona rukom je načinjen spisak imena koji se smatra spiskom poglavara crkve bosanske i u tom smislu su ovi odlomci vlo važan kulturno-historijski dokument.

HVALOV ZBORNIK

Ovaj zbornik je najkompletniji bosanski rukopis i po opsegu i po sadržaju raznovrsnijem i bogatijem od bilo kojeg drugog rukopisa. Danas se čuva u Bolonji, a po tekstu kolofona zna se da je pisan 1404. godine za bosanskog feudalca Hrvoja Vukčića Hrvatinića (kao i Hrvojev misal, čakavski).

10

Hvalov zbornik je patarenski tekst, jer se pisar u kolofonu spominje kao Hval krstijanin.

Osim kompletnog četveroevanđelja, apokalipse, djela apostolskih i poslanica, u kodeks je unesen cio psaltir, devet biblijskih pjesama, deset zapovijedi is Starog Zavjeta i veći broj raznovrsnih priloga od kojih su neki apokrifnog karaktera.

Pisan je bosanskom ćirilicom sličnom ćirilici srpskih spomenika, ali sa značajnim karakteristikama bosanskih rukopisa XV vijeka. Pisan je poluustavom, nešto kvadratičnim, na arhaičnijem razvojnom stupnju. Ima slova karateristična za bosanske rukopise. Grafija i ortografija ukazuju na vrlo ranu pisarsku školu koja bosanske kodekse povezuje s Miroslavljevim evanđeljem.

Pojavljuje se ligaturno je u 3.l. sg (jest) te ligatura ot sa grčkim omega. Zadržana je stara bosanska osobina – mehaničko sječenje riječi na kraju retka.

Neprekidnost pisanja je narušena, jer Hval pokazuje tendenciju odvajanja akcenatskih cjelina. Određeni krug leksema je skraćen i titlovan. Ograničena je upotreba nadrednih znakova, ali se pojavljuju nadredna slova.

Hvalov zbornik ima izrazitije zapadnoštokavske osobine. Tipična je ikavska zamjena jata, što u pismu znači izjednačavanje fonoloških vrijednosti znakova jat, jeri i i. Ekavska zamjena prisutna je samo u riječima koje su općesrpskohrvatske (otveštavati).

KARAKTERISTIČNA JE INOVACIJSKA OSOBINA ZAMJENA POLUGLASA SA a, U JAKOM POLOŽAJU, PRIJEDLOZIMA I PREFIKSIMA, U POZICIJAMA POD AKCENTOM I NA MJESTU SEKUNDARNOG POLUGLASA. Frekventno je izostavlanje poluglasa na kraju riječi. Postoje i primjeri gubljenja poluglasa u jakoj poziciji. Refleks va se zadržava u otvorenom slogu, a inovacija u je relativno ograničena.

Fonetika Hvalovog zbornika je dosta inovirana, a arhaičnost je jače izražena u morfologiji i posebno u lekici. Biblijski tekst je u sintaksi dosljedno poštovan. Ponekad se vrši zamjena starog optativa konstrukcijom da+prezent.

Kad se nešto arhaično nađe u XV vijeku, jasno je da se radi o vrlo starom predlošku. Radi se o jugozapadnijom štokavskom području.

Listići iz Monteprandona - otkriveni na koricama jedne rukopisne knjige iz XV stoljeća pod nazivom Margaritarum. Vjerovatno su pripadali inkvizitoru franjevcu Dominku Gangali koji se njima poslužio za uokvirenje knjige. Takoo su ovi listići jedini sačuvani propovjednički ili molitveni tekstovi pripadnika Crkve bosanske iz prve polovine XV stoljeća.

MLETAČKI ZBORNIK

Nastao je krajem XIV ili početkom XV stoljeća. Rukopisu nedostaje kolofon, pa ga je nemoguće tačno datirati. Zbog toga ne znamo ništa ni o pisaru ni o licu koje je naručilo zbornik. Približno datiranje zasniva se na paleografskoj i jezičkoj analizi

11

rukopisa. Čuva se u Veneciji. Zbornik je pisan ljepše nego Hvalov, relativno je bogato iluminiran i pokazuje prilično visok umjetnički domet. Nije prilagođavan potrebama pravoslavne liturgije, nije dakle prošao kroz srpske manastire, pa je sačuvan bez kasnijih dorada i reparacija.

Jezik je relativno jako ikaviziran, ima nešto mlađe forme i općenito stoji pod uticajem narodnog jezika. Mletački zbornik sadrži jedan apokrifni tekst i popis glava koji je veoma interesantan po svojoj opširnosti u pogledu izlaganja sadržaja.

RADOSAVLJEV ZBORNIK

Relativno je malen po broju sačuvanih listova. Pripada XV stoljeću. Sačuvana mu je Apokalipsa, Očenaš s dodatkom i početak Ivanovog evanđelja. Dodatak po nekim mišljenjima predstavlja jedini patarenski obrednik (obrazac patarenske službe) koji je stigao do nas. Sačuvan mu je i kolofon prema kojem je rukopis datiran. U njemu je naveden poručilac, krstjanin Gojsak, kao i pisac krstijanin Radosav, prema čemu se ovaj spomenik može okarakterisati kao rukopis crkve bosanske. Ipak, u samom tektu nije nađeno ništa što bi upućivalo na heretičke devijacije.

Pisan je na papiru, iluminacija mu je siromašna, rukopis je neuredniji i ostavlja dojam nešto primitivnijeg kodeksa. Specifičnost mu je zapis pisan glagoljicom, koja odudara od uglate hrvatske glagoljice i od drugih poznatih tipova oble glagoljice. Sličan glagoljski tekst postoji i u bosanskom Čajničkom evanđelju.

Jezik ovog spomenika je već znatno ikaviziran, i općenito pokazuje jak uticaj narodnog jezika. Danas se nalazi u Rimu u Vatikanskoj biblioteci.

APOKALIPSA – je najmističniji dio cijele Biblije. Puna je simbolike, prekomjerno metaforična i zbog toga sadržajno najnedefinisanija od svih biblijskih knjiga. Zbog takvog karaktera podložna je često kontradiktornim tumačenjima. Njene metafore su slikovite, žive i impresivne, te predstavljaju umjetnički doživljaj. Zauzima najveći dio rukopisa i nalazi se na prvom mjestu. Kao jedina proročka knjiga služila je kao književno štivo, čiju su simboliku bosanski krstijani tumačili u duhu svog učenja. Njena tajanstvena moć rezultirala je time da to postane evanđelje siromašnih, ugroženih i pravednih ljudi. Borba dvaju principa, dobra i zla, veoma je upečatljivo istaknuta u ovoj knjizi i pravedan ishod davao je nadu vjernicima. Radosavljeva apokalipsa nije pisana tako dobro kao Hvalova ili apokalipsa u okviru Mletačkog zbornika, ali je interesantna i bitna zbog toga što ima više starine nego u navedenim rukopisima, ali i sasvim novih leksema iz živog narodnog jezika.

SREĆKOVIĆEVO EVANĐELJE

Tipično bosansko četveroevanđelje čija iluminacija stoji do izvjesne mjere pod zapadnim utjecajem s kraja XIV stoljeća.

Najinteresantniji su mu kasniji dodaci marginama, odnosno glose koje objašnjavaju neke pojmove integralnog evanđeoskog teksta. Glose su pisane rukom u XV ili čak XVI stoljeću. Njihovo izuzetno značenje je u tome da bi mogle biti odjek

12

patarenskog shvatanja crkve bosanske. U tekstu evanđelja date su naznake na koji dio teksta se glose odnose. Jezik glosa je dosta ponarođen, a ortografija mu upućuje na bosanski teren, ali nema ikavizama, iako je upotrijebljen zapadniji oblik imena (Ivan mjesto Jovan).

Glose je u cjelini objavio Speranski. Formata su male četvrtine, tekst je pisan uskim bosanskim poluustavom (uskom unicijalom). Glose navode na pomisao da je mogla postojati cijela jedna književna vrsta „pitanja i odgovora“ kakva je postojala na istoku i na zapadu. Speranski je došao do zaključka da misli izražene u glosama nisu ni po čemu heretičke, a s obzirom na sadržaj ne predstavljaju originalan rad autora. Radi se o prilagođavanju poznatih tekstova svojim prilkama i shvatanjima.

Glose iz Srećkovićevog evanđelja su originalna interpretacija i komentar jevanđeokog teksta od strane pripadnika Crkve bosanske i zbog toga su značajan materijal za istraživanje.

Jezik evanđelja stariji je od teksta glosa. Razlike u jeziku ne mogu se objasniti isključivo vremenskom razlikom. Grafijske i ortografske osobine pokazuju da je tekst glosa pisan kao i sva ostala bosanska evanđelja, po principima Crkve bosanske:

- jat u vrijednosti JA (neke ligature su uticaj srpske knjižvne tradicije)- jedan jer, samo jedan jor- pisanje omege na početku riječi, posebno u prijedlogu i prefiksu- znatan broj primjera s inicijalnim O u riječi otac i to u obliku koji pokazuje

govornu formu bez T (oca, ocu)- Ligaturno U nalazi se u cijelom tekstu osim u riječi d(oy)š(oy)- Ne obilježava se palatalnost l' i n'- Tekst glosa ne poznaje jeri, dok je ono u tekstu evanđelja izjenačeno sa i- Frekventna upotreba deseteračkog I u pozicijama gdje se ne bi očekivalo- Registriran je znak đerv u vrijednosti slova đ- U glosama za đerv postoji primjer obilježen ćiriličkim ć (ne će)- Nema nijednog prelaza l u o, vjerovatno zbog kratkoće teksta

Posebno je pitanje upotreba skraćenica u glosama – Veliki je broj slučajeva gdje skraćenica nije titlovana, a bude izostavljen glas, pa nije moguće utvrditi radi li se o govornoj redukciji ili o načinu pisanja skraćenica.

Na fonetskom planu iako bi se očekivalo drukčije, relativno su rijetki primjeri ikavizacije, zapravo su ograničeni na gotovo isključivo crkvenoslavenske lekseme. Iako su tada u XV stoljeću ikavizmi već jako prisutni, cijela situacija upućuje na nešto istočniji ijekavski teren. Znatnija je ikavizacija u tekstu samog evanđelja. Vjerovatno je pisar teksta evanđelja bio ikavac ili je njegov predložak u dosljednoj mjeri čuvao jat, što je razumljivo na dosta veliku starost evanđelja.

Slabi poluglas čuva se doljedno samo na aspolutnom kraju riječi (osim tel'c), što upućuje na prodiranje govornih osobina U ostalim pozicijama već je uglavnom izvršeno ispadanje, iako srećemo još poneki primjer, a to zbog nastojanja da se zadrži crkvenoslavenski uzus. Iako se poluglas još čuva na mjestima gdje su L i R, ima primjera gdje su se izgubili.

13

Ilustrativni su primjeri s vokalizacijom (prišal, petar, mir sa). Vb > u pokazuje vrlo ranu infiltraciju narodnog govora. Crkvenoslavenska norma zadržana je samo u primjeru zamjenice vbsb: BCE, BCH, BCE. Nedostatak prelaska en u e upućuje na štokavsko tlo.

Komentator se služio jevanđeoskim pojmovima, ali pretežni dio leksike pripada narodnom govoru. Glosator je imao ambicije da piše literarnim jezikom, ali ili nije bio dovoljno obrazovan ili nije postojao poseban tip homiletičke literature kojeg se držao. U evanđelju je uočljivo čuvanje vb. Đerv u evanđeoskom tekstu ima samo vrijednost đ, a u glosama i ć.

NAJIZRAZITIJA RAZLIKA IZMEĐU TEKSTA EVANĐELJA I GLOSA JE U GLAGOLSKOM SISTEMU. U GLOSAMA JE PREVLADAO SISTEM OBLIKA NARODNOG JEZIKA, NEMA PARTICIPA PREZENTA I PRETERITA I. Sam karakter evanđeoskog teksta nameće veću konzervativnost u sintaksi i leksici – prati najarhaičnija stsl. evanđelja.

Teren nastanka glosa i evanđelja je srednjobosanski ijekavski.

Početije svijeta – Legenda koja se nalazi u rukopisnom zborniku apokrifnih članaka iz XVII vijeka. Prema jeziku je utvrđeno da je sa sh. tla, ali je bosansko porijeklo sporno jer je tekst u jakoj mjeri ekaviziran.

TESTAMENT GOSTA RADINA

I ovaj dokument se nalazi u Dubrovniku. Potiče iz 1466. godine i veoma je važan za historijska istraživanja, s obzirom da je gost Radin bio visoki funkcioner Crkve bosanske. Gost Radin u svojoj oporuci određuje neku svotu i „na službu božiju“, što može da znači samo liturgiju.

Ovaj testament je gotovo ključni u rješavanju problema Crkve bosanske. Potiče iz XV stoljeća, kad je sastavljen najpotpuniji, gotovo službeni prikaz bosanske hereze s katoličke strane – spis kardinala Ivana de Torquemada.

Ovo je prvorazredni dokument za proučavanje Crkve bosanske u vremenu njenog rasula i pred njenu konačnu propast. Značaj testamenta je više u podacima sociološke nego dogmatske prirode, iako mu ne nedostaju ni podaci o patarenskoj organizaciji i dogmatici. Od pogleda na svijet koji je podrazumijevao borbu protiv svake vrste ugnjetavanja ostala su samo mutna sjećanja. Starješine Crkve bosanske i sami su postali gospoda koja svakodnevno služe interesima feudalaca. Mnogi su članovi Crkve bosanske napustili svoja mjesta i nastanili se na dvorovima plemića, kao gost Radin čija je karijera bila brza i sjajna. Počeo je kao krstijanin, a nakon pet godina je dobio naziv starca. Potom je postao starješina sa zvanjem gosta, ali jednu stepenicu više do zvanja djeda nije stigao. Iza sebe je ostavio ogromnu gomilu dukata i drugu pokretnu imovinu. O nekretninma ne govori ništa. Najveći dio zlatnika poklonio je svojoj rodbini čiji su članovi bili također

14

vjernici Crkve bosanske, a pravim „krstijanima i krstijancima koji ne ljube grijeha“ podijelio je simbolične sume. Imao je mnogo sluga, pa je nešto novca ostavio i njima, sirotinji. Nešto novca ostavio je i za podizanje nadgrobnog mauzoleja.

REDAKCIJE STAROSLAVENSKOG KAO LITERARNI JEZIK SRBA I HRVATA

Prva pismenost sh. područja neposredno je vezana za stsl. jezik i za kulturnu djelatnost Ćirila i Metodija. Na bazi njihovog rada stvoren je specifičan literarni jezik za čitavo slavensko područje, koji je poslužio kao podloga za srednjovjekovne književnosti na bivšem sh. području. Svaka od književnosti izgrađena na stsl. podlozi vremenom je izgradila svoj specifični literarni jezik, zavisan od dijalekatskog supstrata i od niza kulturno-historijskih i društveno-političkih činilaca. Prvi sačuvani stsl. spomenici iz X i XI stoljeća, koji pripadaju strogom smislu stsl. kanonu, daju osnovu za shvatanje da je stsl. tog doba književni koine, a ne predstavnik živog govornog jezika.

U X stoljeću se usljed specifičnih političkih prilika u Moravskoj centar ćirilometodijevske djelatnosti se pomjera na jug, naročito u Bugarsku i Makedoniju; izvjesni ostaci su se zadržali u Češkoj, a dijelom je ona doprla i do Hrvatske, što govori o vrlo ranoj (X st.) rasprostranjenosti literarnog stsl. jezika. I pored teritorijalne razbijenosti, prema onome što prezentiraju spomenici, tek u XII stoljeću nastaje odlučnije prožimanje pisanog teksta fonetskim izmjenama prisutnim u živim slavenskim jezicima. Otada i datiraju redakcije stsl. jezika kao poseban fenomen literarng jezika slavenskih naroda. Međutim, sve do pojave nacionalnih literarnih jezika pojedinih slavenskih naroda, ovaj jezik može se smatrati općeslavenskim literarnim jezikom. U tom kasnijem redakcijskom smislu, staroslavenski se naziva crkvenoslavenskim kako bi se podvukla njegova razlika prema jeziku stsl. kanona.

Karakter i sadržaj spomenika služe kao baza za proučavanje historije literarnog jezika i određuje koncepciju o njegovoj suštini. Literarni jezik u njegovoj dijahroniji može biti shvaćen na dva načina:

1. kao jezik svih pisanih spomenika jedne jezičke teritorije određenog vremena prednacionalne epohe

2. kao jezik onoga što se u prednacionalnoj eposi smatralo literarnim proizvodom u užem smislu te riječi, za svaki vremenski period i za svako područje posebno

Dolazak Turaka u XV vijeku i potpuno ili djelimično gubljenje državne organizacije u Južnih Slavena na izvjestan je način ujedinjavajući razne grane literarnog jezika sa staroslavenskom osnovom, koje su se tokom srednjeg vijeka povremeno otcjepljivale i počinjale gubiti međusobnu vezu. Upotreba crkvenoslavenskog se u liturgijskoj upotrebi produžava i do XVII stoljeća, ali njegov stvarni život u vrijednosti literarnog jezika zaključuje se sa XV stoljećem, jer otad datira transformacija narodnog govornog u literarni jezik. Tu je zbog dolaska Turaka došlo do razlike između zapadnog i istočnog dijela bivšeg sh. područja, što je uslovilo cijepanje sh. redakcije na istočni i zapadni tip sh. redakcije stsl. jezika. One su dalje živjele odvojenim životom i imale su specifičan

15

razvoj. Razlike među njima mnogo su dublje od formalnih razlika u pismu ili dijalektoloških razlika govornog supstrata. Ove dvije redakcije najbolje bi bilo nazvati istočnom i zapadnom i pritom uzeti u obzir i centralnu bosansku, koja je po svom specifičnom geografskom položaju zadržala i razvijala neke svoje specifičnosti.

Grupa bosanskih evanđelja čini nesumnjivo jedinstvenu i zaokruženu cjelinu, koja povezuje tradicije glagoljskog pisma, preko vjekova i preko knjiga u kojima je preovladavala ćirilica, sa daljim vjekovima i knjigama pisanim bosančicom. Nesumnjivo postoje izvjesne osobine koje izdvajaju bosanske tekstove i od zapadnih i od istočnih tekstova sličnog karaktera.

JEZIČKE OSOBINE BOSANSKIH TEKSTOVA

Ortografske karakteristike (ćirilično pismo bosanskih tekstova ortografski se direktno nastavlja na glagoljičnu tradiciju, što je karakteristika zetsko-humske škole, a istočna redakcija ima istočnije uzore)

- JAT u vrijednosti jat i ja; u istočnoj redakciji su prisutni jotirani vokali koje u bosanskim tekstovima nalazimo samo izuzetno (ju)

- Glagoljsko đerv – prisutno u bosančici, a nema ga u ćirilici- Glagoljski brojčani sistem

Fonetski plan (na ovom planu se u izvjesnoj mjeri podudara i sa istočnom i sa zapadnom redakcijom)

- Reflektovanje jata u pravcu ikavske govorne vrijednosti- Govorna crta prisutna u svim bosanskim teksovima: v' > u

Morfološki plan (opaža se vjernost starim formama, posebno u glagoljskom sistemu, kojeg karakterizira relativno veliki broj sigmatskih i asigmatskih aorista, što važi općenito za bosanska evanđelja i što ih povezuje sa tekstovima zapadne redakcije)

Sintaksa – opaža se početak gubljenja osjećaja za dvojinu – nalazimo nastavak –ta umjesto –te, što više odgovara ćiriličnoj nego glagoljičnoj tradiciji. Leksika – u ovom pogledu Irena Grickat daje čitav niz leksema koje su karakteristične za bosansko tlo: petel', plaštanica, opona, sapog'. Glagoljski tekstovi pokazuju tendenciju da se zamjena vrši u korist narodnog jezika.

Centralna redakcija stoji jezički između zapadne i istočne i ne može se pripisati nijednoj od njih. Ona je izrasla na drukčijem tlu i pod dukčijim uslovima. Bosna nikad nije posjedovala moćnu crkvenu organizaciju onog tipa kakvu je imala Srbija, čiji je impuls izazvao originalnu literarnu djelatnost poput žitija, pohvala i sl. S druge strane ne liči ni na zapadnu, jer njeni nosioci nisu već od samog početka bili u konfliktu sa državnom organizacijom na sopstvenom teritoriju. Ona, pak, nema ni značaj kao istočna i zapadna, jer je dolaskom Turaka suzbijan dalji razvoj ove književnosti, a ni u periodu kasnije obnove bosanske književnosti ona se ne može povezati sa ovom ranom

16

djelatnošću, kao ni sa jezikom zastupljenim u bosanskoj literaturi u periodu od XII do XV stoljeća.

Na istoku se tokom niza stoljeća insistiralo na staroj jezičkoj normi, mada se ona vremenom mijenjala nehotičnim intervencijama pisara u pravcu govornog jezika, naročito na fonetskom planu, te gubljenjem razumijevanja za staru normu, tako da su nastajale nove umjetne kodifikacije, bez korijena u starim normativima. Dešavala se hipertrofija izvjesnih stsl. specifičnosti na sintaksičkoj, a ponekad i na fonetskoj razini. Starinu mu je čuvala relativna obrazovanost nosilaca ove književnosti u ranijem periodu i taj faktor je dopustio stvaranje originalne književne djelatnosti na jeziku koji je od najranijg doba bio umjetna tvorevina.

Zapadna zona je u tom pogledu mnogo liberalnija, što je direktan rezultat društveno-političkh odnosa i nivoa obrazovanja nosilaca ove kulture. Liturgijska literatura je dosljedno prepisivačka, ali je infiltracija narodnih jezičkih elemenata znatno jača. Govorni supstrat je na zapadu čakavski, a na istoku štokavski. Razlog većem prodoru jezičkih elemenata je činjenica da je zapadna zona vrlo rano bila potčinjena jurisdikciji rimske crkve. Ova najmoćnija snaga srednjovjekovne Evrope ostvarivala je svoje ciljeve na taj način što je nametala upotrebu latinskog jezika kao liturgijskog. Osim toga, u prvim stoljećima hrvatske državne samostalnosti u primorskim gradovima bilo je uglavnom romansko ili romanizirano stanovništvo, koje je bilo značajan činilac za političku ravnotežu hrvatskog kraljevstva. Zbog toga je bio bitan njihov stav prema slavenskoj liturgiji, koji je bio negativan. Međutim, vjerska i politička zavisnost hrvatskog kraljevstva od Rima uslovila je ne samo pripadnost ove zone zapadnoj sferi uticaja i preovladavanje latinskog na svim područjima kulture, nego je bila kočnica za obrazovanje popova glagoljaša, nosilaca crkvenoslavenske liturgije. Oni su proganjani sve do XIII stoljeća, pa su u svojim počecima mogli da se drže crkvenoslavenske norme i prepisivačke tradicije samo u prepisivačkom radu. Ovakvo stanje dalo je pozitivne rezultate. Knjige nosilaca crkvenoslavenske liturgije bile usmjerene neobrazovanom čakavskom stanovništvu i namijenjene gotovo isključivo svakodnevnim religioznim potrebama puka, pa je upravo zbog toga djelatnost popova glagoljaša već vrlo rano prožeta govornim jezičkim osobinama.

Literarni jezik se na zapadu može podijeliti na dva stila:- stil ograničen na liturgijsku književnost u užem smislu- stil vezan neposredno za pučko-religioznu književnost

Glagoljsko pismo održalo se kao gotovo jedino pismo kojim su na zapadu pisana djela na crkvenoslavenskom i na narodnom jeziku sve do XV stoljeća, kada je tu funkciju u renesansnoj književnosti preuzela latinica. Otuda pojava da se pod terminom glagoljska književnost podrazumijeva sva pismenost pisana glagoljicom.

Dakle, bosanski rukopisni kodeksi mogu se posmatrati kao poseban tip redakcije, bez obzira na činjenicu da je sa čisto lingvističkog stanovišta (uključujući paleografske i grafijske osobine) broj osobina koje su bosanska specifičnost zapravo minimalan. Karakteristično je za bosanske kodekse da su crte relevantne za ocjenjivanje pripadnosti

17

bosanskoj redakciji uglavnom istovremeno i crte jedne od drugih dviju srpskohrvatskih redakcija.

Ako pritom u obzir uzmemo utvrđeno postojanje Crkve bosanske, koja bez obzira na kvantum njene heretičnosti ili pravovjernosti predstavlja samostalnu crkvenu organizaciju suprotstavljenu drugim dvjema, jasno je da postoji čitav niz društveno-političkih i historijskih okolnosti koje su u svakoj kulturnoj djelatnosti na ovom tlu morale dati poseban pečat.

Zajedničko bosanskoj grupi kodeksa sa istočnom i zapadnom sa čisto lingvističkog gledišta je zajednički govorni supstrat na temelju kojeg su formirane redakcije.

Srpska redakcija je nastala na štokavskim temeljima, a hrvatska na čakavskim. Bosanska redakcija je u tom pogledu bliža srpskoj redakciji, s kojom je povezuje štokavski dijalekt, samo što je u bosanskim kodeksima pretežno zastupljen zapadnoštokavski, a u srpskim istočnoštokavski dijalekt.

Bosanska redakcija staroslavenskog jezika govori o tome da staroslavenski jezik u Bosni više nije staroslavenski, već neki vid starobosanskog jezika. Primjer je Kulinova povelja. Bosanska redakcija je redakcija u koju od najranijih vremena prodiru crte govornog jezika (U ime oca i svetoga duha, Ja, ban bos'n'ski). Osim govornih u jezik su ušle i grafijske crte (jat u vrijednosti ja javlja se kao manir, te e u vrijednosti je – ot meje do meje). Nije bilo bosanske redakcije i svjesnog mijenjanja jzika, samo spontano mijenjanje jezičkih crta. Bosanski jezik nastao je iz bosanske redakcije staroslavenskog jezika. Pad srednjovjekovne bosanske države i nestanak Crkve bosanske značili su kraj života bosanske redakcije staroslavenskog i prouzročili pojavu drukčijeg tipa izražavanja.

U odnosu prem ostalim redakcijskim književnostima, Bosna i Hum se u pogledu tematike bitno odvajaju od svih ostalih. Koliko se dosad zna, bosanski kodeksi su uglavnom religioznog karaktera, ali relativno skromnog repertorija. Radi se uglavnom o tetraevanđeljima bez liturgijske podjele. Značajna je osobina da je u svim zbornicima sačuvana Apokalipsa uz druge dijelove Novog Zavjeta, a tekst Starog zavjeta (devet pjesama u Hvalovom zborniku) samo izuzetno.

Neznatan je broj tekstova za koje se sa sigurnošću može utvrditi da su imali bogumilski karakter – Srećkovićevo evanđelje i nedovoljno pročeni listići iz Monteprandona.

ČAJNIČKO EVANĐELJE

Jako je bitno u pogledu veza sa srpskom redakcijom. Ono u nekim svojim dijelovima potvrđuje intenzivne veze sa resavskom školom, dok je u drugim dijelovima dobro tradirani bosanski tekst. Ukoliko je nastalo na terenu gdje se danas nalazi, uticaji iz Srbije mogli su biti direktni, a ikavizam ovog evanđelja koji i nije tako izrazit kao u drugim kodeksima mogao bi biti i oznaka tradiranosti jednog njegovog predloška.

Pučkoreligiozna književnost može se samo uslovno ubrojati u redakcijsku, jer je jezik u većem broju tih tekstova sasvim narodni.

18

Odnos makedonskim kodeksom – u makedonskim ćiriličnim spomenicima je zadržano y, a u bosanskim se fakultativno pojavljuju jusovi. Ubacivanje slova d u grupu zr i reprodukcija grčkog y sa u ukazuju također na veze s makedonskim kodeksima.

Jezičke osobine bosanskh kodeksa u odnosu na srpske

U paleografskom i ortografskom pogledu zamjećuje se odrđeno zaostajanje koje je rezultat bosanskih prilika:

- karakteristična su slova a, č, t, y i omega, koja zadržavaju arhičinije oblike- često je tropotezno ž- slovo m je bez bočnih strana- e s čekićem na jezičku- v s obje strane ima jednake petlje- niz ortografskih osobina (nepoznavanje grafema psi i ižica, pojavljivanje slova o,

č, l, deseteračko i u brojnoj vrijednosti, đerv za vrijednost glasova đ i ć (što je povezuje s glagoljskom tradicijom))

- nedostatak akcenta i spiritusa- nedostatak zamjene za poluglas – apostrofa, pajerka, štapića (što se rano javlja u

hrvatskoj glagoljici)- jat u vrijednosti ja i e na početku riječi i u postvokalskoj poziciji- najveći broj tekstova je ikavski, što upućuje na areu zapadno od rijeke Bosne- živa infiltracija cta narodnog govora- govorni refleks jata- rana vokalizacija poluglasa- v' > u u otvorenom slogu- oblici određenog vida pridjeva novog sh. tipa većini padeža (u G sg. m i n uz –

ogo ima i nastavak –ago)- sh. ujednačavanje u imeničkim konsonantskim osnovama- što se tiče glagolskog sistema zadržavaju se arhaičniji tipovi aorista i participa

preterita- vidna je leksička i tekstološka konzervativnost

DIJAHRONIJSKI PRESJEK BOSANSKE REDAKCIJSKE KNJIŽEVNOSTI

Postoje tri faze:1. Najmanje poznata epoha glagoljske književnosti, do kraja 12. stoljeća. Uz nju je u

Humu (na istoku) mogla egzistirati ćirilska književnost povezana s ranijim fazama srpske redakcijske književnosti. Njeno postojanje se samo konstatuje i kao mogući rimjer navodi se Miroslavljevo evanđelje za koje su podijeljena mišljenja kome pripada. Hum je prijelazno područje na kojem su mogli da se ukrste utjecaji i istočnog i zapadnog terena. Prodiranje humske tradicije u Bosnu dovelo je do formiranja posebne pisarske škole bosanskih krstijana – podudarivši se s naslijeđenim glagoljskim tradicijama.

19

2. Od početka 13. do polovine 14. stoljeća paralelna je eposi svetosavske škole u Srbiji. Pismom je jače odijeljena od hrvatske glagoljske književnosti, ali ih vezuju jezičke osobine. Izrazitija je u razlikama prema specifičnim osobinama svetosavske škole u paleografskom, ortografskom i jezičkom pogledu.

- nemaju ligatura je i ja- izuzetna je pojava ligature za u- starije paleografske forme slova- nemaju grčkih slova (osim omege i fi) osim u brojnim vrijednostima- nedostatak obilježavanja palatalnih l i n osim u sekvencama sa u- imaju jedan meki poluglas- miješa se y i i - jednaka je zamjena nazala- na fonetsko planu je prisutan ikavizam- istočno od rijeke Bosne jat ostaje dosljedno nezamijenjen i gotovo nema zamjene

sa e- vb > u posebno u prijedlozima- sažimanje vokala (čak i ako jedan vokal pripada vezniku)- ne poznaju se suvišne vokalske reduplikacije- nema poluglasa, posebno posljednjeg u G mn.- Prisutan je asigmatski aorist stare forme participa preterita aktivnog IV vrste- Počelo je narušavanje konsonantskog sistema imenica- Digraf ŠT u bosanskim kodeksima ima vrijednost št, a u hrvatskim šć i ć- Samo u zapadnijim krajevima đerv ima vrijednost j3. Rukopisi od polovine 14. stoljeća do kraja 15. i odjeci ove književnosti u 16.

stoljeću. Približno je paralelna s epohom resavske škole i s drugom fazom hrvatske glagoljske književnosti. U drugom dijelu ove faze veze s hrvatskom književnošću se pojačavaju.

- nema akcenta i nadrednih znakova (izuzeci su blijedi odsjaj nekog predloška)- bosanski tekstovi imaju samo jedan jer- ponekad se nađe refleks VA u otvorenom slogu, što je utjecaj resvske škole- ikavizam je ustaljeni manir, pa se pojavljuje i u kodeksima s neikavskog terena

(Čajničko evanđelje)- prodiranje govornih osobina – prelaz F u P, jača asimilacija suglasnika,

sporadični prelaz L u O- Preovladavanje sažetih oblika u pluralskim padežima pridjevsko-zamjeničke

promjene- Kontinuiranje starijih participskih oblika- Čuvanje stsl. oblika u većini sinularnih padeža participa- Supin je zamijenjen infinitivom

Fonetske osobine ostale su iste prema glagoljskoj književnosti, a na svim ostalim planovima izrazitije je prisustvo narodnih osobina.

20

Kopitarovo evanđelje

Datiramo ga u XIV stoljeće. U njemu je vrlo česta upotreba jar namjesto i i i namjesto jat. Dešava se zamjena poluglasa slovom a. Neobično je česta pojava ikavizama. Prema Jagiću je jasno ikavsko-bosansko porijeklo pisca i on ga datira u XV stoljeće. Ovo evanđelje nema kolofona niti bilo kakvih bilježaka na rubu koje bi upućivale na crkvenu upotrebu teksta. Pisar njegov ne koristi y i oy, već i i glagljično u. Znak bI se zamjenjuje jatom i i. Pisan je uskom unicijalom sa isključivom upotrebom glagoljičnog u.

U XIV i XV stoljeću svi crkveni bosanski tekstovi odlikuju se brižljivošću pisma, finoćom crta i stilizacijom uopće. Nema interpunkcije i akcenata, mehanički se rastavljaju riječi na kraju retka, pri čemu vrlo često prelazi u drugi red samo suglasnik (s poluglasom) ili čak sam suglasnik. Skraćenice nisu česte i u pravilu su ograničene na određene riječi, a označene su redovno titlom ili rjeđe pojedinim slovima iznad riječi. Od ligatura se osim glagoljičnog u koristi i ligatura ot, samostalno ili povezana s drugim riječima. Spada među najbogatije iluminirane bosanske rukopise.

GLAGOLJICA

Centri glagoljaške književnosti bili su u Hrvatskoj, gdje su početkom 16. stoljeća proradile i prve štamparije gdje izlaze glagoljske knjige.

Smatra se da je glagoljaštvom ranije bila obuhvaćena i cijela Bosna, ali od starijih spomenika do XII stoljeća malo je od toga sačuvano. Misli se da su bosanski heretici svoje učenje počeli graditi na glagoljskim temeljima, ali da su ubrzo prešli na ćirilicu. Glavnina njihovih spomenika je dakle ćirilička, sa ponekim tragovima glagoljice u Čajničkom evanđelju i u Radoslavljevom zborniku. Za više bosanskih ćirilčkih srednjovjekovnih spomenika misli se da su prepisivani iz glagoljskih matica.

Slavenska je pismenost stigla na bosanskohumsko područje najkasnije u XI stoljeću. O ovome najpouzdanije govore epigrafski spomenici. Najstariji zapis glagoljicom (10/ 11. stoljeće) nalazi se na ploči iz manastira u Kijevcima kod Bosanske Gradiške. Ćirilička Humačka ploča iz istog doba sadrži dva glagoljska slova. Uz bosanski teren vezuje se i Splitski misal pisan arhaičnijom glagoljicom, te Hrvojev misal, jedan od najbolje iluminiranih glagoljskih spomenika, pisan za bosanskog vojvodu Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Glagoljski spomenici u Bosni su više nego skromni, a i to malo ne upućuje u istom smjeru. Hereza je prihvaćena u Makedoniji u X stoljeću, pa se dalje širila u 11. i 12. stoljeću na Bugarsku, Srbiju i Bosnu. Smatralo se da je sve duhovno od Boga i sve materijalno od satane, pa se nisu gradile crkve, niti su se poštovali križ i slike svetaca. Osporavalo se pravo crkvi na svjetska dobra i jurisdikciju. Bilo je zabranjeno ubijati ljude, životinje i ptice, te jesti mlijeko i mliječne proizvode. Sljedbenici ove vjere dijelili su se u dvije grupe: na prave kršćane (krstijane, krstijance) i na mrsne ljude koji nisu postili. Prvi su nosili kratke haljine poput ortodoksnih ili katoličkih redovnika. U

21

Makedoniji i Bugarskoj nazivaju se bogumilima, u Srbiji babunima, u nekim dubrovačkim dokumentima patarenima, a u Bosni se sami heretici nazivaju isključivo krstijanima. Bosanski krstijani iza sebe nikad nisu ostavili nikakve teorijske rasprave.

Slavenska služba s glagoljskim spisima raširila se Bosnom u X stoljeću. Krajem XII stoljeća Rim je pokušao spriječiti krivovjerje. Misionarski pritisak na Bosnu prouzrokovao je da glagoljica postane još dragocjenijim, jedinim pravovjernim pismom i da se glagoljski tekstovi smatraju jedinim autentičnim predlošcima za temeljne religiozne knjige bosanskih krstijana (od kojih su sačuvane samo neke iz kasnijeg perioda i to pisane ćirilicom). Na taj način je glagolizam u Bosni dostigao jedan viši stupanj razvoja. Glagoljsko pismo postepeno potiskuje ćirilica, ali u obredu se i dalje njeguje domaći jezik i zadržava slobodniji odnos prema papi, kralju i patrijarsima. Zbog toga se, po Hammu, bosanski krstjani sve do XV stoljeća koriste glagoljskim predlošcima, iako većina njih ne vlada aktivno glagoljskim pismom.

Glagoljska je tradicija u bosanskim spomenicima vrlo jaka, ali se ne može utvrditi je li ona na te prostore dolazila iz Hrvatske ili iz Makednije, ili s obje strane.

BOSANČICA

Glagoljica je postala samostalno, iz naroda. Nema analogije kojom bi se njoj mogao tumačiti postanak, pa je ona možda jedino slavensko pismo. Ta glagoljica bila je prikladna za spise i za natpise, ali se nedostaci pokazali kada je to pismo trebalo praktično upotrijebiti, npr. na kamenu.

Tu je doskočila ćirilica s kojom se u Bosni uporedo razvila bosančica. Nijedno od ova dva pisma nisu originalna, već su oba grčkog korijena, odakle su primila neke znakove nepromijenjene, a neke su prilagodila naravi zvukova slavenskih jezika. Jedno pismo razvijalo se na istoku Balkana, drugo na zapadu. Sam razvitak bio je samostalan, pa su se oblici za pojedine znakove na ova dva mjesta različito razvili.

U kurzivnom pismu nastaje glavna razlika, a razlog je što se kurzivna ćirilica udaljava od svog grčkog vrela, te poprima mnoge elemente iz latinice, a bosansko pismo ostaje na istoj osnovi i razvija se organski iz lapidarnog pisma. Razlika se utvrdila kada je ćirilica sebi stvorila literaturu koja je pojedinim slovima utvrdila oblik, kada je postala književnim jezikom. Bosančica je bila i ostala narodno pismo, bez literature, samo za domaću potrebu naroda. Njen oblik prilagođava se individualnosti pojedinca, pa se tako razvija i mijenja sve dok je ne potisne neko drugo pismo.

Razvoj bosančice od XIV do XV stoljeća, za vrijeme cvjetanja bosanske epigrafike – osim već postojećh znakova trebalo je za pojedine slavenske znakove naći nove glasove: c, ć, č, š, št, ž, đ, te za samoglasnike jor, jer, ju, jat, en. Š i en su preuzeti iz glagoljice.

Slova đ (dj, gj), dž (tek dolaskom Turaka), št (št, šć – samo u blizini crkava) , jor, en nema nikako u bosanskom pismu. Bosančica nema ni nazala ni labijala, već te

22

zvukove piše dosljedno: n i l. U nekim mlađim rukopisima taj se zvuk opisuje tako da se ispred n i l stavi slovo ć. Bosančica nema ni glasa f.

Jer zamjenjuje staroslavensko jer i jor, te bi trebalo doći na kraju svih riječi koje završavaju suglasnikom, ali to pravilo nije dosljedno sprovedeno.

JAT u bosančici izražava današnje e i je, ali u starim natpisima nalazimo češće i, jer je narječje bilo ikavsko, a slovo jat u značenju ligatura ja i jo odgovara ćirilskome pismu.

Pisan na bosanskom jeziku najizraženiji i najočuvaniji je korpus krajišničkih pisama pisanih od XVI do XIX stoljeća.

LIGATURE

U bosanskim natpisima karakteristična razlika od ćirilice je skraćivanje. U ćirilici ima cijeli niz pravih kratica, koje su postale ili naprosto ispuštanjem manje bitnih slova u jednoj riječi, ili konvencionalnim označavanjem (titlama) tih ispuštenih slova ili pak sastavljanjem više znakova u jedan. To je sastavljanje u crkvenim natpisima ponekad jako zamršeno i otežava čitanje. U ćirilici je skraćivanje redovno obilježeno kakvim znakom.

Takve kratice nalazimo i u bosančici, ali u vrlo malo riječi, koje su iz crkvene prakse prešle u upotrebu u narodu. (stm – svetim, bga – boga, dhom – duhom, sna – sina). Ovo su i jedini primjeri što ih nalazimo. BOSANSKE SU KRATICE LIGATURE (SPOJEVI) U PRAVOM SMISLU RIJEČI, A NASTALE SU NA TEMELJU ISTOG PRINCIPA KAO RIMSKE.

Tipske forme lapidarnih bosanskih slova prema elementima od kojih su sastavljena – PO OBLIKU I PO TEHNICI SKRAĆIVANJA Ćiro Truhelka je razdijelio znakove bosanske azbuke u četiri skupine:Slova su svedena na što jednostavnija počela.

1. Slovima u prvom i drugom redu zajednička je osnovna crta, a znakovi do nje pobliže označavaju fonetičku vrijednost te crte. U prvom redu su slova koja lijevo i desno imaju osnovnu crtu i znak među njima. To su slova p, v, n, i, m – sastoje se od dvije crte različito spojene.

2. U drugom redu su slova sa jednom osnovnom crtom, a karakteristični znak im je sa strane, lijevo ili desno. To su znakovi a, r, b g, k, c i poluglas.

SKRAĆIVANJE U BOSANSKIM NATPISIMA ZASNIVA SE NA SVOJSTVU DA JE U SVIH TIH ZNAKOVA ZAJEDNIČKA OSNOVNA CRTA, PA SKRAĆUJUĆI DVA SLOVA JEDNA SE OSNOVNA CRTA ZADRŽAVA I NA NJU SE DODAJE KARAKTERISTIKA DRUGOG SLOVA. Sličan način skraćivanja je i u sanskrtu. Tu je zajednička svim slovima osnovna crta, a nad njom vodoravna crta ispod koje se stavlja karakteristični znak. Karakteristika bosanskih ligatura je uspravna crta.

3. O i e spaja se kao u ćirilici u je i ju.

23

4. Slova četvrtog reda nikad se ne spajaju međusobno, a ni s drugima u ligature. Ako ih pisac mora radi tijesnog mjesta skratiti staviće ih u manjem obliku nad liniju.

Kratice u ćirilici imaju ulogu da skrate pojedine riječi, da one ne budu konvencionalni oblici za pojedine pojmove koji se u pismu i govoru često pišu i upotrebljavaju. Kratice u bosančici postale su kao i latinske – uglavnom im je svrha da se mjesto na ploči lakše ispuni, tako da se u bosanskim natpisima često događa da se završno slovo jedne riječi često spaja s početnim slovom riječi što slijedi.

U bosanskim kraticama skraćivanje osnova vrši se na formalnoj naravi slova, a u ćiriličkim kraticama na jezičkim svojstvima riječi. Ćiriličke kratice su organičke, bosanske su umjetne. Ćiriličke kratice su vješto sastavljeni monogrami, a bosanske su spojevi. Karakteristična je riječ AMIN, koja je cijela jedna ligatura.

Lapidarna bosančica se razvijala sasvim samostalno uz ćirilicu, kao i kurzivno pismo koje predstavlja najprimitivniju vrstu uz ostala kurzivna pisma.

Dolaskom Turaka propala je bosanska epigrafika. Natpisa je sve rjeđe, sve su hitnije i netačno izgrađeni, pa se na mnogim mlađim natpisima može opaziti prelaz od lapidarnog ka kurzivnom pismu. Kurzivno pismo razvilo se u narodu sasvim samostalno, bez umjetnog usavršavanja, pa se može nazvati narodnim pismom. Karakter tog pisma jednak je prvobitnom primitivnom pismu iz koga su se razvila sva moderna pisma: feničkom. Kurzivno pismo se sve više prilagođuje individualnosti pisca, pa kao sve brže i nepravilnije prelazi u domaću upotrebu.

Rukopisna bosančica se, dakle, razvila iz lapidarne bez bitnih promjena, ali se ipak trebaju izdvojiti dvije: MANASTIRSKA I BEGOVA. Manastirska se razvila među ljudima koji su kulturnom svijetu bili daleko bliže nego begovski čitluci i kule, vježbali su više, upotrebljavali je češće, pa se pismo pod tim uslovima bolje ustalilo i iskitilo. Stari fratri su stalno pred očima imali starobosanske i dubrovačke povelje, koje su katkad bile kaligrafički pisane, pa su nastojali svoje pismo učiniti što ljepšim. Stoga pismo u manastirima i jeste pravilno, katkad lijepo i podsjeća na pismo dubrovačkih rukopisa iz XV stoljeća. U begovskoj bosančici nema svega toga. Slova su tu puki znakovi za pojedine zvukove, a upotrebljavaju se bez ikakvog pravila i zakona. Narod ne pita ni za ortografiju ni za gramatiku, on ne odjeljuje riječi od riječi, rečenicu od rečenice, već stavlja slovo do slova, kako dotični zvuk čuje. Ne razabire sitnije fonetičke razlike, nema razlike između ć i č, a slovo j izražava sa a.

Bosančica nije odgovarala zahtjevima praktičnog pisma i zato je i propala. Ovo pismo je zanimljivo kao strogo narodna pojava, kao pismo koje je narod sebi stvorio da mu služi prvim kulturnim i literarnim potrebama.

U bosančici slova i, jeri i jat označavaju samo glas i, jer su Bosanci ikavci, a kod njih je glas jat prešao u i i nestalo je razlike između jeri i i. Tako je i kod Hrvata, a kod Srba ta su tri znaka za ta tri glasa, zato što ne pišu narodnim jeikom, već crkvenim jezikom pravoslavaca. Ortografija u Bosni ostaje uvijek ista, a u Srbiji se mijenja zbog pravopisne reforme. U bosančici nema akcenata i kvačica ko u ćirilici. Nema uopće

24

nikakvih suvišnih znkova nad vokalima. Bosančica se mnoštvom ligatura naslanja na latinsku grafiku. Za raliku od srpskih krajeva pisano je nagnto u desno, a crte slova su produžene prema gore i dolje.

Interesantna je krasopisna vježbenica, napisana poslije Gajeve reforme, u kojoj su iznesene u ono doba običajna pisma u Bosni. Tu vježbenicu nepoznati dijak zove „Upražnenie“ kada piše ćirilicom, a „vježbanje“ kad se služi bosančicom.

BOSANSKE POVELJE

Bosna se razlikuje od Srbije po tome da bosanske povelje stoje pod zapadnjačkim utjecajem. Na srpskim državnim poveljama nema svjedoka, dok ih u Bosni već od XIII stoljeća ima jako puno. Zato bolje poznajemo bosanskohercegovačko plemstvo nego srpsko. U bosanskim poveljama nije ovlašten da daje prava samo pojedinac, već kralj sa zborom plemića. U Bosni na početku nema potpisa, kao ni kod glagoljaša, dok se kod Srba potpisuje kralj. Pisarev potpis traži se na Primorju. Srpske povelje se po uzoru na bizantske datiraju od početka svijeta, a bosanske po kršćanskom uzoru – od rođenja Kristova. U Srbiji se navodi mjesto gdje je povelja pisana, u Bosni nikada. U Bosni povelje imaju svjetovni karakter, dok je u Srbiji sasvim obratno. Vladari imaju i latinsku kancelariju. Najstarija povelja potiče od Kulina bana, pisana na narodnom i latinskom jeziku. U Bosni su prisutni i ornamenti: biljke, oružje, grbovi, konjanici – vlada svjetovni duh, a u Srbiji je sve crkveno.

Dok Dalmacija obiluje srednjovjekovnim privatno-pravnim i sudskim aktima, toliko značajnim za uspostvljanje prave slike svakodnevnog pravnog života, iz Bosne i Huma nema skoro ništa u tom pogledu. Jedino postoje četiri testamenta i tri vrlo interesantna akta sudskog karaktera. Vrlo značajna vrsta srednjovjekovnih pravnih spomenika su raznovrsne vladalačke povelje upućene na podanike.

Bosna i Hum oskudijevaju u crkvenim poveljama, zbog prevlasti bogumilskog učenja koje je negiralo crkveni zemljoposjed – nema crkvenog feudalizma, nema bogatih manastira u srednjem vijeku, pa nema ni povelja. Nije sačuvana nijedna povelja nekom bosanskom ili humskom gradu.

Jedino su u velikoj mjeri sačuvane povelje izdavane od velikih vladara njihovoj vlasteli kojoj su poklanjali ili potvrđivali njihova feudalna imanja. Takvih povelja ima više od 30. Dosad na teritoriji BiH nije pronađena nijedna originalna povelja iz srednjeg vijeka. U begovskim porodicama moglo se naći dokumenata pisanih bosančicom, ali to su bila akta iz kasnijih vjekova. Stoga smo upućeni samo na one baštinske povelje srednjovjekovnih vladara koje su se sretnim slučajem sačuvale, u originalima ili prepisima, izvan teritorije BiH.

25

Dijelovi povelje

1. Invokacija – prizivanje imena Božijeg znakom i riječima2. Intitulacija – ime i titula vladara koji je izdao povelju3. Arenga – svečani uvod, opća motivacija – nema ih do proglasa kraljevstva 4. Promulgacija – cilj joj je da objavi svima akta iznijeta u povelji5. Peticija – pomen osoba koje su molile za povelju6. Naracija – konkretno obrazloženje pravne odredbe7. Dispozicija – pravna sadržina povelje; osnovno načelo feudalnog prava: u slučaju

nevjere baština može biti oduzeta; može imati dodatak EVIKCIJU – klauzulu o tome da je dotična povelja jača od svake druge

8. Svjedoci – dvorski savjet zaklinje se zajedno s vladarom, garancija o tome da će se akt izvršiti

9. Sankcija – obezbjeđuje izvršenje pravnog akta. Idealna sankcija ima tri dijela: zakletvu onog ko izdaje povelju, molbu da i drugi to izvrše i prijetnju onima koji to ne budu htjeli izvršiti – poena temporalis i poena spiritualis.

10. Koroboracija – formula kojom se potvrđuje ono što je u formuli napisano – pečat, potpis, svjedoci

11. Potpis pisara – garantuje autentičnost povelje (dijak, logotet)12. Datum – mjesto izdavanja povelje, dan i godina13. Potpis vladaoca – bosanske povelje ga dugo nemaju. Za vrijeme kraljevstva

uveden je svečani potpis crvenim mastilom, nalik na srpske vladare.

Administrtivno-pravna pismenost – Njihov jezik je narodni s ponešto stsl. osobina u invokaciji. Povelja Kulina bana je najstariji datirani ćirilićni spomenik na narodnom jeziku.

Tipovi pisama

Ustav/ unicijala – do XII vijeka stvorila 4 duktusa: koptski, zapadnoevropski, gruzinski, praslavenski

Poluustav, brzopisMinuskula – srednjovjekovno poslovno pismo (obim i veličina slova je drukčija nego kod unicijale)

Ćirilski ustav – geometrijska pravilnost oblika slova – najveća jednostavnost oblikaPoluustav – polupravilno, nekaligrafsko, nedotjerano pismo – knjiško pismo od XV do XVII vijeka; karakteristično za doba kad je pismenost prerasla liturgijske okvire i pokazuje širi književni razvoj

Kancelarijska minuskula – srpsko kancelarijsko pismo XIII vijeka

26

Brzopis – svrha mu je štednja vremena i ubrzavanja procesa pisanja. Pismo je već široko rasprostranjeno kao potreba visoke kulture i kao oruđe praktičnih potreba. Koristi se u pravnim odnosima, državnoj i pravnoj administraciji.

Istovremeno postojanje paralelnih tipova svečanog (knjižnog) pisma i poslovnog prirodna je i historijski potvrđena činjenica.

Pomoćno sredstvo za datiranje poluustavnih tekstova:- kratice – mjerodavne kao bitna karakteristika poluustava- upotreba nadrednih slova bez title- do XIV vijeka titla obavezno iznad kraćenih riječi- sistem ligatura – grafijski element pisma- nadredni znaci akcenta i spiritusa – nema ih do sredine XIV vijeka. Na zapadnom

južnoslavenskom području upotreba akcenatskih znakova se uopće nije udomila.

Brzopis se postiže većom slobodom pritiska, povezivanjem susjednih slova i većim brojem kratica.

POVELJA KULINA BANA

Izdanja Povelje Kulina bana dijele se na dvije grupe: prva grupa ima tekst izdat prema originalu, druga grupa prema starijem prepisu. Svim izdanjima zametnuo se svaki trag – ostalo je samo jedno izdanje, Gagićevo. Ono je prodajom ili poklonom stiglo u posjed ruske Akademije nauka u St. Peterburgu. Dubrovnik je smatrao i upotrebljavao Povelju Kulina bana kao neki uzorak za sastavljanje kasnijih ugovora.

Povelja Kulina bana spada među najstarije pisane spomenike našeg jezika. Njena gramatička struktura prožeta je osobinama narodnog govora onog vremena – 29. avgust 1189. godine. To je jedan od rijetkih spomenika koji je do nas stigao u dobrom stanju. O tom spomeniku imamo dosta podataka: zna se i kad je pisan i ko ga je pisao i za koga je pisan.

Prema povijesnim podacima Kulin je banovao od 1180. do 1204. godine. Apsolutno je datiran i jedan je od najvažnijih upravnih akata srednjovjekovne Bosne. To je po sadržaju trgovinski ugovor između Bosne i Dubrovnika, kao susjednih državnih entiteta. Za modernu historiju ona ima višestruk značaj – politički, pravni, ekonomski, jezičko-grafjski, književno-estetski... Povelja je rodni list bosanske državnosti, jer je sa njim kategorički utvrđeno postojanje srednjovjekovne bosanske države, sa svim atributima njene samostalnosti. Ovaj obimom neveliki tekst nudi nam mnoštvo podataka o jednom zaboravljenom vremenu. Najbitnija činjenica za današnje istraživače je da Kulin ban ima sredstva i moć koja čine stvarnim njegova garantovanja o slobodnom prolazu, boravku i trgovanju u zemlji kojom vlada. On ne bi mogao garantovati povelju da nije imao silu koja garantuje njeno sprovođenje. To je ujedno i temeljni atribut svake srednjovjekovne države.

27

Ovaj trgovinski ugovor pisan je bilingvalno – narodnim jezikom i ćirilicom i latinskim jezikom i latinicom. U Kulinovo doba je ćirilica doživjela nacionalnu redakciju i postala bosančicom. Ostalo je neispitano da li je tekst prvo napisan latinicom u Dubrovniku, pa u Bosni prepisan narodnim jezikom ili su obje verzije ispisane na Kulinovom dvoru, što je moguće s obzirom na to da su bosanske kancelarije tog doba imale dijake koji su zasigurno vješti latinskom jeziku i latinici.

Kulinova povelja se znatno razlikuje od ostalih povelja iz susjednih zemalja. Nema uobičajenih dugih biblijskih fraza osim invokacije i na kraju zakletve. Ostalo je čisti narodni govor. Taj jezik dugo je bio predmet dijalektoloških i lingvističkih rasprava. Sama povelja po svojim jezičko-grafijskim osobinama svjedoči o dugoj tradiciji bosanskih pisarskih radionica. Ova povelja dugo je bila uzor za pisanje sličnih dokumenata. Da je Bosne bilo i prije Kulina bana svjedoči bizantski car i historičar Porfirogenet u svom poznatom djelu „De administrando imperio“, ali je vrijeme Kulinove vladavine ostalo personifikacija sretne društvenosti ove zemlje. Iako se na Bilinom polju 1203. godine zajedno sa svojim sljedbenicima Kulin ban morao odreći svog vjerovanja, poznato je da je Crkva bosanska ostala vjerski autoritet potonjim vladarima Bosne.

EPIGRAFIJA

U Bosni se srednjovjekovni nadgrobni spomenici potvrđeni u periodu od 11. do 16. stoljeća obično nazivaju stećcima. Najviše ih je nastalo krajem 14. i početkom 15. stoljeća, kad i najveći broj vjerskih kodeksa. Bosanska država je tada na vrhuncu svoje moći. Ne vezuju se za pripadnike određne vjere. Najveća je koncentracija pojedinačnih stećaka ili nekropola u istočnoj Hercegovini. Od oko 56 000 sačuvanih stećaka, samo 328 ima natpis. Neki su likovno ukrašeni. Epitafi su isklesani na kamenim pločama (jednostanim ili u obliku krsta), sanducima i sarkofazima. Pisani su na narodnom jeziku pa su pouzdan izvor građe za dijalektologiju.

Zastupljene su uobičajene bosanske ortografske karakteristike: nepoznavanje prejotiranih vokala, neobilježavanje palatalnosti i upotreba đerva u vrijednosti đ i ć. Većina ih je ikavskih.

Ovi spomenici rijetko su datirani. Vrijeme im se određuje prema imenu pokojnika, naručioca, pisara ili klesara, koji su također urezivali svoja imena. Većina zapisa počinje stereotipno: a pisa, a se pisa, a to pisa, a se leži...

Česte su greške koje nastaju kao posljedica teškoće urezivanja u kamen, a i zbog slabe pismenosti klesara. Zbog stoljetne izloženosti vremenskim nepogodama, mnogi natpisi postali su teško čitljivi ili sasvim nečitljivi.

Tekst je na epitafima uglavnom kratak, tako da ne nudi ogroman lingvistički materijal.

MEĐU EPITAFIMA SE MOGU RAZLIKOVATI TRI VRSTE PORUKA: MOLBA, POUKA I PROKLETSTVO. Neki stećci sadrže dvije ili sve tri ove vrste.

28

Epitafi su pisani bosančicom, a samo u rijetkim slučajevima poluoblom bosanskom glagoljicom. Nalaze se samo unutar granica nekadašnje srednjovjekovne bosanske države. Uočavaju se dva najizrazitija jezičkostilska kruga stećaka: hercegovački i bosanski. Na hercegovačkim su prisutnije istočnoštokavske osobine, a na bosanskim zapadnoštokavske. Riječ je o jednoj teritorijalnoj i i međudijalekatskoj ujednačenosti jezika natpisa, a i o ujednačenosti u dužem vremenskom rasponu od nekoliko vijekova.

Najpoznatiji kovači i dijaci su: Prodan i Miogost, Ugarak i drugi.

Sačuvani bosanski spomenici na ćirilici dijele se na nekoliko vrsta:

1. crkveni rukopisi na staroslavenskom jeziku bosanske redakcije sa elementima živog narodnog govora

2. zapisi na marginama rukopisa3. natpisi na stećcima i građevinama4. povelje i pisma bosansko-humskih vladara upućene susjednim

zemljama i njihovim vladarima5. tzv. lijepa književnost

U vremenu do XV vijeka štokavski teren dijeli se na tri predmigraciona dijalekta:1. zapadnoštokavski (Bosna i Huma)2. istočnoštokavski (Raška i Zeta)3. predtorlački (krajnji istok srednjejužnoslavenskog dijasistema)

Ijekavski govori zahvataju srednji dio štokavskog narječja, od Crne Gore preko istočne Hercegovine, istočne Bosne do zapadne Bosne i štokavskog dijela Hrvatske.

Ikavski govori velikim dijelom predstavljaju ostatak od nekadašnje zapadne štokavštine, a njima danas govore Bošnjaci i Hrvati zapadno od rijeka Bosne i Neretve, te Hrvati između Save, Kupe, zatim oni u Slavoniji i zapadnoj Bačkoj, a ima ikavskih štokavskih govora i u Istri.

Tri perioda razvoja govornog jezika:

1. vrijeme do kraja 12. vijeka – vrijeme koje se odlikuje malim međudijalekatskim razlikama, mada se zapadnojužnoslavenska zajednica kreće pravcem diferenciranja na zapadni i istočni dio.

2. od kraja 13. do sredine 15. vijeka – formiranje većih međudijalekatskih razlika izazvanim krupnim fonološkim i morfološkim promjenama u zapadnojužnoslavenskim dijalektima.

3. od sredine 15. vijeka – sporije unutarnje izmjene, dinamičniji vanjezički razvoj

Tada dolazi do velikih pokreta stanovništva i miješanja dijalekata, gdje se neki sasvim zatiru.

29

STARODIJALEKATSKA OSNOVA STAROBOSANSKOG JEZIKA JE ZAPADNA ŠTOKAVŠTINA. Nakon izvršene izmjene jata dolazi do podjele unutar zapadne štokavštine na četiri dijalekta: zapadno i istočnobosanski (klišća, kliješća), te zapadno i istočnohumski (klišta, kliješta).Takvo stanje je stabilizirano do kraja drugog perioda. Tokom trećeg perioda dolazi do masovne islamizacije dolaskom Turaka. Ipak se po čaršijama čuvaju starije govorne osobine i postepeno se razvija pet dijalekata – istočno i zapadnohercegovački, istočno i zapadnobosanski i sandžački govori.

NOVOŠTOKAVSKA FOLKLORNA KOINE(Dalibor Brozović)

Vuk Karadžić se ugledao na jezički izraz folklorne književnosti i uzeo ga za osnovicu svog jezika. Specifičnosti sh. standardnog jezika izviru iz udjela što ga je u njegovoj genezi imao jezički izraz folklorne književnosti. Taj udio naziva se novoštokavskom folklornom koine. To je konkretna osnovica standardnog jezika. O genezi NŠFK je malo toga poznato, ali su folklorne književnosti veoma zanimljive i specifične pojave u evropskim i slavenskim okvirima. Područje nastanka su novoštokavski krajevi (hercegovački krajevi u najširem smislu).

NOVOŠTOKAVSKA FOLKLORNA KOINE PREDSTAVLJALA JE SPECIJALIZIRAN NOVOŠTOKAVSKI INTERDIJALEKT, KOMBINIRAN OD OSOBINA KOJE SU U NOVOŠTOKAVSKIM GOVORIMA NAJRAŠIRENIJE, ALI KOJE KAO CJELINA NAJVJEROVATNIJE NISU NIKAD KOEGZISTIRALE NI U JEDNOM ORGANSKOM MJESNOM GOVORU, INTERDIJALEKT PROTKAN ARHAIZMIMA, LEKSIČKIM I GRAMATIČKIM, MARKIRAN POJEDINIM NAGLAŠENO LOKALNIM OSOBINAMA, PRILIČNO APSTRAKTIZIRAN I PRILIČNO NORMIRAN I HOMOGEN S OBZIROM NA VELIČINU TERITORIJA NA KOJEM EGZISTIRA – nadmašuje prosječan evropski i slavenski tip predstandardnog pučkog usmenog interdijalekta.

Najjače korijene imala je u ijekavštini, ali razvija se u sva tri tipa. Novoštokavština u dijalektologiji i nšfk u historiji jezika su na specifičan način vezane i po porijeklu, što predstavlja izuzetan slučaj. Takav nastanak omogućili su im isti izvanjezički uvjeti. Radi se o migracijama i o stilu života koji se izradio dolaskom Turaka.

Vremenom nšfk prelazi granice novoštokavštine i postepeno pčinje pokazivati tendenciju da se oslobodi svoje ograničene folklorne funkcije. To se manifestira u više vidova, u prvom redu tako što postaje osnovica za stvaranje razgovornog jezika na višem nivou od interdijalekta. Kao osnovica za standarni jezik nšfk pokzala je loše strane – duh kojim je odisala bio je neprikladan za izgradnju jezičkog instrumenta moderne civlizacije; funkcionalno je bila specijalizirana; mogućnost evolucije bila je ograničena; nedostatak je i ležernost, široka tolerancija prema odstupanjima od norme, nedefiniranje

30

detalja i nijansi, nesklonost prema preciznosti i konciznosti itd. Za standardni jezik to predstavlja opterećenje. Nšfk je bila jezički instrumen izrazito zatvorenog etničkog tipa, dok je standardni jezik instrument internacionane civilizacije.

Mak Dizdar, ANTOLOGIJA STARIH BOSANSKIH TEKSTOVA

Kovači: Radič, GrubačDijaci: Radoje, Desoje, Vladoje, Hrvatin, Pribislav itd.

Antologija starih bosanskih tekstova sastoji se od više dijelova:1. O starim bosanskim tekstovima, Mak Dizdar2. Stari bosanski tekstovi3. Bilješke o tekstovima i autorima4. Rječnik crkvenoslavenskih i manje poznatih, starih i stranih riječi i pojmova5. Napomena

O starim bosanskim tekstovima

- O položaju Bosne - Prisustvo četiri pisma- Vremenska hronologija glagoljskih i ćiriličnih spomenika- Crkvene knjige – njihov karakter (evanđelja, djela apostolska, poslanice,

apokalipsa i jedan broj apokrifnih tekstova) i bogumilski crkveni tekstovi- Gdje se sada nalaze crkveni književni spomenici- Dosadašnja proučavanja evanđelja- Bogumilske knjige i odlomci: Daničićevo i Nikoljsko evanđelje, Srećkovićevo i

Grujićevo evanđelje, Batalov fragment, Radosavljev i Hvalov zbornik- Heretički elementi- O pisarima/ dijacima- O zapisima i natpisima na stećcima i građevinama- Lapidarni natpisi – fraze, sadržaj, oblik, poetska analiza natpisa i njihovo

umjetničko vrednovanje, žarišta lapidarne pismenosti- Datiranje natpisa- Sudbina stećaka za vrijeme turske okupacije- Zasluge u otkrivanju stećaka – Zemaljski muzej i Ćiro Truhelka- Natpisima na stećcima bavili su se...- Povelje, darovnice i pisma- Povelja kulina bana, Povelja posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića,

četiri povelje Mateja Ninoslava- Izgled povelje, bosanske kancelarije i pisari- Književno djelo – Aleksandrida- Odnos književnih historičara prema staroj književnosti

31

- Heretička književnost je zacrtana pojavom Tajne knjige, a završena Početijem svijeta

- Stvarne vrijednosti književnog stvaralaštva

Napomena

Kako je organizirana antologija itd. Tekstovi su poredani hronološki, po vremenu nastanka.Mnogi pisci i pisari su anonimni.Naslovi su davani po naslou originala ili po određenim dijelovima i dominantnim dijelovima u tekstu.Spomenici pismenosti do kraja XV stoljeća su ušli u ovaj izbor.Cilj bilježaka je da čitaocu daju neke informacije kako bi bolje doživio tekst na koji se odnose.Zahvala Šefiku Bešlagiću i ostalima koji su pomogli u izradi Antologije.

Šefik Bešlagić, LEKSIKON STEĆAKA

Predgovor

Sastoji se od biografije Šefika Bešlagića i od izlaganja o dosadašnjem proučavanju i o pogledu na stećke. Knjiga je rezultat Bešlagićevog rada na stećcima. (Lidija Fekeža)

Riječ autora

O stećcima, proučavanju stećaka i o konceptu leksikona

Uvod – O stećcima

Šta su stećci, gdje nalazimo bilješke o stećcima, rasprostranjenost stećaka, broj stećaka i njihovo datiranje, motivi na stećcima i njihove umjetničke odlike (oblici, reljefi, natpisi), umjetnička vrijednost, bitnost

I – Lokalitet

Dosta se gusto rasprostiru na teritoriji BiH, osim u uskom pojasu rijeke Save i u bosanskoj Krajini. Stećke nalazimo uglavnom na teritoriji srednjovjekovne BiH, a ako ih nađemo izvan njenih granica to je posljedica migracije stanovništva. Bešlagić navodi 192 lokaliteta imenom opisujući gdje se nalaze i koji su stećci u tim mjestima, datira stećke i navodi neke specifičnosti.

32

II – Reljefi i oblici

Oblici su jako specifični. Dijelimo stećke na ležeće i stojeće. Osnovni ležeći oblici su: ploča, sanduk, sanduk s postoljem, sljemenak i sljemenak s postoljem. , a osnovni stojeći oblici su: stup i krstača. Dimenzije su im različite, a različiti oblici posljedica su različitih okolnosti. Recimo stećci nalik na nišane posljedica su dolaska Turaka u BiH.

Najveća umjetnička odlika stećaka su reljefi. Ima ih na oko 9% ukupnog broja stećaka. Ima oko 80 glavnih vrsta i preko trista podvrsta reljefa. Motivi se mogu svrstati u jedanaest grupnih kategorija: bordure, astralni motivi, krstovi, biljni motivi, simobli oružja, simboli zanimanja, predstave životinja, predstave ljudi, scene sa ljudskim i životinjskim predstavama, arhitekstonski motivi i ostalo. Najbrojnije su bordure i astralni motivi – najviše ima zvijezda i krstova. Neujednačena je upotreba reljefa na različitim prostorima. Dok je za hercegovačke karakteristična upotreba četverouglastih štitova, na bosanskim se češće nalaze koplja i dr. Hercegovina je u tom pogledu najbogatije područje. Najveći broj reljefa vuče korijene iz paganskih vremena, mada se osjećaju i jaki uticaji kršćanske kulture. Bešlagić navodi stotinjak reljefa i oblika podrobno ih opisujući i iznoseći njihovu simboliku.

III – Natpisi

Natpisi su također značajan umjetnički faktor. Ukupno ih ima oko 384. Bešlagić navodi da im je pismo jedan oblik jugoslavenske ćirilice prilagođen ovdašnjim potrebama. U Leksikonu se navodi oko 160 vrsta natpisa.

IV – Opće

Sedamdesetak bitnih bilježaka koje pobliže opisuju čitavu atmosferu oko stećaka.

V – Kratice

VI – Literatura

Prilozi – slike stećaka i bilješke o njima

33