1
DARKO MARKOVAC
Zbirka pesama
ULICA
2
Uvod
Suvišno je napominjati da ova zbirka nije nastala kao nekakva apologija upotrebe
zabranjenih psihoaktivnih supstanci. Ali, s obzirom da je u pitanju angaţovana poezija,
premda taj naziv baš i ne volim ali u ovom trenutku naprosto ne mogu da se setim
adekvatnijeg, ona nije mogla tako jednostavno da preĊe preko ĉinjenice da droge postoje
u svetu. Po tom pitanju njen stav je ambivalentan. Sa druge strane, kada bi Dante danas
ponovo pisao Pakao, mislim da bi mu dao naziv Ulica. Upravo u tome je bila namera
ovih pesama. Poezija je – kao uostalom i dobar deo drugog ljudskog stvaralaštva – u
bliskoj vezi sa zlom. Taj stav još više vaţi za takozvane modernistiĉke pesnike, od Bodlera
naovamo. Mislim da bi se i Dante mogao slobodno ubrojati u jednog takvog pesnika, pre
svega, pesnika opĉinjeg moćima zla. Sa namerom da uhvati nešto od toga, ali i više sa
ţeljom da ispiše putanje vrtoglavog ponora, moguće stranputice i lutanja, pisana je ova
poezija. Nama pakao danas gotovo da ne znaĉi više ništa. Ulica je mesto koje mnogo
ĉešće posećujemo, a istovremeno, ona sve više postaje naš pakao. Na tragu te ideje i
nastale su ove pesme. Ovom prilikom se posebno zahvaljujem Savi Romĉeviću, prijatelju
koji je pregledao i sa krajnjim naporom uobliĉio ove rukopise. Sva ostala odgovornost je
iskljuĉivo na autoru ovih pesama.
3
I
Istina
Da li si ikad probala
Da uhvatiš vetar
Bio sam sam
Ulicu je ispunio krik
Deca su trĉala sa oruţjem
Za pojasom su nosili noţeve
Ploĉnici su postali krvavi…
I onda…
Došla je policija i poĉistila
Ploĉnike
U srcu sam osetio
Hladnoću jutra
A onda
Iznenada
Kao da je posle oluje ponovo
Poĉeo da pirka vetrić
Od tog trenutka
Uvek nosim oruţje sa sobom
I osluškujem vetar
4
II
Ako ikad zalutaš u gradu
Koji ne poznaješ
A koji te podseća na njujork
Na ulicu slobode
U kojoj smo se budili sneni
Kao deca rosom goli
I svoju slobodu prodavali
Za gram povetarca
Koji nam nadima tela i
U njima budi nemoguće
Znam
Jednog jutra ćeš se
Probuditi mrtva
Telo ti nije izdrţalo napore
Vatra je gorela svu noć
Indijanci su bili u susedstvu
Slavili su pobedu manĉestera
Ja i ti smo umirali
Dok njihovi krikovi su
Rušili slobodu pegaza
Koji je dolazio po nas
Umesto toga
Sahranjeni smo kao hrišćani
Bez poljupca i
Poslednjeg orgazma
Nisu nam pruţili priliku
Da umremo sretni
Umesto toga
Nabacali su zemlju
I oterali nas u raj
A tamo nam moţda pomogne
Neki pop
Pardon
Bog sa bradom
5
III
Kako je glupo
Što ne moţeš da biraš slobodu
Ni vreme ni mesto
Kako je glupo što ne moţeš
Da umreš u okruţenju svom
A ne da ptice razvlaĉe
Pepeo tvoj po svim kvartovima
Gde nikada nismo bili
I svoje snove nismo
Prodavali za jutra
Jer šta smo mogli da ponudimo
Svojim oĉevima i sinovima
Samo istinu
Koja bi nas udaljila i posvaĊala
Ovako smo umrli
I naš pepeo rasule su ptice po moru
Naša suština je nestala
Šta ste oĉekivali
Umesto raja osvajali smo veĉnosti
6
IV
MeĊu nama
Postoji li reĉ koja moţe imenovati
Beskrajnu tišinu tvoga ćutanja
Ili samo naizgled zanosnu lakoću
Tvoga nabora
Uhvaćena u procepu ludila
Tvoja mašta poprima eteriĉnu boju
Slepila
Ispisanu po ploĉnicima gradova
Gde su tvoji tragovi zauvek
Ostavili svoja stopala
Uzdignuta i malaksala
Kao tešku noć
Provedenu bez sna
7
V
Kada zatvorim oĉi
Vidim crnog duha kako me gleda
I kako me moli
Da poslednju ĉašu
Svoje krvi
Rastopim u tom sivom prahu
U noći koja kao da liĉi na poroĊaj
Puno krvi i jauka bilo je tamo
Izustih samo jedno ime
I na ploĉnik padoh
Moju će smrt klinci
Raznositi kao jeftin nakit po parku
A neki će od njih
Na sliĉan naĉin umreti
Ali šta je smrt u poreĊenju
Sa srećom koju svakim danom kradu
Tim malim ljudima
U školi
Parkovima
Na igralištima
Pripremajući ih da budu
Poput svojih oĉeva
Mama
Striĉeva
Igla ne laţe
Svako od njih zna da će umreti
Ali im jedino ona moţe dati ono
Što niko od vas nikada probao nije
Istinu
Prijatelji
Istinu
8
VI
Jednom kad zanoćim na snegu
I vukovi rastave moje udove
Od trupa moga
I kada topla krv krene da topi
Ono malo snova što je ostalo u snegu
Shvatićeš
Šta je za mene bila ljubav
Vetar će moju mladost odneti
Na ĉetiri strane sveta
Moje usne će rasipati reĉi prijateljstva
Ako si me ikad voleo
Priznaj da si bio u jednom od onih ĉopora
Koji je svoju glad gasio mojom krvlju
Ako si me ikad voleo
Priznaj da si uţivao bar u jednom delu mene
Mojoj nozi ili prstima
Priznaj da ti je to na tren ugasilo glad
Jedino tako druţe
Ja ću nastaviti da postojim
Svestan da sam bio samo hrana
Tvojoj snazi i ako sam te
Bar malo ojaĉao
Veruj
Zavet moj
I smisao moj su ispunjeni
Na ovoj maloj zemlji
9
VII
Jednom kad se probudiš
Shvatićeš da je svršeno sa otocima
Iza kojih smo skrivali svoje slutnje
I svoje male strahove
Tada ćeš znati da njegovo ime
Nije ništa drugo do metafora za hrabrost
I da nje nema bez oĉaja
Ako ikad digneš ruku na sebe
Uĉini to u vreme kada se
Jutro budi
A novi ţivot ĉuĉi u pelenama
Ne zato što te volim
Ali probaj da misliš
Kako u svetu sve spava
Kako je harmonija osnov
Sveopšteg postojanja
I kako usne klize niz usne
Ne da bi ljubile sebe same
Nego da bi dale sasvim drugi smisao
Toj agoniji zvanoj postojanje
I ako ikad digneš ruku na sebe
Uĉini to rano ujutru ili u kasno veĉe
Kada se ţivot budi ili dok
Odlazi na poĉinak
I znaj da harmonija sveta
Nije ništa drugo do iluzija u tvojoj glavi
I da postojanje tvoje
Nije sumnjivije od prazne hartije papira
Ali ako poţeliš zaista da ubiješ sebe
Nemoj da misliš na metode
Nego se baci u poţar
I probaj da u njemu sagoriš
Do kraja
10
VIII
Krenuo sam da pišem pesmu
Ali sam znao da sam u tom stanju
Spreman za ciklus
A kad ĉovek krene
Teško je stati na zadatu temu
Ispisao sam svesku
Jednu i još jednu
Nestalo je papira
Pisao sam po zidovima
Nestalo je tinte
Pisao sam krvlju
Posle izvesnog vremena
Stomak mi je postao gladan
I video sam indijance
Kako se kupaju u snegu
Bacio sam pogled na pesmu
Prelistao svesku
Gledao na zid kao u prazninu
Sve je to bilo povod
Samo razlog
Da još malo budem
Ţiv
Tog jutra sam zaspao u snegu
Krvavi tragovi su vodili do sela
To su bili vukovi
Koji su razvlaĉili moju savest
Sada je više nemam
I zato još uvek
Pišem po zidu
11
IX
Probudio sam se mrtav
Na ulici
Kad je došao bog
I traţio liĉnu kartu
Nije prepoznao
Sina svog
Posle se pravdao
Dilerima u kvartu
Od kojih je uzimao lovu
I pored toga što je primao
Redovnu platu
Da prehrani porodicu
Ili već
Ko će ga znati zašto
O boţe
Zar i ti nosiš
Plavu uniformu
12
X
Treba mi vreme
Sutra ću već biti mrtav
Kasno je veĉeras za reĉi
Ostao sam sam na granici
Ne pokušavaj da me ubediš
U nemoguće
Ludnice i zatvori su nastali zbog nas
Da nas sputaju i spreĉe
Da nam potkrešu krila
Kao sunce ikaru
I jednom kad se probudimo
Na onom drugom svetu
Sa hrpom metaka u stomaku
Krvlju obliveni i lepljivi
Poput sperme
I tada ćemo biti na
Samom dnu
Bez obzira što smo ponekad
Umirali kao isposnici
Mi smo greške prirode
Zaĉeti na ulici
Kao psi
U besu i divljoj strasti
I tamo ćemo i umreti
Na ulici
13
XI
Umirali smo po parkovima
Gde smo otpadali noćima
I svoju promašenost
Menjali za jutra
U telima smo nosili
Stogodišnju samoću prolaznika
OsuĊenih na smrt bez prijatelja
Znali smo da je ljubav
Jeftin inventar
I da je
U nedostatku bolje reĉi
Moţemo menjati za tišinu
Nedeljnog obroka
Nalazili su nas mrtve
Sa prosutim mozgovima
Ali ni jedna
Forenziĉka analiza
Nije ustanovila
Koliko je samo snova
Nepovratno izgubljeno
Rasprskavanjem
Jednog delića
Neuronskih ćelija
14
XII
Koliko samo noći besanih
I susreta promašenih
Utrošismo za ovo malo
Naših godina
Nedovoljnih da nas stave u zbirke
Ili nam podignu spomenike
Ulice su bile naše putanje
Svoje korake
Ponekad krvave
Ostavljali smo na njima
Naša imena one neće nositi
Ali naša tela
One su otimale svakoga dana
I jednom
Kada prezreni i odbaĉeni
Zanoćimo na kiši
ili snegu
I tamo overimo
Svoj poslednji orgazam
Znaćemo koliko je samo hrabrosti
Trebalo da se odmetnemo
I krenemo tim krivudavim ploĉnicima
Kojima smo zaveštali svoja stopala
Hladna
Bistra
Poput jesenjih kiša
Ili januarskog jutra
15
XIII
Izgledam li ti kao neko
Ko dolazi sa drugog sveta
Kao da se nikada nismo sreli
Kao da
Svako od nas
Nije birao svoja jutra
I voleo vlastite noći
Ulice su noćas prazne
To je poziv na susret
Da li si uĉila da ĉitaš znake
Oni postoje
U tvom
Kao i u mom svetu
Ali moji znaci su obešĉašćeni
društvenog smisla
Metafore moći ili uspeha
Oni su samo naznake za lutanja
I za putanje
Kad pravog puta nema
U tome je razlika
IzmeĊu naša dva malena sveta
I zato se nas dvoje nikada nećemo sresti
Pa makar jedno pored drugog prolazili
I hiljadu puta
U toku jednog jutra
To nije sudbina
To se zove sreća
16
XIV
Ne znaš ti za naše strahove
Niti znaš za naša iskušenja
Nismo mi uvek traţili hrista
Ili verovali u vlastita raspeća
Noći su nas zaticale snene
Jutra su nas budila iz bluda
Imali smo snage za povratke
I odlazili smo da se više
Nikada ne vratimo
MeĊu sobom
Delili smo hranu
Krv i spermu
Umirali smo kao muve
Mladi
Zeleni
Na iskonu snage
I ponovo se raĊali
U drugim ljudima
I njihovim rukama
Spremni za nova iskušenja
I nove poduhvate
17
XV
Jednom kad se uradimo
Svi ćemo postati sebi sliĉni
Naši strahovi će isplivati
I svi ćemo poprimiti
Izgled zveri
Koje se boje sebe samih
Jedini problem biće nam razvrat
Koji upraţnjavamo
Jer jedino tako
Moţemo da volimo
18
XVI
Nije ništa odgovorila
I neće ništa odgovoriti
Nestaće kao što je došla
Topla
Blaga
U sumrak
Za njom neće ostati ništa
Tragovi su zauvek
Izgubljeni
Njena meka stopala
Će osvanuti na novim
Ploĉnicima
Ali njihove putanje
Više nećemo deliti
Ostaćemo sami u veĉnosti
19
XVII
Nema više tragova
Njene ruke ne dopiru više
Do moga pogleda
Ostale su samo reĉi
Koje smo delili
U dugim noćima
Parkovi su prazni
Ulice puste
Šta oĉekujete
Kiša je sprala
Moje suze
20
XVIII
Umrećemo umoreni
Sa modricama
Svuda po telu
Naše snove
Će poĉistiti
Jutanji komunalci
I pomešati ih
Sa ostalim smećem
Grad će izgubiti aromu trgova
U kojima se vreva mase
Mešala sa uţarenošću
Košnica
Osvanuće ţiĉano jutro
Nebo će dobiti bodljikave predznake
Podzemne hodnike će zameniti
Pijani praznici
I proslave novih godina
Umrećemo mladi i nezreli
Uhvaćeni u sopstvenoj gluposti
Jednog dana
Pretpostavljam
Naša glupost će ponovo isplivati
A ţiĉani oblaci će nestati
Kao snovi od sapunice
Biće kasno da shvatite
Da sanjate na kratko
Stari ste i umorni
Dok smo mi drimeri
Sanjari
Naši snovi su dogotrajni
21
XIX
Slutim dan
Kada ćete naša
Gola tela
razvlaĉiti po ulici
Nabijati na noţeve
I komadati
Na sve sitnije delove
Dok na kraju ne ostane
Ni gram snova
Koje ste nam već
Prethodno oduzeli
U svojim biroima
Svojim luksuznim ţivotima
Svojim strahovima
Koje ste cenili više
Nego bilo koji naš trenutak
Proveden na trotoarima
Kišnim i ledenim
Poput krvi u našim ţilama
Niste nam oprostili
Našu nagotu
Niti lakoću sa kojom smo uzimali
Sve od ţivota
Umesto toga
Ušli ste u naša tela
Poput lopova
I pokušali simulirati orgazam
Naša tela su i dalje
Ostala naga
Otporna na svaki
Pokret vlasti
Niste znali da ono
Što nas moţe ubiti
Nije vaša glupava nemoć
Kojom odbijate ţiveti
Već snaga ţivota
Koju smo u sebi stvorili
Ali je nismo bili kadri nositi
22
XX
Nestalo je leta
Poĉinju kiše
Ţivot naš postaje
Trom i spor
Umrećemo od upale pluća
Ili će nas neko upucati
U mraku
Bojeći se samoće
U svakom sluĉaju
Umrećemo kao kuĉići
Bez namere i jasnog cilja
Sami bez zagrljaja ili prijatelja
Ali nemoj biti tuţan zbog toga
Tuţni su samo oni
Koji gube nešto od ţivota
A mi
Šta mi moţemo izgubiti
Od ţivota
Iz kog smo proterani
Ništa
Zato pevaj
Ptice umiru pevajući
23
XXI
Ulice su prazne
Probušeni mozgovi traţe
Malo krpe da zapuše rupe
Krvarili smo svu noć
Na trotoarima smo ostavljali
Otiske dok smo hodili
U suton
Znali smo da će nas
Nahvatati
Danas ili sutra
Naš uţitak košta
Naša je linija promašena
Nestajali smo sa izlaskom sunca
Jutro nas je zateklo mrtve
Ubila nas je groznica pohlepe
Na prelasku noći i jutra.
24
XXII
Kasno je sada za reĉi
Nedostaju pomilovanja
Ostali smo sami
U paklu
Umirali smo bez pozdrava
Nestajali na jednom
Budili se na drugom
Kraju grada
Krv svoju i tragove svoje
Rasipali smo po ploĉnicima
Na kojima smo ostavljali
Usne
Koţu
Suze
I nepovratno nestajali
U utrobi grada
Koji nije mogao da prihvati
Našu ljubav
I naša tela naga
25
XXIII
Bili smo samo prijatelji
Bez svesnih manira
Bez zle namere
Sami
Goli
Na kiši i vetru
Snove svoje prodavali smo
Kao jeftini kozmetiĉki pribor
Daljine su nestajale
A smisao je sve više gubio
kontakt sa stvarnošću
I pukli smo
Kao što pucaju ljudi opterećeni
Teţinom
Na mestima
Koja smo voleli
I na drugima
koja smo izbegavali
Parali smo se po šavovima
Kao što se paraju dţemperi
Umirali u ropcu kao što umiru
Lopovi i beskućnici
I nije nas stid zbog toga
Postojali smo na naĉin
Na koji postoje leptiri
I umrli smo mladi
U veĉnosti
Kao što umiru pegazi
Sami
Svoji
U tišni
26
XXIV
Crvenilo hiljade ĉireva
Koji prete pucanjem
Meka izmaglica u tvojim oĉima
Koja zjapi prazninom
Probaj otrgnuti ruke
Probaj izaći iz zore
Koju to ĉudno crvenilo
Spaja u tvome srcu
Koliko puta smo samo
Spavali zajedno
Koliko puta su naše usne
Dodirnule se meĊusobno
A ipak one kao neme
Ostaju uspavane na ploĉnicima
Izlizanih tragova
Zaboravljenih igli i krvavih koraka
Koji vode samo u jednom
Smeru
Ti kao da znaš taj put
Ti kao da si već jednom bila tamo
Umiranje je nebitno naspram ponora
U koji vodi taj put
Koliko si puta okušala vlastitu krv
Samo da za trenutak
Osetiš slast otrova
Koji nosiš u sebi
Put u smrt je nevaţan u odnosu na ono
Što mu prethodi
Ţivot na granici i zavisnost
Od slasnih uboda
Koji crvene danima
I kao hiljade ĉireva
Prete pucanjem
27
Dok tvoje hladne ruke
Razapete po tamnim ploĉnicima
Podsećaju na meku izmaglicu
Na tvojim usnama
Koja zjapi prazninom
Pepeljasto jutro nas
Budi umorne
Oĉi naše su blede
Telo malaksalo
Koliko još smrti treba
Do veĉnosti
Koliko još malih uboda
Za jednu veliku
Smrt
28
XXV
Zašto misliš da sam
Sve svoje pesme
Posvetio toj maloj rupi...
Rupi od metka
Ili rupi u mozgu
Iz koje izlaze
Pacovi i bubašvabe
I kakvog smisla ima pisati
O neĉemu tako šupljem i
Probušenom
Ali ipak, moţda sam ljubav
Prema tebi zaista
Povezivao sa tom rupom
Gde sam ponekad
Preĉesto gurao svoje
Snove i svoje male
Nade... rupa je šuplja
A šupljina ponekad boli...
Nadam se da sada razumeš
Moju tugu
I moju pesmu...
Nadam se da sada
Razumeš zašto sam
Je posvetio tvojoj
Rupi... jer to i nije
Neko novo iskustvo...
Kao ulubljena hauba
Ili otvor na prednjem
Delu izbušenog
Kišobrana ili
Rupa u levoj pretkomori
Srca...
Rupa je rupa
Nema i zjapeća praznina
Koju svaki novi dan
Obnavlja u meni
29
I nije taĉno da sam
Ikada pisao o tvojoj rupi
U suštini ova pesma je
Posvećena samo meni
30
XXVI
O zidan
Zidan
Što ga udari samog na ulici
Što im dade povoda
Da ti priĊu sa leĊa
Da te dotuku
O zidan
Zidan
Bio si naš san
A ugasio si se kao što se ugasila
Naša potreba za hranom
Heroinom
Alkoholom
Posle toga smo odlazili na utakmice
Umirali na ulicama
Na stadionima
Kao što mlade devojke gube nevinost
Glupo i bezglavo
Bez cilja
O zidan
Zidan
Dao si nam nadu i ukrao je
Kao što se kradu retki pokloni
O zidan
Zidan
Umro si lako
Suviše lako
Sam na ulici
31
XXVII
Jednom kada umrem
Niko se više
Neće sećati
Mojih usana
Ruku ili kurca
Ljudi će slaviti ljubav
Kao da idu na ispovesti
Strast će trijumfovati
U bolu u bedi
Zastave slobode će se vijoriti
Nije nas strah
Umrli smo mladi
Nisu nas pitali za savet
Ili mišljenje
Ali nebitno
Pustinja će već sama progovoriti
32
XXVIII
Jednog dana
Nauka će uznapredovati
Znaćemo zašto nosimo
OdreĊeno odelo ili biramo
Neko prijateljstvo
Tada ću znati da moj alkoholizam
I nije bio moj izbor
Kao što ni izvesne
Ruke usne suze
Nisam birao
Danas još verujem
Da sam ja taj koji je
Izabrao
I da sam te stvari voleo
Ma šta kome to znaĉilo
Snovi će umreti
Ulica će opusteti
Ali hoćemo li se
Više ikad sresti
U veĉnosti
Beda će progovoriti
Umrećemo mladi
Plavi bogovi će slaviti
Prerano
Naša mladost će se vratiti
Iznova da jebe boga
U šupak
Do veĉnosti
33
XXIX
Sanjala je o tome da se krešemo
Do momenta dok ne potvrdimo
Svoj poslednji overdouz
Sanjala je o tome da
Nestanemo u utrobi zemlje
Kao crnci u središtu amerike
I jednom kad se probudimo
Poharane svesti
I zle naravi
Znaćemo da nismo ništa izgubili
Od onoga što su nam ukrali
Vaši biroi
Školski odmori
I dosadni verski praznici
Kada ste nas terali da sanjamo
O veĉnosti
A istovremeno
Bili smo propalice
Koje ni u kladionice nisu puštali
Izgubili nismo
Ali propušteno u vremenu
Sebi ne moţemo
Oprostiti
34
XXX
Ulice su prazne
Opusteli su ploĉnici
Došla je zima
Nema više razloga
Niti izgovora da ostanemo zajedno
Idi
Vodi svoja stopala
Sve dalje od mesta
Za koja nas veţu tragovi
Sperme i suze
Idi
Daleko od potrebe
Da nam znaĉe neki razlozi
Izumrli na cesti
Jednom kada umreš
Niko ti neće gledati u venu
Niti traţiti utehu za nešto
Ĉega nema
Idi
Tvoja stopala nek te vode
Ploĉnici su pustinja
35
XXXI
Ej mali budi dobar
Ulice su postale pakao
Teško ćemo ih nositi
Ej mali budi dobar
Škole su otvorile svoja vrata
Ali ne trebamo više obrazovanje
Ej mali budi dobar
Nama treba ljubav
Nabadaćemo je na kurac i slati ljudima u svet
Ej mali budi dobar
Prošla je veĉnost ali pakao istrajava i ĉeka nas
To je zakon ulice
Ej mali budi dobar
Odzvanja kao kompleks
U nepovrat
Ej mali budi dobar
Ej mali budi dobar
Budi dobar
36
XXXII
Zašto da krijem
Voleo sam te plave oblake
U koje sam sakrio svoju neţnost
Kao nevino dete
Koje beţi
Ili traţi prijateljstvo
Voleo sam njene usne
Ruke mekane kao veĉnost
Nisam zaspao u njenoj kosi
Kao što nisam spavao u senci
Bresta lipe ili hrasta
I nema veze
Ionako će svaka nada nestati
Ili još gore ostati sećanje
Ali osećanje mi ne mogu ukrasti
Snove sam zaveštao ulici
Vene heroinu
Sve što mi ostaje su
promrzli tragovi
Pokisli na ploĉniku
37
XXXIII
Već dugo ne mogu
Da prihvatim svoju novu prirodu
Odbijam ĉinjenucu da sam vuk
I da moram ţiveti u ĉoporu
Ali od nedavno
Zima je zavejala primerke
Moje vrste
I od tada
Pokušavam da se naviknem
Na glad
Lovci steţu obruĉ
Danas ili sutra
Uhvatiće me u klopku
Postaću proziran kao paprat
Umreću u oĉaju
Ne sećam se da sam
Ikad dirao njihova stada
Ona su mi ĉak neprihvatljivija
Od njihovih ĉopora
Ali stići će me
Jednom kletva znam
Što sam birao da postanem
Vuk samotnjak
38
XXXIV
U ponoru
U paklu
Sazdani samo kao komadići nekog boljeg sveta
Išli smo prema
Neminovnom kraju
Za nama nije ostajalo ništa
Suze i spermu smo rasipali na mestima
Koja smo potom napuštali
Iz nuţde ili obesti
Traţili smo nemoguće
U sebi dogoreli
Ostade nam samo tuga
Bez veĉnosti
39
XXXV
Bilo je dobro
Dok smo se opijali od tri piva
I sanjali svetove
Širom otvorene za naša stopala
U meĊuvremenu
Droga nam je razbila savest
Osećanja su popustila
Kao zveri puštene sa lanca
Traţili smo malo dostojanstva
Trgovi su ostali prazni
Gradovi su zatvorili svoje zidine za nas
Umirali smo po sobama
Sa prosutim mozgovima
Oni hrabriji
Dok su ljudi poput mene
Zatvorili svoju privatnost
U tamne komore stambenih zgrada
I ĉekali da smrt doĊe
Poput nepoznatog konjanika
Romantizovali smo budućnost
Da bi sadašnjost dobila smisao
Da bi stvarnost na trenutak zaboravila na iskustva
Koja smo sticali noćima
Ulice su nas primile
Kao buntovne sinove odbegle od kuće
Ulica nam je dala krila
Jutra su nam oduzela hrabrost
Našu muškost
Jutra su nas silovala
I sad smo kao device
Ostavljene na ploĉniku
Da ĉekaju svoga princa
Da im po drugi put prospe krv
Veĉnosti duga bez pozdrava
40
XXXVI
Sanjao sam o tome da se volimo
Kao što se vole talasi
I da nestanemo u noći kao
Što nestaju oblaci
Da zanoćimo na snegu sneni i goli
Da se kupamo u noći bez suza i griţe savesti
Da ostanemo dugo u svetu koji nas ne voli
Da pretimo sudbini ĉak i kad smo joj po volji
Da nestanemo kao što nestaju neprijatelji
I da se vratimo kući kao što se vraćaju stranci
Da se volimo kao liliputanci
I da udišemo kao mohikanci
Da nestajemo poput crnaca
A istovremeno
Volimo dţez u dolini Bele amerike
O tome šta volim
41
XXXVII
Zamisli da je ovaj svet posvećen samo tebi
i da plutaš
Zamisli da se daviš u velikoj oluji
koja proţdire ti srce
Zamisli da su ljudi ovde kao što su tamo
a da tamo nikada i nisi bio
Zamisli da lutaš po svetu
I da voliš ljude kao što se vole vukovi ili jeleni
Zamisli da smo mi opet skupa
U suštini prijatelji
Zamisli da se volimo kao deca
U snegu goli da hodamo i da traţimo iskru sreće ili ljubavi
Putokaz za ovaj ili neki drugi ţivot
Jer sreća je uvek dobra, sada ili u narednih hiljadu godina
Zamisli da letimo u nebo
I da nas tamo doĉekaju oblaci
Kiša i grad
I da se smrznemo kao proseĉni cigani
Bez knjige i obrazovanja
Bez posla i plate
Zamisli da te izbace iz kuće samo zato što voliš ljude
bilo kakve da su boje koţe
Zamisli da te zakolju dok spavaš
Samo zato što im treba malo zabave
Zamisli da te odvoje od majke
Kao što godina kuĉićima to ĉine
Zamisli da ceo svet plaĉe
Dok ti uţivaš sa ţenom koju voliš
Zamisli i nećeš pogrešiti
Zamisli
42
XXXVIII
Eh taj zlatni retriver
Zbog kojeg sam svoje pesme pevao
Naivan
Eh taj zlatni retriver zbog kojeg sam noćima plakao
Usamljen
Eh taj zlatni retriver
Kojeg sam bio ţeljan
A opet
Taj zlatni retriver što maše repom i ţmiga
E moj zlatni retriveru
Suviše zlatan da bi usrećio mali detelinarski stan
skuĉen i uzan
Trebao si prostor
To mogu razumeti
Ali ne i školska dvorišta u koja si sakrio svoju kosu,
Ne i sitne sate u kojima si ĉekao zoru
Ne i tvoju ljubav
Koja se zove pripitomljavanje
Moj je problem što sam sanjao o vuku
Tamo gde god sam video tebe
I što sam sanjao slobodu gde god sam video nas dvoje
Moj je problem
Što sam roĊen u divljini
To nije tvoj problem
Rasti odgojen u sretnom porodiĉnom okruţenju
Zlatni retriveru
Ali zapamti
Koţa se ne dobija
Ona se stiĉe
43
XXXIX
Silovan sam danas
Po drugi put
Njihovi paragrafi
I kruti sistemski klišei
Zabili su se kao ekseri
U moja moţdana tkiva
I sada vise
Poput elektroda
U mojoj glavi
Više ne osećam
Ukus gorĉine i boli
Nego samo beskonaĉno
Pulsiranje
Praznog kosmosa
Koji me tapše po ramenu
I govori ohrabrujuće reĉi
Ti si dobar
Ti si najbolji
Još samo malo
Da se usavršiš
I bićeš poput
Najboljeg kompjutera
Funkcionalan
I krajnje beskoristan
Bez potrebnog
Softvera
44
XXXX
Ne moţeš da me voliš
A da ne zavoliš
Sve moje jednosmerne ulice
Sva moja prostranstva
Koja na drugi naĉin ne vode nigde
Moje pijane noći
U kojima sam traţio usne
Kao zamenu za slobodu
Za pun udah
I još jedan pokušaj
Da hodam
Na tankoj niti pijan
IzmeĊu ţivota i smrti
I biram ţivot
I po cenu smrti
Tek tada ćeš moći
Zavoleti me
I ja ću tada
Voleti tebe
45
XXXXI
Ne voli te
Nije te nikada volela
Ulica je zavladala oĉajem
Beda je progovorila
IzmeĊu hiljadu naĉina da prospemo mozak
Zašto mi uvek biramo onaj najgori
Da zavolimo nekog
Ko nas nije u stanju voleti
Ne postoje izgovori
Nema veĉnosti
Postoje samo prostori
Koje treba osvajati
Da nas oni ne bi progutali
Zato trĉi
Ulica je prazna
Sloboda neće ĉekati