Knjiga mrtvihnezavisna izdanja 31 velika egipatska beograd 1983
knjiga mrtvih drugo izdanje izdavai: marko vii valjevo 14000 15.
septembra 86a slobodan mai beograd 11000 vojvode brane 7 design:
slobodan mai lektor: laza lazi fotografije tabli iz izdanja
izvornika: branislav nikoli slog: deje novine, gornji milanovac
tisak: radia timoti, beograd tira: 8000 primeraka cena: 200 dinara
knjigu preporuuju za itanje: jovan irilov slobodan mai naslov
izvornika: das grosse gyptische totenbuch (papyrus reinisch) edd.
getrud thausing i traudl kerszt-krtschmann, kairo 1969. s njemakog
preveo, uvod i komentare dodao: marko vii ova knjiga je sloena
fotoslogom medija 10 pt, 7 pt. tampanje prvog izdanja u 3000
primeraka zavreno je27. novembra 1982. godine. tampanje drugog
izdanja u 5000 primeraka zavreno je 1. aprila 1983. godine. Sadraj
U mjesto predgovora Duhovni i vjerski ivot drevnih Egipana
1) Misaoni ivot starog Egipta 2) Vjerski ivot - monoteizam
drevnih Egipana Teogonija i kozmogonija starog Egipta 3) Misteriji
i uenje o postanju kozmosa i ivota 4) Egipatski panteon u duhu
narodnog vjerovanja 5) Znaajmje kategorije duhovnog ivota drevnih
Egipana 6) ivotni nazori starih Egipana 7) Velika egipatska knjiga
mrtvih Velika egipatska knjiga mrtvih Tabla 1 Glava 87 Glava 88
Glava 43 Glava 63 A Glava 98 Glava 73 / Glava 9 Glava 99 Tabla 2
Glava 100 Tabla 3 Glava 125 A Glava 125 B Tabla 4 Glava 125 /
Svretak Marianae et Christinae pater dedicat
U mjesto predgovora Tragajui za objanjenjem uzroka postanja
univerzuma, posebno uzroka i svrhe postanja ivota na zemlji,
svratih pozornost i na visoku staroegipatsku civilizaciju koja se
stala razvijati prije nekih sedamdesetak stoljea da bi svoj akme
doivjela u treem tisuljeu prije naega raunanja vremena. Drevni nam
je Egipanin svoje misli o postanju kozmosa, zemlje i ivota na njoj,
posebno misli o tome to je to ovjek, odakle je i to ga eka poslije
smrti ostavio u natpisima, u besmrtnim, za bogove-vladare graenim
grobnicama i hramovima Staroga (Tekstovi piramida) Srednjega
(Tekstovi sarkofaga) i Novoga kraljevstva - Knjige mrtvih, koje
sadre sve to je do tada miljeno, doivljeno i proivljeno kroz
njihovu dugu i plodnu historiju. Jednom rijeju, sadre itavu mudrost
svojih, koliko praktinih, toliko i kontemplativnih prea koji su jo
u ta, gotovo tamom obavijena vremena, umjeli misliti princip duha,
morala, i princip Logosa, a ne jedino razmiljati o prolaznom i
svakidanjem, iskljuivo se brinui o goloj fizikoj egzistenciji.
Budui da je ovo kod nas prvi integralni prevod ove vrste iz bogate
duhovne batine drevnih Egipana, smatrah umjesnim i neophodnim da na
osnovu linog prouavanja sakralne im knjievnosti, posebno Knjige
mrtvih i njoj odgovarajue
literature, u vidu ogleda, odnosno studije pod naslovnom Duhovni
i vjerski ivot drevnih Egipana, u osnovnim i bitnim crtama prikaem
misao i miljenje starih Egipana, njihove kozmogonijske i
teogonijske predodbe i panteon kako bi i onaj tko je manje upuen u
ovu starodrevnu kulturu mogao dublje proniknuti u ne ba prostu i
laku sadrinu Knjige mrtvih koju je nauka, poradi njezinog bogatoga
sadraja, krstila Velikom. U istu su svrhu sastavljeni i komentari
koji se u osnovi temelje na komentarima to ih izradie prireivai
ovoga djela, s tim to sam ih na brojnim mjestima proirio i dopunio
novim saznanjima, kako iz duhovne kulture staroga Egipta, tako i iz
duhovne batine drugih civilizacija. Ako ovo djelo duhovnu kulturu
drevnih Egipana makar donekle priblii naoj kulturnoj javnosti i
podstakne je na razmiljanje o kontinuitetu, meuzavisnosti,
isprepletenosti i dubini ljudskoga duha i kulture, onda autor
uloeni trud nee smatrati uzaludnim, ve naprotiv, kao podsticaj da
na na jezik, diis Aegyptiis adiuvantibus, prevede i ostala
remek-djela ove monumentalne i osebujne kulture to se tako
velianstveno i gordo uzdigla u praskozorje ljudske povijesti, u
vrijeme kad se ovjek drznuo da poremeti od Vinjega ustanovljeni
poredak i tok stvaranja, da s njim u ve stvorenom, svojom glavom
stvara, time prkosei Tvorcu iskonskog Stvaranja koji na takav in od
njega stvorenog bia nije ni malo naklono gledao, ve, naprotiv,
nemilosrdno kanjavao na to nas vjeno podsjea Biblija, Babilonska
kula i, iz tla rastua Sfinga, taj najduhovniji simbol svih drevnih
civilizacija u kojoj su, osim simbolikog prikaza raanja ovjekova Ja
i ljudskih mu osobina (svijesti i volje), skoncentrirani
neizvjesnost i strah, ozbinjnost i sudbinska odluka pred aktom
stvaranja, djelovanja, tonije, samopotvrivanja i izdizanja iz
carstva animalnog i aloginog u carstvo duhovnog i loginog na to
blagonaklono nije gledao ni jedan otac bogova i ljudi. Prijatna mi
je dunost zahvaliti se zatvorskim vlastima KPD u Sremskoj Mitrovici
to mi omoguie pisanje Uvoda, komentara i prevoenja ovoga djela dok
(osuden u ime naroda), kao "neprijatelj zemlje i naroda", izdravah
robiju u toku 1979. 1980. i 1981. Potentibus videndum, posteris
memorandum. Marko Vii Duhovni i vjerski ivot drevnih Egipana
Misaoni ivot starog Egipta 1. Mitska i simbolika bit egipatskog
naina miljenja Vrsni poznavaoci egipatskog duhovnog ivota poodavno
su uoili da su staroegipatsko miljenje, i sama misao, u osnovi
mitski i slikoviti, mada se, to je neosporno, i tim putem stiglo do
same apstrakcije, do principa Logosa kao stvaralake Rijei. U
mitskom i simbolikom miljenju kojim se odlikovahu civilizacije
Bliskog istoka dominirala je i neometano se razvijala spekulativna
misao, to e rei intuitivan nain poimanja i razumijevanja svijeta i
pojava u njemu izraavanih mitom u kojemu su se kod drevnih Egipana
i stanovnika obala Tigrisa i Eufrata na slikovit nain iznosile
misli o postanju i bivstvovanju univerzuma i transformacijama
ivota. To ukazuje da je mit bio funkcionalan i ivotvoran; da je
slikovitim, odnosno simbolikim putom na jasan
nain izraavao ne samo funkcije i poela u cijelom kozmosu, to se
ljudskom rijeju ne bi moglo u potpunosti izraziti, ve i svaki, za
ovjeka u prirodi, znaajan dogaaj. Spekulativna misao navedenih
civilizacija koja je u oblasti iskustvenog teila da od kaosa stvori
kozmos, ime je donekle slina znanstvenoj i egzaktnoj misli, nije
ovjeka kao krajnji domet razvia u kozmosu, izdvajala iz Kozmosa. On
je, mada najsavrenije djelo Prirode, bio svagda ovisan i podloan
kozmikim silama to su se u njemu u najsavrenijem vidu ovaplotile.
Ovo duguje vjerovanju da ne postoji bitnije razlike u biti svega
postojeeg u svemiru, bile to zvijezde, metali u rudai, rastinje,
ljudi ili boanstva. Tako gledajui na vasionu, ista predstavlja
lanac ivota bez vee podvojenosti izmeu raznih aspekata ivota, sto
je imalo za posljedicu da se u oima Egipana doklasinog i klasinog
perioda jedan aspekt ivota mogao preobliiti u drugi, pri tom
zadravajui i prvi oblik. Tako je bog mogao biti u svojem liku i u
liku ovjeka sa sokolovom glavom; pravda je mogla biti apstraktan,
no i materijaliziran pojam. Dalje, budui da je Egipanin covjeka
smatrao najsavrenijom rukotvorinom Kozmosa, odnosno Prirode koja u
sebi sadri sve oblike ivota u njoj, on je u istoj uoena zbivanja i
pojave mjerio vlastitim mjerilima i osobenim vienjem, a svoje
doivljaje smatrao posljedicom dogaaja u Kozmosu koji je, vice
versa, uzronik istih. To je, opet, dovelo do toga da mu pojavni
svijet i dogaaji u njemu na koje je prenosio svoje osobine, nije
bio neto to je izvan njega, objekt koji bi ravnoduno posmatrao, to
je sluaj s modernom, znanstvenom milju. Za njega je, naprotiv,
cijeli kozmos ivi organizam, subjekt i partner, nipoto i nikada
objekt, neto to ga se toliko ne doima. Sve uoene pojave u Prirodi
za njega su bile aktivni sudionik u toj kateni ivota Prirode, tj.
ti, nikako on, ono, te se svakomu dogaaju i obraao kao odreenom
aspektu i manifestaciji kozmikog ivota. Sva zbivanja u kozmosu bila
su aktivno ti", jer su posljedica odreene volje, jednoga ti s kojim
se treba suoiti, a akciju poteklu od njega treba doivljujui
razumjeti2. Dosljedno tome, Egipanin se, posmatrajui neki dogaaj,
nije pitao zato se to tako dogodilo, to bi trebalo da je tome
uzrok, ve tko je to uinio, po ijem se htijenju i volji to dogodilo,
to to treba da znai, kojom mu akcijom valja na to odgovoriti. Ovo
ukazuje da je Egipanin cijelim ivotom doivljavao prirodu, u nju se
unosio duom i tijelom, pasivno se vezujui s procesima u njoj, dok
je ovjek u procesu znanstvenog saznanja u kojemu imamo posla s isto
umnim, logikim operacijama, prema prirodi ravnoduan, odnosno
aktivan jer mu je objekt saznanja. Na taj se nain kod intuitivnog
poimanja svijeta spoznaja to je subjekt, tj. ja ima o ti nalazi
negdje na polovici puta izmeu aktivnog i svjesnog sueljavanja s ti
i pasivnog, emocionalnog doivljavanja toga istoga ti, u emu se
zapravo i krije sutina izmeu logikog i emocionalnog naina spoznaje,
saznavanja i doivljavanja prirode. Vanjski svijet, to ivo ti, po
sebi je spoznatljiv, jer se ti, naprosto, uvijek i posvuda osjea,
jer ti, jednom rijeju, ivi naporedo s ja. Ti, bio to, u naem
smislu, predmet ili bie, ivi osobenim ivotom sukladno ivotu kozmosa
i ne moe se svesti pod genus i species sto danas ini logiko
miljenje koje barata s apstraktnim pojmovima pomou kojih svodi
predmete po njihovim osobinama pod ope zakone, odnosno pojmove
logike apstrakcije koji se misaono konkretiziraju u pojedinanim
predmetima. Nita od ovoga u misljenju Egipana doklasinog i klasinog
perioda koji u cijelom kozmosu vidi ivot i akciju na koje valja
odgovoriti ivotom i akcijom3, za razliku od Egipana iz prvoga
tisuljea prije naega raunanja vremena koji su vie okrenuti ne
ovozemaljskom, ve zagrobnom ivotu i blaenstvu koje ih tamo eka.
Razlog tome je to to su Egipani iz prve dvije epohe u svemu gledali
ivot olien u dnevnom raanju sunca na istoku i godinjem plavljenju
rijeke Nila to nisu bili samo najznaajniji
dogaaji u njihovu ivotu ve i simboli pobjede ivota nad smru,
svjetla nad tamom. Egipanin tih davnih vremena poznaje
Neter-Neteru-Poelo-Poela, Praizvor sveopega ivota koje svakomu Ti u
Kozmosu daje specifinu snagu, funkciju i oblik to je sadrano u
klici ivota. Tako su svako ri, sve ono to u cijelom kozmosu ima
odlike ivota, tj. sve pojave, posebno iva bia i predmeti,
inkarnacija specifine funkcije-ivota - proistekle iz toga izvora
ivota, odakle proistiu i sami Neteri, odnosno Principi, Ideje (koje
egiptolozi na alost krste imenima posebnih bogova, pa otuda i
politeizam kod drevnih Egipana, dok su oni u biti samo ivotvorni
aspekti Apsolutnog bia zvanog NeterNeteru) pomou kojih upravlja
svim tim prije pojavnog ivota datim funkcijama i oblicima to se u
obliku ivota pomou Netera u cijelom Kozmosu manifestiraju, odravaju
i transformiraju (nikada ne iezavajui) kao utjelovljene emanacije
toga nepostalog Prapoela, vinjega kozmikog poretka, vrhunaravne
Harmonije4 koju je doklasini i klasini Egipat ak substancijalizirao
u liku dvojne boginje Ma'at. Budui da je po dubokom uvjerenju
starih Egipana kozmos ispunjen tim ivotnim, funkcionalnim poelima,
u svakom dogaaju videi uzrok i posljedicu proisteklu iz odreenog,
voljom obdarenog ti, po sebi se razumije da je, ako je elio da
predstavi i lino doivi to ti, morao pribjei akciji koja se, po
svojoj naravi zaodijeva u narativan oblik, odnosno u mit u kojem
dogaaj i radnju izlaganu dramatski, valja istinski i svjesno
doivjeti, jer se samo tako dolazi do spoznaje, do otkrovenja uzroka
toga dogaaja i toga ti. To je ba ono zbog ega je mit kod drevnih
civilizacija sluio umjesto logike analize i zakljuaka, mit koji tei
da u poetskom ruhu koje je kod njih uvijek proeto nekom milju,
shvati odreeni dogaaj i objavi istinu o njemu i o onom ti. Takav
oblik mita ne susree se samo kod drevnih Sumera, Babilonjana i
Egipana ve i kod ostalih naroda, kao primjerice kod Helena to je
sluaj s mitom o Danaji (zemlji) koju oplouje Zeus u vidu oblaka
(kia), ili slavenski mit o Dodolama gdje imamo posla s kultskom
radnjom, tj. s obredom vezanim za akt prizivanja kie da natopi
zemlju i da ivot. Sljedstveno tome, mit se kod starih naroda ne
smije shvatiti kao neka bajka, basna, saga ili herojska pria, ve
kao slikovit nain predstavljanja dogaaja i iskazivanja misli o
pojavama u kozmosu vezanim za ljudski ivot. 2. Pisana magija starog
Egipta: slika, simbol, hijeroglifi i kriptogrami to se tie
simbolike mita ona po uvjerenju starih naroda nije samo slikovit
nain poimanja i prikazivanja dogaaja i misli, ve istinsko
sjedinjenje i simbioza simbola i onoga to on predstavlja. Budui da
su mitom iskazivani najvitalniji i najznaajniji dogaaji u kozmosu,
te misli o bivstvovanju cijele vasione, jasno je da se mit
simbolikom, odnosno simbolom kao zgusnutim sadrajem ideje, sluio
prvenstveno tamo gdje jezik, govor, nije u stanju da iskae duboki
smisao onoga to je simbolom predstavljeno, gdje se primarno misli
na simboliko predstavljanje metafizikih istina i tajni ivota. Sve
se ovo lijepo odrazilo u egipatskom hijeroglifskom pismu jer se
upravo ono sastoji od simbola koji izraavaju univerzalne, od Tvorca
dane funkcije i funkcionalna boanska poela, arhai, kao i
egzoterine, rijeju neopisive, kozmike tajne. Navodno je doprinjelo
da ga bogom nadahnuti ljudi nazovu hijeroglifskim, tj, svetim
pismom, time nastojei da od zlih sila sauvaju spoznate tajne
kozmosa i prenesu ih ovjeku u kojemu se, kao to ve rekosmo, kao u
najsavrenijem djelu Prirode odvijaju svi mogui stupnjevi i aspekti
sveopeg kozmikog razvia. S te toke gledita u egipatskom se pismu
kao simbol birala ona ivotinja (biljaka,
ili pak neki drugi predmet) koja e po svojim uroenim svojstvima
najbolje reprezentirati odreenu prirodnu funkciju. Ovo valja istai
tim prije to se smatralo, a ima ih koji jo i danas smatraju da je u
drevnom Egiptu vladalo idolopoklonstvo i zoolatrija, zaboravljajui
da je po njihovom vjerovanju zoomorfno ili antropomorfno boanstvo
bilo utjelovljenje odreene kozmike funkcije koju je trebalo
uvaavati i prizivati. U tome se nedvojbeno krije razlog zato je
govor simbolike i simbola najstariji vid iskazivanja i prenoenja
misli, nastao u vrijeme dok starodrevni Egipanin nije znao za
grafiko prenoenje misli. U tome je vremenu prije pisane povijesti,
dakle, oko 3100. prije nove ere, simbolika slika (i reljefa) koja
prethodi hijeroglifima najbogatija to se uoava iz umjetnina
nastalih u predinastijskom periodu, kao to je glava buzdovana
faraona Skorpiona, vjerovatno Narmerovog prethodnika, potom slavna
Narmerova paleta i dr. To je vrijeme kada Egipani postaju svjesniji
sebe i zajednikog ivota neophodnog za opstanak, nastojei da sve
bitnije dogaaje drutvenog i vjerskog karaktera otrgnu od tame i
zaborava i, makar vizuelno, kad ve ne mogu grafiki, saope buduim
pokoljenjima za pouku i uzor. Stoga se slika sa svojom bogatom
simbolikom ime su izraavani najznaajniji momenti u zajednici s
namjerom da se utjee na potomke, stala smatrati neim vrlo bitnim i
znaajnim. Kako, dalje, slika, odnosno simbol, i izraene
materijalizirane ideje ive istim ivotom, ona je u Egiptu gotovo sve
do njegove propasti pravi i istinski dvojnik to e rei da je
magijski izraavala i u sebi sadravala sutinu i bit, tj. ivot
prikazanog, te posjedovati ili razumijeti sliku znai isto to i
posjedovati ono to ona predstavlja. Kad je pak rije o kultu mrtvih,
slika u magijskom pogledu znai i vie od toga, jer je kao i kultna
statua u stanju da primi tjelesnu duu, odnosno ivotvornu snagu na
njoj predstavljenog pokojnika, tj. Ka koji se, za razliku od Ba,
duhovne due, ukoliko doe do unitenja tijela moe u nju preseliti,
nastavljajui da ivi, dodue ne vie ovozemaljskim ve
transcendentalnim, metafizikim, nadnaravnim ivotom. Iz reenog
slijedi da je s komunikacijskim i magijskim razlogom postanja i
opstojnosti slike, o emu veoma lijepo i ubjedljivo raspravlja Rene
Huyghe5, povezan i transcendentalni, za umrlog poruku i ivot nosei,
smisao slike to se razabire iz vinjeta Knjige mrtvih i slika
kraljevskih grobnica gdje umrli predstavljene radnje treba da
obavlja u zagrobnom ivotu koji prema ovozemaljskom predstavlja
jedino vii, duhovniji oblik ivota. U tom smislu prikazba pobjede
nad krokodilom ili nilskim konjem, simbolima zlih sila, znai da e
pokojnik jednako i u meustanju, tj. na putu due od groba do
Ozirisova suda, savladavati demonske sile koje na njega vrebaju,
nakon ega e ga, ako mu poe za rukom da se opravda, ekati poljane
blaenih. No, takve slike i nisu namijenjene rajskom ivotu. Za to
postoje slike druge sadrine jer tamo rade due-B'au. Vratimo se
simbolici hijeroglifskog pisma iji se prvi zameci susreu na gore
pomenutoj Narmerovoj paleti s kraja etvrtoga tisuljea prije nove
ere. U ta vremena simbolika toga pisma podjednako ivi i spremna je
da se, magijski, obnavlja kao i svaka druga slika. Budui da su
slika, znaci, odnosno simboli ivi, iz toga proizilazi da mogu i da
im se magijski moe naskoditi, sve u zavisnosti od toga koliko je
prikazano po svojoj naravi dobro ili ravo. To je i razlog zato se u
ranom dinastijskom periodu Egipta opasni znaci, kao to su
hijeroglif za krvolone zvijeri, za oruanu vojsku itd. ne stavljaju
uz umrlog. Ako se pak uz njega nalaze, ali precrtani, to je bio
znak da su kao i precrtano ime, uniteni da ne mogu vise nakoditi,
jer se time ugasila ivotna snaga onoga to predstavljaju. Zbog toga
se u ranom dinastijskom periodu kada je magija bila neizrecivo
djelotvorna, ija se mo uveliko osjeala i u klasinom i neto manje
poklasinom periodu egipatske povijesti, hijeroglifi susreu u
grobnim komorama piramida - tih
simbola svjetlosne metafizike i emanacionog miljenja - dok ih
nema na zapadnoj strani sarkofaga, na strani zalaska sunca, time i
zagrobnog ivota i carstva umrlih, po emu je zapad bio simbol smrti
i oblasti onostranog ivota. Na toj strani susreemo samo vrata kao
simbol tajanstvenog i nepoznatog zbog ega i jesu raskrsnica i mea
izmeu onostranog i ovostranog ivota. Navedeno poimanje zapada
uslovilo je da su Egipani svoja groblja gradili sa zapadne strane
naselja i, kako rekosmo, u ranom periodu, ostavljali neispisanu tu
stranu sarkofaga, kako ti znaci ne bi nakodili umrlom i obratno, da
le pokojnika ne bi nakodio tim svetim i ivuim znacima, odnosno na
njima predstavljenim simbolima, uz opasku da hijeroglifsko pismo
nije isto ideogramsko, ve kombinacija fonetskog i ideogramskog
pisma nastalog iz piktograma. Na neizmjernu snagu magije u ranom
razdoblju Egipta ukazuje i stavljanje faraonova svjetovnog imena u
zatitni krug, jer ga, za razliku od boanskog mu imena, ne titi
nikakav boanski znak. Ime pak, kao to je poznato, po vjerovanju
drevnog Egipanina, kao i njegova sjenka, odnosno pramen kose, po
principu pars pro toto, u sebi sadri dio boanskog ili ljudskog bia
i predmeta uope, tako da je ime po svojoj biti ravno imenovanom
biu. Dosljedno tome, znati neije ime znailo je isto to i poznavati
njegovu bit i narav, a to pak da se dotini nalazi u vlasti onoga
tko mu zna ime; da s njim moe zboriti na ravnoj nozi, da mu moe
pomoi i odnemoi. Ovo u naoj Knjizi mrtvih lijepo ilustriraju gl.
99. i 125-svretak, u kojima pokojnik valja da kae imena
hipostatiziranih djelova barke i vrata. To je i razlog zato je
unitenje neijeg imena na statui, grobnici, hramu ili vazi znailo i
unitenje due umrlog u zagrobnom ivotu. Ako, suprotno recenom, ime
izgovara bog-tvorac, onda je to akt stvaranja jer svako novo ime
izgovoreno od Tvorca isto je to i novo bie. Na veliku snagu pisane
magije u ranom periodu Staroga kraljevstva upuuju i kriptogrami
koji idu za tim da zlim demonskim silama onemogue razumijevanje
sadrine teksta, mada oni u sebi kriju i rijei koje se nisu smijele
izgovarati. S pojavom Tekstova piramida (oko 2400-2200)
hijeroglifski se znaci poinju susreati i uz tijelo umrlog to je jo
izraenije u Srednjem kraljevstvu (Tekstovi sarkofaga). Ta nam
pojava svjedoi da je magija ranoga perioda stala slabiti. Po sebi
se razumije da se ova pisana magija pojavljuje u cijeloj
religijskoj literaturi, pa time i u naoj Knjizi mrtvih, u kojoj se,
meutim, ne susree samo pisana nego i jezina magija, odnosno magija
rijei, imena i prizivanje hipostatiziranih predmeta. Vjerski ivot -
monoteizam drevnih Egipana Teogonija i kozmogonija starog Egipta 1.
Neter-Neteru i metafiziki, kozmiki i prirodni Neteri Premda su
starodrevni Egipani poznavali veliki broj naoigled samostalnih,
antropomorfnih ili zoomorfinih boanstava, oni su u sutini bili
monoteisti jer su, kao to smo vidjeli poznavali jedno Apsolutno
boanstvo, dok su svi ostali bogovi po njima bili emanacije i
manifestacije moi i vitalnih poela toga Apsolutnog bia. Taj osnovni
pojam i kategoriju vjerske i filozofske misli Egipani su, kao to
smo rekli, nazivali Neter-Neteru, tj. Poelo-Poela, Prapoelo, tonije
Energetska Harmonija. Netko e taj istonik i utonik svega postajuega
u vjenoj mjeni nazvati Bivstvujui, netko kozmikom Ljubavlju koja
svojom snagom privlai i dri u harmonijskom jedinstvu sve elemente;
netko Voljom ili stvaralakom Rijeju to zamiljeno i voljno priziva u
postanje; netko, opet, Redom, pravinim Poretkom i Harmonijom, ili
pak,
iskonskom, samomu bojem Sinu nepronicljivom, Istinom, dok e ga
veina nazvati nestvorenim Tvorcem koji je-bez prolosti i budunosti,
jer je po svojem biu uvijek praes-ens. On je onaj koji jeste,
nikada postojei, ve vjeno bivstvujui, sve svojim biem ' proimajui i
ivotne funkcije svemu postojeem dajui. To su, meutim, samo atributi
te, rijeju neiskazive i neopisive kozmike Sile pod koju su Egipani
podvodili, kako postanak cijele vasione i svega u njoj ivueg (a po
njima je, vidjeli samo, sve ivo, u pokretu i mijeni) tako i
odravanje kozmosa, svega bivstvujueg, posebno ljudi ivih i umrlih.
Kako, meutim, Egipanin u svemu vidi dvojnost, to i apstraktne,
duhovne, pojmove podvaja i jedan drugomu sueljava, kao recimo, Hu
naspram Sia, tj. stvaralaku Rije naspram Spoznaji i iste
substancijalizira, to je uinio i s ovim vrhunaravnim Principom
oliavaiui ga u boginji s perom-simbolom svjetlosti -zvanoj Ma 'at.
Ovo Poelo bez poela u kojemu se harmonijski sjedinjuju duh i
materija, emu najvie teijahu stari Egipani, univerzalnou znaenja
najvie odgovara osnovnom pojmu Lao-Tseove filozofije, pojmu
tao,'dok mu u indijskoj filozofiji, u kojoj zacijelo i nema
pandana, odgovaraju karma i nirvana. Kako se u toj vrhunaravnoj
Harmoniji blagotvorno otjelovljuje materijalno i duhovno, kasnije
su je teoloska nauavanja podijelila na dva aspekta tako izraavajui
egzotersku i esotersku istinu to se u Knjizi mrtvih opisuje kao
dvorana obiju Ma 'at. Ovo se nadnaravno bie otjelovljuje putem
Netera-Principa, Ideja koji, bez osobene moi odluivanja, sobom
izraavajui unapred dat pravac djelovanja, dovode u postojanje i
substancijalan ivot, prije pjavnog ivota bivstvujue funkcije i
ivotne oblike sadrane u Energetskoj Harmoniji. Iz toga slijedi da
su Neteri, koje emo, drei se tradicije, samo uslovno zvati
bogovima, samo viestruki aspekti Neter-Neteru koje im, kao u
krsanstvu Bog anelima i svecima, udjeljuje nadprirodnu mo sto je na
razne naine oituju. Oni su, ukratko, funkcije koje, bez vlastite
moi mijenjanja istih, oituju mnogostrane aspekte toga jedinstvenoga
Bia. Ovaj se metafiziki Apsolut oituje preko metafizikih, kozmikih
i prirodnih Netera od kojih su najznaajniji metafiziki -
predstavljajui nestvorene, voljom neobdarene tvorne sile i
funkcionalne izvore ivota od kojih se sastoji bie primordijalne
ivotvorne Harmonije. 2. Metafiziki Neteri Atum, Ptah,
Amon-Mut-Khonsu i heliopoljski, memfijski, hermopoljski i tebanski
misterij Meu metafizike Netere idu Atum, Amon, Ra, Ptah, Tot, Mut,
Khonsu i HatorTefnut-Sokhmet. Od njih su najznaajniji Atum, Ptah i
Ra. Meusobni odnos ove Trijade koji je uslovio postanje
heliopoljskog, memfijskog, hermopoljskog i tebanskog misterija,
odnosno predanja o postanju kozmosa veoma upeatljivo ilustrira
slijedei fragment na papirusu iz Leidena: Tri boga u sebi sadre sve
bogove. To su Amon, Ra, Ptah i nema im slinih. Bog ija je narav (i
ime) skrovita jeste Amon. Ra je glava, a Ptah tijelo. Njihovi
ovozemaljski gradovi na vijeke osnovani jesu Teba, Heliopolj,
Memfis zauvijek (nepromijenjeni). Kada nebeska poruka nastane
oglaava se u Heliopolju, u Memfisu se ponovi Ptahu. Od nje se za
Amonov grad (=Tebu) naini znamenje napisano u znaku Tota kao i ono
to sobom nosi. Odgovor i odluka dani su u Tebi, a ono to odatle
proistekne upuuje se boanskoj Devetki; sve to je iz njenih usta to
je iz usta Amonovih. Bogovi su poradi njega, po njegovoj naredbi
dati. Poruka, to je smrt ili bivstvovanje. Od nje ovise ivot i smrt
ivih bia osim jedinoga Amona, Raa (i Ptaha) jedinstvo u
Trojstvu.
Neki su istraivai staroegipatske religije, vjerovatno se povodei
za reenicom: Bogovi su poradi njega, po njegovoj naredbi dati, u
itavom tekstu htjeli vidjeti obinu glorifikaciju Amona6 stoga to se
ti isti bogovi slave u posebnim vjerskim centrima. Ne elei
polemizirati s takvim miljenjem i nazorima, smatram da je dubina i
univerzalnost svakoga gore spomenutog misterija uveliko utjecala da
su se teologijska nauavanja Heliopolja, Memfisa, Hermopolja i Tebe
smatrala zaokruenim cjelinama te je izgledalo kao da su jedan
drugomu konfrontirani, dok su, ako hoemo pravo, meusobno ovisni i
isprepleteni to e nam pokazati i analiza istih. 3. Kozmiki Neteri
Za razliku od metafizikih Netera u kojima se Apsolutno bie, gubei
raniju Jednost, Jedinstvo, manifestira, kozmiki Neteri su djelo i
daljnje produenje stvaralake misli i volje toga Bia. Oni ispunjuju
to od njih zahtijevaju metafiziki Neteri pa bi se moglo ustvrditi
da su kozmiki Neteri klice svega od Apsolutnog bia i metafizike
Netere misaono proiciranog. Meu kozmike Netere spadaju Su i Tefnut,
tvorci ivotvorne vode i ognja koji se zgunjuje u Gebovu carstvu (u
crnoj zemlji) ime se omoguuje rast svega ivoga u ijem nastajanju
uestvuje i Nut, boginja neba, koja po legendi ne raa samo bogove
nego i zvijezde i sunce. Njima se pridruuju i neka zoomorfna
boanstva, kao i Set, Neftida, Oziris i Izida, koji oliavahu etiri
osnovna elementa - zemlju, vatru, vodu i zrak. Ovima se pridruuje i
Horus. Set je u ivotu prirode princip usahnua, unitenja i razaranja
staroga ivota kao substrata za novi to se zamee u njegovu carstvu,
u crnoj zemlji, zbog ega i jeste simbol zla i dobra. To rastvaranje
dozrelog, starog ivota inicira njegova majka Neftida, princip
nevidljivog cijepanja i unitenja postojeeg ivota spremnog da da
novi ivot koji e Izida, simbol vlage i svjetlosti, uz pomo sina
Horusa, tj. ivotvornog ognja, dovesti u postanje i postojanje.
Drugim rijeima, Set je kao negacija i unititelj staroga ivota
(brata Ozirisa) simbol neproklijalog sjemena u zemlji koje uz pomo
Neftide (raspuknua), sublimacije, Izide (vlage i svjetlosti), te
Horusa (ivotvornog ognja, ivotne snage to se nalazi u srcu
sjemena), samo nestajui, daje novi ivot (tj. uskrslog, nanovo
oivljenog Ozirisa). Prema ovakvom tumaenju, mit o Ozirisu kojega
ubija njegov brat, bog mranih sila, Set, a uskrava njegova supruga
Izida uz pomo sestre Neftide i sina Horusa koji se u meuvremenu
rodio iz umrlog Ozirisa (u zemlju baenog sjemena) pomou Neftide
(raspuknua i sublimacije) i Izide (vode i svjetla koji ivotvornu
vatru prizivaju u ivot) simbolizira sliku vjenog umiranja i raanja
svega ivoga u prirodi. To i jeste razlog zato je Oziris olienje
ivota u vjenoj promjeni i postajanju zbog ega ga i predstavljahu
kao Nil u nadolaenju i povlaenju, ito u periodu klijanja i
dozrijevanja itd. - antipod bogu sunca Rau koji naspram Ozirisu,
simbolu substancijalnog ivota u fazi nastanka i prestanka, tj.
dozrelosti, simbolizira duh to je i shvatljivo jer Ra spada meu
metafizika, odnosno duhovna, a Oziris meu kozmika, odnosno
substancijalna Poela. 4. Prirodni Neteri Po svojoj su funkciji na
najnioj ljestvici prirodni ili htonski Neteri kojima je Apsolutno
bie povjerilo odreene funkcije, kao na primjer boginji Taurt, uz
Hapija, navodnjavanje; Sotisi nadolazak nilskih voda; Neheb-kau
plodnost, Besu brigu o sretnom porodu itd.
Misteriji i uenje o postanju kozmosa i ivota 1. Heliopoljski
misterij: Nu i Atum Vratimo se misterijima i razmotrimo to nam kau
o postanju Kozmosa i ivota. Najstariji i istodobno najuveniji jeste
heliopoljski misterij, odnosno predanje nastalo u Heliopolju,
centru boga sunca Ra (koga su Heleni nazivali Helios, odakle i
naziv Heliopolis, Grad sunca), odnosno Atum-Ra, boga-tvorca. Ovaj
misterij u prvi plan stavlja misaonu, metafiziku stranu
Neter-Neteru u kojem se raa zamisao, tj. duhovno postanje (time i
istovremeno cijepanje Apsolutnog bia) svakog oblika ivota, u tom
Poelu neogranienom prostorom i vremenom u naem smislu tih pojmova.
Neter-Neteru, razdvoiivi se, kao prvo stvara iskonske ivotvorne
vode zvane Nu koje u sebi sadre ivotvorni oganj. Razdvajanje
prvobitnog, nestvorenog Principa, odnosno Monade, obavilo se,
dakle, u toj ivotom zasienoj vodi, u Nu (koju valja luiti od Nuna,
Praoceana znaenjem identinog helenskom Oceanu, simbolizirajui kraj,
odnosno vode koje opasuju svijet) u liku Atuma zasiene praznine,
ije ime sve-nita lijepo osvijetljava taj prvi momenat stvaranja jer
se u Atumu nalaze sve potencije budueg ivota, tj. ivotne funkcije
prije kojih nije substancijalno postojalo nita. Iz Nu se spajanjem
ivotvorne vode i ognja raa taj Atum koji samom svojom pojavom
negira jedinstvenu prirodu Apsolutnog bia s njime inei harmonino
dvojstvo. Atum je tako prva.karika u ideji postepenog ovaploenja
materijalnog ivota kristaliziranog u gore navedenim elementima
potencijalno sadranim u njegovu biu koje, gonjeno ivotvornim ognjem
to se zgunjava u toj ivuoj vodi, tei vidljivoj opstojnosti te se i
pojavljuje u vidu otoia, o emu nam govore i Tekstovi piramida. Tako
u grobnici faraona Pepija Drugog itamo: On to se rodi u Nu (nu),
Kad jo ne posta nebo, Kad jo ne posta zemlja1. Slino predanje o
postanju Atum-Ra i o misaonom i tjelesnom nastanku budueg ivota
donosi i papirus nazvan Bremner-Rhind 1 iji puni naslov glasi:
Poznavanje Raovih stvaranja i obaranje Apopa koji, iako datira s
godinom 312. prije n. e. potjee iz veoma ranog perioda egipatske
povijesti: ... Jo ne bjee neba i ne bjee zemlje. 1 ne bjee jo ni
tla ni zemlje na tom mjestu... Ne naoh sebi mjesta na koje bih se
tamo mogao dii. 1 ja razmislih u svom srcu, ja zamislih pred svojim
licem. 1 ja sazdah sve likove budui sam, jer ja ne bjeh ispljunuo
ua, ja (jo) ne bjeh povratio Tefnut, i ne bjee nikoga ko bi stvarao
sa . Ja zamislih u svojem sopstvenom srcu, i postadoe mnogobrojna
bia, od bia u likovima roenih i u likovima onih koje oni rodie. Ja
se sjedinih sa svojom pesnicom., ja se sparih sa svojom rukom i
pade sjeme u moja sopstvena usta. 1 ja ispljunuh ua, ja povratih
Tefnut. 1 moj otac Nun ree: Neka porastu oni!8 Navedeni citati
veoma upeatljivo ilustriraju naprijed reeno o Atumu. Iz posljednjeg
citata saznajemo da on snagom svojega srca (ja zamislih u svom
sopstvenom srcu i postadoe mnogobrojria bia) stvara svoju pratnju,
odnosno Devetku bogova. Unato tome, on po ovome predanju stvara
fizikim, a ne duhovnim putem. Kao prvo stvorio je ua, tj. zrani i
svjetlosni prostor i Tefnut, iskonsku ivotvornu vodu i vatru,
odnosno oganj koji ine osnovu daljnjega stvaranja. u i Tefnut raaju
Geb i Nut, tj. boga-zemlju i boginju-nebo koji raaju dva para
bogova: Ozirisa i Izidu, Seta i Neftidu.
Tekst nam govori da se roenje prvoga para bogova obavilo fizikim
putem to e rei da u ovom predanju imamo posla s antropomorfnom
predstavom o stvaranju svijeta, koja je, donekle, slina
tehnomorfnoj predstavi o stvaranju svijeta iz Elefantine po ijem je
predanju bog-tvorac Khnum na keramikom vitlu stvorio i-oblikovao
svijet. 2. Memfijski misterij: Ptah i uenje o Logosu Prva i druga
predstava stoje dijametralno suprotno memfijskom predanju, odnosno
misteriju po kojemu Atum u liku tvorca Tatenena produuje razvitak
metafizikih Netera, tj. priziva rast i oblikovanje pojavnog
svijeta, ali kao Apsolutno bie stvara i Netere, inei to srcem
(=zaee misli) i jezikom (=govor koji realizira misao) to se jasno
razabire iz slijedeeg pasusa: Poniknu u srcu (misao) u liku Atuma,
poniknu na jeziku (misao) u liku Atuma. Velik je i ogroman Ptah
(koji je naslijedio svoju snagu od svih bogova) i njihovih duhova
preko ovoga srca... u kome se Horus pretvorio u Ptaha pomou ovoga
jezika... u kome se Tot pretvori u Ptaha. Dogodi se da srce i jezik
dobie vlast nad (svim) udovima, jer oni saznae da je on (Ptah) u
svakom tijelu, u svim ustima svih bogova, svih ljudi, svih zvijeri,
svih crva i svega to ivi, jer on razmilja i zapovijeda svim
stvarima kojima on eli. Njegova Devetka bogova je njega kao zubi i
usne. To je sjeme i ruke Atuma, jer je Atumova Devetka bogova
ponikla pomou njegova sjemena i njegovih prstiju, (Ptahova), pak,
Devetka bogova-to su zubi i usne u ovim ustima, koja dadoe imena
svim stvarima iz kojih izaoe u i Tefnut. Devetka stvori vid oiju,
sluh uiju i disanje nosa da oni obavjetavaju srce. Jer upravo ono
raa svako znanje, a jezik ponavlja sve to je srce zamislilo.
(Podvukao M. V.) 1 bi Ptah zadovoljan kad stvori sve stvari i sve
boije rijeci. 1 on rodi bogove, on stvori gradove, on osnova nome,
on stavi bogove u njihova svetilita.. .9 Navedeni tekst nam govori
da je rije o izgraenom filozofskom pogledu na postanje kozmosa. Ovo
uerrje nastalo krajem etvrtog tisuljea prrje n. e. sadri logomorfnu
predstavu o postanju svijeta. Ptah ne raa svijet fizikim putem, to
bi stajalo u vezi s biomorfnom predstavom, ve kozmos, svijet,
nastaje interakcijom srca i jezika to e rei da stvara milju i
rijecju. Ovdje, dakle, imamo posla s inventivnom milju i aktoni
produkcije kojim se nastala, zaeta ideja rijeju priziva u postanje.
Jednostavnije reeno, svijet po boanskoj, Ptahovoj rijei nastaje i
dalje opstoji to znai da imamo posla s aktom stvaranja ne putom
fizikog roenja po kojem se postanje kozmosa tumai organskim putom,
ve in stvaranja putom Logosa gdje svijet nastaje takorei na boansku
zapovijest. Ovdje Hu-stvaralaka Rije priziva u postanje Siu, tj.
misao, ideju roenu u Ptahovu srcu, odnosno dui. Ovo je van dvojbe
jedan od bitnih dokaza da su drevni Egipani jo prije nekih
pedesetak stoljea poznavali i svijet iste spekulacije i
apstrakcije, a ne samo antropomorfne i materijalne predodbe i slike
po kojima se svijet pojavljuje sad iz ivotinje, sad iz ptice, sad
su njegovi tvorci ptice, sad, opet, bogovi, kao to, recimo samo
sunce raa nebeska krava, sad, opet, izlazi iz lotosa, ili pak iz
guijeg, jajeta koje je snio Geb. Da su drevni Egipani odlino
poznavali sfere duhovnog, metafizikog i apstraktnog, to im se esto
odricalo i odrie, osim ovoga najmonumentalnijeg spomenika njihove
duhovne kulture to se uva u Britanskom muzeju, posvjedouje nam,
osim Tekstova piramida i sarkofaga i Knjiga mrtvih. Zar, pitam
se, njihov genij nije iznjedrio jedno od najveih udesa staroga
svijeta, genij koji je oduvijek misli i govoru pridavao veliku mo
po njihovoj maksimi da Rije stvara sva djela prije djela ruku. Oni
su, tovie, od misli i rijei nainili atribute bogova-tvoraca i
oliili ih kao nia boanstva neophodna za odranje vlasti. Tako je
gore spominjana Sia bila zamisao, misao, spoznanja, ideja, odnosno
duhovno roenje oblika nekoga predmeta i bia, a Hu, stvaralaka Rije
i personifikacija izreene naredbe kojom se Sia priziva u postanje i
ivot, to u mnogome lii na akt stvaranja u kranskoj teologiji. Kad,
naime, Bog kae, osim onoga neka postane..., Ja sam onaj koji jesam,
to je stvaralaka Rije, sam proces stvaranja, ali i podvajanja Boga
kao nematerijalnog bia od svijeta kao emanacije moi toga Tvorca -
dakle, podvajanje subjekta i objekta. Kao to u heliopoljskoj
teologiji iz Atum-Raa, tako u memfijskoj iz Ptaha, emanira Devetka
Netera pomou koje je Ptah stvorio sve postojee na zemlji. 1 u
memfijskoj je teologiji osnova i koljevka svega Nu koja prima i
oivotvoruje klicu poteklu iz Ptaha to je Izida (svjetlost) iz
negacije ivota, tj. cjepanja sjemena to se vri u Setovoj zemlji,
dovodi u ivot. Po ovomu se misteriju iz Nu(na) raa i Tefnut, ovdje,
ivotvorna voda koja e izroditi onih osam kaotinih stvorenja u
Hermopolju, dok je Hator, princip sublimacije i ivotvorne vode koju
misterij naziva Khmunu, medijator izmeu zaetih misli i ivotodavnih
funkcija u Heliopolju i njihovih kozmikih realizacija, to e nakon
opisivanja toga stvarania svoje konano oblikovanje postii u
tebanskom misteriju putem Amona. Iz Ptaha, u ovom misteriju emanira
i Nefertum, drugamo simbol svjetlosti i lotos iz kojega se pojavilo
na prvobitnom brijeuljku u Hermopolju sunevo dijete. On, kao
svjetlost, u ovome misteriju simbolizira ivotvorni oganj i vodu,
odnosno vlagu. 3. Hermopoljski misterij: kaotina boanstva, sunevo
dijete i Tot Ovaj se misterij u biti bavi roenjem prvobitne vode iz
koje se raa ivotvorna voda Khmunu. Po njemu su prije pojave Atuma
postojala etri para iskonskih boanstava u liku aba i zmija koji
oliavahu elementarne sile kao to su Nun, bezoblina voda, Kuk, mrak
itd. Te sile, meutim, ni Atum nije unitio, ve im je samo, kao u
Bibliji vrhovni Bog Hebreja, odredio mjesto, tj. sveo ih u poredak
i harmoniju. S te toke gledano, heliopoljska, odnosno memfijska
Devetka velikih bogova, oliavajui kozmiki poredak stvaranja u
odnosu na hermopoljsku Ogdoadu predstavlja znatan napredak u
obliavanju kozmosa. lako hermopoljsko nauavanje stavlja naglasak na
rodenje prvobitne vode i praiskonskih, ipak, polukaotinih bia, ono
poznaje i nauavanje p roenju djeteta-sunca iju pojavu pozdravljaju
ta bia10, to e biti predmetom svih kasnijih teogonija. U ovomu se
misteriju kao metafiziki Neter pojavljuje Tot (tonije Thot) to se
vidi iz opisa u Denderi: Dvaput Veliki, tvorac dobara, srce Raa,
jezik Atuma, grlo Netera ije je ime skriveno, gospodar vremena,
kralj godina... otkrie Boga svjetlosti - Raa onoga to bivstvuje bez
poetka, Tota, onoga to ivi od istine. to nastaje u njegovu srcu
odmah oivi, to on izgovori vjeno traje11. Iz gornjeg opisa vidi se
da je Tot medijator i koordinator izmeu Heliopolja (srce Raa, jezik
Atuma), Memfisa i Tebe (grlo Netera ije je ime skriveno), tj.
Amona. 4. Tebanski misterij: Amon-Mut-Khonsu
Iz posljednje reenice vidi se da Tot kao metafiziki Neter u srcu
stvara i oblikuje idisje i funkcionalna poela. Tako on od Nut kao
majke Ozirisa, sunca, zvijezda i ljudi i Sokhmet kao simbola
unitenja, stvara Mut, tj. materijalnu osnovu poteklu od Ptaha. U
njoj e se iz Amonova sjemena Atum-Nefertum, tj. Atum kao svjetlo
preobraziti u Khonsua (koji time odgovara Ozirisu u periodu
uskrsnua) tj. u oduhovljenog Atuma koji tek na ovom stupnju moe da
iz ubijenog Ozirisa (baenog sjemena u crnu, Setovu, zemlju) uz pomo
Izide (vode i svjetlosti) izvede roenje Horusa (=ivotodavni oganj
pobuen vodom i svjetlou) koji tei da se oslobodi staroga ivota,
odnosno zla u koje je njegova oca doveo bog Set (pravilnije Seth).
Sljedstveno tome, Horus, sin Ozirisa i Izide je krajnji cilj, tj.
osloboenje duha od materije koju je Duh stvorio i povratak, oistivi
se od nje, nadnaravnoj Harmoniji, Apsolutnom biu. Ovako gledajui na
stvari, jasnije nam je to smo ranije rekli da su bogovi samo
odreeni aspekti u i]im su likovima u raznim mjestima oboavane
odreene osobine Apsolutnog bia. Oni su, dakle, njegove mogue
inkarnacije poev od primordijalnih ideja, funkcionalnih poela
zaetih u metafizikim Neterima (predmet misterija u Heliopolju) koje
se otjelovljuju preko kozmikih Netera (predmet memfijske teologije)
da bi postali vidljivi (Hermopolj opisuje aspekte toga, sada,
substancijalnog ivota) nakon ega, ivei ovozemaljskim ivotom,
postigavi puno ostvarenje i zrelost, tee oslabaanju od materije
koja gui iskonsku stvaralaku Ideju i Rije (Sia i Hu) i sjedinjenju
sa svojim iskonskim izvorom i istonikom, s Apsolutnim biem (to je
bio predmet misterija u Tebi vezanih za Trijadu Amon-Mut-Khonsu).
Tako svi bogovi uestvuju u ovom procesu duhovnog postanja,
materijalnog ovaploenja, proienja i povratka otjelovljene boje
tvorne Rijei svojemu Istoniku, to je i smisao rijei Ivana
Evaneliste: U poetku bijae Rije... i Rije bijae Bog... Sve je po
njoj postalo... U njoj bijae ivot i ivot bijae svjetlo ljudima. 1
Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze. Egipatski panteon u
duhu narodnog vjerovanja 1. Metafiziki Neteri: Ra, Amon-Mut-Khonsu,
Tot, Hator-Tefnut-Sokhmet, Nejt Samo tako gledajui na stvari
zavrijeuje da se egipatski panteon prikaa i in extenso, gdje emo na
bogove, slijedei gore navedeni poredak Netera, gledati kao na
iskljuivo ostvarenje Apsolutnog bia, jer, uostalom, tako na njih
gledahu i drevni Egipani, posebno se osvrui na ovozemaljske im
funkcije, mjesto tovanja, atribute i insignije, to e u uporeenju s
dosadanjim prikazom egipatske duhovne batine zvuati kao znatno
osiromaenje. Na nesreu nauke, veina istraivaa bogove drevnih
civilizacija, upravo posmatra u ovome otrcanom ruhu, odbijajui da u
njima vidi inkarnaciju kozmikih sila12. Od metafizikih je Netera u
vjerovanju drevnih Egipana najvie potovanje uivao bog sunca Ra koji
se pojavljuje kao Khepri, tj. sunce na izlasku, potom kao AtumRa,
tj. bog-tvorac (danji vid sunca), zatim kao Atum=sunce na zalasku.
On je, meutim, i Ra-Hor-Akhte, odnosno Ra-Horus-Obzorja, tj. Horus
kao Poslanik i gospodar istonog Obzorja. Zatim je Montu-Ra,
bog-soko, Khnum-Ra, bog tvorac iz Elefantine u liku ovna. On u liku
Amon-Ra, kako ga tovahu u Tebi, daje svjetlost koja se u Egiptu
uvijek izjednauje sa ivotom to je sluaj i sa svim drevnim
civilizacijama gdje je sunce imalo znaaja u odravanju ivota. U Tebi
je Ra bio ne samo kralj bogova ve i duhovni otac
egipatskih faraona u kojem su gledali svojega zatitnika i
pokrovitelja i s njime se poistovjeivali, a njegovo ime koristili
kao atribut svojemu imenu i u kraljevskoj tituli. Predstavljahu ga
kao sokola ili kao ovjeka sa sokolovom glavom na kojoj je bio sunev
disk kao simbol ivota koji sobom manifestira sve ono to Apsolutno
bie eli milju izraziti i oblikovati putem ovoga metafizikog Netera.
Na glavi mu je stajao i ureus, sveta kobra koja iz usta izbacuje
plamen to titi bogove i faraone, ime je ona bila simbol vrhovne
vlasti. to se tie Amona ili Tajanstvenog, on je, kao to je gore
reeno, olienje tajnovite sile to sve ivo dovodi u fazu
dozrijevanja, to bi u genezi drevnog Egipta odgovaralo crvenom,
odnosno crvenoj ili zreloj fazi koja je preduslov za crnu, Setovu
fazu (=sjeme baeno u zemlju) iz koje e negacijom crne faze
(=raspadanjem sjemena u zemlji) nastati bijelo, bijela faza
(=klijanje bijele klice koja ivi na raun sjemena koje se raspada i
hrani je) da bi se dozrijevanjem ploda dolo do crvenog, crvene
faze, odnosno do ploda sposobnog za novi ivot, i tako unedogled.
Amon je, antropomorfno gledajui, u Tebi imao za enu Mut koju su
zvali majkom bogova i gospodaricom neba. Prikazivahu je u sjedeem
stavu s ispruenom lijevom rukom u kojoj dri dugaki stap zvan uas, a
u desnoj znak ivota ankh. Mut kao ena cara bogova Amon-Raa na glavi
nosi dvostruku krunu ujedinjenog Egipta s ureusom na glavi. Amon i
Mut imali su sina Khonsua s kojim su, kao to smo vidjeli,
sainjavali jedinstvo u trojstvu. Ova je Trijada, slino drugim
boanskim Trijadama, bila simbol egipatske obitelji. Khonsua
prikazivahu u liku nagog djeteta koje hoda s kaiprstom desne ruke u
usnama to je bio simbol bogova-djece, emu je sluio i uvojak koji mu
pada niz desnu sljepoonicu. Na glavi ima ureus i disk s
polumjesecom na kojem je perjana mitra, odnosno tijara zvana atef.
Kad smo ve kod ovoga znamenja faraonove vlasti usput spomenimo da
je postojala deret, crvena tijara, kruna gradova Buto i Sais u
Delti Nila, znamenje faraona kao vladara Donjeg Egipta i hedet,
bijela kruna (koju vidimo ve na Narmeru) grada Afroditopolja,
znamenje faraona kao vladara Gornjeg Egipta. Khonsu je u kasnija
vremena bio i boanstvo povezano s proraunavanjem vremena zbog ega
ga i nazivahu gospodarom vremena, a tovali su ga i kao boanstvo
mjeseca13. Obadva atributa susreu se i kod hermopoljskog Tota, boga
grada munua, prijestolnice esnaestog donjoegipatskog noma, koji su
Heleni, izjednaivi Tota s Hermesom, nazvali Hermopolj, dok Smunu na
staroegipatskom znai Osam to stoji u vezi s oboavanjem osam
spomenutih boanstava, praiskonskih elementarnih sila, u ovom gradu.
Na elu te Ogdoade stajao je Neter Tot i pomou nje stvorio cijeli
svijet. U njegovom se kultu tijekom vremena stopilo nekoliko
prastarih kultova te postaje pisar boga Ra, bog mjeseca i mudrosti,
pismenosti i pisma; simbol je logosa (jer je sam LogosRije), magije
i lijenitva; glasnik bogova koji iscjeljuje s dahom ivota, sam
bivajui Odem, zrak koji spaja nebo i zemlju. Kao takav, Tot je i
princip razdvajanja i sjedinjenja, to e rei i princip spoznaje
onoga to je na nebu i na zemlji. Stoga je i zatitnik nauke, istine
i sudstva zbog ega se na Ozirisovu posmrtnom sudu pojavljuje kao
zapisniar gdje zapisuje teinu svake due i o tome izvjeuje suca
umrlih Ozirisa iju e funkciju na kranskom Stranom sudu preuzeti,
takoer uskrsli, sin Boji, Isus Krist. Tot je nazivan gospodarom
istine i magije, a epiteti su mu: Gospodar Istine na nebu i na
zemlji, Dvaput Veliki i Triput Najvei - Trismegistos, epitet
pridjevan Hermesu. Predstavljan je antropomorfno i zoomorfno, tj. u
liku ovjeka s glavom ibisa ili kao bogmajmun. No, on je
predstavljan i u liku noa koji simbolizira razdvajanje i
spoznaju.
Atributi su mu ibis ili kinokefal. Za enu je imao boginju Ma
'at, princip kozmikog poretka i istine, odnosno boginju Sefhetabui,
zatitnicu knjinica i znanosti14. Meu veoma stara boanstva solarnog
ciklusa spada trojno boanstvo zvano sunevo Oko, nazivano imenima
Hator-Tefnut-Sokhmet, prikazivano kao zmija, lavica ili kao ena s
lavljom glavom. U ovom je hibridnom boanstvu obian stanovnik obala
Nila gledao mijene godinjih doba koja - poput Hator-Tefnut to,
posvadivi se s ocem Raom, odlazi u pustu Nubiju i potom se vraa
-odraavaju najstarije razdoblje egipatske povijesti, razdoblje koje
poznaje bogove prirode to umiru i uskrsavaju, to je sluaj i u
drugim religijama, primjerice u babilonskoj gdje susreemo mit o
bogu Tamuzu, potom u Siriji mit o Adonisu, odnosno Adonaju koji je
najvjerovatnije utjecao na stvaranje Atonova kulta u XIV st. u
Egiptu, ustanovljenog od Amenhotepa IV, u kojem se oboavala toplina
to je zrai sunev disk, izvor svekolikog ivota na zemlji, to je
lijepo prikazano u Himni Atonu. Hator-Tefnut istodobno simbolizira
i duh prirode koji naputa prirodu, za sobom ostavljajui mrtvilo
(jesenji i zimski period) i vraa se u proljee, sobom nosei ivot,
upravo onako kao to je inila Hator-Tefnut za iji se praznik,
odnosno dan povratka kae da je dan vinove loze i Obilje Nila koji s
njome nadolazi15. Boginja Hator (tonije Hathor), u genezi simbol
sublimacije, ki i majka boga Ra, poistovjeivana s Izidom i asirskom
Astartom, imala je kult u Denderi, odnosno Tenterisu, zatim u
Afroditopolju i na otoku Fileu kod prvog nilskog brzaka. U
Tenterisu joj je mu bio Horus Behdetski s kojim je imala sina Ihija
(mladi Horus). Hatorje boginja neba i sunca na izlasku; boginja
ljepote i ljubavi, zbog ega su je Heleni poistovjetili s Afroditom,
a njeno mjesto tovanja nazvali Grad Afrodite - Afroditopolis. U
Knjizi mrtvih esto se apostrofira kao simbol plodnosti (=rodnica
Hatore). Ona je, meutim, i boginja smrti, gospodarica od sikomore,
toga egipatskog drveta dobra i zla to raste u egipatskom zagrobnom
svijetu (i u hebrejskom Edenu) u kojemu ivi ona, ili Nut.
Prikazivana je kao krava ili ena s kravljim uima i rogovima u
obliku lire i, izmeu njih sunanim diskom to se lijepo vidi na
paleti kralja Narmera iz prve dinastije, tj. oko 3100. god. prije
n. e. Atributi su joj krava i sistrum, a epitet Imait - Ljepotica
iz grada Imau, te Voljena i Milostiva. Kako su je u najranijem
periodu tovali i u obliku stuba, kasnije u Uku krave s kojom je
poistovjeivahu, a jo kasnije kao boginju neba i drveta, vidi se da
se u njenom liku kriju tri etape deifikacije. Predodba o boginji
neba koje prua plodnost utjecala je na stvaranje predodbe o boginji
drveta, vladarici urme \ gospodarici sikomore to duguje njenom
tovanju kao boginje vegetacije16. Kad smo ve kod drvea, usput
recimo da je u Egiptu tovano kao simbol uskrsnua. Kao to se
sikomora, palma, vezivala za Hator, to najvjerovatnije potjee iz
prastarog mita o HatorTefnut, tako se za Ozirisa vezivala ima-urma
i ened, bagrem koji je po predanju rastao uz Ozirisovu grobnicu17.
Budui da je Hator u tijesnoj vezi s boginjom Sokhmet, tim nebeskim
tamniarom to zarobljava Horusovu duu, u genezi podloga Hatori kao
ivotodavnoj vodi, dakle, zemlja, pogledat nam je i to boanstvo. Ona
je u mitu, kao mona i silna boginja rata i sunca koje sve pri i
unitava, iji se kult zaeo u Rehezu, dok je u Memfisu tovana kao
Ptahova supruga, tj. tlo koje e uz pomo Hatore izroditi sve to Ptah
zamisli. Najvjerovatnije je da se iz njene predstave kao mone Raove
kerke, Raova voljenog Oka i njegove zatitnice koja je simbolizirala
ednu zemlju i egu, i iz kulta boginje Hator to natapa ednu zemlju
ime prouzrokuje bujanje vegetacije, razvilo predanje o povratku
Hator-Tefnut-Sokhmet. Sokhmet je kao mona boginja prikazivana u
liku ene s glavom lavice. Nju esto
mjeaju s drugim boginjama lavicama, kao to je Tefnut i Mehit,
boginja s glavom lavice, tovana u gradu Lepidotopolju u kojem joj
je bila posveena riba lepidotot. Meu metafizika boanstva spada i
boginja Nejt iji je kult cvjetao u Saisu. Nejt je jedno od
najstarijih i najzagonetnijih boanstava drevnog Egipta. Smatrana je
samoroenom djevicom, bogom i boginjom, tvorcem svemira i zemlje,
pramajkom, otac oeva i majka majki, predvodnik vojski, zatitnik
lova i umrlih, pa je, osim Neftide i Izide s kojom je
poistovjeivahu, te Serket, boginje Skorpiona, bila u uskom dodiru s
posmrtnim kultom. Nejt je bila i zatitnica tkanja, mada je tu ulogu
egipatski panteon povjerio bogu Hedetepu. Najvjerovatnije je u
poetku bila metafiziko-htonsko boanstvo, zbog ega je i bila parnjak
Khnuma iz Esnea, boga stvoritelja, roenja i obnavljanja kojeg
poistovjeivahu s bogom vrtova Rau. Kod Khnuma iz Esnea
karakteristino je da je kao udjelitelj plodnosti i zatitnik
poljodjelstva prikazivan kao mumija, a ona je, kao to emo vidjeti,
bila simbol kozmikog ivota. Nejt, po legendi, u vrijeme razlivanja
Nila raa boga krokodila Sebeka, olienje stihije. Nju, kao htonsko
boanstvo, kao majku zemlju, prikazivahu sa zelenim rukama i licem.
Nakon poistovjeenja s Izidom predstavljahu je kao kravu koja joj je
bila posveena. Kao ratnicu predstavljahu je s lukom i strijelama.
Kako je bila glavno boanstvo grada Saisa koji je jedno vrijeme bio
prijestolnica Donjeg Egipta, predstavljahu je i u stojeem stavu s
krunom Donjega Egipta na glavi, sa ezlom, lukom i ankhom. Heleni je
poistovjeivahu s boginjom Atenom, takoer roenom na bezgrean nain iz
Zeusove glave18. Bilo bi dobro kad bi nam kranstvo argumentirano
objasnilo zato je prirodno zaee greno. 2. Kozmiki Neteri: Oziris,
Izida, Horus Behdetski, Horus-Dijete, Set, Neftida, Anubis, Harefe
Od kozmikih boanstava iju smo bit prethodno, nadam se prilino
objasnili, na prvom mjestu recimo jo koju o Ozirisu u poetku
mjesnom boanstvu u Busiridu. U njegovu se liku ne susree samo duh
plodnosti i generativne prirodne sile - boanstvo sunca, bik i Nil -
ve i sudac na onome svijetu zbog ega ga i poistovjeivahu s Raom i
Khonsuom. Preko sina Horusa bio je izvor obnovljenih ivotnih snaga
zbog ega se s njim isporeivao umrli faraon, dok je novi postajao
njegov sin Horus koji crpi snagu iz umrlog faraona kao nosioca
ivotne snage predaka oliene u Ka o emu kasnije. Oziris vremenom u
Abidosu istiskuje Hentimentijua, boga mrtvih. Od Srednjega se
kraljevstva poinju prikazivati, odnosno dramski izvoditi
prikazivanja njegove smrti i uskrsnua. Nema sumnje da je njegova
religija bila uporite svim religijama u Egiptu, a njegov kult
proimao sve vjerske predstave to je i razumljivo jer on nije bio
jedino izvor ivota ve i dobri sudac na onome svijetu19 kojega
predstavljahu u liku mumificiranog ovjeka s atefom na glavi.
Posveen mu je ovan kao simbol plodnosti, a epiteti su mu
Venofre-Dobro bie i Crveni. to se tie Izide, Ozirisive sestre i
supruge, kerke Geba i Nut, tovana je na otoku Fileu i Iseumu.
Smatrana je vladarkom cijelog kozmosa, najmudrijom boginjom,
zatitnicom majki i djece, Velikom gospodaricom magije. Ona daje
plodnost, zdravlje i ivot, pa je po tome i princip roenja i
stvaranja u prirodi, poradi ega je i povezana s kravom koja je njen
simbol te je i prikazivahu kao enu s rogovima u obliku lire sa
sunevim diskom. Ona u Duatu, podzemnom svijetu, dijeli nagrade i
kazne ime odluuje o sudbini mrtvih dosuujui im ivot ili smrt.
Atributi su joj rog izobilja, kukuruzna
svila, lotosov cvijet, zmija i rogovi. Njezin je lik, u kojem
je, moe se ustvrditi, po prvi put ideja materinstva, nala svoje
ostvarenje i otjelovljenje, u mnogome utjecao na stvaranje lika
Djevice Marije, krianske bogomajke koja kao i Izida zainje
bezgrenim putom. U Egiptu su tovana dva boanstva imenom Horus:
Horus Behdetski ili Veliki Horus i Horus, sin Izide i Ozirisa, zvan
Horpakrat-Horus-Dijete. Horus Behdetski, zvan i Haroeris, tovan je
u Edfu zvanom i Behdet (koji se stvarno nalazio u istonoj Delti)
kao solarno boanstvo i pokrovitelj faraona te mu je i kult bio u
tijesnoj vezi s faraonovim kultom. On je olienje Sjevernog, a
njegov smrtni neprijatelj Set Junog Egipta. Po jednoj legendi
uvrstio je nebo na etiri stuba te se i njegovi sinovi Amset,
Duamutef, Kebehsenuf i Hapi nazivaju stubovima neba, oliavajui
etiri strane svjeta. Kako je bio zatitnik i olienje kraljevog
prijestolja, prikazivahu ga u liku sokola koji je bio njegovo
ovaploenje ili u liku ovjeka sa sokolovom glavom, sunevim diskom,
ureusom i dvostrukom krunom Gornjeg i Donjeg Egipta. esto ga mjeaju
s Izidinim sinom Harpokratom koji osveuje svojega oca i od Seta,
dakle, strica, preuzima prijestolje. Horusa-Dijete predstavljahu s
uvojkom i kaiprstom u ustima20. Iz Ozirisova ciklusa dobro nam je
poznat brat mu Set tovan u Anteopolju i Meretu, prijestolnici
devetnaestog gornjoegipatskog noma Meru (Oksirinh). On kao ubojica
svojega brata Ozirisa bijae princip fizikog i moralnog zla i mraka.
Odatle je bog pustinje, bog ratnik i boanstvo nasilja, mada je on
genetski gledano princip unitenja starog ivota da bi nastao novi,
te je princip i olienje pozitivnih snaga, zbog ega se pojavljuje
kao zatitnik Raove lae. Kao to je gore istaknuto, bio je olienje
Junog Egipta, te nije ni udo to mu je od davnina bio kult u gradu
Nebetu, nasuprot Koptosu. Predstavljahu ga s magareim tijelom i
usima, njukom akala i repom lava, neto nalik okapiju21. to se tie
Neftide, sestre Ozirisa, Seta i Izide, kao princip cijepanja,
rastavljanja i trunua, bijae boginja mrtvih, oliavajui sumrak.
tovana je u Abidosu, Tenteri i Edfu. Sestri Izidi pomagala je pri
oivljavanju brata im Ozirisa, to se vidi iz uvenog Plaa Izide i
Neftide s poetka Hijeratskog papirusa. Neftida s bratom Setom poraa
Anubisa, po legendi, samostalno i mono boanstvo mrtvih. Prikazivahu
je u liku ene s rogovima i sunevim diskom. Anubis, egipatski Inpu =
onaj koji iezava, je princip sublimacije. Rodni mu grad bijae
Kinopolj, dok mu se u Abidosu kult zdruio s kultom mjesnog i
istovjetnog boanstva Hentimentijua = poglavar mrtvih, koje kasnije
postaje Anubisov epitet. Mada je Anubis u posmrtnim obredima sve do
kraja egipatskog carstva sauvao vidnu ulogu, njega, kao glavno
boanstvo mrtvih od kraja Starog kraljevstva potiskuje Oziris22. On
u podzemlju Amenti s Horusom nadgleda vagu i mjerenje dua.
Nevaljalu bi duu bacali udovitu Amamat, pola lav, pola nilski konj
s krokodilskim vilicama. Anubis je predstavljan u liku ovjeka sa
akalovom glavom. U desnoj ruci dri bi, u lijevej znak ivota.
Anubis, meutim, kao Anti (odatle Anteopolj) je dvoglav, istodobno
predstavljajui Seta i Horusa - simbole unitenja i svjetla, odnosno
ivota. Anti je, dakle, princip unitenja starog ivota iz kojeg se
raa novi, te je pravi sin Neftide, tj. rastvaranja, truljenja, i
Seta, simbola razdvajanja i unitenja starog kao substrata za novo.
Meu kozmika boanstva ide ovan Harefe i sveti bik Apis. 0 Harefeu
recimo toliko da je bio glavno boanstvo Neni-nisuta. Predstavljahu
ga u liku ovjeka s ovnujskom glavom na kojoj je marama i atef s
diskom. O Apisu e biti rijei kad budemo raspravljali o ariimalnim
boanstvima nieg reda.
3. Prirodni ili htonski Neteri: Satit, Anuket, Taurt, Bastet,
Nil, Nefertum, Nehebkau, Vepvavet, Bes, Sebek Pri posmatranju veza
meu Neterima vidimo da postoji blizak odnos izmeu antropomorfnih
metafizikih i prirodnih Netera to se najbolje oituje u boanskim
parovima. Tako je, na primjer, metafiziki Neter Khnum imao za enu,
osim Nejt, boginju Satit, Raovu kerku, zatitnicu svoga oca i
faraona, zbog ega je prikazivahu s krunom i sunevim diskom na
glavi, ali je prikazivahu i s rogovima gazele, to nedvojbeno
ukazuje da u njenom liku oboavahu brzinu gazele i uope brzinu jer
je ona bila i vladarka nilskih brzaka. Stoga je uporeivahu sa
zvijezdom Sotis ija je pojava nagovijetavala nadolazak niskih voda
koje je, po egipatskom vjerovanju, osiguravala ta zvijezda koju
Knjiga mrtvih naziva Izidinom zvijezdom i s njom je, kao simbolom
ivota, identificira. Khnum i Satit su izrodili kerku Anuket, u
poetku boginju nilskog brzaka, koja kasnije postaje prava boginja
rata. Sva je prilika da su obje boginje preuzete od susjednih
afrikih naroda, Nubijaca". Meu prirodne Netere ide i mu boginje
Mehit, bog Anhur, helenizirano, Onuris, bog rata i lova
poistovjeivan sa uom i smatran muom boice Tefnut koja uz pomo Sua
vraa Oko boga Raa. Onuris je u ovoj funkciji nesumnjivo boanstvo
neba i sunca pa se u legendama veoma esto javlja kao sunani borac
protiv raznih zmija koje hoe da nanesu tetu suncu. Dodajmo i to da
je Onuris u gradu Tinisu smatran tvorcem univerzuma24. U neobino
stara prirodna boanstva antropomorfnog i zoomorfnog karaktera spada
i boica Taurt ili Velika. U gradu Silsilehu je potivahu kao boginju
navodnjavanja, time i oploivanja, odakle je proizilo da su je
potovali kao onu koja pospjeuje trudnou, titi djecu i majke. Stoga
je njezin lik trudne ene nilskog konja s rukama i dojkama ene,
nogama i glavom lavice, noen kao amulet protiv zlih sila, te kao
takva dospijeva i u podzemni svijet. Ona s kravolikom boicom Hator
na groblju doekuje pokojnika ispred kojega pali vatru i tjera
neastive25. U hibridna boanstva spada i boginja Bastet tovana u
gradu Bubastisu, prijestolnici dvadesetog donjoegipatskog noma. Za
razliku od sestre joj Sokhmet koja s glavom lavice oliavae nesnosnu
egu, Bastet s maijom glavom bijae simbol blagorodnih sunevih zraka,
time veselja i ljubavi. Stoga je i prikazivahu kako u lijevoj ruci
dri tit s glavom make koja joj je kao sveta ivotinja bila posveena,
a u desnoj sistrum. Njezin se lik, meutim, jo u vrijeme Staroga
kraljevstva stao ispreplitati s likom sestre Sokhmet-Tefnut, pa su
je ponegdje prikazivali s glavom lavice26. K navedenim prirodnim
boanstvima pridruimo i ova etri htonska boanstva: Nil, Nefertum,
Neheb-kau i Vepuat, ili po G. Thausing Vepvavet, odnosno po
Korostovcevu Upuautu, sve zavisno od moderne transkripcije
egipatskog avokalnog substantiva. Nil, egipatski Hapi, slino
helenskom oceanu, tovan je kao izvor ivota, vlage i plodnosti polja
to je osiguravao svojim razlivanjem. Koliku je potu uivao najbolje
se vidi iz Himne Nilu iji poetni stihovi glase: Neka je iv dobri
Bog, miljenik Nuna, Hapi, oe Bogova i Eneade... On je miljenik
Nu(na) jer iz njega izvire. Predstavljan je nag sa enditom; na
glavi mu je ukras od nilskog bilja, na elu ureus27. Nefertum, o
kojem je ve bilo rijei, kao i Nil, spadao je u prirodna
boanstva,
simbolizirajui prirodne snage i sile rastenja, kasnije
predstavljan kao lotos iz kojeg se raa svjetlo, odnosno sunce.
Ovamo spada i jedno zmijoliko boanstvo, uz dunu napomenu da su
zmije u gotovo svim mitolokim predodbama drevnih naroda simbol
dobra i zla. One su, u osnovi, htonska boanstva koja pospjesuju
plodnost zemlje, ali, s druge strane, ispijajui izvore, prouzrokuju
suu. U egipatskoj mitologiji, i inae, one su uvari bogova i umrlih,
meu kojima se posebno istie sveta, krilata kobra koja obavija glavu
faraona i titi ga plamenom koji izbacuje iz usta o emu smo ranije
govorili. Jedno takvo je boanstvo i bog Neheb-kau u ijem se kultu
oituje oboavanje zmije kao uvarice umrlih, jer i on straari na
ulazu u Duat. Osim toga, on osigurava plodnost, a prikazivan je u
liku ovjeka s glavom zmije na kojoj je marama i atef sa sunanim
kolutom. U lijevoj ruci je imao dugaak tap, a u desnoj ankh28.
Vepvavet je prastaro ratniko boanstvo grada Likopolja u nomu
Busiridu u Delti Nila, prijestolnici trinaestog gornjoegipatskog
noma. Kao to se uoava iz greciziranog imena grada Siut, danas
Asiut, rije je o bogu vuku, pa mu kao takvomu vrlo dobro odgovara
epitet koji mu je zamjenio ime, jer vepvavet na staroegipatskom
znai onaj koji kri, otkriva, puteve. U tom ga svojstvu susreemo u
Knjizi mrtvih i u Ozirisovim misterijima u kojima se njegova statua
nosila ispred Ozirisove povorke - u dramatiziranom prikazu mita o
Ozirisu. Njegova je statua sa faraonskom zastavom noena u vrijeme
faraonovih sveanih izlazaka u svrhu vrenja odreenog javnog obreda.
Predstavljan je u liku vuka ili akala, svete ivotinje, boga umrlih
Anubisa. U prirodna boanstva spadaju Bes i Sebek. Bes kojega
predstavljahu s bradom, grivom, atefom i noevima u ruci u sutini je
pozitivno boanstvo koje progoni sile mraka, zle duhove i njihova
olienja - korpione i zmije. Stoga je potovan kao bog zatitnik
plodnosti i poroaja, glazbe i igara. Zbog brojnih mu funkcija esto
je brkan s demonima Hitom28 i Ahom29. U hibridno, antropomorfno i
zoomorfno boanstvo, spada i s boginjom Nejt spomenuti bog-krokodil
Sebek (po drugima Sobek) prikazivan u liku ovjeka s glavom
krokodila. Na njegov htonski karakter najbolje ukazuje Knjiga
mrtvih u kojoj se prikazuje kao olienje mranih sila protiv kojih se
bori umrli na putu do zagrobnog suda. Ova mu je apstraktnija i
spiritualnija funkcija nedvojbeno kasnije dodjeljena, dok je u
poetku, abstrahirajui njegovo genetsko znaenje, oliavao vodenu
stihiju, poput nilskog konja, jer ga Nejt raa u vrijeme
razlijevanja rijeke Nila. Stoga krokodil u liku Sebeka i nilski
konj u liku Seta bijahu olienje neprijateljskih sila i prirodne
stihije. Sebek je tovan u Junom Egiptu, u gradu koji se po njemu
zvao edet, grki Krokodilopolis. 4. Animalna boanstva: ibis, soko,
ihneumon, boginja-kobra Uadit, boginja-jastreb Nehbet, pavijan,
Amon-ovan, Apis Naprijed je viestruko istaknuto da Egipani ne
oboavahu ivotinje i ptice poradi njih samih, to bi bilo svojstveno
animizmu, ve da su u njima gledali olienje prirodnih sila i
osebujnih, njima slabo razumljivih prirodnih osobina. Stoga su u
skladu s funkcijama i osobinama odreenih boanstava istim posveivali
odgovarajue ivotinje. Tako je bogu mudrosti i pismenosti, poradi
svoje tajanstvenosti, bila posveena ptica ibis i pavijan; solarnim
boanstvima, kao to su Montu, Ra i Horus, zbog brzine i visokog
leta, ptica soko koji je zbog te povezanosti sa solarnim boanstvima
smatran simbolom sunca i kao takav zatitnikom faraona, to se
najbolje vidi na brojnim faraonovim stelama
koje natkriljuje soko, kao to je, recimo, stela Kefrena, faraona
iz etvrte dinastije. Ihneumon, lasica, oboavan je zbog mita po
kojem je Ra u liku te viotinjice to unitava zmije, savladao golemu
adaju Apopa, po drugima pisano Apofisa, s kojom se svake noi bori
dok plovi podzemnim Nilom. Zbog toga je ihneumon smatran svetom
ivotinjom i drugih, netom spomenutih, solarnih boanstava. esto ga
uporeivahu s boginjom-kobrom Uadit, zatitnicom bogova i faraona,
koja je s boginjom Nehbet (jastreb) smatrana zatitnicom Gornjeg i
Donjeg Egipta, te se stoga i pojavljuju u tituli kraljeva Obiju
zemalja, tj. ujedinjenog Egipta. Najbolji dokaz da je Ihneumon
posveen solarnim boanstvima bijahu njegove statuete s krilatim
sunanim diskom i skarabejima30. to se tie pavijana posveenog bogu
Totu, u poetku je najvjerovatnije bio povezan s kultom sunca ije
izlaenje pavijani pozdravljaju razdraganim kricima zbog ega ih i
predstavljahu kako pozdravljaju i kliku Khepriju, suncu na izlasku.
Budui povezan sa suncom, simbolom jasnoe, stali su ga povezivati s
lunarnim kultom i kultom umrlih. Pavijan je u Duatu uvar vrata, dok
po noi, opet, pavijani vuku sunevu lau po donjem svijetu, odnosno
paklu31. Mitologija drevnoga Egipta obraa dunu panju i na ovna,
smatrajui ga, zbog oplodne mu uloge, svetom ivotinjom boga Amona,
koji se kasnije stao smatrati fizikom i duhovnom inkarnacijom ne
samo Amona nego i Harefea i Khnuma iz Esnea. Kult ovna bio je
najuveniji u gradu Dedu, odnosno Mendesu gdje ga potovahu pod
imenom Banebdedet i kao velikog i ivog boga nazivahu Benededet, tj.
dua vladara u Dedetu. Koliko je potovanje uivao najbolje se vidi iz
spora Horusa i Seta, u kojem se i sam Atum, za posredniku pomo
obraa velikom i ivuem bogu Banebdedetu32. Slino stoji i s
oboavanjem Apisa, svetoga bika, kao olienje plodnosti i ogromne
snage, te se kao takav stao smatrati inkarnacijom boanstva
plodnosti. U Memfisu je oboavan kao reinkarnacija Ozirisa. On je,
zacijelo, bio Oziris koji prebiva u liku svetoga bika. U tom je
gradu smatran i duom boga tvorca Ptaha, dok je u Heliopolju, pod
imenom Mnevis, bio inkarnacija due boga Ra, a u Hermontisu, pod
imenom Buhis, inkarnacija boga Montua. Povezivanje Apisova kulta s
Ozirisom nedvojbeno ukazuje na isti izvor postanja: obojica, naime,
bijahu boanstva plodnosti i vegetacije, po emu su bili u tijesnoj
vezi s rijekom Nilom33. Dok je Apis bio inkarnacija ivog, dotle je
Serapis bio inkarnacija umrlog Ozirisa koji se preselio u donji
svijet. Serapisa, inae, oboavahu zbog iscjeliteljske moi. Znaajnije
kategorije duhovnog ivota drevnih Egipana Naziv i znaenje pojedinih
kategorija: Tijelo, Ukraeno tijelo, Srce-ib, Srce-h'at, Ime, Akh,
Ba i Ka Nakon saetog prikaza egipatskog panteona da vidimo koje su
to najee susretane snage, ne samo u Knjizi mrtvih, ve i u ostaloj
sakralnoj egipatskoj literaturi. To su prevashodno duhovne i fizike
sile i snage, konstituante linosti, u Egiptu obiljeene kao forme
bia, od kojih su najznaajnije: Tijelo, Ukraeno tijelo, Srce, Ime,
Akh, Ba i Ka. Dok je Tijelo materijalna kategorija par excellence,
dotle je Ukraeno tijelo, onozemaljsko, metafiziko, nepropadljivo
tijelo kojemu bi na zemlji, donekle, odgovarala mumija, kao.simbol
primordijalne energije i izvor trajnoga ivota.
I kod Srca susreemo: ib - ovozemaljsko srce koje je simbol i
nosilac nasljednih mogunosti, ime je nalik na Ka, i h'at - prolazno
srce, simbol onoga to se moe postii iz nasljednih mogunosti. Iz
navedene dvije duhovno-fizike snage, jasno se uoava statiki i
dinamiki aspekt egipatskog miljenja koje ne samo da u svemu vidi
dvojnost, nego i vjenost i prolaznost, statino pored promjenljive
kopije. Egipani su, meutim, i u razlaganju duhovnih sila vidjeli
vjenost, kako u onome metafizikom, trajnom, nepromjenljivom obliku,
tako i u ovom dinamikom aspektu koji je kopija prvoga. Kako je o
Imenu ranije bilo dovoljno rijei, pozabavit emo se vie o pojmovima
Akh, Ba i Ka. Akh nije samo princip prosvjetljenja i njegova
objektivizacija, kako ga definira G. Thausing, ve je on i
djelotvorni duh i iskonsko bie do koga ovjek dospijeva i s njim se
identificira nakon smrti, te Akh simbolizira i prosvijetljeno
stanje poslije smrti. Od svih je, meutim, navedenih snaga
najznaajnija Ba, to se javlja u nekoliko aspekata. Ba, za razliku
od Ka, nije samo duhovna dua, duh, ve i onaj duhovni i ivui oganj u
kojemu ovjek ne izgara, ve se, gorei u njemu, raa preporoen, po emu
je slian feniksu i intelektu, odnosno iskri u Tibetanskoj knjizi
mrtvih. Budui da je Ba ovjekova dua u isto kranskom znaenju, tj.
duhovni pokreta i odravatelj ljudskoga tijela, ovjek putem njega
nije samo sudionik svih zbivanja u kozmosu, bivajui, kao dio
Harmonije, svjestan svega to se deava u toj konici ivota, ve je
svojim biem jednak Apsolutnom biu to po svojoj namisli, svijesti i
volji, putem Netera, vitalne potencije priziva u ivot. Time je Ba,
koliko sudionik u toj vrhunaravnoj i kozmikoj svijesti, toliko i
sam, imajui za predmet krunu stvaranja u prirodi, i same bogove,
identian toj svijesti zbog ega ga umrli Sesostris u Knjizi mrtvih
oslovljava sa znajui, svijesni, upueni. Budui da je Ba duh i
batinik vrhunaravne Harmonije, jasno je da je Ba-bie, isto to i
duhovno starije bia to ovjek na zemlji postie u inicijaciji.
Ba-stanje je pak isto to i oduhovljeno, prosvijetljeno stanje bia,
ukratko, najvii stupanj duhovnosti postizavan putom osloboenja od
grijeha. Ba se, kao duh, moe po volji preobraavati i dobijati razne
likove, zbog ega je i vjetar, odnosno pojavni oblik ua, boga zraka,
i ivotodavnog Odema-daha itd. Ka je, koliko duhovno-psihika, toliko
i fizika komponenta linosti koja, nasuprot Ba, principu i
objektiviziranoj svijesti, predstavlja ivotnu duu u svakoj linosti,
odnosno objektiviziranu snagu ivota koja ovjeka poput nevidljivog
dvojnika i sjenke prati od roenja do smrti. Ka kao ivotvorna sila i
snaga odrava fiziki ivot na zemlji, a nakon smrti mu na onomu
svijetu priprema ljepi boravak. Iz reenog proizilazi da je Ka
boanska ivotvorna sila u ljudskom biu koja upravlja ovjekovim
ivotom i posreduje izmeu ovjeka i boga. Ka se, meutim, kao princip
individuacije, posebno, kad je rije o boanstvu, moe nalaziti i u
drugoj linosti kojoj daje ivotni dah, to se vidi iz Tekstova
piramida gdje se o Atumu-tvorcu kae: Ti si ih (Sua i Tefnut-u)
zagrlio rukama poput ruku jednoga Ka, jer tvoj je Ka bio u njima.
Ovaj citat nam ukazuje da je Ka i odreena vrsta zatitnog duha, zbog
ega ga prikazivahu, kao u kranstvu, Duha Svetoga, rairenih ruku
koje simboliziraju ispitivanje i traenje pomoi. Budui da je u
osnovi ivotodavna i stvaralaka sila, Ka se najbolje manifestira u
moi raanja. Sve navedene snage u Knjizi mrtvih koja se na iste vrlo
esto poziva igraju veoma vanu ulogu jer su bile konstitucionalni
djelovi ivota drevnih Egipana iji emo nazor
na ovozemaljski i onostrani ivot ukratko izloiti. ivotni nazori
starih Egipana Ako pomnije osmotrimo Knjigu mrtvih i njoj slinu
knjievnu zaostavtinu starih Egipana i grobne prikaze, pitajui se
kakav im je nazor na ivot, konstatirat emo da je kod toga naroda
sve u pokretu i ivotnoj dinamici. U Knjizi mrtvih, ponaosob, puninu
ivota u akciji ne oituje nam samo meustanje ve i onostrani ivot,
upravo onako kao to nam ga predoavaju prikazi u grobnicama iz sva
tri kraljevstva na kojima umrlog, naroito preminulog faraona
susreemo u vjenoj akciji i pokretu: on nadgleda rad svojih podanika
kao to je, recimo, navodnjavanje polja, oranje, sijanje i etvu ita;
posmatra gradnju objekata, kanjava krivce, ili pak, lovi. Budui da
su slike ive, jer one ne predstavljaju ve jesu ono to
predstavljaju, jasno je da e po dubokom uvjerenju Egipana
doklasinog i klasinog perioda umrli ivjeti takvim ivotom na onom
svijetu. To e mu omoguiti njegov Ka koji, kao to rekosmo, po smrti
odlazi da pokojniku osigura zagrobni ivot, u kojem e se, poto se
opravda na Ozirisovu sudu preobraziti u Akh, odnosno u istinsko bie
duhovnog karaktera sadrano u Harmoniji u kojoj e vjeno sretno
ivjeti. Takav pogled na onozemaljski ivot izvirao je iz istovjetnog
pogleda na ovozemaljski u kojemu je Egipanin teio srei zasnovanoj
na postizavanju materijalnih dobara, na uspjehu u slubi i na
posjedovanju velianstvenih grobnica, pri emu se obazirao na pravdu
i moralne norme iza kojih obino stoji vrhovno boanstvo koje, premda
je ovjeku ostavilo slobodnu volju i slobodno odluivanje, prekraj
kanjava, a pravedan ivot nagrauje ne samo na zemlji ve i na onome
svijetu. Najbolji ovjekov ispomaga da postigne estit i dobar ivot
jeste njegov Ka koji ga vodi pravednu i sretnu ivotu, istovremeno
bivajui posrednik izmeu ovjeka i boga pred kojim Egipanin iz
doklasinog i klasinog perioda nije ropski puzio, kao to jo uvijek
ini na suvremeni kranin pred hebrejskim Jahvom, odnosno Jehovom
koji zna samo za slijepu pokornost. Egipanin je, naprotiv, imao
svoga boga, svoj Ka, tu tijelesnu duu preko koje je bio u dodiru s
viim, kozmikim silama, kao i svoju duhovnu duu, svoj Ba koja ga je
vodila u sfere nadnaravne Harmonije. Budui da po vjerovanju Egipana
iz Starog i Srednjega kraljevstva, o kojima je sada rije, ne
postoji pojam smrti u naem smislu (osim ako dui ne poe za rukom da
se opravda na Ozirisovu sudu), ve samo prelaz iz jedne u drugu
razinu, sve to je umrli stekao u ovom ivotu imat e i u zagrobnom.
Stoga ga ta optimistika vizija budueg ivota tjera na stjecanje
bogatstva i moi u ovom ivotu u kojem je, ipak, polagao raun
faraonu, tom bogu-tvorcu, bogusuncu i svojemu Ka. Kako je
blagostanje pojedinca vezano za opedrutveni prosperitet, to je i
radovanje ovozemaljskom ivotu bilo izrazito u vrijeme Staroga
carstva kada se naglaava ivot, lina preduzimljivost, akcija i
sloboda djelovanja; kada je egipatski duh, u sebi gomilajui i
upijajui iskustva ranijih vremena, u prve etiri dinastije dao
najbriljantnija duhovna ostvarenja ovjeanstva: sakralnu arhitekturu
(svjetovne u to vrijeme, zacijelo i ne postoji) i memfijsku
teologiju. S padom Staroga kraljevstva, do ega je dolo usljed
decentralizacije vlasti i predimenzioniranog individualizma, dolazi
do anarhije i kaosa to dovodi do oaja i ope bijede i duhovnog
bespua, time i do oaja i samoubojstva. Sada se ovjek ne raduje
raanju sunca na istoku, ne privlai ga ovaj beznadni i besciljni
ivot iz kojeg izlaz esto
trai u smrti, to nam veoma lijepo ilustrira jedan od najljepih
plodova duhovne kulture ovjeanstva -djelo nepoznata autora nastalo
oko 2200. godine prije n.e. pod naslovom ovjek umoran od ivota
razgovara sa svojom duom34 u kojem se svakidanje ivotne prilike
opisuju naicrnjim tonovima: Komu da se obratim danas? Svi ljudi su
zli... Dobrih ljudi nesta, Nasilnik svakome moe da prie... Nitko
danas dobrim ne uzvraa za dobro ... Izlaz iz ovakve situacije -
koja nas neodoljivo podsjeca na onu u Il canto notturno del pastore
errante del'Asia G. Leopardija koju je pisac ovih redova prepjevao
i objavio u asopisu Ulaznica, br. 39. - ovaj misirski Jeremija ne
trai, kao to ini hebrejski, u vjeri u boga ve u smrti, jer: Smrt je
preda mnom danas Kao kad se iz zatvora izie, Kao miris izmirne ...
Kao mirs lotosova cvijeta, Kao predah na obalama pijanstva ... To
je, opet, dovelo do toga da je ovjek stao sve vie i vie
pribjegavati onoj carpe diem, a sve manje i manje imati obzira
prema pravdi, prijateljstvu, istini i vjeri u sretniji ivot u
budunosti. tovie, stalo se sumnjati i u same vrijednosti zagrobnog
ivota, pa i u samo postojanje toga ivota, to se, izmeu ostalog vidi
i iz devete razine 149. glave gdje stoji: Nitko se ne vrati tko ode
tamo - osim blaenog Boga, posebno iz Pjesme harfiste: ... Mirno
poivaju bogovi, koji bijahu ranije, u svojim piramidama Sahranjene
su mumije i duhovi u svojim grobnicama, Sluao sam rijei Imhotepa i
Hardedefa* ije su mudre izreke svima na ustima, A to se tie
njihovih mjesta - zidovi njihovi su razrueni, 1 nema ovih mjesta
kao da ih nije ni bilo. Nitko ne dolazi otuda da nam pria o
njihovom boravku, Da osnai nae srce, Dok se vi ne uputite u ono
mjesto kuda su oni otili. Prisili svoje srce da zaboravi na to!
Slijedi svoje srce dok si iv! Stavi miru na svoju glavu, Obuci se u
tanke tkanine, Namai se divnim i pravim mastima bogova, Poveavaj
sve vie i vie svoje naslade, Ne daj svome srcu da se alosti, Idi za
njegovim eljama i za sreom svojom, Postupajui na zemlji prema
zapovijesti svoga srca,
1 ne tuguj dok ne doe dan tvoje tuge! Jer ne uje vie jadanje
onaj ije srce ne kuca, A pla nikoga nee vratiti iz groba. 1 tako
slavi dan radosti i ne tuguj, Jer nitko ne ponese svoga dobra sa
sobom, 1 nitko od onih koji su tamo otili Jo se nije vratio
natrag!35 Kako, meutim, ni lino, ni drutveno stradanje nije bez
nekoga dobra, i Egipani iz Staroga kraljevstva izvukoe pouku da ne
vodi bogzna kako velikom dobru naglaeno isticanje individue,
njezinog prevelikog prava to ga joj je osiguravao boanski, odnosno
kozmiki i ljudski poredak, posebno njezinog bogatstva i poloaja to
je preutno podrazumijevalo i linu nepravdu prema blinjemu. To je
dovelo da se u Srednjem i Novom kraljevstvu tei viim etikim
principima, vioj socijalnoj jednakosti i pravdi po kojoj su ivotna
dobra podjednako dostupna svakom ovjeku. Svatko, naime, valja da
tei moralnim vrlinama, kao to su skromnost, smjernost i altruizam,
jer donose spokojstvo i mir. Bog koji vie nije daleko od ovjeka kao
to je bio u Starom kraljevstvu, odluuje o svemu i ve na zemlji
kanjava prestupe i poroan ivot koji su ljudi smislili u svojim
srcima. Svi su ljudi jednaki u oima bogova to svakom udjelie
blagodeti ivota i nije dobro po ovjeka, miljae drevni Egipanin
Srednjega i Novoga kraljevstva, da se odve brine za boje namisli i
da pretjerano udi za ovozemaljskim dobrima, jer sada i o tome
odluuju Fortuna i Fatum. Tko se pak ogrijei o pravdu i kozmiki
poredak, ne moe biti sretan, niti ima ma kakva izgleda za
opravdanje na Ozirisovu sudu i tako stekne besmrtan i blaen ivot.
Reeno nam dobro reprezentira gl. 125-A i B, gdje umrli porie da je
poinio ono to se tada (konac Srednjeg i poetak Novog kraljevstva)
smatralo nemoralnim i grenim. Iz te se glave koja je okosnica
cijele Knjige mrtvih uoava da se nije smjelo initi zlo ni svojem
blinjemu, ni drutvu; nije bilo doputeno remetiti Prirodu i njene
vjene zakone; obmanjivati bogove i krivim putom stjecati bogatstva;
initi blud itd. koja naela susreemo i u kranskoj etici. Pokojnik je
stjecao vjeni ivot ako mu je boginja Ma'at garantirala da su mu
rijei u skladu s djelima. Ukoliko na vagi podjednako tei ljudsko
srce i statueta boginje Ma'at, pokojnik je opravdan i odlazi u
rajska polja, odnosno u oblast zvanu Duat, koja se po vjerovanju
drevnih Egipana u najstarijim vremenima nalazila u predjelu
neumornih, tj. zvijezda oko Velikog medvjeda i Sjevernjae koje
nikada ne silaze s egipatskog obzorja zbog ega ih smatrahu
neumornim, neprolaznim i neunitivim, to e rei i besmrtnim.
Dosljedno tome, predjel Velikog medvjeda i Sjevernjae bio je
predjel bez smrti, po emu je on i simbol vjenog kraljevstva umrlih
kamo je teio svaki stanovnik obala Nila, to se da zakljuiti i iz
ovih poetnih stihova 98. glave Zdravo da si bedro (=Veliki medvjed)
na sjevernom nebu, na velikom moru! Tko tebe vidi taj ne umire. O
suavanju djelovanja ljudske linosti, pokoravanju drutvu i
naglaavanju boga kao davaoca ovozemaljskih dobara, te o isticanju
smrti i zagrobnog ivota u kojem e ovjek postii potpunu sreu i
blaenstvo, kakvo se miljenje stalo oblikovati u svijesti Egipana
Srednjega kraljevstva, da bi se intenziviralo u Novom i poslije
njega, kada dolazi do zbliavanja ovjeka i boga, kada je ovjek,
nadahnjujui se prolou, sve jae ispoljavao ljubav, pouzdanje i vjeru
u boga, dok mu je ovaj uzvraao pravdom i milou, ovdje nije mjesto
opirnije raspravljati36.
Velika egipatska knjiga mrtvih 1. Pronalazak i objavljivanje Naa
Knjiga mrtvih koju su prireivai i izdavai nazvali Velika egipatska
knjiga mrtvih zapravo je papirus dug est metara i irok trideset i
tri centimetra, poznat kao Papyrus Reinisch, tako nazvan po
profesoru Reinischu koji ga je, kao i dva druga papirusa, tonije,
dvije koptske isprave, pronaao u Egiptu 1866. godine. Knjiga
mrtvih, kao i ove dvije isprave, uva se u austrijskoj Nacionalnoj
biblioteci pod signaturom Aeg. 10.994-10.997, a poznata je pod
oznakom Totenbuch Reinisch3'1. Nedostaje joj odreen broj uvodnih,
takozvanih promjenljivih glava, kao na primjer, 17. i 86. glave.
Numeracija glava izvrena je prema izdanju Knjige mrtvih sa papirusa
iz torinskog muzeja to ga je 1842. objavio R. Lepsius pod naslovom
Das Todtenbuch der Aegypter. Takva se numeracija oslanja na
egipatski nainj brojanja. Svaka glava, odnosno izreka posjeduje
sredinju misao koja je zaodjenuta u simboliko i mitoloko ruho.
Vinjete koje zorno reprezentiraju tu misao i sr izreke
najvjerovatnije su dodane i dotjerane nakon redigiranja samoga
teksta pojedinih izreka. Ova Knjiga mrtvih, nastala otprilike izmeu
1500-1300. god. prije Krista, odnosno u vrijeme osamnaeste
dinastije38 to dokazuje karakter poluhijeratskog pisma i izbor
termina karakteristinih za tu epohu, stavljena je uz umrlog
Sesostrisa, pisara koji se naziva Ozirisom stoga to po egipatskom
vjerovanju svaki umrli postaje Oziris. Prema tome, to je radije
atribut kojim se izraava identifikacija umrlog, in concreto,
Sesostrisa sa tim pravednim sucem i kraljem umrlih. Taj, kao i
atribut pravedni treba da umrlom Sesostrisu osiguraju sretan put,
tj. da mu u meustanju pomognu u otklanjanju brojnih neprijateljskih
sila pri emu e mu biti od neprocjenljive koristi njegov Ba (Danteov
Vergilije) i tako se osloboditi opasnosti i svih moguih zamki, tako
se uzdiui u viu razinu koja mu nije stajala na dohvat ruke u ovome
ivotu. 2. Sadraj i namjena Knjige mrtvih Egipani su Knjigu mrtvih
nazivali Knjiga. izlaenja iz ivota, pod izlaenjem podrazumijevajui
ne samo izlaenje, odlazak iz ovozemaljskog ivota ve i izlazak iz
svega to se ulima zamjeivalo kao dan ili ivot, odnosno oslobaanje
nieg i ulazak u vii oblik postojanja, ivota. Prema tome, Knjiga
mrtvih, kao i njezini prethodnici Tekstovi piramida i Tekstovi
sarkofaga - po svojoj namjeni jeste zatitna povelja, odbrambeni
dekret i vodi namjenjen putovanju kroz meustanje pomou kojeg e
umrli moi da se suoi, da opi, sa zlim silama meustanja; da im
doskoi i savlada ih. Stoga se u njoj opisuju sve strahote putovanja
kroz meustanje do zagrobnog suda koje umrli valja da svjesno i
aktivno savlada kako bi se, izdravi probu, po emu egipatski
meustadij uvelike podsjea na kransko istilite, vinuo u vie sfere i
nastanio na poljanama blaenih i uivao u prisustvu velike Devetke.
Ona je, osim reenog, po svojem sadraju i prirunik namijenjen
inicijaciji, jer je put kroz meustanje ravan putu inicijacije u
ovozemaljskom ivotu kod svih starih civilizacija, na to posebno
ukazuje Tibetanska knjiga mrtvih. U obje se, naime, in posveenja i
zagrobni ivot istodobno prikazuju, dok je hipostaza ta u kojoj se
odigrava sjedinjenje s pozitivnim i negativnim silama.
Dalje, ovo je prirunik koji sadri vjekovima taloene misli o tome
to je ivot, sto li smrt; to postanje, to umiranje; to uskrsnue i
preobraenje, smijelo dajui odgovor da je sve ovozemaljsko,
materijalne ili duhovne prirode samo odslik vjeno ive Harmonije,
nestvorene Ideje kojoj ovjek, jedino bie obdareno razumom, mora da
tei i dospije do nje samousavravanjem i u pogrebnom ivotu aktivnim
penjanjem od nie ka vioj sferi, odnosno razini, dok tako ne stigne
do njenoga kraljevstva, pri emu mu uveliko pomae magija i magijske
snage utjelovljene u svetim znacima, rijeima, imenima i
hipostatiziranim predmetima, tim simbolima utjelovljenih
boansko-kozmikih snaga. 3. Magija Knjige mrtvih i zagrobni svijet
Ako bismo pokuali dati odgovor to je to magija po uvjerenju drevnih
Egipana ije su tijelo i dua bili njome proeti, vrei utjecaj na sve
grane umjetnosti i vjerske predstave, mogli bismo bez okolianja
ustvrditi da ona nije samo sredstvo kojim se branimo od zle sudbine
kakvu formulaciju magije susreemo u Poukama vladara Akhtija sinu
Merikaru (oko 2000. god. prije n. e.) ve je ona, kao to nam i
njezirio ime Heka kae, ivot po sebi, tvorac ivota i nosilac onoga
Ka, tj. pokretake i ivotvorne snage koja se nalazi u svemu
postojeem. Ta se snaga, to Ka, kao principium individuationis,
prenosi s koljena na koljeno, to je nalo odraza i u vizuelnim
prikazbama na kojima, po obiaju vladar, pred ispisanim imenima, po
ivotnoj snazi ravnim slikama, ovdje snazi predaka izraenoj u Ka,
prinosi rtvu kako bi na njega prela snaga dinastije i predaka
oliena u Ka. Egipanin se, ne videi bitnije razlike izmeu
mikrokozmosa i makrokozmosa, osjeao stanovnikom jednog i drugog
svijeta s tom razlikom to je iz ovozemaljskog ivota u makrokozmos i
njegove snage dospjevao nakon smrti ili mu je to polazilo za rukom
ve na zemlji - u inicijaciji. To govori da u njihovim oima nije
postojao pojam raanja, ivljenja i umiranja u naem smislu. To su za
njih bile sukcesivne i korespondentne toke u sveopoj drami kozmikog
ivota. Roenje i umiranje su samo nova stanja, nove razine bia to i
simboliki izraavahu raznim ritualima kao to je ritual otvaranja
usta, ritual otvaranja hrama, ritual uvoenja faraona u dunost,
ritual inicijacije - nakon ega jedinka nije vie to je prethodno
bila. Prema tome, svako je bie, posebno ovjek, u razviu, u
dinamici, pa u tom istom svijetlu treba posmatrati i onostrani ivot
u kojemu se ispunjuje eljena evolucija bia. Tako nam se zagrobni
svijet pokazuje samo kao drugi vid ivota, drugo kheperu, tj. stanje
bia prema ranijem, ovozemaljskom, a nipoto kao neko beivotno
carstvo umrlih, kao sto je kod lucidnih i sjetnih Helena Had koji
je toliko beivotan i turoban da bi Ahilejeva dua, odnosno sjenka,
radije na zemlji bila nadniar no u njemu kralj, ili kod Hebreja
eol. Onostrani ivot drevnih Egipana radije je nova, duhovna,
razina, duhovno stanje bia, carstvo vinjih i neprolaznih ideja i
praivota to ini ivot Neter-Neteru. Ni vrijeme, gledano s toke
vjenog mijenjanja i transformacije bia, se, kao ni prostor ne mogu
posmatrati kao neke zasebne, sebi dovoljne kategorije. Nije, naime,
isto istok to i zapad, sjever to i jug, jer istok i jug oduvijek
simbolizirahu ivot: istok izlaenje sunca koje daje svemu ivot, a
jug stranu odakle izvire Nil, darodavac njihova ivota, zbog ega se
Egipani, prilikom orrjentacije i okreahu prema jugu, a ne prema
sjeveru, te im istok i lijevo bijahu simboli svjetla i ivota, a
zapad i desno tame i smrti. Vrijeme je samo aspekt koji Egipanin
doivljava u skladu s ritmom prirodnih i
ivotnih dogaaja i ciklusa. Jedno je vrijeme mladoga, drugo
staroga bia; jedno na ovoj zemlji, drugo u onostranom ivotu, jer u
njegovim oima i ono ivi te kao i ovjek ima svoje dobi: mladost
(=proljee), zrelost (=ljeto) itd. Ovdje jedino iznimku ini
apsolutna prolost i budunost koje su mogle postati standardne, dok
je svagdanje vrijeme slijed faza u ponavljanju u kojima se bie
pojavljuje u dva osnovna aspekta izraena u potenciji bia i
samoostvarivanja Apsolutnog bia. Sljedstveno tome, mirovanje i
kretnja su iskljuivo manifestirajue potencije postojeeg, jo
nepostojeeg, nagovijetenog i vjeno bivstvujueg Prapoela koje svoje
zamisli, izvodei ih preko Netera to upravljaju ivotnim funkcijama i
oblicima ne mora realizirati u naem, ovozemaljskom obliku, kao u
krajnjem dometu, nego ih moe zadrati u svojem carstvu nestvorenih
ideja do kojih moe dospjeti jedino posveeni i dua ista od grijeha.
Da bi se stiglo do zagrobnog ivota koji su egipani krstili raznim
imenima, kao to su: zemlja ivota, rajska polja, vjeni ivot, ognjeni
otok, carstvo svjetla, obzorje, svjetlosni brijeg, boja zemlja,
lijepi zapad, lijepe staze, iskonska voda, boansko bojno polje,
koje nazive susreemo i u naoj Knjizi mrtvih, ovjeku omoguuje njegov
Ba. On je kao princip svijesti i sudionik boanske, time i kozmike
svijesti, ravan kozmikom dinamikom principu postanja, raanja,
mijenjanja, uskrsnua i roenja na novoj razini. Ba, nalazei se u
svakom pojedincu, svojim duhovnim biem, kao u kranstvu dua, kojoj
je tijelo zatvor, tei da se sjedini s tim kozmikim principom, s
prvom pokretakom, nestvorenom energijom, s Apsolutnim biem koje
cijeli univerzum vjeno odrava, vjeno prizivajui nove vitalne
funkcije u postanje. Put sjedinjenja s tim vrhunaravnim Biem iao je
preko, od njega stvorenih, Netera, odnosno preko boanskih i
demonskih snaga kojima je bio ispunjen, odnosno proet ivot i misao
tih prastarih neimara ljudske civilizacije, pri emu je od
neprocjenljive koristi bila magija koja, pripadajui Ozirisovu
ciklusu -vjenom obnavljanju ivota - izraavae ivot po sebi. 4.
Jezina magija Knjige mrtvih i preobraenje u ivotinju To se
sjedinjenje ne postie jedino pomou pisane magije, tj. svetih
znakova i kriptograma o emu smo ranije govorili, ve i magijom
rijei: negativnim i pozitivnim priznanjima, prepoznavanjem, odnosno
poznavanjem imena, time i bia koje se tako nalazi u vlasti onoga
tko ga poznaje i ne moe mu vie nakoditi, i posebno zazivanjem
hipostatiziranih djelova predmeta u kojima se magijski kriju vie
kozmike snage. Ti su predmeti, kao na pr. hipostatizirani djelovi
barke i vrata i imena, magijske toke koncentracije i manifestacija
kozmikih snaga s kojima treba doivjeti identitet, tj. s tim se
silama sjediniti, to e rei da magijski izgovorenu rije ili izvrenu
radnju treba magijski doivjeti jer su samo u tom sluaju rijei i
radnja djelotvorni, a to se, kao to je poznato, postie u hipostazi.
U tu svrhu slue ona negativna priznanja iz 125. gl. u kojoj Ba,
izgovarajui magijsku formulu: Ja nisam... ubijao ,.. lagao ...
istinski doivljava negaciju grijeha koje odbacuje, odakle slijedi
da se negativno koristi da se izbjegne negativno. A to bi trebalo
da znai prva reenica iz 88. glave: Ja sam Sebek (=krokodil) u
njegovu uasu? to se tu zbilo s umrlim? Da li ovdje magijski
izgovorena rije znai doivljaj sjedinjenja i identiteta s tim
zoomorfnim biem, ili pak, s njegovom nadovjeanskom, ovjeku uvijek i
svugdje opasnom, snagom? Nema sumnje da je tu rije o identitetu s
tom ivotinjskom snagom, ali se pitamo zato to ini umrli; kako je
mogue da se umrli istovjeti s predstavnicima ivotinjskog
carstva?
Ranije je istaknuto da su svi pojavni oblici ivota samo
manifestacija vjenog ivota bivstvujueg u Apsolutnom biu. Upravo je
ta ivotna energija i snaga nit koja nas povezuje s carstvom
animalnog i bilinskog, pa ak i s mineralima u rudama. Stoga drevni
Egipanin i nije od nje zazirao bez obzira u emu se ona
manifestirala. Ako se, zatim, ima na umu da umrli na svojem putu od
groba do Ozirisova suda, tj. u meustanju, treba da savlada brojne,
njemu neprijateljski raspoloene sile, jasno je da mu je potrebno
neobino mnogo snage i dovitljivosti. Tako gledajui na stvari,
preobraenje u ivotinju pokazuje se kao obogaenje vlastitih snaga i
kao predupreenje tih istih ovjeku neprijateljskih snaga, jer mu,
kad se s njima asimilira ne mogu vie nakoditi. Ovo preobraenje u
ivotinju znai i jo neto. Poznato je da je kod drevnih civilizacija
put u onostrani ivot i put inicijacije na zemlji istovjetan. S toga
aspekta preobraenje u ivotinju ima vii, duhovniji, smisao. Budui da
je ovjek, kao krajnji proizvod ivota danog od Apsolutnog bia, spoj
animalnog i duhovnog elementa, u njemu postoji mogunost da se
povukodlai, odnosno da u njemu prevagne ivotinjski element. Stoga
ovu latentnu mogunost probraenja u ivotinju treba i realizirati,
odnosno ivotinjsko istjerati na vi