„ISPARIO“
GEORGES PEREC
ISPARIO
Crni lik flaminga niski plov kosi curi
šum na tlo (zlatio mu dotad trom put
zrakom piskavi zvuk) juri sad krv
svoju ugalj što kuca on nosi
Da nad njim uzmanjka stroga oka sjaj
danas olovo za tromu ti ruku Da šturak
ispari u noć u muku što ko ţivu brnjicu
nosi sluĉaj
za sipku istinu varljiv alfa znak
tko bi znao (nazirući (u sumrak
kao kad lûk mu slutimo u trku)
otpor što olovci pruţaš sa ţarom) da tu
majstorstvo (kroz prazninu mrku) ĉuĉi
bojnog poja (scuro za chiaro)
J. Roubaud
PROSLOV
Naknadno uviĎamo da otuda dolazi Propast
Tri kardinala, rabin, admiral mason i trio
marginalnih politikanata s kojima stanoviti
anglosaksonski trust ĉini što ga volja, na radiju su,
a onda i plakatima, puĉanstvu objavili da bi uskoro
moglo skapati od gladi. Isprva su mnogi pomislili:
obiĉna glasina. Govorili su da ovi samo truju
narod. Ali javnost ipak popuši foru. Svatko dograbi
ĉvrstu palicu. “Mi bismo kruha!”, vikali su ljudi i
zviţdali moćnicima, bogatašima i javnim vlastima.
Posvuda zavladala urota i konspiracija. Pandur od
straha odustao od noćnih patrola. U Mâconu su
nasrnuli na upravnu zgradu. U Rocamadouru
provalili u skladišta i ukrali tunu, brašno, svu silu
ĉokoladnih ploĉica, kukuruz u kvintalima, ali s
davno prošlim rokom trajanja. U Nancyu su na
kruţnom toku od šuba giljotinirali 30 sudaca, a
onda javno spalili novinski list uz optuţbu da radi
za drţavnu upravu. Posvuda su poharani dokovi,
hangari i magazini.
Potom su nastradali muslimani, crnci, Ţidovi. Pravi
pogrom u Drancyu, Livry-Garganu, Saint- Paulu,
Villacoublayu, Clignancourtu... Iz ĉistog su uţitka
masakrirali par tamnih vojaka. Na ploĉniku su pljunuli
na ţupnika u ĉinu davanja oprosta komandantu
sigurnosnih sluţbi CRS-a nakon što ga stanoviti tip
struĉno pokosi jataganom.
Ubijali su svoga za kobasicu, ovoga za štrucu,
onoga za koricu, svakoga za mrvicu.
U noći na utorak 6. travnja izbrojali su 29 napada
dinamitom. Ratni su zrakoplovi bombardirali toranj na
Orlyu. Alhambra u vatri, Institut u dimu, bolnica Saint-
Louis u ognju... Od parka Montsouris do Trga Nation
ni traga uspravnu zidu.
U Narodnoj skupštini (Palaĉa Bourbon) opozicijski
prvaci stali izvrgavati ruglu, strašnu poniţavanju i
opakim psovkama vlast koja, iako uzrujana zbog takva
nasrtaja, ispraznim frazama uporno pokušava smiriti
situaciju. I dok su u Quay d'Orsayu ţivota lišavali
dvajstri straţara, u Latour- Maubourgu lapidarno su
pogubljivali holandskoga konzula, otkrivši ga u kraĊi
inćuna iz barila. I dok su na Wagramu batinama puštali
plavu krv markiza koji, nakon što ga jadnik na samrti
zamoli za novĉić, ustvrdi da gladnima doista fali
dobrog ukusa, na Raspailu visoki zlatokosi Viking na
hromoj ragi krvavih prsa iz luka gaĊao svaku osobu
odbojna lika.
Od gladi pomahnitali vodnik ukrao bazuku i upucao
ĉitav svoj bataljun, od komandanta do vojnika. Vox
populi ga odmah promaknuo u Glavnog Admirala, da
bi ĉasak nakon toga stradao od oštra noţa zavidna
poboĉnika.
Bljutavi šaljivac pod pritiskom halucinacija
napalmom zalio dobar dio kvarta Faubourg Saint-
Martin. U Lyonu su smaknuli bar milijun ljudi; ionako
su gotovo svi bolovali od skorbuta i tifusa.
Poluidiotski gradski ĉinovnik iz tko zna kojih
razloga zabranio rad barovima, bistroima,
bilijarnicama i diskoklubovima. Nastupili su dani suha
grla. Povrh toga, u svibnju doslovno ţarilo i palilo:
autobus u voţnji naglo planuo; na svakih 5 prolaznika
njih tri dobilo sunĉanicu.
Prvak u kajaku s postolja naĉas uspalio narod koji
ga odmah postavio za kralja i ponudio mu da sam
smisli zvuĉni nadimak. On odabra Atila III. Novi
podanici prozvali ga Fantomas XVIII. Ovaj na to
spustio nos do poda. Ubili su ga golim rukama. Za
Fantomasa XXIII. okrunili su glupana i dali mu
cilindar, vladarsku vrpcu i štap od mahagonija sa
zlatnom drškom. S njim u nosiljci pošli su u palaĉu.
Nikad onamo nisu stigli: uz povik “Smrt tiraninu!
Ţivio ja, Ravaillac!” stanoviti raspojasani lola novoga
kralja rasporio britvom. Pokopali su ga u kolumbariju
koji su onda pomahnitali komandosi skrnavili osam
dana, a da nisu ni znali zašto.
Zatim su iskrsnuli franaĉki kralj, hospodar,
maharaĊa, tri Romula, osam Alarika, 6 Ataturka, osam
Mata Hari, Gaj Grakho, Fabio Maksim Rulijan,
Danton, Saint-Just, Pompidou, Johnson (Lyndon B.),
priliĉan broj Adolfa, tri Mussolinia, 5 Carolusa
Magnusa, Washington, Oton i protivnik mu Habsburg,
Timur Ling koji vlastoruĉno zakla osamnajst
Pasionaria, dvajst Maoa, dvajstosam Marxova (Chica,
tri Karla, dvaput po tri Groucha i još osamnajst Harpa).
Za dobrobit naroda Marat svima zabranio kupku, ali
ga Chariot Corday ipak umorio u kadi.
Na taj su naĉin dovršili likvidaciju vlasti. Tri dana
zatim oklopna su vozila zapucala s Anţuvinskoga
nasipa na zgradu Sully-Morland, zadnju
administrativnu utvrdu. Visoki gradski duţnosnik
izašao na krov i stao mahati zastavicom u znak
kapituliranja, a onda na mikrofon obznanio da vlast
istoga ĉasa napušta kormilo, ponudivši povrh toga
svoju odanu suradnju u cilju oĉuvanja mira. No trud
mu bio uzaludan: impozantna oklopna vozila, gluha na
taj vapaj, sravnila su zgradu s tlom, iz postupka
izostavivši i nagodbu i ultimatum. Na to su po nalogu
vrhovnog majmuna oruţanih snaga stali provoditi
ratnu taktiku koja ubrzo pokaza svu svoju jalovost i
samo pogorša situaciju.
Zbivanja su tada pošla po zlu: ukokali bi vas i za
najmanju sitnicu. Na ulici bi vas ljudi pozdravili, a
onda pali mrtvi. Napadali su autobus, mrtvaĉka kola,
poštansko vozilo, spavaća kola, taksi, koĉiju i kolica.
Nasrnuli su na bolnicu, knutom izmlatili jadnika na
samrti - prsti mu u grĉu stiskali pokrivaĉ - i izbliza
upucali boglja s gihtom. Na kriţ su pribili bar tri laţna
Krista. U vinu su utopili pijanista, u formalinu
formalista, u gazolinu motorista.
Nagrabusili su i mališani (njih su u kotlu kuhali), i
savojski dimnjaĉari (od njih su ţivu lomaĉu pravili), i
advokati (njih su lavovima davali), i fratri (njima su
krv puštali), i daktilografi (njih su plinom gušili), i
mladi slastiĉari (njih su zraka lišavali), i klaunovi,
konobari, i ţigola, i ugljari, grafiĉari, i bubnjari,
sindikalci, imigranti, i milordi, i hahari, i pitomci, i
ratari, i mornari.
Pustošili su, silovali, sakatili. Ali i poniţavali,
izdavali, prikrivali. Svi su zasvagda izgubili uzajamnu
bliskost i zamrzili svoga druga.
1. Anton V. Ockall Glava isprva nalik na raniji roman o liku što spava koliko mu drago
Anton V Ockall nikako da zaspi. Upali lampu. Na
budilici Jaz pola sata iza ponoći. Duboko uzdahnu
i osloni trup na lakat pa gurnu jastuk pod kriţa.
Dohvati roman. Otvori ga i pokuša ĉitati. Razabirući
samo zbrkanu radnju, svaki ĉas bi naišao na kakav
strani izraz.
Odloţi roman na blazinu. Prišavši umivaoniku,
namoĉi rukavicu kojom obrisa glavu i vrat.
Bilo mu ubrza. Spopa ga vrućina. Otvori krovni
prozorĉić i promotri blagu noć. S gradskih su rubova
dopirali potmuli zvuci. Zatim u blizini zaĉu tri bata,
turobnija od mrtvaĉkoga zvona, muklija od alarma,
dublja od basa. Na kanalu Saint-Martin tugaljivi klopot
oglasi prolazak broda.
Spazi ţivotinjicu modrih prsa i ţućkasta ţalca - ni
ţohar, ni ţiţak, moţda moljac - kako hoda po
prozorĉiću, vukući za sobom alfinu vlat. Prišavši
kukcu, pokuša ga spljoštiti ţustrim zamahom dlana, no
brţi od napadaĉa, ovaj mu umaknu i prhnu u noć.
Na to prstom otkuca koraĉnicu po jajoliku
prozorskom okviru.
Otvori ugradni hladnjak, izvadi bocu jogurta i iskapi
punu šalicu. To ga smiri. S divana dohvati ĉasopis, pa
ga odsutno prolista. Zapali cigarilo koji usprkos
odbojnu mirisu popuši do kraja. Zakašlja.
Upali radio: nakon afrokubanskog ritma zaĉu
boston, pa tango, onda fokstrot i kotiljon u novom
aranţmanu. Posluša kako Dutronc izvodi
Lanzmannovu skladbu, Barbara Aragonov madrigal, a
Stich-Randallova Aidu.
Naĉas zaspa, no iz sna ga trgnu radio koji najavi:
“A sada novosti...” Ništa vaţno: u Valparaisu na
inauguraciji mosta poginulo 29 osoba; u Ziirichu
Norodom Sihanouk poruĉio da odgaĊa put u
Washington; u Matignonu Pompidou sindikatima po-
nudio socijalni status quo, ali bi to pucanj uprazno; u
Biafri rasni konflikti; u Conakryu šuškaju o puĉu;
tajfun poharao Nagasaki, a uragan ljupka naziva
Amanda stigao nadomak otoka Tristan da Cunha, pa
cargo avionima vraćaju strano stanovništvo u
domovinu.
Konaĉno, na Roland Garrosu, u partiji vaţnoj za
Davis Cup, Santana porazio Darmona sa 6-3, 1-6,3-
6,10-8,8-6.
Ugasi radio. Ĉuĉnu na sag, udahnu i uĉini 5-6
trbušnjaka, no brzo klonu, uspravi malaksali torzo, pa
umornim okom promotri intrigantnu šaru na prostirci,
ĉas prisutnu, ĉas odsutnu, ovisno o motrištu.
Šara bi naĉas postajala gotovo kruţni lik s
vodoravnom crtom na kraju, poput slova G u zrcalu.
Ili bi pak u kristalnoj maglici pršić stvarao sliku
ponosita kralja što vitla ostima.
Ili bi, samo nakratko, iz triju ravnih linija izbio
pribliţan, slab kroki, pa bi u tim surogatnim
ispupĉinama, u tim polukonturama mašta iznimnim
naporom razabrala troprstu ruku podrugljiva
Sardonika.
Ili bi naglo izronio prikaz krupna volka što na
tamnoj kućici ima gotovo porculansku spiralu.
Proradi mu mašta. Prodirući okom u sag i
prouĉavajući ga, razabra prvo 5, pa 6, pa 24, a onda i
30 zadivljujućih, no triĉavih kombinacija, skica,
hirovitih lapsusa, tajnovitih slika. Pokuša ih sortirati u
potrazi za sigurnim znakom, općim signalom koji bi
odmah dokuĉio, signalom koji bi ga zadovoljio, no
uoĉi samo lanac slabih karika, ĉitav niz manjkavih
krokija, a svaki kao da pridonosi stvaranju, gradnji
inicijalnog prikaza, simulirajući ga, oponašajući,
gotovo ga dostiţući, ali ipak stalno skrivajući:
zidina, torba, tanki krušĉić smotan u osmicu;
srndać, šum krila, guţva; ponavljani stih;
krajnost;
ili hladno oko divovskoga kita, što izaziva Tonu,
paralizira Kaina, oĉarava Ahaba: svi su oni vitalna srţ
kojoj tabu brani rast, svi su oni dvoznaĉni supstituti u
stalnoj vrtnji oko znanja, oko moći koja, dokinuta,
zasvagda mora izostati, a ĉiji bi trajni povratak rado
vidio on koga sad obavija tupost.
Ţivac mu zatitra. Promatrajući sag oćuti ĉudnu bol.
U hrpi iluzija nastalih diktatom zamišljaja pomisli da
vidi ĉvorišnu toĉku, tajnovitu srţ koju bi prstom
gotovo mogao dotaknuti, ali u odsudnu bi mu ĉasu ona
vazda umaknula.
Tvrdoglavo ustraja, okovan fascinacijom. I kao da u
dubini saga postoji nit što tajnim bodom tka Alfa
toĉku, zrcalo Ukupnosti što odraţava ĉitavi Kozmos,
prvotnu toĉku koja naglo nudi totalnu panoramu, ponor
nultog radijusa, tajnovita polja ĉiju zaĉudnu obalu
iscrtava, ĉiju dojmljivu konturu prati, baš kao i vrtlog,
zidinu, zatvor, liticu kojom uzlazi, a koju nikako da
svlada...
Osam dana naš razoĉarani straţar ustrajao, trunuo,
ĉamio, kopnio na jajoliku sagu, puštajući mašti na
volju, u nastojanju da vidi, da viziji podari naziv, pa da
mu posluţi za okosnicu koju bi zatim obogatio, uokolo
joj izgradio, sazdao roman, u zagrljaju bunila, u potrazi
za iluzijom boţanskoga ĉaska koji bi mu otkrio i
razjasnio od A do Ţ.
Gušilo ga. Niotkud ni traga, ni znaka, ni signala,
samo 24 ili 25 kombinacija od kojih nikako da vidi
pravi put, usprkos stalnoj slutnji da odgovor mora biti
blizu, kljuĉ nadohvat prstiju... Naĉas bi zasjao, naĉas
zablistao, kao spoznajna najava (odavno u Antonu ĉuĉi
ta spoznaja, tako banalna, tako normalna, tako obiĉna),
no odmah zatim mrak, praznina, gubitak: ostao bi
samo tihi sušanj, sibilinski šapat, rasplinuti mrmor.
Laţna nada. Zbrka.
2.
Glava u kojoj otorinac obavlja ablaciju sinusa
Otada nikako da zaspi.
Ipak, rano bi odlazio na poĉinak, ĉim bi popio
biljni ĉaj i sirup s barbituratom, opijumom,
laudanumom ili makom. Ipak, glavu bi zavlaĉio
pod pokrivaĉ. Ipak, brojao bi ovcu po ovcu.
Zaĉas bi utonuo u polusan. Onda bi ga štogod
naglo trgnulo. Protrnuo bi. Tad bi izronila ista ona
uporna, nasrtljiva, napasna vizija: naĉas, samo
naĉas bi znao, vidio, shvaćao.
Skoĉio bi na sag, ali kasno, svaki put kasno:
slika bi isparila, ostala bi samo uzrujanost zbog
uzaludna nadanja, frustracija zbog spoznaja što mu
izmiĉu.
Zatim bi, sasvim budan kao nakon duga sna,
napustio madrac, hodao, pio, promatrao noć, ĉitao,
palio radio... Katkad bi navukao jaknu i izašao, pa
skitao, noć provodio u kakvu baru ili u svom
klubu, ili bi pak autom (iako sušta suprotnost
dobru vozaĉu) išao kamo ga put vodi, amo ili
tamo, ovisno o inspiraciji: u Chantilly ili Aulnay-
sous-Bois, u Limours ili Rancy, u Dourdan, Orly...
Onomad produţi i do Saint-Maloa: tamo osta tri
dana, no ĉorka osta ćorak.
Pokuša ubiti oko ovako i onako, ali svaki put
zaludu. Pokuša u toĉkastoj pidţami, pa u kostimu,
pa u najlonkama, pa sa šalom, pa u tunici koju mu
pokloni roĊak spahija, pa ĉak i gol. Madrac
pripravi na dvajst naĉina. Za silnu lovu unajmi
spavaonicu, a od pustih podloga za noćni odmor
iskuša i braĉnu, i poljsku, i pomoćnu, i kauĉ, i
divan, i luftić, i sofu, i visaljku.
Ĉim bi zbacio pokrivaĉ drhtao bi, pod
poplunom oblio bi ga znoj. Prispodobljivao bi alfa
i kapok vlakna. Pokuša spavati na stolcu, u ĉuĉnju,
širom razmaknutih nogu; potraţi fakira koji mu
ponudi svoju dasku s ĉavlima, pa gurua koji mu
propisa joga-poloţaj: podlakticom mora pritisnuti
potiljak, a stopalo privući ruci.
Svaki pokušaj osta jalov. Od sna ni s. I kad bi
pomislio da ga polako obavija, san bi mu samo
kliznuo, klisnuo, a svud uokolo bi zujalo i brujalo.
To bi ga muĉilo. To bi ga gušilo.
Tip iz stana do saţaljivo mu ponudi otpratiti ga
u bolnicu Cochin. On ispuni formular s osobnim
podacima i upisa broj osiguranja. Na upit prihvaća
li auskultaciju, palpaciju i radiografiju odgovori
potvrdno. Na to ga zasulo brojnim pitanjima: Boli
li ga? Tako-tako, odvrati. Što ga muĉi? Nikako da
zaspi? Uzima li što? Sirup ili rakijicu? Uzima, ali
uzalud. Boli li ga katkad oko? Pa ono... Usna
šupljina? Katkad. Glava? Da. Slušni kanali?
Nimalo, ali noću odasvud uporno zuji. Zanimljivo,
stvara li taj zuj pun ili šupalj zvuk? Otkud da zna...
Poslalo ga otorincu, simpatiĉnu tipu, kratko
ošišanom, dugih rusih zalizaka i s naoĉalama,
sivom mašnom oko vrata posutom pahuljastim
toĉkicama i cigarilom što vonja po alkoholu.
Otorinac mu opipa bilo, posluša pluća, gurnu mu
okruglo zrcalo u usta, pritisnu ušku, proĉaĉka
bubnjić, promasira grkljan, nosni kanal, sinus i
hrskavicu. Usprkos oĉitoj struĉnosti, doktor svojim
upornim zviţdukom na kraju razjari Antona.
- Jao! Jao! - zacvili on. - To boli!
- Psst! - odvrati otorinac. - Ajmo mi to sad
slikati.
Poloţi Antona na porculanskosjajni i hladni
bolniĉki stol, pritisnu tri gumba, spusti ruĉicu,
zatamni prostoriju, okinu fotografiju u potpunom
mraku, pa ponovo upali lampu. V. Ockall pokuša
ustati.
- Stop! - graknu otorinac. - Još nisam gotov.
Moram otkloniti svaku sumnju u pokušaj
samotrovanja.
Ukljuĉi struju, prisloni mu na zatiljnu kost
platinasto šilo sliĉno divovskoj olovci, a onda na
brojĉaniku nalik na motorni kompas oĉita razinu
dotoka krvi:
- Hm, kazaljka na istoku... - ustvrdi otorinac,
kuckajući po spravi i ţvaĉući cigarilo. - Frontalni
sinus bitno uţi od normalnog, moramo ga otvoriti.
- Otvoriti?! - paniĉno povika Anton.
- Da, otvoriti - potvrdi otorinac. - U protivnom
bi u grkljanu moglo doći do grĉa.
Sva ta opaţanja priopći kao da ga ĉitava situa-
cija silno zabavlja. V. Ockall nikako da shvati
zbija li doktor s njim šalu; crni humor dotiĉnog
baci ga u oĉaj. Izvadi maramicu u koju ispljunu
malo krvi, sav ljutit i slinav.
- Obiĉni šarlatanu! - odbrusi mu na kraju. - Da
sam bar otišao oftalmologu!
- No, no - pokuša izgladiti stvar otorinac. -
Nakon 5-6 imunotransfuzija, slika bi nam mogla
biti jasnija, ali prvo moramo analizirati ovaj nalaz.
Pritisnu gumb. Ubrzo banu pomoćnik u
ljubiĉastoj kuti.
- Rastignac! Otrĉi u bolnicu Foch, ili u Saint-
Louis, ili u Brocu - naloţi mu otorinac. - Do
dvanajst moramo dobiti vakcinu protiv tromba.
Zatim daktilografkinji izdiktira dijagnozu:
- Anton V. Ockall, nalaz od 8. travnja: bris iz
grla, kao i onaj iz nosa ukazuju na obiĉnu
hunjavicu, u nosnom kanalu prisutni tragovi
samotrovanja koji bi u budućnosti mogli blokirati
olfaktivni put, frontalni sinus uţi od normalnog, uz
upalu sluzi ĉak do sublingvalnog podruĉja;
inokulacija grkljana imala bi za nuspojavu
laringitis. Smatramo da sinus valja odstraniti, u
protivnom bi kad-tad mogao stradati glas.
Zatim umiri Antona: sinus otklanjamo dugim i
napornim, ali sasvim banalnim zahvatom, koji
provodimo još od Luja XVIII. Anton mora biti
odluĉan i za koji dan stvar gotova.
Tako V Ockall završi u bolnici. Stavili ga u
sobu za 30 smrtnika, u kojoj boravi njih 29,
uglavnom na samrti. Dali mu kombinaciju
Largactyla, Procalmadiola i Ataraxa. Ujutro im u
vizitu došao Glavni Primarijus; u pratnji mu svita
budućih doktorĉića koji upijaju svako slovo: kud
on okom, tud oni skokom. Tu i tamo prišao bi
kakvu jadniku u samrtnu hropcu i stao ga lupkati
po podlaktici, izazivajući u ovoga bolnu grimasu i
jauk. Za svakoga bi ipak našao šaljivu ili
umirujuću frazu, bubanu bi malcu ponudio
bombon, mamama bi namignuo. U onih 5-6
gadnih sluĉaja brucošima bi pojasnio dijagnozu:
parkinson, tumor, ĉir, paraliza, postnatalna koma,
sifilis, konvulzija, palpitacija, išijas.
Nakon tri dana Antona stavili u kolica i
odgurali do bolniĉkoga stola. Uspavali ga, a onda
mu otorinac u nos tutnuo trokar. Kirurški otvorio
dišni trakt, pa odmah iskoristio nosnu dilataciju i
sastrugao hrskavicu. Dubilom obradio kost, a
odmah zatim obavio biopsiju uz pomoć kirurškoga
šila što ga, ima tomu ĉitav kvartal, izumi stanoviti
Britanac. Punktirao mu sinus, iz nosa izvadio
zloćudnu izraslinu gljivasta oblika, a onda izvršio
primarni zadatak spalio mu nosno tkivo.
- Tako - zakljuĉi, pa dobaci pomoćniku
mokrom od znoja - dišni put smo oslobodili, upalu
sanirali.
Stavi Antonu tampon u nos, pa ga zaši i zavi.
Prvu su noć strahovali, budući da nakon kirurškog
zahvata zna doći do šoka, pa rana katkad prokrvari.
No ovaj oporavak bi miran i brz.
Osam dana nakon zahvata V Ockall napusti
bolnicu. Dodajmo da su mu snovi nastavili
izmicati, iako bol posta podnošljivija.
3.
Glava o halucinacijama što
truju i guraju Parodiu u
zagrljaj
Bol posta podnošljivija, ali on slabiji i slabiji.
Povazdan prikovan za madrac, kauĉ ili naslonjaĉ,
stalno bi na pozadini kakva kartona crtao magloviti
motiv sa saga, a katkad bi i buncao, halucinirajući.
Koraĉao bi visokim hodnikom. Uza zid, na
polici od mahagonija, stajalo 30 knjiga. Zapravo,
bilo bi stajalo 30 knjiga s onom koja na hrptu nosi
(morala bi nositi) brojku 9, ali njoj ni traga. Ipak,
samo bi oštro oko uoĉilo taj manjak, budući da
nikakvi znaci - nikakva praznina, nikakva rupa -
nisu upućivali na to da fali knjiga (toĉniji bi izraz
bio mapa; “a ghost”, kako kaţu u
National*Library). K tomu, logika njihova
razvrstavanja zatomi (ili ĉak zabašuri, prikri)
manjkavost, iziskujući od tragaoca da dobro prouĉi
ĉitav niz da bi došao do zakljuĉka da fali knjiga, i
to uz pomoć postupka oduzimanja (29 hrbata s
brojkama od 1 do 30, odnosno 30 minus 29 iznosi
1), a onda bi dugom raĉunicom dokuĉio da manjka
upravo knjiga broj 9.
Došlo bi mu da dohvati koju od njih i otvori ju
(moţda bi ĉitajući, sasvim sluĉajno, mogao naići na
potvrdu, indikaciju koju traţi?), ali svaka mu bila
izvan domašaja. Nikako ni da shvati vrstu izdanja:
ĉas bi mislio da su to tomovi divovskog Laroussa, a
ĉas da bi to mogli biti Kur'an, Talmud ili Tora,
majstorski Opus, zastrašujuća bilanca kakva tajnog
nauka...
Muĉio ga onaj manjak Oĉit propust, praznina,
rupa koju ljudi dosad nisu uoĉili, koju nisu znali,
mogli, ili bili voljni uoĉiti. Samo tako isparilo.
Ispario.
Katkad bi pomislio da u novinama vidi gomilu
zapanjujućih informacija:
U LOUVRU JUTROS STRADAO DRUGI
BOKAL!
Dirljiva priĉa staroga poštara:
JA SAM BIO SAMO GLASNIK!
*
SRAMOTNI INDUSTRIJSKI KRAH:
S LOVOM ORINAS KIDNUO S PATRASA
Katkad bi ga pak spopala vizija mahnitog ĉu-
daka, šašavca strunulih vijuga koji samo trabunja i
prolaznicima nudi abrakadabra prodiku, luĊaka iz
Chaillota, za kojim uz grohot bacaju šljunak. Vikao
bi, urlao bi: “Pokolj. Nastradala bilijarda, sto
bilijardi ptića”, pa mu mangup za kabanicu zakaĉio
pilića.
“Idiotski”, mrmljao bi onda, ali samo ĉasak za-
tim navalila bi bar isto toliko idiotska vizija tipa
koji ulazi u kafić:
Glas tipa dok prilazi šanku (osorno, gotovo
vojniĉki): Konobar!
Glas pipniĉara (oĉito poznavajući gosta): O,
moj komandantu! Dobar dan!
Glas komandanta (zadovoljan što ga ovaj i u
civilu odmah skontao): Svaki dan, dragoviću!
Glas pipniĉara (nauĉio on na kursu govoriti kao
pravi Britanac): What can I do for you?
Glas komandanta (slini): Daj mi onaj vaš
konjak s jajima.
Glas pipniĉara (naglo zabrinut): Aj... aj... aj...
Glas komandanta (odluĉno): Da, da, baš taj!
Glas pipniĉara (vidno na mukama): Ajajaj...
Glas komandanta (skaĉući sa stolca): Aj, raj,
kako god, samo natoĉi, i to širokom rukom, k‟o
svojima, daj!
Glas pipniĉara (sasvim klonulo): Rado bih, da
imam...
Glas komandanta (ljutita): Stani malo, imaš li
konjak?
Glas pipniĉara (u agoniji): Imam, ali fali...
Glas komandanta (iskri mu iz oka): Pa zaboga,
što fali? Zar...
Glas pipniĉara (ispuštajući dušu): Aaaaaah! Pst!
Pst!
Smrt pipniĉara.
Glas komandanta (utvrĊujući): Rigor mortis.
Izlazi, psujući na pasja kola mlitava pipniĉara.
Antonova priviĊanja nisu svaki put bila tako
duhovita (ako su nam upravo proĉitani odlomci
imalo duhoviti). Katkad bi ga uhvatila panika.
Znao bi zadrhtati, pun straha i ubrzana bila. Zar bi
ga sfinga što ĉuĉi mogla napasti?
Sat za satom, dan za danom trovala ga
halucinacija, ĉiji bi ga opijum stalno izgladnjivao, a
jaram tlaĉio.
U sumrak ga, tko zna zašto, silno uzruja vizija
ţiška ili ţohara koji nikako da svlada izboĉinu
kriţa na prozorĉiću. U tamnoj ţivotinjici valjda
nasluti simbol kobi koja mu stoji za vratom.
Noću zatim umisli kafkijansku transformaciju: na
plahti mlati udovima kao kornjaš izvrnut na ĉvrst
oklop, ili strvinar, a osloncu ni traga. Obli ga znoj.
Kriknu, no u kući nikoga da mu pritrĉi. Spopa ga
vrućina. Propara još koji put zrak rukom s tri
pandţasta prsta. No svud uokolo potpuna tišina,
osim sasvim tiha kapanja iz lavaboa. Tko bi išta i
znao o Antonovu stanju? Tko bi mu i mogao
pomoći, odmah, zasvagda? Postoji li izraz ĉiji bi
mu izgovor ublaţio muku? Uzmanjka mu zraka.
Gušilo ga, ţarilo mu u plućima, potmula mu bol
probadala grkljan. Pokuša zaurlati upomoć, no
protisnu samo ţaloban vapaj. Bolni mu grĉ nabirao
usta, obrvu i vrat. Uz jauk mu šikljao znoj kao
prascu na klanju. Oćuti strašan pritisak u grudima.
Dahćući, sopćući, izbulji oĉi poput luĊaka na
samrti. Iz trulog mu bubnjića briţnu crna krv. Još
slabašno mašući rukama utonu u hropac i agoniju.
Na podlaktici mu prsnuli ĉir svako toliko bljuvao
tamni gnoj.
Kopnio on i mršavio bar 5 kg na dan. Ruka mu
postala nalik na batrljak. Na tananu mu vratu
klimavo stršala ruţiĉasta, bucmasta, obla, okrugla
faca istaknutih usana. No podmukli nabijaĉ, muĉni
jaram uporno mu tlaĉio grudni koš, udav ili piton
smotan u ĉudovišnu omĉu drobio mu prsa. Svako
toliko ĉuo bi lom zgloba, frakturu kosti. Ali usta su
mu sad bila sasvim mutava.
Zatim shvati da dolazi smrt. Samo smrt, nitko
drugi da mu priskoĉi upomoć. Nitko da nasluti
kakvu muku muĉi. Nitko da mu olakša kraj,
nikakav ţupnik da mu otpusti dug Zloĉina.
Visoko na modru svodu opazi supa. Svud oko
madraca kutrila skupina ţivotinja - tustih crnih
štakora, poljskih i kućnih miša, ţohara, gatalinki i
krastaĉa - nanjušivši truplo, poslasticu strvinara.
Sokoli samo što nisu navalili na nj, šakali samo što
nisu dotrĉali iz saharskih zabiti.
Vlastita bi ga mašta ĉas zabrinjavala, ĉas
zabavljala: skonĉati kao šakalov ruĉak, obrok
poljskoga miša ili hranjivi mamac za supa što
visoko plovi (proĉita li to kod Malcolma Lowrya?),
takav bi kraj bio dostojan Amfitrionovih ţudnji.
Primamljivost bolovanja bî mu još
intrigantnijom. Pokuša u njoj uoĉiti kakav
pouzdaniji znak, sigurniji trag, pa ĉak i
inicijacijsku nit: ni smrt (iako iz ĉasa u ĉas bliţa),
ni pakao (iako iz ĉasa u ĉas oĉitiji), ali svakako
propust: oh no, onoma, manjak.
Usprkos prividu normalnosti, zdravlja,
znakovitosti, iz titrava okrilja govora, naivnog
talismana, zaĉudnog zapisa, vidi, izranja, izbija
zastrašujući kaos; usprkos prividu normalnosti
danas i sutra, valja imati na umu da za osam,
dvajstosam ili moţda tristodvajstosam dana dolazi
opća propast: vazda šira rupa, kolosalni zaborav,
ponor, potpuna praznina. Malo-pomalo svi
uranjamo u konaĉan muk.
I tko zna koja asocijacija nagna Antona da
vlastiti ţivot prispodobi ţivotu protagonista iz
davno proĉitana romana, tiskanog u nakladi
Juţnoga kriţa, romana Isidra Parodia, odnosno
Honoria Bustosa Domaicqa, a koji priĉa o
zapanjujućoj i uzbudljivoj sudbini stanovitog
prognanika, jadnog otpadnika.
4.
Glava u kojoj strašna sudba
pogodi ljubavnika
Robinsona
I ovoga su zvali Išmail. Nadljudskim naporima
dospio on na navodno pusti otok Umalo tamo
skonĉao. Pronašavši zaklon u rupi, osam dana
proţivio u agoniji, ni ţiv ni mrtav. Bilo mu
usporilo, dobio i malariju. Iz dana u dan kopnio,
cvokoćući i hropćući.
Ipak, zahvaljujući iznimno ĉvrstoj graĊi, osmi
dan malo ţivnu. Iako mršav i slab, ispuza iz brloga
u kom umalo ispusti dušu. Naišavši na vodu, otpi
malo, pa u usta stavi ţir koji odmah zatim
ispljunu. Nauĉi razlikovati dobru i lošu gljivu, kao
i plod, nakon što mu boba nalik na borovnicu
prouzroĉi ljubiĉasti osip po ĉitavoj koţi. Onda na
otoku otkri ananas, orah, kaki i dinju.
U sumrak bi s pomoću šiljka gravirao crtu u štap.
U dvajst dana sagradi nastambu, pravu kolibu
utabana poda, s tri zida, vratima i krovom od
tanana šiblja. U odsustvu truda za potpalu, hranu bi
ţvakao i gutao sirovu. Koji put bi strahovao od
napada divljih ţivotinja. Na otoku sasvim sluĉajno
(po Išmailovu sudu) nisu boravili ni ris, ni puma,
ni jaguar, ni bizon. Pri zalasku sunca na obzoru bi
ipak znào opaziti orangutana, koji bi svaki put
zaobišao Išmailovu kolibu. Od mahagonija izradi
ĉvrstu toljagu za sluĉaj da ga tkogod odluĉi
napasti.
Nakon 30 dana Išmail, sad sasvim zdrav, odluĉi
obići otok, pa dohvati štap. Ĉitav dan hodao naš
Robinson anonimnim otokom nalik na Tristan da
Cunhu, da bi u sumrak dospio na vrh brda, sjajna
vidikovca. Ali noć mu smanji vidokrug, pa on
tamo osta do jutra, kada dobro promotri obzor. Na
strani koju oznaĉava igla svakog kompasa, uoĉi
omanju bujicu koja završava u moĉvari, a u blizini
mora razabra, poskoĉivši od ĉuda, 5 ili 6 humaka.
Kradom im pristupi i shvati da ima posla s ĉudnim
napravama nalik na auspuh. Pomisli, s pravom, da
njihov rad zasigurno ovisi o morskim strujanjima.
Još razmišljajući o njihovoj svrsi, spazi kuću,
ribnjak i radio odašiljaĉ, u priliĉno jadnu stanju.
Otkri kao barut suh bunar i unutra tri tusta
pasanca. Sloj humusa punog ţivota pokrivao ĉitav
ribnjak.
Kuća stara bar dvajst godina, nalik na
kockarnicu u rokoko stilu, na Išmaila ĉas ostavljala
dojam kolonijalnog zdanja, ĉas tropskog paviljona,
a ĉas luksuznog bludišta.
Trokrilna vrata od drva s ukrasnim otvorima u
maurskom stilu vodila su u visoki hodnik dug bar
duplu duzinu koraka, a on u prostrani kruţni salon
s impozantnim ankarskim ćilimom i, svud uokolo,
divanima, sofama, otomanima, jastuĉićima i
zrcalima. Zavojitim stubama Išmail stignu do loĊa.
S plafona od ĉvrsta i nimalo tamna drva (gajak ili
sandalovina), na bronĉanoj kukici ispoliranoj
majstorskom rukom i tankoj ţici od aluminija,
visio japanski lampion, odašiljući uokolo opalni,
slabunjavi sjaj. Troja su pak istaknutih vrata sa
zlatno damasciranim staklima davala na balkon s
koga su pucali sjajni vidici.
Sumnjiĉavom pomnošću Išmail istraţi ĉitavu
nastambu. Dobro prouĉi svaki zid, strop i oplatu.
Otvori svaku ladicu. Zaviri u svaki kutak. U
podrumu spazi sasvim zakuĉastu instalaciju:
razabra osciloskop, zrcalo od polarizirana stakla,
gramofonsku trubu, hi-fi, pojaĉalo, osmotraĉnu
policu i strobo rotator, ali nikako da shvati smisao
ĉitava sklopa.
Iz straha ipak odluĉi noćiti izvan zdanja. Naprti
svu silu alata, kotao, sataru, sito, upaljaĉ i baĉvicu
alkohola, pa potraţi zaklon u obliţnju šipraţju.
Kao pravi “sam svoj majstor”, stao on tamo graditi
i uĉvršćivati novu nastambu. Usput bi i lovio:
ubivši kunića i lasom uhvativši agutija dobi
slaninu, mast, šunku i kobasicu.
Prolazili dani. Stigao monsun, a s njim i tmasti
oblaci: na obzoru Išmail osmotri nakupljanja
stratokumulusa, pa kumulonimbusa, a onda i
cirokumulusa. Odozdo zapuhalo. U ugodan plićak
navalila plima. Stalo pljuštati.
Nakon tri dana Išmail ujutro opazi jahtu koja
prilazi obali, a zatim i skupinu od 5-6 ljudi kako
grabi ka kockarnici. Ubrzo zaĉu jazz-band kako
svira fokstrot, pa ga zbuni da taj davno ĉuti zvuk
još ţari i pali. A onda nastupi obrat.
Išmail isprva naumi zbrisati, pojuriti u svoj stari
zaklon. No radoznalost nadvlada. Dopuza do
zdanja. Prizor ga šokira: tancali su pokraj
paviljona, gacali po smrdljivu ribnjaku. Pobroji tri
tipa i isto toliko riba, uz podvornika koji usprkos
salu ţustro migolji pokraj mafiozâ posluţujući na
oblu pladnju hranu, pića i pokoju kubanku. Na
stasitu i nasmijanu muškarcu od maksimalno 29
godina uoĉi smoking u Cardinovu stilu, s
maovskim ovratnikom, ali zato ni traga gumbima,
u skladu s davnom modom. Stariji bradonja, Pravi
Gospodin, u fraku pijuckao viski, koji zatim
dodatno rashladi trima kockicama i ponudi svom
komadu koji poĉiva u visaljci.
Za vas, Faustino - izjavi i poljubi joj vrat.
Thank you - odvrati Faustina napola
razdragano, napola mrko.
Ah, Faustino, tako bih vas rado vidio na svom
jastuku!
Ma molim vas, triput sam vas odbila! Ostanimo
ipak u dobrim odnosima - otpovrnu Faustina,
pruţajući mu naĉas ruku.
Faustina oĉara Išmaila. Uhvati ju povazdan
pratiti, ipak pritom strahujući za vlastitu koţu: ta,
nimalo davno šmugnu iz zatvora! Tko mu jamĉi da
u tom društvancu nisu murjaci ili doušnici. I
nagradu su raspisali za buntovnu mu glavu. Da
napusti domovinu prisilio ga tiranin, ogavnim
zloĉinom nadmašivši i samoga Kaligulu, i samoga
Borgiu, i tko bi sada znao ima li ova jahtica za
zadaću vratiti ga u onaj pakao? Ipak odluĉi
ignorirati, zaboraviti strah i sumnju: sasvim lud od
ljubavi, povazdan bi smišljao kako osvojiti
Faustinu, pa makar nagrabusio.
Faustina bi katkad napustila društvo i sama
pošla brdima i dolinama. Osvanu dan kad joj
Išmail pristupi. Faustina taman ĉitala Virginijin
roman Orlando.
- Miss - oslovi ju on. - Pardon i sto puta pardon,
rado bih vas upoznao, makar tako svoju prisutnost
razotkrio...
No Faustina na Išmailova moljakanja osta
ravnodušna.
5
Glava o prividno
normalnoj, a ipak sasvim
laţnoj situaciji
Zatim u potpunosti zagospodari halucinacija: on
pomisli da bi to mogli biti znakovi trovanja
kakvom crnom gljivom, ili moţda alkoholom.
Posumnja da od tolikog gubitka kilograma polako
isparava, da svatko vidi kroza nj. A moglo bi biti i
da gubi razum, odlazi na kvasinu: moţda samo
misli da vidi kockarnicu, jahtu, bradonju, Faustinu,
a zapravo još skviĉi u svojoj truloj moĉvari.
Da, ali onaj dan prisustvova prizoru jasna
raskola, odnosno udvajanja baobaba.
Da, ali osam dana nakon toga zaĉudi ga u dlaku
ista radnja koju odšpijunira osam dana unatrag:
tanac u blizini ribnjaka, uz fokstrot Louisa
Armstronga.
Da, ali stvar dodatno pogorša (Išmailova mašta
tu dodatno pumpa halucinaciju, stvarajući labavu,
ali vrlo suptilnu sponu s romanom, zbunjujuću
sponu koju samo uz izniman napor pratimo do
kraja): katkad bi, koraĉajući hodnikom, Išmail
zaĉuo škripu vrata i vidio lakaja kako izlazi s
tacnom u ruci. Ovaj bi išao ravno na nj,
ignorirajući ga, pa bi Išmail instinktivno skoĉio u
stranu. Sluga bi zatim na ormarić odloţio album, a
onda ispario. Išmail bi pošao do ormarića, ispruţio
ruku do albuma i pokušao ga otvoriti. No dodirnuo
bi uzorno ĉvrstu i glatku tvar: svi Titani i Golijati
pomaknuli bi ga malo sutra.
Bilo bi to kao da su kakav zlobni Troll ili zli
Kobold zamrznuli ĉitavu kockarnicu, pošpricali ju
ĉudnim plinom, fiksirom što svud prianja, ulazi i u
najmanju poru, paralizirajući svaki ion, svaki atom,
svaku tvar i svaki prostor.
Prividno normalna situacija: on bi vidio, ili bar
mislio da vidi, zvuk bi zvuĉao, miris mirisao. Vidio
bi Faustinu kako snatri na divanu, s pufastim
jastukom pod kriţima. Zatim bi ustajala i odlazila,
ispuštajući na jastuk krupnu zlatnu ogrlicu koju
krasi dijamantni kabošon. Išmail bi poskoĉio, u
ostavljanju nakita vidio bi jasan znak: Faustina ga
voli, ali mu to taji, budući da joj muţ, ljubavnik,
dragan, što li, zna uliti strah u kosti (ipak, svi su
oni pokorno poštivali Zakon koji Išmaila ĉini
tabuom i parijom: nisu ga dirali i dopuštali su mu
da slobodno tumara uokolo, ali su ga stalno i
posvuda ignorirali).
No rukom bi samo naĉas dotaknuo jastuk ili nakit i
odmah bi zatim ustuknuo, sav shrvan, osupnut,
drhtav: jastuk bi postao tvrda i kompaktna masa,
ĉvrsta kao dijamant. I kao da svaku stvar obavija
kakva stapajuća magma, sav bi prostor ostavljao
dojam limitiranosti, konaĉnosti, monolitnosti
glatkih i zagasitih ploha. U tom bi prostoru i
ljudska i druga bića imala stvarnu moć: Faustina
bi, tako, mogla otvoriti vrata i dokoliĉariti na
divanu, a dragi bi joj mogao ponuditi viski; tako
smo mogli ĉuti fokstrot, na obzoru uoĉiti jahtu, ili
pad zlatnoga nakita, izlazak lakaja. No izvan toga
prostora - a svi su znakovi davali naslutiti da
upravo tamo boravi Išmail - samo ravni, monotoni
kontinuum, tvar kompaktnija od gipsa, morta, kita
ili silikona; ĉvrsti spoj, lapidifikacija, ravnina,
plošnost, masivnost, glomaznost; potpuna sraslost,
stalna i trajna.
Jastuk bi pod njim ostajao gladak (i hridina bi
bila udobnija od toga divana), koraci mu nisu
ugibali sag, prsti mu nisu spuštali kvaku. On
spozna da mu fali moć.
Mnogo nakon toga, priliĉno kasno, Išmail
shvati da ţivi u filmu: snimio ga M., onaj bradonja
što bi rado bio obrlatio Faustinu, i to lunjajući
osam dana otokom, mimo znanja klana, ima tomu
dvajst godina.
I dok su stabla baobaba trunula od kobna virusa,
dok su nanosi humusa punog parazita postupno
pokrivali ribnjak, dok su kuću nagrizali zubi
zaborava, bilo bi dovoljno da obzor uskovitla
monsun i odmah bi - pod uĉinkom plimnoga vala
koji bi poplavio obalu s napravama i samim tim
pobudio opskurnu podrumsku aparaturu ĉiji mu
smisao isprva promaknu, aktivirajući dinamo,
dajući mu svoju snagu, svoj signal - navalili
doslovno isti prizori, minuli i brojni, i stalno iznova
oţivljavani, nalik na instalaciju Martiala Cantarala,
u kojoj mrtvaci u hladnom hangaru i uz pomoć
Vitaliuma mogu vazda iznova ponavljati svoj
kljuĉni ţivotni ĉas.
Prividno normalna situacija, pa ipak sasvim
laţna. Prividno normalna situacija, isprva, a onda
provala okrutnosti, ludila.
Rado bi on shvatio koja ga to asocijacija spaja s
tim romanom: uporno draškajući maštu, tragovi na
sagu budili su intuiciju tabua, gradili viziju tko zna
kakva zla, ništavila, muka; viziju, odnosno
spoznaju zaborava koji upravlja svim bićima i
stvarima, koji dokida razum. Prividno normalna
situacija, ali...
Ali što?
Vrag bi ga znao.
6.
Glava o suočavanju sa
strašnom Sfingom koja nudi
ultimatum
Zatim odluĉi staviti svoja proţivljavanja na papir,
u nadi da bi na taj naĉin mogao dobiti uvid u
situaciju.
Dohvati album. U gornji kut prvoga lista napisa:
ISPARIO
a zatim, ispod:
Ispario. Tko to? Što to?
U mom sagu motiv skriva (skrivao, skrio,
skrivio) sagu, a kroz nju i drugo: spoznaju, moć.
Imago u mom sagu.
Ta slika katkad priziva Arcimboldov stil: vlastiti
lik, ili pak začudni lik podivljala Doriana Graya,
mahnita albina, no nipošto sazdan od morskih
ţivotinja, raznovrsna voća, involutivnih tučaka koji
u uzajamnu proţimanju stvaraju glavu, vrat,
obrvu... Sliku zapravo tvori hrpa spiralnih bacila,
organiziranih tako suptilno da odmah uočavamo
dostatnost tog oblika za tvorbu lika, iako ni na čas
nismo u prilici razabrati signal, toliko uzimamo
zdravo za gotovo majstorovu nakanu da ostvari
uradak koji uzastopno, ili istodobno, otkriva i
skriva, i na taj način postojano odrţava zakon
vlastita tkanja.
Isprva slabo uviĎamo modifikaciju. Pomišljamo
da bi to mogao biti naš vlastiti poriv da posvuda
vidimo samo ono abnormalno, amfibolično,
anksiozno. Zatim naprasno shvaćamo, mislimo da
shvaćamo kako u našoj blizini postoji ona dobro
znana stvar koja nam odvlači pozornost, koja nas
uzdrmava, proţima grozom. Tada dolazi do
totalnog raspada. Od silna šoka gubimo volju,
gubimo razum. Trpimo stalnu i razornu bol.
Obuzima nas halucinacija koja nas moţdi do
konačna ishoda.
Rado bismo našli pravi naziv, pravi izraz; rado
bismo kriknuli: Tu smo, znači! Otuda dolazi moja
muka. Rado bismo iskočili, izašli izsibilinskoga
mraka, zbrkanoga šapta, klokota doslovnosti. Ali
kao da imamo izbora?! Moramo do kraja izoštriti
vid.
Rado bismo razabrali inicijalnu točku, ali oko
sad svaku stvar vidi mutno, i kao u daljini...
Zapisivao on svoja zapaţanja iz noći u noć,
dovoljno dugo da svodom prohuji 5 ili 6 mlaĊaka.
Sitniĉavo bi nizao gomilu triĉarija: potrošio zalihu
alkohola, odabrao LP ploĉu za roĊaka Julota koji
uskoro završava gimnaziju, skratio kućni ogrtaĉ,
pozdravio komšiju iako mu ljubimac, mops Azor,
uporno zapišava moj otiraĉ. No pisao bi i o
romanu koji upravo ĉita, o sastanku s kakvim
poznanikom, o zapanjujućim priĉama i ljudima
(npr. o advokatu koji na sudu mlati praznu slamu,
o stanovitom gadu koji na puk zapuca ćorcima, o
ludom tipografu što sabotira slog...).
Katkad bi s olovkom u ruci zamišljao, a onda
zapisivao, na papir stavljao svoj ţivot, analizirao
svoj um. Katkad bi razmatrao koju od svojih
halucinacija, ili pisao o IŠmailovu otoku.
Zamislio on tako i ĉitav roman: iza osam mora,
iza osam gora ţivio mališan, momĉić zvan Angdy.
Bilo mu 5 godina. Oronula mu palaĉa bila dom.
Dadilja mu kazala:
- Davno si imao 29 roĊaka. Tada smo kroz
ţivot mirno kroĉili. No malo-pomalo svi su oni tko
zna zašto isparili. Danas i ti moraš poći, u
protivnom bismo svi mogli stradati.
Na to Angdy udari na put. Sukladno
najuzornijoj tradiciji Bildungsromana naracija u
uvodu nudi kratku pouĉnu priĉu: pri samom kraju
šumskoga puta na Angdya navali Sfinga.
- Vidi, vidi! - riknu strašna ţivotinja. - Divna li
sandwicha za klopu! Odavna u ovom kraju nismo
imali ovako bucmasta malca.
- Stani malo, Sfingo, stop! - odvrati Angdy.
Imajući Lacana u malom prstu, nastavi: “Da
vidimo, prvo moraš odraditi svoj dio posla.”
- Svoj dio posla? - ponovi ţivotinja u ĉudu. - A
zašto? Uzalud ti protokoli, odgovor ionako znamo
samo mi.
- A onda doda, naglo posumnjavši:
- Znaš li ga kojim ĉudom ti?
- Tko zna? - odgovori Angdy uz vragolast hihot.
- Pun si samopouzdanja, a mi to jako volimo,
nakazo mala - nastavi Sfinga. - Znaĉi fair-play.
Ambicija bi ti mogla ublaţiti smrt. Slušaj sad moj
ultimatum!
Zgrabi lutnju, pa uz svirku nadahnuto zakanta:
Postoji li ţivotinja što
za trup ima krnji krug i
ravnom crtom završava?
Ja! Ja! - viknu na to Angdy.
Bizarna ga ţivotnja smrknuto upita:
- Misliš?
- Pa da - odgovori Angdy.
- Onda valjda imaš pravo - protisnu ţivotinja
tuţnim glasom.
Nastupi dugi tajac. Istoĉnjak zapuha modrim
svodom od tarlatana.
- Vazda sam govorila da mi zlu kob nosi
mališan - uzdahnu ţalobno ţivotinja, grcajući u
suzama.
- Ajmo, Sfingo, završimo s tim - progunĊa
Angdy. U nutrini ga spopa sućut za ţivotinju. No
doda: “Da nisam znao, završio bih u tvom
stomaku. Znao sam, bio sam bolji. Sukladno
Zakonu, ti moraš platiti glavom.
- Zavitla svojim strašnim prstom.
- Skoĉi u provaliju, zla Sfingo!
- Oh! - kriknu ţivotinja. - Pa ti traţiš moju smrt!
- That's right! - zaurla Angdy iz ĉista mira na
britanskom.
Zgrabi štap i udari ţivotinju koja izgubi oslonac
i vrtloţno propa u crni ponor. Uţasan krik,
istodobno nalik na lavlju riku, maĉji mijauk, orlov
kliktaj i ljudsku patnju, propara zrak i osta titrati
još osamnajst dana...
Nakon tako jasna uvodnog fablioa priĉa,
odnosno radnja, kao da biva zadana: Angdy obilazi
svoj kraj, kroĉi brdima, ali i dolinama, a obnoć
ulazi u kakav mraĉan grad. Rado priskoĉi u pomoć
kolarima, ratarima, sakristanima. Oni mu zauzvrat
daju slaninu ili okrajak kruha koji on zatim natrlja
lukom. Zna biti gladan, a i vodu katkad sanja. No
ţivi.
Tako postupno stasa u agilan i atipiĉan duh:
akumulira znanja, afirmira svoja stajališta, svoj
Anschauung. Na svom putu nailazi na pokoju
zanimljivu osobu. Svaka od njih Angdya dodatno
transformira: pruţa mu posao, dom, širi mu obzor.
Kod nakupca izuĉava zanat. Slobodno zida vlastitu
kuću. Kao tipograf osniva ĉasopis.
Ţivotni mu poziv svakim danom buja. A onda
na nj navali ĉitava zbrka ĉudnih zbivanja doslovno
simulirajući, osim u završnici, Sagu dubinskih
karika, tu zabavnu, a zapravo pouĉnu, a zapravo
dirljivu priĉu koju još davno iskoristi trubadur zvan
Hartmann, da bi zatim Thomas Mann triput u njoj
potraţio inspiraciju.
Angdy tako spozna da mu pravi tata, Willigis
(zvani Willo) nosi titulu kralja. Sibyllu i brata joj
Willigisa ljubavna su ĉuvstva spojila u braĉni
odnos (usprkos urlicima stanovita Danca na
samrti). Majĉin trbuh Angdy napusti uranivši dva
dana.
Da bi okajao strašan ĉin, Willigis zvani Willo
odjuri u boj, a ruka ga dušmanska s lakoćom
otpravi u smrt kakva mu bi po volji.
Potomka, pak, Angdya, ĉijim su ţilama kolala
tako amoralna krvna zrnca, majka Sibylla ostavi u
ĉamcu koji otpluta suprotno od juga, do kraja
punog odurnih moĉvara, kopiladi-ubojica k tomu
još i slaba uma (konzumacija alkohola po
stanovniku, kaţu, iznosi oko 5 baĉava od tristo
litara na godinu), kao i ĉudnih, a zasigurno i opakih
ţivotinja. Tako su u lokalnoj krĉmi, u koju su svi
nakon posla išli lokati, svojim simpatiĉnim
idiomom priĉali o zmaju: “Ak si taj dosad ni
smazal bar sto ljudskih srcov, tu ma raţi”. U tom
kraju, dakako, vazda bila noć, a gusta, britka i
hladna rosulja sipila non-stop. Lako onda uviĊamo
da samo pukom sluĉaju (ima ih koji bi u tomu
odmah uoĉili Boţji prst; zasigurno imaju pravo, ali
Naracija nas primorava da ponudimo makar iluziju
da ţivotni tokovi nisu nuţno fatalni, u protivnom bi
svaki diskurz bio uzaludan), da samo pukom
sluĉaju, znaĉi, valja zahvaliti to što i osamnajst
godina po dolasku u taj srdaĉan kraj Angdy još
ţivi. No, o tom potom...
7.
Glava čiji kraj potkopava amoralnu papinsku
budućnost izvanbračnog pokajnika
Sibylla, pak, i osamnajst godina nakon tih
dogaĊaja istim ţarom u svojoj brabantskoj ili
flamanskoj palaĉi mislila na svog divnog bracu,
odbijajući svakog prosca. Moćni burgundski
nadvojvoda baci oko na nju i pokuša ju odvući u
svoju loţnicu. Ona mu odbrusi: “Ni mrtva!” “Što?”
zagrmi nadvojvoda u srdţbi. Zapali pola Hainauta,
pa navali na Cambrai.
Tad u Cambrai ugalopira kao rosa mlad paladin
na ĉistokrvnom anglonormanskom Ċogatu riĊih
butina, zvanom Sturmi. Dopratili ga u Palaĉu.
Odmah omili Sibylli koja mu da u zadatak da skrši
Nadvojvodu. Iz ovih ću stopa nalog Vaš izvršiti,
odvrati vazal i poljubi joj ruku.
Jašući Sturmia slabina opasanih šafran
oklopom ispod ukrasna pokrova u boji indiga i s
gizdavom zlatnom ormom punom satiniranih
stakalaca, osvanu naš Adonis podno duguljasta
borilišta sa ţiĉanom kukuljicom i kacigom na
glavi, kao i oklopom osiguranih ruku, bokova i
prsa. Na zastavi mu grb s ribom. Ovacija
brabantskoga klana bar dvajst puta nadjaĉa
burgundsku drsku graju.
Turnir bî krvav, okršaj silovit, a zatim borba
prsa o prsa. Udarali oni štapovima i kosama,
ostima i kopljima. Boj potraja ĉitav dan. A onda
suptilnom taktikom naš odvaţni brabantski prvak
zarobi suparnika: Nadvojvoda iskusi poraz nad
porazima.
Ponovo zavlada mir. U svakoj su krĉmi ljudi
tancali uz zvuk frula, gajdi i bubnja. Snalaţljivu su
paladinu zdušno klicali. Odali mu poĉast.
Promaknuli ga u rang Glavnog Admirala. Na
Sibyllin poziv dojaha on u Palaĉu. Sibylla mu
odmah omilila. Sibyllu on odmah uzburkao.
O, ti koji nas ĉitaš, moramo ti sada otkriti, iako
si i sam zasigurno odmah dokuĉio, koga to Sturmi
na sapima nosi. Toĉno, imaš pravo: Angdya.
No Angdyu ni u primisli da poput Oidipusa za
majku ima upravo Sibyllu. No Sibylli ni u primisli
da Angdya za sina ima. No Sibylla ludo zavoli
Angdya. No Angdy ludo zavoli Sibyllu. No Angdy
pozna Sibyllu. No Sibylla pozna Angdya.
Kobni sluĉaj ipak obznani ljubavnicima blisku
krvnu sponu.
Sibylla posta ĉasna, sagradi bolnicu u kojoj su
prali smrdljiva skitniĉka stopala i o zdravlju skrbili
gratis.
Navukavši prosjaĉku ritu od gruba platna radi
okajanja, Angdy dohvati štap i ništa drugo - ni
torbu ni aluminijsku ĉašu - i obnoć napusti Palaĉu
u kojoj spozna spokoj. Odluĉi u daljini ispaštati,
primiti kaznu Gospodnju. U šumi osta do jutra,
gladan. Nakon muĉna putovanja što potraja bar tri
dana, stignu na slatkovodnu obalu. Pokuca na
vrata ratara koji mu otvori.
- Ima li u ovom kraju - upita - kakav Locus
Solus, na koji mogu poći da doţivotno ispaštam za
svoj grozomorni ĉin?
- Ima - odvrati tupavo ratar. - Ova lokva ima
otok, zapravo liticu, strmu hrid, na kojoj bi mogao
ĉuĉati i okajavati svoju muku koliko ti drago!
- Bi li mi pokazao put? - zamoli ga Angdy.
- Bih - odvrati ovaj - ali znaj da to znaĉi trunuti
tamo do kraja ţivota!
- Budi kako On odluĉi - promrlja Angdy.
- Budi - odgovori ratar.
Otprati ga tako do otoĉića zvanog Grand
Pardon. Sputa ga stavivši mu oko vrata konop, ili
moţda lanac. Angdy iskusi isposniĉki ţivot. Kruh
mu svagdanji posta hranjivi humus što noću izbija
iz hridi. Šibali ga uragani, burini; hladni
zapadnjak, vrući hamsin, uskovitlani jugo. Muĉili
ga tsunamiji i tajfuni. Strunula mu halja, skvrĉila
kao trud. Osta gol. Morila ga hladnoća, morila ga
vrućina; ĉas mu bilo kao u zamrzivaĉu, ĉas kao na
roštilju.
Usprkos spasonosnom humusu što mu ga On
milostivo priušti, Angdy priliĉno okopni. Okopni,
i nastavi kopniti. Posta sama kost i koţa. Ali baš
navali kopniti. Toliko okopni da izgubi i na visini.
Bivajući svakim danom manji, posta niţi od
patuljka, a onda, na kraju, i pravi tintilinić, šaka
jada, bodljikavo klupko...
Gotovo osamnajst godina nakon toga Pavao VI.
ispusti dušu. U Vatikanu taj dogaĊaj prouzroĉi
pravu strku: valja zajamĉiti baštinika, izabrati
novog papu. Obavili su bar osam izbora: tu biraju
idiota, tamo budalu; tu luĊaka, tamo šašavca. U
Koncilskoj Palaĉi korupcija dobila krila: za milijun
nudili pontifikat. Stvar pošla nizbrdo. Zanos ovĉica
hlapio. U svima splasnuo ţar za Sv. Oca.
Onda Boţja srdţba pomraĉi modri svod. Malo
zatim objavi On svoj lik stanovitu Kardinalu i to u
obliĉju krvava Praza na postolju od mirisnih
zlatnih pupoljaka.
- O, Kardinalu - zagrmi On - slušaj: imaš Oca,
imaš Papu! Odabrao sam. Angdya. Odabrao sam
ga zato što skoro osamnajst godina ĉuĉi na hridi
koju šiba Moj val.
- O, Boţanski Prazu, o Višnji Gospodaru,
promrmlja bogobojazni Kardinal, budi volja
Tvoja!
Svuda su išli i pitali za Angdya što ĉuĉi na
hridi. Na kraju su stigli i na onu obalu, zakucali na
vrata ratara što onomad otprati Angdya na otoĉić.
No on isprva odbi suradnju:
- Angdy? Nikad ĉuo! - odgovori. - Otoĉić? Ma
kakvi! Nikad tu nisam vidio nikakav otoĉić!
Uz pomoć novĉanoga mamca na koncu su ipak
saznali istinu, pošli brodom put otoĉića i uz krajnji
napor došli do vrha. No tamo, na silnu ţalost
Kardinala koga odmah spopa sumnja, usprkos
tvrdnji Boţanskoga Praza nisu našli nikakva
Angdya. Ni traga ni glasa od tog Angdya, koji
Boţju Milost oĉito iskusi samo dopola...
Unatoĉ Ihomasu Mannu, morao sam napisati
vlastiti zakljuĉak, ustvrdi Anton V Ockall,
dovršivši svoj roman. Skicu, zapravo, ili ĉak
sinopsis, budući da osmisli bogatu naraciju, ali
nikako da ostvari krucijalni diskurzivni ĉin. Tako
ĉitav zapis broji pukih 29 ili 30 natuknica, a samo
5-6 toĉaka imaju i razradu. Istina, on priliĉno
tankoćutno gradi lik Angdya, izrazito dojmljivo
ocrtava Nadvojvodu (“pravi razbojnik, kratko
ošišan i dugih, rusih zalizaka”: uoĉavamo
nadahnutost doktorovim likom, iako ga ovaj
ozdravi), naĉas oponaša zanimljiv govor lukavog
ratara koji Angdya vodi na otoĉić (“Za Boga
miloga! Nigdar ni bilo da pastuh odbija umakat.
Bu si ovaj još to poţalil, vragca mu ludoga!”),
pruţa kratki, ali tako suptilni opis turnira da bi ga
Paul Morand, Giraudoux ili Maupassant mogli
ponosno potpisati i ponuditi svojim ĉitaocima. No
osta na tomu. U zapisima taj ustuk opravda
originalnim silogizmom: kad bi ovaj roman,
ustvrdi on a priori, mogao dobiti kraj, valjalo bi
mu taj kraj i pruţiti. No, nastavi on, dovršim li ga,
mogao bi pruţiti uvid u tako jasnu, tako ĉistu
spoznaju, da svi koji ga proĉitaju istoga ĉasa umru.
Zato što, nastavi on, u fikciji mora postojati Angdy
koji poraţava Sfingu. Ispari li Angdy, u ništavilo
odlazi i mogućnost da iznova trijumfira umirujuća
moć Logosa. Znaĉi, zakljuĉi on, koji diskurz ikada
dokida sluĉaj? Nikoji! Ipak, doda u pola glasa,
imamo li izbora? Ni govora! Mora nam biti jasno
da bi nas kakva Sfinga u svakom ĉasu mogla
napasti; mora nam biti jasno (zar ikad ikom od nas
bi jasno?) da bi nam u svakom ĉasu moglo
dostajati kakvo slovo, kakav glas, kakvo da, kakvo
niks, da tu Sfingu odmah porazimo. Kako ustvrdi
Zaratustra, Sfinga vazda jazbinu gradi u Palaĉi
ljudskoj...
8.
Glava o kraĎi vaţna lista, s aluzijom na Franza
Anton V. Ockall ispari na Dan mrtvih.
To bi tri dana nakon što u novinama proĉita
ĉlanak koji ga priliĉno uzbuni:
Muška osoba, ĉija mraĉna moć izaziva toliki strah
da su svi podaci o njoj stroga tajna, provalila noćas u
policijsku arhivu i otuĊila navodno kapitalni spis koji
opasno kompromitira drotovski trio što rukovodi
policijskom upravom. Situaciju sad mogu smiriti
samo ţurni pronalazak i povrat inkriminirajućih
dokaza, koji bi zahvaljujući drskom lopovu u
protivnom mogli završiti u krivim rukama. I koliko
god policajci bili sigurni da ih on skriva u kući koju
su bar duplu duzinu puta dobro proĉaĉkali, nisu im
ušli u trag.
Komandant Romain Didot stoga zaigra na zadnju
kartu i u pratnji svog vrsnog pomoćnika Garamonda
pokuca na vrata Dupina, poznatog po istanĉanu
njuhu.
- Takva nam kraĊa - objasni mu - obiĉno znaĉi
vrlo malo. Da su nam ukrali bilo kakav XY spis,
uĉinak tog kriminalnog ĉina bio bi minimalan. No
ovaj put zbog spisa S.121 imamo posla s lovom od
krucijalnog znaĉaja...
- S lovom? - upitno ponovi Dupin, pomišljajući
kako mu niti smisla izmiĉu.
- Oprosti što tako brzam - simpatiĉno odvrati
Didot. - Probat ću biti jasniji: kradljivca pošto-po-to
moramo uloviti, budući da ovaj spis smatramo
vitalnim, a kraĊa poništava, dokida, razara ĉitav naš
sustav: slabi nas i odnos snaga u najmanju ruku svodi
na 1:5!
- Da vidimo - pokuša Dupin analizirati stvar. -
tvoji su ljudi dosad 24 puta traţili spis u kući toga
tata?
- Toĉno - odgovori Didot, - ali svaki put ćorak. A
svuda smo zavirili, baš svuda!
- Tako znaĉi - ustvrdi Dupin. - Svaki si kutak
pronjuškao, od podruma do krova, ali uzalud, zato
što imaš oko, ali ga upravljaš na krivu stranu. Zar nisi
dosad shvatio, tikvo stara, da taj tip mudro skriva
svoj ulov, što znaĉi da ga po svoj prilici drţi, blago
ga umrljavši ili okrnjivši (kao što ĉinimo s bilo kojim
banalnim izrazom), pod podloškom koji si bar osam
puta rukom dotaknuo, a da nisi ni znao, a da nisi ni
htio ni mogao znati da to nisu obiĉni papiri, da tu
ĉuĉi spis za kojim toliko tragaš!
- Ali - protisnu Didot - nisam vidio nikakav
podloţak!
- Ma daj! - ironiĉno otpovrnu Dupin.
Navukavši ogrtaĉ i dograbivši kišobran, izjuri iz
stana izjavljujući:
- Odoh ja po taj list. Dolazim za tili ĉas.
No usprkos ispravnoj raĉunici, natrag stignu
praznih ruku.
- A nimalo davno bio sam kit i po - promrmlja
samo.
Zatim gorku spoznaju ublaţi istraţujući trostruko
ubojstvo što ga poĉini orangutan, ostavljajući
policiju da sama muĉi svoju muku.
Kad odusta Dupin, koji instinktivno prokljuvi
ĉitavu stvar od A do Ţ, izgubih svaku nadu u spas,
zapisa Anton V. Ockall u svoj blok.
Svojim poznanicima napisa poruku koja glasi:
“Tako sam htio spavati koliko mi drago! Tako sam
htio svojski odronjati! A kad ono - isparilo! Tko?
Što? Tko bi znao! Isparilo. Danas i ja odlazim u
smrt, u zaborav, u propust. It is a must. Molim
oprost. Tako sam htio saznati! Gadna mi muka dušu
namuĉila. Glas mi posta kljasti šapat. O, smrti, budi
otkupnina za moj sumanuti zanos. Anton V. Ockall”
A ispod toga još i post-scriptum, zbunjujući post-
scriptum koji da naslutiti da Anton V Ockall gubi
razloţnost: “Dostavimo duzinu najboljih viskija onoj
ţuĉljivoj, riĊoj advokatskoj njušci koja dţogira pa
puši kao ćifut u zoološkom vrtu.”
Na kraju stavi paraf u obliku triju vodoravnih crta
(ona unutarnja valjda bi mrvicu kraća), okomito ih
spajajući nimalo artikuliranom ĉrĉkarijom.
Poĉini li samoubojstvo? Prisloni li pištolj pod
bradu? Raspori li ţilu britvom u toploj kupci? Iskapi
li ĉašu otrova? Sjuri li svoj auto u provaliju, u vrtlog
što ima trajati do noći Dana D, do dana Noći N?
Otvori li plin? Izvrši li hara-kiri? Poprska li svoju
koţu napalmom? Skoĉi li s vrha mosta u crni val što
ga odmah proguta?
Tko bi znao odabra li sam svoj kraj, potraţi li
smrt...
No kada mu tri dana nakon toga dobar drug dojuri
u pomoć ĉim proĉita zbrkanu Antonovu poruku, svi
prostori u vili bijahu pusti. Auto u garaţi. Sva roba u
ormaru. Svaka torba na svojoj polici. Uokolo ni kapi
krvi.
Ali zato ispari Anton V. Ockall.
Laţna nada za Antona V Ockalla
Japan koji zakonom ukida kimono,
boa što puši dok igra curling,
garava rajska ptica,
oštar vrisak u liturgijskom koralu,
blagi škorpion,
osam propalih trgovaca što pljuju na hrpu zlata,
trijumfalna ţalost,
jugo u dugom finskom hodniku,
duboki rupčić:
to bi moglo razbistriti obzor Antona V. Ockalla...
hipi kardinal što glasno izgovara antipapinski
slogan,
britva za mladi obraz,
tri bandita što opljačka ih poštanski vlak,
ravna kruţnica,
muški pupak s aktivnim vulkanom, pridošlica na
rodnoj grudi, sakati luĎak što u suton na ogradu
balkona naslanja oba lakta,
kriţ što odbija Krista,
sisal iz kog curi slatko vino pajacima što su svukli
biskupski plašt:
to bi bilo dovoljno da probudi nadu za Antona V.
Ockalla...
Suvisla papazjanija,
zrcalo što ga muti dobri vragolan,
mladica u listopadu,
koji prst alkohola za prolaznika koji hini kraj,
ubojičina Ijubav,
mnoga strma hrid što viri uz Rt dobra mora,
odana puška,
porculanska zgarišta, duhovna put, mir.; laţni
zaborav:
to bi odagnalo smrt Antona V. Ockalla... no kako
to postići u samom srcu ponoći kad dolazi Odlazak?
10.
Glava koja nas, nakon kompilacijskga
korpusa, vodi ravno u zoološki vrt
U toga dobroga druga Antona V. Ockalla, zvanog
Amaury Conson, bilo 6 sinova.
Najstariji od njih, sasvim sluĉajno prozvan
Angdy, ispario, ima tomu bar dvajstosam godina, i to
u Oxfordu, prilikom odrţavanja simpozija u organi-
zaciji Društva Martial Cantaral, na kom svoju misao
izloţi i slavni britanski struĉnjak Lord Gadsby
Wright. Drugi mu pak sin, Adam, ţivot izgubi u
sanatoriju Anima, skapavši od pusta posta. Još triput
toj familiji smrt pokuca na vrata: na otoku Inishmaan
od srĉanog udara nastrada Ivan koji bi i za sparina i
zimi povazdan ronio i iskapao morska blaga. U Palo
Altu svisnu Odilon, zabunom progutavši komad
oniksa koji mu zasta u grlu. U Osimu odapnu Urban,
izazvavši u ring strašnog boksaĉa Nou, a onda
iskrvarivši pod silinom udaraca; uzalud mu bila i
transfuzija koju tad primi ĉak 24 puta! Amauryu tako
još osta samo zadnji sin, Rpin, no on bi, stanujući na
drugom kraju toga kraja, oca ionako obilazio samo
triput na godinu, pa ovaj gajio za nj malo suzdrţaniju
ljubav.
Amaury Conson pronjuška ĉitavu vilu Antona V
Ockalla. Upozna i onog Antonova komšiju koji mu
ispriĉa priĉu o zahvatu na sinusu. Svuda potraţi
kakvu korisnu informaciju.
Ţivotni prostor Antona V. Ockalla zapravo bio
priliĉno skroman, ĉak i opskuran, nimalo privlaĉan, a
ni bogzna kako udoban: zidovi obojani vapnom,
prljavi sagovi od loša, trunjava pamuka. U šturu,
dugo zapuštanu salonu, ofucani, ustajali divan, a uza
nj komoda što smrdi po gnjilu luku. Za vrata klimava
plakara hanzaplastom fiksirana tri kiĉasta prizora u
boji. Kroz bow-window mutna stakla prodirao
sivkast, maglovit dan. Spavao Anton, oĉito,
isposniĉki, na lošu kauĉu s jastucima koji su izgubili
oblik i nimalo privlaĉnim plahtama. Kupaonica mu
bila mraĉna šupa, a u njoj vrĉ, lavor, ĉaša, britva,
ruĉnik što ga miš izgriska za ruĉak
Amaury rastvori svaku od mnoštva knjiga prljavih
i zguţvanih korica i nagomilanih u tri niza na
klimavoj polici. U njima opazi gomilu zapisa na
marginama i pokuša ih proĉitati, ali mu njihov
smisao promaknu. Ipak, razabra 5-6 libara koji su
Antonu V Ockallu po svoj prilici posluţili za dublju
analizu: Art and Illusion Gombricha, Kozmos
Witolda Gombrowicza, Opoponax M. Wittig, Doktor
Faustus Thomasa Manna, Noama Chomskog,
Romana Jakobsona, kao i Aragonov Blank ili
zaborav.
Zatim Amaury dohvati ĉvrsti karton, pa ga otvori.
Unutra otkri dobar broj rukopisa i uvidi Antonovu
sklonost k obrazovanju, budući da su svi zapisi
ĉuvali poman trag spoznaja što su mu ih još u školi
usadili. Tako Amaury, ĉitajući paragraf po paragraf,
dobi uvid u Antonov pouĉni curriculum studiorum.
Prvi zapis bî poput Ċaĉkoga sastavka:
U kraju u kom smo ţivili nisu postojali ni auti
ni autobusi. Katkad bi moj roĎak i ja išli viditi
Lindu, u drugom kantonu, ali blizu. Nismo imali
auto, pa smo morali trčati čitavim putom zato da
bi stigli u pravi čas; u protivnom bi nam Linda
znala ispariti.
Ipak, svanu dan kad Linda zasvagda napusti
rodni kraj. Tad smo ju morali zaboraviti, ali
nismo mogli: njoj smo podarili svu našu ljubav.
Toliko smo bili ludi za njom, za mirisom što ga
širi, za blistavilom kojim zrači, za košuljom joj i
dugim braun hlačama... ma, ama baš za svim što
joj pripada.
No svaka priča ima kraj: tri godišta po
odlasku, Linda izdahnu. To smo saznali slučajno,
dok smo u smiraj dana bili za stolom.
Zatim skoĉi na filozofiju:
Analizirajući apriornu intuiciju, Kant načas
posumnja u Cogito, znajući da tu čuči mogućnost da
kakav bog sanjajući o apsolutu, otuda crpi silno Ja.
“Tako, znači”, ustvrdi on, “Spinoza izvrši mutaciju i
dokinu vlastiti antroponim poradi čudnih glasova?
Ti, Judo od Barucha! Zar si Naturu viĎao tako što bi
svaku rupu zašio (zagušio), prikrio uz siv ILI i na taj
način taţio glad za Infinitumom?/” Onda Kant, krivo
anticipirajući novi uzmah platonizma, optuţi Spinozu
za suočinstvo vazda ubojita Nad-Ja, s obzirom da
Platon, počinivši paricid nad svakim od svojih
misaonih otaca, davno spozna postojanost svakog
bitka što proizlazi iz apsoluta.
Primitivni luk tako ostvari triangulaciju,
napinjući nit do sinusoidna vrha i pogaĎajući oštrim
vrškom glavu mislioca koga ubi pomisao da Cogito
postoji mimo apsoluta.
Pa na matku:
On Groups.
(domaća inačica rada Marshalla Hatta jr. L.I.T.,
28, listovi 5-18).
Tko otkri, prokljuvi, razjasni taj pojam? Gauss ili
Galois? Tko bi to znao! Danas ga pak svaka šuša
ima u malom prstu. Pa ipak, kaţu da noć uoči smrti
tad još sasvim anonimni Galois na svoj način zapisa
(Marshall Hall jr., op. cit. list 8) ovaj dugi niz:
aa1 = bb'
1 = cc
1 = dd
1 = ff
1 = gg
1 = hh
1 = ii
1 = jf
1
= kk1 = U
1 = mm
1 = nn
1 = oo
1 = PP
1 = M
1 = rr
1 -
ss'1 = tt„ = uu
1 = vv
1 = w w
1 = xx
1 - yy
2 = zz„=
A ii svima osta tajna kamo to Galois pokuša
dogurati tim polovičnim rukopisom.
Cantor, Douady, Bourbaky pokušali su na sto
načina (od konačnog polja do toposa, od local ringa
do Cstar
, od K-funktora koji mogu zahvaliti Shibu do
□ -ova slavnoga Thoma, ali i s pomoću distribucija,
involucija, konvolucija, Sckwartza, Koszula, Cartana
i Giorgiuttia) naći pravi put i nadvladati nagli
hijatus. Svaki im pokušaj bî uzaludan.
Mozgavši nad tim skoro 25 godina, Pontryagin
potpuno izgubi vid.
No Kan, ima tomu kojih 240 dana, proradi na
adjungiranim funktorima (vidi D. Kan Adjoint
Functors Transactions, IX, 3,18) i indukcijskim
putom dokaza, bar su svi tako pomislili (Jaulinu on
1 Kruži priča da Ibn Abbou (zapravo rođak mu) zna odgovor, no ako
ga i zna, šuti kao riba.
izjavi da izvod gradi na glasovitoj kardinalnoj točki,
pomalo i forsirajući), ovu propoziciju: Dopustimo da
su G, H i K (H a G, Gz> K) trostruka magma
(sukladno Kuroshu) u kojoj
a(bc) = (ab) c ; u kojoj su, za svaki a, x‟xa i x *ax
“sigurni”, mono, onda G = HxK ako G = H u K;
ako s u H i K invarijanti ili ako H i K imaju samo
1 zaj. član H n K = Jao! Kan izdahnu i za sobom
ostavi napola gotov posao. Stoga odgovor još
nismo dobili
Pa na britanski:
It is a story about a small town. It is not a
gossipy yarn; nor is it a dry, monotonous account,
full of such customary “fill-ins”, as “romantic
moonlight casting murky shadows down a long
winding country road”. Nor will it say anything
about tinkling lulling distant folds, robins caro-
ling at twilight nor any “warm glow of lamplight”
from a cabin window. No...
Nastavljajući svoju potragu, Amaury Conson
uvidi da Antona V Ockalla zanimaju i primitivni
obiĉaji:
Zaogrnut tunikom na isti način na koji bi nosio
raglan da ga kupi od francuskoga snoba na safariju,
pripadnik naroda Sokoro napušta Gogmi (Čad) i
odlazi u Mokulu. Tamo mu ţivi sin, u paradoksalnu i
ocu nimalo shvatljivu bračnom odnosu, budući da za
novi dom odabra suprugin zavičaj. Sad ga muči
zašto prista pustiti momka k Diongorima iza brda
i tako pogaziti slovo običaja, satkanih od suptilnih,
jasnih, gotovo strukturalnih niti.
O Sun, Margina, Uti, Kaakil, Longai i Zori, vi moćni
pomoćnici plodnog tla, ja vas zazivam. Molim za
umirujući zaborav u slučaju ovog valjanog braka
usprkos ţalosti koju ćutim. Hi moţda rasijani krivac
mora biti smaknut?
Konačni kompromis (maksimin ili minimaksl):
otac odluči poći k vidovnjaku koji ga zaštiti
vradţbinom, a zatim smili svog Suna ţrtvujući mu
pahuljasta jarića i crna kokota, kako bi proso dobro
rodilo.
Ali i ţivotinjsko carstvo:
Napola jarac, napola junac, moškatni bik (lat.
Ovibos moschatus) uglavnom ţivi u tundri. But
mu ima snaţan okus anisa, ali šniclu prvo valja
dobro istući da bi gastronomski uţitak bio
potpun. Da bismo ga uhvatili, mora jurnuti na
nas. Tada valja priljubiti trbuh uz tlo i pustiti ga
da dotrči, a na nj skočiti čim odozdo spazimo
kopito, divovsko i strašno.
Rukama ga tad zgrabimo za vrat, on nas vidi
i udari u riku, da bi zatim i sam svom duţinom
pao na tlo i s nama zaspao.
Iz tog na dodir ugodnog blaga isparavaju razni
mirisi: akacija, alfalfa, akonit, ariš, ogrozd,
origano, utrinac, pa čak i uljika.
Iako dolazi iz ovih naših područja, divlji bik iliti
tur ţivi isključivo izvan zooloških vrtova. Tko god
pomisli da bi noću mogao opaziti grbava tura kako
tumara šumom, mora znati da ţivi u zabludi: u nj
sasvim normalan hrbat, ni obao, ni konkavan. Zašto
bismo onda i govorili o turu?
Socijalni sukobi:
Bî to 3. svibnja. U novinama naslov: Sukob na
Boul'Michu. Na nalog priglupa vlastodršca časnik
posla bataljun na hrpu anarhista, komunista i JCR-
ovaca koji su spravom od vlasti traţili da iz zatvora
odmah pusti 5 njihovih drugova. U ogroman crni
kamion pun zlih orangutana udari kocka iščupana iz
pločnika. Zatim na ulici niknu barikada: gomila sruši
drvo i njim zapali popriličnu hrpu automobila.
Strahujući da bi mu kontrola nad situacijom mogla
izmaknuti, Grimaud naloţi pravi pogrom: panduri su
prionuli na posao i stali palicama mlatiti, suzavcima
gušiti i na tlo rušiti koga god su našli na putu.
Javnost dignu glas. U stotinama tisuća izašli su na
ulicu i promarširali Parizom mašući tko crnom tko
grimiznom zastavom i izvikujući čitav niz
antidiktatorskih slogana: “Sad bi bilo dosta”, "Vrati
lovu, naš Chaplinu”, “Vlast narodu”.
Radnički sindikat obustavio proizvodnju. Narod
okupirao svaki punkt: i kolodvor i luku, i rudnik i TV
studio, i dućan i faks, i mlin i dok. Crpkama
zavladala oskudica goriva...
Švapski idiomi:
Man sagt dir, komm doch mal ins Landhaus. Man
sagt dir, Stadtvolk muss aufs Land, muss zurück zur
Natur. Man sagt dir, komm bald, möglichst am
Sonntag. Du brummst also los, nicht zu früh am Tag,
das will man nicht. Am Nachmittag fährst du durchs
Dorf, in Richtung Sportplatz. Vorm Sportplatz fährst
du ab. Kurz darauf bist du da. Du hälst am Tor,
durch das du nicht hindurchkannst, parkst das Auto
und blickst dich um. Du glaubst; nun taucht vor dir
das Haus auf, doch du irrst dich, da ist das Dach.
Ringsum Wald, dickichtartig, Wildnis fast. Wald,
wohin du schaust. Baum und Strauch sind stark im
Wuchs. Am Pfad wächst Minzkraut auch Gras,
frisch, saftig und grün. Ins Haus, wovon du nur das
Dach sahst. Du träumst, dass das Haus, wovon du
nur das Dach sahst, lauburnrankt, gross und
mächtig ist. Mit Komfort natürlich, Klo und Bad und
Bild im Flur. Dazu Mann und
Frau stolz vorm Kamin. Träumst du, doch das Tor
ist zu und ins Haus, wovon du nur das Dach sahst,
kannst du nicht. Nachts, auch das träumst du
noch, löscht man das Licht und dann glüht rot und
idyllisch das Holz im Kamin. So träumst du vor
dich hin, doch man macht das Tor nicht auf,
obwohl Sonntag ist. Da sagt man dir also, komm
doch mal ins Landhaus und dann kommst du
wirklich zum Landhaus und bist vorm Landhaus
und kommst doch nicht ins Landhaus und warst
umsonst am Landhaus und fährst vom Landhaus
aus zurück nach Haus...
Na kraju, na podlošku od skaja u boji staroga
zlata, Amaury Conson otkri blok sa sustavno
zapisivanim razmišljanjima Antona V. Ockalla.
Otvori ga. Osta ĉitati do mraka. Zatim izjuri u noć.
Zaustavi taksi u prolazu.
- Odmah na policiju - kaza, pa mrtav umoran
svali kriţa na straţnji naslon.
Na policiji Amaury pomisli da bi mogao izgubiti
razum. Prvo proĉuĉa tamo do ponoći, a onda ga primi
tip odbojno tupava izraza lica. Mljackao on
i cuclao divovski sandwich sa šunkom iz Yorka,
ispuštajući pritom odvratan zvuk, a zalogaj bi svako
toliko zalio stolnim vinom, izravno naginjući bocu.
Tu i tamo bi još istim prstom ĉistio slušni kanal ili
svoj plosnati, nipošto orlovski nos.
- Da vidimo - promrmlja u par navrata. - Ako
napisa da planira samoubojstvo, onda ga valjda i
poĉini. Zašto bi to u protivnom zapisao?
- Ali, dragi brigadiru - ustvrdi Amaury - ja sam
vidio Antonov blok, kao i vilu! Osim toga, kakvo
samoubojstvo? On samo zapisa svoj strah od smrti.
A onda ispari! Ja tvrdim: otmica! Kidnapirali su ga!
- Otmica? Ali zašto? - ironiĉno i nimalo suptilno
odvrati brigadir. - I tko bi takvo što u ovom kraju
uĉinio?
Amaury Conson na kraju nazva dobra znanca,
pomoćnika u Quai d'Orsayu, koji informira o tom
admirala koji to dojavi komandantu koji pak izgrdi
brigadira, a onda Amaurya posla Ottaviu Ottavianiu,
drotu bastijskoga roda.
Amaury potraţi Ottaviania u stanu u najmu kraj
kolodvora Sablons, u Maillotu, blizu botaniĉkoga
vrta. U rokoko njihaljci s pufastim jastukom od
podatna kapoka i sa zgodnim koţnim obrubom tip
nalik na tusta grubijana uţivao u impozantnoj
mariniranoj haringi, umaćući ju u bokal s
krastavĉićima.
- Dobro - kaza, tikajući odmah Amaurya - ja sam
ti na raspolaganju. Ispriĉaj mi ĉitavu stvar u kratkim
crtama.
- Ĉuj - prihvati Amaury, - Antonu V. Ockallu ni
traga ni glasa. Napisao mi poruku najavljujući svoj
skori odlazak, a tri dana nakon toga ispario. No, ja
sumnjam na otmicu.
- Zašto otmicu? - upita Ottaviani pristojno, ali
pomalo tupavo.
- Anton V Ockall spozna - odvrati tajnovito
Amaury.
- Što spozna?
- Tko zna...
- Onda?
- U Antonovu sam bloku naišao na 5-6 zapisa.
Moramo ih proanalizirati. U njima on tvrdi da
spoznaju traţi, ali zna, ili pak da zna, ali nikako da
sazna...
- Znali su pisci biti i jasniji...
- Na kraju toga zapisa - nastavi Amaury - stoji
vrlo zanimljiv post-scriptum: “Dostavimo duzinu
najboljih viskija onoj ţuĉljivoj, riĊoj advokatskoj
njušci koja dţogira pa puši kao ćifut u zoološkom
vrtu.” To nam Anton sigurno priopćava kakvu šifru.
Mogli bismo prvo prouĉiti nju. Onda bi valjalo
proĉitati svaki zapis i tako izvući što znatniji broj
informacija...
- Hm, da - otpovrnu Ottaviano Ottaviani
sumnjiĉavo, - ĉitava mi priĉa zvuĉi kao gadna
zbrka...
- Hajmo mi kao prvo - nastavi Amaury Conson,
ignorirajući drotovu sumnju - obići taj zoološki vrt.
- Zoološki vrt? - ponovi Ottaviani upitno. - A što
bismo tamo, kad na tri koraka imamo botaniĉki?
- Ali, Ottaviani, zbog onog: “riĊa advokatska
njuška koja dţogira pa puši kao ćifut u zoološkom
vrtu”!
- Pa dobro - odvrati Ottaviani, - ti onda poĊi u
zoološki vrt, a ja ću pronjuškati po bolnicama.
Moţda Anton V. Ockall sluĉajno završi u kojoj od
njih.
- OK - prihvati Amaury. - A nakon toga sastanak.
Npr. u ponoć, u Balzaru, vaţi?
- Bio bi bolji Lipp.
- Dobro, u Lippu.
Amaury tako pojuri u zoološki vrt. Spazi
saharskoga lava. Pandţaš baci na nj kakvu tricu, a on
mu pruţi ĉokoladu. Vidi još i pumu. Jaguara.
Divokozu, alpsku i balkansku, lopatara. Risa. Losa.
A zatim zasta:
- Otkud vi tu? O divna li sluĉaja! Tko bi pomislio
da ću u zoološkom vrtu naići na vas!
Uskliknu to Olgi, snahi kanadskoga konzula u
Frankfurtu, znajući koliko ona voli Antona.
- Ah, dragi moj Amaury! Misliš li da bi stvarno
mogao biti mrtav? - zaplaka Olga.
- Ja ti, Olga, mislim da on ţivi, iako za sobom
izbrisa svaki trag.
- Posla li ti poruku da mora otići?
- Da. Posla li ti post-scriptum o advokatu koji
puši u zoološkom vrtu?
- Da, ali tu od advokata ni a.
- Tko zna? - promrmlja Amaury.
Uz fontanu koja sjajno simulira mini-Kamĉatku,
poluotok s mnoštvom zaigranih morskih ţivotinja -
pingvinima, kormoranima, njorkama, albatrosima,
brazdastim kitovima, kitovima zubanima,
pliskavicama, dupinima, dugonzima, narvalima,
lamantinima, spazi muškarca ĉasna lika koji taman
pali cigaru. Pristupi mu.
- Dobar dan - pozdravi muškarac.
- Kaţi mi, prika - odvrati Amaury idući odmah u
samu srţ stvari, - znaš li moţda ima li tu kakav
advokat?
- Ima - izravno otpovrnu muškarac, - ja sam
advokat.
- Pst! - skoĉi Amaury. - Moramo govoriti tiho!
Kaţi, znaš li ti Antona V. Ockalla?
- Tu i tamo bi mi davao posla.
- Misliš li da bi mogao biti mrtav?
- Tko zna?
- A tko si ti?
- Hassan Ibn Abbou, sudski advokat, 28, Quai
Branly, Alma 18-23.
- Zar si i ti primio pošiljku koju Anton svima
prvo odasla, a onda ispari?
-Da.
- A znaš li smisao post-scriptuma?
- Ma kakvi. Zapravo, pomislio sam da sam ja
onaj advokat koji puši iz Antonova zapisa. Zato sad
stalno visim u zoološkom vrtu. A ona “duzina
viskija”... Do danas nisam znao što bi to moglo
znaĉiti, a onda sam u novinama proĉitao da za tri
dana na Longchampu organiziraju konjsku utrku za
vaţnu nagradu.
- Ali što to ima s ovim? - odvrati Amaury.
- Pa ima! Tri su favorita: Piskaralo III, Viski
Duzina i Kafarnaum.
- Misliš da bi i to mogao biti trag? - upita Olga,
dotad ih samo slušajući.
- Tko zna? Svaku mogućnost moramo istraţiti.
PoĊimo na Longchamp za tri dana - kaza Amaury.
- A propos - doda još Hassan Ibn Abbou, - Anton
V. Ockall mi uruĉi, ima tomu skoro 30 dana, 30
fascikli što su, grosso modo, zakljuĉak slabo
razumljivih, ali napornih istraţivanja što ih on
poţrtvovno obavi. Niti ima suprugu kojoj bi ih u
baštinu ostavio, a ni kakva drugog baštinika, krvnog,
putativnog, optativnog ili konjunktivnog. Stoga
smatram normalnim da vama dam na uvid taj
umnogomu pouĉan plod rada, pogotovo zato što bi
nam sigurno mogao pruţiti niz tragova i skratiti nam
muku.
- Kad bi nam ih mogao pokazati? - upita Amaury.
- Za tri dana, budući da sad moram na put u
Aillant-sur-Tholon. Ujutro ću završiti s poslom, ali
sastanak ipak dogovorimo po zalasku sunca. Dotad
bismo mogli saznati i što znaĉi ona “duzina najboljih
viskija”.
- Ja ću staviti duzinu franaka na nj - pokuša biti
duhovit Amaury.
-1 ja - priklopi Olga.
- Dobro - kaza Hassan Ibn Abbou, bacivši oko na
sat, - vlak mi polazi u 10 do. Bog! Znaĉi, za tri dana
u sumrak.
- Budi nam zdravo! - pozdravi ga Olga.
- Ciao! - pozdravi ga Amaury.
Hassan uţurbano napusti zoološki vrt, ali ga zato
Amaury i Olga pomno pronjuškaju. Nikakva drugog
znaka. Amaury onda pozva Olgu na sasvim solidan
ruĉak.
Amaury tako obavi zadatak u zoološkom vrtu, a
Ottavio Ottaviani prokrstari bolnicama Broca, Foch,
Saint-Louis i Rotschild. Informaciju potraţi i u osam
policijskih postaja. Nitko da bi vidio Antona V.
Ockalla.
U ponoć na vlastiti pogon stignu do Lippa, u
blizini kruţnog toka Vavin-Raspail, a na ulazu mu
pristupi Amaury i tiho mu kaza:
- PronaĊimo drugi lokal, ovaj vrvi murjacima!
- Tu, u blizini - izjavi Ottaviani koji bi, kao
policajac, katkad znao izlanuti koju dobro ĉuvanu
tajnu, - tu u blizini mora biti tip koji bi mogao
ispariti.
- Ispariti? - poskoĉi Amaury, naslutivši dojavu.
- Mmm - potvrdi Ottaviani, odmah posumnjavši
da sluĉajno komu štogod otkri.
- Slušaj, Ottaviani, dosta okolišanja! IV. Ockall
ispari.
- To su dva para rukava - ustvrdi Ottaviani.
- Tko zna? - odvrati Amaury, a onda strogo
doda - Koga bi to u blizini kidnapirali?
- Stanovitog Marokanca - prizna Ottaviani.
- Marokanca? - poviknu Amaury.
- Pst! - utiša ga Ottaviani. - Da, Marokanca,
marokanskog advokata...
- Hassan Ibn Abbou! - vrisnu Amaury.
11.
Glava u kojoj po svoj prilici
pokušavaju nauditi marokanskim
advokatima
- Ma kakvi - hladnokrvno otpovrnu Ottaviani - Ibn
Barka.
- Aha - silno odahnu Amaury, budući da ga,
tkozna zašto, naglo uhvati strah za Hassana Ibn
Abboua, a onda, samo naĉas, i za vlastiti ţivot. Ta,
ako su kidnapirali Antona V Ockalla, tko garantira
da nisu odluĉili nasrnuti i na njih koji su Antonovi
dobri drugovi: Olgu, Hassana i samoga Amaurya?
On i Ottaviani onda poĊu u Harry's Bar. Nakon
što su odabrali stol u dnu, pristupi im konobar.
Amaury naruĉi ĉisti Chivas, a Ottaviani hladno
pivo. Konobar mu ponudi na izbor: bavarsko ili
tamno? Ovaj malo razmisli. “Daj mi ipak
bavarsko”, kaza konobaru koji narudţbu primi
podrugljivo zviţdućući.
Ottaviani u općim crtama ispriĉa Amauryu ĉudan
razvoj dogaĊaja otkako ispari Ibn Barka. Po svoj su
prilici uĉinili 5-6 gafova. U novinama osvanula
hrpa poluistina i podigla silnu prašinu. Javnost
pošizila. U Quai d'Orsayu izbio pravi skandal.
Papon sasvim opovrgnu svaki navod, ali zato
prizna Souchon, a zatim i Voitot. Objava
Figonovih navodnih zapisa, u kojima on iznosi
optuţbu na raĉun visokog duţnosnika, u
Matignonu izazva duboku razoĉaranost. S mukom
su zatim dokazali da su ti zapisi zapravo laţni.
Oufkir pruţi budalasti alibi. Figona su zatim
praktiĉki nagnali na samoubojstvo, ali istraga
nastavi tapkati u mraku. Opozicija na stup srama
bar dvajstosam puta pribi vlast koja dopusti tako
gnjusan zloĉin. Ĉak su zabranili list koji objavi
sumnjivu sponu Ibn Barkina kidnapiranja s ranijom
Argoudovom otmicom u Zürichu: policijski vrh
navodno ugovorio posao sa skupinom ubojica,
doušnika, kriminalaca, za kojima stoji niz pljaĉki,
ali su pomilovani zbog sudioništva u 5-6 sjajnih
akcija: smaknuli su Bourguibina protivnika u
Frankfurtu, afriĉkog militanta u Saint-Moritzu,
Yazida u Louvainu, kao i gabonskog konzula u
Madridu! Stoga, da bi uĉvrstio poloţaj propalog
tiranina ĉija su moć i slava u prošlosti poĉivali na
sramotnom bakšišu francuskog kapitala, Foccard
svoj bataljun orangutana spoji s ustaškom klikom,
priglupim varalicama, trgovcima zlatom ili
hašišom. Radili su sloţno kao braća! U tako trulom
ozraĉju raspravljali su iza zakraĉunatih vrata. Digli
su hajku na stanovitog tipa, ni kriva ni duţna, na
budalu kojoj svaku stvar valja nacrtati; naravno da
nisu dirali moćnu i politikantsku krupnu ribu...
- Da - zakljuĉi Ottaviani, ispijajući pivo naiskap
- ima tu svakoga Ċavla.
Zatim ušuti. Amaury uzdahnu. Pomisli: “Anton
kao da davno ispari!” Ipak ispriĉa Ottavianiu kako
su u zoološkom vrtu bili Olga i Hassan Ibn Abbou,
koga dotad nisu poznavali. “Ha-ha”, grohotom
odvrati Ottaviani, “V. Ockall ti znaĉi zataji svoga
druga?” “Da”, odgovori Amaury. To mu naknadno
uzburka misli.
- Da vidimo - pokuša on razmišljati. - U Zoou
smo nabasali na Hassana Ibn Abboua. Što ono
napisa Anton V. Ockall? “RiĊa advokatska njuška
koja dţogira pa puši kao ćifut u zoološkom vrtu.” I
na što smo naišli u Zoo-u? Na advokata koji puši.
Dobro. Moglo bi biti da naš advokat dolazi u
zoološki vrt samo zato da ostvari Antonov navod,
u nadi da bi i on na taj naĉin mogao tamo naići na
kakva Antonova druga?
- Znaĉi - zakljuĉi Ottaviani, - moţda imamo
posla s pukom sluĉajnošću?
- Sluĉajnost ili makinacija, -tko zna? Ali za
koji dan bismo na Longchampu mogli saznati ima
li štogod istinito u Antonovoj aluziji na duzinu
najboljih viskija. No prvo nam valja istraţiti drugu
vaţnu stvar. Znaš li ti Karamazova?
- Onoga koji ima guba buraza?
- RoĊaka mu, Arnauda Karamazova. Vozi taksi
u Clignancourtu. Katkad bi obavio koji poslić za
Antona, kao i za moj raĉun. Moramo ga pitati zna li
on da Anton ispari. Uĉini mi to do konjskih utrka
na Longchampu.
- OK, boss - odvrati Ottaviani, polako
otupljujući nad svojom kriglom.
Vani bila ciĉa zima. Na ulici nisi mogao naići ni
na patku, ni na volka. No zato su koraci Ottavia
Ottaviania bili odluĉni i kao ravnodušni na maglu
što posvuda zavlaĉi krak. Stignu na Almu, pa
autobusom do Quai d'Orsaya. Kratko odmori, pa
zirnu na sat: dvajst do dvanajst. Do dogaĊaja na
Longchampu ima još dosta.
- Hajdmo sada saznati - kaza u po glasa - zašto
Anton u svoj Fiat ugradi protuprovalni sustav.
Uz obalu, na tri koraka od iranskog konzulata,
uoĉi zalogajnicu u kojoj bi katkad kupio sandwich
sa šunkom ili ljutom kobasicom. Umoran, zadihan,
malaksao, odluĉi ući. Unutra spazi mnoštvo ljudi.
- Bog - pozdravi.
- Dobar dan - odvrati Romuald, uštrcani, ali
vazda nasmijani pipniĉar. - Stisla zima, ha?
- Uh, brrr - otpovrnu Ottaviani.
- Pa ipak, samo minus 1 - doda Romuald. - Zna
biti i puno niţa.
- Da, ali uz gadnu tramontanu što huĉi i buĉi -
priklopi Ottaviani, sasvim sluĉajno citirajući Saint-
Marca Girardina.
- Da vam napravim sandwich? - upita
Romuald. - Pršut, šunka, kobasica, slanina,
krvavica, ĉajna, pohanac, ovĉji sir, gauda, kantal,
gorgonzola ili hot-dog?
- Ma daj mi ipak grog - kaza Ottaviani, pa doda
- Sav sam promrzao.
- Grog, molim - viknu Romuald mladom
kuharu koji taman dogotovi ponudu dana: osso
buco s artiĉokama i ruţmarinom.
- Odmah, samo da prokljuĉa! - glasno odvrati.
Napitak malo zatim stignu.
- Dobar vrući grog - najavi Romuald. - Taj
ubija svaki virus!
Ottaviani kuša svoj grog.
- Mmm... Sjajan! - pohvali ga.
- Malo limuna?
- Hvala, sasvim mi odgovara ovako.
- To bi bilo ukupno tri franka.
- Izvoli.
- Thank you - pristojno zahvali Romuald.
Ottaviani u dnu lokala spazi Aloysiusa
Swansigna, svoga kâpa, kako dovršava voćku.
Dohvati svoj grog i kroz guţvu prokrĉi put do
Aloysiusa, pa mu pristupi, sav zadihan.
- Zdravo, kâpo - pozdravi ga.
- Bog, Ottaviani - odzdravi Swansign. – Kako
si?
- Tako-tako. Promrzlo.
- Bi li ti pasao jogurt?
- Hvala, nisam gladan.
- Onda?
- Što onda?
- Amaury Conson?
- On misli da bi mogla biti otmica.
- Valjda ima pravo - promrmlja Swansign.
- I ti tako misliš, ali zašto?
Kao odgovor, Swansign zaviri u svoju torbu i
izvadi spis, pa ga pruţi svom pomoćniku.
- Isus Krist motorist! - uskliknu Ottaviani. - Pa
to dolazi ravno iz Glavnoga štaba!
Zatim proĉita:
Iskaz konzula Alaina Gu.rina vrhovnom G -
P.R.C.-U
(distribucija SACLANT - “cosmic” NATO - S AG - G/PRC - 3.28.23)
Unatrag 30 dana, iz raporta komandanta
Glavnoga štaba NATO-a iz Orrouya, zapravo
priloga stava HCI-a iz Andillya, što ga u cilju
potvrĊivanja toĉnosti navoda otuĊi kandidat
2/6.30, pripadnik “straggling group”-a iz Cap
Horna, saznali smo kakva bi sudbina mogla snaći
Antona V. Ockalla. Zahvaljujući Misiji “NATO-
cosmic” 5/28-Z.5 odmah smo aţurirali “K. Count”
i utvrdili da Anton V. Ockall fali na popisu. Stoga
smo kroz Misiju “off days” 8/28-Z.5, nalog L18,
kao i stav “cosmic 1 bis”, uruĉili protuotmiĉki plan
svim GCR-ovcima, svim pomoćnicima IS-a i
poboĉnicima MS-a, svim HCI-ovcima, ONI-ima,
CIC-ovcima, G-3-ovcima, BND-ovcima, SID-
ovcima, “Prima Bis”-ovcima, osim onih iz MI-9,
ali ukljuĉujući i svakog raspoloţivog komandosa
izvan institucija.
Iako ova informacija s pravom kotira kao A.3 ili
B.l, valja naglasiti da smo, ima tomu osamnajst
dana, podigli razinu ĉitavog zahvata na 3, ali uz
potpuni promašaj. Razlog fijaska? Navodno ga zna
arlingtonski HCI: infiltrirana CIA, ali i SIS kod
naših pod nadzorom NATO-a? Uz to, postoji
mogućnost da pomoćnik u albanskom IS-u
kompromitira takozvanog Bradonju Ankarskog,
stavljajući rad toga klana pod svoj nadzor.
U situaciji smo, znaĉi, da moramo birati: ili
pustiti da sudbina Antona V. Ockalla grabi svojim
tokom, ili na vrat natovariti casus violationis,
moţda ĉak i damni. Smatramo da ovako atipiĉan
sluĉaj valja razmatrati u Palaĉi. Zato zapisnik i
sastavljamo mimo IS-a. Molimo za globalni stav,
kao i uputu za daljnju akciju.
- Ĉitava mi stvar zvuĉi priliĉno opskurno,
nimalo jasno - kaza Swansign. - A što si saznao od
Hassana Ibn Abboua?
- Šuti kao riba. Ali u ponoć imam s njim
dogovor, moţda štogod i izvali. S Olgom moramo
paţljivo: ta bi cura mogla biti opasna!
- Misliš? - Znam. A propos, bio sam kod Karamazova.
- I ?
- U zadnjih 30 dana on i Anton bili su skupa u
tri navrata: prvi put su išli noću autom do
Aulnaysous-Boisa, u naoko pust bungalov; tri dana
potom igrali su whist u Klubu Augustin Lippmann:
Karamazov potukao Voyla s razlikom od bar 24
boda. A sad pazi ovo: ima od tog dvajst dana,
Anton od Karamazova traţio da mu u Fiat ugradi
protuprovalni sustav i da mu stavi novi brisaĉ.
- U Fiat su stavili protuprovalni sustav?
-Da.
- Svašta! Ali zašto?
Otkud bi to Ottaviani znao? Volio bi da mu to
razjasni Swansign, za koga su govorili da ima
istanĉan njuh kao Mohawk. No Aloysiusu
Swansignu oĉito bî loš dan. Falilo mu nadahnuća.
- Zašto bi u takav auto ugradio protuprovalni
sustav? - promrmlja, pa promrsi još i - “A mislili
smo da smo 5-6 stvari uglavnom shvatili...”
Uzdahnu.
- Koja konfuzija! Kad bismo bar znali tko
skriva Antona V. Ockalla.
Zamahnu rukom i pucnu prstima. Dojuri
Romuald.
- Kava? Capuccino? - upita.
- Raĉun, molim.
- Odmah.
Izvadi olovku, pa zapisujući pobroja naglas:
- Tuna, osso buco, ovĉji sir, voćka, vino...
Osamnajst franaka, molim.
- Osamnajst franaka? - povika Aloysius
Swansign. - Bogami puno.
Romuald krivnju svali na PDV. Aloysius ga
nazva lopovom. Stvar umalo završi šakama, ali
Ottaviani na kraju ipak smiri Aloysiusa koji ljutita,
ali pokorno plati svoj raĉun.
Pri izlasku Aloysius od snaţnog propuha
gromoglasno kihnu.
- Ţivili! - dobaci Romuald prpošno. - Snašla
vas dostojna kazna: virus s gospodina skoĉio na
vas!
Pozdravivši Aloysiusa Swansigna koji upravi
korak k policijskoj upravi, Ottavio Ottaviani zaputi
svoj na Longchamp. Tamo su, u nimalo srdaĉnu
ozraĉju, jahaĉi imali završnu utrku za Grand Prix
Touring Cluba, naporan handicap što ga stanoviti
bogataš okiti masnom svotom (dobitnik navodno
dobiva ĉitav milijun). Hipodromom su stoga
paradirali svi pariški odliĉnici.
Promatraĉi su tako mogli pratiti Amandu Von
Comodoro-Rivadavia, glumaĉku divu kojoj
Columbia ugovorom zajamĉi bilijardu za tri filma.
Na Amandi - o, sancta simplicitas - grimizna
dimija, uska koraljna ogrlica, purpurna bluza,
široki pojas u boji kadmija, karmin marama, riĊa
bunda, ĉarapa poput rubina, rukavica s nijansom
maka, ĉizmica što baca na hrĊu i još s rujnim
potplatima. U pratnji joj bio Urbain d'Agostino,
najnoviji ljubavnik, u košulji sa ţabo volanima,
Ungarovu sakou s ruskom kragnom, uz cilindar i
masivnu kolajnu. Prstom su pokazivali na
maharaĊu, glavnog dišu, princa, paladina,
hospodara, a svaki od njih bio na popisu
aristokratskog almanaha ili bar u Who is Who.
Posvud šuškala sama svila i kadifa.
Prolazilo onuda i mnogo lakaja, trgovaca
konjima i konjušara. Prodavaĉ novina izvikivao:
“Paris Turf, najbolji konjiĉki magazin!” Stanoviti
kladioniĉar pruţao odokativnu prognozu. Raja
nagrnula tipovati.
Ottaviani s mukom otkri Amaurya Consona na
samom vrhu tribina. U društvu mu bila Olga u šik
izdanju - u smaragdnoj tunici Amaury s pomoću
lornjona prouĉavao trkaću stazu, korak po korak.
- Mislim da bi podloga mogla biti jako tvrda -
ustvrdi.
Muškarac pokraj Amaurya dobaci da što on
zna. Amauryu su obrazi na to zaplamsali, ali
pokuša ostati pri svom: pa na Longchampu nisu još
imali tako smrznuto tlo, niti su konji ikad tako
jurili. Kiši odavno ni traga, kao ni magli; ĉista
zima, tlo kao staklo.
- Vidio si Viski Duzinu? - upita ga Ottaviani.
- Baš maloĉas kiksao, javili razglasom.
- Zašto?
- Tko zna.
- Onda ništa, ajmo ća! - promrmlja Ottaviani
shrvano.
- Olga bi rado ostala do kraja.
- Da - potvrdi Olga - stavila sam 29 franaka na
Piskarala.
Od ukupno 30 upisanih konja startalo njih 29, a
Viski Duzina, koji nosi broj 9, omanuo. Kao
favoritu, u kladionici su mu davali šansu 18:1, no
nakon kiksa nadmašili su ga Piskaralo III, Schola
Cantorum, trogodišnji anglonormanski
Assurbanipalov sin, Scapin, ĉistokrvni ĉilaš koji u
oţujku u Chantillyu osvoji Grand-Prix Brillat-
Savarin, Scarabourough, pravi alati as koji u
Ascotu triput doţivi pravi trijumf, Kafarnaum,
toĉkasti konj prirodno blago savitih nogu, i na
kraju Boţanski Markiz, favorit naprasit i nagao,
pokatkad prgav, ali navodno sjajan trkaĉ.
Na Piskaralu jahao Saint-Martin. Startali su
izvrsno, oĉarana ih publika nagradila gromkim
aplauzom. Ali na zavoju kod Mlina Saint-Martin
zviznu s konja kao kruška. Naslov prvaka osvoji
Kafarnaum, za duţinu prsa umaknuvši Boţanskom
Markizu.
- Onaj Hassan Ibn Abbou... Ĉudna li svata! -
malo zatim kaza Amaury. - Što smo na
Longchampu saznali?
Ostavivši hipodrom sa svim konjiĉkim
fanaticima i konjskim oboţavaocima, autobusom
su pošli put Pariza.
- Ipak - promrmlja Amaury - stvar bi mogla
biti jasna: zadnja tri dana imali smo tri favorita. No
Viski Duzina skiksa, Piskaralo poljubi tlo, a naslov
osvoji Kafarnaum!
- Zvuĉi kao Lupin - izjavi Olga.
- Ma kakvi - dobaci Amaury. - Zvuĉi kao loš
vic.
- Ni to - priklopi Ottaviani. - Zvuĉi kao loš
roman!
Pošli su u kafić na 5-6 cocktaila. U zraku su
mogli nanjušiti opojni miris sunovrata. Olga
poluglasno prizna društvu svoju ţalost:
- Da sam bar znala... - prošapta ona. - No kako
znati? Zadnjih mu dana nisam ĉula glas, a dotad,
kad bi i govorio, nisam uviĊala što ga muĉi. Znam
da ĉitav kvartal nikako da oka sklopi. Tištilo ga i
morilo, no kako bi mu itko patnju ublaţio?
Nagrizala ga i iscrpljivala sasvim ĉudna boljka...
Olgin glas slomi grcaj dug poput jauka violina u
rujnu.
- Draga moja Olga - kaza Amaury, milujući joj
ruku izrazito prisno. - Ako Anton još ţivi, nas
dvojica smo voljni ići do kraja, pronaći ga i
omogućiti mu da odspava koliko mu drago.
- Lo giuro! - srĉano povika Ottavio Ottaviani,
oponašajući Don Ottavia.
- Molim vas! - zavapi Olga, ţmirkajući
zahvalno.
Ottaviani pak duboko uzdahnu.
- Tri dana svojski radimo na tomu, a skoro pa
uzalud - zakljuĉi.
- PoĊimo do Hassana Ibn Abboua - kaza
Amaury. - On zasigurno ima kakvu korisnu
informaciju za nas.
Amaury i Ottaviani pošli su do Quai Branlya i
pozvonili na vrata šarmantna doma Hassana Ibn
Abboua iz razdoblja Luja XVIII. (Olga, sva
shrvana crnim mislima, odjurila kući spavati).
Otvori im lakaj i uputi ih u prostrani, luksuzni
salon.
- Rado bismo razgovarali s advokatom - kaza
Amaury.
- Advokat dolazi za par minuta - odgovori
sluga.
Na to izroni momak u odori s uskim zlatnim
trakama i ponudi Antonovim drugovima ĉašicu
alkoholna pića: Amaury odabra viski i sodu,
Ottaviani armagnac. Stali su pijuckati.
Malo zatim zaĉuli su zaglušnu buku u salonu do
onog u kom su bili, a onda i stanovit ţamor, lom
stakla, borbu prsa o prsa, mukli rad šaka.
- Milost! Jao! Samo to nnn... - zaĉuli su
advokata.
Amaury poskoĉi. Naĉas, samo naĉas, zavlada
tajac. Onda zaĉu kako advokat pada uz strašan krik.
Dotrĉali su. Iz usta Hassana Ibn Abboua izlazili
su samo slabašni hroptaji muškarca u agoniji.
Ubrzo ĉak ni to.
Iz tusta mu hrpta virio noţ, vrška oĉito namaza-
na paralizirajućom otopinom. Smrt stoga nastupi u
tili ĉas. Nikad nisu saznali kuda klisnu ubojica...
Malo zatim Amaury, vidno uzrujan situacijom,
istraţi ĉitavu kuću. Na kraju s mukom otvori
škrinju sa šifrom i u njoj otkri priliĉnu hrpu rukom
ispisanih fascikli što ih Anton ostavi kod Ibn
Abboua ima tomu 30 dana. Amaury shvati da bi u
rukama morao drţati isto toliko fascikli. Mnogo ih
puta pobroja, svaki put 29. Svakom štiocu odmah
bi moglo sinuti: “Sigurno fali broj 9, takvu bih
okladu s lakoćom dobio!”
Ĉitava stvar tako bivala mraĉnija i mraĉnija:
advokatska njuška koja puši u zoološkom vrtu
(nikad nismo jamĉili za ţuĉljivost) ispusti dušu, a
Antonu V. Ockallu još ni traga ni glasa.
Kasno u noći Amaury Conson otkljuĉa vrata
svog stanĉića na Quai d'Anjou. Do kokotova glasa,
do svitanja, u kućnom ogrtaĉu proĉita knjigu V.
Ockallovih zapisa u nastojanju da uhvati makar
kakav suvisli trag...
12.
Glava u kojoj bismo mogli štogod
kazati o grobu koji proslavi
Trajana
ZAPISI ANTONA V. OCKALLA
Pon.
Da, tu su i Išmail, Ahab, Moby Dick.
Ti, Išmail, krţljavi knjiški moljac, gutač
tajnovitih rukopisa, patuljak od piskarala u
raljama tkozna kakva anonimna splina, ti što si u
torbu utrpao kutu, pokoju majicu i 6 rupčića, pa
odjurio u spas, u smrt, ti koji si vidio kako u noći
izranja ţivotinja morskih dubina, silni albinski kit,
poput vulkanskog labuda na hladnu svodu!
Plovili su godinu, pa godinu i još godinu dana,
u stalnom koštacu s kovitlacima, uraganima i
tajfunima, s Labradora na FiĎi, s Rta Horn na
Aljasku, s Havaja na Kamčatku.
U ponoć na brodskom mostu Starbuck, Daggoo,
Flask, Stubb s Rta Cod i Dough-Boy slušaju Pipa
dok svira tamburin i poju:
O - h o ho,
I boca ruma! Mornar iz Nanticana priča kako Ahab u tri na-
vrata stupi u strašan okršaj s divovskim albinskim kitom, Moby Dickom. Moby Dick! Taj niz slova i najsnaţnijima smrzava krv u ţilama, osmokutnom gornjom palubom širi grč i srsi. Moby Dick! Astarothova ţivotinja, ţivotinja Zla. Vazda i posvuda u pratnji jata albatrosa, silni mu albinski trup sliči rupi u srcu vala, grumu soli na modru obzoru, i fascinira, i mami, i uţasava, taj ponor, vapnasta provalija, blistava brazda u iskonskoj jarosti, hodnik što vodi u smrt, prazni, šuplji, duboki bunar, koji usisava i goni u halucinaciju, u vrtoglavicu! Porculanska vrata u Stiks, crnji od katrana, malstromski magličasti vrtlog! Moby Dick! Samo u pola glasa ljudi aludiraju na nj. Sad smo u Boţjim rukama, izusti katkad kormilar lica prozirna od straha. Brojni mornari tiho mrmljaju molitvu.
Onda dolazi Ahab. Duboki mu oţiljak, kao od
gipsa, brazda glavu pod sivom kosom, pa krivuda
uz oko i svršava pod ovratnikom. Onako kljast,
oslanja trup na dični batrljak koji nastavlja
potporanj nalik na slonovaču, a zapravo viličnu
kost divovskoga kita.
Dolazi i divljački grmi, proklinjuči i psujući
ţivotinju koju ganja dobrih osamnajst godina.
Zatim na vrh glavnog jarbola pribija zlatnik za
onoga koji prvi u moru opazi ţivotinju.
Noć za noću, dan za danom, Ahab s pramca
promatra crni obzor, sav smrznut, obamro u
kabanici, no postojaniji od hridi, uspravniji od
jarbola, gluh kao top, mutav i miran poput kipa,
hladniji od smrti, dok iznutra kipi nadljudskom
srdţbom: pravi vulkan što tutnji, a istodobno i
čvrsta gromada koju kao da onamo odbaci kakav
uragan. Juţni kriţ sja u noći. Na vrhu glavnog
jarbola, kao točka na i, Luna svojim slabašnim
chiaro-scurom obasjava kobni zlatnik.
Plovi tako smiona galija godinu, pa godinu i
još godinu dana. Krivuda na jug, dok ju mora
ljuljaju i valjaju kaotično nadirući, pa
ustuknjujući; brodi u tarkom kolovozu kao i u
mrzlom travnju.
Toga jutra Ahab prvi opazi Moby Dicka. U
bistri osvit ni lahora, ni oblačka; morska površina
ravna kao sag kao zrcalo. Na modru obzoru samo
albin Moby Dick izdišući baca vodu. Hrbat mu kao
alpski vrh, gusta sumaglica, a nad njom nimbus
albatrosa.
Samo načas prizor nudi blagost. Na milju od
broda pliva Moby Dick, boţanska ţivotinja, spokoj
za kojim dolazi konačni uragan. Zrakom struji
snaţan miris apsoluta, stalnosti. Iz kristalna vala
izranja i uzlazi aura koja svud uokolo širi čistoću.
Vlada potpuni tajac, ni traga srdţbi. Svi su stali,
zadrţavaju dah dok ih obuzima, dok ih osvaja taj
nagli spokoj i razoruţava silna ljubav što uzlazi iz
mirna mora, iz bistra svitanja.
O drugarski času, slogom oslobaĎaš dušu!
Dok smrt kutri iz prikrajka, divovski albinski
kit, to porculansko brdo, svima pruţa oprost, i
Starbucku, i Pipu, i Išmailu, i Ahabu.
Ahab! Obraz mu gori, a trup mu svinut, strašan,
grbav. Dugo šuti i zuri u obzor. Duboki mu uzdah
zatim nadima snaţna prsa.
- Moby Dick, Moby Dick! - konačno zagrmi. -
Ajmo, čamci u vodu!
Daggoo o koţnu nogavicu brusi harpun oštar
kao britva.
Napad potraja tri dana, tri dana strašnih
okršaja, silovitih udara, borbi prsa o prsa, 30
mornara sloţno vodi pravi rat, navaljujući
dvanajst, pa i dvajst puta na izdrţljivog Morskog
Titana. Harpun oštriji od kirurškoga noţa
dvanajst, pa i dvajst puta ulazi do kraja, do
samoga drška u kita koji urla, koji divlja, ali
usprkos šiljcima što mu oru trup, usprkos razornim
kukama što ga ţivoga komadaju i do krvi mu
brazdaju albinski hrbat, on pruţa otpor, napada,
krši i potapa čamac po čamac, a zatim naglo
zaranja u dubinu.
Obnoć Moby Dick izroni niotkuda, navali na
brod i rastvori ga. Pramac zaroni u vodu. Zadnjim
snagama Ahab baci harpun, ali mu konop napravi
omču oko vrata, a kit ponovo pojuri na nj.
- Do kraja ću ti raditi o glavi! - zaurla Ahab. -
Na tvoj ću ţivot nasrtati i s dna Stiksa, u silnoj ću
mrţnji i pljunuti na nj! Zazivam ti zlu kob, Moby
Dick! Kam ti u rod, dabogda!
Harpun iščupa Ahaba s broda i prikova za kitov
albino hrbat. Moby Dick gipko izroni još par puta,
a onda okomito zaroni k dnu.
Za njima u moru osta magličasta provalija,
divovski kanjon, pamučni vir koji proguta svakog
mrtvog mornara, svaki uzaludni harpun, svaki
sumanuti čamac, kao i kukavni brod što crnim
usudom posta mrtvački sanduk...
Apocalypsis cum figuris: na ţivotu ipak (vazda
tako biva) osta Išmail, novi Jona, da drugima
ispriča kako taj put u kitovu oku spazi svoj usud,
svoju smrt, U porculanskom oku kita od alabastra,
nalik na niitavilo, nalik na prazninu!
Ah, Moby Dick! Ah, kobi dim!
Mnogi su ljudi ţalovali za Hassanom Ibn
Abbouom. Došli su mu na sprovod. Za mrtvaĉkim
landukom nastala povorka duga gotovo kao od
Quai Branlya do Faubourg Saint-Martina. Svi
pariški odliĉnici ispratili su ga do konaĉna
poĉivališta. Prstom su pokazivali na Amandu Von
Comodoro-Rivadavia i nadvojvodu Urbaina
d'Agostina. Olga ridala, Ottaviani po obiĉaju mrko
promatrao, a Amaury Conson osupnuta izraza lica
nastojao proniknuti u smisao “Moby Dicka”
Antona V. Ockalla.
Hassana Ibn Abboua pokopali su na groblju u
Antonyu, sagradivši mu krasnu mastabu od jaspisa
i oniksa ĉistog poput transvalskog dijamanta. Na
bronĉanoj ploĉi s aplikacijama od iridija stajala su
raznovrsna odliĉja - mnoga znaĉka, kriţ, traka i
kolajna - kojima su brojni vladari i pokoji
maharaĊa nastojali pokazati koliko poštuju
advokata: Kriţ borca, Victoria Cross, Nichan
Iftikhar, Carski grizli Labradora, Zlatni kriţ
papinskog pitona.
Odrţali su dvaput po tri govora. Kao izaslanik
Upravnog suda, ĉiji ustroj Hassan osmisli od A do
Ţ, nadgrobno slovo odrţi François-Armand
d'Arsonval, a za njim istupi vojvoda Victor
d'Aiguillon, rukovodilac u Angloiranskoj banci:
Ibn Abbou mu dvajst godina bio najodaniji i
najbliţi suradnik, nipošto kakav potrĉko. Zatim
Iman od Agadira progovori o Hassanovoj ljubavi
za domovinu, dok Lord Gadsby Wright na
rafiniranom britanskom ocrta briljantni curriculum
studiorum vrla pokojnika, koji mu prvo asistirao,
da bi najzad dogurao i do zvanja Auctor Honoris
Causa. Potom Raymond Quinault naglasi
varijabilan, ali vazda pozitivan odnos s advokatom
unutar Društva za zaštitu lipa.
Na kraju govor odrţi Carcopino, poklisar
Francuskog drţavnog instituta. Ima tomu 6 godina,
kaza, na uninominalnom glasanju u tri kruga koji u
to doba podignu silnu prašinu, Hassan Ibn Abbou
osvoji 29 od ukupno 30 glasova, pa ga Institut
primi u Pododbor za korpus natpisa u baštini
marokanskog Visokog Atlasa. Zahvaljujući toj
samo prividno drugoklasnoj sluţbi (a zapravo
nagradi), naš advokat napisa sjajan rad o slabo
poznatu i gotovo nimalo proniknutu grobu, tzv.
oppidum civium romanorum što ga bavarski
istraţivaĉ, Ţidov koji umaknu Anschlussu, iskopa u
Thuggi (danas Douggi). Jugurta navodno triput
nasrnu na nj, Juba II. tu potraţi konak (Titus Livius
dixit), a Trajan sagradi palaĉu za posvojka
Hadrijana.
Carcopino ipak ustvrdi, citirajući Piganiola, da
SU to samo naklapanja.
Ti su navodi, istina, imali malo dodirnih toĉaka
sa smrću Hassana Ibn Abboua, ali mnogi su ih
prisutni pozdravili aplauzom. I koliko god mu glas
bio tih, Carcopino bi svojim govorom publiku
svaki put iznova osvojio.
Nakon toga on improvizirajući ocrta lik svoga
suradnika, istraţivaĉa ĉija smrt liši Institut koliko i
ĉitavu naciju kapitalnog znanja, vitalnog iskustva,
budući da Hassan Ibn Abbou pokaza zavidnu
razinu uvida u prirodu dvoznaĉna odnosa što
romanizaciju spaja s barbarizacijom, produbljujući
tako i uĉvršćujući znanost koja, iako danas još u
povojima, ima blistavu budućnost upravo
zahvaljujući kapitalnom skoku što ga uĉini Hassan
Ibn Abbou. Poloţimo nadu u novo zrno što ga on
posija, ti bi nas plodovi mogli trajno hraniti,
zakljuĉi Carcopino glasom napuklim od ţalosti. Svi
su, ganuti govorom, i sami utonuli u tugu, nisu ni
pokušali aplaudirati, samo bi pokatkad uzdahnuli.
No Amaury Conson spazi, na tri koraka od
groba, osobu nasmijana brka. Onako prostodušna
lica i ţovijalan, odmah mu bi simpatiĉan. Bio on k
tomu i visok, skladan, u šik kaputu s raglan
rukavima, zasigurno iz butika kakva britanskog
krojaĉa. Amaury mu pristupi.
- Kaţi mi - upita ga on jasno i glasno - što ti na
usta mami hihot?
- Carcopino propusti kazati priliĉno vaţnu
stvar - odvrati stranac.
- A koju to stvar? - šapćući nastavi Amaury
vidno zaintrigiran.
- U svibnju Hassan Ibn Abbou za doktorat
ponudi ad hoc komisiji CNRS-a kratki, ali dobro
napisani rad - bar ja tako mislim - o jus latinumu,
odnosno rimskom pravu, što ga ima u malom
prstu. U tom radu naroĉito raspravlja o pitanju na
kom koplja lomi mnogi vrsni struĉnjak: imaju li, u
rimsko doba, pagus i oppidum duţnost dati svom
puĉanstvu (uglavnom ratarima i stoĉarima, katkad
i trgovcima) status koji npr. saharskom stanovniku
jamĉi ravnopravnost s Rimljaninom? Iako
manjkav, pogotovo u zakljuĉku, rad afirmira
intuiciju Marca Blocha o odnosu gospodara i
vazala, Maussa o ulozi šamana u rodovskoj
skupini, kao i Chomskog o zavisnosti površinskog
i dubinskog, pokazujući fakultativnost, a nipošto
nuţnost takva odluĉivanja; razotkrivajući isto tako
zabludu istraţivaĉa koji su na osnovama
takozvanog pozitivnog prava analizirali supstrat i
pomislili da u tom supstratu jasno naziru
kolonizaciju, romanizaciju ili barbarizaciju. To bi
znaĉilo da nuţno valja odbaciti svaku apriornu
tvrdnju i spoznati ono infrastrukturno. Zamisli:
Karl Marx na Institutu! Doista originalno. Ipak,
ĉlanovi ţirija rad su mahom prihvatili, osim
Carcopina (zvanog Cico Napor) koji tom prilikom
navodno zaurla: “Koji idiot! Koji idiot!”
- Ali upravo mu odrţa posmrtni govor... -
zausti Amaury.
- Da - potvrdi stranac. - Zbilja ĉudno. Mislio
sam da bi si mogao dati oduška i ubaciti bar 5-6
aluzija, a kad ono, ništa!
- Pst! - upozori ih Olga, slušajući ovaj
razgovor.
- Sad dolazi završni dio.
Svi s glava poskidali pokrivala, tko klobuk, tko
kapu. Stanoviti admiral odsalutirao, vidno hrom.
Ottavio Ottaviani krišom izvukao pamuĉni rupĉić.
Mnogi su i zaplakali. Paparazzi ispalio fotografski
rafal na Amandu Von Comodoro-Rivadavia koja
gorko zarida ţarivši obraz u vrat dragog oroza,
Urbaina d'Agostina.
Prvo su opazili ţupnika u limun ţutoj stoli i s
masivnim zlatnim škropilom u ruci, zatim tri
Ċakona koji su pod baldahinom raskošna poruba
drţali sasvim obiĉan kriţ, a onda i 5 borniolaša koji
su visoko podigli kapsu od mahagonija s
bronĉanim ruĉkama. Tko zna koji od njih posrnu.
Kako bilo, duguljasti mrtvaĉki sanduk kliznu na
pod i pritom popusti poklopac: zaboga! U kapsi ni
traga Hassanu Ibn Abbouu!
To izazva pravu pomutnju. Quai d'Orsay optuţi
policiju; policija krivnju svali na Matignon, a
Matignon na tvrtku za posmrtnu pomoć Roblot,
koja pak optuţi suparniĉku kuću Borniol, a ova -
pitaj boga zašto - bolnicu Foch, koja pak optuţi
Institut, a on Angloiransku banku koja nasrnu na
Pompidoua koji baci ljagu na Giscara, koji osudi
Papona koji prstom pokaza na Foccarda...
- Ajoj! - uzdahnu Ottavio Ottaviani. - Dva
sluĉaja Ibn Barka u godinu dana... Kako s tim izaći
na kraj?
Potraja to 5-6 dana, ali su skandal na kraju ipak
pomno zataškali. Javnost tako osta zakinuta za
podatak da Anton V. Ockall ispari - ako uistinu
ispari - baš kao što ispari i Hassan Ibn Abbou.
III
Douglas Aigg
Clifford
13.
Glava u kojoj naivni
bariton kroči u blistavu
budućnost
Tri dana nakon pokopa Hassana Ibn Abboua
Amaury Conson i tip što ga tada upozna otputovali
su k Olgi koju su dosadna hunjavica i gadan
lumbago nagnali da odmor potraţi na svom imanju
u Agincourtu, blizu Arrasa.
Onamo su pošli vlakom.
U prošlosti, kaza stranac nostalgiĉno, kad si htio
pod u Dinard ili Pornic, u Arras ili Cambrai, nisi
imao izbora: morao si ići poštanskom koĉijom,
rasklimanom krntijom. Putovao bi tri dana, a
katkad i dvaput toliko. Put si kratio razgovarajući s
koĉijašom, pijući vino, ĉitajući tisak, raspravljajući
o aktualnoj situaciji, ćavrljajući„0 krpicama.
Ispriĉao bi radnju kakva ljubavnog romana,
razglabao
o ubojstvu zbog kog su svi nagrnuli u sudnicu: ĉas
bi napadao svima znanog advokata koji ospori
nalaz istraţnog suca i odbaci ĉitavu optuţnicu, u
nastojanju da pošto-poto svali krivnju na jadnog
magistra koji ubojici proda otrov, laudanum; ĉas bi
kritizirao porotniĉki sastav; sumnjao bi ĉak i na
supstitut. Zatim bi ironiĉno govorio o upravi,
dokazivao korumpiranost Du Paty du Clama,
Cassagnaca, Drumonta, Mac-Mahona. Onda bi
zakantao komiĉnu tralalajku, kakvu su Paulin i
Bach znali izvoditi u noćnom klubu Crni mačak ili
kazalištu Ambigu; sa zanosom bi slavio Cyranoa, i
Sarah u ulozi Aiglona; zatim bi razgovor zašao u
lascivnost i šalu, a koĉija bi jurila do sumraka.
Tada bi blagovao u kakvoj šarmantnoj gostionici.
Za 6 franaka pio bi dobro vino iz anţuvinskoga
kraja, ili Latour-Marcillac, Musigny ili Pommard,
uz ribu, jastoga, but ili puricu. Krkao bi, mazao,
tamanio i hrdao do sita! Zatim bi pošao na zrak,
obišao gradski park sa sumornim travnjacima,
podmuklim tisama, ĉamotnim tratinama, stazama s
mršavim akacijama i krţljavim paulovnijama;
otišao bi popiti kakav curaçao, maraskino ili dobro
kuhano vino; odigrao bi partiju vista ili bridţa, a
katkad i bilijara, pokazujući lokalnom šampionu
svoga boga. Zatim bi pošao u javnu kuću, kratko
ostao u salonu, poklonio ĉokoladu s alkoholom od
višanja, zgodnu vrpcu, krasnu boĉicu Armagnaca,
a onda s najprivlaĉnijom curom otišao na kat, pa na
kraju zaspao, zadovoljan.
- Da - uzdahnu Amaury - danas imamo brzi
vlak, ali od šarma ni š.
Stranac kimnu u znak odobravanja. Zatim u
torbi napipa i izvadi kutiju originalna formata punu
duguljastih cigara.
- Mogu li vas ponuditi? - upita.
- Vrlo rado, hvala - odgovori Amaury. - No
rado bih saznao i od koga ju uzimam.
- Ja sam - otpovrnu stranac - Arthur Wilburg
Savorgnan.
- Da? - kaza Amaury u ĉudu, a odmah zatim
doda - Ja sam Amaury Conson.
- Amaury Conson? Zar nisi ti imao sina koji...
- Imao sam 6 sinova - uskoĉi odmah Amaury
- ali sad mi osta samo najmlaĊi.
- Yvon?
- Da! - uzviknu Amaury. - Ali otkud ti to znaš?
- Uskoro bi mogao saznati moju ţivotnu priĉu
- odgovori Arthur Wilburg Savorgnan nasmijano.
I ja sam drugovao s Antonom V. Ockallom, ali
Britanac sam i ţivim u Oakwoodu, blizu Oxforda,
pa sam ga viĊao 5-6 puta na godinu. Ipak, otkri mi
što ga muĉi. Kao i svima vama, najavi mi da hrli u
smrt. Ni Olga, ni Hassan, ni ti, a ni ja, nismo ga
shvaćali ozbiljno. Ipak, Hassan nazva, ima tomu
osam dana, da ugovori sa mnom sastanak, da o
tom porazgovaramo. Ali po dolasku u Pariz saznao
sam za Hassanovu smrt...
- A da li si ti shvatio smisao onog post
scriptuma?
- Nisam, ali mislim da nismo u pravu kad ga
doslovno išĉitavamo. Oznaĉava li sintagma “riĊa
advokatska njuška koja dţogira pa puši kao ćifut u
zoološkom vrtu” Hassana Ibn Abboua? Nipošto, i
to iz bar tri razloga: otkud bi Anton znao za
Hassanovu advokaturu? Izraz “riĊa advokatska
njuška” Hassanu stoji kao prst u oko, a usto,
Hassan bi popušio maksimalno tri cigarila na
godinu.
- Istina - prizna Amaury. - Uostalom,
uglavnom bi pio smokovaĉu, malokad viski.
- Da. Konaĉno, stalno su ga viĊali u
botaniĉkom vrtu, ali u zoološkom? Gotovo pa
nikad.
- Ali što onda znaĉi onaj post scriptum?
- Ja sam prvo pomislio da bi to mogla biti
varka. Danas slutim da bi to mogla biti Antonova
toĉka na i. Moţda bi u drugoj situaciji odabrao
kakav jasniji znak za kraj...
- Praznina vazda biva najmraĉnija - pomrmlja
Amaury.
- Zašto to govoriš? - ţacnuto upita Arthur
Wilburg Savorgnan.
- Proĉitao sam u Antonovim zapisima.
Odnosno, na kraju sam shvatio da stalno o tomu
govori. Zato sad i jurim k Olgi u Agincourt - doda.
Tad su umuknuli i ostatak puta prošli u tišini,
Savorgnan uţivajući u cigari, a Amaury ĉitajući
impozantan roman o propasti, sramotnom krahu,
hipokritskom bankrotu Grka Orinasa, a pritom mu
promaknu da i ta knjiga jasno i glasno nudi
odgovor na muku koja ga tišti, koja ga mori...
Za brzom lokomotivom klopotali su aluminijski
vagoni. Promicali su valoviti ruralni krajolici,
ratari na polju za volanom rujnih traktora. A onda
lokomotiva uspori. Stizali su. Uoĉili su oronuli rub
grada, pa kolodvor, 5-6 hangara, autobus i kruţni
tok.
Od Arrasa do Aubignya milili su vijugavim
omnibusom dvajst na sat. Konaĉno su ušli u
Agincourt (Azincourt tako nazivaju Britanci, koji
su nas tu potukli do nogu).
U zaklonu šarmantna dola, dubokog, divnog,
punog ozimih miomirisa i razdraţujućih
aromatiĉnih zapuha potoĉnica, trula drva, sivih
gljiva i gnjila humusa stajala kuća, krasno dobro
što ga sagradi François Daunou na kraju razdoblja
Konzulata. Ostavljajući nadahnutost Hardouin-
Mansardovim Grand Trianonom (koji u to doba
slovi za najbolji mogući paragon) poltronskim
zidarima, Soufflot tu zacrta svoju briljantnu
budućnost i smiono, drsko, sasvim hladnokrvno
Daunouu ponudi - proći 5-6 Rubikona bio bi lakši
pothvat!
- sagraditi glavnu zgradu u rokoko stilu: portal s
potpornim lukovima, tudorski zabat, niz balkona u
razini zida, timpani s maskaronima. Na nju bi
boĉno prislonio - upravo bi tu i bila sva novina
nacrta - flamboajantni paviljon s gotiĉkim
portikom i kruništima na konzolama.
François Daunou tri dana prouĉavao ovaj
originalni nacrt.
- Hm - na kraju kaza Soufflotu - nimalo
banalno... A zatim ga raspali nogom u guzicu,
garantirajući mu giljotinsku oštricu u bliskoj
budućnosti.
No Soufflot, kamufliran u brašnastu kutu
kuhinjskog pomoćnika, zbrisa u Lyon.
Daunou zatim, shrvan, pokuša angaţirati
Chalgrina, Vignona, Potaina, Hittorfa, no svaki od
njih otkloni ponudu. Na kraju nabasa na tajnovita
HolanĊanina Françoisa Tilmana Suysa. Davši mu
bjanko pristanak da ĉini što mu drago, na
raspolaganju mu ostavi i pozamašnu svotu. No svi
znaju da su upravo HolanĊani najbolji lopovi:
dovršivši gradnju kolonijalnog zdanja s
romboidnim krovom ĉiji su potporni lukovi bili
napirlitani ruţnjikavim, a svakako i trivijalnim
talijanskim godronima, François Tilman Suys baci
Daunoua na prosjaĉki štap. Stoga ovaj nakon
ciglog kvartala vlasnikovanja proda kuću izdašnu
ponuĊaĉu - trgovcu konjima iz Audruicqa koji mu
za nju da dvajst zlatnika. Novi vlasnik prvo u njoj
napravi konjušarnicu, a zatim, u silnu zanosu
nakon Wagrama, kockarnicu u koju su zalazili i
igrali boston ili bakaru McDonald, Soult, Duroc,
Victor, Caulaincourt, Savary, Junot, Oudinot... Na
njoj zaradi milijun-dva. No u doba Luja Filipa
kuću prigrabi pandur da bi u njoj sastanĉio i banĉio
sa svojom doušniĉkom kvartalom. Od svih njih
najgora pijandura propara ga ĉakijom dok su
nalokani izlazili iz lokala. U odsustvu baštinika,
kuća utonu u zaborav. Poharana, posta zaklon
klošarima, razbojnicima, lutalicama i bitangama.
Osamnajstoga dana travnja britanski komandant
Augustus B. Clifford na putu za bojišnicu sa
svojim bataljunom nabasa na nju i odluĉi u njoj
noćiti. Kuća u Agincourtu tako mu prirasla srcu da
osam godina nakon toga, kad su ga poslali za
kanadskog konzula u Frankfurt, u njoj zasnova
dom, obitavajući tamo bar polovicu dana u godini.
Briţno i s ukusom popravi zgradu: obnovi fasadu,
podignu novi krov, svud poĉisti i raskrĉi, za gorivo
odabra islandski mazut odbacujući prljavi ugalj, a
sagradi i prostrani park.
U Augustusa B. Clifforda bio i sin. Nazvao ga
Douglas Aigg, u ĉast Hrabra Vojnika, svog
komandanta u bitci kod Douaumonta.
Slatki mali Douglas Aigg, ili samo Aigg, kako
ga tatica vazda zvao od milja, ranu mladost proţivi
u Agincourtu. Kuća bi odzvanjala od milozvuĉna
Aiggova ciĉanja kad bi jurcao po vatastu travnjaku
parka ili skakao po akaciji, kad bi hranio hitru
zlatnu ribicu u fontani, svog malog karasa što ga s
mukom pripitomi, dajući mu kruha, crvića, obada,
bumbara, a pokatkad i volka, i koji bi izranjao ĉim
bi mališan prišao fontani i zazvao ga, bilo tiho bilo
glasno: Jona.
S mnogobrojnim drugovima, koji su uglavnom
obitavali u samom gradiću, Aigg bi igrao košarku
ili ragbi. Zabavljali bi ih turniri pikada. Planinarili
bi po ĉitavu kraju. Dadilja bi u smiraj dana
pripravila vruću ĉokoladu, kuglof ili voćni kolaĉ.
Svi bi u njima uţivali. Augustusovom kućom
vladali su radost i spokoj. Katkad bi ih uhvatila
ludavica. Pravi raj.
U osamnajstoj godini Aigg poloţi maturu.
Zaitm odabra ţivotni poziv: bariton. Usprkos
priliĉno slabu sluhu, zapnu za to. Osim toga, glas
mu bio sasvim dobar. Uz naporan rad upisa Scholu
Cantorum i izuĉi kompoziciju, produbljujući tako
svoja prvotna, štura znanja. Zatim ga Fricsay uputi
u koral, Šolti u kanon, Von Karajan u tutti, a Krips
u unisoni poj. Godinu dana nakon toga odrţa
audiciju u torinskom Carignanu, a nazoĉi joj
Adrian Boult glavom i bradom. Aigg prvo otkanta
Unto us a Child is born, zatim madrigal Ottavia
Rinuccinnia, a na kraju parcijalno i Aidu.
Zadovoljni Adrian Boult pozdravi baritonov
nastup, što mu prokrĉi put do Karla Böhma.
Upravo postavljajući U dissoluto punito ossia II
Don Giovanni za Muziĉki maj u Urbinu, ovaj ga
pozva i posluša mu glas, zatim mu ponudi ulogu
Komandatora, koliko god mu Mi bio šupalj, a još
mu i zajamĉi glavnu ulogu u skoroj budućnosti.
Uz ĉvrstu ruku i podršku Karla Böhma stao
Aigg grabiti krupnim koracima. “Tvoj fortissimo
zvuĉi pomalo languido”, prigovarao bi mu katkad
Karl Böhm, ili pak: “Dok izgovaraš Altra brama
quaggiù mi guida, budi odluĉniji: ĉas si mlitav, ĉas
si bljutav, a moraš biti oštar i ĉvrst”. No grosso
modo Böhm bî sasvim zadovoljan našim
baritonom.
U vojvodskoj palaĉi u Urbinu vokalizirao bi on
tako svaki drugi dan, baš kao slavni Caruso. Tako,
pri izlasku, na hodniku i nabasa na Olgu
Mavrokhordatos, sopranisticu angaţiranu da odigra
Donnu Annu. Istoga ĉasa on ludo zavoli Divu, a i
ona uzvrati istim ţarom. Tri dana nakon toga Olga
mu u San Marinu prista postati braĉnom druţicom.
Gradski otac gotovo u ponoć pospano odrţi
dosadnu govoranciju povodom sklapanja braka. No
- hvala Bogu - u modroj si noći na glavnom
gradskom trgu do jutra mogao slušati ansambl
Rimski virtuozi kako mladom braĉnom paru svira
sad rigodonku sad madrigal, sad ariju sad šansonu,
sad kolo sad simfoniju.
O, divna li ĉasa! O, kakva li spokoja! Violinski
zvuk u noći, ĉišći od glasa slavuja, zatim viola, a
onda i prodorna truba dostojna Wobischa! Aigg im
pristupi, s Olginom rukom u svojoj.
Znam, i ti koji nas ĉitaš htio bi da priĉa tako
završi. Da nakon stupanja u brak Douglas Aigg
Clifford i Olga Mavrokhordatos spoznaju ljubav,
mir i slogu, da mu ona izrodi 30 potomaka i da svi
budu zdravi i snaţni.
Ali, avaj! Pusti snovi! Milosti ni traga! Koji bi
Gospod podario oprost Douglasu Aiggu? Zazvano
zlo što vazda i svuda proţima mraĉni znak koji bi
moja ruka rado produbljivala ab infinitum i ovaj
put mora izvršiti svoj fatum. Tri dana nakon pira
smrt dolazi u Urbino, najavljujući pritom i dvajst
godina kasniji usud Antona V. Ockalla, kao i kob
Hassana Ibn Abboua...
Karl Böhm odluĉi od mrtva Komandatora - tog
Uomo di sasso, Uomo bianco s kraja Mozartova
Dramma giocoso - napraviti kip, pa Aigga
zaĉahuri, ukalupi u gips, u oklop sjajan i ĉvrst kao
od porculana, koji ovoga sputa u hodu, dopuštajući
mu samo 5-6 koraka, a priguši mu i glas. Zato
Böhm na oklopu probuši rupu, koja Aiggovu poju
priskrbi zanimljivu dubinu. “Zapravo”, ustvrdi
Böhm, “zvuĉiš kao mrtvac koji, trunući zakopan,
zaziva našu propast.” Dobro nasluti! Kako li samo
dobro nasluti! Doista, kad su Aigga stavili u oklop,
kad su diĉnog baritona potpuno zatvorili, zagipsali,
zazidali, shvatili su da su iz tkozna kog razloga
propustili napraviti otvor za oĉi i uši. Odmah su
pokušali spasiti stvar, ali kasno. U tom ĉasu na
pozornici Don Giovanni naloţi slugi da ponudi
ruĉak Komandatoru. Aigga su podigli na podij. To
su sasvim dobro obavili. No kola su zatim pošla
nizbrdo.
Svi znaju dijalog na samom kraju Don
Giovannia:
Grido indiavolato... - urla Giovanni.
Na to sluga odvrati:
Ah signor... L'uom di sasso... L'uomo bianco...
Ah padron... Tatata...
Zakljuĉili su da u tom ĉasu Aigg mora uĉiniti
bar osam koraka, izaći uz završni akord violina,
izgovoriti onaj svoj glasoviti: “Don Giovanni... m
‟invitasti..‟.‟, a zatim zakoraknuti još 5-6 puta i
publici pokazati svu impozantnost Komandatora.
No Aigg zakasni u polasku, a ĉim zausti svoju
dionicu Don Giovannia, sluga promuca: “Ah,
Padron... Siam tutti morti...” Aigga uhvati panika.
Osvanu na pozornici i kao da izgubi razum.
Nasumiĉno zavrluda, njišući ĉitavim trupom poput
kakva robota ili ĉudovišnog mutanta. Malo zatim
ispusti gromoglasni Mi. Onda mu naprasno puknu
glas; on trknu nosaĉ, uĉini krivi korak, izgubi
oslonac i udari o pod kao trupac baobaba, uz tupi
zvuk loma. S balkona i iz loţa, odozgor i odozdo,
publika ispusti zaglušan krik. Šokantan udarac bi
tako silovit da gipsani oklop prsnu kao Humpty
Dumpty koji pada s vrha zida.
Donji dio gabarita oko baksuznog baritona
ĉitavom duţinom prošara duboka brazda nalik na
slalomašku stazu, a uz nju na vapnastoj strukturi
kapilarno niknu i pokoja naprslina. Zatim klakom
uhvati rasti grimizna mrlja. Šiknu krv.
Kad su s pomoću dubila, klina i kolotura
napokon izvukli Aigga, mrtvu košticu iz ĉudovišna
ploda, prvo su spazili istu onakvu strašnu vapnastu
brazdu duţ ĉitava trupla, kao da ga ošinu munja,
grom srdita Jupitra. Zatim su obavili autopsiju, ali
pravi razlog smrti nikad nisu otkrili.
Augustus B. Clifford inkognito nazoĉio
Muziĉkom maju u Urbinu, a naknadno bismo
mogli doznati i zašto. U toj kobnoj noći provali on
u bolniĉku mrtvaĉnicu kamo su mu stavili sina i
ukra truplo umotavši ga u plahtu. Zatim isparkira
svoju Hispano Suizu Grand Sport. Vozivši ĉitav
dan i ĉitavu noć, prikovan za volan kao luĊak za
svoju maniju, napokon stignu u Agincourt.
Govorkali su ljudi da tamo on spali svoga sina, no
moţda ga ipak pokopa u kutu parka u kom
navodno tad niknu gusti travnjak kao od pamuka,
grosso modo u obliku zanimljiva krokija: trozubi
harpun ili troprsta ruka, zlokobni znak Vraga koji
parafira dno rukopisa što ga namrĉi mali Faust.
Augustus u Agincourtu utonu u osamu. U gradu
su šaputali da mu fali koja daska. GaĊao bi kamom
svakog klinca koji bi lunjao oko imanja, svakog
gnjavatora koji bi mu pozvonio na vrata, svaku
skitnicu koja bi u prolazu zatraţila koricu kruha ili
konak. Svud uokolo prostranog parka podignu
visoki zid. Govorili su i da obnoć ĉvrsto zabravi
svaki otvor. Od odlaska u grad sasma odusta; tamo
su viĊali još samo sluţavku kad bi nabavljala
šunkicu ili puricu. No francuski i ona nisu baš bili
na ti. “Onda, Squaw”, govorili bi joj ljudi, a ovaj
su joj nadimak dali zbog indijanskoga roda, “kako
tvoj ćaknuti gospodar?”
- You sort of a bitch, šupĉino ljigava - odvratila
bi Squaw, rado ponavljajući svoju najdraţu psovku
po lokalnim krĉmama.
Svi bi na to umuknuli, znajući da Squaw vlada
suptilnim judo katama. Stoga bi Squaw katkad uz
hihot dodala: “Dobro, dok god hrani Jonu.”
Znali su ljudi da Augustus sad obavlja tu
prvotno Aiggovu zadaću. U pola dana pristupio bi
fontani šapćući: “Jona! Jona!” Iako poodrastao,
Jona bi svaki put došao, a Augustus bi mu tada
bacao kruha koji bi on lakomo gutao.
Olgina potraga za Aiggom potraja 6 godina.
Stignu tako i do Agincourta. Augustus isprva odbi
primiti snahu u kuću (onomad mu samo nakratko
bî u vidokrugu). Zatim ipak popusti. Zaintrigira ga
ta primadona koju mu sin tako ludo zavoli. Na
kraju mu sasvim omili viĊati Olgu, slušati kako
priĉa, a priĉala bi uglavnom o naprasno okonĉanu
braku i ljubavi koju još gaji za Douglasa Aigga.
Augustus bi joj pak priĉao o slatkom klincu koji bi
hranio Jonu, skakao po akacijama i jurcao po
parku.
Olga zavoli Agincourt, otkrivši tamo nasušni
spokoj, budući da su ju u Parizu poslovi
iscrpljivali, satirali. Triput bi u 30 dana boravila na
imanju, uz Augustusa. U tih 5-6 dana obilazili bi
park, pijuckali sirup u salonu za primanja koji bi
Augustus otvarao snahi u ĉast. Nakon kasna obroka
Olga bi poĉinula na divnu divanu od mahagonija u
obliku slova S (i protkanom ljubavlju koju ruski
princ iskaza sopranistici Grisi), što ga Augustus
kupi na draţbi u palaĉi Drouot, ima tomu dvajst
godina, masno ga plativši. Poĉinula bi uz ruĉni rad,
što znaĉi da bi na plahti od finoga batista izraĊivala
krasnu šlingu u obliku volka, dok bi Augustus uz
nju, na virdţinalu od sjajna drva s inkrustiranom
slonovaĉom, svirao Albinonia, Haydna ili Aurica.
Olga bi katkad izvodila Schumanna. Glas bi joj
titrao na noćnom zraku.
14.
Glava koja bi mogla biti po
volji pindarskim fanaticima
Amaury pozvoni na vrata. U daljini zalaja danska
doga, ili moţda arapski hrt. Zatim sluţavka otvori.
- Dobar dan, Squaw - kaza Amaury. Taj mu
nadimak oĉito bî simpatiĉan.
- Good day to you, Sir Amaury - odvrati Squaw
- and good day to you too, Sir Savorgnan.
Sav u ĉudu, Amaury škicnu Savorgnana.
- Što? - izusti. - Zar i ti znaš Squaw?
- Zar nisi dosad shvatio?
- Bogami nisam - prizna Amaury.
- Maloĉas, dok smo vlakom ulazili u Arras,
kazao sam ti da bi uskoro mogao saznati moju
ţivotnu priĉu i shvatiti koliko su nam putovi bili
podudarni: sluĉaj bi nas stalno spajao, pa tako i
danas, a mogao bi i u budućnosti. Svi su nam
drugovi isti, kao i sva znanja, moći, pa i mraĉni
razlog zbog kog stalno trĉimo po ĉitavoj kugli.
- Similia similibus curantur - lukavo zakljuĉi
Amaury.
- Contraria contrariis curantur - ironiĉno mu
otpovrnu Savorgnan.
- Lady Olga is waiting for you - obznani
Squaw, rukom ih pozivajući da uĊu.
Doprati ih do living-rooma izrazito inovativna
pokućstva: osim saga od vanilija najlona i
jajolikog naslonjaĉa bili su tu i napuhujući
divani od kauĉuka, kao i lampa uz koju bi i
Noguchi ostavljao dojam primitivnosti. Ĉitav su
zid ukrasili op art vitraţom što ga iscrta oštra
olovka slavnog Aionstura.
U visaljci su opazili Olgu. Prvi joj poljubi ruku
Amaury, a zatim i Savorgnan.
- Cari amid - kliknu Olga - znali smo da s
pravom raĉunamo na vas. Augustus bi vas rado
vidio. Udarimo u gong!
Amaury dohvati aluminijski gong i triput ga
raspali s pomoću batića od iridija, stvarajući
gotovo kristalni zvuk koji dugo osta u zraku.
Zatim u salonu osvanu Augustus B. Clifford,
starac sivih lasi, gluh i slabašan. Prišavši
Savorgnanu, zagrli ga i upita:
- Wilburg my old chap, how do you do?
- How do you do? - odgovori vazda pristojni
Savorgnan.
- How was your trip? - nastavi Augustus.
- It wasn 't bad - odvrati Savorgnan.
- Nimalo loš - doda Amaury, dajući do znanja
da shvaća Konzulov britanski.
Nisu ostali na nogama. Olga im ponudi voćni
kolaĉ, voćni kup i voćni kompot. Kušali su u tišini.
Moćni muk bi tu i tamo narušio samo kakav kašalj
ili uzdah.
- Danas - konaĉno progovori Olga - moramo
prokljuviti mraĉnu intrigu u koju smo svi skupa
upali. Naši su drugovi u zadnjih 30 dana
proţivljavali niz zabrinjavajućih dogaĊaja,
zastrašujućih usuda. No, što znamo o Antonovoj
sudbini i Hassanovoj smrti? Samo 5-6 sitnica.
Ipak, znamo i to - ili bar tako mislimo - da iza svih
tih zbivanja stoji tajnoviti znak ĉiji smisao moramo
dokuĉiti. Prvo i prvo, moramo biti sloţni: stavimo
na kup svaku informaciju, a zatim koordinirajmo
akciju po akciju!
- Mislim da ti plan drţi vodu - odvagnu
Augustus.
- Da - prihvati Arthur Wilburg Savorgnan. -
Svaki od nas sigurno ima makar kakav podatak s
kojim drugi nisu upoznati. Udruţimo li snagu,
nova bi nam spoznaja mogla razbistriti horizont!
- Bravo! - kliknu Amaury.
- Hip hip hip hurrah! - dobaci Squaw banuvši
u taj ĉas s okruglom tacnom u ruci, punom boca s
alkoholom.
Nazdravili su.
Amaury izjavi da bi uvodno on mogao dati svoj
obol, budući da - kako kaza - zna dosta vaţnih
stvari. Iako u ĉudu, ostali su pristali da Amaury
govori prvi.
- Ovako - udari on odmah u priĉu. - Proĉitao
sam dobar dio, zapravo glavninu zapisa Antona V.
Ockalla. On tamo 5-6 puta aludira na roman koji bi
navodno mogao pruţiti odgovor. Roman zapravo
sadrţi svu silu raštrkanih naznaka s pomoću kojih
bismo mogli pribliţiti smisao, ali nikad potpuno u
nj proniknuti.
- Istina - ustvrdi Savrognan. - Anton bi
uglavnom pokazivao skrivajući, nudio maskirajući.
- Larvati ibant obscuri sola sub nocta -
promrmlja Olga na svom ipak klimavom
latinskom.
- Tako npr. - nastavi Amaury - malo govori
o Moby Dicku, malo o kasnom romanu
Thomasa Manna, a malo o romanu Isidra Parodia
tiskanom u izdanju Juţnoga kriţa ima tomu iks
godina. No Anton citira i Kafku, zatim govori o
Lisztovoj skladbi, pa o bjanko kralju ili ĉak
Arthuru Rimbaudu. Pritom sam uoĉio nit vodilju: u
njima vazda izroni ili ispari labuĊa boja, za koju
još kaţu i bila, bjanko, blanko ili blank.
- Bila! - povika Augustus B. Clifford,
ispuštajući ĉašu s rakijicom koja umrlja vanilija
sag.
- Bjanko! - kriknu Olga, razbivši od šoka
lampu.
- Blanko! - zaurla Arthur Wilburg Savorgnan
zagrizavši pola cigarila.
- Blank! - zaskviĉi Squaw tako prodorno da
slomi tri zrcala.
- Blank, da, bila i bjanko - potvrdi Amaury. -
Svaki mu zapis o tom vrišti. No na što naš Anton
V. Ockall pritom misli?
Augustus B. Clifford otkasa do ormara, otvori
ladicu i izvadi album znatna formata i krasnih
koţnih korica.
- Ima toĉno 30 dana - kaza - otkako nam An-
ton poštom posla ovaj album.
- Znaĉi, posla vam album, a tri dana nakon
toga ispari - izraĉuna odmah Amaury.
- Da. No u albumu nismo pronašli ni slova,
samo oglas što ga Anton oĉito išĉupa iz novina i tu
priĉvrsti.
Prišli su Amauryu i s njim prolistali album.
Listovi su doista bili prazni, njih 30. Samo su na 9.
spazili duguljasti propagandni oglas: slici ni traga,
samo štivo, zaĉudo ispisano juţnjaĉkim idiomom.
Amaury ga proĉita u pola glasa:
DOLI ŠKURO (Samo Homo zna izbilit svaku stvar...)
Svaka stvar poslin pari bilija, zato što On izbili
baš Svaku stvar: i mudantu vašu i bičvu, majicu
van i kotul, vašu vunu i pamuk, a i kapot.
Svaku stvar: i vaš lancun (od čistoga pamuka),
i mornarsku van uniformu (od čvrstoga platna),
al i drvo, kobasicu, i grozd, vaša vina, i pût, i
cvit,
i kuću, i kugu,
i vranu, i ribu,
i kosu, i novac,
i noć, i brak,
i udovicu, i gardu,
i krvna zrnca, i lim,
i papir, i prazninu, i omašku,
i knjigu,
i sport, i pivo, i kućanski aparat,
i ovratnik - ama baš svaka stvar biva
Bila, Bila, Bila!
DOLI ŠKURO
- Za ovo bismo morali zvati Champolliona -
promrmlja tiho Amaury.
- Sad ću vam ja kazati što znam - priopći
Savorgnan u nastojanju da i sam da doprinos
timskom radu. -1 ja sam u to isto doba dobio
pošiljku. Nisam znao od koga dolazi, budući da
nikakvu oznaku na njoj nisam našao, ali mi odmah
sinu da bi pošiljalac mogao biti Anton V. Ockall.
Ipak, i dan-danas mozgam zašto na taj naĉin
osigura svoju anonimnost.
- I što si u pošiljci našao? - upita Amaury, sav
na iglama.
- Upravo sam vam htio pokazati.
Otvori torbu, malo po njoj proĉaĉka i izvadi
karton.
Trio spazi karton lakiran kaolinom i namazan
crnom indijskom tintom, koji minuciozni majstor
izgravira strugalom (ili moţda kakvom oštrom
pisaljkom), oĉito nadahnut naĉinom na koji
maštoviti Jarjack mnogo puta izradi imitaciju
tuţnoga Klauna u kostimu bojom nalik na labuda
što ga prvo oslika rival slavnoga Oudrya. Tako
odstranjujući crnu boju ostvari kroki pomnih linija
što oponaša zapis bambusom kakav tu i tamo
viĊamo U dnu japanskog laviranog tuša.
- Japanskog? - ponovi Olga.
- Da, japanskog. Odmah sam pošao do svog
Lorda Gadsbya Wrighta koji vodi našu upravu.
Skupa smo otputovali u Oxford i potraţili Parsifala
Ogdana koji nam proĉita zapis. Ovako smo ga
transkribirali:
Kuraki yori
Kuroki michi ni zo
Usuzumi ni Kaku
tamazusa to
Kori miyura kana
- Krasno - kaza Augustus.
- To bi vam bio haiku - nastavi Savorgnan. -
Zapravo tanka, koju napisa ili Izumi Shikibu (kaţu
da joj to bi zadnji zapis) ili slabo poznati Tsumori
Kunimoto, a nipošto slavni Narihira. Sadrţi ju
zbirka Go shi u shu, darovana Mikadu. Parsifal
Ogdan nam ponudi doslovnu inaĉicu ovih stihova,
što nas priliĉno zaĉudi s obzirom da smo od
Japanca što ga Anton V. Ockall upozna u National
Libraryu i s kojim osta u drugarskim odnosima
doznali da tanka zna imati po tri, go, roku, pa ĉak i
osam smislova.
No Parsifal nam objasni da tu aproksimaciju, tako
vitalnu u japanskom stihotvorstvu, zapadnjak
nuţno promatra drugim okom: tajnovitost, stranost,
pribliţnost ili mutnoća nisu mu zanimljivi. Za nj
tanka u inaĉici ili adaptaciji mora biti jasna,
koncizna, dojmljiva, izravna, zgusnuta, mora
nastati u šubu, pa makar to znaĉilo i izdaju
izvornika. Stoga nam Ogdan ponudi ovu od 5-6
mogućih inaĉica:
Iz crna mraka
po stazama tamnim
pisaljka tanka
prazni trag znaka raĎa:
O, u zraku albatros.
- Doista ljupko - ustvrdi Amaury - ali od toga
nismo nimalo mudriji.
- Moţda ni moja saznanja nisu ništa korisnija -
izusti Olga nakon dugog muka svih prisutnih, koji
nisu skupili hrabrosti prozboriti u toj nimalo
ugodnoj situaciji. - Mislim to zato što u vašim
zapisima, oglasima ili tankama bar postoji aluzija
na dobro nam mani blank. No u mom sluĉaju svaki
podatak kao da ima istu vaţnost: koliko su vaši
napisi tajnoviti, puni aluzija, zakuĉasti, toliko moj
rukopis zvuĉi jasno, sigurno, prihvatljivo...
- Ali - uoĉi Amaury - ako on sadrţi odgovor...
- Ah! - uskoĉi Olga. - Nisi shvatio. U mom
sluĉaju ni traga aluziji ili znaku. Uostalom, taj
rukopis, zapravo korpus, kompilira 5-6 radova
razliĉitih autora, no ti radovi, iako priliĉno poznati,
nama nisu osobito znaĉajni...
- Kad bi nam stvar ispriĉala ab ovo, moţda
bismo i shvatili... - ustvrdi Augustus.
- Dobro - odgovori Olga. - Anton i nama uputi
pošiljku, anticipirajući tako za punih osam dana
ĉudni spis što sadrţi onaj fascinantni post-
scriptum, oĉiti dokaz pogoršana mu stanja. Odmah
sam ga otvorila i pronašla:
a) navodni Aragov kratki roman pod nazivom
Zanimljivi put po Francuskoj, zgodna knjiţica
malog formata krasnih koţnih korica u arapskom
stilu, s tankim viticama od staroga zlata. Sam
roman ostavlja slabašan dojam;
b) 6 lirskih uradaka što ih zna svaki vrabac na
grani, budući da stoji u Michardu, svakoj antologiji
i svakom gimnazijskom planu i programu. Anton
ih vlastoruĉno zapisa, a marginu pritom ostavi
praznu. To su:
- Morski lom od Mallarmusa
- Usnuli Boaz od Victora Hugoa
- tri uratka što ih ispisa posvojak komandanta
Aupicka,
- Samoglasnici Arthura Rimbauda.
Tu i tamo koji stih, njih 5-6, donosi aluziju na
Antonovu maniju za tajnovitim, ĉistim, prazninom,
propašću. No mi znamo da to mora biti ĉisti
sluĉaj...
- Ipak - ustvrdi Amaury - imamo li izbora? Ako
su Antonu ti stihovi bili tako vaţni da ih zapisa,
znaĉi da nam mogu pruţiti dobar trag!
- Proĉitajmo, onda! - potaknu ih Arthur
Wilburg Savorgnan. - Kao prvo, to su krasni
stihovi, a osim toga, moţda uhvatimo kakvu nit
koja Olgi promaknu?
Stali su ĉitati:
MORSKI LOM
Put mi tuţna, jao, libri pročitani.
Ići! Tamo! Slutim, Albatrosi pjani
Hitaju od vala do svoda visoka.
Ništa, ni vrt stari u odrazu oka,
Da dušu mi ţudnu od mora odvrati,
o noći, ni lampa što Iskru svu trati
Na jalovi papir, kog praznina boji,
A ni mlada majka koja sina doji.
Poći ću! Brodu što ljuljaš jarbolima,
Diţi sidro, plovi ka najdaljim tlima!
Splin ovaj, što nada okrutna ga slama,
Sa zadnjim računa pozdravom marama!
No Uragan katkad zaziva brod vrli,
Pa nagnut na buri u propast on hrli,
Snova Otok gubi, gubi jarbol svoj...
Al, o dušo moja, mornara slušaj poj!
Mallarmus
USNULI BOAZ
Noćas trudni Boaz hrli u san lagan
Nakon duga dana radova napolju,
Za počinak spravlja blazinu najbolju:
Boaz vazda spava uz pun ţitni vagan.
U starca tog ima ţita i pogača,
No iako bogat, baš mu pravda draga;
U vodi tog mlinara mulju ni traga,
Niti traga paklu u vatri tog kovača.
Brada mu sva blista ko potok u priči. Ni
škrto ni pakosno urod bi brao,
Hotimično klas bi mnogi ostavljao
Gladušu što za njim po polju pabirči.
Ljudina ta hoda uspravno i ravno,
Za ruho on ima vrlinu i čist lan;
Siromahu blizak, u dţak zavlači dlan, Ko
fontana dariva, obilno, javno.
Ipak šparno ţivi, uza svu širinu,
Dobri taj gospodar i odan rodu svom.
Krhki spol bi rado s njim gradio dom:
Mladić ima ljupkost, al starac čvrstinu.
U povratku starac na izvorišni kraj
Prolazno napušta zbog stalnosti bića;
I dok iskra plamti u oku mladića, U staračkim očima mudar blista sjaj.
Noću tako Boaz snom uz svojtu plovi; Kraj
ţrvnja visoka kao razvalina Tri su kosca
na tlu tamna nakupina;
Iz davnina stiţu svi prizori ovi.
Narodom Abrahamovim sudac vlada;
Kopna kojima pod šatorom putuju Vlaţna
još su od potopa; još strahuju Ljudi da bi
od diva tko mogo stradat.
I baš kao Jakov, baš kao Judita, U zaklonu od lišća Boaz odmara;
No vrata svoda ruka Boţja otvara Pa u nj
spušta čudna spoznanja snovita.
I Boaz vidi hrast u osnovi sna tog Iz
trbuha što uvis hitro mu stasa,
A s njim kao dug lanac i nova rasa; Ispod
govori kralj, iznad skončava Bog.
Boazova duša pita iz dubina:
“Kojim bi to čudom moglo biti tako?
Ja danas sam starac, zato pitam kako, Kad
udovcu supruga uskrati sina?
Kad odavno ona s kojom bračno bivah
Napusti, o Višnji, moj brlog za dom Tvoj;
A još ko prst i nokat, mi još čvrst smo
spoj, Ja napola mrtav, ona poluţiva.
Krvi novoj izvor? Kako do tog doći?
Ta, kako bih sina mogo dobit sutra?
U mladosti sviću trijumfalna jutra,
Dan slavodobitno izlazi iz noći.
No stari drhtimo ko zimi na straţi;
Udovac sam, samac, ţivot mi pri kraju,
Pa dušu sad grobu privijam, o Kralju,
Kao bik što vodu u koritu traţi.”
Tako zbori Boaz na snovitu putu,
Upravljajuć oči k Bogu, pa zašuti;
I kao što jablan ruţu slabo ćuti,
Tako ni on da bi naslutio Rutu.
Dok on tako spava, Ruta iz Moaba Do
nogu mu grudi pruţila u mraku Zazivajuć
pritom tko zna kakvu zraku Kad san im
rasprši osvita luč slaba.
Boaz da bi znao, Ruta da bi znala,
On za tu blizinu, ona za plan Boga.
Dok isparava kâd bilja mirisnoga,
U ozračju noćnom pliva sva Galgala.
Na svadbu u tami, na pir slavan, dičan, I
glasnici su stigli, Boţja svita sva,
Pa tu i tamo kroz mrak prohujati zna
Odraz kakav modri, krilu sasvim sličan.
Snoviti disaj Boaza uspavana Prati ţubor
potoka po mahovini, U doba kad priroda blagost hini, A vrhovi brdâ
puni su ljiljana.
Ruta snatri, Boaz spi u crnoj travi,
Zvonca klopoću na vratovima stada;
Silna dobrota sa svoda na njih pada;
U taj miran sat na vodu idu lavi.
Odmara sav Ur, počiva Zarimuta;
Svod dubok i taman ţari svitac brojan;
Blistavi pak mlaĎak uz taj cvat osojan Na
zapadu sjaji, dok kutrijoš Ruta,
Pitajući ipak svojim budnim okom
Koji to Bog, koji to kosac aljkavi
Nakon naporna rada samo ostavi
Zlatni taj srp napolju tako visokom.
Victor Hugo
TRI URATKA što ih ispisa posvojak komandanta Aupicka
BUDI DOBRA, BOLI
Budi dobra, boli, tiha budi sada,
Traţila si suton; vidiš da silazi,
Sumračni sav zrak obavija srţ grada,
Mir donosi ovom, onog brigom gazi.
Ništavna gomila smrtnika dok trpi Od biča
Uţitka, krvnika u snazi,
I na slavlju ropskom grizodušja crpi,
Ruku daj mi, boli, amo ti dolazi,
Idi od njih. Vidi: na balkonu svoda Minula
godišta u prnji do poda,
A s dna morskog urok hihotom uzlazi,
Dok Apolon podno mosta sklapa oči,
I, ko crni pokrov na istočnoj stazi,
Noć, o draga, počuj, kako blago kroči.
SUGLASJA
Prirodo, hram si sa ţivim stupovima što
svoj govor katkad zastiru napola: Ljudi
koračaju kroz šumu simbola Koji na njih
znanim zirkaju očima.
Ko glasi što dugi iz daljina stvarno
Pristiţu u skladu mračnu i duboku,
Silnu poput noći, kao dan visoku, Zvuk,
miris i boja dišu podudarno.
Mirisa ima što nalik su na švrću,
Blagi ko oboa, slični mladu gaju, Drugi su
bogati, kvarni, paţnju zgrću,
Osvajaju prostor ko stvari što traju:
Ruţmarin i iris, jasmin i vanila
Proslavljaju zanos duha i ćutila.
MAĈAK
Ţarki ljubavnici i strogi mudraci
Istu ljubav daju, u odrasloj dobi,
Blagom, snaţnom mačku, ponosu u
sobi, Što odmor voli, i toplinu na dlaci.
Drug Radosna znanja i ljubavnih slasti
Traţi tišinu i stravu noćnog mira.
S njim bi, Stiksu, sjajna dobio kurira Kad
bi ikad htio na sluganjstvo spasti.
Dok sanjari zrači iznimnom finoćom,
Kao Sfinga koja ţudi za samoćom, I kao da uranja u Zaborav dug
Bokovi mu puni magičnih iskara,
A zrnca zlatna sjaja šaraju mu krug
Oka tajnovita što tiho izgara.
SAMOGLASNICI
A crno (3 blanka), I rujno, U šafran, O modro - otkrijmo bit postanja tajnih:
A, roj muha crnih, dlakavih i sjajnih
Što zuji oko smrada strašna povazdan.
Rti mračni: onaj, magla ili plahta,
Mrzla koplja, Bjanko Kralji, srh ljiljana;
I grimiz, krv pljunuta, hihot usana
kivnih ili pjanih, pokojnoga dahta. U, kruzi, titraji boţanski svih mora,
Mir pašnjaka s ovčicama i mir borâ
Što lud nauk tiska na lica široka;
O, konačna truba zvuka oštra, strana,
Tihost koju nosi Nadir, il Nirvana: O, omikron, zraka ljubičastog Oka!
Arthur Rimbaud
15.
Glava koja na kraju ima za cilj
odobrovoljiti Moćnoga Manitua
Proĉitavši, Olga promotri Amaurya, Savorgnana,
Augustusa i Squaw, a zatim duboko uzdahnu. Svi
su muĉali. Nisu baš shvaćali. Imajući razliĉit ukus
za lirsko, svaki od njih u mislima izdvoji najdraţi
uradak i pokuša pronaći nit vodilju, trag.
- Maloĉas sam kazao da bismo morali zvati
Champolliona, ali mislim da bi i on zakazao - izjavi
Augustus u ĉudu. - U pomoć bismo morali pozvati
i Chomskog...
- Moţda ĉak i Romana Jakobsona koji bi nam
strukturalno razjasnio Mačka, kao što uĉini u onoj
svojoj slavnoj analizi!
- Ili pak Bourbakia!
- Ili kakva Oulipovca!
- Ĉudno, zbilja ĉudno - promrmlja u kutu
Amaury.
- Što? - upita Arthur Wilburg Savorgnan.
- Ono “A crno, 3 blanka” Arthura Rimbauda.
Moţda bi to mogao biti kakav signal?
- Moţda. Svaki znak tu sigurno stoji hotimiĉno,
a nipošto sluĉajno. Ali napisa ih Arthur Rimbaud,
nisu Antonovi!
- Tko zna? - promrmlja svaki od njih.
Augustus B. Clifford ukljuĉi maštu. U pola glasa
izni nadahnut govor koji su svi upijali, koliko god
bio zbrkan:
- A crno, 3 blanka... Chiaro-scuro: pribliţni
atribut za kontrast. Baš kao znak koji signalizira da
postoji samo ako izda okolinu (osporavajući
aktualizaciju i upućujući na virtualizaciju, on mora,
da bi dokuĉio svoju ĉistoću, prvo i osnovno
zajamĉiti svoju razliku, svoju izvornu
idiosinkraziju, suprotnost s crnim, rujnim, šafran,
modrim...), moţda to “3 blanka” gradi
kontradikciju: prazni znak punoga, praznina lista
kojim klizi olovka i ispisujući slova vodi ju u smrt:
o, uzaludni papir koji dokida vlastiti blank; diskurz
adiskurza, govor propasti koji prstom cilja na
zaborav što sklupĉan ĉami u Logosu, tu trulu
košticu, rasap, razdor, propust koji otkriva ili skriva
svoju moć, kanjon Akolorada, prolaz za nula
koraka i nula spoznaja, mrtvu zonu u kojoj svaki
govornik odmah uviĊa svoju golotinju i nailazi na
strašnu rupu u koju mu pada govor, ţivi oganj koji
sprţi svakog tko mu pokuša prići, usahnuli izvor,
tabu gola izraza, ništavna izraza, što samo biva
dalji, što samo biva odmaknutiji, odbijajući utaţiti
svakog mucavca, svako trabunjalo, sakat izraz,
mlitav i jalov izraz, prazan izraz, poniţavajući
atribut znakovnog viška kojim trijumfira sumnja,
uskrata, iluzija, lakuna, prazna brazda, lakanski
ponor, slobodni vakuum u koji uranjamo, zasvagda
tonući, potaknuti ţudnjom za onim što nismo u
stanju iskazati, kao i uzaludnom mukom krika koji
nas vazda proţima, postupni nabor na padinama
govora koji nas vazda uranja u mrak, obnavlja
izdaju, slabi nam instinkt, nagon, mogućnosti,
osuĊujući nas na zaborav, na laţnu luĉ, na razum,
na hladnu rutu, na stranputicu, ali i luĊaĉka moć,
mamac apsoluta koji umah izgovara i strast i glad i
ljubav, podgradnja istinskoga znanja i koliko -
toliko zasnovanog šapta, glas dubinskoga ja, glas
onoga tko jasno vidi, tko gradi istinski odnos, tko
ţivi. Da. U srcu Logosa postoji proskribirani dio,
tabu zona (tko bi joj prišao, tko za nju i zna?):
Rupa, Blank, lakuna koja iz dana u dan brani svaki
govor, prazni svaki izraz, kvari dikciju, dokida glas
u lošu izgovoru nalik na krkljaj uzrokovan
strangulacijom. Blank u ĉiju nas tišinu vazda goni
Sfinga, blank nalik na Moby Dicka za kojim Ahab
traga tri puta po godinu dana, Blank u koji bismo u
špaliru svi mi mogli ispariti...
Augustus B. Clifford potraţi zatim svoj
naslonjaĉ, sav mrk i shrvan. Svatko prisutan pusti
mašti na volju...
- Istina, Anton V Ockall ispari - zakljuĉi
Amaury.
- Hassan Ibn Abbou ispari - doda Savorgnan.
-1 Douglas Aigg Clifford ispari, ima tomu
dvajst
godina, a trup mu prošara brazda nalik na
slalomašku stazu - promrmlja Augustus.
- I to dok su izvodili Don Giovannia, a on bio
Uomo Bianco u oklopu od gipsa - zaplaka na to
Olga.
- Ajmo, molim vas - prozbori i Savorgnan -
nismo tu da kukamo. “Ma kolika bila nam bol,
udruţimo snagu slogom”, kao što davno kaza
François Danican Philidor. Zaboravimo naĉas da su
nam drugovi mrtvi, ili da su isparili, i pokušajmo
danas shvatiti, pokušajmo proniknuti u ĉitavu stvar,
umanjujući snagu uroka koji nam visi nad glavama,
zaštićujući tako i vlastito potomstvo.
- Ali kako bismo u to ikad mogli proniknuti do
kraja? - kriknu na to Olga. - Kopajući po ĉitavoj toj
stvari mogli bismo samo produbiti tajnu ĉija bi nas
srţ na kraju mogla stajati ţivota. A zašto hrliti u
smrt? Zašto izabrati istu strašnu sudbu koju su
iskusili Aigg, Anton i Hassan?
Ostali su zatim burno Olgi prigovorili
kukaviĉluk.
Augustus utiša rastući ţamor visoko podiţući
prst.
- Dragi moji - prozbori muklim glasom i vidno
zabrinut. - Stanimo, zatomimo svoju tugu, zatomi-
mo plaĉ, srdţbu, strah. Ja ću osobno stati uz
Arthura Wilburga Savorgnana i ići s njim do kraja.
Kao što kaza Malcolm Lowry: “Osloboditi bismo
mogli onoga koji hrabro kroĉi u budućnost”.
Zatim baci oko na sat, pa nastavi:
- Skoro ponoć. Gladni smo, a mogli bismo
štogod i popiti. Hajdmo stoga prvo za stol, spravili
smo na brzinu slastan zalogaj, poznavajući vaš
istanĉan ukus za hranu.
- Njam, njam - dobaci gurman Savorgnan.
- Baš sam gladan, baš sam gladan... - šaljivo
doda Amaury.
Squaw, koja oĉito prostoriju napusti na prstima,
banu tad i najavi:
- Klopu sam vam stavila u big salon za
primanja.
Svi su taj podatak pozdravili aplauzom.
- Ipak prvo napudrajmo nos - sofisticirano
ponudi Olga gostima kratki odmor.
Svi su otišli u sobu, da bi malo zatim ponovo
došli, skockani i napirlitani.
Olga, totalno in, osvanu u laganu ansamblu od
sjajna atlasa u duginim bojama, što ih Christian
Dior skroji i pritom ukrasi brojnim uzbibanim i
šarmantnim ciframa: vrpcama, trakama,
konopĉićima, mašnama, volanima, kukuljicama,
krinolinima. Podlakticu joj obavijala glomazna
sudanska narukvica od zlata u obliku poskoka.
Kicoš Amaury odabra gizdavi frak stroga kroja.
Savorgnan, u duši dandy, svoj osobit stil
istaknuo miš sivim smokingom, limun ţutim
ţaboom i ljiljak mašnom od antilopa. Opazivši ga,
Amaury zazviţdi oĉarano i pomalo zavidno. - My tailor is rich - zadovoljno izjavi
Savorgnan. Augustus B. Clifford, pak, koji dugogodišnjim
iskustvom u konzulatu izgradi sasvim istanĉan
ukus, u društvo stupi u hlaĉama i sakou
kolonijalnog štiha, nalik na Britanca koji u Victorii
priĉa o svojoj misiji u Hajdarabadu kojom pokuša
pridobiti lukavog Tipu Sahiba.
Nakon paradiranja, glumatanja i pozdravljanja
pošli su u prostrani salon s prostrtim stolom,
zahvaljujući Squaw. Amaury ponudi Olgi ruku; za
njima su išli Augustus i Savorgnan. Silno su ih
zadivili komoda u stilu Luja X., burgundski stalak
sa ţigom Hugoa Sambina, sofa s floraInim
motivom koju potpisa Ruhlmann, no osobito ih
oĉara divan s baldahinom koji su, ima tomu 29
godina, pripisali Grinlingu Gibbonsu što, usprkos
vidljivoj majstorovoj oznaci, izazva skandal u
krugovima znalaca.
- Znaš li - upita Augustus Savorgnana - da su u
ĉasopisu Warburg and Courtauld objavili vaţnu
Gombrichovu raspravu u kojoj on napada Irwina
Panofskog?
- You don 't say! - uskliknu Savorgnan, u ĉudu.
- Ozbiljno! Umalo završi priliĉno gadno.
Gombrich naknadno prizna da u ĉlanku razabra 5-6
originalnih razmišljanja koja su mu zatim posluţila
kao osnova za Art and Illusion.
- Ako ništa drugo, to bi svakako moglo osi-
gurati visok rating tvom divanu, izradila ga blanja
slavnoga Gibbonsa ili kakva anonimusa!
Zatim ih domaćin pozva k stolu.
Augustus svom drugarskom triju ponudi pravu
gozbu, nipošto skroman zalogaj. Uvodno su kušali
hladnu platu od svraĉaka à la Souvaroff. Ribu su
zaobišli, ali su zato uţivali u jastogu s kuminom, uz
koji su otvorili Mouton-Rothschilda iz '28. Nakon
toga su hrskali kuhani but janjca u umaku od luka i
uz mrvicu anisa koji, znalaĉki doziran, obogati
aromu. Sukladno dugoj tradiciji Cliffordova doma,
kao prilog su posluţili suptilni kari. Zatim na stol
stignu balkanski lonac s paprikom, u koji su stavili
još i turovca, karda, artiĉoka, mladoga graha i crnih
rotkava. Inspirirani “normandijskom rupom”,
svakom su gostu posluţili vrhunski kalvados.
Gozbu su okrunili parfaitom od crnog ribiza koji su
popratili Sigalas-Rabaudom za kojim bi ĉak i
Curnonsky poludio.
Augustus B. Clifford odrţi zdravicu u kojoj
izrazi nadu da bi uz trud svih prisutnih mogli stati
na kraj muci koja ih tišti, gadnom ĉvoru što ga
gotovo 30 dana uzaludno pokušavaju razmrsiti.
Nazdravili su. Ispijali su ĉašicu za ĉašicom. Na
kraju su bili priliĉno urokani.
Ostali su budni dokasna. Ljubavna gugutanja
spojila su Olgu i Amaurya: on joj cmakao ruku i
obasipao ju slatkim izjavama. Zatim su boţanski
armagnac toĉili u potocima: baloni od mutna stakla
bili su do vrha puni.
Noć polako kopnila. U daljini kokot triput
kukuriknuo. Na stol stigao i iranski kavijar.
Olga zakunjala, pronašavši oslonac u Amauryu.
Augustus Savorgnanu priĉao o svom sudioništvu u
lokalnoj kajakaškoj utrci i o tom kako bi rado pro-
micao taj, u Agincourtu slabo znan sport. Osnovao
bi klub, ĉak im i kajak poklonio, a zatim trojici
lokalnih momaka dao modru majicu s grbom nalik
na oksfordski, za koji su davno on i još dva momka
išli po utrkama.
Kad su pošli na poĉinak, dan odavno bi svanuo.
Zvonjava oglasi polovicu dana. Duboko zvono,
alarm, bas, zatitra u daljini. Augustus B. Clifford
otvori oko, nimalo naspavan. Stalno mu u glavi kao
kroz maglu odzvanjao idiotski pojam: volak ili
vojak ili lokva ili bokal? Asocijacijama bi ga vodio
u nimalo suvislu magmu supstantiva, izraza,
slogana, maksima, u ĉitavi zbrkani diskurz,
brljotinu, i uzaludni su mu bili svi pokušaji da iz
njih izroni, oni su ga stalno iznova gurali u naporni
vrtlog u kom nit bar duplu duzinu puta biva
raskinuta i isto toliko puta dobiva nastavak, u
vrtlog sirotih pojmova u kojima svaki dio manjka, i
izgovor, i zapis, i smisao, iako stvaraju niz,
kontinuirani val, kompaktan i jasan; za sobom
ostavljaju pouzdan uĉinak, intuiciju, spoznaju koja
naglo zaiskri u slabašnu drhtaju, u izmaglici koju
naprasno ispuni jasniji signal, ali gamo naĉas, da bi
odmah zatim utrnuo.
- How was it? - promrmlja (obiĉno bi sam sa
sobom govorio britanski). It was. Was it? It was.
Odgovor (ili oprost, ili sućut) bi naĉas zatitrao, ali
ni traga pojmu, ni traga diskurzu koji bi ga kad-tad
mogli ukljuĉiti u obuhvatniju spoznaju.
A onda mu naglo sinu (tko zna zašto ga spopada
takva sitnica) da Jona, Aiggova ribica, još ĉami
gladan. Taj trivijalni propust tako ga uhvati kopkati
da bî primoran ustati. Potraţi svoju robu, potiho
gunĊajući.
U kući su svi spavali. Iz ormarića izvadi malo
zrnja, karasov najdraţi obrok. Taman odluĉi izaći
kadli u kutu salona na klaviru opazi onaj tajnoviti
karton lakiran kaolinom i namazan crnom
indijskom tintom, na koji, kako ispriĉa Savorgnan,
vrhunski majstor ugravira japansku tanku za V.
Ockalla. To ga zaĉudi, pa mu pristupi. Rukom
dohvati duguljasti karton, prstom putujući po
labuĊim krivuljama suptilnog japanskog znakovlja.
Zatim naglo kriknu, luĊaĉki, sumanuto:
- Aj! Aj! Zahir! Tamo, tamo, Zahir!
Rukom zamahnu po zraku. Onda ga pokosi
smrt.
U kući su svi poskoĉili, ustali, dotrĉali,
odgurujući pritom svaku stvar na putu, u panici,
mramornih lica, uţasnuti, divljajući, strahujući,
cvokoćući.
Prvo dojuri Amaury, zatim Olga, pa Savorgnan i
Squaw.
Augustusa su pronašli kako nauznak poĉiva na
prostranu osmokutnu sagu s istoĉnjaĉkim
motivima. Strašna grimasa grĉila mu obraz. U
konaĉnom trzaju rukom zguţva dobar komad
kaolinskoga kartona. Posvuda uokolo - zrna.
- Zašto zrna? - u ĉudu upita Amaury.
- Tim zrnima bi hranio karasa Jonu - odgovori
Olga koja odmah shvati.
- Da - doda Squaw. - Zadnja tri dana nikako da
ga nahrani. Sigurno mu jutros sinu da taj propust
mora ţurno ispraviti.
- Ja mislim - nastavi Olga - da ga upravo u ĉasu
biranja zrnja koja Jona oboţava i spopa muĉnina,
nagla koliko i fatalna, moţda kakva trauma, šok,
infarkt, tko bi ga znao?
- Da, ali - otpovrnu Savorgnan - ĉuĉi li razlog
toga napadaja u kartonu s Tankom što ga na
izdisaju zguţva u šaci?
- Tad smo ĉuli i krik - dobaci Amaury. - Ali
nismo shvatili što govori.
- Ja sam ĉula: “Zar hir, zar hir?” - kaza Olga.
- A ja “Za mir!”, ili “Safir!” - priklopi
Savorgnan.
- Ni sluĉajno - skoĉi Squaw. - Dobro sam ĉula:
“Zahir, tamo, tamo, Zahir!”
- Zahir? - na to svi uglas - what is it???
- It is a long, long story - promrmlja Squaw
umorno.
- Mi bismo ju rado ĉuli - stali su moljakati.
- Dobro, ispriĉat ću vam - prista Squaw - ali
prvo nazovimo Aloysiusa Swansigna ili Ottavia
Ottaviania, budući da Swansign Augustusu posla
brzojav, ima tomu tri dana, u kom napisa: “Pratimo
lituaciju. Stvari idu krivim tokom. Moglo bi doći
do novog zloĉina, sumnjamo ĉak u Agincourtu.
Molimo za budnost i što brţu dojavu ako u vašoj
potrazi što ispliva. Na promptnoj informaciji
poĉiva brza akcija.” Aloysius Swansign zna
Clifforda iks godina - nastavi Squaw. - Zna i da
postoji Zahir. Swansignova bi nam pomoć mogla
biti iznimno vaţna, budući da ĉitavu stvar odavno
prati.
Amaury ga pokuša nazvati. U policiji su mu
prvo kazali da Aloysiusa Swansigna “u birou danas
nisu ni vidli”, a zatim su ga spojili s Ottaviom.
- Halo - kaza Ottavio Ottaviani - na liniji
Ottavio Ottaviani.
- Halo - odvrati Amaury Conson - na liniji
Amaury Conson.
- Amaury? Kako si?
- Nimalo bajno!
-Zašto?
- Maloĉas Augustus B. Clifford ispusti dušu.
- Crocus and Plum-Pudding*. - kriknu pajkan.
- Augustus! Mrtav!
- Potpuno - naglasi Amaury.
- Ubojstvo?
- Mislimo da bi ipak mogao biti infarkt.
- Za boga miloga! - opsova Ottaviani. - Dola-
zimo!
Spusti slušalicu. Amaury isto tako.
- Dolazi - kaza Olgi koja naĉu samo dio
razgovora.
Augustusa B. Clifforda podigli su i u drugom
salonu poloţili na oniţi divan, pa ga pokrili
plahtom.
Squaw svakog od prisutnih pozva na okrugli sag
s indijanskim motivima, pa izvadi ĉitavu hrpu
zaĉudnih amajlija.
- Da bi išta kazala - poluglasno objasni Olga
- Squaw vazda nastoji umiriti boţju srdţbu
psalmom oprosta koji Moćni Manitu prihvati samo
ako tu molitvu, taj zaziv, prati strogo propisani
ritual što ga u ĉasu osnivanja Klana, ima tomu 30
puta 30 godina, uspostavi sâm osnivaĉ, Grandiozni
Satchmo, formulirajući kanon koji opsta do danas,
idući od usta do usta, s oca na sina, s naraštaja na
naraštaj.
Slabo shvatljivim ţargonom Squaw izgovori
kanon Grandioznog Satchma, kojim obznani ĉitav
niz uputa, a zatim govoru pridruţi i ĉin, ostvarujući
ga tako pomno da su ju svi promatrali s uţitkom.
- O, Grandiozni Satchmo, ima tomu 30 puta 30
godina, uputio si nas kako ublaţiti strahovitu
srdţbu Moćnoga Manitua. Danas ću ĉiniti kao ti.
Prvo si ušao u svoj mraĉni vigvam. Odloţio si
torbu, otvorio ju i izvadio svoj crni tomahavk.
Zatim si na okrugli sag poloţio tri dţaka znanja,
dvostruko toliko listova od kovilja - znanog i kao
alfa, halfa, stipa ili sparto - ispisanih japanskim
kistom, tri lonĉića iz kojih si izvadio duhan, trud za
potpalu, dugi tuljak. Zatim si rastvorio tobolac koji
si ostavio na glavnoj osi saga, pa si sulicama
zašiljio svaki ionako oštar vršak. Onda si svukao
gradsku nogavicu i navukao priprostu ĉakširu, pa si
obavio ritual trostrukoga pranja. Nakon toga si
mogao ĉuĉnuti uza sag, pronaći unutarnji mir i
Moćnom Manituu ponuditi govor kojim bi ga
odobrovoljio: “O, Moćni Manitu, svaku stvar vidiš
svojim unutarnjim okom. Znamo mi tvoju moć:
ona zahvaća i dţukca i sokola, i divokozu i šišmiša,
i ćuka i tvora, i ĉaglja i uholaţu, i cipla i vapitija, i
bizona i zmiju, i agamu zmajolikih obrisa i ţirafu
bljutava buta. Danas mi, kao i milijuni ljudi dosad,
hrlimo ka znanju što davno prhnu u zaborav, da
bismo u vlastito bilo, u vlastito tkivo ugradili
inicijalni krik i tako utabali put vlastitu rodu.
Moćni Manitu, šutljivi majstoru, bdij nad nama,
kako danas, tako i svagda!”
16.
Glava u kojoj pupčani dragulj
dovodi do britaniziranja
siročića
Ravna kao daska, s rukama uz bok, Squaw zviznu i
udari bradom o pod. Zatim hitro poskoĉi i triput
zarotira.
- Dobro - kaza Olga. - To bi bio kraj Squawina
zazivanja. Moćni Manitu ga blagonaklono prihvati.
Mogli bismo saznati što Zahir znaĉi.
U Masulipatamu Zahir bi jaguar; na Javi, u
surakartskoj bolnici, albinski fakir koga su pogubili
gaĊajući ga kamom; u Širazu oktant što ga Ibnadir-
šah naloţi baciti na dno mora; u tamnicama
Mahdija busola koju su sakrili u parijinu prnju, a
koju zatim dotaknu Oswald* Carl von Slatim; u
alhambri Abdoua Abdallaha, u Granadi, po
Zotanburgovim navodima, ţila na zabatu od
oniksa; u kazbi Hammam Lifa mraĉno dno bunara;
u Bahii Bianci sitna kovanica koja, navodno,
upropasti Borgiasa.
O Zahiru mnogo toga sazna onaj koji uroni u
divovski oktav što ga Julius Barlach objavi u
Danzigu potkraj kulturkampfa Otta von Bismarcka.
U nj zapisa svu silu podataka o Zahiru, a ukljuĉi i
izvorni rukopis raporta Arthura Philipa Taylora.
Uĉinak Zahira prvo su uoĉili pripadnici islama, pri
kraju austro-otomanskog sukoba. Na arapskom
Zahir znaĉi “vidljiv”, “pozitivan”. Za Alaha
navodno imaju 30 naziva, od kojih i Zahir.
Zahir u prvi mah ostavlja dojam obiĉnosti, pa
ĉak i banalnosti: mogao bi to biti bilo koji tip ili
zatipak, bilo koja stvar: kam, kovanica, pismo,
kolofon. No svi oni imaju zastrašujuću moć: tko
ikad vidi Zahir, nuţno ga pamti, manijakalno, do
ludila.
Prvi o Zahiru progovori fakir iz Ispahana. On
ispriĉa kako si na trţnici u Širazu mogao razabrati
oktant od bakra, “tako sazdan da bi onoga koji ga
vidi potpuno i zasvagda zatravio”. Arthur Philip
Taylor, pak, u svom dugom zapisu natuknu da su
stanovnici Bhuja, na rubu Hajdarabada, koristili
zbunjujući izraz “Ovaj oĉito svrnu oko na jaguara”,
oznaĉavajući tako luĊaka ili proroka. Kazali su mu
da pritom aludiraju na ĉarobnog jaguara koji upro-
pasti svakog onoga koji ga vidi, budući da ga u
mislima proganja do smrti. Kazali su mu isto tako
da vazda postoji Zahir. U davnini to bi talisman
koji su nazivali Yauk, a zatim to posta prorok s
Irawadia koji bi obraz skrivao pod ţarom s
draguljima ili obrazinom od tanka zlatna rupca. Na
to fakir još doda: Tko bi Alaha ikad mogao
dokuĉiti?
U Agincourtu su Zahirom smatrali oko od
magliĉasta korunda, jajoliko oko na kolutu što krasi
prst, oko krupno poput lotosa i s tri jasno
ugravirana znaka: na vrhu mu bila kao kakva
troprsta Astarothova ruka, ispod vodoravna osmica,
oĉit znak trajnosti, a u dnu gotovo kruţni lik koji
završava ravnom crtom.
Zahir u kuću stignu na zbunjujući naĉin. U noći
28. travnja stranac pokuca na vrata. PoĊoh otvoriti.
Spazih kratkonoga, labrnjasta, pomalo sumnjiva
tipa, u priliĉno zamazanoj doktorskoj kuti, koja mu
zasigurno bi sva roba.
- Dugo sam putovao - prvo kaza - gladan sam i
umoran.
- Crta, skitnico! - ja ću na to.
On samo šuti i zuri. Ja onda da ću zgrabiti
batinu, kadli naglo progovori:
- Nosim vaţnu stvar za Clifforda.
- Da vidim!
- A, jok! Za Clifforda osobno.
- Onda poĊi za mnom - odgovorim ja.
Ušla sam u living-room. Augustus taman uz
voćku privodio kraju svoj obrok.
- Na vrata nam došao jadnik koji bi s vama
razgovarao.
- A kako zovu tog jadnika?
- Tko zna. Tvrdi da ima vaţnu stvar za vas.
- Ostavlja li dojam razbojnika?
- Mogao bi biti skitnica.
- Ja sam mu oĉito znan?
- Oĉito.
- Dobro, pusti ga unutra.
Tip banu. Promotri Augustusa u ĉudu, nipošto
drsko.
- Augustus B. Clifford?
- Taj sam. A tko si ti?
- U krstionicu nisam dospio, nisam imao s kim.
Stoga imam samo nadimak, pomalo ĉudan, ali uhu
ugodan: Tryphiodorus. Kako vam zvuĉi?
- Prihvatljivo - odgovori Augustus smotano.
- No da - nastavi Tryphiodorus, - ima tomu tri
dana, u Arrasu mi prišao kardinal pokajniĉkog
izraza i naloţio: “Odmah poĊi do Augustusa B.
Clifforda i kaţi mu da ima sina koji ĉami u
gradskoj bolnici.”
- Sina! - zavapi Augustus, umalo pavši na
zadnjicu (straţnjicu, guzicu, kantu, prdu, rit), ali, za
boga miloga, ta tko ga izrodi?
- Avaj! - uzdahnu Tryphiodorus. - Majka mu
umrla na porodu i ostala anonimna. No u torbi su
joj pronašli izjavu s lokalnim policijskim ţigom, u
kojoj za oca malca, tog ploda kratkotrajnog
ljubavnog zanosa buknulog u rujanskoj noći u
Saint-Agilu, navodi Augustusa B. Clifforda.
- Molim? - Augustus gotovo zaboravi disati. -
Ĉista laţ! Podla laţ!
- Samo malo! - zaustavi ga Tryphiodorusov
stroţim glasom. - Nosim vam odluku suda po ko-
joj, ipso facto, skrb za maloga odsad pada na vas.
- Bastard! - kriknu Augustus.
- Ali i Britanac - doda Tryphiodorus.
Augustus prvo naumi poći do svog advokata, ali
nakon Tryphiodorusovih navaljivanja ipak
pokorno, a moţda i prihvaćajući novu situaciju,
odjuri put Arrasa. U gradskoj su mu bolnici dali
maloga u za nj popriliĉno dugoj majiĉici od finoga
batista. On ga poloţi u svoju Hispano Suizu Grand
Sport - kako Hi mogao i slutiti da dvajst godina
nakon toga mora na gotovo isti naĉin voziti sina,
ali ovaj put mrtva i umotana u plahtu! - i u noći
stignu u Agincourt.
Pozvoni. Ja dotrĉah i otvorih. U naruĉju mu bio
malac, nalik na furiju, lica stisnuta u groznu
grimasu, podrhtavajući od grĉa.
- I will kill him, I will kill him! - kuću propara
Augustusov kriĉavi glas. Od straha sam stala kao
paralizirana.
- DoĊi sa mnom - kaza.
U salonu baci uplakana jaĊniĉka na bilijarski
stol, skinu mu majicu, pa dohvati noţ i visoko
zamahnu. Da sam tada bar mogla oćoraviti! No u
ĉasu kad odluĉi obaviti gnjusni zloĉin, Augustus
naglo zasta, kao gromom ošinut.
- Oh! - izusti.
Prišavši, u pupku malca opazih jajoliki dragulj,
kao kakvo oko s tri znaka. Kao da su ga hotimiĉno
sakrili u tom pupĉanom uzlu.
Sasma gluh na plaĉ maloga, Augustus s mukom
izvadi dragulj, promotri ga, dugo i u potpunoj tiši-
ni. Zatim duboko uzdahnu, gotovo kriknu, zakrklja,
kao da ga guši u klonulim prsima.
- Dobro - na kraju izjavi, - ako svoj patronim
moram ustupiti kopiladi, uĉinit ću to. Ako ovaj
mora biti moj sin, bit ću mu otac. Nazvat ću ga
Douglas Aigg i na taj naĉin zaboravu istrgnuti
hrabrog Komandanta pod kojim sam ratovao u
Douaumontu. Trajno ću skrbiti za maloga. Zatajit
ću mu da ga prigrlih kao siroĉića, kao nahoĉića.
Moţda mi kao sin uzvrati pravom ljubavlju.
Tako Augustus B. Clifford sa sinom dobi Zahir.
Douglasu on bî sjajan otac, pomirljiv, blag i mudar.
Zahir pak ugradi u zlatnu alku koju zatim stavi na
prst.
Douglas Aigg odrastao. U kući zavlada spokoj.
Punih 6 godina sinĉić proţivi u radosti i slozi.
U krošnjama parka blistaji listopadnog purpura
odraţavali su svoj topli bakar na drhtavi modri
svod u ritmu udara zapadnjaka...
17.
Glava o silnoj moći koju koral Antona
Dvoraka kao da ima nad bilijarskim stolom
Da bismo dokuĉili uzrok zlog usuda koji nas zatim
shrva, moramo natrag u prošlost.
Kao momka od osamnajst godina, Augustusa
su, iz razloga koji pomno skriva, spopali duhovni
jadi, koji su toliko zabrinuli roĊaka mu Admirala
da ga ovaj pozva - strahujući da bi u ĉasu klonuća,
zaborava ili naglog spoznavanja mogao poĉiniti i
samoubojstvo - da s njim plovi bar godinu dana na
laĊi s tri jarbola zvanoj Flying Dutchman, na kojoj
ga poduĉi napornu mornarskom poslu.
Po izlasku iz tako dubokih patnji što ih
plovidba zasigurno ublaţi, ali nipošto i otkloni,
Augustusa silno dojmi kvazišarlatan Othon
Lippmann, toboţnji jogi iznimnih moći za kojim
su svi izgubili glavu.
Nakon što Augustusu napuni uši kako zna tajnu
ulaska u Nirvanu, u prostranstva blanka i zaborava,
lukavi Othon Lippmann hladnokrvno raspiri krhku
i naivnu mornarovu maštu, pa ga prvo nagna da
odbaci svoga Boga, a zatim i da prigrli nauk koji
sâm širi, pravi miš-maš apostata koji istodobno
oboţava Višnua, Brahmu, Budu i Adonaja, a
inicijacijom prisiljava novaka da pomno prouĉi iks
kompilacija, zbrĉkanu brljotinu, zbunjujući potpuri
što ga popabirĉi iz knjiga kao što su Vasavadatta,
Mantik-ut-Tair, Kalpasutra, Gita Govinda, Zuo
Zhuan, Ţohar, ali i citirajući - s pravom ili krivom -
Sv. Marka, Sv. Justina, Montana, Arija,
Gottschalka, Valda, Williama Bootha, Johna
Darbya, Hagadu, dobar dio Šulhan Aruha, Sunu,
Ghulam Ahmada, Sruti, osam Upanišada,
osamnajst Purana, Tao-T.-King, dvajstri uratka u
stihu Li-Poa, kao i Satapatha Brahmanu.
Othonov nauk poprati i Drakonski kanon, pro-
pisujući praktikantima ĉitav niz ablutia, invocatia,
oratia i unctia.
Svaki dan su morali obaviti tri pranja (na
kokotov znak, u po dana i u ponoć). Ovo u zoru
izvodili su na izrazito originalan naĉin. Za tu su
proĉišćujuću kupku rabili rosu koju su noću
prikupljali u 29 kanti pozicioniranih svud oko
parka, da bi ju zatim osobit sustav kanalizirao do
duboka korita od prozirnoga kvarca zvanog antico
rosato, tako ĉvrstog da su ga morali polirati
sirovim dijamantom.
Kako bi otklonili mogućnost da suvišna rosa
ostvari poguban uĉinak na Augustusovu
konstituciju, ĉitav su sustav automatizirali,
istodobno osiguravajući nadzor nad ukupnim
tokom, ali i izolibraciju dotoka zahvaljujući mini-
ustavi s nizom komora, ĉija su podizanja i
spuštanja upravljala protokom kroz vijĉanu sisaljku
s tranzistorskom sklopkom i u konaĉnici vodila do
otvaranja ili zatvaranja ispusnog otvora.
Stoga bi Augustus iz dana u dan odmah po
ustajanju išao ravno u korito s vazda istom
razinom rosnih kapi.
Ipak, da bi ablucijsku kupku obavio u skladu s
propisima, Augustus bi odmah dodao tri stvari što
mu ih Othon Lippmann skupo proda, kao da su od
suhoga zlata:
kao prvo, škrob u prahu, zato što bi priliĉno
luţnata rosa znala zapušiti odvod, pa su ju morali
ublaţavati;
zatim 6 zrnaca takozvanog radioaktivnog safira
ĉiju proĉišćujuću moć Othon silno nahvali (a
zapravo to bi obiĉan šampon protiv stidnih ušiju
što ga usavrši tupavi avinjonski stomatolog i
proširi uporabu u gradskoj bolnici, no struka ga
ajn-cvaj zabrani, saznavši da sadrţi visok postotak
akonita; saznali smo tako da Othon, koji ostatak
otkupi muljaţom, kompromitirajući tako
provansalsku upravu, bi primoran zbrisati u
Tiranu; tamo pak stupi u kontakt sa skupinom
priliĉno sumnjivih tipova i razvi unosnu trgovinu
opijumom); napokon, Augustus bi u kupku dodao
29 (parnim danima) ili 30 (ostalih dana) karata
proizvoda ĉiji sastav - nikom poznat - oĉito bi
apriorni razlog, aktivni princip totalnoga
namakanja. Pripravak za spavanac? Za
halucinaciju? Za hipnozu? Tko bi znao. No
svakako su uĉinci na Augustusa bili ravni zanosu
uţitka: kad bi kupku do kraja pripravio i sasvim
gol ušao u cilju da obavi jutarnju purifikaciju,
Augustus bi prvo silno zadrhtao. Glavu bi tad pri-
ĉvrstio uzicom zahvaljujući kojoj bi mu nos
ostajao na suhom; u protivnom bi lako mogao
završiti na dnu korita, u zagrljaju smrti. Ubrzo
zatim bi opustio svaki ud, klonuo, zakunjao.
Kad bi iz korita napokon izašao, katkad bi
aludirao na Nirvanu koju tamo spozna, izlazak iz
vlastita bića, ĉist zanos, viziju moćnoga Gurua,
vizitu Boga-Oca, pristup Istinskoj Spoznaji,
boţanski uţitak Potpunosti, fascinaciju apsolutom,
Iluminaciju.
I tvrdio bi da, sav trom i tup, uranja u Oblivion,
pliva u Apsolutu, uţiva u Infinitumu.
Do Aiggova dolaska, odnosno do dolaska
Zahira u kuću, Augustus bi marljivo obavljao svoju
jutarnju abluciju i u njoj istinski uţivao.
No otkako na prst stavi Zahir i tako ga zavoli da
ga u svakom ĉasu pokuša imati na oku, svima
obznanjujući da bi ga dao samo mrtav, ustanovi da
ga u dodiru Zahira s kupkom spopada strašna
muka, uţasan svrab, silna bol, da ga ţiga i probada
i da usprkos svojoj volji slabo to podnosi, pati,
proţivljava takvu agoniju da bi povratio, pa
zaboravlja na sav uţitak, kapitalni, vitalni,
kardinalni alibi, apsolutni motiv, razlog za tu
jutarnju abluciju.
Augustus tad smisli naĉin da mu, baš kao što
uzicom drţi nos na suhom, i prst sa Zahirom stoji
izvan korita, da ga mirno nosi i ponovo uţiva u
kupki. Sagradi dizalicu s koloturom koji mu
omogUĆi da kontrolira plutajući naslon za ruku.
Prvih 6 godina tom kompromisu nisi mogao
naći manu. Izum bi svaki put radio kao urica.
Augustus bi u proĉišćujućoj kupki ustrajno i
obilno crpio snagu.
No svanu jutro kada po izlasku iz korita, nakon
što ga kupka opusti, ošamuti, omami, ogrnu
Nirvanom, Augustus ustvrdi da mu na prstu fali
Zahir.
Kriknu kao ţivotinja. Oko slabašna znaka
jajolika obrisa, traga Zahira, osta samo krvni
ugrušak nalik na rubin.
Zatim, tri dana i tri noći idući amo-tamo po
kući kao kakav luĊak, posvuda zaviri, divljaĉki
otvori svaku ladicu, istraţi svaki kutak, od vrha do
dna, od tavana do podruma, pronjuška po svakoj
prostoriji i šupi, svim dvorištima, svakom silosu,
pa ĉak i pomno pograblja oštar šljunak u parku.
A onda, tri dana nakon toga, uţasnu nas
naprasni dogaĊaj: dolazak Othona Lippmanna u
Agincourt.
Vidno malaksao i sav znojan, zaogrnut prnjom
što izgubi svaku sliĉnost s raglan kaputom, pojuri
ravno na Augustusa, psujući ga na pasja kola,
obasipljući pogrdama, dobacujući svu silu odurnih
izraza, ĉak ga i fiziĉki napadajući.
- Ti si obiĉna budala - zaurla - tupan, glupan,
slaboumnik, idiot, moron, pizdun, majmun,
praznoglava«:, primitivac!
Zatim ga raspali svom snagom.
Iako prividno osta potpuno miran, Augustusa
oĉito uzbuni, odnosno razjari Othonov ispad, pa
mu uzvrati swingom kojim ga obori na pod, rasturi,
nokautira.
Douglas Aigg, tad još klinjo od 6 godina, nazoĉi
borbi, odbroja kao u boksu, pa tatu proglasi
šampionom.
No Othon Lippmann na podu ni makac. To ih
odmah zabrinu.
- Ma što sad ovaj izvodi? Što izvodi? -
promrmlja Augustus tiho i grubo.
Istodobno Douglas Aigg - kako bi i pomislio da
u zraku titra uragan? - zaigrano trĉkarao oko
klonula Othona, pocikujući tako glasno da mu
Augustus, ljutit i iţivciran, osorno naloţi da
napusti prostoriju.
- IzaĊi van istoga ĉasa! - graknu tako glasno da
Aigg, koji nikad dotad da bi vidio oca u takvoj
srdţbi, zadrhta kao prut, promuca ispriku grimiznih
obraza i zbrisa, zapišanih hlaĉa i sav uplakan.
I onda, dok Aigg pokuša ublaţiti tugu tako da
nahrani Jonu, svog karasa... - A propos - uskoĉi Olga - i mi sad moramo
nahraniti Jonu onim zrnima, svakako to moramo obaviti...
- Pst! Pst! - zaĉu ona odasvud. - Pustimo
Squaw da dovrši svoju tako zanimljivu, tako
fascinantnu priĉu!
- Thank you! - odvrati Squaw.
Aigg, znaĉi, odjuri nahraniti ribicu, a mi smo
Othona Lippmanna dovukli u salon do i poloţili na
otoman. Ja sam otrĉala po alkohol da ga vratimo u
ţivot. Raskopĉali smo mu kaput i tad opazili - oh,
uţasna li uţasa, od tog su nas strašnog prizora
prošli ţmarci, uhvatila nas panika, zastala krv u
ţilama, digla kosa na glavi! - da Othon Lippmann
pliva u vlastitoj krvi. Kao da mu divovski sup
duplu duzinu puta skoĉi na grudi, otkidajući
komad torza, šibajući pluća, orući mu panĊama po
prsnom košu. Odurni kukci - od obadâ, bumbarâ,
muhâ, crvâ, do ušiju i ljiljaka - zujali su kao
strvinari nad krvavom, viskoznom, još toplom
magmom što smrdi na dvajst koraka!
- Bljak! - protisnu Olga.
- Fuj!- doda Amaury.
- Da - nastavi Squaw. - Agonija Othona
Lippmanna potraja osam dana. Iz komatoznog bi
stanja pokatkad izlazio samo zato da bi na nas
sasuo svu silu groznih pogrda i optuţio - tkozna
zašto - da smo mu smrt planirali i da zato na nas
zasvagda zaziva zlo. Mi smo mu ipak ranu pomno
viĊali, da mu bar ublaţimo kraj. Ispusti dušu i na
izdisaju izgovarajući gomilu strašnih psovki i
urlajući tako ţivotinjskim krikom da nas zaboli.
Augustus izgovori posmrtno slovo:
- Othon Lippmann, bio si moj Guru. Danas
kroĉiš put Raja. Tamo ĉami Hurija koju ti Alah u
svojoj milosti podari. Prigrlio sam nauk što si mi ga
donio. Danas ga napuštam, i to trajno. S tvojom
smrću odlazi i tvoj nauk. Iz bisaga sad moram
izvaditi Ponoć i zapaliti trud.
Govor završi zakuĉastom mišlju koju shvatih
obnoć, kad Augustus, nadahnut Parohijskim
kanonom Othona Lippmanna, prikupi 6 naramaka
drva, pa na njima spali truplo. Lomaĉa potraja ĉitav
dan, a onda posta brašnasti prah što ga bura
zavijajući rasprši crnim zrakom...
Tko bi od vas ikad mogao pojmiti silinu kojom
zla kob tad navali? Nitko. Augustusa B. Clifforda
shrva collapsus totalis: promatrala sam kako nujan
i apatiĉan nosi svoj kriţ, prolazi Golgotu, povija
šiju pod jarmom jada i suza.
Ţalila sam ga zato što bi po ĉitav dan išao amo-
tamo uzdišući, sav smrknut i klonuo. Iako dotad
tradicionalno gurman, pa ĉak i proţdrljivac, glad
mu posta stran pojam. Ni ruĉak da bi dovršio. A ja
sam mu ipak s mnogo ljubavi kuhala ono što voli:
pisanicu s luĉicama, rumbac u bujonu, but,
krvavicu s gorĉicom, salpikon. No on bi pod zub
uglavnom stavio koji inćun, malo kantala, komadić
odojka, prst španjolskog amontiljada, krišku
ananasa ili limuna. Popriliĉno smršavivši, samo
potpiri moju zabrinutost.
Katkad bi otišao u svoju kulu i u njoj samovao
5-6 dana, ispuštajući noću tu i tamo bolan krik, a
zatim bi ponovo osvanuo, slabašan, znojan, divalj.
U godinu dana mrka mu kosa izgubi boju; poprimi
lik oronula starca.
U tako turobnu ozraĉju prolazili su dani
Douglasa Aigga, tog krhkog i plahog momĉića
voštanog lica, nimalo pripravnog na silovitu borbu
kakvu bi u toj situaciji današnji ljudi morali biti u
stanju voditi. Augustus to ipak shvati i odluĉi biti
bolji, stati na kraj svojoj izdaji, zapostavljanju,
nonšalantnom zakazivanju, osuĊujući takav svoj
odnos i htijući bar Aigga, ni kriva ni duţna za taj
zloĉin, zaštititi od patnji, od uroka.
- Što god sam mogao sam «ukaljao - kaza mi
malo potom, u suton, - zabrljao, izdao, prognao,
uprskao. Ĉamit ću, trunut ću, gnjilit ću u svom
šugavom vakuumu, u svojoj rupi, ali da bar svom
sinu, malcu što ga onomad zao sluĉaj k nama posla,
ali ĉiju sam trajnu skrb još onda zajamĉio, da bar
sinu osiguram valjanu poduku. Od danas ću ga ja
poduĉavati. Uostalom - doda, - to bi mi mogao biti
pravi spas, naporan, ali zasigurno moguć.
Augustus onda proradi na Aiggovu priliĉno
klimavu znanju. Dotadašnja nastava u općinskoj
školi u Agincourtu, kako ustvrdi, urodi krţljavim
plodom: pravopis mu loš (ispušta slova), mašta
oskudna, zna oduzimati i dobiti koliĉnik, ali slabo
zbraja i mnoţi; poznat mu Avogadrov zakon, ali ga
brka s nimalo bliskom tzv. Aragovom postavkom;
navodno zna da su Luja X. nazivali SvaĊalicom, ali
razlog mu stran; ima najbolji Gaffiotov dikcionar,
ali znanja iz latinskog svodi na “Animula vagula
blandula”, “Aquila non capit muscas”, “Sic transit
gloria mundi” i “O fortunatos nimium sua si bona
norint agricolas”
Kako bi produbio Aiggova znanja, Augustus
zasuka rukav i zdušno prionu na taj nimalo lak
posao; ipak, ĉas u svojstvu nadstojnika, ĉas u
svojstvu nastavnika, praznoglavog bi malca zasipao
vrlo mudrim i priliĉno opskurnim frazama u kojima
bi uglavnom bilo malo sadrţaja. Aigg bi svaku od
njih upio, pokorno, radosno, nimalo kivno, ali ĉim
luna uĉini prvi krug posta jasno da od svladanoga
gradiva malo toga shvati: matka, filozofija i latinski
nikako mu nisu išli, iz britanskog nauĉi samo 5-6
izraza, dok u francuski ipak uloţi malo truda, pa
uglavnom shvati smisao katkad proizvoljnih
gramatiĉkih slaganja, od osam bi sluĉaja triput
toĉno razlikovao frikativ od labijala, supstantiv od
pronominalnog supstituta, nominativ od akuzativa,
aktiv od pasiva ili povratnog oblika, indikativ od
optativa, kondicional od futura, apozicijski atribut
od atribucijskog partitiva, itos od patosa, hijazam
od antiklimaksa.
Augustus napokon shvati da samo umišlja kako
pridonosi obrazovanju briljantnog uma budućnosti,
a osobito ga ogorĉi spoznaja da ima sasvim llabu
moć formiranja momkova ţivotnog poziva. Onda
popusti pritisak i zaĉudo uoĉi - što ga silno
obradova - da Aigg u glazbi vazda pronalazi
istinski uţitak. Tako su ga znali uhvatiti kako
pijucka u tubu, stvarajući nimalo kakofoniĉan
zvuk. Intuitivno bi pronalazio harmoniju. S
naroĉitom bi radošću prionuo na vokalizu. Svaku
bi ariju zapamtio nakon što bi tkogod glazbalom ili
glasom triput prošao kroz notai zapis.
Augustus, koji davno primi poduku od samog
Iturbia, odmah u salon stavi kratki klavir (pomalo
nazalnih tonova, ali sjajnih akordâ, što ga Graf
izvorno napravi za Brahmsa koji navodno upravo
za njim sklada Sonatu za klavir br. 3 u F-molu, op.
5), i to pokraj bilijarskoga stola (istog onog za
kojim, kako proĉitasmo, uz pomoć noţa umalo za
glavu skrati pilića Aigga).
Otad bi ga, dan za danom, Do Mi Fa Soi, od osvita
do sumraka, Sol Fa Mi Do, pratio i nadahnjivao,
poduĉavajući ga suptilnom majstorstvu poja.
Potpuno zapostavljajući svoj latinski i filozofiju,
Douglas Aigg sa ţarom navali na kanat, a pritom
mu mnogo zadovoljstva pruţi Mozart, ali i Bach,
Schumann, Franck. Istini za volju, sliĉniji Marsiji
no Apolonu, ovaj bi ptić sustavno ispuštao
gromoglasni piano i sasvim tihi krik, modulacija
mu bila kukavna, iz usta mu izlazio samo paĉji
kvak, kantao bi kao kanta, ali s rastućim uţitkom.
Znamo da Douglas Aigg s osamnajst godina uz
silan napor poloţi maturu, a onda pokaza
odluĉnost. Nakon što mu zamisao sazri, pristupi
Augustusu i kaza mu:
-1 ja ću kad-tad završiti u Scali! Bariton sam po
vokaciji!
- Od Arrasa do Milana nisu samo dva koraka -
blago upozori Augustus.
- Labor omnia vincit improbus - odgovori Aigg,
pokazujući upornost.
- Kad na vrbi zasvrbi, dragi moj! - otpovrnu
Augustus.
- Ali, tata! - ljutita odvrati Aigg s nultom
stopom humora.
- No, daj! - umiri ga Augustus. - Svaka ĉast
tvojoj upornosti. Ali znaj da to znaĉi prvo
danonoćno crnĉiti i osvojiti prvu nagradu na
brojnim trnovitim konkursima. Ta, kamo bismo
stigli kad bi svaka šuša mogla u Scalu?
- Pa i mislim ići korak po korak - ustvrdi Aigg.
- Onda moramo svojski prionuti na posao -
zakljuĉi Augustus.
Aigg navali kao sumanut, vokalizirajući od jutra
do sutra, usavršavajući svoj vibrato i koloraturu.
A onda, zadnjih dana travnja, u sumrak, nakon
što gotovo svisnu od rada na Haydnovu oratoriju,
Aigg, sasvim slab i malaksao, klonu glavom i
laktovima na rub bilijarskoga stola na koji su,
tamo, u kutu salona, svi bili zaboravili.
Augustus iskoristi pauzu da zasvira koral
Antona Dvoraka.
Aigg naglo ustvrdi da kolonija gljivica pokriva
gotovo polovinu bilijarskoga platna: duţ ĉitavog
ruba uoĉi hrpu ĉudnih vapnastih toĉaka, visokih do
picu, bizarnih, anomalnih kamiĉaka, pahulja što
sitnih što krupnih, što okruglih što jajolikih, što
pravilnih što krnjih; tu i tamo krasila bi ih kakva
inkrustacija ili dodatak, a bili su nanizani kao da
formiraju suvisli iskaz, kao da imaju jasnu, svakom
poznatu svrhu: nisu bili samo sluĉajan signal, nosili
su smisao baš kao što ga nosi kakav rukopis, ili bar
kipu (ĉvorovi od uzica koji su Inkama sluţili za
komunikaciju).
No druga stvar potpuno zbuni Aigga: svaki put
kad bi Augustus udario koju tipku na klaviru, zapis
bi dodatno nabujao, i tako mikron po mikron,
angstrom po angstrom. Pobroji ih: ukupno 29.
Augustus nastavi svirati do mraka, a Aigg gotovo
da osta u istom poloţaju. Promatrajući, zapravo
fiksirajući taj komad platna, na kraju, nakon što
Augustus na rubu nadahnuća odsvira atonalni
akord, na platnu izbroja 30 vapnastih toĉaka:
zadnja, najnovija, nasta kao blaga aura, pa posta
slabo vidljiv trag, a onda zadobi riţinu zrnatost.
- Tata! - kriknu Aigg.
- Kaţi, dragi moj - odgovori Augustus.
- Vidi! Zapis! Tu, na stolu, mrdni sim!
- Zaboga! San imamo, a rival klavira omami
nas! - jauknu Augustus, poskoĉivši. - Kako to
misliš: na stolu umrli sin?
- Ma kakav umrli sin! Mrdni sim da vidiš zapis,
tu, na bilijarskom stolu!
Augustus pristupi da i sâm to promotri. Odmah
namršti obrvu.
- Again! Again! Again! - triput protisnu muklo.
- Zašto tako govoriš? Što ti bi? - zapita Aigg.
Zabrinu ga tatin sad mramorni obraz.
- Hajdmo, sinko moj dragi! Iz ovih stopa
napuštamo dom!
18.
Glava u kojoj promatramo kako
karas odbija carsku halvu
Augustus tad posvojka pozva na stranu. Ĉula sam
ĉitav njihov razgovor.
- Nikad ti nisam govorio o mraĉnom dogaĊaju
koji poprati tvoj dolazak. Da mogu, danas bih ti
kazao kakav nas urok otada proganja. No vlastiti
mi Zakon brani obznanu. Tko bi ikad izdao tu
krhku vokabulu, minimalni x, apsolutni tabu koji,
ab ovo, muti svaki naš izričaj, zlu kob navlaĉi na
svaku našu nakanu, kvari svaki naš ĉin! Svatko zna
da nama, u prkos našoj volji, upravlja anonimno
zlo, kaţnjava nas visokim zidom koji oko nas gradi
i zasvagda nam zatvara prolaz, osuĊujući nas na
okolišanja, mucanja i zaborav, na okrutnost laţnih
spoznaja u kojima gasnu, trnu naši krici, naši
glasovi, naši grcaji, naši uzdasi, naša ţudnja... I što
smo uporniji u pribliţavanju tom zataškanom
znaku, što smo ustrajniji da vlastitim rukama
uhvatimo tu ĉistoću nimalo ocrtanih rubova, to bi
nas gorim usudom mogla ošinuti opaka srdţba.
Moraš znati, sinko moj, da od danas smrt ponovo tu
ţivi i ovuda lunja, baš kao i po tvom dolasku.
Katkad sam znao pomisliti - nastavi Augustus -
da si bar ti, ako ja nisam, slobodan od tih mraĉnih
kobi. Ali mi smo sasvim razoruţani. I imao bi
krivo, a s tobom i ja, kad bi riskirao i tu ostao.
Moraš poći, odmah, još za dana!
No Aigg odmah odbaci Augustusovplan i
ustvrdi da su ti razlozi laţni i da on zapravo
vlastitoga sina nastoji udaljiti od ognjišta!
- Molim?! - zagrmi on, dirljiv u svom silnom
ĉudu. - Što?! Zar i ti, tata? Sada shvaćam: ti bi htio
da sam mrtav! A ja sam, onako naivan, u ocu svom
uzdanicu vidio i volio ga istinskom ljubavlju! Istog
tog oca koji danas smišlja plan, okrutan koliko
glup, kako da mi napakosti! Samo, tvoji su izgovori
tako prozirni! Imaj srca i u brk mi kaţi pravi
razlog! Ako iz hira nastojiš odbaciti sina, uĉini to,
ali istodobno bar odbaci i tako komiĉan alibi!
- Sinko moj! - zavapi Augustus, poskoĉivši na
Aiggovu poniţavajuću bujicu. No glas mu napuknu
u grcaju.
Naknadno mi prizna da u tom ĉasu umalo Aiggu
oda tajnu, gotovo mu ispriĉa kako mu u dom stignu
k'o pilić, britanski nahoĉić, skoro mu kaza i za
Zahir, za Othona Lippmanna, za skitnicu
Tryphiodorusa u doktorskoj kuti, za kupku and, so,
and so. Ipak, odusta, od straha.
Douglas Aigg u tišini promotri Augustusa. To
potraja dugo, jako dugo. Onda naglo zakoraknu i
buĉno odjuri niz hodnik. Augustus osta kao
paraliziran.
Upitah ga da li da potrĉim za Aiggom.
- Nipošto - odgovori. - Pustimo ga. Ako odluĉi
poći, dobro. U protivnom, što da radimo, svi smo
nagrabusili.
Do jutra smo slušali kako Aigg koraĉa po kući.
U osvit smo razabrali da izlazi u majici s rol
kragnom i širokoj jakni, s torbom u ruci.
Prišavši fontani, ĉuĉnu uz rub i triput zazviţdi
modulirajući oĉito znakovit signal, s obzirom na
to da Jona malo zatim izroni. Aigg svom karasu
odrţa podulji govor, bacajući mu tu i tamo
komadić kolaĉa koji bi u ruci mrvio kao što ĉinimo
sa zrnima za kuskus.
Zatim ispari, potpuno ignorirajući i kuću i svoju
Squaw, baš kao i oca koji gar othrani. Samo za
sobom zalupi sad mrska ulazna vrata.
Nismo znali kamo otputova Aigg. Augustusa
spopa silna tuga. Jona bi nas bojkotirao kad god
bismo prišli fontani i dozivali ga. Nasta pravo
rasulo.
A onda nam, nakon što su svodom dvaput po tri
uštapa prošla, na vrata pozvoni poštar i isporuĉi
pismo. Augustus ga otvori i prvo proĉita potpis, a
onda i sadrţaj.
- Znaš li ti sluĉajno ovu osobu? - na koncu
upita. - Anton V. Ockall...
- Bogami, nikad ĉula.
- Ni ja. Ali on kao da svašta zna o nama.
Proĉitaj i sama:
Poštovani,
u travnju sam 5-6 puta vidio Douglasa Aigga
Clifforda. Sasvim slučajno saznavši da vam još od
naprasnog napuštanja Agincourta odbija pisati,
smatrao sam da bih mogao iskoristiti prigodu i
sâm vam pruţiti par informacija, kako bih ublaţio
vaš jad i brigu.
Stigavši u Pariz, Douglas Aigg prvo iskusi ţivot
na najniţim granama. Šalabajzajući po najgorim
rupama, nabasa na trojicu sa samoga ljudskog
dna, na trio odurnih bandita, kriminalaca kojima
su i najcrnji zločini bili mačji kašalj. Fasciniran
takvim zlom, Douglas Aigg pruţi im podršku u nizu
kraĎa od kojih su korist izvlačila ova gnjusna
trojica. Umalo da pritom i nagrabusi: hitroprstog
su voĎu uhvatili u samom činu i poslali na čamu u
čuzu zvanu Maroni.
Moţda poltron ili kukavica, a svakako plaha
biljka, Douglas odmah pomisli kako bi i sâm
mogao strunuti u kakvoj tamnici, a takva mu
mogućnost bî iznimno odbojna. Ajn-cvaj napusti
druţbu lopova, ustaša, kvarnih razbojnika, pa u
Latinskom kvartu unajmi stančić s pokućstvom,
skroman, ali dovoljno udoban. Tko bi znao otkud
mu novac da osigura svoj tadašnji ţivotni
standard, ni izbliza skroman.
Istina, auto propusti nabaviti, ali zato u dućanima
s robom ostavi pravo bogatstvo: tako kupi i
pamučnu polo majicu slikom grandioznog
Dţugašvilia i u njoj osvanu na ulici, a svi koji su
ga opazili i lik na majici skuţili, od srca su mu
aplaudirali, od Quai Confia do Balzara, od mosta
Sully do kafića Pont-Royal. K tomu, idući u korak s
modom, znao bi poslušati što kaţu Lacan i Balibar,
McLuhan Marshall i Ninipotch, Tutti i Quanti. Od
časopisa bi čitao Comunications, Atoll, Scilicat i
Trois Continants. Odlazio bi u kino Logos,
oboţavao Godarda, hvalio Cournota.
No to potraja maksimalno dvanajstinu dana u
godini. Ostavši švorc, shvati da kuburi, da puno
cuga, da kao niškorist samo zjaka i da ga kroz
ţivot vodi slab instinkt
Sa ţarom tad navali na svoj novi posao,
kratkotrajan, ali dinamičan, imajući u glavi samo
tri cilja: transformaciju socijalnog ozračja, smrt
Kapitala, propast Profita. Posta gorljivim
zagovornikom stavova UAS-a (Ultraalbanska
stranka) koji, inspiriran govorom što ga u Skadru
(alb. Shkodra) odrţi Hoxha ima tomu bar tri
godišta, napadnu kako mlaku Francusku
komunističku partiju, tako i takozvanu
promandarinsku skupinu. No samo osam dana
nakon tog zbliţavanja UAS doţivi raspad.
Douglasa Aigga spopa silna tuga. Zatim mu
kroz glavu prostruji da mu otac -Vi - davno kaza:
“Nakon smrti roĎaka Gastona, spas sam pronašao
u Adagiu Tomasa Albinonia.”
Odmah mu sinu da za svim tim uzbudljivim
iskustvima trči samo zato da zatomi svoju pravu
svrhu, svoj ţivotni poziv: poj!
Otad svojski zapnu, a 30 dana nakon toga
zablista na audiciji za Scholu Cantorum koja ga
primi.
Danas ţivi u sirotinjskom stančiću na Trgu
komandanta Nobodya br. 6.
Tako, nakon što umalo zaglibi na krivom putu,
Douglas Aigg ipak odlučno odabra svoju vokaciju.
U nadi da bi Vas ovo pismo moglo uspokojiti
nakon onako nagla mu odlaska,
srdačno Vaš, Anton V. Ockall
Augustus Aiggu odmah posla doznaku na
pozamašan iznos, a poprati ju i poduljim pismom -
pravim romanom - kojim pokuša opravdati svoj
postupak. No doznaka mu ubrzo stignu natrag, pa
on u banci potraţi razlog. Tamo su mu kazali da na
Trgu komandanta Nobodya br. 6 nisu našli
nikakvog Aigga Clifforda. Nagrizan sumnjom,
nazva Scholu Cantorum, pitajući studira li kod njih
kakav Douglas Aigg Clifford. Ovaj put dobi
potvrdan odgovor: “Da, studira, ali kao
prvoplasiranog na ispitu iz unisonog poja za
nagradu smo ga poslali na Julliard School of Music
na Manhattanu da uĉi kompoziciju.”
Minu godina dana. U našim ţivotima kao da
zavlada utiha. U novinama smo proĉitali kako
Aigg Clifford osvoji izbirljivu publiku Carignana.
Longchamp objavi kako bismo “tog baritona
uskoro mogli slušati u najizazovnijim ulogama”, za
Gavoty on posta “budući Tito Gobbi” Rostand ga
prispodobi “Gigliu s glasom Kima Borga, strašću
Ruffa, intuicijom Souzaya”.
A onda, dok sam u sumrak s namirnicama
dolazila iz grada u pratnji momka koji mi za dvajst
novĉića pomognu oko mojih triju pozamašnih
torbi, opazila sam kako fontanu nonšalantnim
korakom obilazi muška osoba. Pri tom sam prizoru
potmula, pomislivši naĉas da vidim samoga
Douglasa Aigga. Dakako da ta osoba bi Anton V.
Ockall.
Bila mu brat bratu 24 godišta. Visok, uspravan
kao i, vitak kao nit, u vanilija mantilu raglan
ovratnika, sa štapom i slamnatim škrlakom. Iako a
priori šarmantan mladić, odmah mi sumnju pobudi
ona dobro znana odsutnost osobitosti, pa i
postojanosti: prozirna mu put na oblu licu odavala
krhkost zdravlja, iz mlitava, klimava drţanja
dobivala sam dojam uzmicanja, a u obrvama poput
inja i modrikastim oĉima nalik na vodu kao da sam
naĉas opazila albinca. Sva mi ta plahost uzdrma
spokoj; pomislih da taj mladić mimo svoga znanja
u grudima nosi silan trh.
Prišla sam mu i pozdravila sukladno tradiciji
mog naroda:
- Haug, Prozirnoliki obrazu! Svako dobro tvom
vigvamu, zakopajmo ratni tomahavk, popušimo
lulu mira!
- Aijou! - odvrati on, prstima si dotaknuvši
glavu iznad oĉiju i ispod škrlaka, a onda ju i
prignuvši kao pravi Mohikanac, pokazujući mi da
dobro pozna naš obiĉaj. - Dao Manitu da ti u loncu
krĉka karibu!
Stranca sam pozvala u kuću, ponudila mu stolac,
udarila u gong. Uĉas stignu Augustus.
- Izvoli - kaza.
- Ja sam Anton V. Ockall - odvrati stranac uz
naklon. - Ima godina dana otkako sam vam...
- Znam - grubo uskoĉi Augustus. - Ima godina
dana otkako si mi ispriĉao zbunjujući niz
dogodovština što ih moj sin Aigg doţivi, a nakon
kojih ipak ostvari svoj ţivotni san. Imam dojam da
danas kroĉi ispravnim stazama. Ima tri dana da su
ga u Torinu nagradili gromkim aplauzom. Bio bih ti
zahvalio da sam znao kamo pisati. Ali na omotnici
pisma što si mi ga uputio nisi ostavio trag.
- Zaboravio sam, naţalost. Pardon! - uzdahnu
Anton V. Ockall, pa nastavi: - Ali kako sam danas
sasvim sluĉajno prolazio pokraj Agincourta,
pomislio sam da bih vas mogao doći pozdraviti.
- Bog s tobom, baš dobro da si došao! Ali, daj
budimo na ti, to nam ipak olakšava razgovor.
- Imaš pravo - prihvati Anton V. Ockall.
- Bi li sa mnom blagovao? - upita Augustus.
- Kako bih mogao odbiti? - odgovori Anton V.
Ockall.
Odloţi štap, skinu škrlak, a onda i mantil.
- PoĊimo u moju cigar-sobu - kaza Augustus.
Napustili su mraĉan hol i pošli dugim
hodnikom, pa trima stubama. Augustus pokaza V
Ockallu na udobni crni koţni naslonjaĉ s
naslonima od sjajna mahagonija, a onda mu ponudi
pravu kubanku iz uvoza.
V. Ockall zapali, vidno zadovoljan.
- Skotch? Bourbon? Viski? - upita Augustus,
pokazujući zavidnu ponudu u baru.
- Hm, da... - odgovori Voyl zdvojno.
- Ili gin? Cocktail? Bloody Mary? Bullshot?
Martini?
- Imaš li moţda sauvignona i ribizovca?
-Tibikir?
Pijuckali su. Onda V. Ockall progovori:
Sigurno bi rado ĉuo kako sam upoznao Aigga.
Toga sam dana išao do akvarija u Botaniĉkom vrtu.
U blizini, uz fontanu s karasima, opazio sam
momka u širokom crnom kaputu i ţalobna, tuţna
lika, što bi mi po vanjštini mogao biti brat. Iz
torbaka izvadi smolastu tvar, namirnicu nalik na
halvu ili rahat lokum, koju smrvi u ruci i baci
karasima, usprkos upozoravanju ĉuvara koji mu
triput pristupi i uz odbojnu viku prstom ţutim od
duhana pokaza na natpis koji strogo brani hranidbu
ribica.
No ovaj bî uporan, kao da raĉuna s tim da bi
svakoga ĉasa s dna mogao izroniti koji karaš, kao
dupin iskoĉiti i zgrabiti svoj obrok. Ipak, nikakvoj
ribici ni traga: to ga rastuţi, to ga smrknu.
Prišao sam mu i kazao da oĉito jako voli taj
riblji, nimalo zahvalan soj. On mi ni 5 ni 6 prizna
da ima mnogo znanaca, ali da pravim drugom
smatra samo Jonu, svog karasa koji bi izronio kad
bi ga zazvao ili mu zviţdukom dao znak. Svaki dan
bi ga u suton hranio. Kad bi bio tuţan, otvarao bi
mu dušu, a Jona bi mu vazda drugarski namignuo.
Danas, nastavi on sav promrzao, jadan,
prostodušan i nujan, pun splina, danas naivno
pomisli da bi ga koja ribica iz Botaniĉkoga vrta
mogla doći drugarski pozdraviti. Stoga zadnji
novĉić da za halvu, hranu koju Jona oĉito oboţava,
a uz to ovaj put odabra vrhunsku halvu iranskoga
šaha. Tko bi u francuskom dućanu mogao naći
bolju?
Budući da su momkovi jadi stali tištati i moju
grud, kupio sam mu slatkaĉ, a onda ga još i pozvao
u snack-bar. Iako gladan, polako saţvaka hranu,
baš kao musliman nakon duga ramazana.
Kad smo naruĉili kavu, on mi potanko ispriĉa
svoju intrigantnu priĉu, od ţivotnog mu poziva i
naporna rada da bi taj san ostvario, pa do vas -
pardon, zaboravio sam da smo sad na ti - i Squaw...
-I, što kaza? - navali Augustus, a pritom ga obli
znoj. - Zna li za mraĉnu tajnu koja mu poprati
dolazak u moj dom?
Zna. Sa 6 godina zaskoĉi vas - pardon, nikako
da usvojim - u kaldariju u koji si svako jutro
odlazio na abluciju. Uranjao bi u Nirvanu i mimo
svoga znanja mrmljao bi stvari kojima si ga tako
zaintrigirao da ti pristupi i spusti uho na spoj s
uzicom kojom si drţao nos izvan korita, a taj mu
spoj - tko zna zašto? - oĉito posluţi kao pojaĉalo...
- Aha, sad shvaćam. Capisco! - ispusti
Augustus hrapava glasa i voštana lica.
- Da, dobro si shvatio: mimo svoga znanja odao
si mu tajnu. Kazao si mu za Zahir koji si mu
pronašao u pupku. Duboko traumatiziran, a
istodobno lud od bola i pun ţuĉi koja mu
umnogostruĉi snagu, on ti išĉupa Zahir s prsta!
- ... izazivajući pritom zlu kob koja nas i danas
prati - protisnu Augustus.
- Toĉno. Sa samo 6 godina pojmi ĉitavu
situaciju. U svojoj nutrini za to optuţi vas - pardon,
stalno zaboravljam - i odluĉi kad-tad vratiti milo za
drago, pa bi otada uţivao kad bi vidio da padaš, da
si slabo, a bila bi mu muka svaki put kad bi opazio
da ti usud biva blaţim. U svakom si mu ĉasu bio
mrzak!
- My God, my God! - u grĉu zavapi Augustus,
stišćući u ruci papirnatu maramicu.
- Zlo što ga zazva tvoj sin - koliko god bio
nahoĉić, koliko god bio Britanac - i danas prati tvoj
ţivot. On ĉak i vokaciju odabra u sluţbi plana koji
skova samo zato da ti zada smrtni udarac!
- Vokaciju? - promrmlja Augustus, izgubivši
nit.
- Zapravo sam zbog ovoga došao - izjavi Anton
V. Ockall hladno.
U torbi s crnim koţnim rubovima napipa i
izvadi olovkom struĉno nacrtan kroki na komu
Uomo di sasso kaţnjava Don Giovannia zato što
mu taj ĉudni šaljivac prvo zada smrt, a onda ponudi
da skupa ruĉaju. Sputan jajolikim oklopom od
gipsa, lik bi nalik na divovskog Humptya Dumptya.
Na naliĉju krokija Aiggova ruka zapisa
zabrinjavajuću najavu: “Kad ovakav nastupim, ima
da pati, zato što ga moja krv zasvagda izvrgnu
sramoti.”
- Ovaj zapis - pojasni Anton V Ockall - Aigg
ostavi u mom klubu ima tomu tri dana. Još doda da
sad ţivi u Urbinu, da u Don Giovanniu ima ulogu
Komandatora i da kani sklopiti brak s Olgom
Mavrokhordatos...
Augustus poskoĉi kao da ga ĉvaknu poskok.
- Ni govora! Ni govora! Hrli u smrt! - zaurla.
IV
Olga
Mavrokhordatos
19.
Glava u kojoj, raspršujući laţna
opravdanja stara dvaput po duzinu
godina, napokon
otkrivamo zašto potonu impozantni Titanic
- Ni govora! ni govora! Hrli u smrt! - zaurla
Augustus.
- Abyssus abyssum invocat! - mrko zakljuĉi
Anton V. Ockall.
No kako Olgu to smlavi, pa zacvili i klonu,
Arthur Willburg Savorgnan na brzinu skrati
vijugavu narativnu nit Squawina podugaĉkog
izlaganja.
- Zaborav nikako da nam ublaţi bol - kaza. -
Ima dvaput po duzinu godina otkako nas napusti
Douglas Aigg, Anton V. Ockall ispari unatrag 30
dana, a danas izdahnu Augustus... Svlada ih isto
ono podmuko zlo što još uokolo lunja i što - tko
zna? - moţda dokusuri Hassana Ibn Abboua,
Othona Lippmanna, pa i majku koja incognito
porodi Aigga...
- I svakog mog sina osim Rpina - uzdahnu
Amaury Conson.
- No - nastavi Arthur Willburg Savorgnan -
nismo li ipak nadomak cilju? Nismo li uoĉili
glavnih par putokaza? Nismo li, zahvaljujući Sagi
koju nam Squaw potanko ispriĉa, od A do Ţ, dobili
priliku, crno na bianco, raskrinkati crno zlo što nas
proganja?
- Ali nisu mogli znati od kog sam roda! -
kriknu Olga.
- Aigg nipošto, pa nisi ni ti znala - odvrati
Squaw nastavljajući svoju priĉu. - Ali Augustus da.
Odmah shvati:
Rodom iz Istambula, stanujući u palaĉi s ĉijih
su prozora pucali vidici kako na Thanatogram, na
obali Crnoga mora, tako i na Trilipopolis, sazdan
na Mramornom moru, porodica Mavrokhordatos
(katkad su pisali Mavröcordato ili Maurocordata,
što u balkanskom lokalnom govoru, koji su ostali
narodi tako slabo poznavali da su mu pripisivali
logogrifsku moć, znaĉi “koji ima crna prsa” ili
“koji ima zlu moć”) sultanu isprva priskrbi ĉitav
niz slugu: Stanislas posta Sulimanov brico,
Konstantin Ibrahimov doktor; radivši prvo kao
tarĊuman (danas bismo kazali tumaĉ), Nikolaj
zatim za svoga gazdu Abdula Aziza prikupi milijun
knjiga (uglavnom starih) u slavu Islama. Sin mu,
Nikolaj mlaĊi, dobi titulu banatskog hospodara;
navodno posta glavnim uzdanikom Abdula Hamida
samo zato što bi znao sjajno zabašuriti svaki, pa
ĉak i najobiĉniji govor, koji bi tad postao tako
zbrkan da bi malotko išta shvatio, iako bi svaki ĉas
unosio mnoštvo signala kojima bi davao do znanja
da šifrira ili transponira po sasvim priprostim
pravilima.
Nikolaj za grb odabra goruću Sfingu: kao
Sultanov ljubimac, pomisli da bi mogao dogurati
do statusa wasira ili mamamuša. No tri godišta
nakon toga Mahmud III., ljubomoran na toliku
Hospodarovu moć i u strahu da bi svoju vlast
mogao proširiti do Stambola, Nikolaja usmrti, a na
kolac osudi glavninu klana Mavrokhordatos.
Iako s mukom, porodica ipak umaknu. Sit
Divana, Augustin, Olgin dida, otputova u Draĉ i
tamo otvori advokaturu. Zatim osnova novinski
list da bi u narodu mogao potpirivati otpor
Sultanu. Tako npr. objavi: “Albanci, sviću slavni
dani. Pokaţimo tiranima, zamahnimo krvavim
zastavama. Koraĉajmo, koraĉajmo! Prljavom
krvlju natopimo našu brazdu!”
Draĉ uzdrma pobuna. Ubili su 5-6 ustaša, svuda
vikali “Smrt Turcima!” ili “Zatrimo Islam!”. Na
barjak su stavili zastavu od pahuljasta organdija i
na nju u kutu utkali grb Nikolaja s gorućom
Sfingom. Vaţna nacionalna stranka vigovskog
krila, ali anarhistiĉkih poriva, mobilizira javnost.
Osoba znana kao Arthur Gordon, navodno dalji
roĊak slavnoga Byrona (oba su ova albionska sina
bila grbava), pobudi opoziciju i osmisli nacionalnu
himnu koju su stanovnici odmah stali zviţdati u
svako doba dana, provocirajući spahijski jatagan.
Nakon tri puta po godinu dana Otomani su
morali uzmaknuti. Na Krfu su potpisali sporazum
o miru: trijumfalnom albanskom narodu zajamĉili
su autonomiju. U nastojanju da nadmudri Cavoura
koji mladoj naciji gotovo pokuša uvaliti tutorat,
kraljica Victoria u Tiranu za konzula posla lorda
Vanisha, briljantnog oksfordskog majora i ljubimca
Richarda Vassall-Foxa lorda Hollanda III., koji ga
upozna s dvorom, a zatim i zdušno podrţa
nominaciju. Pun oboţavanja za Victoriu, Augustin
Mavrokhordatos dopusti da ga lukavi lord Vanish
obrlati, pa prihvati stav da bi kolonijalni ili
polukolonijalni status odliĉno odgovarao
Albancima koji, još mlitavi od turskoga biĉa,
sigurno nisu sposobni za samostalnost, pa bi
Britancima valjalo dati priliku da im pripomognu,
isprva tako da podupru svaku frakciju koju
alarmira mogućnost uspostavljanja diktatura, a
zatim suptilnijim naĉinima zahvaljujući kojima bi
drţava dobila status dominiona. No valjalo bi
postupati brzo i uĉinkovito, u protivnom bi
Abisinac, Austrougar ili maštoviti Talijan mogli
zgrabiti priliku. Oĉaran ponudom, Augustin odmah
Analizira taj dobro skovani komplot. Britansko
zlato prokola u potocima. Nastupi infiltracija. Na
svaku su vitalnu toĉku postavili sigurnu osobu.
Izgradili su vrlo sofisticirani (da iskoristimo pojam
koji naknadno ulazi u domaći lingvistiĉki korpus)
sustav, naoko briljantan. No tri dana do udara, dok
su britanski husari ĉuĉali u Brindisiu u nadi da bi
njihov bataljun uskoro mogao dobiti znak, manu
militari, za invaziju albanskoga tla, procuri urota.
Krivi korak? Gaf organizatora? Ĉin otpadništva ili
Judina izdaja, ako tkogod konspiraciju razotkri
izdašnu ponuĊaĉu? Tko zna. Kako bilo, to podignu
silnu prašinu. Albanci su na glasu kao opasni
šovinisti. Na smrt su osudili osamnajst sudaca, uz
optuţbu, bila ona prava ili laţna, da su sudionici
komplota.
I sâm Augustin gadno svrši: prvo su ga obradi
li knutom, a onda ga pribili za stup. Dotrĉala raja
i stala mu dobacivati pogrdu i sprdnju, gaĊati ga
otpacima i trulim plodovima. Oko vrata su mu
stavili okov, slomili popriliĉan broj kostiju, duboko
u grlo uturali krpu. Imobilizirali su ga, umlatili,
zalili alkoholom i uţgali oganj.
Iznimno ĉvrsta graĊa osigura mu dugotrajnu
agoniju. Truplo su zatim bacili mopsu koji šmugnu
od silna smrada.
I ostali Mavrokhordatosovi u Draĉu, njih 30,
doţivili su crnu sudbu. Albanci su ih svuda
proganjali, tri su im puta kuću opljaĉkali, baku
silovali, a uplakanu klinĉadiju poklali.
Godinu dana iza toga na ţivotu osta još samo
zadnji ĉlan klana, no Albanci su bili toliko zagrizli
da su ga nastavili proganjati i još raspisali nagradu
na milijun hrivni za onoga tko im ga dostavi, ţiva
ili mrtva. Zašto? Zato što na ţivotu osta
Augustinova najbliţa krv, sin Albin (upravo ga
Augustin tako patriotski prozva!).
Albin, znaĉi, strugnu u gustu makiju u kojoj
osta osam godina, a onako polumrtva na ţivotu ga
odrţa puka mrţnja, jaĉajući iz dana u dan. Tako
mu omrznu koliko Albanci koji su mu smaknuli
ĉitav rod, toliko i Britanci: njih optuţi za
kompromitaciju oca.
A onda u kolibi koju su stanari odavno napustili
i u koju bi moţda navraćao još samo pastir sa
svojih par ovaca i prazova, otkri silno blago:
gomilu dukata, dragulja i zlatnih poluga.
Otada kao Mathias Sandorf svoj kolosalni
imutak uloţi u odmazdu. Okupi skupinu otpadnika
od zakona kojima masno plati, svakom dajući fifti-
fifti, a zauzvrat iziskujući potpunu odanost.
Glavni mu štab posta oronula utvrda prozvana
“Bill Yard” nakon što u prošlosti u njoj navodno
noćni zaklon tu i tamo potraţi britanski razbojnik
Bili, znan i kao Fra Diavolo, budući da skinu
fratarsku halju zato da bi pljaĉkao, katkad trojku, a
katkad mailcoach.
Kad bi odabrao kompanjona za bandu, Albin bi
ga prvo pozvao u Bill Yard. Tamo bi odmah
iskapili 5 šljivovica, a onda bi odvaţni kompanjon
poloţio ruku na kriţ i vlastitim ţivotom zajamĉio
lojalnost. Tad bi mu Albin na podlakticu zlatnim
skarifikacijskim šilom utisnuo sasvim tanku
brazdu, kao od alabastra, plitku, ali trajnu i otpornu
na svaki abraziv, utisnuo bi razlikovni znak.
Albanski pandur koji dobi priliku da ga vidi, pruţi
nimalo zadovoljavajući opis: “Kao kakav krug kroz
koji prolazi ravna crta, oznaka dosta sliĉna znaku
za zabranu prolaza”.
Katkad bi koji Albinov kompanjon policiji
dopao šaka. I koliko god opis albanskog pandura
bio mutan, po alabastarskom su znaku
ugraviranom u Bill Yardu znali da u rukama
sigurno imaju razbojnikova suradnika.
No u osam su godina uhvatili da bi trojicu, a
Albin okupi gang od bar 27 bandita!
Na piku su im osobito bili Britanci. Konzulat u
Tirani triput su dignuli u zrak. Svaka jahta pod
britanskom zastavom u draĉkom bi akvatoriju
opasno riskirala zasvagda trunuti na dnu mora.
Pa i sam Titanic pouzdano potonu, odnosno
zaroni u propast zahvaljujući akciji tog zlikovca, a
nipošto od sudara sa santom: na brodu su tad bili,
da bi dogovorili gradnju tiskarskog pogona,
ĉlanovi angloalbanskog konzorcija kojima
Barclay's priskrbi inicijalni kapital.
Po sudaru vlaka i autobusa u Quintinshillu,
blizu Hamiltona, na pola puta od Huntingdona do
Oakhama, u noći sa 5. na 6. kolovoza 1918.,
britanska policija zakljuĉi da Albin zna napasti
protivnika i na rodnoj grudi. No naknadno su
saznali da Albin to uĉini iz ĉistog uţitka, tj. kako
sâm izjavi “during his holidays”: iako razbojnik, i
on bi koristio godišnji odmor od dvajzdva radna
dana, kada bi odlazio u Albion koji uporno
izvrgava ruglu, ali ĉija mu vlaţna klima godi.
Godinu nakon što svojim akcijama prisili britansko
puĉanstvo da napusti albansko tlo, Albin navali na
lokalno stanovništvo. Obavi 5-6 pljaĉkaških
pohoda, ali u drţavi u kojoj industrija osta izvan
granica, sav mu ulov bi kakva mršava ovca ili
švorc ratar.
Zaliha blaga mu pak svakim danom kopnila, pa
shvati da mora zgrnuti kapital.
U dolini blizu Bill Yarda rasla silna koliĉina
maka bojom nalik na ljiljan. S pravom odmah
nanjušivši da bi ta polja mogla biti izvor
kolosalnog profita, Albin od magistra nauĉi kako
spraviti laudanum, a zatim s pomoću isparavanja
dobiti sasvim dobar opijum.
No, svatko zna da bi za opijum dobio koliko i
za pišljivi bob dok god mu fali dobra ditstribucija.
Ipak, ako i postoji ruta koja starta u Ankari, prolazi
Balkanom, pa via Kotor, Dubrovnik ili Split (bivši
Spalato) piĉi do Riminia i na kraju dolazi do Mila-
na, glavnoga grada ovoga vida trgovanja u
procvatu, onda ju svakako drţi multinacionalni,
zapravo supranacionalni “sindikat” (koji okuplja
osamnajst big bossova koji zastupaju Mafiju, Cosu
nostru, Luckya Luciana, Jacka “Dancing Kida”
Diamonda, Big Italy, Chicago-Loop Corporation,
Bunnya “Gunfighta” Salvatoria i još 5-6
drugoligaških organizacija).
Nimalo glup, Albin skonta da bi priliĉno
riskirao kad bi pristupio tako ĉvrstom lancu, pa
suptilno i iznimno odvaţno odabra dumping.
Saznavši za sajmištara koji u Milanu radi kao
karika toga lanca, on stupi s njim u kontakt i
ponudi mu opijum s popustom.
Kad mu trgovina posta unosnijom, on pokuša u
Draĉu pronaći pomagaĉa koji bi nadzirao tranzit,
budući da opijum iz Bill Yarda dolazi autom, kanu
ga zatim vozi u Chioggiu, a brod Padom do
Milana.
Stoga Albin u Tirani kontaktira muškarca što su
mu ga opisali kao pouzdanog, intuitivnog,
suptilnog, bistrog, taktiĉnog i maštovitog varalicu.
Onaj tko pomno ĉita ovaj roman sigurno shvati tko
bi taj muškarac mogao biti (u protivnom ĉita
površno). Dakako: Othon Lippmanri!
Znaĉi - Augustus to od šuba prokljuvi - Olga,
koja ludo ljubi Douglasa Aigga, za oca ima druga
Augustusova ljutog protivnika; druga koji, povrh
toga, silno mrzi britanski narod!
- Ali - pokuša saznati Anton V Ockall - tko bi
onda bila Olgina mama?
20. Glava u kojoj dobivamo dokaz o poloţaju dolara ($)
- Godinu dana zatim ţivot ispisa roman - nastavi
Augustus svoju priĉu. - Trgovina opijumom išla
kao po loju, pa Albin s lakoćom zgrnu priliĉnu
hrpu zlata. U Bill Yardu stolovao kao paša. A onda
sazna da holivudska diva Anastasia u blizini snima
film. U pomanjkanju britanskih ţrtava, Albin, koji
nastavi istim ţarom mrziti svakog Anglosaksonca,
pa tako i graĊanina Ujaka Sama, organizira
pljaĉkaški pohod na okrug što ga produkcija
okupira podiţući svoj glavni logor.
Onako naprasit, zgrabi pušku, bazuku,
malodimni barut, napalm i brizant, a zatim u
pratnji ponabitoga mastifa i koliko prstiju na ruci
hladnokrvnih i odvaţnih kompanjona jurnu iskaliti
silnu srdţbu.
Stignu u blistavi lipanjski suton. Dan bi vruć,
sumrak mlak, ali su zato najavili gotovo mrzlu noć.
Alban uoĉi da su na padini brda podigli tri
studija, ali su kampirali uz lokvu. Svi iz tima
spavali su u 5 dugih prikolica, a Anastasia prigrabi
ponajbolju. Opazi da u studiju još snimaju, i to
naporni kadar otklona koji zamori ĉitav tim, i
skript tajnicu, i majstora tona, i pomoćnika
snimanja, i foto dišu, zato što bi dolly svaki put u
vidnom polju zahvatila samo dio statista. Albin
svojoj bandi naloţi da navali na njih, spali što god
vidi, maksimalno masakrira, rasturi koliko joj
drago, a onda krišom otrĉa do bungalova na
kotaĉima, divina svit houma.
Tiho provali u omanji budoar, u kom baš svaka
stvar poziva na ljubavni uţitak: duboki divani, tusti
sagovi, uglavnom matirana zrcala - radi
sofisticiranog ugoĊaja, nipošto zbog stidljivosti.
Zrak su ispunjavali lascivni miomiris i slabašna luĉ
lampiona.
Albin napravi krug po budoaru što mami na
strast, a onda razgrnu kruti baldahin od gruba
brokata i tamo nakratko potraţi zaklon. Mirisna su
ga ulja obavijala i opijala.
A onda na vratima osvanu Anastasia. Svukavši
kimono od pahuljasta organdija s crnim toĉkicama,
skinuvši pamuĉnu štramplicu što joj prianja uz
koţu od pupka do noţnoga prsta, diva osta naga,
samo s krupnom zlatnom ogrlicom koju krasi
dijamantni kabošon na vratu. Ispruţi svoju vitkost
na otoman i mazno uzdahnu od zadovoljstva.
Albin dugo osta kao paraliziran boţanskim
prizorom što mu ga podari diva.
Sav mu obzor posta divin obli obris koji pulsira
u valovima od spokojna joj disanja.
Skulptura u polusnu izloţi tako svoju nagost
kroz uzbuĊujući chiaro-scuro što modrim obrubi
uljuljani bok.
Put joj bila divna i ruţiĉasta, istodobno i
zagasita i glatka, sjajna.
Albin skoĉi, blistava oka, kao kakav Gladni
Pan.
- Oh, Anastasia - prošapta, gorući od strasti. -
Kupidon upravo odapnu svoju sulicu!
Nadahnuto odmah sroĉi odu po uzoru na
Canticum canticorum Salomonis, a u slavu
Anastasiina divnoga stasa:
Tvoj trup, galija prava kojom ću mora oploviti,
i barka, brigantin kog valjaju valovi moji,
Tvoja arkada, tvrĊava koju ću osvojiti, bastion,
zaštitni humak koji rastalit ću burom zanosa što mi
struji ţilama,
I ušna ti školjka, srĉanka, oštriga, volak, ĉiju ću
krivulju pratiti,
Tvoj kapak, titraj miga, pomrĉina ĉaska,
Tvoja obrva, trijumfalni luk kojim ću proći
ponirući u dubinu bunara tvog crnog oka,
Tvoj palatalni svod, madrigal u povojima, atol,
purpurni koralj po koji bih pošao na samo dno
mora, pa makar mi i zraka uzmanjkalo,
Tvoj vrat, kula ljiljanska, kazba od talka,
paragon jarma, okov za moju strangulaciju,
Tvoja ruka, štit, vitao, ljubavna ţila, ĉvrsta
bronca, garota ĉiji zavrtaj taţi moj nagon,
I šaka ti, prstolika ţivotinja, sampan, skif, dory,
ponton što nasumiĉno lavira, brodi, krstari po
našim uljuljkanim udovima,
Tvoj hrbat, obala, naplavina, solana, izravnano
korito, grbavi dolac, lûk što ga krivi sulica uţitka,
Tvoja put, oh, tvoja put, albino koţa fatalnoga kita,
ţal ĉiji uzmak jamĉi moju smrt, almanah u koji i
na sudnji dan pisat ću ti akrostih,
Tvoj bok, strmi brzac, krhka karika, rub na koji
ću pristati kao rob, prva luka za moju laĊu
buktinju,
Tvoj pupak, trajno raspukli kaolin, kupa što
trajno vabi na libaciju,
I krilo ti, grb nikom znana grbovnika, tajnovita
uvala, vrata koja ću otvoriti širom,
Tvoja straţnjica, plod koji ću otkoštiti, izvući
mu soĉni pinjol, raspucali grozdić,
I runo ti, Zlatno runo za kojim kao Jazon gazim
i dvaput po duzinu godina uragan izazivam, to
runo, boţanski pubis, ljubavna obrva, os, kanal,
cilindar, krzno, blazina kojoj nudim lignju,
marabut, raj ljubavnog osvajanja,
Tvoja brazda, lotosova brazda, brazda
zaborava, osipanja, dokidanja, brazda Nirvana,
brazda u kojoj vazda ĉuĉi moja smrt, u kojoj ću
vazda iznova biti poraĊan i vazda iznova umirati,
izdisati od tako ljudskoga uţitka,
Pup tvoj, kamo svaka stvar odlazi u smrt, tvoj
pup, zadnja utvrda u kojoj ću ţivot svoj anulirati,
abrogirati, amputirati kroz Amora koji traţi
afirmaciju, kroz apsolutni srh koji kad-tad moramo
iskusiti, zasvagda uranjajući u strast ili u zaborav,
u noć u kojoj svaka stvar hlapi, u postojani ĉasak
koji Stapa nas u isti lik!
Albin tako sroĉi. A onda skinu svu robu i
sasvim nag pohotno skoĉi na divu.
- Molim? - srdito viknu Anton V Ockall. - Zar
ju napastvova?
(Znamo da mu ima godina; k tomu, odrastao u
puritanskom ozraĉju, obavi i krizmu i firmu i
umalo posta fratar.)
- Ni govora! - odvrati Augustus, hihoćući. -
Otvorivši oĉi, diva odmah zavoli barabu i otvori
mu dušu, šapućući, a on ju sasluša, prodirući ad
limina apostolorum:
- Tako ţudim za pravim razbojnikom,
istinskim banditom, propalicom! Da li i danas
policija traga za tobom?
- Sigurno - odgovori Albin.
- Bi li dali dobru kintu za tvoju glavu?
- Silnu! - odgovori Albin.
- How much? - zaintrigira Anastasiu.
- Milijun hrivni.
- How much is that in dollars ($)? - ustraja
Anastasia.
Budući da dolar iznosi 28 hrivni, Albin odmah
izraĉuna odoka, a onda još u novinama potraţi
toĉan kurs.
- Thirty-six thousand - kaza, priliĉno ponosan.
- That is a lot! - Anastasiu iznos oĉito zadivi.
Diva ga zatim zavodljivo i gotovo mangupski
promotri, pa podatno prošapta:
- Budi moj Don Jüan, moj Casanova, moj
Valmont, moj Boţanski Markiz!
I bi to kao da kakva Virginia Mayo svu svoju
ĉar nudi Richardu Widmarku, ili Joan Crawford
Franku Sinatri, Rita Hayworth Kirku Douglasu,
Kim Novak Caryu Grantu, Anna Magnani
Randolphu Scottu, Gina Lollobridgida Marlonu
Brandu, Liz Taylor Richardu Burtonu, a Ingrid
Thulin Omaru Sharifu!
No prozbori li Anastasia tada glasom svojim ili
samo odglumi kakvu davnu ulogu?
Istini za volju, koga briga? Ta, uranjajući u
najdivnija škakljanja, mazuckanja, ljubakanja, tko
ikad okom ulovi poţudniji turnir, strasniji dvoboj,
pohotniju borbu?
I dok, poput Apolona što uhvati Iris, Adonisa
što ukroti Kalipso, Antinoja što uzapti Auroru,
Albin Anastasii pruţi vrhunski uţitak, banda mu,
sukladno nalogu, navali na studija i dignu ih u
zrak. Prasak rasprši tamu i zagluši okolinu. Kao u
Valpurginoj noći. Svi oni što su dotad zdušno
radili ili kunjajući odmarali, zgranuto su potrĉali,
nasumiĉno, uz vrisku i graju. Mnogi su od njih
odmah izgubili ţivot, od vruća ugara ili silna
kovitlaca, od prokljuĉala kama što ga poţar išĉupa
iz tla, od usijanih otkrhaka koji bi trup izbušili kao
darda, od buktinja što kao da ih riga vulkan.
Ipak, usprkos silnoj strci koju izazva, ova
strahota na miru ostavi naša dva golupĉića koji su
uţivali u isto toliko ţarkom, ali nimalo ubojitom
zanosu.
I dok su Albinovi mafijaši, ĉim su do kraja
obavili što ovaj od njih zatraţi, iznimno zadovoljni
uratkom pošli natrag u Bill Yard, on nastavi svoj
ljubavniĉki okršaj prsa o prsa, uz lascivnu
pošalicu, gugut,/Zirt i uzajamnu ljubavnu izjavu.
Potraja to tri dana. Zatim Anastasia izmigolji
Albinovim poljupcima i škakljucanjima: sinu joj
da potpisa ugovor, pa za onaj basnoslovni honorar
mora produkciji dati svoj divovski prinos.
Avaj! Lako tada zbroji dva plus dva. Ni u
produkciji ni u distribuciji nikog ţivog. Sva
aparatura otišla dovraga! I Nagra, i kolica...
Paillardica posta ostatak ostataka, a miks-pult
gomila strašnih otpadaka, krhotina, okvira i ţica
što ih vatra savi, saţga i rastali. Dolly kao da izradi
ruka Hajdua koji za oko inspiraciju potraţi kod
Nahuma Gaboa, a onda i kod Baldaccinia.
Ništa, znaĉi, od Anastasiina angaţmana. To nju
tako silno raţalosti da Albin, koji nikako da joj
odagna tugu, odluĉi otići i ostaviti ju u prikolici.
Ali prvo joj kaza, i to zastrašujućim tonom:
- Budu li kći ili sin plod ovog vrhunskog
zanosa koji nas spoji na puna tri dana, moraju
nositi moj patronim: Mavrokhordatos, koji bi u
protivnom - doda - mojom smrću mogao otići u
dim, a s njim i moj Urok!
21.
Glava u kojoj otkrivamo stav
Vladimira Iljiča o
Hollywoodu
Albin, znaĉi, dignu sidro. Naknadno sazna,
zahvaljujući poruci koju primi u Bill Yardu, da
Anastasia ipak stignu do svog konzulata u Kotoru.
No na dugu putovanju diva promrznu, pa i 30 dana
nakon toga osta shrvana upalom pluća.
Doktor joj propisa odlazak iz Hollywooda.
Anastasia u suzama prista. Istini za volju, usprkos
svojoj actor's studio pojavi ona, smatrali su mnogi,
ima slabu šansu za opstanak u zvuĉnom filmu, tada
još u povojima (bi to potkraj srpnja '28.; odmah
nakon Crosslandova filma Columbia i Rank
prigrlili su novinu).
Tako vamp zbog koga okopni Faruk i okrupni
Baudoin, vamp zbog koga propati Taft, ali i
Woodrow Wilson, za kim mnogu suzu isplaka J.
Ramsay Mac Donald, vamp komu Sir Winston
Churchill pokloni tonu kubanskih cigara i koga
Vladimir Iljiĉ Uljanov prispodobi najpogubnijoj
vrsti opijuma, bi primoran povući crtu - a ni toĉku
još da stavi - ispod tako briljantna ţivotopisa (tko
bi pomislio da bi takav kraj bio moguć?):
osamnajst Oscara i triput po dva Zlatna lava! Sic
transit Gloria Mundi!
Mnoštvo fanova spopa silna tuga. Ĉitav klub iz
Iron Mountaina, na granici s Wisconsinom, blizu
Michigana, izvrši samoubojstvo. Stanoviti Japanac
poĉini harakiri. Jamajkanski mornar skoĉi s vrha
Radio City Buildinga na Manhattanu.
Anastasia potraţi mir u sanatoriju, u Davosu.
Nakon što ju Thomas Mann tamo opazi, navodno
izjavi: “Da sam onomad vidio Anastasiu, malo
sutra bi Hans Castorp upoznao Clawdiu
Chauchat.”
Nakon pola godišta Anastasia rodi, ali onako
sušiĉava gotovo odmah po porodu izdahnu. U torbi
su joj pronašli oporuku s nalogom da curicu
nazovu Olga Mavrokhordatos. Olga posta glavna
baštinica popriliĉna bogatstva što upravi sanatorija
osta na raspolaganju uz duţnost da za nju skrbi do
punodobnosti.
Tako Olga stasa u Davosu, u ultra-šik sanatoriju
u koji bi odlazila samo Who is who kasta. Kako bi i
znala za Albina?
- A što bî s Albinom? - uskoĉi V. Ockall.
- Nakon tri godišta sazna da Olga ţivi u
Davosu. Odluĉi poći k njoj. Otputova s Othonom
Lippmannom koji mu posta glavni pomoćnik.
Jurili su u Albinovu Bugattiu usprkos oštrim
alpskim okukama. Do Davosa nikad nisu stigli...
- Zašto? - upita Anton V Ockall u ĉudu.
- Othon Lippmann mi ispriĉa da ga, nakon što
su prošli pola puta, blizu Innsbrucka, Albin ostavi
u Bugattiu kazavši da ima sastanak s tipom koji
ţivi u blizini. Othon opazi da Albin ulazi u naoko
prazan hangar. Osta u autu do sumraka, a onda
odluĉi poći do hangara. Otvori vrata, a kad tamo,
stanaru ni traga. Samo Albin u lokvi krvi, mrtav.
- Moš si mislit'! - posprdno dobaci Anton V.
Ockall.
- Da, sigurno ga Othon umori kako bi mu
pripalo ĉitavo blago.
-1, nastavi li Othon put do Davosa da vidi Olgu?
- Nastavi. Zasigurno s nakanom da ju
kidnapira. Stupi u kontakt s upravom sanatorija, ali
mu ona zabrani pristup Olgi. Ta, otkud mu pravo?!
Još ga i zaplaši zatvorom pokuša li išta u tom
smislu.
- Znaĉi - zakljuĉi V. Ockall - Olgi osta tajnovit
razlog patronima Mavrokhordatos?
- Toĉno - uzdahnu Augustus. - Baš kao što
svima osta tajnovit urok koji taj patronim prati.
Tko bi otad i mogao Olgi otkriti sramotnu i
zastrašujuću moć koja ju trajno oznaĉi?
Nakon smrti Othona Lippmanna, koji mi prvo
obznani da nam odmazda visi nad glavom, a zatim
mi zazva zlo zbog Zahira što ga proguta crni mrak,
tri sam puta išao u Davos da Olgu vlastoruĉno
usmrtim, makar u zadnji ĉas. No Olgu u sanatoriju
nisam pronašao. Doušnik mi dojavi da su ju uoĉili
u Locarnu. Pojurio sam onamo. Kasno! Zatim su
mi potvrdili da Olga ţivi u Londonu; poţurio sam
onamo. Stigao sam na Victoria Station u isti onaj
ĉas u koji ga Olga napusti, otputovavši za
Frankfurt. Odmah sam poslao brzojav svom
ĉinovniku u konzulatu i naloţio mu da pazi na
Olgu do mog dolaska. No, kobnom igrom sluĉaja,
upravo joj moj ĉinovnik, idiot nad idiotima kog
sam ajncvaj najurio, odobri vizu za Stockholm, pa
sam, na izmaku snaga, odustao.
Zato sam i kazao - zakljuĉi Augustus - da Aigg
slabo shvaća ĉitavu stvar. On misli da proklinjući
svoga oca Augustusu smrt za vrat stavlja. No
stupajući u brak s Olgom, on sâm u smrt juri,
nipošto ja. Naivno upada u zamku koju su svud
uokolo postavili! Kad ono ima nastup?
- U utorak, u suton - odgovori Anton V. Ockall,
zavirivši u svoj blok.
- Znaĉi za tri dana - kaza Augustus,
razmišljajući. - Moja Hispano Suiza Grand Sport
mogla bi proći tako dug put u tako kratkom roku.
No moramo poći istog ĉasa: ravno u Urbino!
Išĉupajmo moga sina iz kandţi smrti koju slutimo
na obzoru! Ajmo, pojurimo! Pohitajmo! PoĊimo!
Andiamo!
22.
Glava za koju bi mnogi kazali da
donosi čitav niz vaţnih
informacija
- Dobro - otpovrnu Anton odluĉnim glasom, -
poĊimo u Urbino, putovati bismo mogli i noću,
voziti malo ja, malo ti, ali odgodimo naĉas
polazak, zato što svakako moramo proniknuti u
smisao vapnasta zapisa na bilijarskom stolu.
- Ali zašto? Što sa svim ovim ima bilijarski
zapis? - prokljuĉa Augustus.
- Tu nasta urok koji pogodi tvoga sina. On ti
pak propusti priznati vaţnu stvar: znamo da ti
upravo on s prsta išĉupa Zahir, ali kamo ga zatim
sakri, tko to zna!
- Ali to znaĉi da... zapis... - Augustus posta kao
krpa.
- Zapis bi nam mogao otkriti što to Urok spaja
sa Zahirom.
- Ali tko bi to znao prokljuviti?
- Ja - odgovori Anton V. Ockall pun
samopouzdanja. - Aigg mi onomad ugrubo napravi
kroki koji sam zatim sâm doradio, u miru,
pokatkad konzultirajući kakva struĉnjaka s
Instituta ili iz CNRS-a. Ako do danas i nisam upio
sva znanja, ipak imam 5-6 spoznaja s pomoću
kojih sigurno mogu doći do odgovora ili nam bar
olakšati zadatak.
Otišli su, stoga, do bilijara. V Ockall mu
pristupi i rukom opipa zapis. Zatim lupom prouĉi
svaku gomilicu intrigantnih alabastarskih toĉaka.
- Da - promrmlja na kraju - imao sam pravo,
imamo posla s katunom.
- Katunom?
- Da. Katun, supstantiv muškoga roda,
oznaĉava glif koji su rabili pripadnici Maya,
osobito na Jukatanu. Taj priliĉno ograniĉavajući
modus significandi naroĉito bi im posluţio da u
podnoţju divovskog bloka ili slavoluka ugraviraju
kakvu mudrost, priĉu, dogaĊaj, datum ili kroniku.
Uglavnom su to bili zapisi u kojima bi
izraţavali razdoblja od skoro dvajst godina,
odnosno protok dana, luna, godišnjih doba, ili pak
vladarskoga rodoslovlja, migracija, kardinalnih
toĉaka obzora, ali pokatkad bi to bili gotovo
romani ili bar narativni uratci što umiĉu ĉistoj
komunikaciji i postaju larpurlartizam...
- Ali zar samim tim što uviĊaš da imaš posla s
katunom kontaš i smisao toga zapisa? - upita
Augustus, sav na iglama.
- Ma kakvi! - zahihota Anton V. Ockall. - Ima
tu posla bar do jutra (tad bî ponoć): smisao dolazi
na kraju, kad rašĉlanimo put koji nas od
subscriptia (znaĉi zapisa koji vidimo sad i tu) vodi
prvo do transcriptia, a onda i do translatia.
No prvo moramo prokljuviti na kojoj
aksiomatizaciji poĉiva transkripcija - nastavi V.
Ockall. - Vidiš, glavobolju bi nam moglo zadati to
što nam fali opći korpus. Danas smo proniknuli u
brat bratu frtalj zapisa. Na kraju bismo, grosso
modo, na svakih osam pojmova mogli shvatiti tri.
- Ali, misliš li da bismo ipak mogli, usprkos
tako oskudnu znanju, shvatiti smisao toga znaka?
- Naravno. I drugi su u prošlosti postizali cilj:
Champollion, ali i Laranda, Arago, Alcala, Riga,
Riccoboni, Von Schönthan, Wright. Smisao
zapravo izbija na površinu, makar ga samo
slutimo, kao u daljini, mutnjikavoj budućnosti,
titravoj izmaglici. Zahvaćamo ga asocijacijom.
Tako imamo tri diskurzivna razdoblja: prvo
mislimo da vidimo samo zbrkani galimatijas,
triĉavu kašu, ali istodobno konstatiramo da znak
postoji, pouzdan znak podvrgnut kodu koji publika
odavno prihvaća i odobrava, odnosno socijalnom
alatu koji osigurava komunikaciju, propisujući joj
normu, utvrĊujući kanon, pravila i pravo.
To mogu biti statut i Kuran, govor advokata,
notarova isprava, ugovor o kupnji polja, pozivnica,
duplikat izvatka iz katastastra, baš kao i roman. A
sad ono glavno: bit proizlazi iz artikuliranja, a
nipošto iz samoga podruĉja aktivnosti, budući da
posvuda stalno postoji komunikacija (moţda bi
tkogod kazao i dosluh), diskurz što kola od bića do
bića, od ovog do onog, bio on tranzitivan ili
narativan, nastao u mašti ili fikciji, afabulaciji ili
aprobaciji, sagi ili madrigalu.
Znaĉi, prvo imamo dominaciju Logosa, imamo
“ono” što zbori i ĉiji jaram odmah uviĊamo iako
još plutamo na površini smisla. Tako, u sluĉaju
romana, uoĉavamo ipso facto opći, poznati,
banalni okvir koji nam omogućava da zakljuĉimo
da ĉitamo roman: 5 ili 6 likova stupaju u kontakt i
uzajamnu konfrontaciju zahvaljujući usudu koji do
samoga kraja smatraju pukom sluĉajnošću, dok
iluzija proizvoljnosti zapravo prikriva, i to slabo,
apsolutnost kobi. Mrtvac, pa tri, pa još dva-tri, pa
svi, pa još i vijugava nit što naraciju tka kao sag
tako konfuznih motiva da svaka mogućnost da
vidimo gotovu sliku odlazi u dim i da nam sva
nastojanja da uoĉimo kakav znak postaju uzaludna.
Ali kad shvatimo koji to zakon upravlja
gradnjom diskurza, mora nas zadiviti da i uz tako
krnji korpus, uz Vokabular podvrgnut kosanju,
izostavljanju i manjkavostima, pisanija ipak dolazi
do kraja.
Osupnuti silnom marginalnom moći koja
proskribirani smisao zaobilazi, ali ga ipak zahvaća,
proizvodi suptilnijim naĉinima, dodatno ga
naglašavajući, istiĉući aluzijom, asocijacijom,
postupkom zasićivanja, mi ĉitajući osiguravamo
potvrdu znaka u koji još nismo sasvim proniknuli.
Na kraju uviĊamo i zašto ĉitav diskurz poĉiva
na tako krutom okovu, tako tiranskom kanonu.
Sva zamisao nasta u ţudnji, ludoj koliko ništavnoj,
da potpuno istraţimo fascinantnost jalova piska, da
napustimo spokojnu stazu prvog, sigurnog,
obiĉnog izraza, da oznaĉivaĉu ponudimo samo
uzak prolaz, grlić, ušicu tako sitnu, tako tanku,
tako oštru da joj odmah uoĉimo opravdanost.
Tako izranja afirmacija kao sušta suprotnost
zatomljivanju, tako jaĉa sloboda proizašla iz spona,
tako buja mašta, tako od sasvim opskurnog
dolazimo do sasvim jasnog!
- Tvom bih prbgramatskom govoru zdušno
aplaudirao - na to kaza Augustus - kad bih takav
zakljuĉak smatrao mogućim. No Kronos bi da
poţurimo: do Urbina imamo bar dvajstosam
hindskih kadama, ili osam nagija, ili osamnajst
kupoduturama!
- Dobro - odvrati V Ockall. - Ajmo onda,
nagarit ću samo tako kroz maglu.
Zatim mi Anton V. Ockall uputi ovu molbu:
“Squaw, poĊi u atrij, u mojoj torbi ima 6 knjiga od
vitalnog nam znaĉaja.”
Pošla sam u atrij po tu gomilu libara, a u njoj
pravi paragon znanja o civilizaciji Maya:
Villacorta-Rodasova španjolska inaĉica Popol
Vuha, kolosalni opus fra Sahaguna, transkripcija
Korpusa iz Machu Picchua, a k tomu još i tri
Chilam Balama: Ixil, Oaxaca i Uaxactun.
Transkripcija potraja do osvita. Anton V.
Ockall skinu ĉak i prsluk, toliko ga obli znoj.
Svako toliko bismo mu donosili sandwich, ĉašu
crnog vina, kavu ili malo jaĉi alkohol, a on bi samo
radio, rasprostirući po sagu svu silu manjkavih šara
i odokativnih skica, no stalno iznova gunĊajući.
Pušio bi cigarilo za cigarilom, kašljao, proĉišćavao
grlo. Paniĉno bi listao ĉas ovu ĉas onu knjigu.
Od pomaka ni P. Šizio bi, prostaĉio kao koĉijaš,
sav ljubiĉast kipio, slinio, škrgutao zubima,
proklinjao. Promrmljao bi kakav ĉudan izraz,
apsurdnu sintagmu, konfuzno bi buncao. Zabrinuto
smo ga promatrali: ta svatko bi pomislio da mu fali
koja daska.
A onda, na pragu praskozorja:
- Uf! - ispusti zadovoljno, iako sav znojan i
umoran. - Naĉas sam pomislio da ću morati
odustati.
Augustusu, koji stavi monokl da bi mu slika
bila jasna, pruţi karton s 29 intrigantnih šara.
- No da! - ljutito odvrati Augustus. - Zbilja
ĉudno: mislio sam da ću bar sad imati jasnu sliku.
- Polako, polako! - odgovori V. Ockall. - Sad
ću ti pojasniti.
Lokalni idiomi, njih 5 ili 6, rabili su katun. Tu
imamo posla s idiomom Chiapasa, zvanim
lacandon. Tradicionalno su ga koristili u
anticipiranju budućih dogaĊaja. Danas poznamo
pismo, ali nam fali izgovor, budući da su kljuĉ tog
šifriranog idioma u sluţbi prognoziranja,
otkrivanja, vraćanja, vazda imali samo proroci i
šamani.
- Ali... Kako bismo onda...? - upita zabrinuto
Augustus.
- Smiri strasti, Augustus, dopusti da ti
objasnim. Imamo bar 5 naĉina:
Stvar uglavnom komplicira to što imamo posla
s avokalnim ţargonom, znaĉi onim koji u pismu
ispušta samoglasnik, ali ga sadrţi u izgovoru. No
pokušamo li imitacijom taj sustav ubaciti u kalup
koji simulira transkripciju, npr. onu dobro znanu
brojalicu:
An ban ta la pan sa da a da ja dan van
In bin ti li pin si di i di ji din vin
On bon to lo pon so do o do jo don von...
mogli bismo doći do makar pribliţnoga smisla,
bilo razumom, bilo intuicijom ili maštom.
Odmah zatim po crnom plakaru iscrta 29
labuĊih znakova i poluĉi ovaj zapis:
Ra Jaĉ Sam A Kla Sa A A Pla Na
Na, A A Sva Ta Ma Ja Za Pa Sa
Na Ja A Pra Ša Na Sta Ja Na.
Augustus ga samo tupo promotri, nimalo
spokojniji.
- To svakako sliĉi chinooku ili volapiku, ali
sasvim sigurno ima slab uĉinak na moju
imaginaciju - progunĊa.
No V. Ockall ga umiri, ustvrdi da mu do cilja
fali još samo malo, uskoro bi mogao išĉitati ĉitav
Katun.
Doda da mora imati mira, pa nas zamoli da
napustimo salu za bilijar. Ja poĊoh pripraviti ruĉak
koji bi nam obnovio snagu, a Augustus baci oko na
svoju Hispano Suizu, ulašti ju, obavi kontrolu ulja i
napuni gorivom.
Toĉno u dvanajst banu Anton V. Ockall, s
kartonom u ruci. Pristupi Augustusu.
- Gotovo! - kaza nam. - Prokljuvio sam smisao
vapnasta znaka na rubu bilijarskog stola.
- Proĉitaj mi ga - odvrati Augustus slabašnim
glasom. - Drhtim kao prut.
Naknadno nam sinu da su modri svod uto stali
zakrivati oblaci, zacrnjujući obzor. Pristizali su
zastrašujući nimbostratusi, kao da nadolazi uragan.
Nagli propuh razbi prozorsko staklo.
Tiho izustih: I am afraid. Zatim opazih
Augustusa kako moli, mrmlja, muca.
Tad nam Anton V. Ockall proĉita zapis koji
sadrţava našu osudu. Uĉini to hladnim glasom,
artikulirajući, izgovarajući svako slovo, skandiraju-
ći tako jasno da si mu govor lako mogao zamisliti
kao bilijardu oštrih iglica kojima bi proboo, probio,
probao raniti, prikovati, na kriţ pribiti Augustusa.
Otad minu dvajst godina, i kosa mi izgubi boju,
ali u ušima mi još odzvanja taj glas:
ZAKON SAM POLIRAO NA STRMINI
A ODMAZDU SAM SVOJU
UPISAO U PRAŠINU LITICA.
Zavlada dugi muk. Nitko ni da zucnu. Ĉuli smo
samo zuj bumbara oko kartona u ruci Antona V.
Ockalla.
- Shvaćaš li sad? - tiho upita Anton.
- Zvuĉi kao kraj Arthura Gordona Pyma -
promrmlja Augustus.
- Upravo tako - potvrdi Anton V Ockall.
- Moţda bi - nastavi Augustus, - poput onog
zapisa, i ovaj mogao imati takvu kobnu moć.
- No što bismo mi tu mogli?
- Imam razloga za strah: u prašini litica vidim
jajoliki oklop od gipsa u koji mora ući moj sin u
utorak, u smiraj dana. Tad ga Zakon što ga kroji
Odmazda kani dokinuti. To znaĉi da u tom oklopu
ĉuĉi smrt. Poţurimo u Urbino! Moramo ga
osloboditi do utorka u sumrak!
Uskoĉi, a za njim i Anton, u Hispano Suizu koja
istoga ĉasa jurnu.
No znamo da stignu kasno, iako gotovo da osta
prikovan za volan, hitajući kroz noć i propuštajući
svaku priliku za odmor. Ipak, u tri ga navrata na
putu zaustavi zla kob. U Aillant-sur-Tholonu otišlo
mu 6 zubaca na zupĉaniku i blokiralo mu vratilo; u
Isonzu mu skviknuo dinamo i uništio ĉitav sustav
napajanja akumulatora; najzad, u San Larandi, na
Ogliu, tako naglo smota volan da ovaj puknu!
U ĉasu kad Augustus stignu u Urbino, odnosno
u vojvodsku palaĉu, Aigga su taman stavili u
oklop. Augustus pokuša otrĉati u loţu koju bariton
ima na raspolaganju, ali ga ĉuvar zaustavi. Dali su
mu pomoćni stolac na balkonu. On klonu na nj, sav
shrvan, u suzama, gluh za boţanski akord iz Don
Giovannia.
Zatim izroni Aigg, gipsana gromada, mramorni
blok, tromo vukući svoj trh. Svi znamo kobni
razvoj dogaĊaja koji nas obavi tugom: Douglas
Aigg uĉini krivi korak i pavši na tlo napuknu...
Ni govora! - na to Olga kaza hladno. - U toj
priĉi manjka vaţna, kljuĉna stvar. Ti si nam
ispriĉala Aiggovu smrt kako si ju ĉula osam dana
iza toga, po Augustusovu povratku u Agincourt s
mrtvim sinom, umotanim u plahtu.
No Augustus ti propusti kazati najhitniju stvar.
Moţda ju pokuša ignorirati? Moţda ju zaboravi?
Moţda zbog svog nagonskog ĉina naknadno tako
silno zaţali da ga na svaki naĉin pokuša odagnati?
Tko zna! No i Anton V. Ockall bi nazoĉan
Aiggovu izlasku na pozornicu; i ĉitavu stvar
poprati okom i uhom!
- A što bi on to mogao okom i uhom popratiti,
osim da Aigg uĉini krivi korak i kao baobab
pljusnu na pod? - upita Squaw i nikako da
prokljuvi na Što cilja konzulova snaha.
- Pa npr. to da Augustus, umoran od duga puta i
sasvim malodušan otkako prokocka mogućnost da
mu priskoĉi u pomoć - sarkastiĉno objasni Olga, -
to da Augustus, opazivši sina skoĉi i kriknu tako
glasno da Aigg na to udari u potporanj, zaglavinja i
izdahnu!
23.
Glava u kojoj uviĎamo što
riskiraju oni koji idu puniti ribu
- My God! - vrisnu Squaw koju ta informacija
zgromi, a odmah zatim, sva smrknuta, otvori
paljbu: “Tko ga tako zlobno oblaja? Ĉista laţ, sto
posto! Moramo na umu imati i tvoju krv! Ti si
Mavrokhordatosova loza, tvoj otac na nas baci
urok! Tvoju osudu mi sad moramo izdurati!
- Daj šuti, Squaw! - odvrati joj Olga. - Od bola
si tupava.
Ali Squaw nastavi, podmuklo dodajući:
- A zašto bi Augustus kriknuo? Moţda si baš ti
ispustila taj oštri krik od kog Douglas Aigg
izdahnu? Nisi li i sama imala ulogu u Don
Giovanniu? Nisi li i sama tamo bila?
- Ono što nam Squaw govori ima smisla -
prizna Arthur Wilburg Savorgnan. - Svi su mogli,
Augustus koliko Olga, Anton V. Ockall koliko i
kakav stranac, ispuštajući urlik u krivi ĉas ustrašiti
Aigga i tako izazvati kobni usud baritona. No tko
ti kaza, Olga, da to kriknu baš Augustus?
- Anton V Ockall - odgovori Olga. - On ga
ulovi i okom i uhom. Ispriĉa mi da intuitivno
shvati kako bi Augustus mogao naglo poskoĉiti
kad spazi sina u gipsanu oklopu i riknuti kao
umirući lav, kriknuti kao albatros kad ga zgrabi
kakav šaljivdţija od mornara. Ĉim Aigg stupi na
pozornicu, Anton V. Ockall uoĉi da Augustusov
obraz naglo gubi boju i kao da opazi kako mu krik
zri u grlu. Hitro pojuri, ali nakon samo tri koraka
Augustus ispusti ţivotinjski krik, kao Astaroth, kao
Sfinga što kruţi po litici, ispusti Grido indiavolato
iz pluća na koja bi rado navalio sup. Aigg tad
izgubi oslonac i kao gromom ošinut zviznu na pod.
Na to u publici nasta takva zaglušna pomutnja, cika
i vika, strka i panik" da Augustusov krik odmah
proguta zaborav.
Aiggovom sam smrću umalo i ja umrla - doda
Olga, nastavljajući priĉu. - Bila sam tamo. Nakon
pada, kada smo duţ gipsa uoĉili cik-cak naprslinu,
i sama sam spuznula, kolabirala, pala u duboku
komu. Ţivo su mi truplo poloţili na divan. U
agoniji sam ostala 6 dana. Onda su mi doktori u
nos ubrizgali tvar što uţasno smrdi po amonijaku.
Otvorila sam oĉi i kraj uzglavlja spazila Antona V
Ockalla, s mojom rukom u svojoj. On mi potanko
objasni situaciju. Krišom ušavši u bolniĉku
mrtvaĉnicu, Augustus ugrabi sina. Kanila sam
odmah poći u Agincourt.
- Ni govora! - kaza mi V. Ockall. - Što bi
postigla? Augustus bi ti prosuo mozak kao
krvoloĉnom jaguaru, budući da si
Mavrokhordatosova roda, pa misli da si ti kriva za
Aiggovu smrt!
Tad mi obznani tko sam i kaza mi za urok što
ga nosi moja loza. Ali ja zavapih, poriĉući:
- Ali on vlastita sina umori svojim strašnim
krikom!
Ostvarit ću, znaĉi, urok koji vlada mojim
postupcima, budući da on umori muţa što sam ga
upravo dobila!
Punih 6 godina Anton V Ockall osta mi uz bok,
posta mi pratilac, vazda i svuda. Rado bih bila
zbrisala, odjurila u Agincourt i vlastitom rukom
ubila Augustusa. No V. Ockall pokaza da nada
mnom ima silnu moć. Katkad bih pomislila da
mogu umaknuti toj stalnoj skrbi, ali on bi mi
pruţao tako drugarsku podršku! Popuštala bih
Antonovoj umirujućoj paţnji. Znao bi nas i
nasmijati. Zaboravila bih na smrt svog dragog
Douglasa Aigga. Kad bih i zapala u tugu, Anton bi
ju vazda znao ublaţiti svojim toplim glasom. Kad
bi mi pak um spopala, pomraĉila volja da
Augustusa lišim ţivota, on bi ga odmah znao
razbistriti.
Zapostavila sam svoju vokaciju, zaboravila na
poj. Znatna svota što mi ju u baštinu ostavi
Anastasia nakon dvajstri godišta oploĊivanja u
banci posta pozamašnim kapitalom koji mi
omogući ţivot na visokoj nozi. Anton V. Ockall
pak, baš kao Larbaud, zapravo Barnabooth, svoj
silni imutak navodno crpio iz tako duboka rudnika
da ga nisi mogao istrošiti - iz rudnika cinka,
stroncija, radioaktivnog olova i kobalta.
Putovali smo. Upoznali smo ĉudan splin
transatlantika, noć u hladnu i nimalo udobnu
kampu, oĉaranost panoramom, ţalost zbog gorka
okusa rano skonĉanih suglasja.
A onda mi, dok smo odlazili s bala na koji smo
pošli kako bih utaţila svoju strast za mazurkom,
Anton izjavi ljubav. I ja sam tad otvorila dušu i
priznala da sam mu sklona. Imala sam ja udvaraĉa,
mahom dosadnih, a on mi, onako ljubazan,
usluţan, ugodan i šarmantno paţljiv, darivao sad
dijamant sad safir, raskošno mi udvarao...
Naruĉivao bi za moj uţitak platu od svraĉaka i
iranski kavijar...
- Sivi ili crni? - radoznalo upita Amaury, kao
pravi gurman.
- Daj, ušuti! Kakav proţdrljivi prostak! - izgrdi
ga Arthur Wilburg Savorgnan.
- On mi - nastavi Olga, ispuhujući nos, na rubu
suza - na raspolaganju ostavi svog grooma. Ujutro
bi u mom budoaru osvanula hrpa irisa ili kala ĉiji
skupi uzgoj, u oţujku, pod slamnatim pokrovom,
on naruĉi u botaniĉkom vrtu, kao i isporuku cargo
avionima.
Naš ljubavni odnos posta ozbiljan i ĉvrst. No
dok sam ja, na distanci od Aigga i Urbina, od
Agincourta i Augustusa, zaboravljala svoju tugu i
mimo svakog grizodušja otvarala vrata slatkih dana
spokojna uţitka, dok sam izranjala iz pusta jada i
napokon pronalazila mir, Antonu kao da su tonuli
brodovi. Tko zna zašto, ali iz dana u dan rasli su
moji strahovi da ga mori kakva trajna briga, kakva
podmukla bol. Na licu mu stalno bila grimasa.
Svaki ĉas bi prinosio ruku talismanu što ga tankom
zlatnom niti priĉvrsti oko skoĉnoga zgloba. Nakon
što sam sasvim sluĉajno opazila tu ruţnu stvarcu,
grbavu i zakrţljalu, poput olova što bi u tiskari išlo
u otpad, pokušala sam doznati zašto amajlijom
smatra tako šugav kamiĉak. No Anton na to upravo
podivlja, prokljuĉa mu krv u ţilama, opsova mi i
boga i vraga, pa još i laţno optuţi. Mislila sam da
bi mi mogao štogod naţao uĉiniti pa sam strugnula.
Tri dana Antonu ni traga ni glasa. A onda
obnoć banu nasmijan u moj dom i odrţa mi govor
koji mi priliĉno uzburka dušu:
- Upravo su danas prošla dvaput po tri godišta
otkako smo stali skupa putovati, po gorama i
dolima, tu smo promatrali krajolik, tamo obilazili
palaĉu ili dvorac, uţivali u širokoj panorami ili
vrtovima u britanskom stilu. Tvoja tuga danas
sasvim minu. Zaboravila si na odmazdu koju si
snovala za Augustusa. Moraš poći u Agincourt,
moraš Augustusu pruţiti oslonac: da bar snahu
ima, kad ga sin napusti!
Tad mu odgovorih, suzdrţavajući plaĉ:
- Što mi znaĉi Augustus? Ti si onaj komu sam
dala svu svoju ljubav. Ti si mi pomogao da
ozdravim. Tvoj bi odlazak bio moja propast!
- Ni govora! - odvrati Anton, gluh na moj
vapaj.
- U Agincourtu imaš osiguran mir i spokoj. Ja
pak moram na put, bogu iza nogu, zato što kobni
usud koji dokrajĉi Aigga sad nastoji uništiti i moj
ţivot!
- Ali zašto?
- Kazat ću ti. Augustus usvoji Douglasa Aigga
nakon što ga to zamoli skitnica po nadimku
Tryphiodorus. Ni Augustus ni Douglas Aigg nisu
znali tko mu bi pravi otac. Ali ja sam, ima tomu
skoro kvartal, sasvim sluĉajno doznao da mu otac
bi sâm Tryphiodorus, glavom i bradom!
- Pa što to ima s nama? - u ĉudu zapitah.
- Ima, ima. Saznao sam, tri dana nakon toga, iz
pisma što sam ga pronašao u smokingu dok smo
napuštali kockarnicu u Albiu u kojoj smo
aplauzom nagradili Lolitu Van Paraboom, bivšu
divu Crazy Saloona, saznao sam, znaĉi, da i moju
pojavu prati sliĉna zbrka. Vazda sam mislio da sam
krv irskoga magnata koga srĉani udar liši ţivota
kad sam imao godina koliko prstiju na ruci.
Tutorom mi tad posta nadstojnik imanja koji, kao
pravi bigot, za moju izobrazbu zaposli fratra! Ali,
vraga! I moj pravi otac, kako saznah, nosi nadimak
Tryphiodorus!
- Molim?!?!
-Da!!!
- Ali, to znaĉi da...
- Shvatila si. Aigg i ja smo braća!
- Što? - upita Amaury Conson, zadrţavajući
dah. - Aigg i Anton braća? Svašta! To stvarno
zvuĉi komiĉno!
- Ali, tko bi ikad pomislio... - nastavi Squaw.
No Arthur Wilburg Savorgnan nimalo šokirano
protisnu “Pst!”, pa doda:
- Tišina, pustimo Olgu da dovrši priĉu.
Ostavimo sad išĉuĊavanja po strani, budući da bi
do noći mogli ĉuti još mnogo ĉudnijih stvari,
paradoksalnijih kviprokvoa, zbunjujućijih sudbina.
Arthur Wilburg Savorgnan to izgovori oĉito
znajući na što cilja. No, o tom potom...
Olga nastavi svoju intrigantnu priĉu. Svi su ju
tako slušali još od jutra, tko s divana, tko s kauĉa,
tu i tamo sklapajući naĉas oko. Nisu baš znali
kamo to vodi, ali su bar sasvim jasno razabirali da
radnja svako toliko ubrzava, doţivljava obrat ili
skok, u skladu s tradicijom pravoga romana.
- Suma sumarum - nastavi Olga, - koliko god
tako blisko srodstvo Antona i Douglasa Aigga
ĉudilo i zbunjivalo, nisam shvaćala zašto bi moj
dragi zbog toga morao otputovati tko zna kamo.
Pokušala sam doznati što ga nagoni na odlazak.
On izrazi bojazan da bi ga mogla snaći ista kob
koja mu pogodi brata.
- Zašto bih joj ja umaknuo? - upita. - Ta, Aigga
upravo ona smlavi. Ako istinitom smatramo jasno
zapisanu odmazdu na rubu Augustusova
bilijarskoga stola u Agincourtu, ako nas tvoj
okrutni koliko uĉinkoviti otac Albin stvarno tako
mrzi, onda izlaz postoji samo u odlasku: moram
odmagliti u duboku tuĊinu i na taj naĉin razbiti
ĉaroliju, tu privlaĉnu silu koja moj ţivot spaja s
tvojim.
- Ali ja nikada nisam prizivala Aiggovu smrt!
Ubi ga Augustusov glas, a nipošto moja ruka!
- Krivo! - otpovrnu tada V. Ockall. - Sudbina
mu bi zacrtana ĉim su ga stavili u gipsani oklop. Ni
ti ni ja nismo baritonu prizivali smrt. Ubi ga slovo
Zakona koji i nas kaţnjava. Mogli bismo, istina,
poginuti skupa; ali uz Augustusa si sigurna. Ja ću
pak, sad kad sam na dar dobio suptilniju moć, ići
do kraja, pokušat ću dokuĉiti tajnoviti razlog zlog
usuda koji nam visi nad glavama!
Poljubi mi ruku. Razdvoji nas gorki plaĉ koji mi
propara grudi. Naloţi mi da poţurim u Agincourt.
Zatim umuknu i odjuri.
Otvori advokaturu u Aubussonu, ali od rada mu
oĉito korist bila slaba. Kvartal nakon toga saznala
sam da, tkozna zašto, ţivi u Issoudunu, ali moţda
su ga, osim solidna pravniĉkog posla, tamo drţali i
koji drugi razlozi. Zatim boravak prijavi u
Ornansu; sluĉajno sam naĉula 5-6 stvarĉica o tom
naoko vaţnom razdoblju Antonova ţivota. Gradom
bi kao macho kruţio na motoru; glavna maĉka u
kvartu stalno bi za njim uzdisala. U torbi bi nosio
pozamašan rukopis, navodno vaţan i skoro gotov
rad na stanovitom gramatiĉkom pitanju. Ljudi su
ga smatrali izrazito ljubaznim i pristojnim. Na
skupu o Lhomondu odrţa krasan govor o optativu.
Na spoj bi išao s curom koja bi na poslu u pošti
vazda krivo spajala. Ipak, na Sudu ga
iskompromitira traljavo napisan raport. Stoga na
kraju napusti i Ornans.
Zatim mi posla oproštajno pismo. Napisa da
radi u Ursinsu, gradiću na podruĉju Aina. Mislim
da sam proĉitala kako ţivi u komfornom stanu. U
Atlasu sam locirala Ursins blizu Oyonnaxa, u
samoj Juri. Gradić opisa kao sasvim ugodan. Na
kraju sam saznala da ţivi pokraj Ursinsa, u slabo
znanoj zabiti zvanoj Rt Tragichay: rupa nad
rupama. Otada dvajst godina nisam ni ĉula za nj,
nisam znala ţivi li ili mu smrt pokuca na vrata...
To bi bilo to - zakljuĉi Olga. - Ja sam pak
poslušala i pošla u Agincourt. Augustus isprva
odbi primiti snahu. Zatim ipak popusti i pruţi mi
krov nad glavom. Svi prisutni znamo nastavak i
kraj...
- Pada noć - kaza Squaw umornim glasom.
- Gladni smo. Valjalo bi štogod i popiti. A
nismo ni Jonu nahranili. Bar tri dana nikakav mu
obrok nismo dostavili. Odmah to moramo uĉiniti
ako ga mislimo odrţati na ţivotu.
- Dobro - svi su bili sloţni. - PoĊimo nahraniti
Jonu.
Izašli su. Obavi ih sumrak. Na ugodnu zraku
blagi prsti lahora mrsili su krošnju divovskoj
akaciji. Prišli su fontani, zazviţdali na naĉin koji bi
hitrog karasa dovabio na površinu. Zatim su ga i
zazvali: “Jona! Jona!”
No Joni ni traga.
- Zbilja ĉudno - ustvrdi Squaw. - I nimalo
dobro. Dvajst godina Jona poslušno dolazi na naš
poziv, otkako naš dragi klinjo napusti dom.
Uz pomoć lampi su ga potraţili. U vodu su
zatim spustili sondu. Na kraju su i plivaricom
prošli jajoliku fontanu. Prvo su pronašli 5-6
aksolotla, po inćun, rumbac i tunu, i još bar 25
zlatnih pijora.
A onda su izvukli Jonu. Mrtvog. Onomad
majušni karaš posta krupna riba, duga bar stopu, ili
ĉitav hvat. Na blagu sjaju lampi blistala mu ispod
usta porculanska šara.
Tuţna li otkrića! Ţalosna li ĉasa! Instinktivna
li spoznanja da kob još visi nad glavama! Crna li
obzora! Zloguka li znaka! Fatalna li proroĉanstva!
Svi su s mukom prigušili uzdah i zadrţali suzu:
dragi Jona, dobra ribica koja bi s dna izronila na
površinu ĉim bi zaĉula milozvuĉni zviţduk! Svi su
bili tuţni. Kao da Joninom smrću, smrću tog
simbola Augustusova doma, ĉitav Agincourt sluti
apokalipsu.
Arthuru Wilburgu Savorgnanu na to sinu da bi
karasa mogli konzumirati i na taj naĉin, baš kao
Pap.uanci, toj oboţavanoj ţivotinjici, toj ribici koju
su obasipali znakovima ljubavi, tom karasu komu
su osiguravali svu skrb, za konaĉni spas pruţiti
transsupstancijaciju.
Svi su toj zamisli aplaudirali.
- Ribu bismo mogli napuniti - odmah priklopi
Squaw, pa doda - Davno sam u San Franciscu
drugovala sa Ţidovom Abrahamom Baruchom koji
propusti brit milu, ali obavi bar micvu; iako bi
ţidovstvo prakticirao samo tu i tamo, k rabinu bi
odlazio za Šavuot, Purim, Hanuku, za 5. ijar, Roš
hašanu i Jom kipur. On mi pokaza kako pripraviti
ukusni Gäfilt Fisch.
Nakon što su Jonu stavili u kantu s vodom da
odagnaju onaj grozni okus ustajalosti što ga ima
riba iz ugoja, Squaw u loncu zakuha kilogram luka,
i obiĉnog i onog protiv vampira, pa doda majĉinu
dušicu, papriku, kumin i šafran, zatim posoli i
popapri, još stavi malo anisa, a pnda ubaci kupus,
vuĉji bob, rotkvu i ĉiĉoku. Pusti da malo prokuha,
a nakon blanširanja izmarinira, pa profiltrira,
odnosno propasira.
Dohvativši noţ, Olga stavi Jonu na dasku, a
onda ribu rastvori.
Zrak na to propara zaglušan vrisak.
Svi su dotrĉali. Potpuno šokirana, konzulova
snaha prstom pokaza na dasku, a kad tamo,
fascinantni Zahir što ga Olga izvadi iz karasova
trbuha blista kao prvog dana!
Tad su shvatili da Aigg, ima tomu bar
dvajstosam godina, u znak ljubavi Joni pokloni
Zahir nakon što ga skinu s Augustusova prsta.
Olga zadrhta, zamuca, nad obrvu prisloni ruku
umrljanu ribljom krvlju, a onda samo kliznu na pod
i gadno udari glavom.
Podigli su ju i na rukama nosili do niskog
sanduka na koji su ju poloţili. Svim su silama
pokušali pozvati doktora, magistra ili bar izviĊaĉa
koji bi znao priskoĉiti u pomoć i zaustaviti krv ili
sašiti ranu, obaviti punkciju ili transfuziju, ablaciju
ili adukciju. Uzalud.
Olgu uhvati bunilo, bilo joj uspori. Oko joj
posta mutno, a slaba su joj pluća stala pištati. Na
izdisaju konzulova snaha kao da pokuša pošto-poto
pustiti glas. Ispusti ĉudan, rasprsnuti zvuk, na kraju
sliĉan mucavu grgljaju.
- Što? Što? - upita Amaury.
Squaw ĉuĉnu i prisloni uho na Olgino grlo,
poput Hurona ili Mohikanca koji spušta timpan na
traĉnicu da sazna nailazi li mrski izum
prozirnolikih, topao vlak.
Olga tiho promrmlja niz slabo artikuliranih
glasova. Sva u grĉu zatim naglo klonu.
Na visinama Atropos raskinu ţivotnu nit. Olga
prhnu put Raja, put lovišta iz kojih su ju dozivali
Douglas, Augustus i Jona.
- Olga nam na izdisaju svim silama pokuša
prošaptati vaţnu stvar. Squaw, znaš li ti što
izgovori?
- upita Arthur Wilburg Savorgnan.
- Jasno sam ĉula što kaza, ali ništa nisam
shvatila: “Zlo iz govora!”
Zlo iz govora! Olga to triput ponovi, a onda joj
glas oslabi, pa ništa drugo nisam razabrala.
24.
Glava koja, usprkos prvotnom nadahnuću dvojca,
vodi do nimalo zdrava ozračja
- Zlo iz govora? - sumnjiĉavo ponovi Amaury.
- Pa, bar bismo to mogli lako prokljuviti - odmah
ustvrdi Arthur Wilburg Savorgnan.
- Misliš? - upita Amaury.
- Naravno. Ja mislim da to zlo mora biti kakva
trauma, antraks ili gnojna angina koja napada grlo,
uzrokujući blokadu ili labavost glasnica, pa od toga
pati govor, odnosno izgovor.
- Aha! - odvrati Amaury komu taj smisao
promaknu. - Ali zašto u tako vaţnu ĉasu izgovara tako
opću misao?
- Zašto? Zato da napokon saznamo kakav okov
oko vrata guši Olgu: ţudnja za Tabuom za koji su, da
bismo ga srušili, dovoljni slabi trzaji koji stalno
ponavljaju (nikad dovoljno dugo, vazda u nastojanju
da doţivimo ĉistu spoznaju na obzoru zabrana) da
postoji Zlo, da trpimo to Zlo, da nas to Zlo silno tišti,
Zlo što u smrt nagna prvo Douglasa Aigga, pa Antona,
Hassana Ibn Abboua, Augustusa, a sad i Olgu, Zlo što
nas muĉi i zato što mu uzaludno pokušavamo dati
Naziv, ali nikako da zatvorimo kruţnicu, samo ju
širimo, i ovlasti joj, i silu, samo na koţi iskušavamo
apsolutnu joj moć, i nikako da na obzoru tabua što ga
gradi uvidimo pojam, slovo, glas koji bi izgovorio:
“Vidi svoju smrt, vidi otkuda dolazi propast”, ali i,
doslovno, da postoji granica, da postoji spas.
Nipošto: u zavojitosti toga znaka spasu ni traga.
Svi smo mislili da su Anton ili Augustus u smrt pošli a
da nisu mogli iskazati kakva ih muka mori. Ma kakvi!
U smrt su pošli upravo zato što nisu mogli ili znali
iskazati, glasno izgovoriti taj ništavni naziv, taj
ništavni zvuk koji bi zasvagda dokinuo Sagu u kojoj
prazniĉimo. Zato što smo upravo mi šutnjom stvorili
Odmazdu koja nas danas proganja; mi smo zataškali
urok, nismo ga izgovorili, stoga nas taj, nama potpuno
stran Urok kaţnjava: Mi smo Smrt spoznali ili u nju
kroĉimo; ta, tko bi joj ikad i mogao umaknuti, tko bi
ikad i mogao saznati zašto tako biva, budući da smo
proizašli iz Tabua, taj nas ĉin autira i ostavlja u
poloviĉnoj spoznaji (pusta tlapnja zato što bismo,
dajući mu formu iskaza ili pisma, odmah dokinuli
dvoznaĉnost diskurza koji nam omogućava opstanak) i
šutnjom vazda moramo tajiti Zakon koji nama
upravlja, puštajući nas da ĉamimo, da ugibamo u
zadršci i tako mu osiguramo rast...
- Tvoj govor - kaza na to Amaury - smatram
vaţnijim no što bismo u prvi mah mogli pomisliti. Ali
dosad smo prošli dobar komad puta! Tko bi pomislio
da bi nam puki odlazak ĉlana iz društva, odlazak
Antona V Ockalla - bilo da ispusti dušu, poĉini
samoubojstvo ili otputova u tuĊinu - mogao zadati
tolikih briga? Ipak, iako smo u svakom ĉasu znali da
onim što ĉinimo odgovaramo na nuţnost, da naši
govori nisu proizvoljni, da svaka stvar ima razlog, ima
smisao, ovi su dogaĊaji nalik mnogoslojnu romanu,
krimiću kakav bi napisali Mathurin, Jan Potocki,
Hoffman ili Balzac do Vautrina, Goriota, Ponsa i
Rastignaca, u kojima silna i slobodna mašta piskarala
što slabo za kruh zaradi objavljujući iz dana u dan
ulomak u novinama, stalno gomilajući broj stranica,
do sita ulanĉavajući komadić po komadić šuć-muć
škrabotina, stvara narativnu nit s fabulom koja kao da
dolazi iz strunulih moţdanih vijuga kakva luĊaka
bizarnih manija, koji svaki ĉas u radnju unosi
sumanutu sluĉajnost i inspiraciju naoko crpi u
diskontinuiranim koliko varljivim, proizvoljnim
koliko instinktivnim odlukama!
- Toĉno - prihvati Arthur Wilburg Savorgnan.
- Mnogi bi kazali: “Ovo zvuĉi paradoksalno!”, ali ja
bih otpovrnuo da mi ĉitava ova stvar zvuĉi tako
istinito da u njoj gotovo vidim Zakonitost današnjih
romana: da bismo naslutili moć koju ima sasvim
slobodna mašta, mašta koju krila mogu nositi u
najdalju daljinu i koja hranu pronalazi u silnom obilju,
u novini koja stalno buja, svaki odabrani izraz mora
iskljuĉiti proizvoljnost, sluĉaj, rutinu, navodnu
naivnost ili puku brbljariju i proći, naprotiv, kroz sito
ograniĉavajućih faktora, poštujući nalog apsolutnog
kanona!
- Znaĉi - nastavi Amaury Conson u lirskom tonu, -
ta Imaginacija satkana od brojnih karika, gluha za
zbrkani tok koji nam govor ĉini tankim, ta modroprsta
Inspiracija proizlazi iz krivudava puta kojim nam valja
proći da bismo ĉistoću Rukopisa naĉas ukaljali
izrazom koji smo odabrali!
- Polako! - na to povika Squaw, koju zabrinu novi
tok razgovora. - Svašta s tobom, Amaury! Razglabaš o
knjigama, a Olga nam maloĉas izdahnu na rukama!
- Oprosti, Squaw, oprosti! - odvrati Amaury, a
sram mu zajapuri obraz.
- Hajmo mi zbrisati iz ovog nimalo zdravog
ozraĉja! - iz ĉista ih mira potaknu Arthur Wilburg
Savorgnan.
- Ni govora - otpovrnu Squaw - zar smo zaboravili
da nam uskoro dolazi Aloysius Swansign? On bi nam
sigurno mogao pomoći. Dolazi li autom, do kraja bi
dana mogao biti tu. Hajmo mi stoga štogod
prizalogajiti, danas ionako ništa nismo stavili u usta, a
onda smo do Aloysiusova dolaska slobodni.
Tako su pošli za stol. Pri blagovanju su svi bili
suzdrţani: iako gladni, bili su tako ţalosni da nisu
mogli laka srca uţivati u raskošnu zalogaju. S mukom
su ţvakali i gutali. Squaw ipak kaza:
- Usprkos Olginoj smrti, kušajmo ovu vrhunsku
gorgonzolu u kojoj bi Augustus tako znao guštati da
sam katkad morala noću otići do prodavaĉa sira i
obnoviti zalihu.
Ali gorgonzolu nisu ni taknuli, baš kao ni hladni
but ili prhki kolaĉ od jabuka sa šlagom.
Arthura Wilburga Savorgnana uhvati jaka
glavobolja. Napravili su mu ĉaj i dali Aspirin iako on
zatraţi Optalidon. Izjavivši da bi malo otpoĉinuo,
potraţi svoju spavaću sobu.
Amaury Conson pak pokuša ustvrditi postoji li u
kući kopija, rukopis ili skica koja bi, baš kao ona
Tanka, pruţila koju dodatnu informaciju. Otvori 5-6
kartonskih košuljica, zaviri u osam polica na kojima
su stajali Augustusovi romani, zbornici, strana knjiga
i govori.
Ali istraga osta jalova. Amaury odluĉi izaći. Vani
blistava noć, ni hladna ni topla. Zapali Trabuco
fantastiĉna okusa našavši ga u Augustusovoj ladici s
cigarama. Napravi krug oko prostrana parka, udišući
ĉist noćni zrak koji kubanki priskrbi blagu aromu
opoponaksa.
- Tko bi pomislio - tiho promrmlja - da su u tako
mirnu ozraĉju, u vrtu kojim vlada takav Spokoj,
moguća tolika ubojstva? Tko bi pomislio da Smrt
zalazi u takav Raj koji kao da svud uokolo širi
blagost?
U daljini huknu sova. Tad mu sinu - tkozna zašto
ga taj Paladin simbol asocira na tako mutnu spoznaju -
da davno, ima tomu iks ili iksiks godina, proĉita
roman koji isto tako aludira na vrt u komu trijumfira
Smrt, javni vrt u koji i sam zna zaći i koji jako voli. Ta
bi mu ljubav onda morala jamĉiti spas.
Kako mu ono glasi naslov? Mrskoga su gosta zatim
stali ganjati. Tko mu kao dobri Samarićanin priskoĉi
upomoć? Nitko. Mrtva su ga bacili u provaliju.
Odmor potraţi na klupi obrasloj mahovinom, pod
divovskom akacijom koja svojom uzbibanom
krošnjom priskrbi mukli, ali stalni šum, tihi mrmor,
brujni uzdah koji katkad zazvuĉi sibilinski, ili
dodonski.
Ljutilo ga to što mu kliska asocijativna nit uporno
migolji. Roman? Ta, Anton V. Ockall mu onomad
kaza da roman pruţa odgovor! Uĉas mu glavu ispuni
konfuzni val pun vrtloţnih slika: Moby Dick?
Malcolm Lowry? Van Vogtov World of Null- A? Ili
zrcalni odraz trostrukog broja 6 na ĉistim koricama
otisnutim kod Christiana Bourgoisa? Ili tajnoviti
simbol za inkluziju, ta troprsta ruka što ju Roubaud
objavi kod Gallimarda? Aragonov Blank ili zaborav?
Jalovi pisak'? Ispario?
Iz misli ga trgnu noć. Kao da naglo zahladi.
Zadrhta.
Dovršivši Trabuco, odbaci u dalj opušak ĉiji jarki
ţar samo naĉas obasja tminu. Napusti klupu. Tad
uvidi da slabo locira svoj poloţaj: gusti mu travnjak
amortizira korak, iako bi mu pod potplatima morala
škriputati šljunĉana staza. Upali zippo, ali od slabašna
mu sjaja i korist bila slaba. Baci oko na sat. Skoro
ponoć. No prislonivši uho na nj, shvati da sat stoji: od
tik-takanja ni T. Opsova. Uhvati ga frka. Bilo mu
ubrza.
Tapkajući u mraku prvo udari u zid. Zatim ljosnu u
rupu u kojoj su, odmah skonta, davno skupljali rosu za
Augustusovu jutarnju kupku. Onda tumarajući zaluta
u grmoliku nakupinu mirisnih borovnica i bodljikavih
tuja, a napusti ju nakon grdnih okršaja, sav izranjavan.
Na kraju nabasa na kuću, nakon što dvajst puta
pomisli da oĉito mora strunuti u srcu parka. No kuću
kao da su svi napustili: lampa u svakoj prostoriji
utrnuta, posvuda mraĉno kao u rogu.
- No dobro - prormlja on. - Valjda nasta kratki
spoj.
Ušavši u mrkli hodnik, nasumiĉno produţi do
salona, napipa divan, pa sav drhtav i promrzao spuznu
na nj.
U kući tajac.
- Kamo su pošli Savorgnan i Squaw? - zabrinu ga.
- Zašto Aloysius Swansign odusta od dolaska?
Onda ga, tko zna zašto, uhvati panika. LuĊaĉka mu
bol naglo zasvrdla vrat. Nad obrvama ga stisnu i
uţasna glavobolja.
- Sigurno sam otrovan - zavapi. - Sigurno sam
konzumirao kakvu nimalo zdravu, kvarnu hranu!
Pokuša ustati, potraţiti po zakucima kakav jaĉi
alkohol, sirup ili pripravak da iz organizma izbaci
obrok. Spopa ga sumnja: u vino su mu stavili otrova.
-1 ja! Sad i ja! Shvatio sam, u mori lisum..., umor i
om... - promumlja kroz plaĉ, nimalo siguran komu bi
optuţbu valjalo uputiti.
Svatko bi tad pomislio da Amaury polako pada u
duboku komu. Ali, nadljudskim naporima on napusti
divan i kroz mrak doglavinja do hodnika.
- Ali zašto? - zacvili mu duša. - Ta nisam li ono-
mad organizam podvrgnuo mitridatizaciji, nakon što
su mi bar dvajst puta kazali da to uĉinim!
Zar mu doista otkucava ĉas? Nipošto, ĉvrsto
odluĉi. Na kraju mu ipak moraju dati ĉašu alpskog
milcha, ili protuotrov. Sinu mu da na katu, u stanĉiću
koji su dali Arthuru Wilburgu Savorgnanu, ima boĉica
Homatropini hydrobromiduma
H3 - CH - CH
3
N - CH3 CHO-CO-CHOH-C
6H
5, BrH H
3C
- CH - CH3
koji bi mu morao ublaţiti bol.
Tapkajući u mraku usprkos silnoj boli, usprkos
znoju koji ga obli, on korak po korak svlada uspon
mraĉnoga stubišta što vodi do gornjih prostorija...
V
Amaury Conson
25. Glava koja, nakon kratkog brifinga, govori o smrti dobro nam znana lika
Kasno u noći u Agincourt stignu Aloysius
Swansign u društvu Ottavia Ottaviania. Za jutra
napustivši policijsku postaju Faubourg Saint-
Martin (u kojoj stoji arhiv svih informacija o
sluĉaju Antona V Ockalla), Aloysius svoj Ford
Mustang nagari poput Fangia, Stirlinga Mossa,
Jima Clarka ili Brabhama. Ipak, kao da im kakav
zloduh ispuni put avatarima (u smislu havarija,
svakako [vidi Bloch i Wartburg, Dauzat,
Thomas...], budući da, koliko god poštovali
Višnua, s mukom zamišljamo Aloysiusovu
inkarnaciju, transsupstancijaciju ili
transformaciju), pa auto bar 5-6 puta iz ĉista mira
otkaza poslušnost i zasta, primoravajući Ottavia
Qttaviania da dugotrajno i mukotrpno proradi na
analizi stanja motora, dio po dio, od kućišta do
klipa, od poklopca do brzina.
Zatim su pali u provaliju koju povoljan sluĉaj
ipak ostavi dovoljno plitkom.
Onda su pogazili, listom, ĊurĊicu, dţankija,
doda (Didona dodu dudu davno da), ćuka, ĉinĉilu,
cucka s kratkom dlakom, a na kraju i balavca
starog ni 6 godina, što puĉanstvo toliko razjari da i
sam Aloysius umalo izgubi glavu.
- Uf! - laknu Ottaviu Ottavianiu ĉim
Aloysius zakoĉi kovitlajući za sobom prašinu. -
Napokon smo stigli!
- Da bar nismo zakasnili! - odvrati Aloysius
tonom punim sumnji. - Vidi: u ĉitavoj kući luĉima
ni traga, svuda mrkli mrak, kao da su ju napustili.
- Ma daj! - umiri Ottaviani svoga kapa. - To svi
spavaju, zato su u mraku.
- Svašta! - otpovrnu Swansign. - Baš su sad
odluĉili spavati. Znali su da dolazimo, mogli su
nam otvoriti.
- Ipak pozvonimo - hladnokrvno priklopi
Ottaviani.
Tri su puta povukli malo zvono na ulaznim
vratima, ali ono odasla blag i ugodan kristalni
zvuk, nimalo kriĉav ili odbojan. Ni nakon dugih
minuta nitko da bi otvorio.
- Vidiš - shrvano ustvrdi Aloysius. - Svi su
mrtvi.
Zatim dvoznaĉno ošaca Ottaviania iskosa, pa
promrmlja, gotovo u bradu: - Ma mora da u kući
tkogod ipak osta na ţivotu. Ali mislim da i taj ţivi
sad sigurno spava mrtav urokan!
- Moramo ostati cool - izjavi Ottaviani.
Aloysiusova aluzija kao da mu promaknu. No
svom snagom pritisnuvši kvaku razlabavi vijak na
cilindru, a onda uz pomoć noţića potisnu zaponac i
otvori vrata.
- UĊimo! - pozva ga.
Pomalo bojaţljivo zakoraknu u kuću, a za njim i
Aloysius Swansign, na distanci od 5-6 koraka, kao
pravi trtaroš. Tad u holu naglo razdani. Banu
Squaw, a u ruci joj lampa slabašna sjaja.
- Vidiš - kaza. - Uzalud smo bili zabrinuti.
Dolazi Squaw!
- Haug! - pozdravi ih Squaw mrko. - Satima tu
ĉuĉimo, a vas ni od korova!
- Zvuĉiš jako ljutita, Squaw - uoĉi Aloysius. -
Što ti bi?
- Bi mi to da Augustus ispruţi papak!
- Pa to znamo!
- Da, ali i Olga!
- Olga?! - skoĉi Ottavio Ottaviani.
- Da, Olga, ali i Jona!!
- Jona? - upita Ottaviani. - Nisam znao da tu
imamo i takvu osobu.
- Pa naravno da imamo! - pokudi svog
pomoćnika Aloysius Swansign. - Karasa!
- Aha! - tupavo otpovrnu Ottaviani, u ĉudu što
ljudi daju nadimak glupavoj ţivotinji poput karasa.
- Ali kad? Ali kako? Ali zašto? - nastavi
navaljivati Aloysius Swansign, a Squaw ubrzo od
toga bî puna kapa.
- Zaĉas ću ti ispriĉati - zapiskuta ona - ali
hajmo prvo u salon i trgnimo ĉašicu. Ova bi nam
jutarnja magla u protivnom mogla uvući hladnoću
u kosti. U kući bî mraĉno kao na dnu bunara.
- Imali smo kratki spoj - objasni Squaw. -
Valjda iskoĉio osiguraĉ. Usprkos svim našim
naporima da kvar otklonimo, nismo mogli postići
komutaciju napona. K tomu, da bar imamo
voštanicu, lojanicu, uljanicu, lumin, baklju ili
lampion, ali jok: imamo samo ovu lampu na
izdisaju.
- Lako za to, Squaw - ohrabri ju Ottaviani. -
Uši nam i u mraku mogu ĉuti tvoju priĉu. Ionako
kokot mora uskoro oglasiti zoru.
Gotovo nasumiĉno su pošli do Augustusova
cigar-salona. Tamo, na slabašnoj luĉi zagušljiva
mirisa Squaw murjacima izloţi strašan niz uţasnih
dogaĊaja koji su, u rasponu od jutra do mraka,
nasrnuli na dom Cliffordovih.
Dolazak Amaurya Consona u društvu Arthura
Wilburga Savorgnana;
konfrontacija niza informacija o sluĉaju Antona
V. Ockalla:
Antonovi zapisi,
Augustusov album,
labuĊa Tanka ispisana po crnu kartonu, nimalo
originalni Korpus sa 6 kompiliranih madrigala što
ih Anton ispisa za Olgu, a Augustus osigura
parafrazu u govoru koji svakog zabrinu;
smrt Augustusa koji izjutra nakani nahraniti
Jonu, pa naglo kriknu: “Zahir!” i zviznu na pod;
saga o Zahiru:
Aiggov dolazak u kuću nakon što im banu
Tryphiodorus,
nauk Othona Lippmanna,
jutarnja proĉišćujuća
kupka, gubitak Zahira,
smrt Othona Lippmanna,
Aiggova vokacija,
vapnasti zapis na rubu bilijarskoga stola,
odlazak Douglasa Aigga u tuĊinu, pojava
Antona V. Ockalla,
Aiggov kobni usud,
rodoslovno stablo klana
Mavrokhordatos, Albinova strast,
Anastasiina smrt i Olgin ţivot,
Albinovo ubojstvo što ga poĉini Othon,
transcriptio i traductio Katuna na rubu bilijarskoga
stola,
Aiggova smrt u Urbinu, za koju su iznašli bar tri
motiva;
Olgina priĉa o Ijubavi za Antona;
Antonov odlazak nakon što sazna da i on, baš
kao i Aigg, za oca ima Tryphiodorusa;
smrt karasa zvanog Jona koga su pošli nahraniti;
priprava Gäfilt Fischa;
Olgin pronalazak strašnog Zahira nakon što
raspori Jonu, a zatim pad, udarac glavom koja
napuknu i brza smrt uz zadnji šaptaj: “Zlo iz
govora!”
- To bi bilo to! - zakljuĉi Squaw. - Lanac
dogaĊaja kojima nas kob proganja, a danas ĉak
triput nasrnu na nas!
- Hm - odvrati Aloysius Swansign. - To jasno
vidim. Ali kamo su otišli naši drugari Amaury
Conson i Arthur Wilburg Savorgnan?
- Arthur ima jaku glavobolju pa odmara, a
Amaury, koliko znam, odluĉi prvo obići park, a
onda poći na spavanac. Sigurno su u kući, svaki u
svom kutku, u duboku snu.
- Ali zašto nisu došli kad smo zvonili na
vratima? Ta, pravili smo popriliĉnu buku!
- Ja mislim da su ih svi ovi dogaĊaji tako
iscrpili da su gluhi za svaki zvuk, taman da im i
sam Sotona grmi i vrišti uoĉi okupljanja na Sabat.
- Ali moramo svi biti na okupu - promrmlja
Aloysius. - Da vidimo: ima li tu kakva tuba ili
trombon, bariton saksofon ili truba, gajda ili tam-
tam?
- Ništa od toga, ali ima rog - odgovori Squaw,
pa sa stalka dohvati olifant, pravi dragulj, napola
bronĉan, napola od tuĉa, koji sigurno datira bar iz
X. st.
Govorili su, ali to mora da su bila naklapanja,
da vojskovoĊa zvani Alarik, vazal kralja Klodiona
komu duga kosa priskrbi nadimak Samson, ponudi,
prigodom vazalskoga saziva, i to nakon što su
kupama nazdravili mnogo puta, ĉitavu svoju
grofoviju i dobar udio u danku onomu koji pušući
u Alarikov rog ispusti makar kakav zvuk (sigurno
su tad bili u šumi!). Izazov prihvati drski mladac,
mršavko iz puka, prostak koji ni grba da bi imao:
pristupi mu, zgrabi rog i kao Švicarac koji svira
najdraţu mu pastoralu, protisnu ĉist i tako oštar
zvuk da Alarik istoga ĉasa ogluši. Klodionu to bi
tako milo (Alarik mu svojim suparniĉkim, nimalo
vazalskim odnosom nagnao strah u kosti) da
odmah, ignorirajući pritom mudro slovo svog
parnjaka:
Hvališ li prostaka, on navali. Navališ li na prostaka, on zahvali.
mladcu podari svu svoju naklonost, naziv
paladina, pa još i svoju kći, dvorac s trima kulama,
dvaput po tri markizata, i kaza mu da bi ga vazda
volio imati uz bok, kao što Roland bî uz Carolusa
Magnusa.
Ali avaj! Tri dana nakon toga Hilarion (tako su
zvali vrla junaka) pokaza da su mu, iako zna puhati
u rog, potpuno strani i lûk i štap i srp i kratki maĉ:
u naprasnu okršaju s hitrim maurskim patuljkom
koji na nj nasrnu puhaljkom, on mu samodopadno
pokuša zadati smrtni udarac, ali kilavo rukujući
Durandalom raspori vlastiti trbuh!
Aloysius Swansign baci oko na olifant kao što
novak promatra violinu Stradivaria ili Amatia, a
onda duboko udahnu i puhnu u obli usnik, ali rog
ispusti samo šuškavi, gotovo plaĉni “kvak”. “Isusa
ti ĉaĊava!”, opsova kako samo znaju u rodnom mu
Cantalu, od AuriUaca do Saint-Floura, od Puy
Marya do Mauriaca, na podruĉju na kom ţivi bar
osamnajst ljudi istog patronima, a svi su po
zanimanju ugljari!
Fanfaron Ottavio Ottaviani ponudi svoju
pomoć. Puhati nauĉi davno, u rodnom Niolu, kaza,
zato što bi s rogom i psima po makiji znao loviti
kozoroga, divokozu, lopatara, srndaća ili divlju
svinju. S briom zgrabi olifant i zavrti ga u ruci kao
što lakoruki bubnjar vrti palicu, pa odsvira sasvim
zadovoljavajući znak za kraj lova, a onda hrabro
nastavi, improvizirajući ĉitav pot-pourri (iliti miš-
maš), zasnovan na dobro znanoj Robijaškoj pismi,
koja završava ovako:
On tad pita, šta ću sada
A ja, ko zna, triba vidit
Vidit, da, al ' šta i kada
Ko zna, ja ću, triba vidit
Za vidit van triba na dvor
Triba lomit, triba sić
Tom i sluţi moja rič
Slobodniji nišan zato
Priklopi on, a ja na to
A ti skoči priko zida
Di tu ima zid, on pita
Van svud uokolo dvor
Triba proći, triba svuda
Ja ga Pismon voĎin tuda!
- Bravo! Bravo! Bravissimo! - aplaudira Squaw.
- Dosta! - priliĉno mrko kaza Aloysius, silno
ljubomoran na Ottaviania i milozvuĉni mu poj,
pokušavajući mu tako umanjiti vrsnost, ali i dati do
znanja da lošim, gotovo uvrnutim ukusom smatra
to što pomoćnik, obiĉni potrĉko izvodi takav solo,
dok mu kapo falša.
- OK, boss, OK - uzdahnu Ottaviani, pokorno,
ali s gorĉinom.
- Osim toga - doda Aloysius Swansign,
ublaţavajući ton - naši bi pajdosi uskoro morali
dojuriti. Zato smo buku i pravili, nismo li?
Dugo nitko da bi banuo na vrata. Zatim su za-
ĉuli spori korak koji kao da gazi po podrumu, pa
stubama, kloparajući klip-klap.
Nosom u prostoriju promoli Arthur Wilburg
Savorgnan, sav zguţvan, trom, nadut, trapav,
ustajao i mlitav. Ukratko, poluţiv.
- Vidi ti to! - profrflja. - Ottavio! Šta ti tu radiš?
- Ma daj, Arthur - priklopi Swansign, - pa znao
si da dolazimo!
Još konfuzan, Savorgnan u tišini promasira
potiljak, a onda prstom makinalno obrisa nos.
Uoĉivši divan, uputi korak onamo, sruĉi trup na nj
i odmah ponovo zaspi, hrĉući.
- Pustimo Britanca da malo odspava - kaza
Aloysius. - PoĊimo potraţiti Amaurya. Koliko god
vas nisam sklon snuţditi crnim prognozama, iz
dosadašnjih bismo iskustava mogli naslutiti da
Amaury noćas izdahnu!
- Amaury? Izdahnu? Ali zašto? - upita Squaw.
- Zašto? Zašto? Vazda taj zašto! - zagunĊa
Aloysius. - Zašto bismo Smrti vazda morali
prikrpiti kakav Zašto? Izdahnu i toĉka! Who 's Who
odsad mora izostaviti natuknicu o tom tipu.
- Zvuĉiš tako sigurno! Kako znaš?
- Maloĉas sam shvatio - udari u priĉu Aloysius
Swansign - da kad-tad mora izdahnuti.
Umorni smo stigli u Noyon. Pošao sam u
lokalnu policijsku postaju, u sluĉaju da su mi moji
doturili kakav novi podatak. Pomoćni mi ĉasnik
pruţi brzojav. Odmah ga otvorih i proĉitah:
PARIZ 6. SVIBNJA 12:03 SATI STOP
JUTROS PRIMILI DOJAVU O SMRTI RPINA
CONSONA U PAROSU STOP ISCRPAN
RAPORT O ĈITAVOM DOGAĐAJU
DOSTAVILI SMO TI U POLICIJSKU POSTAJU
ARRAS STOP
Pojurio sam u Arras, ali sam onamo stigao
obnoć zato što mi put odulji ĉitav niz baksuza.
Utrĉao sam u policijsku postaju, ali sam nabasao
samo na fufljava ĉinovnika u noćnoj šihti, brbljava
idiota, k tomu još i potpuno gluha, koji mi odrţa
bizarnu govoranciju kojom zapravo zatraţi
nagradu, proviziju, bakšiš. Opalio sam ga batinom,
a onda sam još priliĉno dugo pokušavao doći do
spisa o Rpinovoj smrti koji sam na koncu pronašao
u ladici nakon što sam ju uz silan napor rasturio.
Tako sam saznao da Rpin Conson iz Harwicha
otplovi katamaranom pod irskom zastavom,
prokrstari ĉitavom turskom obalom pa zasta u
Naxosu, a onda u Parosu. Tamo baci sidro na duţi
rok: na brodu bi spavao, a danju bi obilazio otok.
No, ima tomu kojih osam dana, zaluta u šugavu
rakijašnicu, zadnju rupu, pravu kalafatsku i
mornarsku jazbinu u kojoj samozvani brodski
kuhar Coq sustavno uništava puk podvaljujući mu
ubojiti alkohol za rakiju od anisa, truli sok od
dropa za hipokras, kvarni ocat za vino.
Gotovo istoga ĉasa pristupi mu stranac i ponudi
da zaigraju trik-trak, a da za ulog stavi svoj
katamaran.
- Dobro, zaigrajmo - prista Rpin - ali nisam za
trik-trak.
- A šta bi vi igrali?
Rpin nabroji: backgammon, tavla, nardy, tapa,
puff, plakoto, tokadilja. Na kraju su obojica
prihvatili zanzi, igru s trima kockama.
Obojica su odigrali rundu. Stranac dobi asa,
Rpin samo tricu.
Stranac napravi grimasu.
- Nova runda - kaza. - Sad vi prvi!
- Ja?- zaĉudi to Rpina. - Ali ja sam dobio tricu,
a vi asa!
- Da, ali mi tu imamo lokalnu poslovicu: ako
asa u prvom bacanju ostvariš, suparniku inicijativu
u novoj rundi ostaviš.
- Pardon - odvrati Rpin ljubazno, ali strogo. -
Nisam za to: ili vi prvi, ili igru napuštam.
- Dobro, popuštam! Ali sam si to traţio! -
podrugljivo prihvati nasmijani stranac.
Dohvati ih, opipa, zadrţi, prodrma, provalja,
osokoli, puhnu, umiri, zakotrlja.
Sigurno pritom poĉini kakvu smicalicu, kad iz
prvog pokušaja dobi tri asa!
- A, A, A - ovaj zadovoljno proĉita svaku kartu.
- Dovraga! - opsova Rpin, pa u mislima doda:
Ovaj tip mi smrdi na lopovluk, ali i od lukavog ima
lukaviji! Ošaca, udvostruĉi, okupi, ispusti, pokupi,
baci, zaklopara, udari, umiri, i sâm ostvarujući tri
asa!
- Al pari! - povikali su svi uglas.
Prišli su da ošacaju izbliza.
-Pfffft! - prosikta stranac uz pakosnu grimasu.
- Al pari! Nastavljamo li na bod, na razliku, na tko
prvi baci bolju ili tko prvi propusti krug?
- Na bod - hladno odvrati Rpin.
Prostoriju su ispunili podmuklost, zloba i
rivalstvo, od kojih svima zasta krv u ţilama.
Nasta tajac. Ni da bi klupa zaškripala. Ni da bi
usta srknula. Mogao si ĉuti muhu u zraku.
Svi su promatrali Rpina koji totalno
hladnokrvno zapali cigaru, a onda iskapi svoju
boĉicu hipokrasa.
- Vi prvi - kaza strancu.
Stranac potraţi inspiraciju, baci, pokri, otkri, as.
- Sada vi - podrugljivo odvrati.
Rpin zviţduĉući baci kocku pa kud puklo da
puklo, ali sudbina mu bi sklona, pa i on ostvari asa.
- Obojici nula - izjavi poluglasno.
- Obojici nula? - zaurla stranac. - Ni sluĉajno!
AI pari. Iznova bacamo!
- Ma daj otkaĉi, stvarno si dosadan! - dobaci
Rpin.
No stranca spopa silna srdţba: naprasno zgrabi
Rpina za ovratnik, izvadi skakavac i zari ga triput
do kraja u grudi sina Amaurya Consona koji, kao
riba na suhom, istoga ĉasa skonĉa!
- Ţalimo zbog smrti tako šarmantna mladića -
na to odgovori Squaw - ali...
- Rpin, šarmantan mladić?! - uskoĉi Aloysius. -
Obiĉan razbojnik!
- Dobro, dobro - prihvati Squaw, nastavljajući
po svom, - ali zašto bi odmah po sinovoj smrti
glavom morao platiti i Amaury Conson?
- Uskoro bi i to mogla saznati - odgovori
Aloysius. - Tu smo vaţnu stavku napola
prokljuvili, ali još plivamo u mutnom. Hajmo mi
prvo potraţiti Amaurya.
Ostavljajući Arthura Wilburga Savorgnana da
ćori, prokrstarili su kućom. No Amaurya, bilo ţiva
bilo mrtva, nisu našli ni na kakvu madracu, divanu,
kauĉu, ni u kakvoj visaljci. Kao da propusti
otpoĉinuti i pod prostranim baldahinom koji su mu
stavili na dispoziciju. Kao da mu stopala nikad i
nisu stupila unutar visoka zida koji štiti kuću.
Ipak, na zidu u sobiĉku tik do mirnog stanĉića
koji su, ima tomu tri dana, dali Amauryu kako bi
noću mogao spavati koliko mu drago, Squaw otkri
podlogu od bristola u nijansi porculana koju za zid
drţi sjajna Scotch 3M traka i koja oku nudi prizor
od 29 ili 30 fotografija raznih osoba, a gotovo
svaka kao da dolazi iz triĉavih novina kao što su
Paris Jour ili Daily Mirror, Historia ili Radar.
Izašavši iz sobiĉka, Squaw pozva Aloysiusa
koji upravo malo pronjuška po ugradnom ormaru.
- O, Aloysius! - povika Squaw. - DoĊi, brzo!
Tu sam našla 29 ili 30 fotki. Sigurno nam mogu
biti od koristi!
Njuškalo od Aloysiusa Swansigna pristupi. Po-
mno promotri zanimljivu podlogu.
- Kaţi mi, Squaw - upita ju onda, - zašto misliš
da taj karton pripada Amauryu?
- Mi to tu dosad nismo viĊali - ustvrdi
Squaw.
- Kad sam, ima tomu 5 dana, dobila nalog da
osposobim dva stanĉića za dvojac što ga Olga
pozva u Agincourt, pošla sam u sobiĉak po 6
plahti, tri jastuka, pokrivaĉ i dovoljno ruĉnika. Sto
posto sam sigurna da tada na zidu nisu bili ni
karton ni ta lica.
- Ima tu - promrmlja Aloysius - priliĉan broj
dobro nam znanih osoba, ali i 5-6 tipova koji su mi
potpuno strani, a o ovom tu bih doista volio štogod
saznati.
Prstom pokaza na osobu koja ga zanima: lik
priprostih crta lica, s bujnom, gustom, rudlavom
kosom poput pamuka, sa zaliscima i bradom, ali
nimalo brkatom. Tanki mu oţiljak kao od alabastra
brazda ugib na gornjoj usni. Na oksfordskoj
košulji s ruskom kragnom nosi mrki sako s raglan
rukavima i tri gumba od najfinijih konopljinih niti,
što mu pruţa pomalo folklorni ton. Mogao bi biti
zingaro, Ciganin, sajmar ili kalmuĉki ratar, baš
kao i hippy (u skladu s današnjom modom) koji
zvrnda po banju ili balalajci u kakvoj rupi
Chinatowna ili Big Sura.
Aloysius tad pozva Ottaviania, odvraćajući ga od
nasumiĉna kopanja po obliţnjim prostorijama. U
policiji su govorili da Ottaviani, taj tupavi, ali
odani robot, pamti svaki lik, makar ga vidio i samo
na ĉas.
- Ottaviani - kaza on, pokazujući mu fotku, -
nisi li ti moţda vidio ovog upadljivog ĉupavca?
- Tako mi oĉiju - odvrati odmah Ottaviani, -
nisam. Ovoj fotografiji, k tomu, ima bar 29 godina!
- Imaš pravo - prizna Aloysius. - PoĊimo onda
do Arthura Wilburga Savorgnana, tu smo došli u
ćorsokak.
Brzoprsto išĉupa fotku koju komadić izolir-
banda drţi za podlogu od bristola, a onda
Squawinim stopama i u pratnji Ottaviania Aloysius
Swansign stignu do vrata budoara u kom još spava
Arthur Wilburg Savorgnan. Prošavši na prstima
kroz vrata, promrmlja:
- Pst! Pst! Još knjava kao puh ili dabar. Pustimo
ga da odspava. Pripravimo doruĉak: topli kakao,
koju voćku, tost, slaninu... Danas imamo mnogo
posla.
Squaw napravi kakao. Popili su ga. Ottaviani
stavi namaz na kroasan, Aloysius u vruću šalicu
umoĉi hrskavi krušćić smotan u osmicu.
Noć bi na izmaku. Zarudi slabašna zora,
kupajući u svom blagom, tuţnjikavom sjaju salon
što sav vonja po duhanu.
- Zaboga! Tu riskiramo asfiksiju! - opsova
Ottavio Ottaviani.
- Prozraĉimo - odvrati Squaw, širom otvarajući
prozor.
Protrnuli su od oštra, ali toniĉna mraza. Arthur
Wilburg Savorgnan zadrhta, pa skoĉi s divana na
kom zaspa, sav podbuhao, naboran, rašĉupan,
zguţvan i još odonda konfuzan.
- Što? - izusti. - Zar svanu?
Ponudili su mu kakao, ali on kaza da bi prvo
pod tuš. Otpratili su ga do kupatila. Nakon
tuširanja potraţi par ĉistih hlaĉa, majicu i maramu
s toĉkicama koja mu da sportski štih. Zatim banu u
salon nasmijan.
Sav na iglama, Aloysius Swansign odmah
navali na nj:
- Ti si noćas vidio Amaurya Consona? - upita ga-
- Izgubili smo - odgovori Arthur Wilburg
Savorgnan - Amaurya Consona!
26.
Glava u kojoj rodbinski uzus
nagoni maštovita momka da svoj
Gradus ad Parnassum završi s
dvaput po tri ubojstva
- Izgubili smo Amaurya Consona - kaza Arthur
Wilburg Savorgnan. - Poĉiva u podrumu, u tanku s
mazutom.
- Znaĉi, tamo si ga vidio? - upita Aloysius
uţasnuto.
- Bio bih ga vidio kako onamo pada, ali zbog
kratkoga spoja svuda nasta mrak. Ipak, još sam
dugo ĉuo kako mu krik odzvanja u tanku, a onda i
konaĉni pluf koji mu oznaĉi smrt.
- Ali kad? I, zašto? Zar si ga ti gurnuo?
- Bio bih i to uĉinio da sam morao - prizna
Arthur Wilburg Savorgnan, slabo skrivajući tugu.
- Mislim da nasrćući na moju osobu uĉini krivi
korak, zapnu za rub tanka, posrnu, izgubi oslonac,
kliznu i strmoglavi... Kao da ga kakva sila k dnu
privlaĉi!
- Ali zašto bi nasrtao na svog druga?
Arthur Wilburg Savorgnan uzdahnu, ali zatomi
glas. Izraz lica posta mu mrk.
Aloysius Swansign tad izvadi fotografiju s
Bradonjom, pokaza ju Savorgnanu i kaza
zastrašujućim tonom:
- Ja znam zašto! Ova fotografija sigurno u
Consonu probudi srdţbu! Ti si mu ju pokazao, nisi
li?
- No way - prošapta Arthur Wilburg
Savorgnan. - Sluĉajno ju otkri u mom ormaru.
Nakon što noćas napravi krug oko parka, izgubi
put, pa tapkajući kroz tamu nabasa na kuću. I
Squaw i ja smo spavali. U kući bi mraĉno kao u
rogu. Amaury potraţi divan. Shrvala ga glavobolja.
Moţda malo i odspava, a onda naglo poskoĉi, kao
da ga štogod guši, i tko zna zašto uhvati ga panika.
Onako na mukama pomisli da ga tkogod planira
ubiti, da su mu stavili otrov u napitak. Tad mu sinu
da bi u mojoj spavaćoj sobi mogao naći protuotrov
koji bi mu pomogao. Pipajući u mraku dospi na
kat, do sobiĉka tik do moga budoara: tamo
pronjuška i otkri fotografiju. Onda zaboravi na bol,
ali gromoglasno kriknu i navali na moju njušku,
naprasno mi oduzimajući san.
- Fotografija s Bradonjom! - riknu.
Onda naglo potraţi izlaz, frfljajući,
zamuckujući. Korak upravi k salonu, ali malo
zatim dotrĉi natrag, s bristolom u ruci, na kom stoji
30 kućica, 30 polja, od kojih njih 29 sadrţi
fotografiju.
- Na mom su bristolu inicijalno sva polja bila
puna - kaza. - Na sada praznom polju imao sam
fotografiju s Bradonjom. Ukrali su miju, ima tomu
bar dvajstosam godina, u travanjskoj noći. Usprkos
ţalosti i ljutnji, toj banalnoj kraĊi nisam tad prida-
vao vaţnost. Ali tri dana nakon toga moj najstariji
sin, Angdy, skonĉa u Oxfordu!
Glas mu napuknu u muklom plaĉu.
Odgovorio sam mu:
- Dragi Amaury, fotografija koju si maloĉas
pronašao u sobiĉku odavno mi pripada, ĉasti mi.
- Zar bi to mogla biti zabuna? - u ĉudu upita
Amaury.
- Nipošto! Tvoj bradonja i moj bradonja
zapravo su ista osoba!
-1 ti si imao fotku s Bradonjom?
-Da.
- Ali zašto?
- Bar u tri navrata aludirao sam na sliĉnost
naših ţivotopisa. Na istim smo osnovama stasali.
Ţivotni su nam putovi analogni, sliĉni smo kao
dva jaja!
- Nisam zaboravio na gomilu tvojih aluzija! -
uskoĉi Amaury. - Bar 5-6 puta htio sam s tobom
poći na stranu, raĉunajući da bi mi mogao
razjasniti naš odnos ili bar moju tajnovitu prošlost
o kojoj tako malo znam. Ali rasprava toliko potraja
da nisam imao prigodu. Iako kasno, sad bih ju ipak
pošto-poto zgrabio...
Pristao sam, ali i odmah dodao:
- Dobro. Ali poĊimo drugamo, da nismo ni na
tvom ni na mom podruĉju. Napustimo ovaj mrak i
hladnoću. Hajdmo do Augustusova cigar-salona.
Dobro bi nam došla i koja ĉašica.
- All right - odgovori Amaury. - PoĊi onamo. Ja
ću odmah doći.
Zatim uţurbano napusti prostoriju stišćući
bristol s fotografijama u ruci.
Pošao sam, znaĉi, u cigar-salon. Dugo sam tamo
ĉamio, ispijajući usput ĉašu akvavita.
A onda sam zaĉuo strašnu buku kako dolazi iz
podruma. Umah sam potrĉao, ali napipavajući,
budući da smo još bili u mraku. Do podruma sam
stigao priliĉno lako. Tamo sam kroz ţarki chiaro-
scuro iz kotla vidio Amaurya kako na mazutu pali
vaţan rukopis, obujmom mi bar ostavi takav
dojam.
Zaurlao sam, odmah posumnjavši:
- Što to kaniš uništiti?
Odbi mi dati odgovor. Jarosno mu oko
promatralo kako album crni, pa dobiva nijansu luga
i kvrĉav rub. Zatim mi pokaza na klupu u kutu, on
sâm zicnu na sklopivi stolac i pozva na razgovor:
- Dragi moj, sad popriĉajmo!
- Tu? - upitah ga u ĉudu. - Nismo li kazali da
bismo to mogli uĉiniti u Ċgar-salonu?
- Nismo - ustraja on. - Popriĉajmo tu.
- Ali zašto?
- Zato što tu imamo luĉ, zato što tu imamo
toplinu, zato što...
Zasta i prodornim mi okom osinu obraz.
Nisam odustajao:
- Zato što? Što još tu ima?
- Nothing - odgovori. - Hajd, zauzmi tu klupu i
razgovarajmo, u protivnom...
- U protivnom?
- U protivnom bismo mogli propustiti zadnju
priliku...
Zaintrigiran tom upornošću, pristao sam
usprkos zabrinutosti. Ošacao sam duguljastu klupu,
ĉiĉio na nju, zapalio cigarilo, pa odmah udario u
priĉu:
- Najavio sam da ću ti kad-tad ispriĉati svoju
Sagu. Sad ju poslušaj. Odmah znaj da bi taj roman
isto tako mogao biti i tvoj. Kob koja proganja tvoj
ţivot, proganja i moj. Zao nas sluĉaj oblikova na
isti kalup. Ta, ista krv kola našim ţilama: tvoj Tata
i moj Tata ista su osoba!
- Molim? - protisnu Amaury. - Nas dvojica
smo braća?
- Da, braća! Braća koju spaja ţalost, koju spaja
smrt!
- Ali kako si to saznao? - u ţaru upita
Amaury.
- Otkud ti taj podatak koji su mi vazda krili?
- Oh! Budući da sam imao samo blagu intuiciju
i znao samo to da mi nad glavom stoji stanovita
tajna, stvar koju svi šutnjom skrivaju, a zapravo
malo njih za nju i zna, dvajst godina sam traţio
odgovor, bar dvajst godina, niţući pritom
nagaĊanja, stvarajući mnoštvo idiotskih sinopsisa,
instinktivno smišljajući ishod, proraĉunavajući,
zamišljajući i tako malo-pomalo ispunjavajući
duboku rupu zaborava, strašni tabu koji koĉi
objavu.
U tih dvajst godina gomilao sam zanimljiva
poznanstva, plaćao svakojaku dojavu, posvuda
konzultirao gomilu ĉinovnika koji su mi otvarali
vrata vaţnih arhiva s informacijama o mom
rodovskom stablu, navaljivao sam na korumpirana
suca, tuţioca, advokata, birokrata, pisara,
pomoćnika, skladištara kojima sam suhim zlatom
plaćao tricu i kuĉinu. Zatim sam morao probrati tu
silnu gomilu informacija u kojoj ruku pod ruku idu
i novo i labavo, i anormalno i isprazno. Nakon toga
sam, da bih spojio dva i dva, morao uhvatiti suvislu
nit, a to pak bi pravi brain-storming, budući da
gotovo svaki put ta nit izosta.
Ipak sam uspio: doĊoh, spoznah, shvatih.
Razmrsio sam ĉvor. Dobio sam potpuni uvid u
vlastitu prošlost!
It is a story told by an idiot, full of sound and
fury, signifying nothing.
Dug roman, zbrkan, katkad i isprazan, a katkad
ĉaroban; priĉa o Odmazdi koja vazda prati tvoj
korak, baš kao i moj. Osoba koja ju osmisli dvajst
godina u njoj ustraja i nikako da popusti. Za
samilost kao da propusti ĉuti, svaki oprost zatomi,
a sav cilj mu posta oko za oko, odmazda u
usmrćivanju, u iskaljivanju jara na mladoj Krvi.
On poĉini uţasna ubojstva svih naših Sinova!
- On! On! - prošapta Amaury, mahnita lica.
- Da, on! Osoba ĉiju si intrigantnu sliku imao,
ali o kojoj ništa nisi znao! Taj intrigantni Bradonja
sa zaliscima, s gustom mrkom kosom! On! Tvoj
Tata! Moj Tata!
- Moj Tata! - zavapi Amaury, a silna ga bol
savi u struku. - Znaĉi, ništa nisam znao! Zašto smo
morali imati tako zlog Tatu?
- Samo polako, Amaury, ohladi glavu, prihvati
tu spoznaju. Ispriĉat ću ti ĉitavu priĉu:
Tvog Tatu, mog tatu (kako su ga zvali, odnosno
toĉan izgovor nikad nisam saznao), majka rodi u
Ankari.
Tako posta prinova u ponajbogatijoj familiji u
tom kraju. Njihov su imutak svi smatrali
basnoslovnim, katkad ga prispodobljujući Midinu
bogatstvu. No svaka bi oporuka vazda uzrokovala
niz komplikacija, s obzirom na broj ĉlanova u
Klanu - njih bar 30, a svaki s oko 5-6 potomaka.
Zbog tolikih baštinika s pravom su strahovali da bi
inicijalna svota, usprkos oploĊivanju što ga nosi
Kapitalizacija, diobom ubrzo mogla biti
rasprĉkana.
Stoga su tradicionalno ĉitav kolaĉ davali prvom
sinu, ostalima ostavljajući pokoju mrvicu.
Najstariji bi sin, izabranik, ljubimac, tako dobio
palaĉu, imanja, polja, šumu, svu silu dionica i
uţitnica, zlata, dijamanata i nakita. Zabranili bi mu
da radi, ali su zato mlaĊi morali crnĉiti.
S lakoćom uviĊamo ishod tako
diskriminacijskog pristupa: samo bi najstariji
dobivao svu rodbinsku ljubav, dok su braća bila
omalovaţavana i ignorirana. Stoga, iako su tu
diskriminaciju svakako pravdali nuţnošću
dugoroĉnog uĉvršćivanja moći Klana (a to su
mogli zajamĉiti samo gomilajući imutak, nipošto
umanjujući ga rasipnim oporukama), zbog
nagonskog kulpabiliziranja nisu svoj familijarni
uzus zasnovali na Sint ut sunt aut non sint,
odabravši navodno moralni zakon koji svakog
ĉlana rangira, pa su tako inicijalni potomci slovili
kao sjajni, dobri, ĉisti i uţivali su u svim
blagodatima, dok su zadnji ostajali kratkih rukava i
još bili ocrnjivani.
Zaĉudo, taj Zakon Klana svi kao da su dobro
podnosili, nisu ćutili nikakvu gorĉinu. Nitko da bi
ikad kazao: Summum Jus, summa Injuria; svi
potomci, i najstariji i najmlaĊi, taj su princip
odrţavanja imutka doţivljavali kao sasvim
normalan, pa ĉak i normativan, i nisu uviĊali oĉitu
zloporabu, parcijalnost koja svima oduzima samo
zato da bi profitirao izabranik.
Istini za volju, onom koji bi ostao kratkih ruka-
va samo bi puki sluĉaj mogao ublaţiti usud: smrću
izabranika sva bi baština pripala drugom potomku
u nizu.
Stoga su švorc braća, ubogi roĊaci i gladni
štrikani gotovo stalno molili Boga da baštinik
skonĉa, da ispari. Milosrdni bi ih Alah katkad i
uslišio: kakav gadan tifiis ili laringitis odstranili bi
tada kandidata za baštinika. Ali jao, protuslovnost
osta: moţda su ju na taj naĉin umanjili, ali ju
nipošto nisu i dokinuli!
Odmah nam biva jasno da su kad-tad morali
postići status quo, što znaĉi manju sigurnost, ali i
manju muku.
Kaţimo da su s mota Brat za braću, braća za
brata, kojim su davno ukrasili štit Klana, došli
prvo na Svaki bratac svoga konja hrani,
smatrajući, zapravo strahujući da bi mogao biti
krvaviji no što uistinu bi, ali on potraja samo
godinu dana, da bi na kraju spali na Brat bratu vuk,
i to još od briljantna dogaĊaja koji s pravom zadivi
ankarsko visoko društvo:
Momak od niti osamnajst godina imao dvaput
po tri starija brata, što mu a priori zasvagda zatvori
izabraniĉka vrata. No osmišljavajući, zakuhavajući,
usavršavajući, a zatim i izvršavajući, on uspi
svakog od njih smaknuti, a k tomu, spona svih tih
ubojstava bî iskljuĉivo njihova silna maštovitost.
Mladac prvo navali na Niciasa, nakazu, grdobu,
a usprkos njušci nalik šakalovoj volio ga, ili mrzio,
upravo onoliko koliko i ostalu braću. Kako su svi
šuškali o Niciasovoj tupavosti, zadatak mu bî
popriliĉno lagan.
Uz naivnu izliku stignu u stan tog ĉudovišta.
Tamo ga poduĉi majstorstvu gaĊanja lukom,
kompilacijskom nauku japanskog mudraca
nadahnuta Buddhom. Nakon toga Nicias, u ĉudu,
ali zadovoljan zbog bratova sjajna poklona, uroni u
štivo, a ovaj mu šiljak tvrĊi od dijamanta, ali tanak
kano ĉaĉkalica zari u bok. Udarac bî fatalan,
budući da mu slomi trtiĉnu kost i prouzrokova grĉ
u slabinskom gangliju, što onda izazva kolaps
ţivĉanog sustava i gubitak daha, a malo zatim i
sinkopalnu vrtiĉavost. Hitno transportirana u
bolnicu, nakarada u tom vrtloţnom stanju osta
osam dana, da bi zatim izdahnula i tako priliĉno
razoĉarala puk što ga radoznalost okupi u
bolniĉkom dvorištu da vidi tu vrtnju, tu iznimnu
atrakciju kakva Ankari navodno kroniĉno fali,
pogotovo zato što tamošnji stanovnici s mnogo
zavisti promatraju fakirsko majstorstvo obrtanja,
majstorstvo “Darviša”, nad kojim monopol drţi
Ispahan.
Niullovo ubojstvo bî bar isto toliko bizarno.
Tog njištavog, prozirnjikavog i slabunjavog
mlitavca krasio takav IQ kao da su mu tri, a
nipošto tristri godišta, pa su mu dali nadimak Nj
oka.
Njoka po zanimanju, iliti po vokaciji bio govornik:
govornjakao bi i govornjiskao ţivadi uz lokvu u
gradskom vrtu kao sv. Franjo pticama. Onaj kog bi
to zabavljalo, dobacio bi mu pokoji dukat ili florin,
a on bi na nj skoĉio kao ninja.
Maximinu (maštovitom bratoubojici) ovaj
zadatak bi maĉji kašalj.
Na moĉvarno dno postavi bitvu koju ţicom
spoji s akumulatorom stvarajući snaţan indukcijski
tok. Zatim plati tipu koji, prilikom Njokina
govornjiskanja, baci u lokvu laţni zlatnik, a
zapravo jaku privlaĉnicu.
Ni 5 ni 6 Niull skoĉi u moĉvaru. Istoga ĉasa
iskusi hidrokuciju.
Optat, pak, uţivao samo u alkoholu:
konzumirao bi opol od jutra do mraka i svaki dan
bi pijan blokirao, svoj posao kljaštrio i krnjio, pa
mu i prihod opao. Stoga Maximin potplati poštara
da Optatu dostavi baĉvicu dobrog viskija i da mu
objasni kako pošiljka dolazi iz Port Nooa, budući
da Optat, ima tomu tri mlaĊaka, u Irskoj navodno
kupi boţanski viski Onyx. Po isporuci Optat
pomisli kako mu na vrata dolazi ista cuga, pa
dobar dio smaknu odmah, a toliko mu bi po volji
da nastavi do kraja.
No, lukavi Maximin na dno stavi piro-napravu,
nimalo opasnu dok pluta u alkoholu, ali strašnu u
dodiru sa zrakom. Tako bratski ološ, iskapivši
baĉvu, ipso facto izazva poţar u kom i sâm,
pruţajući vatri onako natankan plodno tlo, izgori u
hipu, kao trud, a u zraku zamirisa ovan s raţnja.
U tom ĉasu Maximin onuda prolazio, nimalo
sluĉajno. Dograbi laso i uhvati Optata. Dovukavši
ga kao ţivu buktinju do bunara, baci ga na dno i
tako izvrši zloĉin koji, ĉudna li ĉuda, ĉitavu kraju
bi na korist zato što su u roku od 30 dana svi
pokušavali prisvojiti taj ĉudotvorni, izrazito
kurativni izvor, pogotovo za katar, ali i za
ankilozu, bronhitis, cistu, urolitijazu, pitirijazu,
laringitis, svrab, padavicu, antraks...
Zatim svanu sudnji dan za Parfaita. Maksimin si
zada nimalo lak zadatak Ta, Parfait, pravi Golijat,
jaĉi od Turĉina, gori od Trola, nasilan, zloban,
zlotvoran, kvaran i podmukao, u borbu bi vazda
ulazio sa ţarom! A tko bi s njim snagu pokušao
odvagnuti, nuţno bi podbacio, u startu potpisao
poraz.
Parfait u svom kvartu otvorio slastiĉarnicu u
kojoj su proizvodili svu silu kandiranog voća,
bombona, pralina, kalisona, ĉokoladica, marcipana,
nugata i kasata.
Za zavajonom sa sirupom što ga usavrši odmah
poludi ĉitava Ankara i prozva ga po tom vrsnom
slastiĉaru.
Svaki boţji dan svratio bi mu koji paša, aga,
kadija ili spahija i naruĉio za kakav gala party
“parfait s maraskinom” ili “parfait sa sirupom od
ribiza” za kojim su svi šizili.
Tako i Maksimin navrati k Parfaitu. Da mu par
novĉića i naruĉi divovski parfait od limuna.
- Parfait! - kulinarskim ţargonom otpovrnu
Parfait.
No kad mu Parfait na stol stavi parfait,
Maksimin ga kuša, a onda sloţi grimasu i kaza da
mu zbog namirnica u prahu uradak naţalost mora
sabotirati.
- Molim? - poskoĉi Parfait na tu drskost i
zapiska: - Što fali mom parfaitu!!!?
Odmah poduzimajući nuţni korak, triput
ošamari Maksimina i u facu mu baci rukavicu.
- Dobro - odgovori Maksimin. - Obavimo to
sad i tu. Ali ja biram vrstu okršaja: dvoboj bocama!
Parfaita toliko zbuni taj paradoksalni izbor, da
naĉas zasta, osupnut.
Iskoristivši protivnikovu paraliziranost,
Maksimin ga pogodi bocom u tintaru. Parfait
posrnu i krkljajući zviznu na pod.
Maksimin ga ĉitavog namaza parfaitom od
limuna, pa ga još zali sirupom, a.posao dovrši tako
Što posudi hrpu kandiranog voća, pa ga tu i tamo
plošno spusti.
Zatim dozva svoju milu divovsku dogu koja
dotrĉi iz mraĉnoga kuta. Zadnjih 6 godina sva su
joj hrana bili parfaiti Maksiminova brata.
Ţivotinja, dakako, skoĉi, onjuši, liznu, a na
kraju i griznu.
Na izlazu Maksimin podrugljivo zakljuĉi: “Prah
si koristio, prah moraš postati!”
Nakon Parfaita nova mu ţrtva posta Romuald.
Ali on bi tvrd orah. Kao prava ništarija, zavidnik,
inkvizitor, Romuald bi posvuda vidio komplot ili
zlu nakanu. Svi su mu bili sumnjivi.
Strahujući za svoj ţivot ĉuĉao bi u kući, vazda
iza zakraĉunanih vrata, s puškom u ruci, slušao bi
radio i ispod oka promatrao svakog tko bi izronio
na obzoru, a poskoĉio bi i kad bi mu uz kuću
prošao koji paor.
U potrazi za nirvanom, kupi ĉak i tkaninu,
aljkavo ju skroji i nonšalantno porubi, napravi
balon koji konopcima i klinovima zakaĉi za tlo, da
bi u zraku spavao i bar noću bio na sigurnom.
Maksimin isprva razmotri 5-6 mogućnosti
(otkaĉiti glavni konopac koji drţi zrakoplov,
sabotirati autostabilizacijski pogon ili osovinu,
podvaliti zapaljivi plin koji bi izazvao imploziju,
izbacio balon iz balansa i srušio ga), ali uzalud.
Zatim mu sinu: unajmi dvokrilac, prhnu s njim
u zrak, pa s visina zapikira na mrski balon i probi
ga. Rupa bi kobna: balon propa duboko u tlo, a
Romuald skonĉa kao rudar: uguši ga plin.
Još mu osta Sabin. Ali Sabinu nisi mogao ni
prići. Dobro znajući da bi ga samo stric mogao
lišiti prava na baštinu i da mu sav kapital klana
kad-tad mora pripasti, Sabin zavidnu roĊaku ili
bratu ni u snu da bi dao priliku za podli ĉin. I
raznosaĉ kruha i pomoćnik ugljara morali su na
vratima pokazati po tri propusna lista da bi mu
nogom kroĉili u dom.
O Sabinu su kruţila brojna intrigantna
naklapanja. Govorili su da na raspolaganju ima
osamnajst spahija, vrhunskih boraca jataganom,
krivošijom ili puškom, da ga ta vojska stoji kao
suho zlato, ali ga vazda posvuda prati i od šuba
ukoka svakog tko mu pristupi na blizinu od jarda!
Govorili su da ima momka koji prvi kuša svaki mu
obrok, zbog straha od trovanja. Govorili su da u
kući ţivi tip, pljunuti on, koji spava pod
baldahinom dok on sâm odlazi spavati u podrum u
kom sagradi, zahvaljujući majstoru koga smaknu
ĉim dovrši posao, divovski blockhaus sa šifrom.
Osim madraca da mu sni budu spokojni, unutra bi
dovoljno namirnica da u sluĉaju nuţnosti tamo
proboravi pola godišta.
Tako lukav protivnik, koji kao da pomno
osigura svaki svoj korak, silno razbukta
Maksiminovu maštu. Gomila ubojstava što ih.
dotad izvrši nisu mu još bila dovoljna. Goropadno
ustvrdi da su mu bila samo zakuska. U Sabinov
naprasni odlazak ugradi svu svoju ambiciju, shvati
ga kao vrhunac svog iznimnog, a dotad samo u
natruhama iskazanog majstorstva.
Ipak, dugo su ga morili strahovi da bi mogao
kiksati. Usprkos zavidnoj inspiraciji, Sabinovoj
utvrdi nikako da utvrdi slabu toĉku.
A onda mu trgovac konjima u razgovoru
sluĉajno otkri da svaka tri dana Sabinu nosi
magarĉića, budući da ovaj - tu brbljavi prodavaĉ
slaba morala ortaĉki namignu - uţitak pronalazi
iskljuĉivo u sodomiji.
- Odliĉno! - pomisli Maksimin nasmijana brka.
- Sad bar znam da ima igraĉku! Moram iskoristiti
ovu informaciju od suhoga zlata kako bi moj braco
doţivio slom.
Produbljujući tu frišku spoznaju, on od glavnog
ĉuvara ankarskoga zoološkog vrta dozna da bi
magarić Sabinu vazda priskrbio samo dio slasti,
odnosno za prvotni bi mu uţitak bio dovoljan, ali
bi zatim nasladu traţio u kakvoj krupnijoj ili
ĉudnijoj ţivotinji.
Tako bi Sabin znao potplatiti upravu zoološkog
vrta i za noć unajmiti ili ţivinu jaĉih gabarita
- kakva krupnog stvora poput jaka, orangutana,
nilskoga konja ili mamuta - ili pak kakvu iznimnu
ţivotinju - klokana, kazuara, kanarinca ili bou
konstriktor, tapira ili mandua, oposuma ili
aligatora, albatrosa ili kajmana, kita ili
mravoklopa.
Ipak, iako iz tog zoološkog vrta isproba gotovo
svaku ţivotinju, Sabin nikako da oćuti
zadovoljstvo, kukajući da mu svi ti osobiti stvorovi
nisu znali pruţiti onaj boţanski uţitak kakav davno
iskusi na, odnosno u lamantinu iz Ĉada (Manatus
inunguis ili Manatus latirostris).
No, sluĉaj ili sudba nagnali su sajmištara iz
Halifaksa da upravo tih dana uz ĉitav niz što dobro
znanih što sasvim novih atrakcija (sijamski
blizanci, patuljci, albinci, turovi s ovnovskim
glavama, kunići S kopitima), Ankaranima ponudi i
takozvanog “Divovskog zmaja iz Locha” koga su
prozvali Rudolf. Istini za volju, niti to bi zmaj, a ni
morski piton: tog dugonga, ţivotinju blagu kano
ovca, u povoljnim si okolnostima lako mogao
podvaliti za lamantina, budući da su bili sliĉni
koliko po masi i obujmu, toliko i po glatku krznu i
ugodnoj vanjštini.
Jasno ko dan da Sabin odmah pokuša dobiti
Rudolfa. Ali kako? Sajmištaru ponudi dobru svotu
za najam dugonga. Ovaj ga odbi. On iznos
udvostruĉi, utrostruĉi, pomnoţi ga s 4, pa s 5. Na
kraju su ipak postigli dogovor. Sastanak su
uglavili za koji od idućih dana.
Ali njuškalo Maksimin za to sazna. Odmah mu
sinu odliĉna zamisao.
Kombinirajući 5-6 zapaljivih tvari izradi
šupĉanu granatu, a onda kolosalnom drskošću
pristupi u dugongov akvarij, pa iskoristi ĉasak
ţivotinjina odmora u vodi kako bi joj utisnuo
svoju minotvorinu.
Zatim ugradi i upaljaĉ od kolodijskog pamuka
koji i na najslabiji kontakt jamaĉno odgovara
aktivacijom ubojitog izuma.
Nakon što postavi smicalicu, Maksimin
proĉami do sumraka u krĉmi blizu Sabinova doma,
siguran da u bliskoj budućnosti mora ispustiti tri-
jumfalni krik.
Prognoza mu bi sasvim toĉna: u 23 sata i 31
minutu iz mraka izroni sajmištar, a za njim i
divovsko
korito: unutra kunja Rudolf, nasmijan kao krava
kad u daljini spazi vlak.
U osam minuta do ponoći obzor zablista:
gromoglasni prasak propara uši. Zrak zatim ispuni
zagušljiva izmaglica koja poprati big-bang.
Maksimin vlastitim oĉima utvrdi da su svi
pomrli.
Zatim sav radostan svrati u noćni klub i tamo
osta do jutra. Iako priliĉno škrt (ali ovakav
majstorski pothvat zaziva potlaĉ), sabljom otvori
šampanjac, nazdravi i svima natoĉi mnogo puta.
Tako Maksimin pokosi braću. Ali jao! Zarana
obznani trijumf, zarana objavi slavodobitak: 6 dana
nakon toga bratić, koji zasigurno shvati da ĉitava
stvar priliĉno smrdi, u svom sobiĉku skova pljunuti
takav plan kojim Maksimina skrati za glavu!
“Tko jaĉi, taj kvaĉi” tad posta zakon klana.
Nastupi faza lanĉanoga klanja. Advokat kog su
zaduţili da kontrolira transmisiju familijarnog
Kapitala sasvim izgubio nit: u tri godišta bar su
dvajstri vlasnika nakratko okusila blagodati tog
imutka, ali svakog od njih sustignu smrt, usprkos
zdravlju i mladosti.
Kad su napokon shvatili da bi, nastavi li pomor
tim ritmom, klan uskoro mogao biti zatrt, malo su
posustali. Ustvrdili su da na ţivotu osta ukupno
frtalj klana. Nasta panika. Stoga su osnovali uniju.
Potpisali su koalicijski sporazum koji su svi
poštovali da bi 30 dana.
Zatim su ubojstvo uzdigli na razinu rituala.
Dogovorili su da svaki otac mora imati samo po
sina, kako bi otklonili opasnost od ljubomorna
brata. Tako su suparništvo ograniĉili na roĊaĉki
odnos, do onoga dana kada, sukladno apsolutnosti
darvinovskog probira, dobiju iskljuĉivo baštinika
po naraštaju.
Da bi ostvarili taj dugoroĉni cilj, imali su,
grosso modo, tri naĉina kojima su mogli slobodno
raspolagati:
mogli su ubiti Majku odmah nakon poroda;
mogli su, nakon dobivanja prvoga sina,
zaustaviti dotok prinova kastracijom Oca;
mogli su (a to svima bi po volji) na ţivotu
ostaviti prvoga sina, a ostalo potomstvo lišiti ţivota
ili pustiti da ga smrt dograbi, ostavljajući ga na
buništu, bacajući ga u kanalizaciju Hi ga, po
naputku onoga Swifta, posluţujući kao divlju ili
malajsku svinju za ruĉak kakvu britanskom lordu.
Tako su u razdoblju od kojih 5-6 godina malo
sanirali situaciju. Pri transmisiji oĉinskoga imutka
krvavi su sukobi tad popriliĉno opali.
Krvoprolića iz ĉistog uţitka postala su prošlost.
Svi su nastojali maksimalno ograniĉiti rast klana i
na taj naĉin zadrţati zadovoljavajući kvorum.
Stoga su svi smatrali da su osobno zasluţni za taj
status quo, humaniji no što bismo u prvi mah mogli
pomisliti.
27.
Glava o popriličnu blagu što
bratu na mukama ostavi bubnjar
No - nastavi Arthur Wilburg Savorgnan - strašna
sudba pogodi nam mamu i tatu.
U bolnici Dobrog Samarićanina u Acapulcu
naša majka istodobno rodi tri mališana. Oca, koji
po Zakonu Klana bi duţan prisustvovati porodu,
puki sluĉaj (hvala Bogu, u protivnom bismo
odmah nastradali!) nagna da dan uoĉi tog vaţnog
dogaĊaja skoĉi u Washington, zato što su mu kao
iskusnu trgovcu ponudili ugovor za kupnju silnih
koliĉina usnih harmonika, tog minijaturnog
glazbala što su ga upravo u to doba izumili i za
kojim su svi izgubili glavu, a pogotovo Ankarani!
Mama shvati da bi joj odmah po zakljuĉivanju
ugovora muţ mogao dojuriti i, kad vidi da su
dobili tri sina, a imaju pravo na triput manju
koliĉinu, istoga nas ĉasa umoriti.
U njoj tad proradi majĉinska ljubav, pa u
nastojanju da nam bar saĉuva ţivot, mama pozva
ĉasnu kojoj potanko ispriĉa svoju muku. Ĉasna
ozbiljno shvati opasnost i ponudi joj pomoć.
Majci tako ostavi mališana, a s nama dvojicom
na brzinu napusti prostoriju i tako nas spasi od
smrti.
- To znaĉi, ako sam dobro shvatio - zakljuĉi
Amaury, - da su po dolasku oca u bolniĉkoj sobi
bili samo majka i sin.
- Toĉno. Zatajili su mu da ima tri malca. K
tomu, zabašurili su naš upis u knjigu tako što su
nam dali laţni patronim i iskoristili to što su dva
sijamska blizanca, umrla pri porodu, naĉas završila
u hodniku blizu inkubatora u kojima smo ĉuĉali
mi.
- Ali, ako za nj nismo ni bili ţivi, kako nas
onda naumi proganjati? I zašto nasrnu na svakog
od naših sinova?
- Dvajst godina nakon toga našu mamu shrva
gadan virus (staphylococcus viridans). Silno
oslabi. Pozvali su Kardinala da ju posluša i da
oprost, a onda i pomast. Naša mu majka tad otkri
ĉitavu priĉu.
Ali u oholog Kardinala bi smutljiva ćud.
Trgovao bi duhovnim dobrima, primao mito i
šurovao. Odmah instinktivno shvati da ima dobru
robu. Ponudi ju za što bolji iznos. To doĉu tatin
dalji roĊak kog tadašnji baštinik potplati da u potaji
radi za nj. Optuţi nam oca za izdaju Zakona Klana,
budući da nas ostavi na ţivotu i zataji ostalim
ĉlanovima, a onda mu za kaznu usmrti sina, tvog i
mog brata!
No tatina ljubav za tog sina koji bi kad-tad
postao baštinikom bi nadljudska. Stoga, kad mu sin
naprasno nastrada, on od silna bola izgubi razum!
Optuţi nas - nas! - da smo krivi za tu smrt. Da mi
nismo na ţivotu, kaza, sin bi mu sada bio!
Stoga svojim ţivotom zajamĉi da nas kani
proganjati i ubiti ĉim nam pokoka svakoga sina
ponaosob, kako bismo i mi spoznali tu bol što para
grudi ocu koji sina zarana izgubi!
- Znaĉi li to da tad sazna svaki podatak o nama
i o našim sinovima?
- Nipošto. Nikakvi mu podaci o nama nisu bili
znani (osim toga, tad još nismo imali sinova). Ali
odluĉi poći na put samo zato da sazna kamo smo
otišli, koji su nas ljudi othranili i u kom smo kraju
stasali.
Prvo stignu u Acapulco, a nakon što nam otkri
trag njuhom koji bi posramio dvajstri indijanska
naroda, provršlja istom onom cik-cak rutom koju
iscrta ĉasna ima tomu dvajst godina.
Tako ga put nani u ogroman grad znan kao
Guadalajara, u kom smo nauĉili ĉitati i pisati, u
kom su nas krstili i krizmali. No znajući da bi tata
kad-tad mogao osvanuti na našim vratima, ĉasna
odluĉi da Guadalajara mora postati naša prošlost,
da ju mora s nama napustiti i poći u Tiflis, otamo u
Tobolsk, pa u Oslo. Imali smo 10 godina. Tamo
ĉasna izdahnu, propustivši nam kazati kakva to zla
kob ĉuĉi nad nama.
Razdvojili su nas. Ti si dospio u dom za siroĉad
u Uskubu (iliti Skopju), da bi tri godišta nakon
toga zbrisao. No pao si pod kamion i odmah
zaboravio svu svoju prošlost.
Ja sam pak otišao u Huli i postao posvojak
glavnog vojnog bubnjara. Kad sam poodrastao,
moj pooĉim shvati da volim uĉiti, pa mi priušti
upis na Oxford.
Nismo bili ni u kakvu kontaktu. Ništa nisam
znao o tvom ţivotnom putu. Ti pak nisi znao ni da
postojim. Alija sam katkada bio zabrinut za svoga
brata i tugovao sam za našom prošlošću.
Navršivši 25 godina i obranivši doktorat, dobio
sam posao na Institutu za starolatinski idiom u
Sofiji. Kako sam nastavu drţao samo 6 puta u 30
dana, u obilnoj sam dokolici nastojao o tvojoj
sudbini saznati što sam god mogao. Na ruku su mi
išli vlakovi koji od Skopja do glavnog bugarskoga
grada putuju maksimalno dan.
Ali u skopskom mi sirotištu nisu znali kazati
kamo si klisnuo. Prokrstario sam ĉitav kraj. NaiĊoh
na nimalo nadahnuta, ali lakoruka slikara koji mi
na bazi podataka do kojih sam u domu došao
olovkom nacrta zapanjujući foto-robot, istina slabo
uporabljiv, s obzirom na to da su podaci bili stari
bar 10 godina.
Pokazujući tvoju sliku ratarima, trgovcima,
sajmištarima, tipografima, ĉinovnicima,
policajcima, znao sam pomisliti da ću kad-tad naići
na onoga tko bi mi mogao pruţiti makar kakvu nit
vodilju. Ali uzalud.
Nakon što sam do kraja odradio svoj mandat,
napustio sam Uskub, a da nisam pronašao nikakav
znak, nikakav trag.
No onda sam došao u Augsburg, budući da su
mi u Zakladi Josiah Macy junior ponudili sjajan
poloţaj i suradnju na ogromnom istraţivanju
Oskara Schärf-Hainischa von Schlussnig-Figla o
zadrţavanju frikativa u izgovoru bororo idioma
(Parana), u kom, baš kao i u bantu standardu,
uoĉavamo pojavu labijalnog “//” na kraju
supstantiva muškoga roda. Tako sam triput na
godinu (od 10. oţujka do 20. travnja, na samom
kraju lipnja i polovinom kolovoza) putovao do
Skopja i odluĉno nastavljao svoju potragu.
Naknadno sam došao do ovog zakljuĉka: kad
su nas razdvojili, morali smo imati 10 godina. No
koliko god sam ti ja nastojao ući u trag, ti kao da
nikada ni na koji naĉin nisi pokucao stvoriti
priliku za kontakt sa mnom. Nisam za to mogao
naći nikakva opravdanja. Stoga sam kao apriornu
tvrdnju postavio tvoj odlazak i za nj pronašao tri
moguća razloga: ili si umro odmah nakon što si
napustio dom za siroĉad; ili su ti kakav Ciganin ili
koji drugi nomad priuštili otmicu; ili su ti,
konaĉno, kakav šok ili trauma naglo pomraĉili um,
oslabili nagon ili zatomili znanja i tako raskinuli
tvoj dvoznaĉni odnos sa samim sobom, na kom
poĉiva tvoj cogitol
Bar tri godišta mozgao sam koju od tih triju
mogućnosti odabrati kao valjanu.
A nakon što sam konzultirao ĉitav niz zapisa,
administrativnih knjiga, almanaha, novina,
trgovaĉkih zapisnika, duplikata, pisarskih arhiva,
nakon što sam obišao upravu, svaki kolodvor i
postaju, hangar, bolnicu, luku, dok, skladišta, sa-
znao sam da su, ima tomu osamnajst godina,
spazili momka, kom kao da fali koja daska, kako
luta Mitrovicom, omanjim gradom u blizini
Skopja.
Lokalni mu govor bio sasvim stran, noga
krvava, trbuh zasigurno prazan.
Odmah sam shvatio, prvo intuitivno, a zatim i
razumom, da bi to napokon mogla biti moja nit
vodilja. Pošao sam u Mitrovicu. Tamo sam
razgovarao s pastirom koga sućut nagna da
momku ponudi krov nad glavom, slamaricu, kruh i
posao. Uĉvrsti moju slutnju. Potvrdi sliĉnost s
foto-robotom.
Tako sam, konaĉno, nakon 6 godina jalova
tapkanja u mraku, naišao na prvi trag koji mi
omogući da ti pokucam na vrata!
Saznao sam da si završio pod kotaĉima
kamiona kad si krišom napustio dom za siroĉad i
da si svu svoju prošlost izbrisao, tako potpuno
izbrisao da nisi znao ni tko si ni otkuda dolaziš.
No ipak si bio bistriji no što su u prvi mah
mislili. Ponovo si nauĉio govoriti. U raĉunanju si
zatim bio priliĉno dobar. Nastojnik u lokalnoj
gimnaziji pokloni ti atlas, a onda iskamĉi i
suglasnost pastira da maksimalno proradi na tvom
obrazovanju.
Tri si godišta, znaĉi, proţivio u Mitrovici.
Katkad bi nasrnuo koji šmokljan i dobacivao ti:
“Anonumos! Anonumos!”, što bi u lokalnom
govoru znaĉilo “osoba kojoj fali antroponim”.
Zatim su ti svi stali koristiti taj naziv; gotovo da ti
posta nadimak. Ipak, kad si napustio Mitrovicu,
sam si odabrao “Amaury Conson”, po nadstojniku
od kog si dobio dobru naobrazbu.
Htio sam upoznati Amaurya Consona. Ali kad
sam stigao, od ljudi sam saznao da ga zadnjih 6
godina nisu viĊali. RoĊak mu izjavi da moţda ţivi
u Zürichu. Otišao sam onamo pola godišta nakon
toga, iskoristivši poziv na struĉni skup. No naišao
sam na tvoga kuma Amaurya Consona, od kog
nisam mogao dobiti nikakvu informaciju o tvom
boravištu. Ipak, otkri mi vaţan podatak: tri su
mlaĊaka prošla otkako mu na vrata .pokuca
Bradonja, spodoba oronula, ali oĉito puna
strašnoga jara, i postavi mu niz pitanja na tvoj
raĉun!
Stavi mi bubu u uho: tko bi, osim brata, još
mogao pokušavati doći do Amaurya? I zašto?
K tomu, stalno sam imao dojam da svaku moju
stopu prati kakva zla kob. Noću bi mi san razbio
pavor nocturnis, vizija ubojstva.
I kao u magli dolazio bi mi na oĉi davni prizor
- star kojih dvajst godina - u kom nas ĉasna nakon
igara s jojom ili zvrkom stavlja u krilo, pa nam
sasvim tiho objašnjava da iza brdâ i morâ, iza šuma
i gora ţivi Bradonja koji smišlja kako nam sada ili
u budućnosti nauditi, pa kad i sami iskusimo ĉari
oĉinstva, potomstvo bismo morali stalno nadzirati,
kako bismo mu zajamĉili siguran ţivot.
No svaki dio tog mog bunila bî tako zbrkan,
tako stran, da sam ga bar osam dana pokušavao
upotpuniti kojim jasnijim podatkom.
Onda naglo iz zaborava izvukoh Acapulco, grad
u kom smo ti i ja izašli iz majĉina trbuha. Dobio
sam brzojav iz kog sam saznao da su nas bila
trojica, da su nas rošadom spasili od strašnog
ubojstva umah i da nas zatim posvoji ĉasna.
Saznao sam i to da, ima tomu iks godina, stanoviti
Bradonja nasilu upa u bolnicu zazivajući pravdu za
svog mrtvog Sina!
Tako on, isprva tabula rasa kad smo mi u pita-
nju, postupno o nama sazna gotovo svaki podatak.
Sazna ti novi antroponim. Upozna ti kuma
Amaurya Consona. Shvatio sam da, iako na to
potroši dobrih 10 godina, danas juri na nas, imamo
ga za vratom!
Pomislio sam: kakva upornost! Za nama bi tako
mogao do smrti, nikakva ga stanka, nikakav odmor
nisu mogli odvratiti od nauma da izvrši odmazdu,
da ostvari svoj iskljuĉivi cilj: prići nam, ubiti nam
potomstvo, a onda i nas!
Morao sam ti to odmah javiti; htio sam da i ti znaš
za tu strašnu srdţbu i tu silnu moć (ta, progonio
nas ĉova po ĉitavom globusu!). Ali u kom gradu
ţiviš? U kakvoj nastambi? U kolonijalnom
paviljonu? U zgradi u Chicagu? U kakvoj rupi u
Saint-Flouru? U kućici s balkonima punim
aspidistara malo izvan Hamburga ili nadomak
Upsali? Znaš li da ti maĉ visi nad glavom? Imaš li
sina? Toliko muĉnih pitanja na koja sam hitno
morao dobiti odgovor.
Dakako, mogao sam u 5-6 navrata na radiju ili
u novinama lansirati potragu za tobom. Gotovo da
sam to i uĉinio, ali ipak nisam, strahujući da bi
Bradonja odmah iskoristio svaku informaciju.
I dok smo ja i tvoj kum Amaury Conson
nastojali saznati štogod o tvom ţivotnom putu, moj
pooĉim, dragi vojni bubnjar, ispusti dušu.
Budući da sam mu bio iskljuĉivi baštinik,
ostavi mi popriliĉno blago: 29 krupnih*krasnih,
ĉistih dijamanata, a od svih najsjajniji bi onaj što
su ga prispodobljivali Ko-Hi-Nooru, ili bar
slavnom Mogulu, a za kog mi basnoslovno bogati
Sadi Mamo V ponudi ĉitavu milijardu.
Tako zbrinut na dulji rok napustio sam posao
kako bih mogao prionuti na potragu za tobom.
Ipak, prvo sam htio pošto-poto saznati otkuda
dolazi ta naša propast, pa sam skoknuo u Ankaru,
budući da sam ĉuo da iz toga grada dolazi osoba
koja nas progoni.
Stigao sam, znaĉi, u Ankaru. No na glavnoj
mitnici, stanoviti ĉinovnik izigravajući facu nasrnu
i zakriĉa: “Pokaţi podlakticu!”
Iako sam bio osupnut tim grubim tonom, skinuo
sam košulju. On stavi binokl, zgrabi mi ruku i
prouĉi podlakticu. Zatim ciknu od zadovoljstva i
naloţi mi da ga pratim. Ušli smo u obliţnju
prostoriju u kojoj sam uoĉio muškarca priliĉno
ljubazna lika koja, usprkos obiĉnom civilnom
sakou, oĉito tu bî glavni, budući da ovaj udari
cokulom o cokulu salutirajući mu.
- Zašto dolaziš? - upita na to glavni.
- Dolazim, Sahibu - kaza ovaj moj na turskom
(koji sam ja, uz još 29 istoĉnih idioma, poznavao
dovoljno dobro da ga shvatim, ali kako bi on to
znao!) - zato što imamo pripadnika Klana. Na
podlaktici nosi znak. Ĉim sam ga spazio, znao sam
s kim imam posla. Moj njuh jamĉi pouzdanost,
mnogi su to dosad s razlogom ustvrdili!
I doista. Na ruci suprotno od srca imao sam
sasvim tanki oţiljak nalik na grosso modo kruţni
lik s vodoravnom crtom na kraju (poput Zahira koji
onomad toliko zadivi Augustusa ili znaka što ga
Albin utisnu u koţu svakom razbojniku što mu
posta pomoćnikom). Ali nisam tada znao da smo
taj znak imali još u majĉinoj utrobi.
- Da? - odvrati glavni. - Pokaţi!
Poboĉnik - ta, što bi drugo mogao i biti no
poboĉnik, obiĉni ĉauš, kako tamo kaţu - zgrabi
moju ruku i pokaza glavnom koji mu ţalosnim
tonom odgovori:
- Inšala, imaš pravo, Mahmud Abd-ul-Aziz Ibn
Osman Ibn Mustafa. Mogao bi za to dobiti
nagradu, ali - nastavi on pozivajući ga da napusti
prostoriju - šuti o tom, u protivnom bi ĉitava stvar
mogla poći po zlu.
- Barak Allahu Fik! - kaza na izlasku Mahmud
Abd-ul-Aziz Ibn Osman Ibn Mustafa.
Glavni mi rukom pokaza stolac. Poslušao sam
ga. Ponudi mi cigaru snaţna mirisa nimalo tamna i
nimalo laka duhana. Zatim pucnu prstima: na vrata
banu momak od kog naruĉi ĉaj od jasmina, napitak
što ga svaki Turĉin s dobrim ukusom ispija u
litrama.
- Govoriš li britanski? - upita.
- Jawohl, I said.
Razgovarali smo, znaĉi, britanski, odnosno
špikali smo anglisch. Obznani mi da su u Ankari
signalizirana dvajstri sluĉaja srĉanih udara. Budući
da moja vakcina stara bar osam godina danas pruţa
slabu, odnosno nikakvu zaštitu, strogo mi zabrani
ulazak u grad.
Shvatio sam da taji pravi razlog, ali i da bi mi
fiziĉki blokirao put u sluĉaju da mu zastrašivanja
postignu slab uĉinak.
Posta mi jasno da ima nalog zaustaviti svaku
osobu koja na ruci nosi tanki oţiljak kao od
alabastra, svakog “pripadnika klana”, kao što kaza
pomoćnik Mahmoud Abd-ul Aziz. Ipak, nisam
znao - a htio sam - razlog takva diskriminiranja.
Zašto u Ankari toliko strahuju od dolaska ljudi “iz
Klana”?
Nisam skupio dovoljno hrabrosti da ga iz ĉista
mira zaskoĉim svim mogućim pitanjima o zabrani
koju mi nastoji podvaliti, pa sam pokušao
zaobilaznim putom:
prihvaćajući informaciju da bih ulaskom u grad
mogao ugroziti vlastiti ţivot, napustio sam mitnicu,
ušao u svoj Lagonda-Bugatti, otišao u obliţnji
gradić, unajmio kućicu i u njoj ostao osam dana.
Tamo sam bojom potamnio koţu, ofarbao kosu,
stavio laţnu bradu, navukao sivi ogrtaĉ s
kapuljaĉom i tako dovršio potpunu transformaciju.
Onda sam prišao skupini histriona i u njihovoj
karavani pošao za Ankara u kojoj su morali
nastupiti povodom otvaranja gradskog Grand
casina. S lakoćom sam dobio vizu, a onda i
propusnicu, pa sam, visoko s njima mašući, prošao
mitnicu.
Moj dobar znanac u to doba uputi stanovitom
ankarskom advokatu pismo u kom mu kaza da
dolazim. Odbacio sam ogrtaĉ incognita, vratio koţi
izvornu boju i navukao svoju robu, ali sam zadrţao
laţnu bradicu i još dodao monokl, koji mi priskrbi
vanjštinu suca.
K tomu, u strahu da bi mi u svako doba tkogod
mogao prići i potraţiti znak na ruci, stavio sam
Zavoj i priĉvrstio ga hanzaplastom kao osoba koja,
bolujući od antraksa ili duboko zarinuta trna,
napušta bolnicu s rukom u marami.
Pošao sam do advokata. Otvori mi on osobno.
Nisam mu htio otkriti koja mi sumnja nagriza dušu
- tko zna, onako lukav, mogao bi mi još i zagorĉiti
Ţivot kakvom smicalicom! - pa sam izmislio ĉitav
roman i ispriĉao da jako volim folklor i da imam
zadatak napraviti kolosalni Variorum, kompilaciju
tradicionalnog narodnog stvaralaštva kojom bih
obuhvatio poslovicu, traĉ, sagu, vic, puĉku
mudrost, glazbu i priĉu.
Sasvim sluĉajno sam pogodio najdraţi mu hobi:
on zahihota slatko, od srca, a onda mi otkri što o
tom zna.
- Da vidimo - prvo kaza. - Znaš li Tradicional-
nu priĉu o Ali Babi?
-Jok.
- Onda naĉuli uši, da ĉuju najmilozvuĉniju od
svih priĉa:
Uz zvuk okarina što sviraju Rajnsko zlato,
Ali Baba, patuljasti paša tromiji od nilskoga
konja, pravi tusti prasac, krkao riţu, grašak,
paštu u umaku što kisi, umaku što nakon duga
brčkanja dobi tufinavi okus ustajalosti. Ispod
divana mačka ţvakala plućica. Ali Baba
podrignu, a onda proguta dobar komad buta.
Dobro, kaza, ajmo. Odvaţno zgrabi pušku, luk,
bazuku i bubanj. Pojuri na svom dragom
vrancu poljima, šumama, brdima i dolinama. Ni
konj ni on nisu točno znali kamo idu, ali su
naumili goniti lava koji zasigurno u pampi brsti
ananas; najhrabriji od svih ţivotinjskih
stvorova pomisli da to litica doţivljava odron.
Ali Baba viknu: ali zašto? Ima li on odgovor za
to? Ima li? Za to bi morao znati dobiti zbroj,
razliku, umnoţak i razlomak. On trojci pridoda
5 i dobi osam; zbroji 6 i 1 i dobi 8 minus 1. Što,
upita totalni idiot, račun? I ubi Ali Babu;
lavpakpotrča tako brzo da izdahnu.
Aplaudirao sam mu. Htio sam doći do stvari
koja mi zaokuplja misli, ali od advokata nisam
dobio priliku budući da on nastavi:
- Postoji i Balada o Topinamburu, kojom
obiĉno klinĉadiju uljuljkavaju u slatki sanak.
- Ĉujmo onda i Baladu o Topinamburu - na to
ću ja.
Kad Topinambur htio bi vidit
Ratnika tromog il ludu travu
U Ljiljanu mrak tminu i crno
Ti samo maštu potakni pravu
Uzjaši Oblak il zlatnu Kobilu U slovu svakom u svakoj glavi
Znaj spava zvuk i kruţnost sakriva Miris Lipa u jalovoj lavi
To Alah pravila smisli nova A sad uroni u carstvo Snova
Pozvao sam ga na bis. On uz naklon zadovoljno
pozdravi.
Onda sam navukao vodu na svoj mlin.
Insinuirao sam da u gomili svojih tuţbi zasigurno
ima 5-6 soĉnih raporta koji bi mi mogli biti korisni.
No on namršti obrvu, naglo smrknut. Uĉinio
sam krivi korak.
- U Ankari doista postoji priĉa koju bi ti nazvao
soĉnom - odgovori. - Ali nit bi ju itko spominjao,
nit bi ikad na nju aludirao. Znamo dobar broj
brbljivaca koji priĉu nisu ni dovrš...
Advokatov govor oĉito bi istinit, budući da on
naprasno spuznu na pod: iznad obrva oktogonalni
trag, plod olova što ga kakav iznimni gunman
ispali s obliţnjih balkona. Zahvaljujući
sofisticiranoj optici probi prozorsko staklo i pogodi
svoj priliĉno škakljivo pozicionirani cilj.
- Zaboga! - pomislio sam, zgranut.
Stisla prpa, ja ni makac. A onda kroz prozor dozuja
krupni oblutak opasan konopom koji drţi papir
pristojna formata s ispisanom porukom:
CRTA, PRIKA, ILI BI U PROTIVNOM I TI MOGAO IZGUBITI GLAVU!
Kao paraf na toj intrigantnoj uputi vidio sam
ljubiĉastu oznaku s likom kagulara kako,
arogancijom nadmašujući samoga kralja Ku-Klux-
Klana, visoko drţi zastavu s tri boĉna vrška.
Prvo sam pomislio da to mora biti sluĉajno:
advokat oĉito pokuša loviti u mutnim vodama, pa
su ga, iz straha da bi mogao zagristi kakav novĉani
mamac i štogod izlajati, naprasno ohladili, a usput
mu i zastrašili sugovornika - taj sam bio ja! - i
pokušali odvratiti od nauma da stvar istraţi do
kraja.
Ali, kad sam ĉuĉnuo nad mrtvog advokata,
vidio sam da i on na podlaktici nosi isti onaj
alabastarski znak što ga ima svaki ĉlan Klana!
Znaĉi, iz zlokobnog sam sluĉaja za vodiĉa izabrao
suparnika!
Nisam znao ni što ni kako. Shvatio sam da bi
bilo riskantno ostati trunuti u Ankari. Ipak, nisam
shvaćao razlog takva jara.
No trag su mi, samo dan nakon ovog dogaĊaja,
pruţili spoj dobrodošlog sluĉaja i isto tako
zgodnog kviprokvoa.
Siguran zaklon potraţio sam u blizini sajma klavira
(malo tko zna da Ankara drţi primat, u odnosu na
Osaku pa ĉak i na La Paz, u uvozu polovnih
klavira). Tamo sam ĉamio, sklupĉan, manji od
makova zrna, strahujući da bi svaki ĉas mogao
banuti kakav ubojica.
Onda sam u sumrak zaĉuo buku na ulici.
Svladavši trtu, izašao sam na balkon.
Na prostranu trgu uz zgradu Suda, tog
ogromnog zdanja, kolosalnog bloka od izrazito
jarka lila granita, ĉudan osmoĉlani VIS koji
saĉinjavaju tri banja, britanski rog, timpani, gajda,
bubanj i još sopran koji harmonijski nadahnut
liturgijskim koralom izvodi oratorij sa zbrkanom
priĉom o Blanko kralju koji izdahnu, a onda, iako
mrtav, mic po mic smaza svojih 29 vazala.
Bacivši dvajst kuroša putujućim muziĉarima
glasno sam aplaudirao: priuštili su mi dobru
zabavu, pogotovo njihov zadivljujući humor,
ironiĉan ma koliko slabo shvatljiv, dovitljiv ma
koliko opskuran, baš kao i lokalni štih koji u mojoj
glavi simbolizira glavnu artikulacijsku toĉku za
asimilaciju mog turskog Nad-ja.
U ponoć sam ogladnio i pozvao konobara koji
radi u kvartovskoj krĉmi i naruĉio ovĉji pilaf,
šniclu na ţaru i malo groţĊa.
Došavši s hranom, osta kratko sa mnom u
razgovoru o ovom i onom, a onda upita što mislim
o onim uliĉnim muziĉarima. Kazao sam da su mi
bili zanimljivi i dodao:
- Onaj Oratorij o Blanko kralju smatram vrlo
duhovitim i maštovitim!
- Maštovitim? - ponovi konobar dignutih
obrva. - Ma kakva mašta! Ni grama, ni koliko bi
bilo crnog ispod nokta! Ĉitava priĉa puca od
istinitosti! Svi tu znamo za Klan u kom svaki ĉlan
ima tanki alabastarski oţiljak na podlaktici. Isprva
Klanom vladao Kralj koji zgrnu sva bogatstva...
Slušajući ga što govori, rukom sam napipao noţ
u dnu ogrtaĉa koji sam upravo bio navukao pod
izgovorom da sam na balkonu malo promrzao.
Pomislio sam kako imam posla s tipom koji prvo
malo provocira da bi mi zatim zadao smrtonosni
udarac.
Ali nisam imao pravo. Moj konobar - rara avis
- zapravo bi ĉisti naivac. Obznani mi, od A do Ţ,
iako s mnogim propustima, razlog jara koji dolazi
iz Klana i ugroţava i moj i tvoj ţivot.
Sumnjajući u šutljivost momka koji bi istom
lakoćom mogao svakom izbrbljati to što mi upravo
otkri, priĉicu koja bi odmah postala izvorom
opasnosti za moj krhki organizam - tkogod bi mi s
lakoćom mogao prosuti kosti! - ubio sam
lakoumna konobara, ali sam ga prvo odslušao do
kraja.
Zatim, ĉuvši kakvu mi sudbinu garantiraju
ukoliko odluĉim ostati u gradu, pokupio sam svaku
svoju prnjicu i svoju riticu i napustio Ankara,
proklinjući ju zasvagda.
Tri dana potom stigao sam u Zürich. Odjurio
sam do Amaurya Consona. Silno sam htio
bonificirati ono što sam u Ankari saznao, a raĉunao
sam da bi i on mogao iskopati kakvu informaciju
o tvom ţivotu.
No Amaurya sam pronašao mrtva: upucali su ga
bar osamnajst puta nakon što izjutra usta i u
kuhinji si pokuša spraviti vruću ĉokoladu.
Pidţama kao da mu popi svu krv, a oko mu bî
nalik na pikulu koju toliko oboţavaju dokoni
mangupi što na školskom dvorištu igraju na jamu.
Tako sam svašta saznao o alarmantnoj sudbini
koja nas proganja, ali nikako da saznam u kom
gradu ţiviš!
Svuda sam išao: u Ajaccio, na Rt Matifou, na
ušću Pontchartrain, u Joigny, u Stockholm, u
Tunis, u Casablancu - posvuda sam konzultirao
mnoštvo ţutih stranica, ali na tvoj patronim nisam
naišao; posvuda sam odlazio u konzulat i na
policiju, ali nikad nisam dobio ni najmanju
informaciju...
28.
Glava koja prvo govori o razočaranu
muţu, a završava sa srditim burazom
Puna dva godišnja doba pokušavao sam ostvariti
taj nimalo laki cilj. Onda sam, umoran i tuţan, odustao.
Ubrzo nakon toga, na palubi transatlantskog
broda Commandant Crubovin koji iz Toulona
isplovi za La Guairu (luku Caracasa), upoznao sam
Yolandu, daktilografkinju brodskog sakristana.
Odmah sam ju zavolio. Ona mi prista biti
supruga.
Htio sam s njom non-stop putovati, pa smo
kupili snaţan avion.
Grosso modo godinu dana nakon pira, dok sam
s Yolandom obla trbušĉića - dan poroda bi sasvim
blizu - zrakoplovio nad Afrikom, nagla blokada u
dotoku goriva prisili nas da avion hitno spustimo
na tlo. Uz mnogo napora smo to i uĉinili: pali smo
na vrh mini-brda u marokanskoj Sahari, ali smo s
obzirom na potpuno odsustvo svakog ljudskog tra-
ga imali dojam da smo stigli na Mars. U sudaru s
tlom nastrada trap.
Sa zalihom namirnica koju smo imali mogli
smo opstati 30 dana, ali smo zato imali bar tri dana
naporna hoda do prvog izvora na kom su vodu
uzimali srĉani plavi ljudi, lutajući amo-tamo,
sukladno godišnjim dobima.
Prvih 6 dana bili smo dosta dobro. Ulovili smo
dahua, zgodnu ţivotinju nalik na bambija, ali koja
ţivi na obroncima i ima tako grbav trup da ju s
lakoćom uhvatiš tako da joj uhu ponudiš cvrkut
koji oponaša iritantni poj krunastog goluba, budući
da taj ptiĉji soj odavno istinski mrzi. Sav u ĉudu,
srdit, a pogotovo rasijan, nonšalantni dahu tad
naglo pravi polukrug, ali gubi oslonac i nuţno pada
na samo dno dola u kom ga lako zgrabiš. Tako smo
na vatrici pripravili boţanski but kojim smo
omastili brk, budući da smo bili siti kobasica i
namaza iz zaliha.
No nakon toga smo morali i piti, a vodu nismo
imali. Akvavit nam saţga grlo, ali nas slabo utaţi.
Shvatili smo da moramo poći trkom do izvora,
a onda noću kroz Hoggar, pokoju suhu lokvu ili
hladno brdo stići bilo na jug, u In Salah, Tinduf ili
Timbuktu, ili na suprotnu stranu, u Igli, na izvor
Ain Chair, u tvrĊicu Ain Taiba, u oazu Ain Aicha,
u utvrdu Mac-Mahon, u Aruansku kazbu.
No bila to Hamada, Tassili, Adrar, Iguidi,
Visoki Atlas, Borku, Djouf ili Tuat, divlja Sahara
zna i odvaţnu putniku zadati mnogo briga, a kako
bi s njima u koštac mogla Yolanda kojoj porod
gotovo da kuca na vrata?
Ipak, ja tad nisam imao sluha za nju i napor koji
izdrţava. Ostavljajući ju u zaštiti dragoga nam
Boga, pojurio sam, stavivši u torbu samo
ţirokompas, spravu koja u svakom ĉasu toĉno zna
pokazati astralni azimut. Motrio sam obzor, njušio,
traţio, raĉunajući da bi mi na tom putu sluĉaj ili
ĉudo mogli priskoĉiti upomoć.
Moram kazati da mi Fortuna tad pruţi ruku:
nakon tri dana hoda naišao sam na vojnu patrolu.
Ali jao i triput jao! Nisam znao da u ĉasu dok
mi poboĉnik koji komandira patrolom pruţa svoju
aluminijsku ĉuturicu - kao onaj husar koji na konju
jašuć' uoči krvava boja poljima što na smrt
zaudaraju dok ih polako pokriva noć
Hugou bi silno drag zbog svog impozantnog
lika, ali i zbog hladnokrvnosti, kao onaj husar,
znaĉi, što zaostalu hidalgu nudi rum - nisam znao
da Yolanda proţivljava agoniju!
A kad sam sit, napit, ponovo snaţan i vitalan, a
k tomu još i nakrcan osnovnim alatom za popravak
vijka kruţnog (zapravo spiralnog) navoja koja
upravlja mojim dotokom goriva (istini za volju,
nuţni su mi bili turpijica zavinuta vrška ili šilo, ali
sam bar dobio, i to mi za prvu ruku bi dovoljno,
kuku, batić, kalauz, razboj s dugim ravnalom,
malu kosu, srp i bušilo, istina zahrĊalo i napuklo,
komu usto fali i spoj za svrdlo, ali zato ima dosta
dobru dršku), stigao do aviona, naišao sam na
tuţnu panoramu: umiruća Yolanda upravo porodi
6 mališana.
Urlajući sam dojurio k njoj da joj bar dam piti
pa da ju voda osnaţi. Ali ona sam bolno jauknu i
ispusti dušu.
Tko bi mogao opisati tugu što mi ju priušti
Yolandina smrt? Tko bi mogao opisati moju
shrvanost? Moju pomutnju? Taj mi gubitak zada
toliku bol da sam dvajst puta pomislio kako bih
rado i sam izdahnuo, kako bih mogao poĉiniti
samoubojstvo, ţrtvujući našu slinavĉad.
Ja, kukavni batrljak boţanskoga braĉnog spoja,
turobni oĉajnik koji samo crnu misao po glavi vrti,
kriţ svoj nosi, nasmrt trpi, dvajst golgota prolazi,
dvajst sam puta htio ţivot odbaciti, dokinuti ga s
pomoću dugoga ravnala, tog opasnog alata koji
grud propara istom lakoćom kojom noţ izviĊaĉa
uranja u topivi sir, i tako oznaĉiti kraj svih svojih
muka!
Ali tu su bili i naši potomci, naših 6
cmizdravaca koji ni za što nisu bili krivi, ali su
onako omotani pupĉanim vrpcama riskirali smrt,
budući da su ih ti konopci ţivota lako mogli
udaviti ili ugušiti.
Nadvlada samilost. Oslobodio sam malca po
malca spona s usahlim izvorom u kom su rasli, a
onda sam ih oprao koliko sam mogao i sklonio u
avion.
Zatim sam prionuo na komplicirani popravak
dotoka goriva, ali što god da uĉinio, iskra bi vazda
došla dovoljno rano da dotok goriva zakasni u
cilindar. Ni isturpijavši vijak na osovini nisam
ništa postigao. Morao sam ĉitav sklop praktiĉki
rastaviti 1 ponovo sastaviti, korak po korak, od
kućišta do kotaĉića, od volana do vijaka, od
cilindara do koĉnica, od stuffing-boxa do klipova.
Tri sam dana na tomu radio, ali sam na koncu
stroj ipak stavio u pogon (za razliku od mog
dobrog znanca Casimira koji uzalud izradi vanjski
motor u nadi da bi taj brikolaţ mogao ući u
proizvodnju). Potom sam otplovio zrakom u
Agadir, raĉunajući da ću malcima tamo osigurati
skrb ĉiji izostanak im ugrozi ţivot.
Tad mi kroz glavu prostruji kako nas još davno
ĉasna mudro upozori. Stoga sam u dubini srca
pomislio: ako su u mom klanu imali toliko uputa o
baštini rodbinskoga kapitala, onda mora da su
vazda viĊali mnogo potomaka, mora da su imali
posla s dvojkama, trojkama i još brojnijim
porodima.
Znaĉi, osoba koja nas proganja, moj otac koji
vapi za mojom smrću i koji onomad kaza da
odmazdu prvo kani izvršiti nad našim potomcima,
zasigurno vodi raĉuna o svakoj bolnici koja
signalizira anormalan broj slinavaca.
To pak znaĉi da ukoliko dam svu svoju siroĉad
bolnici u Agadiru, Vox Populi bi zasigurno odmah
saznao, a onda bi odmah dojurio i moj infanticidni
bradonja!
K tomu, uvidio sam da bih, ustrajući na tom da
mi svi potomci ostanu skupa, zasvagda prokockao
svoj mir i sigurnost. Da bismo svi ostali ţivi i
zdravi, morao sam, baš kao kukavica koja svoja
jaja spušta u tuĊi ptiĉji dom, svakom od mališana
izgraditi novu liĉnost i priskrbiti novoga oca...
- Shvatio sam - promrmlja Amaury, u licu kao
krpa. - Shvatio sam kamo priĉa vodi: kao skitnica
pod nadimkom Tryphiodorus i u doktorskoj kuti,
ostavio si Aigga Augustusu, Antona V Ockallu...
- Da. Shvatio si, ali još nisi ĉuo ĉitavu priĉu.
Stoga poslušaj:
I Hassan Ibn Abbou bi moj sin. Prvog sam ga
ostavio, u Agadiru, kamo sam prvo stigao.
Ostavivši avion u hangaru, ugravirao sam
svakom od njih, budno i pomno, s pomoću
kriptokoagulantnog trokara, sićušan ali jasan znak
na podlakticu, dajući do znanja da svaki od mojih
potomaka pripada zlokobnom Klanu.
Onda sam sluĉajnim odabirom, uz brojalicu
Am stram gram
Pica Pica Caligram
Bura Bura Ratatam
Am stram gram
dohvatio prvog malca i stavio ga u agadirsku
bolnicu. U mraku sam upalio trud i dosta dugo
napipavajući uoĉio sam majku s malim na umoru.
I ona kao da bi sasvim slabo. Dobio sam priliku.
Zgrabio sam vatu, natopio ju kloroformom i ubrzao
sudnji ĉas za majku, a onda sam joj sina spustio U
obliţnji inkubator, dok sam uz nju stavio svoga
malog.
Zatim sam, upisavši mu arapski patronim Ibn
Abbou kako bi ga od toga dana nosio, strugnuo u
potrazi za ostalim praznim kućicama za mojih 5
ptića: danas si ĉuo da sam Aigga odnio Augustusu
u Arras, kao i to da sam u haljama i liku
takozvanog Tryphiodorusa Antona u Dublinu
poloţio uz Lady d'Antrim, suprugu lorda Horatia
V. Ockalla, irskog duhanskog magnata.
Za Dunhill lord izradi kombinaciju latakija-
virdţinija u proporciji koju samo on zna, budući da
ĉaroban okus tog insinuantnog proizvoda ovisi
upravo
o doziranju, a nikako o sastojcima. Nazva ju
Balkan Sobranyi, a tom duhanu Davidoff mnogo
godina nakon toga prida status apsolutnog
paragona.
Ali jao! Ni tri godišta nisu prošla, a lord
Horatio V. Ockall uzjaha ţivahna mladog konja,
koji ga uĉas zbaci, pa ovaj polomi svaku kost i još
izgubi razum. Na samrti, gotovo zadnjim dahom
šapnu svom pomoćniku pomno skrivanu formulu
duhana, ali oĉito uz takva odstupanja da po smrti
lorda Horatia, nikad nisu postigli, koliko god
pomno pratili uputu, tako ĉist, tako suptilan, tako
dobar duhan. Zato optimalni Balkan Sobranyi
danas gotovo da ispari s trţišta; zato su mu
pronašli slabi supstitut u duhanu Squadron Four,
koji na aluminijskom pakiranju ima labuĊi
kvadrigonalni kroki, ali sadrţi sasvim obiĉnu,
banalnu Latakiju i sivkastu Virdţiniju koja pravu
zlatastu boju dobiva samo kad buja pod modrim
svodom Airlingtona, Fairfaxa, Richmonda,
Portsoutha, Chathama ili Norfolka, pa ga s pravom
valja spustiti za klasu.
No iako sad znaš za usvajanja triju mojih
sinova, o ostalima još ništa nisi ĉuo.
Osobno sam htio odgojiti bar dvojicu. Osta mi,
znaĉi skrasiti još samo ptiĉicu - it was not a boy,
but a girl - pošao sam u Davos...
- Davos? - upita Amaury.
- Da, u Davos. Sad odmah uviĊaš zašto sam
naknadno shvatio da zasvagda gubimo mogućnost
spasa, da nas zasvagda proganja Tatin urok. Zato
što - o, grdna li sluĉaja! - u Davosu sam za zadnji
kukaviĉji ĉin odabrao sanatorij.
- Sanatorij! - kriknu Amaury.
- Da, sanatorij - kazao sam glasom turobnijim
od mrtvaĉkog zvona, dubljim od basa, tonom
kojim Grimaud (onaj Šuljivi Athosov sluga) kaza
d'Artagnanu, Porthosu, Athosu i Aramisu kako
svojim oĉima poprati ĉin kojim Mordaunt zari
navaja noţ u junaĉinu koja mu dvajst godina
unatrag majku usmrti satarom. - Da, sanatorij:
noću sam kradom ušao i nasumiĉno prošao dugim
sivkastim hodnikom. Onda sam kroz duguljastu
špijunku na madracu opazio...
- Anastasiu! - bolno prošapta Amaury.
- Da, Anastasiu, svima znanu divu Anastasiu!
Prišao sam joj. U agoniji, sušićava, sa slabašnim
plućima što hropcu i krkljaju, porodi ona kao uš
ruţna slinavca komu, baš kao i njoj, smrt bi
zacrtana u skoroj budućnosti, pa mi tako uskrati
muku, tlaku, ţalost ubojstva: sinĉić otprati majku u
raj i tako isprazni jastuk za moju malu!
- Što? - povika Amaury. - Znaĉi, Olga za muţa
odabra brata!
- A zatim i za ljubavnika!
- Fatalitas! - promrmlja Amaury, a onda nakon
duga muka upita - A što bî s onom dvojicom što si
ih sam naumio odgojiti?
- Prvih 5 godina sam to i ĉinio. Ali kobnog
dana, dok sam još ţivio u Ajacciu, ostavio sam ih u
igri u gradskom parku pokraj šumarka i otišao u
obliţnji kafić popiti sok od ananasa, smatrajući da
su na sigurnom. Uţivao sam pijuckajući kadli
strašan krik propara zrak.
Dotrĉao sam. U parkiću strka i panika: mnoštvo
mama, dadilja i gradskih ĉuvara viĉu i zapomaţu.
U suzama, kroz plaĉ i kuknjavu, s maramicama u
ruci, ispriĉali su mi kakva nas strahota pogodi:
Opazili su visokog, mršavog tipa s ĉudnom
kapicom kako izlazi iz šumarka i pušući u frulu
proizvodi primamljivu glazbu.
Odmah ga opkoli hrpa mališana, a s njima i
moja dvojica. Stali su ga u stopu pratiti, a za njim
su pošli i duboko u šumu. Kako nisu dolazili
natrag, odrasli su digli frku i organizirali potragu.
Traţili su ih posvuda, prošli rubovima šumarka,
zavirili u svaki grm. Patrolirali su, dozivali, traţili
informaciju od koga god su mogli. Ali uzalud. K
tomu, ljudi su šuškali da u toj šumi ima mnogo
razbojnika, bandita koji kidnapiraju za visoku
otkupninu, ili skitnica što pljaĉkaju po makiji, pa
nisu u nju duboko ni zalazili.
Prihvativši njihovu priĉu, prvo sam tu strahotu
koja pogodi populaciju iz parka oduzimajući joj
najĉišći sastojak i smisao ţivota, pripisao pukom
sluĉaju i nisam u njoj vidio sponu s Odmazdom
koja proganja nas dvojicu i potomstvo.
Ipak, tri dana nakon toga u novinama sam pro-
ĉitao da tvoj najstariji sin, dvajst godina star
Angdy (komu su, kao prvom na studiju u Ulmu,
zajamĉili briljantnu budućnost u CNRS-u ili na
Institutu iz koga, usprkos slabu iskustvu, dobi
mnogo dobrih radnih ponuda), ispari na simpoziju
o patovokalizaciji, što ga organizira Zaklada
Martial Cantaral, a za chairmana zaĉudo postavi
moga kapa, lorda Gadsbya Wrighta.
Tad sam shvatio da su dogaĊaji u Ajacciu i u
Oxfordu bili prvi plodovi Bradonjinih aktivnosti...
- Znaĉi - zakljuĉi Amaury - saznao si za smrt
Angdya?
Potvrdio sam.
- Ali, zašto onda nisi došao u Oxford na pokop?
Bio sam tamo, mogao si mi prići, objasniti mi
ĉitavu stvar... Tako bih bar saznao da nas ganja
ludi otac, a moţda sam mogao štogod i uĉiniti za
našu sigurnost.
- Isprva sam kanio dojuriti. A onda mi lord
Gadsby Wright posla brzojav u kom mi napisa da
dan uoĉi smrti Angdya na simpoziju s njim u
društvu uoĉi bradonju kog ostali sudionici nisu
poznavali. Odmah sam skontao da bi mi na
sprovodu sigurno ušao u trag, a htio sam pošto-
poto ostati incognito. Stoga sam od prvotnoga
nauma odustao, raĉunajući kako ću ti prići kojim
sigurnijim kanalom.
Amaury dugo osta kao paraliziran. A onda sasu
ĉitavu bujicu na nj, tonom koji sluti na zlo:
- Tako si ti, znaĉi, odabrao: da bi spasio
vlastitu guzicu, nisi otišao u Oxford i na taj si mi
naĉin propustio obznaniti odmazdu koja nam visi
nad glavama. Potpuno triĉavim, potpuno ništavnim
smatrao si straviĉan udarac koji dokinu moju krv!
Mogao si mi ispriĉati ĉitavu priĉu, ali mi ništa nisi
otkrio: svojim si ih propustom ubio bar koliko i naš
otac. Ali kao glas krvi koja zbog tvog zloĉina,
zbog tvog zaborava iscuri, danas moram vlastitom
rukom tvoj ţivot okonĉati!
Mora da mu ĉitava stvar pomuti razum, pa on
zgrabi masivni ţaraĉ i navali, riĉući.
Ja pak dograbih kolac u nadi da ću ublaţiti
udarac. Ali nisam morao: on uĉini tri koraka, a
onda kao da ga svlada kakva nadljudska sila i
zovnu na dno tanka s mazutom.
Ispusti uţasan krik, kojim kao da izbaci svu
snagu kojom pokuša nasrnuti. Zatim pljusnu,
napravi krug s virom, ispari...
VI Arthur Wilburg Savorgnan
29.
Glava koja završava vrlo znakovitim blankom
- Tako skonĉa Amaury Conson - zakljuĉi Arthur
Wilburg Savorgnan.
- Tako mi Baoura Lormiana, koji nam pribliţi
Ossiana! - otpovrnu Aloysius Swansign, sa
zadovoljstvom izgovarajući svoj najdraţi usklik. -
Tvoja nas priĉa uistinu fascinira! Ipak, u njoj
pronalazim bar 5-6 kontradikcija.
-1 know - odgovori Savorgnan. - Da bi moja
tvrdnja bila istinita, Amaury bi morao smrtno
stradati nakon svog sina Rpina. No, nisi li ti, dok
sam ja maloĉas shrvan umorom knjavao, obznanio
Squaw Rpinovo ubojstvo?
Svakako - prizna Aloysius Swansign. - Tvoja
tvrdnja utoliko stoji. Ali kako to da si ti još na ţivo-
tu iako su ti svi potomci mrtvi? Anton V. Ockall,
Douglas Aigg Clifford, Olga Clifford-
Mavrokhordatos i Hassan Ibn-Abbou su mrtvi! A
ona dvojica o kojima si sâm skrbio, davno su
kidnapirani. Znaĉi, i ti si dosad morao nastradati!
Valjda imaš pravo - zadrhta Arthur Wilburg
Savorgnan. - Smrt mi zasigurno dahti za vratom.
Ubrzo bi mogla staviti toĉku na kobni usud koji nas
proganja ab ovo.
No Alosyius Swansign sumnjiĉavo odmahnu.
- Toĉka dolazi onda kad svatko doţivi svoj
fatum, sukladno zakonu koji upravlja romanima
naših ţivota.
Ottavio Ottaviani od jada pogladi svoju kozju
bradicu.
- Da, Ottavio Ottaviani - kaza Aloysius
Swansign. - Kucnu ĉas da i ti progovoriš.
- Ali - tvrdoglavo odbaci tu mogućnost Ottavio
Ottaviani - kakva korist od mojih govora?
Nikakva, bar su mi tako stalno ponavljali.
- Daj, daj! - odvrati kapo Swansign. - Znamo
da ono što bi nam kazao ima silnu vaţnost!
Ottavio Ottaviani uzdahnu, a onda ovako
prozbori:
Imao sam tri godišta kad smo brat i ja
kidnapirani ĉim smo izašli iz parkića u Ajacciu:
visoki nas mršavko oĉara, uĉara, zaĉara toliko da
smo ga u stopu dugo dugo pratili...
- Sinko moj! - zavapi Arthur Wilburg
Savorgnan.
- Tata! - zacmolji Ottavio Ottaviani skaĉući mu
za vrat.
- Ali, kaţi mi, sinko - nastavi Arthur, tapšući ga
po lopatici u navali oĉinskoga ţara - koji od dvojca
si ti, Ulrich ili Yorick?
- Davno sam bio Ulrich, ali onda nas dvojicu
ugrabi onaj bandit iz Niola. Nauĉi nas krasti kokota
i patku s obliţnjih imanja. Zatim nas proda za malo
para, Yoricka sajmištaru Gribaldiu, a ja sam
dospio kod vojnika koji mi usadi sklonost
policijskom zvanju.
- Znaĉi, ţiv si - uzdahnu Savorgnan. - Nisi
iskusio Odmazdu? A Yorick?
- On otputova u Bonifacio, a Ottaviani, moj
oĉuh, dom zasnova u Bastii. Isprva nisam znao u
kojoj ulici Yorick ţivi. No kad sam, iks godina
nakon toga, dobio priliku poslovno otputovati u
Bonifacio, Yorick odavno napusti taj gradić.
Saznao sam samo to da nauĉi bubnjati i da
otplovi na brigantinu put Livorna, budući da mu
oĉuh, rodom Toskanac (iz gradića zvanog
Albinia), potkraj ţivota oćuti silnu nostalgiju za
panoramom rodnoga mu kraja...
- Htio bi znati ţivi li još Yorick - zahihota
Aloysius Swansign. - Volio bi da ţivi i na taj ti
naĉin osigura dulji opstanak! Ali jok! Yorick
izgubi glavu ima tomu 29 godina...
- Alas, poor Yorick! - zaplaka Savorgnan.
- Imam - nastavi Aloysius Swansign - pouĉni
raport o smrti Yoricka Gribaldia što ga sastavi
poboĉnik Pons:
Wasqu'lham: Danas (pon. 28. lipnja), na jutarnjoj trubi falila su tri novaka u bataljunu. Pobočnika Boutza to razjari:
- Osam dana pritvora! - kaza brigadiru. - Čim
nam ti mangupi dopadnu šaka!
No ni tri dana nakon toga arogantnu triju ni
traga.
- Bacit ću ih u tamnicu! - zagrmi Pobočnik.
Raportira njihov izostanak majoru Glupfu,
komandantu garnizona, koji naloţi da svim
raspoloţivim snagama poĎu u potragu za
Pitchuom, Folkochom i Wormsom i da mu u roku
odmah dovuku svu trojicu, ţivu ili mrtvu. Tri su
husara koji su kršili vojni zakon optuţili za izdaju
naroda Wasqu 'lham.
Čitavom su garnizonu za kaznu zabranili izlaz.
Mobilizirali su 6 bataljuna i tutnuli im pušku u
ruku. Onom tko pruţi pouzdan trag ponudili su
dvajst dukata, ali su dobili samo jalova
naklapanja. Zaustavili su i pronjuškali vlak, isušili
kanal. Ishod: čista nula.
Onda su konstatirali da ispari i vojnik Ibrahim,
momak iz Palatinata od dvajst i kusur godina, tri
galona, Kriţ, a k tomu i dalji Majorov roĎak! A
onda, jutro nakon toga, i toskanski bubnjar
Gribaldi. Ukupno njih 5, odnosno gotovo vojnik
na dan!
Nimalo maštoviti Pobočnik namršti obrvu.
Ipak, mir odagna svaku mogućnost sukoba. Smrt
Kralja umiri narod. Doba posta nalik na Oratorij.
Od srdita Majora stignu naputak o totalnom
blackoutu. Budući da to izravno škodi obliţnjim
trgovcima, nalog su opravdali šuškanjima
o ubojstvu grofa Horatia. Pustili su glas o skoroj
mobilizaciji.
Mudrom su računicom došli do zaključka da svi
odlutali gadovi imaju točku koja ih spaja: svaki od
njih dan uoči odlaska ispi rakijicu u kafiću “Kod
pitomaca” u blizini gradskih klaonica, uz kanal, u
kom radi konobarica Rosa koja slabo skriva da
ljubi stanovita draguna.
Oskar Glupf ostavi u vojarni šapku s osam
zlatnih galona i stavi civilku, pa pojuri u mračni
vojnički lokal. Dok su švapski panduri straţarili u
okolici, on za šankom naruči kriglu piva i plati
zlatnom forintom.
Za šankom spazi Rosu i s njom malo
porazgovara. Dobro promotri kafić i, tako mu Sv.
Stanislasa, shvati da tu nisu oni za kojima traga.
Ipak, u Rosu nastavi sumnjati, budući da su mu
kazali kako ona, kao špijunka protivničkog naroda
koji nastoji raspiriti sukob, nagovara svakog
vojnika i časnika, puškostrojničara i draguna,
husara i spahiju da napusti garnizon. No kako su
čitav Kanton opasali bataljuni - njih 6 - nuţno bi
uhvatili onog koji uistinu pokuša otići. Stoga Glupf
pomisli da skupinu odsutnih husara još skrivaju u
toj rupi u kojoj radi Rosa.
Ali kamo bi ih mogli skriti? Izjutra, pod bizarnim
izgovorom, naloţi da mu pokaţu kanalizaciju u
dvorištu kafića; zatim pronjuška oko Rosina
baldahina, opipa zid, proanalizira krov. Uzalud.
Onda Glupf pozva Rosu na Sud.
- Kamo su otišli naši vojnici? - komandantov
advokat ni 5 ni 6 nasrnu na nju. - Svi smo
Ibrahima, Gribaldia i Wormsa viĎali u tvom
lokalu. Što si radila u noći kad su otišli?
No Rosa listom opovrgnu.
- Worms? Gribaldi? Ibrahim? Za boga
miloga! Nikad čula, a kamoli vidila! - odgovori
nimalo skrupulozna konobarica.
- Radiš kao kurva! - povika Glupf. - Saznali
smo!
- Ja? Ni slučajno! Imam dragog draguna,
ljubomornog i nasilnog!
- A tko bi to bio, taj tvoj dragi?
- Prigovor! - zagrmi Rosin advokat.
Rosu su optuţili za nagovor na ubojstvo i
izdaju.
Ali, u svom govoru Rosin advokat strogim i
dojmljivim tonom dokaza poroti da su to pusta
naklapanja i da u optuţbu nisu stavili nikakav
suvisli fakt, nikakav odlučujući dokaz,
pokušavajući samo ocrniti osobu koju on brani.
Rosu su zatim oslobodili uz aplauz u publici
koja ju pozdravi brojnim povicima odobravanja.
Glupf prizna poraz, ali zastraši puk da maca
vazda dolazi na vratanca, da im kad-tad mora
biti jasno tko tu komandira i da ih ionako kani
poslati u Auschwitz čim za to dobi priliku.
Zatim napusti sudnicu zviţdučući koračnicu.
Osam dana zatim komandosi su bazukom
napali svima dragi kafić i ubili 6 osoba, pa tako
i Rosu. Ipak, na popisu mrtvih nisu bili ni
Gribaldi ni Ibrahim, a ni ostala tri novaka...
- Tako smo i tu stvar razjasnili - zakljuĉi
Aloysius Swansign svoj dvoznaĉni raport.
- Ni sluĉajno - odvrati Arthur. - Saznali smo da
Yorick ispari, ali kako bismo mu iz toga mogli
konstatirati smrt?
- Toĉno, kako bismo mu iz toga mogli
konstatirati smrt? - ponovi, kao naporna ara,
Ottavio Ottaviani, koji valjda pomisli da ostavlja
dojam dovitljiva muškarca oponaša li svoga taticu.
- Kad su pronjuškali po razvalini, budući da od
lokala niti zid da osta uspravno, pronašli su
Blancpain, krasni rokoko sat s barunskim grbom
na brojĉaniku i ukrasnom zlatnom girlandom koju
Yorick Gribaldi kupi ima tomu 30 dana.
- Ali moţda ga pokloni Rosi?
- Istina, sam sat pruţa slabo jamstvo da
razvalina usmrti Yoricka - prizna Aloysius
Swansign.
- No mogu ja pruţiti i bolji dokaz. Pokušajmo,
ab absurdo, zamisliti ovo:
Zamislimo da Yoricka razvalina doista usmrti.
U tom bi sluĉaju bilo dovoljno da Ottavio
Ottaviani, alias Ulrich Savorgnan, sukladno
Bradonjinu Zakonu i budući da Arthuru Wilburgu
Savorgnanu osta još samo taj sin, iskusi Odmazdu
koja visi nad Klanom!
- Kako si suptilan! - promrsi Squaw.
- Prava ţivotinja! - povika Arthur.
- Nacistu! - kriknu Ottavio.
- Hajmo istraţiti ima li štogod istinito u mojoj
soluciji: prvo ubijmo Ottavia Ottaviania, ionako
nam svima dosadi!
- Ali zašto? - zavapi tupavi murjak. - I am too
young!
- Daj, šuti, Ottaviani - naloţi mu kapo. - Zar
nisi dosad skuţio da ti crti ţivota dolazi kraj?
- Ali, što moja ţivotna crta ima s tim... -
zacmolji Ottaviani.
- Shut up, you stupid! - zagrmi Aloysius
Swansign i zviznu ga šakom po glavi. - Daj da
proĉitamo raport koji su nam maloĉas poslali.
Otvori torbu i izvadi rukom ispisan papir, pa ga
pruţi Ottavianiu.
- Zašto ĉita? - upita Squaw kojoj, oĉito,
promaknu dio razgovora.
- Uskoro bi ti moglo biti jasno! - poluglasno
odgovori Aloysius uz podmukli hihot.
Ottavio Ottaviani stavi binokl, proĉisti grlo,
intonira glas, potraţi inspiraciju, a onda priliĉno
hladnim tonom proĉita:
Krstimo klinju, viknu Orgon, sin Ubuov.
Upriliĉimo gozbu: kupus, virus, lupus, pupu,
tikvu i ciklu; pijmo punĉ, nipošto grog. Popi on
i vino, rum, viski, kokosovu vodicu, potom ubi
oko uz hrid. Potoĉki ţubor prikri mu hrk. Pošli
bismo pod most i klinji, sinu Orgonovu, unuku
Ubuovu, omogućili mirnu ćorku.
Kondor prhnu uvis. Dingo jurnu kroz šumu
što sitnoj tigrici probudi uho. Vuk zbrisa.
Oposum poskoĉi. Kud li idu? Kunić slomi
nogu. Boli, boli. Zid štiti dţilj koji tuĉkom ljubi
ruĉku ili otvor vrĉu, odnosno lonĉiću od
slonovih zubi.
Ubu broji novĉić po novĉić.
- Hm - kaza Savorgnan, slabo skrivajući
frapiranost.
- Što? - zgranuto povika Aloysius. - Zar u
proĉitanom nisi uoĉio sasvim fascinantnu stvar?
- Bogami nisam - prizna Savorgnan.
- Ma daj! - odvrati Swansign. - Pa u ĉitavom
napisu fali slovo “a”!
- Za boga miloga, vidi stvarno! - uskliknu
Savorgnan i istrgnu Ottavianiu papir iz ruku.
- Cool! - priklopi Squaw.
- Fascinantno, baš fascinantno! - potvrdi
Savorgnan.
- K tomu - doda Aloysius - samo triput slovo
“r” dolazi u skupini suglasnika: krstimo, hrk i
prhnu.
- Sjajno! Famozno! Ludnica!
Ottaviani zatraţi papir natrag. Savorgnan mu ga
pruţi. On ga proĉita, poluglasno, kao u vlastiti brk.
Kao da mu prvi put smisao izmaknu.
- Onda, Ottaviani - ironiĉno dobaci
Swansign, - kaţi nam što si uoĉio?
Na pufu kao na strujnom stolcu, znojna,
soptava, zadihana Ottaviania napusti spokoj.
- Ĉuj... - naglo progovori.
- Kaţi! - ponuka ga Aloysius Swansign.
Klonuvši, Ottavio Ottaviani promrmlja
umirućim glasom:
- Ali tu nij...
30.
Glava u kojoj, kao što smo odavno
shvatili, priči mora biti kraj
- Molim? - svaki od njih upita, budući da nisu
skuţili Propust koji oĉito prokljuvi Ottavio
Ottaviani.
Ĉuli su kratak, koncizan zvuk, stanoviti “plof ”
ili moţda “plop”, pomalo škriputav, pomalo
razdraţujući, ali tako tih da su ga odmah
zaboravili.
A onda Squaw ispusti bolan krik.
- Što ti bi? - upitali su svi.
- Ottaviani! Ottaviani! - prodorno vrisnu
Squaw.
Sav ruţiĉast, grimizan u licu, Ottaviani nabubri,
nabuja. Kao kakav tusti kralj, kao Buck Mulligan
koji s vrha stuba izgovara Introibo, kao balon koji
daju klincima u vrtu Palais Royala ili parku
Montsouris.
Onda, kao taj isti balon koji ispušta zrak kad ga
probušiš iglom, Ottavio Ottaviani naglo ispali, uz
buku zaglušniju od aviona Dassault koji brzinom
od tri Macha probija zvuĉni zid uz prasak od koga
na tlu stradavaju mnoga zrcala.
Kad to završi, opazili su da Ottavio Ottaviani
ispari: ni kost, ni gumb, samo kukavna hrpica,
sitna koliko i involutivni ugar što ga stvara cigara
izgarajući, a po boji sasvim nalik na talk.
Arthura Wilburga Savorgnana to zgromi,
paralizira. Kao da ga zapanji smrt obaju sinova u
tako kratkom roku, sinova koja davno zasvagda
izgubi, a onda shvati da su ţivi da bi ih odmah
zatim izgubio drugi put. U gorkoj tuzi zaplaka. Na
koncu izusti:
- Ako sam dobro shvatio, ti radiš za Bradonju?
- Kaţimo da sam mu vazda bio pouzdani po-
moćnik, potrĉko, zastupnik...
- Nisam znao...
- Mogao si skuţiti. Ta, moj patronim znaĉi
“labuĊi znak”, blank. Kako ti to promaknu?
- No - nastavi Savorgnan - budući da mi sad
otkucava smrtna ura, mogu li bar znati kako ću
stradati? Tvoja mašta zasigurno pozna mnogo
suptilnih naĉina...
- Oh, da! - potvrdi Aloysius nasmijano. - Znam
bar 5 postupaka kojima ti mogu upriliĉiti smrt:
Kao prvo, mogao bih iskoristiti ĉas kad uroniš u
kakvo Zolino štivo, u naraciju o Rougon-
Macquartovima (npr. Nana, nikako Assommoir iliti
Jazbina), i podvaliti ti voćku koja skriva bombu:
limun, dinju, ananas, ili onu istu ubojitu voćku
koju Lyndon B. Johnson na Hanoi dan za danom,
noć za noću ispusti a rukom pritom pokaza šipak
nadnacionalnom pravu, kao što izravno potvrdi
dofinski simpozij. Suptilna bi naprava, naravno,
bila aktivirana ĉim bi, u potrazi za soĉnom uţinom,
voćku otvorio, a tvoja bi budućnost tako istoga
ĉasa propala.
Mogao bih isto tako s pomoću uzla vršiti na
tvom biću amputaciju, mutilaciju, inciziju, ablaciju,
kastraciju, apsciziju, omisiju, rašĉlambu, diobu
kakva vitalna organa ili dirati u tvoj atribut
muškosti, nos ili pak nis. Taj bi zahvat popratila M
faza, odnosno muka nad mukama, i u roku od
godinu dana, nakon duga lipsanja, nastupila bi
smrt.
Ili bih mogao smisliti kakav zaobilazan naĉin i
u šumi u koju bi zašao iz ĉistog uţitka prikriti na
tisi ili piniji laţnu ptiĉju nastambu s ptiĉicom
podvrgnutom kakvom radioaktivnom proizvodu
(uranu koji u fisiji stvara snaţnu gama zraku). Na
tlu bih, k tomu, mogao ostaviti bombon od anisa
koji toliko voliš. Ti bi šumom lunjao, tumarao,
grickajući travku ili potoĉnicu, kadli bi spazio
bombon, na koji bi lakomo skoĉio, na tlu bi ga s
gustom cuclao, a onda bi ti, u danom ĉasu,
radioaktivni ptiĉji dom na glavu pao i, maksimalno
ti ozraĉivši svaki komadić trupa, ţivot ti u hipu
uspio okonĉati.
Ili bih mogao uĉiniti ovo: pozvan si na japansku
gala zabavu.
Na tvoju silnu radost - budući da znamo koliko
voliš suptilnu igru zvanu Go - stanoviti bi naivac
izazvao Go majstora, “Kan Shua”, odnosno
“Kudana” Kakua Takagawu, u partiji u kojoj bi, da
umanji disproporciju, ovaj ipak imao vaţan
handicap, i to u vidu “Naka yotsua”, nipošto
“furina”. Kaka Takagawa bi otvorio igru s “Moku
hadzushi”, a naivac bi odigrao uzaludni “Ji dori
Go” iako bi mu bio bolji “Takamoku Kakari”,
nastavio bi “Ozaruom” (iliti Skokom Pavijana), a
onda, nakon suptilnog “Oi Otoshia” porazio bi
ovoga “Naka oshi gatchiom”, a oĉarano bi ga
društvo pozdravilo aplauzom dok bi pilo.
No, nakon Goa došao bi No, dug koliko i
zakuĉast. Iako bi tada rado napustio zabavu, iz
pristojnosti bi ipak bar malo ostao i pratio, s
pomoću lapidarna bi sinopsisa pokušao tu i tamo
shvatiti koji pojam, ĉin, zvuk, odnosno izraz jara,
ţalosti ili strasti koji bi ti pomogli da dokuĉiš
radnju što ju uprizoruju sasvim blizu stolca koji si
dobio, ali svojim bi spoznajama vazda bio
frustriran, poput ĉitaĉa romana koji stalno misli da
bi uskoro mogao dobiti odgovor, potvrdu svojih
nagaĊanja, i to od prvoga poglavlja, iako ĉitavim
štivom nailazi samo na gomilu dvoznaĉnih
okolišanja i laţnih tragova što zbunjujućim chiaro-
scurom obavijaju ambiciju koja potaknu ruku
piskarala.
Tako bi od silnog napora da štogod shvatiš na
koncu zaćorio, kao cucak kod koga Pavlov
stimulira slinu, ali mu zatim uskrati kolaĉić, pa
ovaj na kraju zaspi, maksimalno inhibirajući kruţni
kortikalno-supkortikalno-kortikalni tok koji mu
upravlja fiziološkom aktivnošću, tzv. arousalom.
Tad bih ti ţivotnu nit s lakoćom skratio.
U konaĉnici, budući da sam maloĉas kazao da
postoji 5 naĉina da ostvarim svoj naum, mogao bih
ti postaviti zamku dok u parku s uţitkom promatraš
kakvu skulpturu, statuu ili bistu što su ih u
mramoru davno majstorski izradili Girardon,
Coustou ili Gimond, a naroĉito Rodin. Bilo bi
dovoljno da u ruci tada imam polugu, pa da ti u
pravi ĉas na glavu sruĉim koji od tih divovskih
torza i ti bi umro još pri padu.
- Arthuru Wilburgu Savorgnanu nikad nisu
prigovorili da mu fali humora - od šuba odgovori
Arthur Wilburg Savorgnan. - Stoga aplauzom
pozdravljam tvoj završni imaginacijski plamsaj.
Ipak, ako drţiš do mog stava, znaj da slabo vidim
na koji bi mi naĉin mogao nauditi tu i sada, hic i
nunc. Budimo ozbiljni: na raspolaganju ti sad nisu
ni bombastiĉni ananas, ni uzao, ni radioaktivna
ptiĉica, ni japanska gala zabava, a ni Rodinova
lavina!
- S istinskim uţitkom slušam* tvoj suptilni
razbor - hladno otpovrnu Aloysius Swansign. - No
sa sobom imam drugu spravu koja bi mogla postići
isti uĉinak!
Izvadi svoju Smith-Coronu. U hipu izbrisa
Arthura Wilburga Savorgnana koji klonu, mrtav.
- Tako - ustvrdi Squaw. - Sad su svi mrtvi. Tko
bi to bio pomislio... Na kraju smo dobili Much ado
about nothing. Priliĉno iritantno, ili bar tuţno.
- Qui va piano, va sano - nasmijano odvrati
Aloysius Swansign. - Svi su mrtvi. Svima im
otpustimo dug. Molimo da svaki ţivi svat dobi
oprost, bjanko kartu za raj. Istina, svi su oni
poĉinili svakojaki zloĉin, ali su bar prihvatili s
nama suraĊivati. Znamo mnoštvo protagonista koji
bi odbili tako ograniĉavajuća pravila, a ovi su ih
izdurali do samoga kraja...
- Daj šuti! - promrsi Squaw. - You talk too
much...
Aloysiusu Swansignu krv od srama navali u
obraz.
- Znaĉi - nastavi Squaw - kucnu ĉas za Finis
Coronat Opus? Kraj romana? Zadnja toĉka?
- Da - potvrdi Aloysius Swansign - došli smo
do kraja, do konca zavojitog, labirintskog puta
kojim smo išli poput somnambula. Svi smo mi
obavili svoj dio posla, pruţili svoj obol. Svi smo mi
duboko zagazili u mrak onoga što govor skriva, i
tako pridodali, dodatno zasitili konfiguraciju ovog
diskurza koji bi uz našu pomoć vazda bujao, a
bujajući dokidao sluĉaj tako što bi stvarao novi,
prošlost bi sanirao budućnošću u kojoj baš i nismo
nalazili izlaza, kao kad lampa samo naĉas obasja
dio puta i pruţi putniku slabi trag, Ariadninu nit
koja stalno puca, pa valja ići korak po korak. Franz
Kafka odavno kaza: postoji cilj, ali fali put, pa
onda tako nazivamo svoja krzmanja.
Ipak smo koraĉali, uporno išli ka završnici, zato što
završnica ipak mora postojati. Katkad smo mislili
da znamo: onaj “to” bi vazda jamĉio onaj “Što?”,
“onomad”, “danas”, “vazda” bi pravdalo ono
“Kada?”, a “zato što” bi objašnjavao ono “Zašto?”
No iz naših bi solucija stalno provirivala iluzija
potpunoga znanja kakvo nikad nismo imali, ni
protagonisti, ni pisac, ni ja koji sam mu bio odani
zastupnik, pa smo bili primorani razglabati od jutra
do sutra, dohranjujući naraciju, stvarajući joj
idiotsku nit, napuhujući ispraznu brbljariju, i nikad
nismo dotaknuli drsku kardinalnu toĉku horizonta,
obzor, infinitum koji saţima ukupnost, koji nudi
izlaz, soluciju,
ali smo korak po korak, mikron po mikron, ang-
strom po angstrom grabili k sudbonosnom ĉasu
kada,
nakon što nam svoju dvoznaĉnu pomoć uskrati
diskurz koji nas istodobno spoji, sazda, izda, smrt,
smrt bronĉanih prstiju,
smrt tromih prstiju,
smrt koja anulira zapis,
smrt koja zasvagda jamĉi ĉistoću Albuma što ga
stanoviti histrion pokuša zamrĉiti, smrt obznani
nam svrhu romana.
POST SCRIPTUM
O nakani koja vodi ruku pisca čitavim
ovim zamornim romanom što si ga, nadu
bar gajimo, pročitao uz sitan broj propusta
Prvotna nakana, naum, nastojanja scriptora - i to
uporna nastojanja - bili su originalan i pouĉan
uradak, uradak koji bi imao, koji bi mogao imati
stimulirajući uĉinak na kompoziciju, naraciju,
fabulu, radnju, ukratko, današnji naĉin pisanja
romana.
Iako on dosad mnogu stranicu ispisa uglavnom
o svom ţivotu, svom biću, svojoj okolini, svojoj
adaptiranosti ili pomanjkanju adaptiranosti, svojoj
ljubavi za potrošnju koja, kao što sam ustvrdi,
gotovo da graniĉi s kultom stvari, u ovom sluĉaju
pokuša, nadahnut doktrinom u modi koja afirmira
apsolutni primat formalnih znaĉajki, dubinski*
istraţiti alat koji mu stoji na raspolaganju, a koji u
dosadašnjim zapisima iskoristi priliĉno površno,
iako razlog tomu nisu toliko bili pokušaj umanji-
vanja protuslovlja prisutnog u samom pisanju ili
slaba potkovanost na tom podruĉju, koliko misao
da bi mogao stvarati s pomoću normativnoga koda
koji društvo prihvaća, shvaćajući ga tada uglavnom
kao poticaj, a nipošto kao mrtvu masu, inhibirajući
balast.
Otkuda taj poriv da ga dubinski istraţi? Motivi
su zasigurno brojni, ali istaknimo da sluĉaj tu ipak
ima vaţnu ulogu, budući da mu prvi poticaj pruţi
oklada, apriorna sumnja da bi takav pothvat mogao
biti moguć.
Zatim shvati da ga ta zamisao zabavlja, pa
nastavi. No nakon toga uoĉi toliko fascinantnih
stvari da u posao uroni do kraja, zapostavljajući
gomilu gotovo izglancanih radova.
Tako nasta roman - slovo po slovo, crno na
blanku, na zasadima pravila koja su bila tim
trnovitija što su onomu koji ĉita isprva zvuĉala
zakuĉasto i proizvoljno - koji, koliko god bio krnji,
ipak odmah pokaza i svoju dobru stranu: kao prvo,
pisac u kog bi inspiraciju uzalud traţio lupom
(moţda i zato što on u inspiraciju silno sumnja!),
ovim uratkom pokaza maštovitost dostojnu kakva
Ponsona ili Paulhana; kao drugo, zahvaljujući tom
uratku on zadovolji svoj trajni infantilni nagon,
odnosno ljubav, strast ka gomilanju, zasićivanju,
imitiranju, citiranju, adaptiranju, automatiziranju...
Dobivši, zatim, sigurnost u novom naĉinu
pisanja, naraciji priskrbi simboliku koja, isprva
idući u stopu za intrigom da bi ju na kraju i sama
stvarala, uhvati širiti, vazda ga pokušavajući
poštovati, Zakon koji pisca i potaknu, Pravilo na
kom satka, katkad uz stanovitu škripu, katkad s
malo ukusa, ali katkad i duhovito, s briom, priliĉno
produktivnu nit, maksimalno potiĉući inovativnost.
Tad shvati da, poput Franka Lloyda Wrighta
koji sagradi svoju kuću, mutatis mutandis oblikova
prototipski proizvod, u otklonu od kalupa koji
obiĉno upravlja artikulacijom, organizacijom i
imaginacijom francuskog romana ovoga doba,
zasvagda napuštajući psihologizaciju koja s
pripadnom moralizacijom uglavnom ĉini stup
nacionalnog dobrog ukusa, otvara prostor slabo
znanim mogućnostima, omalovaţavanim
mogućnostima, mogućnostima što, po autorovu
sudu, oponašaju, simuliraju, odaju poĉast tradiciji
u kojoj su ponikli Gargantua, Tristram Shandy,
Mathias Sandorf Locus Solus, pa ĉak i Bifur,
odnosno Fourbis, naslovi kojima on vazda skida
kapu do poda, a pritom otklanja svaku iluziju da bi
ikad mogao napisati išta što bi im bilo i blizu po
radosti, po duhovitosti, po silnu uţitku u dobro
odabranu izrazu, po sklonosti ka poruzi,
paradoksu, stravaganciji, gradnji vazda smionijih
fabula.
Stoga pomisli da svojim uratkom, koliko god
on isprva zvuĉao zbrkano, ostvari mnogu toga: kao
prvo, napisa “pravi” roman, uz to si priušti i
zabavu (kako Ramun Quayno, ĉiji on bî tajni Ċak,
onomad kaza: “Tko bi pisao zato da narodu pada
mrak na oĉi?”), a povrh toga udahnu novi ţivot
zavuzlanu odnosu na kom poĉiva znak, smisao,
dajući svoj obol, svoj udio u stvaranju snaţnog
abrazivnog zamaha koji bi, kritizirajući ab ovo
jalovi supstrat pogodan za kakva Troyata,
Mauriaca, Blondina ili Caua, odnosno za kakva
pokornog zagovornika Francuskog instituta,
Figaroa ili Društva pisaca, u skoroj budućnosti
mogao romanu vratiti nadahnjujuću majstoriju,
inovirajući snagu narativnih postupaka koji su,
mislili smo, isparili.
KIKA
METAGRAFI
(citati)
“Nepoznati vokal”. Prouĉavao sam foneme svih
svjetskih jezika, mrtvih i ţivih. Uglavnom su me
zanimali vokali koji su poput ĉistih elemenata,
prvobitnih jeziĉnih stanica, pa sam pratio vokalske
zvukove na njihovim putovanjima kroz stoljeća,
slušao sam kako je u pojedinim razdobljima rikalo
A, zviţdalo I, blejalo E, hukalo U, hrkalo O. U
brojnim vezama što su ih samoglasnici sklopili s
drugim zvukovima za mene više nema tajni. Pa ipak,
gotovo na kraju svoje tarijere, uviĊam da još ĉekam,
još slutim Nepoznati vokal, Vokal nad Vokalima
koji će sadrţavati sve ostale, koji će riješiti sve
progleme, Vokal koji je istodobno poĉetak i kraj, a
izgovara SÖ ĉitavim ĉovjekovim dahom, divovskim
širenjem ĉeljusti, kao da seli u istom kriku objediniti
zijev dosade, krik gladi, uzdah ljubavi, hropac smrti.
Kad ga pronaĊem, ta će kreacija samu sebe popotiti i
neće ostati ništa - ništa osim NEPOZNATOG
VODALA!
Jean Tardieu,
Riječ za riječ
Čarobna abeceda, tajanstveni hijeroglif, do nas
dolaze nepotpuni i iskrivljeni, bilo uslijed
vremena, bilo zbog onih koji našim neznanjem
ostvaruju vlastite interese. PronaĎimo
izgubljeno slovo ili izbrisani znak,
komponirajmo iznova disonantnu ljestvicu i
postat ćemo snaţniji u duhovnome svijetu.
Gérard de Nerval
(citirao Paul Éluard: Nehotična
pjesma i namjerna pjesma )
E SERVEM. LEX EST, LEGEMQUE TENE-
RE NECESSE EST?
SPES CERTE NEC MENS, ME REFERENTE,
DEEST; SED LEGE, ET ECCE EVEN
NENTEMVE GREGEMVE TENENTEM.
PERLEGE, NEC ME RES EDERE RERE
LEVES.
Lord Holland
Eve's Legend
KIKA
Kad bismo imali rjeĉnik plemenskih jezika, u
njima bismo pronašli oĉite ostatke prethodnoga
jezika kojim je govorio prosvijećen narod, a ako
ih ipak ne bismo pronašli, to bi samo znaĉilo da
je degradacija došla dotle da su i posljednji
ostaci izbrisani.
De Mai st re Večeri u Sankt
Peterburgu (citirao Flaubert:
BouvarĊove skice; citirala Geneviève
Bollème)
Jezik Papuanaca veoma je oskudan. Svako
pleme ima svoj jezik, a Vokabular se
neprestano osiromašuje jer nakon svake smrti u
znak ţalosti izbace nekoliko rijeĉi.
E. Baron
Geografija
(citirao Roland Barthes: Kritika i istina)
Tek u ĉasu kad zakoni zaštite poĉinju velika
djela.
Sade
Even for a word, we will not waste a vowel.
Angloindijska poslovica
SADRŢAJ
PROSLOV:
Naknadno uviĊamo da otuda dolazi Propast
I. ANTON V. OCKALL
1 Glava isprva nalik na raniji roman
o liku što spava koliko mu drago
2 Glava u kojoj otorinac obavlja ablaciju sinusa
3 Glava o halucinacijama što truju
i guraju Parodiu u zagrljaj
4 Glava u kojoj strašna sudba pogodi ljubavnika
Robinsona
5 Glava o prividno normalnoj, a ipak sasvim
laţnoj situaciji
KIKA
6 Glava o suoĉavanju sa strašnom Sfingom koja
nudi ultimatum
7 Glava ĉiji kraj potkopava amoralnu papinsku
budućnost izvanbraĉnog pokajnika.
8 Glava o kraĊi vaţna lista, s aluzijom na Franza
10 Glava koja nas, nakon kompilacijskoga
korpusa, vodi ravno u zoološki vrt
11 Glava u kojoj po svoj prilici pokušavaju
nauditi marokanskim advokatima
12 Glava u kojoj bismo mogli štogod kazati o
grobu koji proslavi Trajana
III. DOUGLAS AIGG CLIFFORD
13 Glava u kojoj naivni bariton kroĉi u blistavu
budućnost
14 Glava koja bi mogla biti po volji pindarskim
fanaticima
15 Glava koja na kraju ima za cilj odobrovoljiti
Moćnoga Manitua
16 Glava u kojoj pupĉani dragulj dovodi do
britaniziranja siroĉića
17 Glava o silnoj moći koju koral Antona Dvoraka
kao da ima nad bilijarskim stolom
18 Glava u kojoj promatramo kako karaš odbija
carsku halvu
IV OLGA MAVROKHORDATOS
19 Glava u kojoj, raspršujući laţna
opravdanja stara dvaput po duzinu
godina, napokon otkrivamo zašto
potonu impozantni Titanic
20 Glava u kojoj dobivamo dokaz o poloţaju dolara
($)
21 Glava u kojoj otkrivamo stav Vladimira Iljiĉa o
Hollywoodu
22 Glava za koju bi mnogi kazali
da donosi ĉitav niz vaţnih informacija
23 Glava u kojoj uviĊamo što riskiraju oni koji idu
puniti ribu
V. Glava koja, usprkos prvotnom nadahnuću
dvojca, vodi do nimalo zdrava ozraĉja
V. AMAURY CONSON
24 Glava koja, nakon kratkog brifinga,
govori o smrti dobro nam znana lika
25 Glava u kojoj rodbinski uzus nagoni maštovita
momka da svoj Gradus ad Parnassum završi s
dvaput po tri ubojstva
26 Glava o popriliĉnu blagu što bratu na
mukama ostavi bubnjar
27 Glava koja prvo govori o razoĉaranu
muţu, a završava sa srditim burazom
VI. ARTHUR WILBURG SAVORGNAN
28 Glava koja završava vrlo znakovitim blankom
KIKA
29 Glava u kojoj, kao što smo odavno
shvatili, priĉi mora biti kraj
POST SCRIPTUM
METAGRAFI
Moulin d'Andé, 1968.