FR
A B
ON
AVE
NTU
RA
D
UD
A
Čov
jek
želja
PO
SE
BA
N P
RIL
OG
U P
RIG
OD
I 60 G
OD
INA
SVE
ĆE
NIŠ
TVA
(1950. -
2010.)
FRA BONAVENTURA DUDA2
ne/ na djelu (je), na nedjelu (je)/jedna velika, na-
kazna laž«, Duda očituje svoje golemo domolju-
blje nadahnutim stihovima, propovijedajući istinu
i ljubav, podižući glas protiv mržnje, laži i des-
trukcije. U bibliofilskom izdanju, na pozadini
Plamenog zida Željka Lapuha, fra Bonaventura
progovara o ljubavi prema ranjenoj domovini ri-
ječima »Kadli će opet Noina korablja/počinut
negdje na brdima Ararata/ili u nizinama – ovdje,
u nas?« (Čeka duša moja, 1991). Pjesmu završava
referencom na Matoševe proročanske stihove
koji su i danas podjednako aktualni, baš kao i
1991. ili u vrijeme kada su bili napisani.
Uzimajući u obzir sva njegova djela, rad kao teo-
loga, bibličara, liturgičara, pjesnika, pisca, poli-
glota i skladatelja, nedvojbeno je riječ o nemjer-
ljivom doprinosu ne samo na znanstvenom i teo-
loškom području, nego i u promicanju hrvatske
kulture u cjelini. Sve te duhovne i ljudske vrline
kojima su brojni prijatelji, suradnici i vjernici
svjedočili tijekom 60 godina njegova misništva
fra Bonaventura nosi skromno, nepretenciozno,
kao nešto samo po sebi razumljivo. Nije na meni
nekoga za života proglašavati svecem, ali se ne
mogu oteti snažnom osjećaju da sam, upoznavši
fra Bonaventuru Dudu, upoznao svetog čovjeka.
mr. sc. Božo Biškupić, ministar kulture
Sveti Franjo, minijatura iz Beramskogglagoljskog časoslova, 15. stoljeće
U službič ov j e k a
Sradošću sam se odazvao pozivu da na-
pišem nekoliko riječi uz 60. obljetnicu
misništva fra Bonaventure Dude, svjestan
da ih upućujem čovjeku koji se može s
ponosom i zadovoljstvom osvrnuti na sve ono
što je do sada uradio i ostvario u svom katehet-
skom i pastoralnom poslanju, znanstvenom ra-
du, ali i na sve ono što je ostavio hrvatskoj kul-
turi.
Mislio sam da će to biti jednostavna zadaća jer
je fra Bonaventura svojim teološkim, ali i
društvenim djelovanjem tako snažno obilježio
naše živote da je postao njihov neraskidiv dio.
Međutim, suočio sam se sa svom slojevitošću
Dudine osobnosti i bogatstvom njegova životopi-
sa, brojnim ulogama koje je tijekom vremena
obnašao podjednako kompetentno, odgovorno i
predano, što ga čini jedinstvenim spojem nespo-
jivoga.
Kada bih ga morao opisati samo jednom riječju,
bez razmišljanja bih rekao dobar ili čovjek ili je-
dnostavno dobar čovjek. No ima li nešto ljepše
od te jednostavne sintagme – dobar čovjek? Nije
li želja svakoga od nas da budemo dobri ljudi i
humanisti? Svi to želimo, no rijetki to i ostvare.
S fra Bonaventurom povezuje me dugogodišnji
prijateljski odnos obilježen poštovanjem i
uvažavanjem, tijekom kojega sam ga imao čast
upoznati u različitim, mahom sudbinskim okol-
nostima. Sustavnu analizu Dudina golemoga
znanstvenog opusa, brojnih teoloških rasprava,
članaka o crkvenoj i aktualnoj društvenoj zbilji,
minucioznoga redakcijskog rada na prijevodima
biblijskih spisa prepustit ću stručnjacima, a osvr-
nut ću se samo na ono što me se osobno dojmi-
lo.
Uz neprijepornu znanstvenu akribiju, fra Bona-
ventura uvijek nastoji u svetim spisima, ma koli-
ko hermetični oni bili, pronaći suvremene refe-
rence i univerzalne vrijednosti, da bi ih u maniri
vrsnoga prevoditelja preveo na jednostavan, svi-
ma razumljiv jezik i tako nam pomogao da ugra-
dimo temeljna načela vjere i etičnosti u naše
svakodnevno ravnanje.
Duda je posvetio godine znanstvenoga rada
proučavanju načela homilije i njezinih temeljnih
zadaća u naviještanju, tumačenju i produbljiva-
nju kršćanskih, moralnih i ljudskih vrednota.
Dudina znanstvena zaokupljenost na gotovo je
simboličan način praćena nemjerljivim Božjim
darom rođena govornika i propovjednika, koji je
uspio ostvariti svoje apostolsko i katehetsko pos-
lanje propovijedajući univerzalne ljudske vrijed-
nosti što afirmiraju čovjeka kao duhovno biće
bez obzira na njegova konkretna vjerska uvje-
renja ili pripadnost određenim ideologijama i
svjetonazorima.
Fra Bonaventurine čuvene propovijedi na Opa-
tovini godinama su bile prava intelektualna pos-
lastica, društveni i moralni korektiv, izazov i po-
lazište za promišljanje neuralgičnih točaka su-
vremene zbilje i nedavne prošlosti, ali i riječ ut-
jehe, poruka ljubavi i vjere u spasenje, duboko
proživljeni zagovor.
Intenzivniju profesionalnu suradnju s fra Bona-
venturom započeo sam u ratnom vihoru 1991.
godine kada smo se našli združeni u jednom za-
jedničkom projektu.
Nas nekolicina – pokretani snažnom željom da u
sudbonosnim trenutcima ratne 1991. skrenemo
pozornost svjetske javnosti na nepravedno napa-
dnutu Hrvatsku kojoj se odricalo prirodno pravo
na slobodu i samoopredjeljenje – osmislili smo i
tiskali grafičko-književnu mapu Help Croatia s
prigodnim tekstovima ponajboljih hrvatskih i
stranih autora popraćenih grafikama poznatih li-
kovnih umjetnika.
Kao što je cijeli svoj život kao svećenik i
dušobrižnik nenametljivo, skromno i samozataj-
no skrbio o čovjeku i njegovim svekolikim po-
trebama, u ta teška vremena, kada je »na našim
granicama/ i u samom srcu Lijepe naše domovi-
Biti mi daj
Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.
I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam.
Jer - jao! - ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam.
A tada -
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!
Jer -
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O Ti koji jesi
i nikad nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam - u Tebi!
O ti koji jesi:
biti mi daj!
fra Bonaventura Duda
pisano na Sveti Četvrtak,
dan svećeničke solidarnosti 1963.
3
Čovjek želja
Tko sam ja? Znate, kada tumačim mladim teolo-
zima misterij Boga, nekako, čini mi se, najlakše
se prikuče stvari kad ih iznenadim s nekoliko
prethodnih pitanja. »Evo vam pet minuta,
zašutjet ćemo, napišite mi kratko i brzo tko ste vi.«
Čudno se zagledaju, pa jasno, tko će u pet minuta na-
pisati tko je on, koje ga želje pokreću...! »Hoćete li pet
sati?« Očito, stvar ne postaje lakša. Čovjek je sam sebi
misterij. K tome, kako je velika razlika između biti i
znati, pa između biti i reći. Ja jesam čitav, sa svim svo-
jim željama, idealima, sa svim svojim – rekao bi Tin –
»mojstvom«; i donekle se takvim znadem; ali to izreći –
nije li to dar samo nekih? Ipak, počet ću se gonetati,
da Vam reknem nešto o sebi. Prije svega osjećam da se
dugujem mnogim ljudima. Pobožno bih to rekao: na
put moga života Bog je poslao mnoge ljude koji su mi
život učinili ljepšim, koji su me uvjetovali dobrim, bar
boljim... Pa, prije svega, od najranijeg djetinjstva – a u
školu sam krenuo sa pet i pol godina – imao sam izvr-
snih učitelja, profesora, magistara (redovničkih odgoji-
telja).
Mogao bih – kao iz mozaika – izvaditi mnoge pločice,
okašca, koje prepoznajem da su njihove, utjecaj baš to-
ga i toga, čak te i te ličnosti. ...A zanosio sam se mno-
gim; i na kraju zadesilo me da se posvetim Bibliji, iz-
bližega Novom zavjetu, još posebnije sv. Pavlu.
No, pitate zašto toliko ističem da sam najprije fratar.
Pa češće kažem: znate, to sam jedino platio samim so-
bom.
Fratarstvo smatram oblikom svoga kršćanstva. Istina, i
profesorujem kao kršćanin, bar bih to želio. Ali to je
nadošlo poslije. Uostalom, ako hoćete znati, na fratar-
stvo sam baš nabasao po čistoj Božjoj dobroti. Jednog
mi se dana to svidjelo kao moj osobni oblik egzistenci-
je. I to je bilo vrlo rano, u jedanaestoj godini. I danas
rado sjednem, na Trsatu, pod kesten – nažalost tu je sa-
da neka ružna garaža – gdje su se dva stara fratra (Le-
onard Novaković i Anaklet Zadravec) posavjetovali o
meni. Činilo im se da bi od mene moglo nešto biti... A
što sam više rastao, to sam više iskusio da to treba iz-
boriti i, kako rekoh, platiti sobom. Zapravo, kupio sam
samoga sebe. Nadam se da ću takav potrajati, da će me
drugi izdržati, a i podržati... »Ne ja, nego milost Božja
u meni«, rekao bi sv. Pavao.
Nikada nisam naumljivao studirati Bibliju. Uostalom,
ta specijalizacija i počinje na kraju mnogih studija. U
moje vrijeme govorilo se o tom kao o nečem nedos-
tižnom. Treba znati jezike... Poslaše me na franjevačko
sveučilište u Rim da doktoriram iz teologije. Obranio
sam disertaciju o Ivanu Stojkoviću Dubrovčaninu
(+1443) i njegovoj nauci o Crkvi na baselskom koncilu.
Neke sretne okolnosti potakle su moje prijatelje, stari-
je, da me nagovore neka sada upišem daljnji studij na
Papinskom biblijskom institutu. I, rekao bi jedan moj
pokojni profesor: »Išlo je!«
Oko god. 1965. sa svih su se strana u nas čuli glasovi –
uvijek se sjećam tih čudesnih »glasova« o životu Ivane
Arške! – koji su govorili o potrebi Biblije. I sam sam
osjećao potrebu novog prijevoda, ali ni najmanje da bih
ja u njemu sudjelovao. I tu sam se našao odjednom u
poslu. Naprosto, valjalo je prihvatiti se. U ono vrijeme
rekao je Tomislav Ladan u jednom važnom razgovoru:
»Ima trenutaka i prilika kada se ne pita jesmo li spo-
sobni, nego moramo li. A onda treba pregnuti da
načinimo kako valja.« Tako je nekako bilo onomadne i
s našom biblijskom ekipom.
A sada? Toliko bih toga još želio. No sjećam se iz prvih
godina studija, u onoj maloj hrvatskoj enciklopediji
pročitao sam neku indijsku mudrost: »Ne ori preširoka
polja da ti ne bi malaksala snaga!« A opet, uvijek sam
volio danielske duše što ih je anđeo Gabriel nazvao,
kao ono Daniela: »... jer si čovjek želja« ... Vir deside-
riorum – Čovjek želja, uvijek mi se sviđao taj izraz.
Bonaventura Duda je tako sam ocrtao jedan dio svoga
životnog puta u razgovoru s Draganom Kalajdžićem u
knjizi Jesmo li sami na putu (Kršćanska sadašnjost, Za-
greb, 1980., 86-88).
Serafin Schön, Mistična večera Sveteobitelji, detalj, 1640. godina, Franjevačkisamostan na Trsatu
(nastavak na 4. i 5. stranici)
FRA BONAVENTURA DUDA4
DIJETE RIJEKE I KRČANIN
Duda se rodio u Rijeci 14. siječnja 1924., ali se rado diči
svojim krčkim zavičajem. Sa pet i pol godina upisan je u
osnovnu školu u selu Krasu (1929.–1933.). Nakon dva ra-
zreda građanske škole na Sušaku, trsatski ga franjevci šalju
u Franjevački kolegij u Varaždinu gdje pohađa Franje-
vačku klasičnu gimnaziju (1935.–1944.). Nakon VI. razreda
stupa u franjevački red 14. kolovoza 1941. Postao je član
svjetskoga franjevačkog bratstva u kojem nosi ime fra Bo-
naventura, a otada mu je domovina Hrvatska franjevačka
provincija sv. Ćirila i Metoda u kojoj ima častan dom go-
tovo već sedam desetljeća. Kršten je kao Roko i to mu je
ime ostalo drago. Maturirao je u lipnju 1944., a ujesen se
upisuje na Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu
(1944.–1950.). Za svećenika je zaređen 15. siječnja 1950.
Dakle, ovih dana zaokružit će šest desetljeća svoje
svećeničke službe. Ona je bitno opečatila njegov život,
premda se nakon odsluženoga vojnog roka vratio u školske
klupe i u prosincu 1952. postigao znanstveni naslov magis-
tra znanosti, tada nazivan u crkvenom školstvu licencijat iz
teologije. Od jeseni 1954. do lipnja 1957. nalazi se na po-
stdiplomskom studiju u Rimu, najprije na franjevačkom
sveučilištu Antonianumu (1954.–1955.) gdje je doktorirao
iz teologije, a potom na Papinskom biblijskom institutu
(1955.-1957.) gdje je postigao biblijski licencijat.
KBF DRUGI DOM
Duda je volio svoje profesore, školske i visokoškolske usta-
nove svoga naukovanja. Sam je životno vezan uz Katolički
bogoslovni fakultet zagrebačkoga sveučilišta jer od jeseni
1957. do umirovljenja 1993. ujesen predaje na njemu, naj-
prije kao asistent, potom kao docent od 1964. te od 1969.
kao redovni profesor i pročelnik katedre Novoga zavjeta.
To mu je drugi dom, a ne samo radno mjesto, voli ga svom
dušom. Jedno je vrijeme predavao i na Filozofsko-teo-
loškom učilištu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i
Metoda (1960.–1977.) kao i na više fakultetskih instituta.
Uz biblijske predmete, uvod i egzegezu Novoga zavjeta,
biblijske jezike i arheologiju, preuzimao je po potrebi i
mnoge druge predmete, osobito za vrijeme Drugoga vati-
kanskog koncila kada je zamjenjivao kolegu prof. Tomisla-
va Šagi-Bunića. Predavao je i uvod u filozofiju, filozofiju
religije, franjevačku povijest, misiologiju, kristologiju i sa-
kramentologiju s mariologijom, eshatologiju te kroz više
godina uvod u misterij Krista i duhovno bogoslovlje. Taj se
profesionalni raspon odrazuje i u širokoj lepezi njegovih
studijskih interesa, kako to pokazuju i njegovi tiskani spi-
si.
O šezdesetgodišnjici života – zalaganjem franjevačkoga
subrata i fakultetskoga kolege pok. dr. Jerka Fućaka –
posvećen mu je poseban broj Bogoslovske smotre (1985.,
1-2). Tu je franjevac dr. Ivan Damiš popisao njegovu
dotadanju bibliografiju. Spominjem i svoj prikaz uz nje-
govo ime u Hrvatskome biografskom leksikonu (Za-
greb, 1993., 3, 650-651) kao i pogovor »Životno djelo
fra Bonaventure Dude« u njegovoj knjizi U svjetlu Božje
riječi (Zagreb, 2000., str. 557-562) iz kojega crpim mno-
go u ovom prikazu. Tako je došlo vrijeme da i drugi o
njemu pišu prosuđujući njegovu nastavnu i znanstvenu
djelatnost, i to uvijek s istim zaključkom da je Bonaven-
tura Duda čovjek širokoga spektra znanstvenoga djelo-
vanja, ali se je osobito profilirao kao hrvatski biblijski
prevoditelj. Počeo je s evanđeoskom harmonijom. Prire-
dio ju je prema talijanskom djelu isusovca Pietra Vanet-
tija // Vangelo (Venecija, 1958.), pod naslovom
Evanđelje – Život i nauk Isusa Krista Spasitelja svijeta ri-
ječima četvorice evanđelista (Zagreb, 1962.), s novim hr-
vatskim prijevodom Evanđelja. Bila je to u ono vrijeme
doista »lasta koja navješćuje proljeće«, među prvim
knjigama vjerskoga sadržaja tiskana u Vjesnikovoj tiska-
ri u Zagrebu.
U ŠKOLI I SLUŽBI KONCILA
Još dok je Duda radio na novom prijevodu Evanđelja, svi-
jetom je odjeknula 25. siječnja 1959. najava koncila. Naja-
vio ga je papa Ivan XXIII. koga su nazvali »Ivan Dobri«. S
franjevcem Zorislavom Lajošem (+ 1972.), prvotnim inici-
jatorom, Duda ujesen 1962. sudjeluje u pokretanju Glasa
Koncila koji će već od sljedeće godine, u novoj redakciji,
postati jedna od temeljnih ustanova naše Crkve za
proširenje prostora njezine prisutnosti u ondašnjem komu-
nističkom režimu.
Duda je deset godina kasnije opisao početke Glasa Konci-
la kojega ne bi bilo da nije bilo samoga Koncila, a on se ni-
je ticao samo biskupa koji su se spremali na put u Rim, jer
je koncil opći sabor Crkve i tiče se svih u Crkvi. Za dese-
togodišnjicu Glasa Koncila Duda je zapisao: »... U osobi-
tim razgovorima između kolege i subrata fra Zorislava La-
joša, Tomislava Šagi-Bunića i mene zaiskrila je odjednom
misao o nekom biltenu. Zapravo, samu ideju rodio je Zo-
rislav. A Šagi-Bunić, sam zauzet pripravama na put u Rim,
kao i uvijek, podgrijavao je zamisao da iskre ne utrnu, da
se oganj ne ugasi. Ja sam pak igrao ulogu 'diabolusa rotae',
što zbori onu iz Izreke (22,13): »Lav je vani, nasred trga,
poginuo bih.« I tako sam izazivao uvjerenja što sve više uv-
jeravahu uvjeravatelje. Zorislav pak, vječni Josip Sanjar,
sve je više imao viđenja ostvarenja.
Šagi-Bunić se je također 2. listopada spremio poći u Rim
kao teolog nadbiskupa Franje Šepera. Došao se prije pod-
ne oprostiti na Kaptol. Opet smo razgovarali, po stoti put,
»o nečem što bi trebalo«, hoćemo li, nećemo li, može li se,
kako, otkuda. Otpratio sam ga do crkvice sv. Martina u
Vlaškoj ulici. Uvijek se sjećam tog mjesta. Rukujemo se, a
on ... prostrijeli onu svoju ondašnju: »Mislite na sud Božji,
ako ništa ne poduzmete, kad vam je Bog dao ideja...«. Zo-
rislav i ja pohitjesmo dru Stjepanu Bakšiću koji je preuzeo
upravu nadbiskupije kao nadbiskupov vikar. Rekli smo mu
svoju ideju i plan. On ga je prihvatio. Duda dalje piše: »Zo-
rislav je imenovan glavnim urednikom... Odmah smo naslo-
vili list. Za to sam »zaslužan« ja. Bio sam skrupulozan. Zvat
ćemo ga Glas s koncila. Samo koncil, mišljah, može izdavati
Glas koncila, a mi samo »s« koncila. U prvom tiskanom
broju poslije godinu dana taj je famozni »s« iščeznuo.«
Prije nego što će vlak krenuti onoga 2. listopada navečer,
prof. Bakšić je saopćio svoju nakanu o biltenu nadbiskupu
Šeperu. Jedna široka gesta, prirođena velikodušnicima,
značila je odobrenje, potporu: »stojim iza toga«. Dva dana
kasnije izašao je prvi broj u 12.000 ciklostilom otisnutih
primjeraka. Rodio se Glas Koncila. Duda je bio član ured-
ništva, a njegov trag u biltenu je prepoznatljiv u brojnim vi-
jestima i komentarima koje je zbog poznavanja stranih jezi-
ka samo on bio u stanju prirediti brzo i jasno.
ŠIRENJE KONCILSKE MISLI
Događaj Drugoga vatikanskog koncila (1962.–1965.) ubr-
zo će duboko zahvatiti uži krug mlađih profesora Kato-
ličkoga bogoslovnog fakulteta, koji su uživali potporu i
zaštitu starijih, te drugih naših teoloških učilišta kao i širi
krug većinom mlađih svećenika i redovnika te zauzetijih
katoličkih svjetovnjaka. Bonaventura Duda je među nji-
ma od početka među najaktivnijima. Koncilsko je
opečatilo i oplodilo i njegova fakultetska predavanja i sve
daljnje njegovo djelovanje. Osim profesorskih aktivnosti,
njihova je koncilska ekipa – predvođena nezaboravnim
hrvatskim teologom i koncilskim trudbenikom blagopo-
kojnim profesorom Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem –
od onih prvih koncilskih godina i poslije obilazila Hrvat-
skom. Nastupali su na mnogim i službenim biskupijskim i
spontanim dekanatskim svećeničkim sastancima te na ra-
zličitim tribinama, šireći koncilsku misao i otpočetu sve-
koliku crkvenu obnovu, što je uvelike pridonijelo da se
Drugi vatikanski koncil što svestranije udomaći u Hrvat-
skoj.
Tome je uvelike pridonijela i posve nova struktura, od jese-
ni 1960., najprije tzv. Svećenički tečaj, a potom Teološko-
pastoralni tjedan koji je ubrzo prerastao u najveći godišnji
skup katoličkoga svećenstva u ondašnjoj Jugoslaviji, i sve
do danas u Hrvatskoj. Bila je to zapravo trajno djelatna
»koncilska tribina« Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u
Zagrebu na kojoj su sudjelovali, uz druge, većinom profeso-
ri svih naših teoloških učilišta. Dobar dio objelodanjenih
Dudinih studija u oba njegova zbornika odrazuje njegovu
značajnu prisutnost na tim Tjednima. Napominjem da su se
iz strukture tih Tjedana tijekom vremena, s porastom osvo-
jena prostora u komunizmu, razvili mnogi drugi srodni
tečajevi i tjedni po drugim učilištima i biskupijama te re-
dovničkim zajednicama. O tridesetoj obljetnici svršetka
Koncila – kao sudionik i svjedok pokoncilskog događanja u
nas – Duda je za Crkvu u svijetu napisao duži, iako djelo-
mičan, prikaz Prihvat Koncila u Hrvatskoj što će poslije biti
izdano i u knjizi Koncil u Hrvatskoj (Split, 1996., 29-77).
NA ČELU
ŠTABA PROVIDNOSTI BOŽJE
Uskoro se je, gotovo iznenada, pokazala mogućnost izdanja
dugo željkovane Biblije, i Duda – i kao autor sadržajnog
projekta i kao član uredništva s Jurom Kaštelanom – sudje-
luje u ostvarenju, kako on voli reći, Zagrebačke Biblije,
1968. u izdanju Stvarnosti; poslije ju je otkupila Kršćanska
sadašnjost te je dosada izišla u petnaest izdanja. Uz Josipa
Tabaka, mnogostrukoga jezičnoga lektora Biblije, glavni su
redakcijski posao izveli Bonaventura Duda i njegov mlađi
franjevački subrat, također bibličar, spomenuti dr. Jerko
Fućak. I njemu je, posmrtno, posvećen poseban broj Bogo-
slovske smotre (1994., 1-4). Sročen prikaz toga velikoga bi-
blijskoga pothvata, jedinstvenog u Istočnoj Europi pod ko-
munizmom, napisala je Katica Knezović u Obnovljenom
životu (1998., 1, 107-130 i 2, 279-296) pod naslovom Zagre-
bačka Biblija 1968.-1998. Generalni jezični lektor Josip Ta-
bak razotkriva Dudinu ulogu u ostvarenju tog pothvata. U
razgovoru za novine (Start, br. 520, od 24. XII. 1988.) govo-
ri o tom poslu: »Zaista je novi hrvatski prijevod Biblije
nešto jedincato: tu su, pokraj svećenika-biblicista, ne samo
laici, ljudi izvan Crkve, nego i sami komunisti. Izvanredan
primjer ekumenizma. I gle čuda (Duda bi to rekao
drukčije): trojica komunista – trojica najboljih prevodilaca
biblijskih tekstova - Grčić, Kaštelan, Milićević... Četvorica
su ljudi tvorili ''Štab Providnosti Božje'': dr. Jure Kaštelan,
književnik; dr. Bonaventura Duda, bibličar; Josip Tabak,
književnik i književni prevodilac; dr. Jerko Fućak, bibličar...
Bonaventura Duda i Jerko Fućak su glavni, i njihova je zas-
luga, kao i izdavačeva, što je Biblija uopće ugledala svje-
tlo... To su ljudi koji su na svojoj grbači iznijeli golem po-
sao, odvaljen u ciglih petnaest mjeseci. Duda kaže: 'Bila je
to Providnost, milost Božja'.«
No nije rad na Bibliji stao 1968. s tiskanjem njezinoga no-
vog prijevoda. U punom jeku pokoncilske liturgijske obno-
ve tadanja Biskupska konferencija Jugoslavije povjerava
Dudi izradu biblijskoga dijela Hrvatskoga lekcionara u dese-
tak svezaka. I taj su posao izveli u najtješnjoj suradnji Duda
5Č O V J E K Ž E LJ A
i Fućak. Za potrebe lekcionara nanovo su preveli Novi zav-
jet u izdanju Kršćanske sadašnjosti (Zagreb, 1972. i na-
dalje) te izvršili lekcionarsku redakciju Ps a l t i r a Zagrebačke
Biblije. I njihovu se radu ima zahvaliti što je nova liturgija
mogla i u Hrvatskoj početi s adventom 1969. Obojica su
sudjelovala i u prijevodu Rimskoga misala i Časoslova u ko-
ji je također ušao njihov Novi zavjet i redigirani Ps a l t i r . Du-
da je k tome preveo 80-ak novih časoslovnih himana. Pos-
lije su se obojica zauzela i za prijevod Ekumenskoga Novo-
ga zavjeta (Zagreb, 1972.) te za ostvarenje tzv. Jeruzalemske
Biblije (1994.), u čemu je osobit udio pok. Jerka Fućaka.
DJELOVANJE
U NELAKO VRIJEME
Zaslugom dominikanca prof. dr. Marijana Biskupa i akade-
mika dr. Franje Šanjeka izdat će Kršćanska sadašnjost Stoj-
kovićev Tractatus de Ecclesia (1983.), a Dudu će vratiti u
mladenačke dane kad je 1958. objavio svoju disertaciju Joan-
nis Stojković de Ragusio, O.P. (fI444) doctrina de cognoscibi-
litate Ecclesiae, i izazvati da studijski predstavi raspravu,
»Stojkovićevo značenje i u povijesti biblijske hermeneutike s
njegovih Šesnaest pravila tumačenja Svetoga pisma« (zbor-
nik Misao i djelo Ivana Stojkovića, Zagreb, 1986., str. 235-
253). Duda tu ponovno »osvaja« Stojkovićevo autorstvo tim
pravilima. Naime, čak ih je poznati medievalist F. Stegmuller
objelodanio kao Regulae sacrae theologiae – prema upsal-
skom kodeksu C 195-i pripisao ih prvom rektoru upsalskoga
sveučilišta Ericu Olai. A zapravo je to doslovan prijepis Stoj-
kovićevih pravila, prema vrlo rasprostranjenim rukopisima
njegova govora na Bazelskom koncilu De communione sub
utraque specie. Ne navodeći druge, veće ili manje Dudine
povijesne studije i članke za povijest hrvatske teologije, upo-
zoravam još na opsežno djelo kojemu je on suautor: Celina
Sersale-Bonaventura Duda, Padre Alessio Benigar -Un' au-
tobiografia postuma (Rim, 1933., str. 1-618). Djelo otima za-
boravu zaslužnoga zagrebačkoga franjevca Aleksu Benigara
(1983.-1988.), teologa, misionara i pastoralnoga djelatnika u
Zagrebu, u Kini (1929.-1954.) i u Rimu (1954.-1988.), prvo-
ga i još uvijek nepremašenoga biografa bl. Alojzija Stepinca.
Za knjigu o Benigaru i poslije nje Duda je arhivski uredio
veliku i mnogostruku njegovu neizdanu ostavštinu.
Dudin nastavnički rad i njegovo javno djelovanje spada u ne-
lako vrijeme, koje je dobrim dijelom ipak već za nama, ali se
naše vrijeme na to dobrano nadovezuje. Počeo je i najviše dje-
lovao u doba militantnoga ateizma pod zaštitom i pritiscima
državnoga komunizma u bivšoj Jugoslaviji. Crkva je u svemu
bila nemilo pritisnuta i stiješnjena, a time i Katolički bogos-
lovni fakultet u Zagrebu kao i sva druga naša teološka učilišta.
Dosta budi spomenuti da je prvih desetak i više godina toga
režima bilo gotovo nemoguće da se naši mladi teolozi usa-
vršavaju u Rimu ili na drugim europskim sveučilištima. Nije
također ono najmanje, što je bila posve onemogućena, ne sa-
mo ekonomski nego i poštanski, svaka komunikacija s plod-
nim suvremenim teološkim stvaralaštvom koje je u Europi
buknulo poslije II. svjetskog rata, a neposredno prije Drugoga
vatikanskog koncila. S druge strane, upravo se u to vrijeme
počeo događati isti Koncil sa svim svojim obnovnim odredni-
cama i u teologiji i u cjelokupnom crkvenom životu. Trebalo je
imati vrlo razvijene antene da u tom događanju, u stiješnjenim
domovinskim prilikama, ne ostanemo po strani. U tom sklopu
treba ocjenjivati rad i zalaganje cijele ekipe naših pokoncil-
skih teologa, među koje svakako spada i Bonaventura Duda.
NAVJESTITELJSKA ZADAĆA
TEOLOGIJE
Uz Dudine spomenute životne pothvate, on je bio i ostao
neumoran pastoralni djelatnik – kao pisac, publicist, konfe-
ransijer, propovjednik i voditelj duhovnih vježbi, a među pr-
vim svećenicima će se pojaviti i na televizijskom ekranu. Ka-
da je Kršćanska sadašnjost, to znači nezaboravni prof. dr. Jo-
sip Turčinović, pokrenula ujesen 1984. liturgijsko-pastoralni
Listić s ciljem podizanja razine našeg homiletskog umijeća,
pod urednikovanjem franjevca dr. Mirka Mataušića, Duda je
kroz tri godine pisao komentare nedjeljnih i blagdanskih bi-
blijskih čitanja. Poslije ih je izdao kao trilogiju za Godinu
ABC: Sijač je Sin Čovječji (1989.), Sjeme je Riječ Božja (1987.)
te U plemenitu srcu (1990.). I inače je Duda – u više rasprava i
u svojim predavanjima te u homiletskim priručnicima – zao-
kupljen navjestiteljskom zadaćom teologije. O tom svjedoče
već najraniji njegovi napisi Biblija i liturgija (1962.), Biblija i
liturgija u propovijedanju (1963.) te Biblijski temelji katehizaci-
je (1963.) i Biblijske vrijednosti u našim katekizmima (1975.).
Trebalo bi progovoriti i o njegovom, takoreći, internom do-
prinosu za pokoncilsku obnovu našega redovništva. Tek na-
pominjem da su mu 1966. hrvatski franjevački provincijali, a
s njima i slovenski, povjerili redakciju prijedloga franjevaca s
područja Jugoslavije za obnovu franjevačkoga zakonodav-
stva. Tako je nastala Propositio pro accommodata renovatione
Ordinis (1966.), izdana ciklostilom. Iz toga je ozračja izašla i
Dudina mala, ali značajna knjižica Ima li naše redovništvo bu-
dućnost (1971.) i Moj sveti Franjo (1990.). O sedamstotoj
obljetnici Marijina svetišta na Trsatu teološki je odčitao
značenje toga svetišta u knjizi Nazaretska poruka Marijina Tr-
sata (1991.). Desetljeće kasnije je tiskana njegova mariološka
knjiga Mali darovi Isusovoj i našoj majci (Zagreb, 2001.).
Duda je sudjelovao na više ekumenskih simpozija triju ta-
danjih jugoslavenskih bogoslovnih fakulteta (Ljubljana-Za-
greb-Beograd), i predavanjima, a osobito u podržavanju is-
tinskoga ekumenskoga ozračja. Potvrdio se i u dijalogu Cr-
kve i svijeta s više intervjua koji su s njim vodili znatiželjnici
iz različitih krugova i novina. Prvi je takav razgovor s Dra-
ganom Kalajdžićem Jesmo li sami na putu izdala Kršćanska
sadašnjost (Zagreb, 1980.), a dvije knjige razgovora su
izašle u izdanju zagrebačke »Teovizije«: Ljudskost Božića
(1995.) i Krist i naši svagdani (1996.). Odraz te osjetljivosti
za dijalog Crkve i svijeta predstavlja i njegova knjiga eseja
Rukovet domovinskih tema u izdanju Kršćanske sadašnjos-
ti.
Vraćajući se zborniku U svjetlu Božje riječi posve je očito da
Dudu, osim biblijskog polja, u sklopu cjelokupnoga koncilskog
magisterija osobito zaokuplja pojam i zadaća pokoncilske teo-
logije jer upravo od nje – kako je očito iz koncilskog dekreta
Optatam totius – Koncil očekuje i zahtijeva utemeljenje i obra-
zloženje sveopće koncilske obnove. Stoga se Duda već u prvim
pokoncilskim godinama i unaprijed posvećuje pitanju tzv. uvo-
da u teologiju, to jest kako nastaviti cjelokupni studij teologije
na »Kristov misterij«. Stoga, uz ostalo, sudjeluje i opširno refe-
rira na dva temeljna po-koncilska teološka simpozija o obnovi
teologije – u Santo Domingu (1965.) i u Rimu (1966.).
MNOGOSTRUKA ZNANSTVENA
ZAINTERESIRANOST
Egzistencijalna Dudina služba Crkvi razvila je i njegov dar za
glazbu. Još kao učenik Franjevačke klasične gimnazije mo-
gao je realizirati svoju ljubav prema glazbi i glazbeno znanje
sviranjem na orguljama; omogućio mu je to veliki glazbenik
Kamilo Kolb. Sviranjem orgulja služio je slaviteljima Kristo-
va otajstva, željan služiti Kristu i onima koji su se sabrali da
Njega slave. Tu njegovu, javnosti gotovo nepoznatu službu -
jer su orgulje visoko na koru crkve - daleko više razotkriva
njegova knjiga Svijeta razveselitelj. Hrvatski Božić (Kršćanska
sadašnjost, 3. izdanje, Zagreb 1990.), a glazbeno je izriču i
njegove skladbe; one su izraz njegove glazbene nadarenosti i
želje da razveseljuje ljude i »Svijeta razveselitelja«.
Davno je nastupilo vrijeme da Duda zaokruži svoje djelovanje
i skupi svoje rasute radove. Tematika studija i članaka sabranih
u dva već spomenuta zbornika Koncilske teme (1995.) i U svje-
tlu Božje riječi (2001.) – vrlo je raznolika. Ti zbornici su, u izbo-
ru, skupljeni njegovi radovi tješnje naslonjeni na misao i djelo
Drugoga vatikanskog koncila. No u njima Duda pruža javnosti
izbor drugih svojih biblijskih i teoloških studija i članaka s više
područja svoje profesorske i pastoralne djelatnosti. Tako on
potvrđuje svoju mnogostruku znanstvenu zainteresiranost, a
prije svega spremnost i sposobnost odgovarati na potrebe po-
koncilskog vremena kada se u našoj Crkvi zahtijevala teološka
riječ ne samo visoko stručna i profesorska nego i publicistička
da se Koncil presadi u Hrvatsku. U tim zbornicima skupljeni
su njegovi radovi, premda biblijskoga i teološkoga sadržaja,
jasno naslonjeni na misao i djelo Drugoga vatikanskog konci-
la. K tome otkrivaju da je njihov autor predan i pastoralnoj
službi, prije svega izgradnji pokoncilske Crkve u nas.
»MAGISTERIUM« SMJERODAVAN
ZA »MINISTERIUM«
Nema sumnje da je glavni Dudin doprinos u svemu tome sama
Zagrebačka Biblija 1968. sa svom njegovom prethodnom i sus-
ljednom njegovom biblijskom zauzetošću kao profesora, pisca,
predavača i propovjednika. Sve to otkriva da je Dudino znanje
enciklopedijsko, a zanimanje za biblijske i teološke teme sves-
trano. Ipak, nije on bibličar i teolog u maniri kabinetskog rad-
nika. Za njega je – kako i naslovljuje dvije biblijsko-teološke
rasprave – prvotna, štoviše životna, zadaća »djelo blagovjes-
ništva« jer ga u tom utvrđuje uvjerenje da je »apostolsko djelo
bogoslužje«. On je djelatnik na širokom polju razotkrivanja sa-
me Crkve i njezine poruke u koncilskom i pokoncilskom vre-
menu. Posve je predan poslanju Crkve u tom osobitom razdo-
blju u nas i ne bira zadatke po svojim sklonostima već po njiho-
voj važnosti. Osjetljiv je za »znakove vremena« i spreman je na
koncilijantnu suradnju sa svima kojima je na srcu dobro ljudi.
Usprkos sve raznolikosti tematike i načina obrade, ipak se
naziru temeljne oznake Dudine teološke osjetljivosti. To je
uvijek »magisterium« – bilo koncilski bilo papinski – koji je
smjerodavan za »ministerium«. Unutar toga lako će se zapa-
ziti i njegova marijanska i opća devocionalna nota, tipična za
franjevačku teološku školu, koja dolazi do izražaja osobito u
knjizi Svijeta razveselitelj (1980.) koja je posvećena teologiji i
vjerničkom vrednovanju hrvatskih božićnih pjesama. Uvijek
uz prvoga, Tomislava Janka Šagi-Bunića, s kojim je od mla-
denaštva zajedno stasao, Duda pomno prati diskusiju koja se
u Crkvi vodi oko teologije i službe teologa za pouspješenje
Koncila i zadaća Crkve naspram suvremenog svijeta.
Duda je vjeran »sluga Božje riječi«, izvorni teološki mislilac,
pažljiv istražitelj teološke prošlosti, budan motritelj teo-
loške sadašnjosti da bi i sam bio njezin graditelj. Usmenom
riječju ugradio se je i znatno odredio egzistencijalnu pojavu
naše Crkve. Sveukupnošću pak svoje pisane riječi pružio je
budućim pokoljenjima nezaobilazan polog teološkog raz-
mišljanja koji obvezuje na poštovanje, ali i na nastavljanje.
Štoviše, taj polog ima vrijednost usmjerenja jer ga čini pre-
poznatljivim kao mislioca kojega je formirao Drugi vatikan-
ski koncil i kojem se je on zauzvrat posve stavio u službu.
Duda je bio je i ostao "čovjek želja". Mnoge je želje ostva-
rio, svoje i tuđe. Mnogi ga upoznaše, a nebrojeni su oni ko-
ji su se sreli s njegovim djelima. O kad bi ih ti različiti sus-
reti doveli do istog zaključka: »čovjek želja« je nužno čov-
jek koji je impresioniran potrebama vremena i na njih od-
govara pretvarajući želje u djela. Za Dudinu 86. godinu
života i 60. obljetnicu misništva smije se tako reći.
dr. fra Emanuel Hoško
FRA BONAVENTURA DUDA6
Dušom mi
rado
prostruje
stihovi:
"Ima mjesta
tajnih u
nama - Što
će živjeti
ubuduće...
Treba ih
dobro skriti
- kvas
onoga što
će biti."
(Sabrana
djela, XV,
224) Po
Tinu, i ja
sam
budućnik!
B onaventuraDu d a
Radostan sam da je naš brat fra
Bonaventura Duda doživio di-
jamantni jubilej, 60. obljetnicu
svećeništva, jer je riječ o ugled-
nom i zaslužnom članu našega franje-
vačkog bratstva i naše Provincije. Sigur-
no je fra Bonaventura Duda i najpre-
poznatljiviji franjevac u Hrvatskoj, čov-
jek izuzetnih darova i izuzetne marlji-
vosti – franjevac svim srcem, zaljublje-
nik u sv. Franju i franjevaštvo, zanosni
propovjednik Evanđelja.
U našemu franjevačkom bratstvu na
Kaptolu on je istina najstariji, a možda
još uvijek i najbolji sin sv. Franje. Uz
njega se nitko ne osjeća malen, zapos-
tavljen, mimoiđen. To je razumljivo jer
je on uvijek manji brat i svima nama
daje pravo da budemo od njega i veći i
važniji. Uz brata Bonaventuru i po nje-
mu i mi franjevci Hrvatske franjevačke
provincije sv. Ćirila i Metoda smo pos-
tali malo bolji i više smo sinovi sv. Fra-
nje nego što bismo bili bez njega. Smi-
jem reći i to da hrvatski franjevci pos-
ljednjih pola stoljeća nose više ili manje
prepoznatljiv pečat njegova franje-
vaštva.
Ono što moja braća i ja svakodnevno
doživljavamo je da je Bonaventura prije
svega pravi sin sv. Franje pa je nama
mlađima učitelj realnoga, trajnoga i
vjernoga franjevaštva. Njegove visoke
godine nisu ga udaljile od ljudi jer im
on ne želi biti učitelj, a najmanje im
želi nametati vlastite stavove. On je
čovjek koji se divi Bogu i Božjim djeli-
ma u ljudima, pa je drag čovjek koji je
ušao u mnoga srca a to je znak da onaj
koji želi biti blizu Bogu, taj je blizu i
čovjeku.
Životno geslo našega fra Bonaventure –
koje stoji i na mladomisničkoj spomen-
sličici je: »Isuse, dobroto beskrajna!«.
Tim riječima fra Bonaventura ispovije-
da da je Isus Krist zacrtao njegov život-
ni put i Isusu Kristu pripisuje svaki svoj
životni korak i svako svoje životno dje-
lo, a osobito ona djela koja mi zajedno
s njim smatramo pothvatima na dobro
naše domovinske Crkve. To su nastanak
Glasa Koncila, priređivanje Biblije i
širenje misli Drugoga vatikanskog sabo-
ra. Ta i mnoga druga djela fra Bona-
ventura ne smatra svojima i ne misli da
su plod njegove darovitosti i rada, već
ih pripisuje Bogu iz čijih ruku je primio
život, sve svoje darove i sve izazove na
stvaralačka djela.
Zato, »Isuse, dobroto beskrajna«, hvala
Ti što si našemu franjevačkom bratstvu
podario takvoga čovjeka i takvoga brata
fra Bonaventuru.
fra Željko Že l ez n j a k ,provincijalni ministar
Č ov j e ki z u ze t n i h
d a rova
Najstariji prikaz sv. Franje na sjeveru Hrvatske, (početak 14. st.), zidna slika u sakristiji zagrebačke katedrale
HRVATSKA
FRANJEVAČKA
PROVINCIJA
SV. ĆIRILA
I METODA
7Č O V J E K Ž E LJ A
Evanđelje za život -život za Evanđelje
Sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa
Krista nije napisano iz nekih umjetničkih
pobuda. Ono nije neki filozofski spis ni
zbirka moralnih pouka, premda se može
reći da je Sveto Evanđelje i pjesničko djelo, i filo-
zofski spis, i zbirka moralnih pouka. Ali, ono nije
napisano da uživamo čitajući ga, da se samo
oduševimo za idealan život koji je u njemu ocrtan
ili da priznamo ljepotu i uzvišenost njegova nazo-
ra na svijet i sveopće zbivanje. Ne, sveto
Evanđelje nije zato napisano. Ono je pisano krvlju
neokaljanoga Jaganjca Krista, napisano je zato da
bude oživotvoreno, napisano je samo radi života.
Napisano je, to još jednom treba istaknuti, ne da
ga s divljenjem čitamo, nego da ga teškom mukom
provodimo u život.
Taj smisao Evanđelja otkrio je svijetu – u doba ko-
je je zaboravilo Evanđelje – Svetac iz Asiza koga
stari pisci rado zovu: »Vir Dei beatus Franciscus«.
On sam piše: »Nitko me nije uputio što da činim,
nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti
prema svetom Evanđelju. I ja sam to u malo riječi
i jednostavno dao napisati, i Gospodin Papa mi je
potvrdio.« On je tako proniknuo temeljnu
evanđeosku nakanu – promijeniti život ljudi – da
osniva Red kome će pravilo i zakon biti oživotvo-
renje Evanđelja. »Pravilo i život manje braće jest
ovo: opsluživati Evanđelje Gospodina našega Isu-
sa Krista.« Tako počinje najkraće redovničko pra-
vilo. Ali svetome Franji to nije bilo dosta. Još jed-
nom je htio braći na srce staviti Evanđelje i zato
završava svoje Pravilo: »...da uvijek... opslužujemo
sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista na
koje smo se čvrsto obvezali.« Ima li jednostavnijih
riječi o najuzvišenijem pravilu života!
Naše je dakle pravilo: da riječ svetoga Evanđelja u
našem životu postane čin. To je prvi dio franje-
vačkoga poziva.
Život po Evanđelju traži život za Evanđelje. Stoga
nitko ne može biti kršćanin, a ne apostol. I što je
netko više kršćanin, to je više apostol. A tako se
može reći i o franjevcu. I što tko dublje shvaća sve-
to Evanđelje, to je njemu veća želja da i druge
upozna s Evanđeljem. I zato naslućujemo onaj žar
kojim je sveti Franjo obilazio sela i gradove propo-
vijedajući na trgovima i na raskršćima kroz Italiju i
Francusku. Shvaćamo što ga je tjeralo preko mora,
u središte Islama: služba Evanđelju. I zato možemo
shvatiti kako su mogle djelovati riječi koje su izvi-
rale iz srca koje je kucalo, koje je gorjelo za
Evanđelje. Ako još dodamo da je njegova riječ od-
govarala njegovu životu, a njegov život Evanđelju –
ta, onda je njegova riječ bila ponovljeno Evanđelje.
Zato i kaže sveti Bonaventura o njemu: »...Jesus
Christus, cuius praedicationis repetitor fuit pater nos-
ter Franciscus.« (Itinerarium, Prologus, n.l). Stoga
je jasno da se snazi njegove propovijedi nije mogao
nitko oduprijeti.
To je slika aktivnoga života franjevca. Taj život nije
normiran nikakvim pisanim pravilom, on jednostav-
no nužno proizlazi iz pisanoga pravila koje je pisano
za »pasivni« život. Ili bolje rečeno: vanjski život i rad
franjevaca rezultira iz njegova nutarnjeg života. Koli-
ko više živi po Evanđelju, toliko više živi za
Evanđelje.
Naš dakle poziv nije da oživotvorimo Evanđelje
samo u svome životu nego da oživotvorimo
Evanđelje i u svijetu. To je poziv franjevaštva.
Kad je dakle Evanđelje pisano radi života, doista
nema veće službe Bogu i čovječanstvu od službe
Evanđelju, od života za Evanđelje. Ali, kao što ima
ljudi koji su pola života udesili po nauci evanđeos-
koj, a drugu polovicu života udešavaju po načelima
svijeta (kušaju živjeti dvostrukim životom!), tako
ima ljudi koji samo polovicu života daju za
Evanđelje. Ostalo pridrže sebi da poklone prijatelji-
ma ovoga svijeta. I vječno osjećaju da imaju samo
polovicu svoga života - ali ne onu koju su za se za-
držali, nego onu koju su dali Evanđelju. Tko dakle
želi imati čitav svoj život, neka ga svega dade za
Evanđelje!
Neka dakle kvasac svetoga Evanđelja ukisne sve
tijesto, sav naš život: da sav naš život bude po
Evanđelju i da se sav istroši za Evanđelje!
To je konačna misao svetoga Franje.
To je potpuni smisao franjevaštva.
Život po Evanđelju i za Evanđelje!
Bonaventura Duda, Moj sveti Franjo, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 1990., str. 9.-10.
Giotto di Bondone, Sveti Franjo podupire Crkvu, detalj freske, Assisi, oko 1295.-1300.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
sa svim stvorenjima svojim,
napose s bratom gospodinom Suncem.
Od njega nam dolazi dan,
i svojim nas zrakama grije.
Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,
slika je, Svevišnji, tvoga božanskoga sjaja
(...)
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri i majci nam Zemlji.
Ona nas hrani i nosi,
slatke nam plodove, cvijeće šareno
i bilje donosi.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje
i podnose rado bijede života.
Blaženi koji sve podnose s mirom,
jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.
Hvaljen budi, Gospodine moj,
po sestri nam tjelesnoj Smrti
kojoj nijedan smrtnik umaći neće.
Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.
A blaženi
koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,
jer druga im smrt nauditi neće.
Bonaventura Duda, Ja Bogu povjerih svoj štap: moje mi-
rogojske šetnje, Teovizija, Zagreb, 1999., str. 49.
Pjesma stvorovaSveti Franjo Asiški, XIII. stoljeće
FRA BONAVENTURA DUDA8
Prva lekcijaoca Dude
Pro-fessor, con-fessor,svjedok, priznavatelj...
Dah suvremenostii teološke svježine
Za Bonaventuru Dudu čuo sam u vrijeme bogoslov-
nih studija u Pazinu početkom šezdesetih godina
prošloga stoljeća kada su se počeli održavati Teo-
loško-pastoralni tjedni u Zagrebu. Naš duhovnik Ivan Je-
lovac imao je već tada magnetofon i snimio je govore na
Tjednu. Dudine smo nastupe mi bogoslovi posebno rado
preslušavali, prepisivali i o njima govorili. Bio je to dah
suvremenosti i teološke svježine jer smo se mi u Pazinu
služili pretežno prijeratnim udžbenicima, domaćim i stra-
nim. U raspravama nadobudnih bogoslova bilo je dovolj-
no da neko mišljenje prevlada ako se moglo potvrditi ci-
tatom iz Dudina govora ili pisanja.
Poslije završetka studija na Visokoj teološkoj školi u Pazi-
nu poslan sam u Zagreb da položim razlike koje su se
tražile za stupanj licencijata. Ondje sam slušao predmete
koje je Duda predavao, pa i one koji su mi već bili priz-
nati. Iz Pazina sam došao s dosta dobrim poznavanjem
sadržaja Biblije, na što je Duda nadogradio svoje
oduševljenje Božjom riječi. I on je primijetio moje zani-
manje pa me nije na ispitima ni ispitivao, nego mi je sa-
mo upisao ocjenu jer sam već na predavanjima »razvese-
lio njegovu dušu«. Kad je čuo da me poglavari šalju na
studije crkvene povijesti u Rim, rekao mi je kako je šteta
što ne idem na studij Svetoga pisma. Znao je on ohrabriti
studente svojim komplimentima. Možda je i to rekao u
tom smislu, ali svakako su mi njegova predavanja i ta nje-
gova riječ pomogli da još više zavolim Bibliju.
Duda se pokazao uvijek kao vrstan stručnjak i govornik.
Uz to je imao izrazito pjesničku notu pa je svoja mišljenja
znao iznositi u razumljivim i privlačnim slikama. Jednos-
tavno, imao je dar prenijeti na drugoga ljubav prema ono-
me što je on zavolio i tumačio – prema Svetome pismu.
mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski
Fra Bonaventuru Dudu upoznao sam 1969. godine ka-
da je dolazio iz Zagreba na našu Visoku bogoslovnu
školu predavati Novi zavjet. Sjećam se kako je odmah
na početku predavanja otvorio 15. poglavlje Lukina
evanđelja, u kojem se nalazi prekrasna priča o ocu i dvojici
sinova, o mlađemu koji je napustio očev dom i o starijem
koji je ostao u njemu, ali srcem je bio daleko od oca i nje-
gova shvaćanja. Pater Duda je najprije pročitao tu prispo-
dobu, zatim je rekao da svaki od nas treba otkriti glavni lik
u njoj te je zatim izišao iz predavaonice. Kad se nakon ne-
kog vremena vratio natrag, trebali smo mu odgovoriti na
pitanje koje nam je zadao. Svi smo iz katekizma znali da je
to prispodoba o Izgubljenom i nađenom sinu. Ali profesor
nas je iznenadio rekavši da u toj priči nije u prvom planu
izgubljeni i nađeni sin, nego milosrdni otac. Drugim ri-
ječima, prije nego što govori o grijehu i obraćenju sina,
prispodoba govori o milosrđu oca, tj. o Božjem milosrđu
prema čovjeku grešniku. Od tada pa do danas, svaki put
kada čitam i meditiram tu prispodobu, obvezno se sjećam
te davne lekcije oca Dude, koji nas je tada tvrdnjom da je
u Lukinoj priči glavni otac, tj. Bog, a ne sin, tj. čovjek, sve
veoma iznenadio i zatekao. Puno sam o toj prispodobi za
vrijeme daljnjeg studija i kasnije čitao i slušao te sam s vre-
menom otkrio njezinu slojevitost i višeznačajnost, ali ništa
mi se nije tako duboko usjeklo u pamćenje kao ta prva lek-
cija oca Dude.
Što sam ga više poznavao, bilo kroz osobne susrete, bilo
kroz njegova predavanja i propovijedi, bilo čitanjem njego-
vih tekstova, sve sam dublje otkrivao da je on čovjek s po-
sebnom karizmom. Sve čega se je laćao odisalo je tim po-
sebnim darom koji mu je Bog dao s njegovom naravi, a on
oplemenio i izbrusio u školi sv. Franje. Katkad mi se činilo
da bi otac Duda bio franjevac i kad to ne bi bio. Rijetko se
može naći čovjeka koji je tako duboko prožet franjevačkim
duhom, kao što je on. Zato za mene pomisao na franjevca
odmah asocira fra Bonaventuru Dudu. Neka je Bogu hvala
za dar tako divnog čovjeka, iz čije svake geste progovara
evanđelje na način kako ga je živio sv. Franjo! Hvala Bogu
i hvala ocu Bonaventuri, i neka ga među nama mnoga ljeta!
mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup
Profesor Bonaventura Duda iznimna je osoba
goleme vrijednosti za naš suvremeni crkveni,
kulturni i nacionalni identitet. Ono što bih po-
sebno želio istaknuti jest da je pater Duda za mene
eminentno profesor, i to profesor u smislu ne samo
predavalačkoga višegodišnjeg rada na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu, nego i u smislu koji zadaje
sama riječ pro-fessor, odnosno con-fessor, a što
znači: onaj koji javno obznanjuje, odnosno svjedok,
priznavatelj ili ispovjedalac. Njegove riječi uvijek je
pratilo svjedočanstvo o vlastitom iskustvu. Njegovo
pak naučavanje doista je uvijek bilo i jest javno ob-
znanjivanje vjere u Isusa Krista i njezinih dubina, ka-
ko teoloških tako i – usuđujem se reći – mističnih.
Mistici su posebni Božji obdarenici, a obdareni su
blizinom Božjom koju osobno duboko doživljavaju,
ali ako ju mogu komunicirati i drugima, tada je to još
jedan dar važan i za druge, za zajednicu, kako Crkvu
tako i društvo u kojemu žive i djeluju. Pater Duda
upravo je takav mistik koji sam iskusuje Božju blizinu
na posebno intiman i dubok način, ali koji je također
obdaren sposobnošću da to prenosi i drugima.
Sjećam se kako sam pohrlio slušati profesora Dudu
već na prvoj godini studija, premda taj kolegij nije
bio obvezatan za tu godinu. U predavaonicu se nije
moglo uvijek ni ući, toliko je bila puna. A kad je pro-
govorio, znao se toliko približiti slušačima da su
reakcije bile često veoma intenzivne. Ne jednom me
je duboko nasmijao, ali kada sam poslije predavanja
razmislio o tome što je pater Duda htio poručiti
onim čime me nasmijao, bio sam često tronut do su-
za. Kao da sam se zatekao da se smijem zapravo sam
sebi i da su te kritike upućene u prvom redu upravo
na moju vlastitu adresu.
U svjetlu rečenoga ne mogu ne istaknuti Dudin rad na
Bibliji, njegov osjećaj za Riječ Božju. On je – poput
proroka ili starozavjetnog psalmista – doista »kušao«
Božju Riječ, njome se hranio, njome se naslađivao.
Poznavao je površnom oku skrivene nijanse izvornog
značenja pojedinih biblijskih riječi i poruka te nas, stu-
dente, uvodio u to razumijevanje. Njegov je život obi-
lježen upravo proučavanjem Svetoga pisma, kojemu je
posvetio svoje najbolje sile, i to kako prevođenjem tako
i naučavanjem. Njegov se širok znanstveni i pastoralni
rad i nastojanja ne mogu razumjeti bez Biblije. Možda
to najbolje ilustrira s koliko je entuzijazma sudjelovao
u prijevodu Biblije na hrvatski jezik, kojem je projektu
– zajedno s književnikom Jurom Kaštelanom – bio ure-
dnik. Ta, kako je on voli zvati, Zagrebačka Biblija iz
1968. izvršila je golem utjecaj na duhovnost, crkveni
život, liturgiju, ali i na hrvatsku književnost i ukupnu
našu kulturu. Stoga značenje toga izdanja cjelovite hr-
vatske Biblije nadilazi crkvene okvire jer je ona postala
općehrvatska kulturna baština par exellence.
Pater Duda je za mene još nešto, tihi pratilac i po-
dupiratelj svih malenih i siromašnih, onaj koji se zna
iskreno radovati uspjesima drugih, onaj koji svojom
vedrinom i zauzetošću uvijek potiče na vedrinu, op-
timizam i budi u ljudima nadu. Profesor – ili kako
ga većina voli zvati – pater Duda za mene je jednom
riječju: kršćanin. Sjećam se da je tako on volio nazi-
vati profesora Šagi-Bunića, pozdravljajući ga: »Kako
si, kršćanine?«, a sad bih ja volio tako nazvati njega
jer je on to u svojem znanstvenom, kulturnom, re-
dovničkom, vjerničkom i ljudskom liku doista utjelo-
vio. Zahvalna srca želim mu svako dobro od Boga!
mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup
9Č O V J E K Ž E LJ A
Novo liceCrk ve
Kolika li programa! Kojih li nada!
Kojih obećanja!
Na početku svih svojih zborovanja
i zasjedanja Crkva od pradavnine
moli zazivni vapaj: »Pošalji Duha svojega...
i obnovit ćeš lice zemlje!«
U svojim je počecima, kako veli Pismo, ze-
mlja bila »sama pustoš i praznina«.
Snažnim zahvatom Duha Božjega postade
kolijevkom života, bujanja i punine.
Gdje god je na djelu Duh, ondje klija, ras-
te, buja, cvate, rodi i plodi – život.
A Duh je Božji na poseban način na djelu
u svetom saborovanju Božje Crkve. Nismo
li čitali svečani »komunike«, saborsko
priopćenje prvog onog sabora u Jeruzale-
mu, negdje oko 50. godine naše – tj. Kris-
tove – ere? Koje li apostolske smionosti!
»Odlučili smo Duh Sveti i mi« (Djela
15,28)!
Stoga je i veliki saborski papa Ivan Dobri,
ostavljajući svoje djelo u nasljedstvo Papi
Pavlu VI., često govorio o »novim Duhovi-
ma«, o novom stoljeću, o novom licu Crkve
Kristove.
Novo lice Crkve – u svoj njezinoj zemljo-
pisnoj, nacionalnoj i rasnoj rasprostranje-
nosti kojom grli cio svijet!
Novo lice Crkve – u sve dubljem ostvariva-
nju sakramentalnog zajedništva s Bogom
Trojedinim, izvorom mladosti, života, puni-
ne, neumrlosti, neuvele djelatnosti!
Novo lice Crkve – u novom utvrđenju pa-
pinske službe koja je u svojoj biti, prema
prastarom naslovu, služba očinstva prema
cijelom svijetu!
Novo lice Crkve – u obnovljenoj formulaci-
ji biskupske službe, kako uči već pra-
mučenik Ignacije, prema kojoj je biskup u
svojoj biskupiji a tijelo biskupa u crkvenoj
pokrajini, »predsjedatelj zajednice ljubavi«!
Novo lice Crkve – u njezinim svećenicima i
redovnicima koji, prema riječi Pija XII.,
imaju biti sjaj Crkve Kristove!
Novo lice Crkve... I ti, svaki pojedini
kršćanine, pozvan si da sudjeluješ u sabor-
skoj obnovi Crkve! Možda si se do sada os-
jećao kao periferijski član, u kutu Božje
obitelji. Svima je nama Krist Učitelj i Gos-
podin rekao riječi: »Neka svijetli vaše svje-
tlo pred ljudima da... slave Oca vašega koji
je na nebesima« (Mt 5,16).
Ti si također pozvan da u Kristu »ukorijenjen
i utemeljen« (Ef 3,18), s Kristom što intimni-
je, trajnije i intenzivnije sakramentalno sjedi-
njen, sve više nosiš na sebi lice Kristovo u
osobnom, obiteljskom i društvenom životu.
Ne traži se od tebe neko zastavičarsko
kršćanstvo. Bučni propagatori nisu poželjni u
našoj religiji. Ona pozna samo apostole. A u
apostolatu napose vrijedi život Kristu odan.
Život propovijeda više nego riječi.
Suvremena duhovna književnost voli riječ »ir-
radiare« – ižarivati – odražavati, odsjajivati.
Preduvjet je da si kroz sakramentalni suživot s
Kristom u životnom odnosu s Kristom svje-
tlom i ognjem. Tada će i po tebi u tvojoj obi-
telji, u tvom djelokrugu Krist uvijek unositi
sve više istine i ljubavi, dobrote i mira, životne
radosti i zalaganja. I po tebi će sve više i više
postati lijepo – novo lice Crkve. Jer, to je za-
kon što nam je svima zapisao Pavao: »da se
mi svi, lica razotkrivena, odražavajući Kristo-
vu slavu – ljepotu njegova lica – sve jasnije i
jasnije preobražavamo u njezinu sliku pod ut-
jecajem Gospodina Duha« (2 Kor 3,18).
Tome smjera naš sveti Sabor.
Bonaventura Duda, Koncilske teme, Kršćan-
ska sadašnjost, Zagreb, 1992., str. 34.-35.
Uvodnik prvog tiskanog broja»Glasa Koncila«
Je li Koncilp rove d e n ?
Iu nas i u svijetu Koncil još nije
proveden, on se provodi.
U neku ruku, to je pitanje: Je li
Koncil proveden? - može se i dru-
gačije izraziti. Da li se Koncil dogo-
dio? Jest, ukoliko je to posve
određeno događanje u četiri koncilska
razdoblja od 1962. do 1965. godine.
Koncil je želio Crkvi dublje posvijestiti
nju samu i njezinu misiju u svijetu.
Stoga se ne pita samo koliko su pro-
vedeni koncilski dekreti, niti koliko je
već asimiliran, posvojen koncilski
nauk. On je uvelike, bar ako gledamo
na vrhu, utjecao na novi Ko d e k s i još
očitije na novi Katekizam Katoličke cr-
kve. On pomalo, sve više, utječe na
naše propovijedanje, na naš vjerski
nauk. No Koncil je želio uzbuditi nove
osjetljivosti, nova usmjerenja, i to iz-
nutra i izvana, to jest za unutarnje cr-
kveno događanje i za suodnose Crkve
i svijeta. Tu Koncil nipošto nije prove-
den, on se – više ili manje, u jačem ili
oslabljenom ritmu – provodi.
Bonaventura Duda, Krist i naši svag-
dani : razgovori s Bonaventurom Du-
dom, priredio Stjepan Lice (za Glas
Ko n c i l a razgovarao Ivan Miklenić),
Teovizija, Zagreb, 1996., str. 143.-144.
Šime Vulas, Raspelo
FRA BONAVENTURA DUDA10
Zač je košnijipapa fali važućdoktorat Roka
zo Krasi?
Ojednome od najznameniti-
jih franjevaca i svećenika
hrvatske Katoličke crkve
odavno se mnogo toga zna.
Ali za neke, čak i bitne »pojedinosti«
iz njegova životnoga vijeka zna veo-
ma malen broj ljudi. Navedimo ba-
rem neke od njih.
1. »Slučajno« je 1924. rođen u (ta-
dašnjoj) Rijeci, talijanaško-talijanskoj
tobožnjoj »državi«, koja je upravo te
godine pripala fašističkoj Kraljevini
Italiji.
2. Ali smatra se čvrstim, hrvatskim
Bodulom iz čokavskoga sela Kras u
Dobrinjštini na otoku Krku.
3. Djetinjstvo je proveo i osnovnu
školu polazio u tome selu svojih pre-
daka.
4. Smatra se: predci su iz istočne Ita-
lije došli na o. Krk, ali vjerojatno su
Poljaci, i čvrsto su se srodili s krčkim,
glagoljaškim Hrvatima.
5. Za sada mi je poznato: jedini je
Hrvat o čijoj je knjizi/doktoratu,
obranjenome na papinskom
sveučilištu Antonianum u Rimu, oc-
jenu 1960. objavio budući Sveti Otac.
6. Pri tome je budući Sveti Otac do-
nekle pogriješio.
7. No ocjenitelj tada još nije bio Sve-
ti Otac, pa se našalimo – još nije bio
»nepogrešiv«.
8. Ali u cjelini – u ocjeni objavljenoj u
Münchenu, taj tadašnji njemački
sveučilišni profesor dr. sc. Joseph Rat-
zinger ipak autoru odaje priznanje.
9. O toj zanimljivosti držao sam pre-
davanje i 2007. objavio opsežan čla-
nak u dva broja zagrebačkoga tjedni-
ka Glas Koncila.
10. Taj nekadašnji njemački
sveučilišni profesor – sadašnji je pa-
pa Benedikt XVI.
Eto, samo nekoliko, gotovo nepozna-
tih pojedinosti većini ljudi, čak i
poštovateljima znamenitoga i zas-
lužnoga hrvatskoga intelektualca, fra-
tra i svećenika, sjajnoga bibličara i
propovjednika, dvostrukoga magistra
znanosti, doktora znanosti, emeritu-
sa, sveučilišnoga profesora i dekana
fakulteta, autora niza knjiga, raspra-
va, članaka, urednika, prevoditelja,
itd.
A on je – fra Bonaventura Duda iz
bodulsko-krčkoga čokavskoga i gla-
goljaškoga Krasa.
akademik Petar Strčić
(istešo zo Krasi)
Franjevački samostan u Varaždinu
Rođen sam u Rijeci u siječnju 1924. g. i to
je imalo vrlo značajno mjesto u tadanjoj
mojoj povijesti. No, prvo sam djetinjstvo
proveo u svome zavičaju, u selu Krasu na
otoku Krku. Imam osjećaj da smo mi, mali Krasa-
ni, u to vrijeme živjeli na način kako se živjelo neg-
dje krajem osamnaestoga ili u devetnaestome sto-
ljeću... Selo je bilo puno djece, u donjem nas je se-
lu bilo dvadesetak, a u pučkoj školi i do šezdese-
tak...
Idući u crkvu na zaziv Duha Svetoga, negdje počet-
kom rujna 1929. g., kada smo došli do križanja –
jedna cesta vodi u crkvu, a druga malo gore, u ško-
lu – rekao sam mami: »Ja se gren zapisat.« A ona
meni u pola šale: »Idi, idi, i onako si sav za školu.«
Još se i danas sjećam te škole, kao kad sam je prvi
put vidio: svijet malih đačića i učenika iz opetovni-
ce, a meni priđe jedna starija i reče:
– »Roko, a čo ćeš ti ovdi?«
– »San prišal zapisat se.«
– »Ma, još si mali.«
A učiteljica, tek izišla iz preparandije, dodala je:
– »Baš ih imamo mnogo.«
Ja sam ustrajao, a ona je rekla neka pričekam tje-
dan-dva. I tada je našla jednoga od sedam godina,
ali koji je teže shvaćao. U zamjenu je uzela mene.
Kada sam završio četvrti razred, baš su se svi moji ne-
kako skupili kod kuće, inače su se svi – nakon naših
roditelja – raštrkali po svijetu da zasluže za život...
– »A čo ćemo s Rokom?«
Teta Kate živjela je u Rijeci, udata za pogranično-
ga milicajca, rodom s Korzike... Stradao je u vrije-
me rata. Ona me uzela k sebi, a iz Rijeke me upi-
sala na Sušak u građansku školu. Znala je za privi-
legij malih Hrvata koji su rođeni na Rijeci. Jugos-
lavenski konzulat u Rijeci pomagao je siromašniju
djecu koja su se upisala u školu na Sušaku...
SESTRA DANILA
Učenici naše građanske škole išli su svake nedjelje
u devet sati na misu (Milosrdnim sestrama svetoga
Križa na Sušaku u Rijeci)... Ja, »stari« ministrant,
ubrzo sam zaželio postati ministrantom časnih ses-
tara. I jednoga dana, u adventu 1933. g., oko četiri
popodne, uputih se k časnim sestrama, rekao bih
kao samostalan molitelj. Upravo se sakristanka,
zvala se sestra Danila, uputila iz samostana noseći
južinu u konvikt, gdje je imao svoju sobu njihov ve-
lečasni...
Pristupim k njoj, mali čovječuljak.
– »Što bi ti, mali?«
– »Htio bih biti vaš ministrant.«
– »Imamo ih dosta, ne trebamo više« – odgovori
ona nehajno.
Ja sam se pristojno oprostio i udaljio. Ali drugoga
jutra, a bila je baš prosinačka zima, naslikam se u
crkvi, kod donjih vrata, malo prije sedam sati, kada
počinje misa. Počesto je iz sakristije provirivala s.
Danila, gledajući ne dolazi li koji ministrant, inače
će ona – po ondašnjim propisima – iz daljega mi-
nistrirati. No sedam je otkucalo, a nikoga nema.
Opazila je već prije mene i rukom me pozvala. Od-
ministrirao sam tu misu i htio poći kući, a ona me
zaustavi u susjednoj sobici kraj oltara. I tu je počela
moja povijest u sklopu samostana sestara sv. Križa.
Inače, o toj divnoj sestri Danili napisao sam mali,
ali proćućeni napis prije više od trideset godina,
točnije u »Effati«, 1971., br. 9/10, koji i danas pot-
pisujem. Susret s njom povezao me polako s cije-
lim samostanom... Ona mi je postala i neke vrste
učiteljicom. Imala je doista dar da to bude nenasil-
no i ustrajno. Njihov latinski »Mali oficij Blažene
Djevice Marije« postao je i moj molitvenik. Neke
sam psalme znao napamet. Nisam razumio, ali sam
molio. A veliki oltar u crkvi, za velike blagdane,
bio je prava izložba cvijeća. U sredini na stupu ve-
liko Srce Isusovo, a uokolo dosta prostora za tride-
set, što većih što manjih vaza. Sjećam se da sam je-
dnom, kada je sestra Danila bila bolesna, pod nje-
zinim ravnanjem uresio oltar, s vrha do dna. Oboje
smo, dok smo radili, bili obuzeti religioznim čuv-
stvima i poslije uživali u oltaru i kod svete mise. A
uređenje božićnih jaslica i njihovo »čuvanje«,
stražarenje pred jaslicama itd., sve je to bilo vrhu-
nac moga religioznog doživljavanja.
Bilo je, mislim, šesnaestak časnih sestara, svaka sa
svojim poslom, a sve zajedno – kor. Kako su samo
molile za svoj sveti oficij! Najmilija mi je bila kuha-
rica, sestra Adela. Tu milinu nisam iskorišćivao, na-
prosto sam je osjećao. Onako sabrana, marljiva,
gotovo sama, nerijetko uz pomoć drugih, svakim je
danom i blagdanom kuhala za pedesetak ljudi, za
časne sestre u njihovu refektoriju, za konviktice u
Crkva sv. Antuna Padovanskog, Kras, Dobrinjština
Sestra Danila
Crkva Gospe Trsatske
Fra Leonardo Novaković
11Č O V J E K Ž E LJ A
Uspomene o životnom raskršću
Od Isusa
Krista
vrijednost i
povijest ima
svaki čovjek.
B onaventuraDu d a
njihovu, a posebno za velečasnog i – za mene.
...
Sve je bilo jednostavno, a sve jedno bolje od dru-
goga. Osobito je na me djelovalo kad sam je, svaki
dan, gledao kako na oratoru, sama, naknadno, mo-
li svoj oficij. Poslije sam je katkada posjetio u koje-
mu mjestu gdje je služila. Uvijek ista, smirena, sa-
brana, snažna – i u težačkim poslovima na župnim
uredima.
Samo usput ovdje spominjem, kada sam povremeno
kao svećenik dolazio u Đakovo, na groblju sam la-
ko znao naći i njezin grob i grobove svih mojih ses-
tara sa Sušaka: sestra »oberica« Gvalberta, s. Dani-
la, s. Adela, s. Nivarda, s. Simona, s. Ljudmila...
SUŠAČKA ISTINA
Sestra Ljudmila bila je malo starija časna sestra. Nje
se osobito sjećam iz uredništva »Istine«. Ona je, ka-
da bi »Istina« bila tiskana, sve ostalo oko nje
uređivala. No, o »Istini« trebam tek progovoriti.
Sušak je u ono vrijeme bio, doduše, gradić, s lijeve
obale Rječine, ali je zbog svoga zemljopisnog i poli-
tičkog položaja postajao sve uzavreliji grad. Sve se
življe osjećalo rvanje između stare vjere i sve većega,
bar praktičnoga bezvjerja, između hrvatstva i jugosla-
venstva, s jakim, iako neprimjetnim miješanjem ma-
sonstva. A vlč. Blažina bio je po prirodi izvrstan novi-
nar i upravo tih godina pokrenuo je tjednik »Istinu«.
Ja sam se osjećao njenim prvim oduševljenim ras-
pačavateljem. Jedva bih dočekao u nedjelju kraj sve-
te mise i odletio bih pred crkvena vrata, izvikujući:
»Istina, Istina!« S početka sam, u subotu predvečer,
obletio i sušački hotel »Kontinental« i druge važnije
lokale, dok me jedne večeri nije zaustavio direktor
škole, g. Petrović – on je bio s »one druge strane« – i
rekao da to više ne smijem činiti i da mu se prekosu-
tra javim u školi. Dvadeset i pet po turu, za »Istinu«!
...
Sestra Danila ostat će u mome sjećanju kao majka mo-
ga franjevačkoga i svećeničkoga poziva. U to ulaze i
drugi ljudi, najprije moja teta Marija, a onda s Trsata o.
Leonardo Novaković koji je tada bio gvardijan, a prije
toga sedamnaest godina magistar novaka. I kad bih
htio kazati tko je najzaslužniji, doista, rekao bih sve
troje njih, ali i još mnogo drugih ljudi. Dakako, prije
svih i poslije svih milost Božja koja se i njima služila...
IDEM U VARAŽDIN
I nakon prvoga razreda građanske škole, na počet-
ku praznika, pošao sam na Trsat da razgovaram s
gvardijanom, ali ga nisam našao. I tako je stvar
zaspala. No, nakon drugoga razreda, već sam bio
ozbiljniji dječak. Našao sam gvardijana.
– »Što bi ti, mali?«
– »Ja bih želio biti kod vas kuhar.«
A on će, za me iznenada:
– »A ne bi li ti prije u školu?«
Škola, škola! Bit će da je vidio moje široko nasmi-
jano lice.
– »Poslat ću te u Varaždin!«
Prvi put čuo sam ime toga grada, i on me svega os-
vojio. Mislim da sam dolje ne pretrčao, nego prele-
tio i svima, nadasve sestri Danili, veselo klicao:
»Idem u Varždin!« To je doista bio dan veselja i za
me i za sve oko mene. No, trebalo je polagati pri-
jemni ispit, a vrijeme mu je prošlo. Tražili su iz Be-
ograda dopuštenje da polažem prije početka škol-
ske godine. O. gvardijan bio je poznat i mnogim
političkim ljudima Sušaka, sve je išlo lakše. Doveo
me i u gimnaziju, što je značilo da sam njihov kan-
didat. Išlo mi je sve, osim matematike. U tome
sam uvijek bio slabiji, iako sam u gimnaziji imao
pet. Ovdje nisam znao napisati neki visoki broj s
više ništica, npr. 20.030, napisao sam 2030. No
prošao sam.
I sada se, u svim mojim mislima i očekivanjima,
pomalja taj drugi grad, gore na sjeveru – Va r a ždin.
Onamo me moj o. gvardijan upisao u Franjevački
kolegij, sa stotinu i pedeset konviktoraca koji su
ondje pohađali Franjevačku klasičnu gimnaziju s
pravom javnosti. Javili su mu broj 36 koji je trebalo
upisati na moje rublje. A ja još ništa nisam imao.
...
Fra Marijan je marljivo, šivaćim strojem, upisivao
taj čarobni moj broj koji me pratio sve do ulaska u
novicijat 1941. g. A nadasve cijeli je sestarski samos-
tan živnuo i sudjelovao u mom preseljenju od čas-
nih sestara k franjevcima na Trsat i odavle u Va-
raždin. Najsretnija je bila sestra Danila, ali pri tom
uvijek tiha i sabrana.
Da, nju je čekalo i ono posljednje, trebalo je dobiti
sporazum tete Marije. Ona ju je već bila upoznala kao
ozbiljnu ženu, uvijek malo zabrinutu za budućnost
svetišta, a s druge je strane bio, sav zaplakan, o.
Anaklet. Pratio sam sve obrede i riječi što ih je
o. gvardijan upućivao novacima. Već sam tada
proživljavao i svoje, još daleko, oblačenje, 1941.
godine. A navečer bila je kod časnih sestara li-
jepa večera, »grenadirmarš«. Zatim sam odzvo-
nio »Angelus«, i to gore u tornju. Sa svima sam
se rukovao, a koja časna je i zaplakala. Moj je
gvardijan došao s kočijom i odvezao me na ko-
lodvor. Uza me je bila moja teta. Tu me prepo-
ručio glavnome kondukteru, da me ujutro u
Zagrebu probudi i prevede u varaždinski vlak.
I tako je započelo treće razdoblje moga života,
varaždinsko, jednako intenzivno kao dva rani-
ja. U Varaždin sam došao sam, dok su druge
đake dopratili njihovi, ali sam bio za sebe od-
govoran. A sestra Danila me pratila dalje, više
molitvom nego riječima.
Bonaventura Duda, Uz sestre sv. Križa na
Sušaku prije sedam desetljeća: uspomene o život-
nom raskršću, Stoljetnica života i rada Milosrd-
nih sestara svetoga Križa na Sušaku (uredili Es-
tera Radičević, Emanuel Hoško), Samostan
Milosrdnih sestara sv. Križa, Adamić, Đakovo
- Rijeka, 2005., str. 213.-225.
maloga Roka. Bio sam za nju još premalen, a
opet – bio sam i njezin. Dopratio sam je do časnih
sestara i tu je bilo ono zadnje savjetovanje, na ho-
dniku između crkve i samostana. Bio sam prisu-
tan i sve živo, a šutljivo popratio. Teta Marija se,
onako malo ozbiljno, opirala da sam još premlad i
hoću li ja izdržati itd. Sestra Danila ju je uvjerava-
la da sam ja već dosta narastao, a uostalom o.
gvardijan me još i nije preporučio za samostan,
nego me šalje na daljnji odgoj i gimnazijsko obra-
zovanje. Doista, moram to spomenuti: kada sam
bio u trećem razredu gimnazije, on je jednom
došao u Varaždin i pratio me u franjevački samo-
stan da mu pokažem kako već sviram na orgulja-
ma. Kod kazališta on se zaustavi:
– »Roko, znaš, mi bismo voljeli da budeš fra-
njevac, ali o tome ti razmišljaj i odluči. Naj-
važnije je da budeš dobar čovjek.«
Dakako, i razgovor tete Marije i sestre Danile
završio je:
– »Neka ide, u ime Božje!«
Ja sam već bio sav u Varaždinu.
Posljednji dan na Sušaku bio je 5. rujna 1935. g.
Na Trsatu su ujutro bili obučeni novaci, među
njima fra Tomislav Tomiša i fra Leonardo Ka-
merlato. I ja sam prisustvovao, skutren u kutu
Fra Ambroz Testen, Pijetao u zoru, lavirani tuš, 1980.
FRA BONAVENTURA DUDA12
Ne n a d m a šiv prijevodNovoga zavjeta
Čovjek od Riječi
Bonaventuru Dudu poznajem još od svojih
studentskih dana. Na Katoličkom bogoslov-
nom fakultetu u Zagrebu predavao mi je Bi-
blijsku arheologiju, u prvoj godini. Zapamtio sam
ga kao konciznog, pedantnog i razumljivog preda-
vača. Nakon druge godine svojeg studija na Fakul-
tetu nastavio sam studirati filozofiju, teologiju i bi-
blijski institut na Papinskom sveučilištu u Rimu.
Tako, na žalost, nisam imao prilike slušati Dudina
predavanja iz biblijskih znanosti na našem Kato-
ličkom bogoslovnom fakultetu.
Kao studenta pri završetku studija na Papinskom
biblijskom institutu Duda me zaposlio u priprema-
nju hrvatskoga prijevoda Biblije (izdavač Stvarno-
st). Dao mi je zadaću da pregledam hrvatski prije-
vod biblijskih knjiga Jeremije, Tužaljki i Ezekiela,
u odnosu na točnost hebrejskom izvorniku. To je
bila moja prva suradnja s Bonaventurom. Godine
1968. bio je objavljen hrvatski prijevod Biblije, taj
dragulj hrvatskoga biblijskog prevodilaštva. Bio je
to epohalni doprinos hrvatskoj religioznoj kulturi.
Kad sam se 1968. godine vratio iz Rima i zaposlio
na Katoličkom bogoslovnom fakultetu kao profe-
sor biblijskih znanosti, tijesno sam surađivao s Bo-
naventurom, jer je on s Jerkom Fućakom preda-
vao egzegezu Novoga zavjeta, a ja s prof. Celesti-
nom Tomićem egzegezu Staroga zavjeta. Imao
sam vrlo kolegijalnu i vrlo srdačnu suradnju s Bo-
naventurom.
Osobitu suradnju razvio sam s Bonaventurom u iz-
davačkoj kući Kršćanska sadašnjost, u kojoj smo
od godine 1969. zajedno s Josipom Turčinovićem,
Tomislavom Šagi-Bunićem, Vjekoslavom Bajsićem
stvarali biblijske projekte.
Bonaventura je bio vrlo zauzet za Sveto pismo i
aktivno sudjelovao na izdavanju biblijskih izdanja i
izdanja biblijske pomoćne literature kao i liturgij-
skih knjiga. Njegova je zasluga bila što je savjeti-
ma pomogao Turčinoviću da je već 1974. godine
Kršćanska sadašnjost od izdavačke kuće Stvarnost
otkupila autorska prava.
Godine 1969. Turčinović mi je povjerio izdavanje
niza Riječ, u kojem smo objavljivali knjige s biblij-
skom porukom (posljednja knjiga, Komentar Mate-
jeva evanđelja, 259 stranica, objavljena ove godine,
pedeset i prva je knjiga u tom nizu). Uz svoj vrlo
naporan rad, zajedno s Fućakom, oko prijevoda
Novoga zavjeta na hrvatski jezik, Bonaventura je
našao vremena za svoju izobilnu suradnju u biblij-
skom časopisu Vrijeme i Riječ te u pripremanju iz-
danja drugih biblijskih knjiga i katehetskih izda-
nja. Njegov prijevod Novoga zavjeta na hrvatski
jezik remek djelo je hrvatskoga prevodilaštva s
grčkoga jezika. Taj je prijevod po svojoj točnosti,
ljepoti hrvatskoga jezika i po čitkosti nenadmašiv.
Uspio je biblijski jezik pohrvatiti kao malo koji
drugi prevodilac.
Veliku je ulogu Bonaventura imao i u restruktura-
lizaciji Kršćanske sadašnjosti u Teološko društvo
'Kršćanska sadašnjost' 1978. godine, iz privatnog
poduzeća u javno poduzeće, izjednačeno sa svim
građanskim i društvenim poduzećima u bivšoj
državi. Bonaventura je bio pouzdana vaga u onim
teškim trenutcima kad su nas napadali neki crkve-
ni ljudi, oni koji se nisu razumjeli u gospodarstvo
nego su vodili neku svoju, nama neshvatljivu poli-
tičku igru. Bonaventura nam je bio dobar savjet-
nik u tome da se ni sa kim ne upuštamo u pravda-
nje i opravdavanje, jer će povijest pokazati da smo
imali pravo. Kao što se to kasnije i dokazalo.
Bonaventura je izvanredan čovjek. Kao kolega on
je srdačan, vazda nasmijan, susretljiv i spreman
za razgovor. Savjete je davao ne samo na po-
dručju znanstvenoga rada nama mlađim kolega-
ma, nego i na životnom, egzistencijalnom po-
dručju. Razumio je ljudske slabosti i nikada niko-
ga od svoje braće nije osuđivao za neke negativne
postupke. U tome je bio istinski sljedbenik sv.
Franje Asiškoga, svojega životnog ogledala. Osim
u Isusu Kristu, i u njemu se on ogledavao kao
čovjek, kao franjevac i kao svećenik. Svoju
duhovnost crpio je iz Biblije, iz toga nepresušnog
vrela kršćanske misli. Iz Biblije je crpio i misli za
svoje nagovore, propovijedi, homilije i duhovne
nagovore pa je slovio kao obljubljeni voditelj
duhovnih vježbi svećenicima, redovnicima i re-
dovnicama. I na tom području Duda ima izvanre-
dno velikih zasluga.
prof. dr. sc. Adalbert Rebić
Profesora Bonaventuru Dudu upoznao sam u
Rimu. Ali ne osobno. Evo kako. Na Papin-
skom biblijskom institutu u Rimu polažem
ispit Doxa et eikon apud Paulum (latinski) pred
profesorom Karlom Prümmom. Nakon ispita pita
me, sijedi profesor, odakle sam. Kad odgovorih:
»Iz Hrvatske, iz Zagreba«, on će: »Odande je Bo-
naventura Duda, moj nekoć slušač: Uomo amabi-
le«. Zapamtio sam riječ. »Uomo amabile«: znači
ljubazan čovjek, ali i ljubak čovjek. Čovjek koji vo-
li i koga se voli. To me podsjetilo na onoga polet-
nog mladića iz Evanđelja, oduševljena Isusom. Za
njega bilježi evanđelist: »Isus ga je zavolio«. Isus
je i Roka Dudu mladića zavolio. Za razliku od
onoga mladića iz Evanđelja, koji se snuždio i Isusa
nije slijedio, Roko Duda je za Isusom pošao s fra-
njevačkim imenom Bonaventura. »Verus Israelita
in quo non est dolus«.
Ubrzo sam se uvjerio o istinitosti riječi profe-
sora Prümma o Bonaventuri Dudi: uomo ama-
bile. Kad je naime 1963. iznenada preminuo
professor Stjepan Bakšić, kojega sam trebao
naslijediti na dogmatskoj katedri (tada nije bi-
lo probadanja bodovanjima, koja su se uvri-
ježila poslije na sveučilištima, već je nosilac
Katedre spremao suradnika/nasljednika), bio
bih se trebao smjesta vratiti u Zagreb, ne za-
vršivši studij na Papinskome biblijskom institu-
tu u Rimu. No profesor Duda je godinu dana
predavao Bakšićeve predmete da bih ja spokoj-
no završio studij s licencijatom/magisterijem
Biblijskih znanosti. Na tomu mu i sada izričem
zahvalu.
Bonaventura Duda se raduje uspjehu drugoga.
Uspjeh bližnjega doživljava kao svoj osobni us-
pjeh. Očito razumije riječi Svetoga pisma: »Ljubi
bližnjega svoga kao samoga sebe« ne samo način-
ski, već i bivstveno: ljubi, naime, bližnjega kao
proširenje, produljenje samoga sebe«.
Zvjezdani trenutak za bibličara Dudu bio je u
mraku mračnoga sustava, u noći tamne moći, po-
ziv 1967. da skupa s Jurom Kaštelanom, kao glav-
ni urednik, u suradnji s bibličarima i književnicima
prevede Bibliju na hrvatski. Pozvao me na surad-
nju. Bio sam biblijski suradnik za Starozavjetne
knjige: Ruta, Ezra, Tobija, Judita, Estera. Zagre-
bačka Biblija je čudo. Bonaventura Duda je duša
Zagrebačke Biblije.
Duda je čovjek od riječi. Kad se za nekoga kaže
da je čovjek od riječi misli se na ćudorednu vrlinu.
Duda je čovjek od riječi i u tom smislu. Ali ne sa-
mo u ćudorednom, već i u bivstvenom smislu. On
je čovjek od Riječi, velikim slovom, Riječi koja je
tijelom postala i »ušatorila se« (izraz je Dudin)
među nama, on je čovjek od riječi Isusove: »Ne
živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi što
izlazi iz Božjih usta«. Profesor Duda je živio i živi
od Božje riječi kao od kruha, kruha nasušnoga.
prof. dr. sc. Ivan Golub
13Č O V J E K Ž E LJ A
O Zagrebačkoj Bibliji
Već pomalo mitska 1968. godina pamtit će
se u hrvatskoj povijesti i po tome što je u
Zagrebu svjetlo dana tada ugledao nov
prijevod Biblije. Europa je, podsjetimo se,
bila uzbibana mladenačkim buntom. Ima nešto
mladenačko i u toj Zagrebačkoj Bibliji. O zahtjev-
nosti i težini posla kakav je nov prijevod Biblije go-
vori ponajviše činjenica da je Biblija zapravo cijela
mala knjižica od 73 raznorazna djela, koja su nas-
tajala stoljećima prije Krista, a samo manjim dije-
lom i prvih desetljeća nakon Kristova Uzašašća.
Na prijevodu Biblije obično rade velike ekipe
stručnjaka i to u duljem vremenskom roku, čak u
zemljama koje se mogu pohvaliti višestoljetnom
nesputanom tradicijom i kulturom. U Zagrebu je
posao oko tadašnjeg izdanja Biblije zgotovljen za
nešto više od jedne kalendarske godine.
Glavni predvodnik razmjerno malog broja sudio-
nika te neponovljive i nezaboravne duhovne pus-
tolovine bio je franjevac s Kaptola, pater Bona-
ventura Duda, profesor biblijskih znanosti i
kršćanske duhovnosti.
U ne baš lakim vremenima Bonaventura Duda
je vodio poveliku momčad suradnika koji su
1968. godine stvorili Zagrebačku Bibliju, knjigu
nad knjigama, dragocjen zalog za budućnost.
ONI IZ S T VA R N O S T I
I MI IZ N E S T VA R N O S T I
Pater Duda, vjerujem da ćete se složiti kako ide-
ja o novom prijevodu Biblije nipošto nije plošna,
jednostrana ni jednoslojna. Molim Vas da po-
kušate otpretati barem neke od važnijih datuma
u nastanku Zagrebačke Biblije?
– Ta Biblija ima nekoliko važnih datuma, ona ima
svoju čvrstu kronologiju. Prva vijest da Stvarnost,
čiji je direktor tada bio poznati zagrebački novinar
Ivo Košutić, ima nakanu izdati Bibliju došla je na
Bogoslovni fakultet u došašću, dakle, u prosincu
1966. godine. Vijest je donio tadanji urednik Glasni -
ka sv. Antuna (poslije Ve r i t a s a ), vrlo prodoran fra-
njevac, konventualac, moj kolega sa studija pater
Ivon Ćuk. Umro je, nažalost, prerano, 1985. godine.
On je, radi jeftinijega tiska, tada svoj časopis (mje-
sečnik) tiskao u Osijeku, a tamo je i Stvarnost tiska-
la svoje knjige. Premda još neslužbeno, on im je od-
mah rekao: »Čujete, jeste li se savjetovali s kato-
ličkim krugovima? Ne bude li tekst odgovarao Cr-
kvi, bit ćete osuđeni na propast, nećete imati kupa-
ca.« Na to je direktor Stvarnosti Ivo Košutić njemu
iznio: »Mi smo odlučili tiskati Bibliju; koji god nam
tekst date, mi ćemo ga tiskati. Ne dobijem li drugog
teksta, tiskat ćemo onaj Vuk-Dančićev.« Moram od-
mah reći da je to bio silno smion, iako smišljen gest
Stvarnosti. U jednom daljnjem razgovoru upitao
sam: »Gospodine Košutiću, kako ste došli na tu
ideju?« Odgovorio je: »Znate što, imam određen
broj radnika; da im dadnem kruha, spreman sam
tiskati i molitvenike.« Volim da je to rečeno.
U kolegijalnom razgovoru na Katoličkom bogos-
lovnom fakultetu inicijativa Stvarnosti ocijenjena
je kao jedinstvena prilika. U to doba, prije svega,
potreba za Biblijom osjećala se i na svjetovnom i
na crkvenom području, ali se znalo da je to ogro-
man ulog, pa se realno na nju nije ni mislilo. Mi
smo mislili da treba sve učiniti da taj, kako ga Bi-
blija zove – kairos – sretan trenutak, ne propadne.
ODOBRENJE NADBISKUPA
ŠEPERA
Slijedi potom drugi vrlo važan datum: na Tri
kralja, 6. siječnja 1967. godine ja sam tadanjem
nadbiskupu dr. Franji Šeperu podnio svoj iz-
vještaj od pet-šest stranica, gdje sam mu otprili-
ke iznio ovu misao: Sovićev prijevod Staroga
zavjeta, budući da je naišao na vrlo oštru kritiku
prof. Stjepana Ivšića u Hrvatskom jeziku 1939.
godine, ne može biti – talis qualis, takav kakav
jest – tiskan, jer će se odmah zalediti u podru-
mu, ali držim da je to vrlo valjan početni tekst za
doradu. Bibličara ima premalo, a niti se ističu je-
zikom. Tada sam biskupu izložio svoju temeljnu
misao: u izdavanje Biblije, prvenstveno sam mis-
lio na doradu Sovićeva Staroga zavjeta, ne može
se ući bez književnika, otvara se mogućnost da
se oko te Biblije zaposle književnici.
Moram reći da je zagrebački nadbiskup izvanre-
dno brzo stvar procijenio i pokazao svestrano ra-
zumijevanje. Bez tako pametnog crkvenoga gla-
vara te Biblije ne bi bilo. On je osim toga bio i
vlasnik Sovićeva rukopisa, po oporuci, prema to-
me on ga je i ustupio Stvarnosti, uz stanovite uv-
jete, na deset godina. U isto vrijeme on je a prio-
ri odobrio zajednički rad bibličara i književnika.
Sljedeći je prijeloman datum bio 17. siječnja
1967. godine. Bio je sastanak kod Stvarnosti, u
najužem sastavu: Ivo Košutić, Jure Kaštelan,
Ivon Ćuk i ja. Bio je još prisutan i glavni urednik
Stvarnosti Miro Rajković. No ovdje moram spo-
menuti da je Zagrebačka Biblija stasala u višem-
jesečnim, ako i ne višegodišnjim razgovorima na
vrhu tzv. drvenog nebodera na Iblerovu trgu 7.
Još i danas s velikim simpatijama upirem pogled
na tu zgradu, misleći na staru latinsku: Habent
su a fata libelli! Tu su, u ugodnom susjedstvu, go-
tovo dvadeset godina stanovali Ivo Košutić i Ju-
re Kaštelan, dakle jedan veliki praktičar - izda-
vač i jedan poznati fantast - pjesnik.
Vjerujem da su u dugim razgovorima odvagnuli i
problematične mogućnosti, s obzirom na
društveni sektor ili – zašto da ne kažemo?– na
ideološke suzdržljivosti. Jednom, kada smo u
Božjakovini već slavili izlazak Biblije, spome-
nuh da smo se mi klerikalci konzultirali s našim
kardinalom (Šeperom), a Košutić šaljivo napo-
menu: »I mi smo pitali svoje kardinale!« Odno-
silo se to, čini mi se, na dr. Vladimira Bakarića.
Dakle 17. siječnja 1967. godine našli smo se pr-
vi put zajedno, oči u oči, oni iz Stvarnosti i mi –
iz nestvarnosti. I mogu reći da smo otprve
počeli vjerovati jedni drugima. Oni su osobito
bili zapanjeni mojom ponudom da u posao s bi-
bličarima uđu književnici – al pari, svaki na svo-
joj razini. To je u onom trenutku izdavalaštva, u
komunističkoj državi, bilo osobito plauzibilno.
Ima li Vaša osobna zamisao o prevođenju Bi-
blije nekih prepoznatljivih korijena?
– Dok sam bio na studiju u Rimu, kao jedan od
prvih studenata iz Hrvatske s putovnicom
(1954. - 57.), za vrijeme objeda pripovijedao mi je
moj sustolnik, kolega iz Mletaka, da je u Italiji
netom izašlo izvanredno Evanđelje koje su pre-
veli znalci grčkoga i talijanskoga jezika; i to ne cr-
kveni ljudi, štoviše različitih uvjerenja i opred-
jeljenja. Predgovor tom Evanđelju napisao je gla-
soviti literat iz crkvenih krugova - don Giuseppe
de Luca. Vidite, to je bilo ono malo sjeme, koje je
u Zagrebu odjednom urodilo tako snažnom i
sretnom inicijativom.
Desetak godina nakon tog Rima nalazite se
pred životnom zadaćom: okupiti suradnike,
prevoditelje, lektore, korektore, redaktore; do-
govoriti učinkovitu i nadasve hitru metodolo-
giju rada...
– Dopustite mi naprije da budem skromniji. Preu-
veličavate moju ulogu. Ja sam ipak u toj Bibliji je-
dan inter pares. Ipak neki su modaliteti toga pro-
jekta uistinu moji. Prije svega želim istaknuti da
sam smatrao prijevod Staroga zavjeta Antuna So-
vića izvrsnim polazištem. No, gotovo providenci-
jalno, u proljeće 1966. godine upoznao sam u
New Yorku hercegovačkog franjevca, župnika hr-
vatske župe – Silvija Grubišića. On je Bibliju pre-
vodio, rekao bih, kao pravi amater, ali visokoga
stila. Dakle, on nije profesionalni bibličar, ali je
tada već preveo Pe t o k n j i žje. Meni se to Pe t o k n j i žje
svidjelo i zbog jedrine jezika i zbog toga što je, kao
takav, doprinos dodiru hrvatske Biblije s angloa-
meričkim govornim i biblijsko-teološkim po-
dručjem. Odmah sam predložio da preuzmemo
njegov prijevod Petoknjižja, u daljnoj obradi Lju-
devita Rupčića.
(nastavak na 15. stranici)
fra Bonaventura Duda i fra Jerko Fućak
Jure Kaštelan
Josip Tabak
Biblija se
dade svesti
na tri riječi,
njezin je
sadržaj,
često volim
reći: Bog –
čovjek –
svemir, u
uzajamnim
suodnosima.
B onaventuraDu d a
FRA BONAVENTURA DUDA14
Prijatelj iz biblijskih vremena AMATERI VISOKOG STILA
Već u prvom razgovoru rekao sam nadbiskupu
Šeperu da imamo već gotov prijevod Novoga zavje-
ta, što će uvelike olakšati posao. Upravo je u Sara-
jevu izašlo drugo izdanje Novoga zavjeta Ljudevita
Rupčića, hercegovačkog franjevca, tada profesora
na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Tekst je u svo-
joj genezi povezan s drugim hercegovačkim franjev-
cem, Gracijanom Raspudićem, koji se potvrdio i
kao književnik, a živio je tada u političkoj emigraciji
u Sjevernoj Americi. I još nešto! Tih je godina u
Matici hrvatskoj upravo izašla Pjesma nad pjesma-
ma u izvrsnom prijevodu Nikole Milićevića. Tako su
se već pomaljali obrisi našega Staroga zavjeta, u
glavnini ipak naslanjajući se na Antuna Sovića, s di-
jelovima Silvija Grubišića i Nikole Milićevića.
Treba još spomenuti jedno ime, a to je zagrebački
franjevac Filibert Gas. On mi je bio odgojitelj i pro-
fesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Varaždi-
nu, a poznavao sam ga i cijenio kao čovjeka s mno-
go poetskoga i književnoga ukusa. Bio je, kao i
Grubišić, amater, ali visokoga stila.
Još dok sam studirao na Papinskom biblijskom insti-
tutu mislio sam ga nagovoriti da prevede Ps a l t i r. U to
je doba izašao glasoviti Psalterium Pianum, što ga na
nalog Pija XII. prevedoše profesori Papinskoga biblij-
skog instituta u Rimu. Taj se prijevod za novu časos-
lovnu uporabu smatrao tada najvećim dometom ka-
toličkoga biblijskog prevodilaštva psalama. Na taj se
Pijev Pslatir nadovezuje Gassov prijevod psalama. On
će proći, možda više od svih biblijskih knjiga, najširu
daljnju obradu, u kojoj su sudjelovali jezikoslovci i
književnici (Kaštelan, Grčić, Mrkonjić) i bibličari
(Duda, Fućak). Usput rečeno, i za njemačko govorno
područje sličan prijevod psalama priredio je glasoviti
Romano Guardini, polazeći od toga Pijeva Ps a l t i r a .
Eto tako smo dobili materijalne obrise Staroga zav-
jeta u našoj budućoj Bibliji. Ipak glavno je polazište
bio Sovićev prijevod Staroga zavjeta (1928. - 32.).
Tako smo dobili temeljne obrise. No ipak je to bilo
glavno: kako svladati Sovićevu baštinu?
Prijedlog je brzo iskrsnuo: svi će književnici dobiti So-
vićev tekst u prijepisu. Oni će taj tekst obraditi s
književnoga stajališta, ali s time da ćemo birati književ -
nike koji se mogu služiti Biblijama bar na dva jezika, da
ih ti prijevodi čuvaju da u svojoj jezičnoj i općoj književ -
noj obradbi ne dirnu u ono što se zove materijalna istina
ili, kako bi rekao sv. Jeronim – veritas hebraica.
I sada je trebalo stvoriti, da tako kažem – prevodi-
lački štab poslenika. Riječ štab preuzimam od Josi-
pa Tabaka, koji je o dvadesetoj obljetnici Zagre-
bačke Biblije u Startu (24. prosinca 1988.) dao svoj
intervju pod naslovom Štab providnosti Božje.
KAŠTELAN JAMČIO
KNJIŽEVNU VALJANOST
Tu se ponovno vraćamo na važno ime naše Biblije,
a to je Jure Kaštelan. Nakon onoga prvog sastanka
kod Stvarnosti imao sam dva-tri vrlo važna susreta s
njim u drvenom neboderu. Vrlo brzo smo se spora-
zumjeli oko temeljnih kriterija za buduće suradni-
ke. On je odmah predložio dvoje: prvo - da u ekipu
suradnika svakako treba birati ne samo renomirane
književnike, nego baš naprotiv – najmlađe. Po svoj
prilici i stoga što će biti slobodniji od eventualnih
ideoloških ili režimskih suzdržaja.
Želio je da se svakako zaposle i književnici katoličke
orijentacije, makar su tada bili društveno ignorirani
ili zaposleni izvan struke. Tako su od najmlađih, ali
kao valjani književnici, vrlo brzo imenovani Zvoni-
mir Mrkonjić i Marko Grčić. Obojica su se odmah
iskazala kao valjani poslenici te su, nakon prvih pot-
vrda, mogli preuzeti vrlo važne daljnje angažmane:
Mrkonjiću smo mogli povjeriti dvije najteže biblijske
knjige – Joba i Izajiju, a Grčić se potvrdio u prijevo-
du malih proroka. Doskora će Grčić pruzeti jednu
od vrlo teških obveza generalnog lektora Josipa Ta-
baka, koji ga je ocijenio kao svoga valjana dvojnika.
Od katoličkih smo suradnika izabrali svakako Niko-
lu Šopa, Tona Smerdela i Olinka Delorka, a ja sam
dodao dva vrsna gimnazijska profesora (gimnazijska
jer se kao katolički izvrsnici nisu mogli afirmirati na
višoj razini) - prof. Stjepana Hosua i dr. Antu Seku-
lića. Još trebam spomenuti Branka Brusara i Božu
Rukolju kojega je i Kaštelan izrijekom spominjao u
našim razgovorima.
Bilo bi zanimljivo čuti i druge pojedinosti o Kašte-
lanovu udjelu u nastanku Biblije.
– Svakako je ime Jure Kaštelana u neku ruku oz-
načavalo svojevrstan protektorat nad cijelom eki-
pom. Ne mislim ovaj čas prvenstveno ideološki. Nje-
govo časno osvojeno pjesničko i književno ime
jamčilo je Bibliji književnu valjanost, što je uostalom
suvremeni zahtjev istinskog biblijskog prevodilaštva.
K tome, on je živo sudjelovao u konačnoj redakciji
(nastavak s 13. stranice)
U Bonaventurinim utihama
Uočima većine naših katoličkih vjernika Bona-
ventura Duda uzoran je svećenik, za obrazova-
nije on je bibličar i profesor grčkoga jezika te,
uz to, cijenjeni teolog i glazbenik, a nas nekolicinu, još
preživjelih iz onih biblijskih vremena šezdesetih, on po-
vezuje s jednim od najdramatičnijih razdoblja u povijes-
ti bivše Jugoslavije, kad se razbuktala, na raznim stra-
nama, ozbiljna politička kriza koja će, što tada nismo ni
slutili, dugoročno uroditi nesagledivim posljedicama.
Godine 1966. pao je Aleksandar Ranković, svemoćni šef
policije i simbol već istrošenog centralizma; 1967. done-
sena je poznata Deklaracija, dokument koji je, prividno
baveći se položajem hrvatskoga jezika u saveznim usta-
novama, dubinski postavio problem Hrvatske u okviru
federacije, što je izazvalo nezapamćene reakcije vlasti;
1968., godinu izlaska Zagrebačke Biblije, obilježila je
brutalna intervencija sila Varšavskoga ugovora na ta-
dašnju Čehoslovačku. Kad danas bacimo pogled unatrag,
ne možemo se oteti iskušenju da i svoj tadašnji pothvat
ne smjestimo u isti burni kontekst.
Činjenica je, međutim, da smo mi – na neki čudesan
način boraveći u mirnom oku vihora – neusporedivo više
bili usredotočeni na svoj pionirski posao nego na vanjske
prilike. Središte, srce, cijeloga projekta bila je soba, s
prostranim stolom pretrpanim biblijskim izdanjima i spe-
cijalističkim leksikonima, u kojoj su sjedila dva redovni-
ka, Bonaventura Duda i Jerko Fućak, i gdje se danomice
radilo na pristiglim prijevodima biblijskih knjiga ili se
raspravljalo o problemima povezanim s njima. Kad se
pogleda impresum Zagrebačke Biblije, vidjet će se da on
obuhvaća golem broj ljudi, od specijalista do kniževnika,
veoma različitih po svojim svjetonazorima, ali na tajan-
stven način ujedinjenih radi postizanja velikoga cilja.
Osnovni obrisi predodžbe o Bonaventuri Dudi što sam ih
– zahvaljujući predsjedniku Zvonimiru Mrkonjiću, koji
me, zapravo, preporučio voditeljima projekta – stekao pri-
je četrdesetak godina zapravo se do danas nisu promijeni-
li: doživio sam ga ne samo kao službenika Crkve nego kao
integrirana, cjelovita, čovjeka, neobične ne samo intelek-
tualne nego i emocionalne zrelosti, sposobna surađivati s
drugima, i komunicirati s njima, čak i onda kad nisu dijelili
ista uvjerenja. Svi smo, u njegovoj nazočnosti, snažno os-
jećali da je on vrlo pobožan čovjek, ali u njemu nije bilo
ništa pobožnjačko, nametljivo i isključivo: koliko je god,
što je opće poznato, kao svećenik, i jednostavnom poja-
vom i kao propovjednik, djelovao izravno, na neke je dru-
ge, čak i udaljene od Crkve, indirektno utjecao možda još i
dublje. U njegovu se primjeru, još jedanput, pokazalo da
je lakše druge za ono u što vjeruješ pridobiti time što i sam
vjeruješ nego najistančanijom teološkom argumentacijom,
kojom je, uostalom, kad je trebalo, i te kako vladao. Mis-
lim da je, zahvaljujući svojoj delikatnoj naravi i visokoj
unutarnjoj izgrađenosti, bio doista sposoban na okupu
Moje druženje s fra Bonaventurom Dudom za-
počelo je sa Zagrebačkom Biblijom, tim veli-
kim projektom koji ne prestaje ni danas intri-
girati svojim nadahnućem. Za nepunu godinu dana
sročen je novi prijevod Biblije, u koju svrhu okupljen
je velik broj suradnika od kojih smo Marko Grčić i ja
bili najmlađi. To je bilo, usuđujem se reći, svojevrsno
kulturološko i književno čudo ravno onim najvećim
slične naravi u hrvatskoj kulturi. Dakako, duša toga
projekta bio je Bonaventura, od prve zamisli do ko-
načnog proizvoda. To konkretno znači mnogo toga.
Najvažniji Bonaventurin za me smjerokaz bila je upu-
ta da Bibliju ne treba prevesti nego prereći služeći se
u tu svrhu drugim prijevodima, ali više od svega vlasti-
tim jezičnim nadahnućem. Svrha toga nije bilo ništa
manje nego stvaranje novog izvornika. To je znači i
pozivanje na mnoge koji su prenosili riječ Biblije iz je-
dnog jezika u drugi – ne isključujući ni starog Da-
ničića – i koji su, mijenjajući je u skladu s posebnosti-
ma tih jezika, pazili da ne iskrive njezinu poruku, bri-
nući se da joj identitet – njezino sveto – ostane nepro-
mijenjen. U izrazu prericanje istaknuta je plodna ulo-
ga riječi izgovorene od čovjeka čovjeku u često ravno-
dušnom i neoljuđenom prostoru.
Tijekom četrdeset godina Bonaventura i ja, svatko na
svojoj ledini, više smo se voljeli i poštovali nego što smo
se viđali, ali su nas naši povremeni doticaji i kratka
viđenja potvrđivali našim, ako mi je dopušteno reći, uza-
jamnim simpatijama. Od nekoliko rijetkih pisama koje
smo izmijenili, ono posljednje koje mi je uputio bio je
odgovor na moj do danas još neobjavljeni članak Nevolje
s Biblijom koji sam mu poslao na čitanje. U njemu se ja-
dam na neke bibličare koji žele prevesti ponovo Bibliju
bez »usiljenih aorista i imperfekata«. Bonaventura mi
daje podršku u namjeri da taj svoj polemički članak ob-
javim: »Učinite kako Vam se svidi, no Vaša bi kritika – i
ovako kratka – kraj Vaše reputacije vrlo mnogo značila.
Osim toga, Vi te autor najljepših dijelova naše Biblije:
Psalmi, Izaija, Job...«
Bonaventura je bio i ostao najveći znalac komunikaci-
je Riječi i sretni smo mi kojima ju je on u bilo kojoj
formi mogao proslijediti. Tu sreću sam osobito sam
mogao osjetiti na nekim propovijedima gdje je on
odustajao od glasnoće i retorske nadmoći nad
slušateljstvom te kao da je namjerice govorio suges-
tivno tiho, i kao sam sebi, tek da bi bolje mogao os-
luškivati svoju riječ u odjeku slušateljstva. Tema jedne
od tih propovijedi bila je oprost. Razvijajući temu Bo-
naventura se u propovijedi gdjekad služio citatima iz
otvorenih knjiga koje je držao pred sobom. Ne sjećam
se Bonaventurinih teza glede oprosta, ali ona je bila
sadržana u jednom mjestu iz Borgesa. Riječ je bila o
tome kako je Kain na drugom svijetu sreo Abela i
upitao ga može li mu oprostiti. »Ne sjećam se što ti
imam oprostiti«, odgovorio mu je Abel. Ja se pak
sjećam da sam čuvši to bio kao oboren nekim rados-
nim čudom. Je li Bonaventura time ciljao i na Božju
zaboravljivost kao izraz njegove dobrote? Teško mi je
reći. Ako bi to bilo tako, ona bi bila nešto posve
oprečno svim našim zaboravljivostima, pa i mojoj
vlastitoj, zasnovanoj uvelike na propustima, koliko
god ljudski oni bili.
Zvonimir Mrkonjić
držati veoma raznovrsne ljude koje bi, možda, osoba s
drugačijim značajkama brzo razjurila.
Mnogo godina poslije, na pogrebu svojem sudrugu u
biblistici i prisnom prijatelju fra Jerku Fućaku na za-
grebačkom Mirogoju, obratio mi se sav shrvan: Dragi
moj Marko, možda se više nikad neće okupiti onakva
biblijska ekipa, u kojoj je bio i pokojni Jerko. Svi smo,
radeći na Bibliji, bili na svoj način, početnici i učili
smo u hodu. Samo nam je godina dana bila na raspo-
laganju da dovršimo golemi posao, kojega se, premda
je daleko od toga da bude savršen, ni danas barem ne
stidimo. Kako drukčije da to protumačimo nego time
da je nad nama bdio Duh Sveti?
I sam sam, što god to značilo, danas spreman prihva-
titi kao istinitu tu Dudinu napomenu.
Marko Grčić
Naslovnica Zagrebačke Biblije, likovna oprema BorisDogan, Zagreb, 1968.
15Č O V J E K Ž E LJ A
našega Psaltira koji je, mogu s uvidom reći, najsa-
vršeniji iskaz naše biblijske prevodilačke ekipe.
MODEL ZASTUPLJENOSTI
SVIH REGIJA
U impresumu Zagrebačke Biblije čitav je niz ime-
na, što me podsjeća na drevni prijevod Sedamdese-
torice, glasovite Septuaginte. Recite nam nekoliko
riječi o onima bez kojih bi Zagrebačka Biblija osta-
la jedva zamisliv pothvat.
– Prije svega moram odmah spomenuti jednoga
osobito važnoga, možda ipak najvažnijega, a to je
Josip Tabak. U impresumu se njegovo ime spominje
dva puta: na vrhu je s Jerkom Fućakom urednik ove
Biblije, a pri dnu se njemu pripisuje generalna lek-
tura i stilizacija s uvidom u hebrejski izvornik. No o
njemu ćemo još progovoriti.
Koliko god nisu svi koji su spomenuti u impresumu
podjednako sudjelovali – ni kolikoćom ni kakvoćom –
smatram da je ova Biblija djelo svih nas. Svaki je pri-
donio ono što se kaže zajedničkom suodgovornošću
njezinu nastanku. Volio bih ipak upozoriti na jednu
činjenicu. Ova naša Zagrebačka Biblija pamtit će se i
kao model zastupljenosti svih hrvatskih regija, u Hr-
vatskoj i izvan nje. Prije svega spomenuo sam već ne-
ka imena hrvatskog iseljeništva – Silvije Grubišić i
Gracijan Raspudić. Eto, u samom vrhu stoje: Dalma-
tinac iz Poljica (Kaštelan), Sarajlija (Tabak) i dva Pri-
morca – Duda (Rijeka) i Fućak (Pašac - Grobnik).
Pobrojimo još pažljivije i eto nam sjeverne Dalmacije
ili Hrvatskog primorja – Duda, Fućak, Ante Kresina
(Žminj); zatim slijede Dalmatinci: Nikola Milićević
(Poljica), Zvonimir Mrkonjić (Splićanin), Marko
Grčić (Sinjanin), Celestin Tomić ( Vi šanin). Slijede
Hercegovci: Ljudevit Rupčić, Silvije Grubišić, Ras-
pudić, zatim Bošnjaci (Tomislav Ladan, Zlatko Gor-
jan). Prelazimo u Slavoniju (Košutić, Stjepan Hosu),
zatim u kajkavske krajeve - Branko Brusar (Va -
raždin), Adalbert Rebić (Hrvatsko zagorje), Ivan Go-
lub (Podravina) i napokon Ante Sekulić iz Bačke.
Spomenuli ste i Tomislava Ladana; kolik i kakav
je njegov doprinos Zagrebačkoj Bibliji?
– Tomislav Ladan već je onda, 1967. godine, bio ime.
Ipak on je u našu ekipu ušao, rekao bih, prijateljski. U
onim prvim tjednima, dok smo se mi s klerikalne stra-
ne opipavali s onom drugom, pozvali smo Ladna u naš
samostan na Kaptolu. Služio je vojsku s našim subra-
tom dr. Kornelijem Šojatom. Iako je tada još bio mla-
di Ladan (velim kao što se kaže mladi Toma), dao nam
je izvrsnih poticaja. Ostavio je na me dojam čovjeka
koji brzo shvaća i brzo prihvaća, sudovi su mu britiki,
ali redovito točni. Sjećam se da je u tom prvom razgo-
voru rekao. »Morate se boriti za pet minuta prisutno-
sti na televiziji.« Upitah jesmo li za to sposobni. Odgo-
vori: »Ima trenutaka u povijesti kada se ne pita jesmo
li sposobni, nego moramo li!« To mi je postala lozinka
u ovom posve nenadanom biblijskom pothvatu.
A onda još nešto o Ladanu: smatrali smo da će mu
najbolje odgovarati tzv. mudrosne knjige Svetoga pis-
ma, tj. poslovične knjige. Taj je posao Ladan odlično
odvalio. Vrijedilo bi objelodaniti njegov izravan po-
sao na Sovićevu predlošku, crljenice sasvim izna-
kažuju Sovićevu rečenicu, dočaravajući izvorni biblij-
ski tekst. Možda će se o tome u budućnosti provesti
još točnije prouke, valjalo bi.
Nad nama su, kao Damoklov mač, prijetili rokovi.
Stvarnost je ušla u salto mortale, s najavom Biblije u
roku od jedne godine. Iako smo mi nastojali odgoditi
sve postavljene rokove, nismo mogli ostati bešćutni na
izdavačeva zapomaganja. Na jednom sastanku Ladan
je riješio i to pitanje: »Umnožimo suradnike, a brzo će
se pokazati koji su pravi poslenici. Neposlenici će ot-
past, a poslenici će preuzeti neizvršene poslove.« To je
bilo providnosno. I još nešto. Kada smo raspravljali
kako ugovoriti rokove s prevodiocima, odnosno
obrađivačima Sovićeva teksta, on je zastupao kratke
rokove. »Znate«, rekao je, »mi se književnici moramo
prostituirati u novinama.« Mislio je na efemerne član-
ke, da bi se nešto zaradilo. »Ugovarajte kratkoročno«,
rekao je, »s dvostrukim učinkom: velikim će imenima
to biti ispod časti i tako ćete se ih riješiti, a drugima,
ako na vrijeme ne ispune rokove, možete produljiti, a i
potražiti bolje poslenike.« To je uvelike spasilo Stvar-
nost, istina na račun Josipa Tabaka i najuže biblijske
redakcije, jer se odjednom na njihovu stolu našlo od-
već posla. No i tome se našlo lijeka.
Svi evanđelisti,
svi spisi
Novoga
zavjeta, sva
kršćanska
mnogooblična
tradicija treba
da dosegne i
dirne ovaj
naraštaj
Kristovih
vjernika i
bogotražitelja.
B onaventuraDu d a
Biblija je nadas-
ve knjiga o
Bogu, osob-
nom Bogu...No Bi-
blija je sveta i po
svom drugom članu,
po čovjeku. Ona iz-
diže ideal svetoga
čovjeka. Prije svega,
po Bibliji, čovjek je
čovjeku svetinja.
Bog je onomadne
postavio Kajinu, na-
kon umorstva brata
Abela, neizbježivo
pitanje: Gdje ti je
Abel, brat tvoj? I Kaj-
in, kao svaki kom-
pleksiran čovjek,
svojim odgovorom
već pokazuje kako je
dobro razumio Boga:
Zar sam ja čuvar
brata svojega? Da,
čovjek je svaki čuvar
brata svojega. Čov-
jek je čovjeku sveti-
nja. Tako barem tre-
ba da bude.«
Bonaventura Duda,
Krist i naši svagdani :
razgovori s Bonaven-
turom Dudom, prire-
dio Stjepan Lice (za
Slobodnu Dalmaciju
razgovarao Ivica
Mlivončić), Teovizi-
ja, Zagreb, 1996.,
str. 96.
Vasko Lipovac, Adam i Eva, obojeno drvo, 1993.
(nastavak na 17. stranici)
FRA BONAVENTURA DUDA16
Radost kojaz a h t i j e va
Bitan utjecaj na moj ži vo t
Spomenik Zagrebačkoj Bibliji
Nakon stoljeća ostvarivanja više hrvatskih pri-
jevoda Biblije izvan domovine svidje se Pro-
vidnosti u došašću 1966. odaslati namisao o
utjelovljenju Riječi Božje u hrvatskom slovu, a
rođenje joj bi u Zagrebu 13. rujna 1968. godine.
Kao nekoć u biblijska vremena, tako je i u ondašnoj
Hrvatskoj trebalo smionosti da se sretno slučene okol-
nosti – taj kairos – ne propuste. Povijest se katkad voli
našaliti: s jedne strane socijalistički izdavač pred ban-
krotom pa spreman tiskati i Bibliju samo da se spasi, a
s druge strane nasušna potreba za svetopisamskom ri-
ječju i mnogostruka nemoć bibličara i crkvenoga vod-
stva da je cjelovitu i samostalno ostvare u nenaklonu
društvenu sustavu.
Na prvi nagovještaj o mogućem praskozorju na biblij-
skome horizontu u mladu, sluhom i posluhom obdare-
nu, bibličaru o. Bonaventuri zatitrao je jedinstveni vox
temporis. Valjda i stoga što se bio netom okušao u pre-
takanju slova i duha novozavjetne riječi iz njezine iz-
vornosti u hrvatsko suglasje. Pronicavim je duhom pro-
niknuo u nutarnju povezanost nekih ključnih činjenica,
odsudnih za mogući pothvat bez kojih Zagrebačke Bi-
blije, kako je voli zvati, ne bi bilo – ni tad, ni takve.
Cijeli snop slučajnosti u koje je Netko »umiješao
svoje prste« providonosno je pripravio put, a surad-
nja književnika i bibličara neupitno je bila odraz
duha Drugoga vatikanskoga koncila. Upravo je to –
uz niz drugih mudrih i smionih odluka – omogućilo
da se u kratku, za takve pothvate prekratku, roku
dobije hrvatski prijevod Božje riječi iz njezinih iz-
vornika.
I dvadeseto izdanje Zagrebačke Biblije o njezinoj 40.
obljetnici ukazalo je iznova na veličajnost gradnje u ko-
ju se svaki od šačice marnih poslenika ugradio svojim
jedinstvenim i dragocjenim prilogom. A fra Bonaven-
turi, jednom od njezinih ugaonih kamena, u kojem su
se sretno sastali, kako sam voli reći, »Božji dar i ljudski
mar«, bilo je dano i potonje višestruko ugrađivanje u
svekoliku liturgijsku obnovu Crkve u Hrvata sijući sje-
me riječi Božje, svjestan da je Sijač Sin čovječji i da ri-
ječ urodi samo u dobru srcu. Neka mu Onaj kojem je
povjerio svoj štap bude vječna nagrada za sav odaziv na
jedincati poziv.
Katica Knezović
Željko Lapuh - fra Bonaventura Duda, Čeka duša moja, grafika Željka Lapuha, bakropis; Help Croatia,g ra f i č k o - k n j i ževna mapa, Zbirka Biškupić, 1991.
Uz proslavu dijamantne mise fra Bonaventure Du-
de, pred franjevačkim samostanom u Zagrebu na
Kaptolu otkriva se spomen Zagrebačkoj Bibliji.
Riječ je o onoj Bibliji na čijem su tekstu radili brojni hr-
vatski bibličari, književnici i jezikoslovci.
Ideja za spomenik nazvan Zagrebačka Biblija oslanja se na
činjenicu da je taj prijevod doveo biblijski tekst u mnoge
domove hrvatskoga naroda, pa stoga želi prikazati Božju
riječ prisutnu na ulicama grada, baš kao što i starozavjetna
poosobljena mudrost »uza cestu, na raskršćima stoji, kod
izlaza iz grada, kraj ulaznih vrata, ona glasno viče: »Vama,
o ljudi propovijedam i upravljam svoj glas sinovima ljud-
skim« (Izr 8,2-4). Biblija je prikazana kao otvorena knjiga,
ponuđena prolaznicima na pločniku, a na njezinoj stranici
nalazi se redak prijevoda iz 1968., i to iz Psalma 119: »Tvo-
ja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi«
(r. 105). Kad govori o radu na prevođenju Zagrebačke Bi-
blije, fra Bonaventura kaže da je upravo Psaltir »najsa-
vršeniji iskaz naše biblijske prevodilačke ekipe«. Izabrani
redak želi podsjetiti prolaznika koji korača pločnikom, da
je ovdje, na ulici, i u svakom trenutku njegova života, Božja
riječ njegov putokaz i njegova svjetlost.
dr. fra Darko Tepert
Ja sam u
svojih 30
godina u
školi uvijek
govorio:
»Slušajte, ja
vam ne
donosim
konačne,
zadnje
rezultate
znanosti,
više vas
upućujem
u metodu
kako ćete
ih sami
dočekati i
prisvojiti«
B onaventuraDu d a
Dva su glavna vida pod kojima je susret s fra Bona-
venturom odigrao bitan utjecaj na moj život, i to
dok ga još i nisam osobno poznavao. Prvi se susret
dogodio putem Svetoga pisma. Fra Bonaventurin osjećaj
za kairos, za pravi trenutak, bio je presudan u nastanku
Zagrebačke Biblije na čijem su prijevodu prije više od pe-
deset godina radili brojni hrvatski bibličari, književnici i
jezikoslovci. Zahvaljujući njima Božja riječ postala je
doista prisutna u domovima mnogih ljudi. Premda u svoj-
im srednjoškolskim danima još nisam obraćao pozornost
na urednike i ostale koji su radili na tome izdanju, plod
njihova rada omogućio je da do mene dođe Božji poticaj.
Dok sam čitao snažne izričaje Božje riječi pretočene u li-
jepi hrvatski jezik, u meni je rasla vjera i želja za
krštenjem. Tako mogu reći da je u moju kršćansku vjeru
ugrađen rad brojnih ljudi, a među prvima od njih zasigur-
no je fra Bonaventura. Njegovim radom Božja riječ poka-
zala mi je svoju silu te su se i na meni ostvarile riječi što
ih je fra Bonaventura napisao u svome Podnesku kard.
Šeperu od 6. siječnja 1967., rekavši da prevođenju Sveto-
ga psima pristupa »dajući od svojega 'malo' da Bog učini
po svojoj milosti ono što se njemu svidi.«
Istovremeno, tragajući za Bogom, tragao sam i za život-
nim usmjerenjem. Studirajući u Zagrebu, često sam obi-
lazio katoličke knjižare, a jednom mi je za oko zapela
knjiga naslovljena Moj sveti Franjo. Napisao ju je fra Bo-
naventura Duda, a u predgovoru kaže: »Na ovim strani-
cama ipak želim iznijeti ovaj ili onaj 'svoj' pogled na
Franju: zapisujem ono što me u njegovu neusporedivu
liku ili u franjevačkoj baštini osobito dira i oduševljava.«
Upravo taj njegov osobni odnos prema Franji i franje-
vaštvu, njegov doživljaj franjevaštva bio mi je poticaj da
i sam krenem putem franjevaštva i počnem tražiti 'svo-
ga' svetoga Franju. Knjiga je objavljena 1990. godine, a
ja sam se već sljedeće godine našao u franjevačkom sa-
mostanu.
Tako je fra Bonaventura svojom gorljivošću za Boga i
za franjevaštvo bio i na početku mojega poziva. Kad
sam kasnije, kao bogoslov, došao u zagrebački samos-
tan, fra Bonaventura i dalje je ostao svjedok. Božja ri-
ječ nije kod njega, kao bibličara, bila samo predmet
izučavanja, nego je bila i stalan izvor života i djelova-
nja. Posebno ovdje želim istaknuti njegove propovijedi
koje nisu prestale poticati tolike ljude. Primljena Riječ
kod njega je uvijek i Riječ lomljena s drugima. Kad
sam u Jeruzalemu, na poslijediplomskom studiju,
izučavao Sveto pismo, upravo mi je takav lik bibličara
bio pred očima.
Konačno, reći nešto o fra Bonaventuri, a ne reći nešto o
Božiću, nije moguće. Gledam ga kako se svake godine
raduje rođenju Željkovanoga. Nije to nikad samo po-
vršna radost, nego radost koja zahtijeva. Stoga Bona-
ventura sâm kaže: »Postajmo sve više i više ljudi Božića,
svećenici Božića. I blagdanom i svagdanom, i na Božić i
o Božiću, preko Velikog petka i Uskrsa, sve do naše
eshatologije, dok ne preminemo u milosti Božjoj, u ko-
joj smo sve više i više rasli i u kojoj ćemo zauvijek
počivati« (B. Duda, Pabirci iz kršćanske duhovnosti, Za-
greb 2008.).
dr. fra Darko Tepert
17Č O V J E K Ž E LJ A
Očito, s
Kristom se
na zemlju
položilo
nešto što
joj dosada
nije uspjelo:
nositi
Logos koji
je jedno od
Božjih
imena, a
ima i drugih
sinonima –
Ljubav,
Pravednost...
Mislimo li
sve to kad
kažemo
Bog?
B onaventuraDu d a
TABAK JEDINI SLUTIO
ŠTO NAS SVE ČEKA
Neusiljeno dosljedni franjevačkom poimanju sa-
mozatajnosti, uporno odbijate vodeću ulogu, u
neku ruku ravnatelja zbora, kormilara. Puštam
dakle po strani taj dio Vašega posla. Odredite
napokon točan djelatni suodnos Duda – Tabak...
– Josip Tabak... ja ga prije nisam poznavao. Od
prvih je dana u osvitu naše Biblije bio ime nade.
Ako se on s nama prihvati posla, onda možemo
biti sigurni. Sigurni u dvomu: da će nam jezik biti
pravilan i čist i da će nam prijevod, kraj tolikih
prevodilaca, biti – koliko bude najviše moguće –
ujednačen. Postoji u našem biblijskom arhivu više
od stotinu pisama kojima Tabak, obraćajući se
najužoj biblijskoj redakciji, popraćuje svaki svoj
lektorirani arak, svaku pojedinu partiju tog poza-
mašnog rukopisa koji, kako je predan u tisak, iz-
naša do pet tisuća kartica.
U toj Tabakovoj ostavštini koja je – za me – pre-
dragocjena, nalazi se vrlo značajno prvo Tabako-
vo pismo Juri Kaštelanu (16. veljače 1967. godi-
ne), gdje se Tabak ograđuje od toga posla: da su
rokovi apsolutno prekratki, stoga neprihvatljiivi;
da se on takvim poslom nije bavio te ne želi ući u
posao kao krojač prije Uskrsa, (kada svi naručuju
nova odijela), kako veli Cervantes; nadalje: on
smatra da je to po prirodi posao svećeničkih kru-
gova, koji će to dobro obaviti itd. Ipak u pismu
iznosi vrlo važna načela kako bi tome poslu tre-
balo pristupiti i po čemu bi takav posao mogao
biti i poželjan.
I nije se olako Tabak dao na posao. I ja sam jed-
noga dana, negdje početkom ožujka, hodočastio
tražeći Čakovečku ulicu na Trešnjevci. Bio sam
uistinu mali brat sv. Franje, ali pun vjere u ljude.
Poznavao sam ga tek iz njegovih skandinavskih
prijevoda, Ljudi na Borgu, što li?... Išao sam pun
strahopoštovanja, kao nekom žrecu i odjednom
sam se našao pred čovjekom dobre ćudi, čak raz-
govorljivim, ali ipak eremitom, pustinjakom koji
je kadar i 14 sati dnevno raditi, a onaj posao koji
radi, onaj jezik s kojega prevodi – zna, drugo sve
pušta po strani.
On je inače čovjek koji izbjegava mnoge susrete,
ne želi se rastresati, ali u prvom smo susretu pro-
našli zajednički jezik, prepoznali smo se, i do da-
nas – smijem reći – to se naše biblijsko prijatelj-
stvo nije pomutilo. Naprotiv, znamo da nas je Bog
spojio u posao, na koji nijedan od nas dvojice nije
nikad u životu mislio. Još su možda prisniji postali
i prijatelji poslenici Jerko Fućak i Josip Tabak, ko-
ji je, međutim istom krajem svibnja potpisao ugo-
vor o suradnji. Jedini je slutio što nas sve čeka!
On se o svom radu izrazio u spomenutom inter-
vjuu o dvadesetoj obljetnici Zagrebačke Biblije.
No on više hvali nas bibličare, a ja bih – s punim
pravom – sve te pohvale i te kako uzvratio njemu
samome. On se potvrdio kao mnogostruki nenad-
mašiv poslenik, i to na svim razinama, upravo pre-
ma načelima koje je iznio u pismu od 16. veljače
1967. godine. On se sav uložio, i to s uvidom u he-
brejski izvornik, da se prijevod, koliko je to bilo
moguće u danim okolnostima, ostvari uz novi pra-
vopis, što savršeniju jezičnu čistoću, gramtičku
pravilnost, sintaksu – čistu kao suza, izražajnu
sažetost i gipkost te blagu i nenametljivu patinu
starine, svojstvenu Bibliji kao svetoj knjizi.
SUBRAT JERKO FUĆAK
Više je razloga da o subratu i svojoj desnoj ruci
Jerku Fućaku govorite u završnici...
– Jerko je bio velik radnik, njegov je radni dan obuh-
vaćao tri radna razdoblja – dopodne, popodne, na-
večer. Obojicu nas je taj posao zatekao, rekao bih,
kao u ono vrijeme proroka Habakuka: nosio je ručak
svojim nadničarima, a anđeo ga je uhvatio za kiku i
prenio u Babilon da prognanicima posluži taj obrok.
Prvi je Jerkov udio bio da pohrvati tisuće biblijskih
imena, osobnih, zemljopisnih, etničkih itd. Dota-
dašnja je biblijska nomenkaltura slijedila uglavnom
latinsku Vulgatu. Već je naš Škarić, u prošlom sto-
ljeću, osjetio da treba poći putem hebrejskog izvor-
nika. On je prevodio, kako tada bijaše zakon, iz Vul-
gate, ali s uvidom u matične knjige. Jerko je dobio
golem posao, a trebalo ga je obaviti u najkraćem ro-
ku da prevodioci, tj. obrađivači Sovićeva teksta, ima-
ju pri ruci nov rječnik biblijskih imena.
Potom sam ja obolio, shrvao me tolik posao, više
strah pred rokovima. Tada je on preuzeo sav posao,
ne samo biblijske redakcije tekstova nego i cijelu
skalu međuljudskih odnosa u toj tako sretno ot-
početoj, ali podosta razrožnoj ekipi. Poslije je i on
morao pauzirati zbog operacije. Ipak, smijem ustvr-
diti da je ona posljednja biblijska redakcija cijeloga
rukopisa – uvijek u najtješnjoj suradnji s Josipom Ta-
bakom – naš posao.
Srećom smo Fućak i ja iz
istoga kraja, suživotno
franjevci, pa smo mogli
ostvariti sretnu životnu
simbiozu za takav poth-
vat. Druga takva, vrlo
slična simbioza dogodila
se između njega, odnos-
no nas, i Josipa Tabaka.
To je bila glavna sreća
naše Biblije.
Nipošto nisam pretjerao
kad sam pred Jerkovim
odrom iskazao istinu:
»Kada smo svi mi drugi,
radeći na Bibliji, digli ru-
ke s posla na toj i toj stra-
nici, na toj i toj glavi, na
toj i toj knjizi – Jerko je
još uvijek čitao i pročita-
vao, listao i prelistavao –
sada po rukopisu, sada
po hebrejskom i grčkom
tekstu, sada po rječnici-
ma, komentarima, prije-
vodima. Uvijek nepod-
mitljiv u jednome: težio
je tečnosti prijevoda i na-
dasve točnosti.« Neka to
bude dovoljno u čast bi-
bličaru Jerku Fućaku!
PRVA BIBLIJA
TISKANA U
ZAGREBU
Biste li nam ipak kaza-
li zašto tako rado rabi-
te izričaj Zagrebačka
Biblija?
– Ona se u početku pot-
vrdila kao Biblija Stvar-
nosti, po izdavačkoj kući
koja je, zapravo, najzas-
lužnija za njezin posta-
nak. Istina, u prvom iz-
danju je djelomično u
tom sudjelovao i HKD
sv. Ćirila i Metoda (ne-
koć sv. Jeronima). Svakako neospornu zaslugu u
svemu tomu ima tadanji direktor Stvarnosti, za-
grebački novinar Ivo Košutić, koji u posljednje
vrijeme objavljuje povijest hrvatskog domobran-
stva. No kako je to naša prva hrvatska Biblija tis-
kana u Zagrebu, volim je zvati Zagrebačka Biblija
(nekako prema njezinu francuskom uzoru Bible
de Jerusalem). Treba se sjetiti da je povijest hrvat-
skih Biblija, bilo djelomičnih, bilo cjelovitih, vrlo
značajna. Bernardinov je lekcionar tiskan u Mle-
cima (1495.), Katančićevo Sveto pismo u Budimu
(1831.), Škarićevo u Beču (1859. - 61.), Šarićevo u
Sarajevu (1942.), dok napokon, evo, i naše zagre-
bačke Biblije.
Ona je zagrebačka i po svojim suradnicima, ko-
liko god potječu iz svega našeg hrvatskog pros-
transtva, te odražava – kako voli reći Tomislav
Ladan – koine hrvatskoga književnoga jezika.
Možda sam propustio pitati Vas o nečemu što
je neizostavno vrijedno spomena?
– Da, ne bih smio prešutjeti još jedno ime – Bo-
ris Dogan. Njemu je Stvarnost, kao jednom od
naših najboljih likovnjaka, povjerila likovnu
opremu Biblije. On je to izveo i krajnje jedno-
stavno i krajnje originalno. Ukrasio je pročelje
Biblije samim njezinim imenom. Ko kliktaj pr-
vih raznositelja, kao nekoć onaj drevni poklič:
Naša štampa gori gre, tako djeluje onih stotinu i
četrdeset: Biblija, Biblija, Biblija... na koricama
te knjige nad knjigama iz godine 1968. Osobito
su lijepi primjerci bibliofilskog izdanja, od kojih
je prvi darovan papi Pavlu VI.
Zašto ste o Bibliji do sada tako rijetko govori-
li?
– Doista u javnosti sam o Zagrebačkoj Bibliji
progovorio tek nedavno, i to nakon duga nago-
varanja, na Sveučilišnoj tribini 1. prosinca 1993.
godine. Znate, prije svega, i u ono je doba to bio
vrlo smion, čak i presmion pothvat Stvarnosti – i
ekonomski i ideološki. S druge strane, svi mi koji
smo u tomu sudjelovali imali smo dubok osjećaj
relativnosti svoga posla, koji je uostalom i vre-
menski bio tako nemilo uvjetovan. Čekali smo
neka se Biblija sama potvrdi. Štoviše, postojao je
u neku ruku prešutan dogovor da se o Bibliji ne
govori u vjerskom tisku (istina – to je tada bio
tek Glas Koncila), neka slobodnije progovori
svjetovni tisak. I tako se Biblija tiskala u Vjesni-
kovoj tiskari, njegova su izdanja donijela i prve
najave i prve vrlo dobrohotne reakcije. U Glasu
Koncila naći ćete tek dva intervjua sa mnom i s
Ivom Košutićem. I mogu reći da je prihvat Bibli-
je – na svim razinama – bio izvanredan.
Izbjegavao sam poslije svaki razgovor o njoj, neka
ostane, rekao bih, anonimna, ili bolje – svih nas, i
poslenika i čitatelja – naša Septuaginta, kako voli
reći Marko Grčić. Vrlo je zanimljivo primijetiti
da je nadbiskup Šeper pristao da na Bibliji ne piše
uobičajeni Imprimatur; to je, zapravo, jedino što
je kuća tražila, radi tada mogućih kompliciranja
od strane režima. No, nadbiskup je rekao: »Lako
nama ako Biblija izađe... « Svi su biskupijski Vjes-
nici donijeli popratnu izjavu svoga ordinarija da
je ta Biblija izašla s crkvenim odobrenjem.
I tu bih, radi cjelovitosti, spomenuo još dvojicu
djelatnika, to je moj kolega s fakulteta franje-
vac konventualac dr. Celestin Tomić i profesor
riječke teologije, nekoć moj student, nezabo-
ravni pokojni dr. Ante Kresina. Njima sam do-
dijelio da budu crkveni cenzori cijeloga teksta,
tj. da jamče za dogmatsku čistoću prijevoda. To
je bila moja velika sigurnost, odmah u početku,
kada se još nije moglo predvidjeti kako će sve
to dobro krenuti. No njih su dvojica izvršila
svoj posao unoseći u sam prijevod i izvrsnih po-
boljšanja.
Kako Vi ocjenjujete suradnju bibličara i
književnika?
– Mislim da je ona nešto najljepše u ovoj Bibliji,
ali i u cijelom crkvenom životu nakon II. vatikan-
skog koncila. K tome, vjerujem da će to ostati
kao model za budućnost. A što je značila za sve
nas koje je Bog tako čudesno spojio, možda je
nabolje iskazao Zvonimir Mrkonjić, ono u Startu
za Božić 1988. – radili smo svi s osjećajem sveto-
ga užasa. Mislim da smo svi zajedno, i bibličari i
književnici, ostvarili temeljni ideal biblijskog pri-
jevoda, što ga je isticao i sv. Jeronim, a na nj se
poziva i naš fra Petar Matija Katančić – to je mo-
destia, skromnost. Bijasmo skromni mi bibličari
jer nismo htjeli bez književnika, bijahu skromni
književnici jer su prihvatili nas bibličare.
Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : razgo-
vori s Bonaventurom Dudom, priredio Stjepan
Lice (za Hrvatski rukopis razgovarao Tvrtko
Klarić), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 103.-119.
(nastavak s 15. stranice)
Marijan Trepše, G olgota, akvarel, 1920.
FRA BONAVENTURA DUDA18
Vodio nas je u srž p ro b l e m a
Nikada nisam čuo da netko zlo govori o o.
Bonaventuri Dudi. A bio je vrlo prisutan i
određeno zauzet u našem crkvenom živo-
tu u dugim godinama velikih snalaženja. Nikad
nije pokušao biti čovjek kompromisa, a svi smo
uvijek vjerovali u njegovu dobronamjernost i vr-
hunsku stručnost. Nije ga bilo moguće omalo-
važavati i zanemarivati, bilo je sasvim jasno što
misli – i kamo pripada – a ipak ga je bilo nemo-
guće doživjeti kao protivnika. To je jedinstvena
evanđeoska karizma franjevca Dude. U cjelini hr-
vatskoga franjevaštva on je po tome možda naj-
sličniji sv. Franji. I kad je šutio iz njega je prosi-
javala evanđeoska dobrota – bez imalo namješte-
ne uslužnosti.
Kad je, osobito u sporovima oko Teološkoga
društva Kršćanska sadašnjost, dolazilo i do bolnih
nesporazuma, znao sam da Dudi mogu o svemu
govoriti bez taktičnog okolišanja, da će on ra-
zumjeti o čemu je riječ i da će reći što misli bez
skanjivanja i bez vrijeđanja ili pritisaka za
ovakvo ili onakvo svrstavanje.
Takav je i kad govori i kad piše – i kad pjeva i
kad svira. Nikad u njemu napora da se svidi su-
govorniku, nikad nelagode zbog svoga ili
tuđega drukčijeg mišljenja. Ali to nisu bili kom-
promisi koji izbjegavaju sukobe, već pružena
ruka sporazumijevanja. I redovito smo nastojali
shvatiti njegov stav i brzo priznati da ima pravo
– makar ga ne mogli u cjelini prihvatiti. Tu je
bilo važno da njegov makar vrlo kritički i znat-
no drukčiji stav nije bio osobno stajalište koje
nas čini protivnicima ili pristašama, nego uvid u
stvarno stanje koje može biti i vrlo bolno, ali ne
doživljavano neprijateljskim. I nikad se u tome
nisi osjećao poražen, već prosvijetljen.
Kad god sam s njim – u razgovoru ili čitanjem
njegovih tekstova – pristupao Svetome pismu
nikad se nije nametala potreba zauzimanja
ljevijeg ili desnijeg stava. Vodio nas je u srž
problema i rješenje je bilo dobro za Crkvu, za
veću odanost i veće povjerenje prema Pismu.
Uvijek sam ga tako doživljavao. Blizak i is-
kren, bez kompromisa, jednostavan bez poje-
dnostavljivanja. I u mnogim pitanjima u našoj
sredini on je uvijek bio nezaobilazan. Bez
preuveličavanja treba priznati da je fra Bona-
ventura Božji dar našoj Crkvi u ovom vreme-
nu za sigurno prepoznavanje jasnoga pravov-
jerja, za čvrstu ukorijenjenost u svu baštinu i
vedru i hrabru i mirnu otvorenost prema sve
evanđeoskijoj i sve humanijoj budućnosti.
don Živko Kustić
Suosjećanje sbosanskim
f ra n j e vc i m a
Upovremenim susretima s fra Bonaventurom,
koji su, istina, bili dosta rijetki, svaki sam put
vidio vedro, raspoloženo, blago nasmiješeno
lice. Redovito bi, kao prvo, pitao: »Kako je i što ima
novoga i dobroga u Bosni Srebrenoj?« Zatim bi me
upitao što ja radim, čime se bavim, i sl. te se raspiti-
vao za pojedine bosanske franjevce s kojima se bolje
poznavao ili bio više nečim vezan. To fra Bonaven-
turino zanimanje za aktualne prilike u provinciji
Bosni Srebrenoj, kojoj ja pripadam, osobito kad su
se u njoj javljali određeni unutarnji problemi te s
tim vezano njegovo radovanje uspjesima, a suos-
jećanje s bosanskim franjevcima u nevoljama koje bi
ih pogodile, nije me ostavljalo ravnodušnim.
Nadalje, iz poznanstva s fra Bonaventurom izdvojio
bih zapažanje o njegovoj ljubavi, brizi i gledanju na
dobrobit vlastite Provincije te o njegovoj crkvenosti.
Kada sam kao generalni pohoditelj sredinom 70-ih
godina minuloga stoljeća obilazio Provinciju sveto-
ga Ćirila i Metoda, vidio sam kako fra Bonaventu-
ra nije zadovoljan načinom na koji skupina mlade
subraće shvaća i provodi reforme Drugoga vatikan-
skog sabora i teško mu je padalo njihovo napušta-
nje Reda i Provincije. Založio se, zajedno s nekom
drugom uglednijom i utjecajnijom subraćom, da se
stanje u Provinciji smiri, da u njoj ojača i njome
ovlada pravi redovnički i franjevački duh, što je
urodilo plodom i dovelo do porasta zvanja i po-
većanja broja redovničkih i svećeničkih kandidata.
Fra Bonaventura je bio član TDKS-a, a to Teološko
društvo je mnogima, osobito nekima unutar crkve-
ne hijerarhije, bilo podozrivo kako zbog mogućeg
širenja modernističke teologije tako i zbog bojazni
omalovažavanja i osporavanja crkvene vlasti. Ta
podozrivost i bojazan su se, međutim, pokazale po-
sve neutemeljenima, svakako zahvaljujući odlučno-
sti i neupitnoj pravovjernosti i crkvenosti trolista
koji je stajao na čelu TDKS-a, a to su bili profesori
Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu dr.
Tomislav Šagi-Bunić, dr. Vjekoslav Bajsić i dr. Jo-
sip Turčinović. Njima uz bok je stajao i prof. dr.
Bonaventura Duda, koji je na mnogim skupovima i
u raspravljanju o naravi, svrsi i djelovanju TDKS-a
igrao umirujuću i usmjeravajuću ulogu. Njegovo
mišljenje i prijedlozi o jačanju i širenju aktivnosti
TDKS-a, osobito o izdavanju i širenju vjerskoga tis-
ka, znanstvenog i popularnog, te o odnosima s cr-
kvenom hijerarhijom i izvješćivanju te hijerarhije,
od Svete Stolice pa naniže, o ciljevima i djelovanju
TDKS-a, uvažavali su se i donosili zdrave plodove.
Ovdje sam nasumce naveo neke od svojih spozna-
ja i neka zapažanja o dragom subratu fra Bona-
venturi, sa željom da to makar malo pridonese os-
vjetljavanju njegova ljudskoga, redovničko-franje-
vačkoga i svećeničkoga lika i djelovanja.
fra Velimir Blažević, Banja Luka
Drugima koristiti
Bog, posve i
sasvim
Onostrani,
kako se to
veli. Bar
nakon
Utjelovljenja,
on je relativno
Imanentni.Ta
želi se zvati
Emanuel!
B onaventuraDu d a
Drago mi što mogu u povodu 60.
obljetnice svećeništva dr. fra Bona-
venture Dude izraziti svoju čestitku
s kratkim osvrtom o njegovoj osobi i teo-
loškom djelu.
Činim to ponajprije iz zahvalnosti jer sam
iz osobnog susreta s njim i čitanja njegovih
inspirativnih govornih i pisanih riječi i tek-
stova prihvaćao uvjerenje i nadahnuće za
vlastito opredjeljenje u životu i djelovanju.
Znam, također, da je to bio i za mnoge
druge koji su ga susreli u životu, ne samo
među klerikalnim osobama nego jednako i
među laicima, onima u crkvi i izvan nje, jer
je sam bio čovjek nadahnuća koji druge
oduševljava za više duhovne istine i vred-
note. U tom smislu može se s pravom reći
da je bio čovjek franjevačkoga duha i vizije
koji je djelovao onako kako je Franjo
Asiški govorio: ne treba samo sebi živjeti
nego i drugima koristiti.
Bio je takav i kao biblijski teolog, Božju riječ
nije samo suhoparno tumačio i predavao, na
katedri bogoslovnoga fakulteta, na propovje-
daonici u crkvi i na duhovnim vježbama, ne-
go je ta riječ u njegovim ustima bila puna
života, duhom nabijena i vesela poruka, po-
zitivna energija za sebe i drugoga. Usudio
bih se čak kazati da je on biblijskim riječima
davao uvijek i nešto novo i tako ih obogaćivao i
nadopunjavao onime što je nedostajalo, u onom
istom smislu u kojem Pavao govori o potrebi
nadopunjavanja Isusovih patnji našim patnjama
na putu prema konačnoj proslavi u Bogu.
Na taj način je svojim životom i govorom svje-
dočio i stvarao zapravo svoje novo – peto
evanđelje, življeno i napisano njegovim djelom i
riječima. U tom smislu se mogu razumjeti, uz
profesorski rad, mnoge nove inicijative koje je
pokretao u svom životu, sam ili zajedno s drugi-
ma, kao što je pokretanje novina Glas Koncila na
početku Drugoga vatikanskog sabora u samosta-
nu franjevaca na Kaptolu u Zagrebu, više pri-
ređivanja prijevoda Svetoga pisma na hrvatski je-
zik, uspostava i izdavačka djelatnost Kršćanske
sadašnjosti, ekumenski i dijaloški rad s drugim
kršćanima i vjernicima drugih religija i protivnih
svjetonazora te brojne skrivene inicijative u fra-
njevačkoj zajednici i u Crkvi kod Hrvata i u svije-
tu, među kojima je pokazivao posebnu brigu i
ljubav prema katolicima, Hrvatima i drugima, u
Bosni i Hercegovini.
Zato, zajedno s mnogim drugima u duhu zah-
valnosti pridružujem se iskreno čestitkama pri-
godom ovoga jubileja našem zaslužnom i pošto-
vanom nestoru fra Bonaventuri Dudi.
fra Luka Markešić, Sarajevo
Marija Bistrica, Križni put, na blagdan Velike Gospe, 2008. godine
Mislim da naš
kršćanski Bog
- nadam se
da će me
ljudi pravo
shvatiti - nije
apsolutno
transcendentan
19Č O V J E K Ž E LJ A
Ne, u
kršćanstvu
svijet nije
zanijekan -
bar to nije
naprosto
istina -
svijet je
vrednovan.
B onaventuraDu d a
Tajnovito imeMi r j a m
Mar ijinas ve t i šta
Isusova majka Marija zvala se hebrejski Mir-
jam (odatle naša Mirjana). U Isusovo doba
govorilo se u Palestini aramejski. Stoga se u
Evanđeljima Marija zove Mariam. Prvotni su se
vokali malo izmijenili.
Bibličari su uvijek htjeli odgonetati značenje ime-
na Marijina. A to je baš jedno od najzagonetnijih
u Svetom pismu. Možda i stoga što, kako ćemo
vidjeti, potječe zapravo iz Egipta.
Imenom Marija pozabavio se u prošlom stoljeću
učenjak Bardenhewer. On je ispitao sedamdese-
tak poznatijih stručnih tumačenja. Spominjemo
samo vjerojatnija. To ovisi o tome iz kojega se je-
zika značenje tumači: iz hebrejskog, egipatskog ili
sirijskog. I onda, iz kojega se korijena vuče ime.
Stari su Mariju nazivali Zvijezda mora. Postoji
drevni himan: Zdravo, Zvijezdo mora!. Tu je došlo
do male zabune u latinskom. Najprije je bilo
»maris stilla = kapljica mora«. To se pročitalo
kao stella = zvijezda. A naziv »kapljica mora«
ima uporište u hebrejskom meir jam. Meir je zvi-
jezda, a jam je more.
Drugi izvode ime Marija iz naoko vrlo čudnoga
hebrejskoga glagola marah = pobuniti se. Zani-
mljiv je pokušaj onih koji u pomoć zovu i pridjev
meri (spojeno s -jah) = ugojen, gojazan. Na isto-
ku je gojaznost bila znak blagostanja i sastavni
dio ženske ljepote. Ima ih koji povezuju to ime s
glagolom ra'ah = vidjeti, od kojeg je izvedena he-
brejska imenica 'or = svjetlo, koje se spominje
kao prvo Božje stvorenje na početku Biblije. Par-
ticip glagola svijetliti, zapravo vidjeti, dao bi u he-
brejskom ime Mirjam.
Stari rabini, tumačeći ime prve Mirjam u Bibliji,
a bijaše to sestra Mojsijeva, izvlačili su to ime iz
korijena mar = gorak. Mojsijeva sestra dobila je
to ime u Egiptu zbog gorke sudbine koju je tada
patio njezin narod pod faraonovim progon-
stvom.
I baš to možda upućuje na pravi korijen imena
Marijina. Prva Mirjam u Bibliji (i jedina u Sta-
rom zavjetu) jest upravo Mojsijeva sestra Marija.
Spominje se prvi put u Knjizi Izlaska (20, 15 -
20). Ona predvodi zbor pjevačica što povedoše
pjesmu pobjede nakon prijelaza Crvenoga mora.
Stoga poznati pisac hebrejskoga biblijskog rječni-
ka isusovac P. Zorell zastupa mišljenje da je kori-
jen Marijina imena s konsonantima mrj ili mrjt
što staroegipatski znači: voljen ili voljena. To su
ponajviše »bogonosna« imena: »Voljeni do boga
Ra« ili »Voljeni od boga Ptah«. Hebreji nadje-
nuše bogonosno ime sa skraćenicom -jam (od -
jah): Mir-jam = Voljena od Jahve.
U Isusovo vrijeme, rekosmo, staro se hebrejsko
ime Mirjam aramejski čitalo Mariam, kako piše u
Evanđeljima. U to vrijeme to je ime zvučalo u
novom značenju. Mar aramejski znači Gospodin.
To je poznato iz starokršćankoga vapaja »Mara-
na-tha = Gospodine naš, dođi!«. Stoga i sv. Jero-
nim veli: »Marija sirski znači Gospođa«.
Tako bi se ime Marijino hrvatski dalo izraziti s
više naših imena: Zvjezdana, Bojana, Lijepa,
Svjetlana, Pelina, Draga ili Mila (Bogumila) i
Vi šeslava.«
Bonaventura Duda, Mali darovi Isusovoj i našoj
majci, Teovizija, Zagreb, 2003., str. 33.
Štujući Mariju
Usvjetlu blagdana Velike Gospe naziremo i
svoju veliku budućnost, ali u isto vrijeme
na nov način odvagujemo koliko je za tu
budućnost važan i sudbonosan ovaj naš sadašnji i
svagdašnji »tijek zemaljskoga života«. Štujući
Mariju, osobito njezinu konačnu proslavu, to jest
njezino »uznesenje«, kršćanski je narod duboko
pronicao tajanstvenu vezu između dubine Mariji-
ne boli pod križem svog Sina – »Stala Majka pod
Raspelom« – i visine njezine uskrsne proslave.
Tako i blagdan Velike Gospe, i to ponajpače, spa-
da u velike kršćanske postaje na kojima se os-
mišljava problem ljudske patnje – i pojedinačne i
udružene – kao supatnje s Kristom. S njime »su-
raspeti«, voli reći sv. Pavao, bit ćemo s njime i
»suproslavljeni«.
Naša Marijina svetišta sva nastadoše i
ukorijeniše se na našem tlu više-ma-
nje u ugroženoj egzistenciji naroda.
Dosta je uspinjati se Trsatskim stubama,
koje podiže za Marijine putnike branitelj
Klisa Petar Kružić. Dosta se uspinjati i u
duši slušati Vladimira Nazora:
Daj da pod stubam' tvoje kuće svete
Zaplačem jednom kao ludo d'jete!
Jer tad će istom meni u polaku
Hodu što vodi gore u visinu,
Bol jedna sahnut pri svakom koraku,
Cv'jet jedan niknut na svakom skalinu.
Ta vjera nadahnjuje nadu, a nada je upo-
rište postojanosti i izdržljivosti.
I što više razmišljam o našim Marijinim
prošteništima, sve me više osvaja – kao neka
njihova duša – naziv glavnog proštenja na
Mariji Bistrici: Božje lice. Izričaj vrijedi zlata
i genija hrvatskoga jezika.
Onomadne, u predvečerje velikog dana
Međunarodnog marijanskog kongresa na
Veliku Gospu 1971., sa žrtvišta se pružao
neopisiv pogled na kalvarijski proplanak.
Kao da si negdje na gori blaženstva gdje
Isus izriče svoju Besjedu na gori. Jedan mi
prijatelj pristupi i reče: »Gledaj to Božje li-
ce našeg naroda!« Nije li i Dante opisao
Hrvata kao proštenjara, romara – u potrazi
za Božjim licem? Tu – kroz pobožnost i za-
jedničarenje, kroz Božju i ljudsku riječ,
kroz sakramente i bogoljubno čovjekolju-
blje, kroz sakramente i dobrotvornost –
stoljećima se obnavlja Božje lice u nama.
Pro št e n j a r s t vo
Proštenjarstvo je, dakle, oblik intenzivnije
eklezijalnosti, crkvenosti – pogotovo kad se
kao takvo njeguje i unapređuje. I to, i u
svom ostvarivanju (priprava, putovanje k sve-
tištu, povratak) i u svom središnjem slavlju
proštenjarstvo se predstavlja kao svestran eklezi-
jalni događaj koji omogućuje i doživljaj koncen-
trirane religioznosti: kao oblik svjedočenja vjere
i proglašavanja čudesnih djela Božjih (»magnalia
Dei – veličja Božja«) zbog uslišanja – kao poticaj
na skupnu i pojedinačnu molitvu – kao susretište
Božjega naroda iz različitih krajeva, župa i bis-
kupija – kao zborište liturgijskog zajedništva u
sakramentalnim slavljima pomirenja i euharistije
– kao prilika usrdnije dobrotvornosti – kao vrst
odmora i počinka od sivila svagdašnjice.
Bonaventura Duda, Rukovet domovinskih tema,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 93.,
28., 167.
Trsat se ne može odjednom reći. Ali nekad je dovo-
ljno reći samo Trsat i Gospa Trsatska - time je sve
rečeno. Mnogo se toga u mome životu ovilo oko
Majke Milosti, Gospe Trsatske. Sjećam se svih pro-
povijedi na Trsatu, svih Marijinih svetišta u kojima
sam propovijedao, a propovijedao sam u gotovo
svima hrvatskima. To mi je najveći dar - to da mogu
propovijedati u Marijinim svetištima. A uvijek pro-
povijedam: da slavimo Boga svojim životom.
Mirjana Grce, Trsat je moj drugi dom,
razgovor s dr. fra Bonaventurom Dudom, Novi
list, 14. kolovoza 2007., Rijeka, str 6.-7.
Majka Božja, Gospa Trsatska, središnji dio poliptiha, prva polovina 14. st., Trsat, Rijeka
FRA BONAVENTURA DUDA20
Prorok blage riječi
Posebne porcije filolozima
Po s l i j e d o k t o r s k itečaj o skromnosti
i ljepoti vjere
Kako da kao luteranski intelektualac napišem i
obrazložim na manje od tridesetak redaka svoju
zahvalnost i svoje poštovanje prema rimokato-
ličkom redovniku, franjevcu, ocu Bonaventuri? Pokušat
ću to uraditi prisjećajući se triju susreta s njime.
Prvi: Pred tridesetak godina, priprave za Prvu pričest u
mladoj franjevačkoj župi Siget. Otac Bonaventura govori
roditeljima otprilike ovo: »Svi očekujete da će djeca, pri-
mivši Prvu sv. pričest, postati boljima. Dogodi li se to,
zahvalite Bogu.« Pa, nakon kraće stanke, brižno: »Ako
baš i ne postanu bolja, hvalite Boga jer su mogla postati
lošijima.« Opet stanka, te: »Ako slučajno budu zločestija,
zahvalite Bogu što nisu postala još gora.« Širom mi se ot-
vorio pogled na tipično franjevački dobrohotni optimizam.
Drugi: Supruga mi je otišla na operaciju oka, pa joj je
dioptrija skinuta s -27 na »samo« -4 i doslovce je opet
progledala. Kada se pohvalila ocu Bonaventuri, on će: »To
je Božje čudo.« A na obrazloženje da ju je operirao jedan
od naših najvrsnijih oftalmologa, dodao je spokojno: »I to
je Božje čudo!« Doista, Laudate e benedicete mi' Signore
et rengratiate e serviateli cum grande humilitate, pjevao
je još prije gotovo osam stoljeća sv. otac Franjo.
Treći: Jedne osunčane jeseni vodimo supruga i ja oca Bo-
naventuru na Ptujsku Goru u posjet njegovu prijatelju iz
studentskih dana, danas već pokojnom minoritu ocu Maksu
Klajnšku. Vremena imamo dovoljno i biramo mirne ceste,
kroz Klanjec, Zelenjak, a otac Bonaventura samo uzdiše:
»Oh, Bože, kako je to krasno.« Ni nakon prelaska granice
nije posustao: »Bože, kako si to lijepo uredio.« (čujete li
Franju: Laudato si', mi' Signore, per sora nostra matre ter-
ra?). Zabavljala me tada franjevačka jednostavnost, no da-
nas, kada se pod stare dane skićem Lijepom Našom, otme
se i meni čuđenje: »Bože, kako je lijepa naša domovina.« I
odmah se sjetim vožnje s ocem Bonaventurom.
Osjećam ponekad kao da sam kod svojega starijega kole-
ge, profesora dr. sc. Bonaventure Dude, pohađao poslije-
doktorski tečaj o bogatstvu skromnosti i o ljepoti vjere.
Bože, hvala Ti na tome...
dr. sc. Vitomir Belaj, prof. emer.Miroslav Kraljević, Bogorodica s anđelima, ulje na platnu, 1912.
Hebrejska riječ nabi na grčki jezik prevedena je ri-
ječju profetes, a ta je riječ, a ne latinska vates, ušla
u latinsku Bibliju, Jeronimovu Vulgatu. Sveta
Braća, Ćiril i Metod, riječ profetes preveli su kao prorok
te je ta riječ ostala i u našoj sadašnjoj Bibliji. Riječ prorok
označava onoga koji predskazuje budućnost, proriče bu-
duća zbivanja. Ali hebrejski izraz ne upućuje na čovjeka
koji bi predskazivao buduća zbivanja. On je Božji čovjek,
poslan svome narodu da ga upućuje i opominje na ispra-
van put, sada i ovdje. Prorok je ukorijenjen u svoje vrije-
me, jednako udaljen od neizvjesne budućnosti kao i nepo-
pravljive prošlosti. Prorokovo je bilo živjeti i djelovati sa
svojim narodom s kojim kroz vrijeme, pogodno i nepogo-
dno – za rad ni jedno vrijeme, naime, nije nepogodno -
kao što ni za obraćenje života ni jedno vrijeme nije prošlo.
Njegovo vrijeme kao i poziv je trajno, potire pojam vre-
mena – prošlog, sadašnjeg i budućeg.
Proroku je od Boga dana snaga riječi. On zna reći i go-
voriti, i prereći istine da ih svako srce može razumjeti.
Zna i pjevati i sastavljati napjeve. Ima dar govora, ali
još više – žar iskaza. Njegove riječi ne samo da otkriva-
ju put Istine nego i vode cilju: Istini, Pravdi, Dobroti.
Istina ima isti korijen kao i riječ biti. Istina je upravo
ono što jest.
Prorokova je zadaća dovesti slušatelje u pravu, jedinu,
svakodnevnu stvarnost, to jest na vrelo spoznaje sa-
dašnjega trenutka.
Iz vremena prvoga susreta s patrom Bonaventurom Du-
dom, davne, 1959., u božićnim konferencijama za stu-
dente, u Svetoj Obitelji, u zagrebačkom Trnju, propov-
jednik je govorio o Presvetom Trojstvu. Kako jednostav-
no, duboko i poticajno za naš (moj) život. Otkrivao
nam je tajnu Božjega života kao nešto najdublje, naj-
skrovitije, ali ono se duboko tiče nas, našega života i
djelovanja.
Ono što je skriveno umu mislilaca, otkrivano je nama
vjernicima. Onako kao je Isus govorio: Ono što je skri-
veno mudrima i oholima, otkrit će se malenima i poniz-
nima. Istina je uvijek ponizna. Ona kuca na srce, ne na
vrata razuma, jer srce, metaforički, ali i stvarno,
održava tijelo, duh i dušu.
Čovjek poslanja, karizme, prepoznatljiv je svojim živo-
tom, djelovanjem i posebice govorom. Naš narod za
takve kaže: Bog mu je dao! I nastavlja: Takav čovjek je
Bogu odgovorio, odazvao se, kao stari biblijski proroci.
Bog takvima – jer s Njim surađuju – daje dar govorenja
istine, dar pisanja, dar prepoznavanja da se pomogne
potrebnima i onima koji lutaju. Govor kršćanskih istina
može biti dar najljepšega (retoričkoga) iskaza, ali ako
nije dar otkrivanja čovjekove nutrine, tajni života, govor
je zaboravljen, lijep ali prazan, ne donosi ploda u poje-
dincu, zajednici, Crkvi. Zato one koje je Bog obdario
darom govora, dao im je i žar otkrivanja tajni, tajan-
stven i toliko potreban dar kršćanskoj zajednici.
Pater Bonaventura Duda u svojim propovijedima, nago-
vorima, kratkim i dužim tekstovima strasno otkriva isti-
ne koje su otajstva, jer neposredno ulaze u svako dobro-
dušno srce, potiču na dobra djela, na prijateljstvo među
ljudima. Tako djeluju i danas proroci među nama. S nji-
ma nije težak pogled u budućnost. Oni su vjesnici Nade,
jer su ispunjeni Vjerom i Ljubavlju.
akademik Josip Bratulić
Ekumenizam
se ne
sastoji
samo u
prevladavanju
razlika. On
ponajpače
teži k tom
da si
priopćujemo
sadržaje
vjere te se
njima
uzajamno
obogatimo
(UR 17).
B onaventuraDu d a
Usvojoj se Autobiografiji papa Ivan Pavao Drugi
sjeća svojega slavističkoga studija i kaže kako je
na nastavi iz staroslavenskoga jezika počeo razu-
mijevati odnos između riječi (ljudske) i Riječi (Božje). Te
se njegove izjave uvijek sjetim kada sretnem oca Bona-
venturu Dudu.
On već nekoliko desetljeća na različite načine tumači
Riječ Božju: životom, propovijedanjem, znanstvenim
proučavanjem Biblije. Kao jedan od najboljih bibličara
koje smo imali, pater Duda zna da »biblijski svijet ne
gleda u ljudskoj riječi samo prazan zvuk, puko sredstvo
ljudskog saobraćanja: riječ je izraz osobe, dionik je nje-
zina dinamizma...« (X. Léon – Dufour).
Kao filolog uvijek sam imao osjećaj da pater Duda, dije-
leći šakom i kapom dobrotu po svijetu, posebne porcije
udjeljuje nama filolozima. Razumio je »otprve« da je naš
posao puno složeniji od toga da predložimo da se piše
»strelica« ili »strjelica« i da su povijest i sadašnjost hrvat-
ske riječi povijest i sadašnjost našega naroda, izraz naših
međusobnih odnosa i našega odnosa prema dugima i
drukčijima te napokon prema Bogu.
Opraštao nam je kad nismo mudro ravnali svojim riječima
o hrvatskoj riječi i radovao se našim pravodobnim i djelot-
vornim tumačenjima. Surađivao je s nama na mnogo
načina: prevodeći Bibliju, čitajući naše tekstove i razgova-
rajući o njima, izgovarajući riječi ohrabrenja pri ženidbama
naše djece i riječi priznanja i nade u trenucima oproštaja s
uglednim filolozima. Ne znam ni jednoga hrvatskoga filo-
loga koji ga ne bi poštovao i volio i znam mnoge koji bi
ono što sam ja htio izreći izrekli potpunije i ljepše.
Bog mu dao zdravlja i mira!
akademik Stjepan Damjanović
21Č O V J E K Ž E LJ A
Bo žić
Ako je ikoji događaj
raspjevao dušu vjer-
ničkoga naroda u Hr-
vatskoj, onda je to bez
sumnje Božić sa svim bo-
gatstvom svoga misterija...
Naše božićne pjesme uisti-
nu majstorski – tako nena-
metljivo i tako spontano –
pripovijedaju i propovijeda-
ju. I snažno se srca doimlju.
A najbolje se pjevaju »u
zboru veliku«, »u velikoj cr-
kvi« – kako bi rekao psa-
lam. Stoga su izvrstan izraz
zajedničarenja u radosti
vjere, u sreći nade i plame-
nu ljubavi...
I kako je većina njih danas
općenito onarođena – do-
bar dio već više od stoljeća
i pol – one pridonose
našem vjerničkom identite-
tu. Sve one više-manje ima-
ju čar starine. Pjevali smo
ih kad bijasmo djeca, mla-
di... u doba i nedoba... A
pjesma je, još više no sama
riječ, oblik intenzivne reli-
gioznosti i proživljena zaje-
dništva. One nas spajaju s
vjerom i riječju djedova. U
njima svi govorimo istim je-
zikom, vjerujemo istu vjeru,
pjevamo istu pjesmu, želi-
mo isti – bolji i Božji svijet.
I tako ove pjesme povezuju
i spajaju u jedan jedinstven
osjećaj i doživljaj vjere već
nekoliko pokoljenja. Stoga
se po njima stvara naš
identitet, na njima se pro-
vjeravamo.
....
U srcu kršćanstva stoji, da-
kle, božićni misterij u svoj
bogočovječnosti: na Božić
se na zemlji počela pisati
povijest Boga, da bi se na
nebu otpočela pisati povi-
jest svakoga čovjeka.
To nas uvodi u samu bit
kršćanstva, u samu srž
kršćanske vjere.
Kršćanstvo se hoće zbiti.
Želite lid o b ro
p ro s l a v i t iBo žić?
Nađite načina da bu-
dete nekome suput-
nikom i supatnikom
i, ako je moguće, razveseli-
teljem. Možda će to biti baš
i bespomoćnom šutnjom.
Ali ako mognete, pronađite
načina da to bude – a da ni-
kome ne smetate – djelom.
Bonaventura Duda, Svijeta
Razveselitelj : hrvatski
Božić, Kršćanska sa-
dašnjost, Zagreb, 1998.,
str. 7.-10., 33., 123.
Ivan Lovrenčić, iz Balada Petrice Kerempuha, crtež, Artresor naklada, Zagreb, 1996.
I najveće
filozofsko
doumljenje o
Bogu ne izriče
Boga koliko npr.
jedna kratka
riječ Biblije:
Emanuel...
Bonaventura Duda
Mali credo Put našego č ov j e č e n j a
Upjesmi »Radujte se, narodi« anđeo pastiri-
ma poručuje da je Isusovo rođenje radost
za sve narode. Kalcedonski koncil, koji je
godine 451. definirao Kristovo božanstvo, sa-
vršeno je iskazan u trećoj kitici pjesme »Svim na
zemlji mir, veselje«: »Sinka svoga, Boga moga, - S
Ocem , Duhom jednakoga, - Duhom Svetim
začetoga, - Od Djevice rođenoga.« Tu je zbijen ci-
jeli mali credo, i to u tako jednostavne stihove i
tako lijepu glazbu. Gotovo da nema polustiha u
našim božićnim pjesmama koji ne bio biblijski po-
zlaćen.
Bog dakle - ili točnije, Sin Božji - postade čov-
jekom. I njegovo je učovječenje postalo put
našeg očovječenja. Tako se i opet spaja
kršćanski nauk o Bogu (teologija) s kršćanskim nau-
kom o čovjeku (antropologija). Stoga je u kršćan-
stvu bogoljublje nerazdvojivo od čovjekoljublja.
Bonaventura Duda, Ljudskost Božića : božićni raz-
govori s fra Bonaventurom Dudom (razgovarao Vo-
jo Lukić), Teovizija, Zagreb, 1995., str. 26.
FRA BONAVENTURA DUDA22
Pitat ćemo Dudu... on sigurno zna
Simenom patra Bonaventure Dude susrela
sam se prvi put daleke 1968. godine. Bilo je
to u prigodi izlaženja poznate Biblije
»Stvarnosti«. Kao apsolventica slavistike nastoja-
la sam pribaviti taj bibliofilski biser pa mi je
knjiga došla u ruke i prije nego se pojavila u
knjižarama. Dok se na tom projektu još radilo,
čuli smo na fakultetu da tu surađuju i neki naši
profesori. Naravno, zanimalo me koji su, pa
sam, dobivši Bibliju u ruke, prvo pogledala tko
su suradnici. I na pročelju prve stranice ugledah
ime svoga profesora Jure Kaštelana i dr. Bona-
venture Dude. Tada nisam o njemu ništa znala
niti sam ga poznavala ali dobro se sjećam da
sam shvatila da se radi o velikom stručnjaku i
znalcu kad je naveden kao glavni urednik uz
prof. Kaštelana.
Tek koju godinu kasnije, stupivši u Družbu Kćeri
Božje ljubavi, saznala sam o kome je zapravo ri-
ječ. O patru Dudi uvijek se govorilo s velikim
uvažavanjem i poštovanjem tako da sam ostala
vrlo začuđena njegovom jednostavnošću, nepos-
rednošću i srdačnošću kad sam ga susrela
»uživo«. Dolazio bi ponekad u našu zajednicu
u zagrebačkoj Novoj Vesi kao misnik i ispovje-
dnik. Za sve nas u zajednici bila je to velika
radost jer njegova uvijek dobra volja i nekon-
vencionalna veselost bile su upravo zarazne.
Obično je dostajalo tek nekoliko riječi, njego-
vih dosjetki i samo njemu svojstvenih kretnji i
naglasaka da nas sve oraspoloži. Mislim da
smo tih godina uz njegovu živu riječ naučili o
Svetome pismu više nego iz mnogih knjiga
kasnije. Barem za sebe to mogu ustvrditi.
U razdoblju od 1972. do 1979. bila sam zapos-
lena u izdavačkoj kući »Kršćanska sadašnjost«.
Tu sam imala brojne sretne prigode izbliza
upoznati p. Dudu kao suradnika na mnogim
izdanjima. Njegova stručnost i znanje bili su
nam neprocjenjivi. Dobro se sjećam kako smo
rješenja za razne probleme u tekstovima tražili
baš od njega. Već je poslovična bila rečenica:
»Pitat ćemo p. Dudu... on sigurno zna...«. Uvi-
jek smo osjećali neku sigurnost kad bi savjeto-
vao kakvo rješenje.
Svih tih godina, pa i kasnije, često sam se sus-
retala s p. Dudom, bilo u Glasu Koncila, bilo
na Katehetskom institutu, bilo na Duhovnom
stolu – gdje sam u pojedinim razdobljima radi-
la.
Kad sam otišla u Karmel u Brezovicu susreta-
nje se nije prekinulo. Pater Duda volio je do-
laziti u Brezovicu, i dolazio je relativno često;
nekad kao predavač, nekad kao slavitelj raznih
slavlja, nekad kao privatni hodočasnik. Uvijek
je isticao kako voli doći u Karmel. Kad god bi
došao uvijek nas je nečim obogatio i razveselio
i o čemu god da se radilo, doživljaj je uvijek
bio neponovljiv. To je mogao samo p. Duda.
Sretna sam i Bogu zahvalna što sam imala po-
vlasticu i milost velik dio svoga života biti u
neposrednom kontaktu s p. Dudom. Vjerujem
da je to priča koja još nema svoj završetak.
Nedavno, na jednom susretu u Karmelu u Ma-
riji Bistrici, pater je izjavio kako bi volio posje-
titi Brezovicu. Vjerujem da će nam svima taj
dar biti dan.
sestra Bonita Kovačić, karmelićanka
Jednostavnost – temelj svake veličine
Zanosan svjedok vjere
Ne pišem poemu, esej, mudru ras-
pravu. Od tisuća, pabirčim tek po-
neki doživljaj.
O dugogodišnjem kristalno iskrenom,
odanom i požrtvovnom Prijatelju o. Bona-
venturi bio bih kadar napisati knjigu. Gle-
dam ga kao vjerna redovnika zaljubljena u
Franju Asiškoga. Zato govori i piše: »Moj
sveti Franjo«. Bijasmo onog ledenog zim-
skog dana na Laverni. Led je pucao pod
nogama. Studeni ipak nisam osjetio. Na-
protiv, doživio sam žar srca Prijatelja Bo-
ne. Plamsao je molitvom i pjesmom svo-
me Franji. Njegovu nazočnost osjetismo
živo. Iako nevidljiv, bio je s nama.
Gledam u Boni radosna i oduševljena
svećenika, uz »dva stola« (rekao bi i o. Ki-
rigin). Njegov žar u slavljenju Euharistije
nije dostiživ. Mudrost, jednostavnost i ori-
ginalnost, spontanost i zanos, dubina i ne-
dužnost dječje duše kojom iznosi Božju ri-
ječ uvijek me grabiše. Pa kad bi dijelio mr-
vice ili pružao obilne zalogaje, kad bi po-
drhtavao zahvaćen Božjim Duhom ili
umoran od napora– uvijek bi zapalio, po-
digao, obradovao. Jedva sam čekao prigo-
du da ga opet čujem kako proročki, svojim
izrazom – ne isključivši simpatične neolo-
gizme – tumači i nedostiživom hermeneu-
tikom osvaja. U tome ga nitko ne dostiže.
Bog mu je dao talent i on ga dijeli s nama.
U mnogobrojnim njegovim pisanim djeli-
ma susrećem prvoklasna stručnjaka Sveto-
ga pisma. Ide svojim točnim putem do
»Vrata« – koja su Krist, i za nj pokreće srca
i pameti. Profesor istraživač, stalno traženi
predavač, desetljećima bogati, podiže,
oduševljava našega čovjeka. Tu su prijevodi
Biblije, liturgijska čitanja, Léon-Dufourov
»Rječnik Biblijske Teologije« (preveden na
15 jezika) – duhovni darovi učiteljima, stu-
dentima, katehetama, propovjednicima –
ništa bez Dude. Uvijek duboko human, za-
nosan svjedok vjere, drag i blizak svima.
Psiholozi kažu da od 150 poznatih možeš
imati tek jednog prijatelja. Duda ih je ste-
kao na stotine, ne fiktivnih ni formalnih.
Nikad se nije štedio. Uza sve poslove na
Fakultetu, uz pisanje i izdavanje brojnih
tekstova preuzeo je predavanja i na Odjelu
za kršćanski nazor pri FTI-u, suosmislio je
Permanentno obrazovanje za sestre s loka-
cijom kod ss. Svetoga Križa na Vrhovcu.
Vrhunac je pokretanje procesa svetim Slu-
ge Božjega o. Alekse Benigara, franjevca
iste Provincije – misionara u Kini. O njemu
napisa i kraći životopis (1995.), a obilno
pridonese golemoj Autobiografiji oca Alek-
se na kasnijem međunarodnom simpoziju
(22.-23. veljače 1996.) na Antonianumu.
U međuvremenu sam sudjelovao
proučivši sva Benigarova djela, od kojih
oko dvije tisuće stranica na latinskome
(Theologia spiritulis, Liturgica 2 vol.) te
odgovornima u Vikarijatu na Lateranu
predao »Iudicium super scriptis…«. Ra-
dio sam četiri godine i službeni proces je
mogao početi. A kad ga je potom u Late-
ranu svečano otvorio kard. Ruini, o. Bo-
naventura je pred svima, duboko ganut,
molio Šimunov himan: » Sad otpuštaš
slugu svoga, Gospodine…!«. Da oca Du-
de nije bilo, tog procesa ne bi bilo.
A ja Ti – oče Bono – kao najdubljem
duhovnom Prijatelju, čestitam Jubileje,
zahvalan za blizinu i radost kojom si se
radovao svakome mome uspjehu!
prof. dr. Ivan Fuček, S.I.,
teolog Unutarnjeg sudišta Svete Stolice Josip Vaništa, Op l a k i va n j e , studija prema Memlingu, (Sestri), 1984.
Upokušaju da nešto kažem o profesoru p. Dudi
osjećam se poput onoga tko stoji pred umjet-
ničkim djelom neprocjenjive vrijednosti. Divi mu
se, ali nedostaje mu riječi kojim bi izrazio barem nešto
od viđenog i doživljenog.
Iako nisam imala privilegij biti studentica profesora Du-
de, imala sam priliku više puta i u različitim prigodama
slušati njegov navještaj i tumačenje Božje Riječi. Posve-
tio je život Bibliji, ali ponajprije je živio i svjedočio Pis-
mo. Svojim životom najbolji je širitelj svega onog što Pis-
mo jest – živa Riječ koja privlači, obvezuje, oslobađa, da-
ruje život, nadu i u suzama radost. Uvijek ostajem zadi-
vljena kojom ushićenošću p. Duda naviješta i tumači Ri-
ječ.
Kada sam ga god slušala kao predavača, propovjednika,
gosta u medijima, doživljavala sam oživljavanje i utjelo-
vljenje Riječi. On je u cijelosti ostvario Augustinovo
načelo naviještanja: »Što god pripovijedaš, pripovijedaj
tako da onaj komu govoriš slušajući vjeruje, vjerujući se
nada, nadajući se ljubi« (Quidquid narras ita narra, ut
ille cui loqueris, audiendo credat, credendo speret, spe-
rando amet).
Pater Duda je istinsko zrcalo Franjine evanđeoske ra-
dosti i malenosti. Erudit, a tako jednostavan, spaja
znanje i malenost. On je primjer kako je jednostavno-
st najčvršći temelj svake istinske i nepatvorene ve-
ličine.
doc. dr. sestra Valentina Mandarić,
Družba Sestara franjevki od Bezgrješne, Šibenik
Vjera se u
svojoj
konačnici
negdje
nužno
obraća u
ljubav.
B onaventuraDu d a
23Č O V J E K Ž E LJ A
Svako je zlo u
sebi
besmisleno,
ali nije onome
koji ga može
podnositi s
vjerom i svi
smo mi
teolozi onoliko
koliko iz
svjetla svoje
vjere
pokušavamo
razmotriti
tamu svoga
okoliša.
B onaventuraDu d a
Edo Murtić, Us k r s n u ć e , ulje, 1968.
Velik mementoZnate, Isus na križu za me je velik memento.
Tko ima pravo, totalitarizam ili demokraci-
ja...? Svakako ne anarhija. A niti totalitari-
zam, protivi se Božjem planu... konvivencije,
koegzistencije... Je li demokracija bez daljnje-
ga u pravu? Tu odlučuje pravo većine. No
»većina« je uvijek relativna datost. Većina tre-
ba da raste... što je više sačinjavaju odgovorni
pojedinci... Gomila... masa... zajednica... Isus
je korektiv i većine... Jednom je u tri sata po-
podne, jednoga Velikog petka, visio Jedan na
čijoj je strani bila i istina i pravda, a povrh gla-
ve mu je pisala njegova krivica – što se nije
htio odreći sebe... Što koristi da su sa Golgote
odlazili »bijući se u prsa«? Stoga nam još uvi-
jek stoje na raskršćima križevi, da se sjetimo
da li smo uz pravo ili krivo... uz većinu, ali ne
zato što je većina... Traže sa osobne odluke,
osobne odgovornosti... preispitivanje... nove
odluke... i nekada – ostati apsolutna manjina.
Bonaventura Duda, Dragan Kalajdžić, Jesmo
li sami na putu : razgovori, Kršćanska sa-
dašnjost, Zagreb, 1997., str. 122.
Kr ižKriž je, prije svega, vrlo često čovjek sam sebi.
Kao da nas je Bog tek napola stvorio. Svakome
je od nas poklonio nešto obrađene zemlje u na-
ma samima, a drugo je ostavio našoj marljivosti
da osvojimo i da se obradimo.
Križ su nam, nadalje, drugi ljudi. Imao je do-
nekle pravo Sartre kada je kazao: »Pakao – to
su drugi«. No ne zaboravimo, i mi smo, vrlo
često i ne znajući, križ drugima. Stoga se u
postajama križnoga puta nalazi i četvrta pos-
taja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ.
Ponijeti drugome njegov križ, ili barem nasto-
jati da nikome mi ne budemo križem, znak je
velike čovječnosti.
Bonaventura Duda, Razmišljanja uz evanđelja,
Teovizija, Zagreb, 1996., str. 39.
Us k r sUskrs je i prvi, i najstariji, i najveći blagdan
kršćanstva. Dosta budi spomenuti da se u liturgi-
ji svaka nedjelja slavi kao mali uskrs. Vrijedno je
znati da se ruski nedjelja naziva vaskrsenijem.
Temeljna intonacija uskrsnog slavlja, već od Pa-
vlovih tekstova pa kroz svu dugu predaju Crkve
ističe ovo: na Uskrs ne slavimo samo minuli, dav-
ni Kristov događaj nego – slavimo njega, Uskr-
sloga. Slavimo njegov iskorak iz vremena u novo
postojanje kojemu nema kraja. No još nešto, jed-
nako važno u uskrsnom blagdanovanju: slavimo i
svoj blagdan, blagdan nad blagdanima jer – Krist
je uskrsnuo kao »prvina usnulih« (1 Kor 15,20).
Štoviše, Kristov uskrs – u perspektivi konačne
budućnosti – dodiruje sve stvorenje (usp. Rim
8,19-23). U konačnoj obnovi, u slavi oslobođenih
sinova Božjih sudjelovat će sve stvorenje, novo
nebo i nova zemlja (Otk 21,1 i 2Pt 3,13). Stoga se
na Uskrs blagoslivljaju prvi plodovi prirode...
Bonaventura Duda, Sjeme je riječ Božja,
Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993., str. 87.
Kr ijesUskrs, čini mi se, dolazi od riječi krijes, a oz-
načuje sunce u najžarčem ljetnom suncostaju.
Stoga se o Ivanju pale krijesovi. Sjetimo se samo
temeljnoga čovjekova pradoživljaja u trenutku
kad iz kremena izbije prvu iskru te otkrije vatru.
Prefiks uz označuje kretanje uzgor, odozdol pre-
ma gore, dakle posvemašnju novost. Stoga, u
kajkavskom za Uskrs imamo Gori-stanje. »Isus
je gori stal - smrt je doli potepal.« A možda se u
toj riječi krije riječ krst, što u starijem hrvatskom
jeziku označuje i križ i krst ili krštenje. Doista,
naša formula krštenja glasi: »Ja te krstim u ime
Oca i Sina i Duha Svetoga.« No u evanđeljima
koja su izvorno napisana grčki tu stoji baptizo,
što znači »uranjam te u vodu«. I opet, čini mi se
da bi naše »ja te krstim« zapravo značilo »ja te
kristim« da u ime Oca i Sina i Duha Svetoga bu-
deš drugi Krist. To je naime po svetom Pavlu
značenje sakramenta krštenja.
Mate Maras, Život posvećen Riječi, (razgovor
s Bonaventurom Dudom), V ijenac, 5. lipnja
2008., Zagreb
Veliki petakJer, Veliki petak nije posljednji dan svijeta, ne-
go Uskrs. I zato grob nije bezdana provalija,
nego most. I smrt nije točka nego dvotočka.
Život vječni davni je san čovječanstva. Život
vječni jest Kristovo obećanje i Božje ostva-
renje.
A gradi se: u ljubavi založenima, i u radu
udruženim ljudskim životima.
Sada – danas – u ovome vremenu.
I tako Dan mrtvih postaje Danom života.
Bonaventura Duda, Ja Bogu povjerih svoj štap
: moje mirogojske šetnje, Teovizija, Zagreb,
1999., str. 14.
ZloKršćanin, dakle, ulazi u debatu o problemu
»Bog i zlo«, ali – nema gotovih rješenja, a na
kraju krajeva on pita što o tome misli Krist, koje
bi bilo Kristovo rješenje. Svakako, kojim god pu-
tem krenete – putem Biblije ili putem filozofije –
potrebno je razmišljati »opet i opet«, a ko-
načnog zadovoljavajućeg rješenja ipak – nema,
bar ne definitivnoga... Postoji samo put. I tu ću
se opet preteći: za vjernika to je – put Kristov.
Bonaventura Duda, Dragan Kalajdžić, Jes-
mo li sami na putu : razgovori, Kršćanska
sadašnjost, Zagreb, 1997., str. 133.
Je li vaša dušaspokojna?
Hm... Uvijek iznova, znate, čitam Psalam 131,
koji ste spomenuli kao mogući proslov ovom
našem razgovoru.... Ne mogu se baš pohvaliti
da sam spokojan, dijelim nespokojstvo svih
ljudi kao svoje subraće. Ali kušam naći svoj
mir u Bogu i za onoliko spokojstva koliko mi
Bog daje, ja sam mu silno zahvalan.
Sp a s o n o s n otrpljenje
Isus na križu odgovor je svakom raspeću! On,
Spasitelj svijeta, koji je iz poraza prešao u
pobjedu, iz poniženja k uzvišenju, iz sramote
u slavu, iz smrti u život vječni, naučio nas je
da svako ljudsko trpljenje može postati spaso-
nosno trpljenje.
Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani :
razgovori s Bonaventurom Dudom, priredio
Stjepan Lice (za Nedjeljnu Dalmaciju razgo-
varala Ksenija Erceg), Teovizija, Zagreb,
1996., str. 81., 76.
FRA BONAVENTURA DUDA24
Ostaje
zauvijek riječ
ove Vječne
Riječi: »Što
god ste
učinili
jednomu od
najmanje
moje braće,
meni ste
učinili!«. Bog
dolazi uvijek
u ovu našu
štalu ljudske
povijesti
gdje god se
srca
otvaraju
dobroti,
ljubavi,
praštanju,
gdje se
počinje
svaki dan
iznova
neutrudivo
nastojanje
da rastemo
u ljubav.
B onaventuraDu d a
Ne prestajem od njega učiti
Životno djelo, posvema Bogu predanog čov-
jeka, franjevca, svećenika, propovjednika,
glazbenika, profesora, znanstvenika-bi-
bličara, teologa-promišljatelja uvijek žive Riječi
Božje kroz njegovih šezdeset godina svećeničko-
ga služenja iziskuje mnogostruko proučavanje.
Dobro je da ovom prilikom to čine njegovi
učenici i mladi kolege njegove teološke struke,
a nadamo se da će to, još i više, činiti generacije
teologa koji dolaze. Meni pak je, kao jednostav-
nom redovniku-svećeniku, moguće ovako kratko
iznijeti samo svoj osobni doživljaj o. Bonaventu-
re Dude. Slušao sam ga, čitao i duhovno pro-
matrao, učio i još ne prestajem od njega učiti.
Upoznao sam ga već 1950. godine, uz njegovu
mladu misu. O njemu sam i prije najviše slušao
od svoga brata Tomislava Šagi-Bunića, s kojim
ga je vezalo iskreno prijateljstvo još iz njihovih
gimnazijskih dana na Franjevačkoj klasičnoj gim-
naziji u Varaždinu. Tada se Roko Duda posebno
isticao sviranjem orgulja. O tome sam čuo i pos-
lije od više istaknutih osoba u Varaždinu, primje-
rice od poznatoga slikara prof. Pavla Vojkovića.
Kada sam ga osobno upoznao bio sam još gim-
nazijalac u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u
Zagrebu, zajedno sa, sada već pokojnim, fra dr.
Jerkom Fućakom. Pater Duda, kako smo ga
zvali, bio nam je uvijek uzor. Iz njega je žarila i
pjevala živa Riječ Božja.
Iskreno prijateljstvo i duboko duhovno-misao-
no suradništvo, koje ga je vezalo s mojim po-
kojnim bratom Tomislavom, protezalo se i na
sve nas kapucine. On je za sve nas, tada mla-
de, bio svjetlo na putu našega duhovnog sazri-
jevanja u redovničkom i svećeničkom zvanju.
On je na mojoj mladoj misi (1958.) održao
prekrasnu homiliju koja mi je ostala u sjećanju
do danas, sačuvao sam je u transkriptu, bila je
snimljena na tada još dosta kompliciranu ma-
gnetofonsku vrpcu, pa mi se, na žalost, nije
sačuvao i njegov tada još mladenački, živi
glas.
No često sam ga s posebno radosnom pozor-
nošću slušao kao propovjednika i kao preda-
vača na raznim tribinama i skupovima. Iz nje-
ga, iz njegova govora, uvijek je sjajilo ono
nešto Božje, neizrecivo. To je posebna unkcija
Duha koja se mora osjetiti, jednostavno se ne
da pretočiti u pisanu riječ. Gospodin ga je
svojim darovima za sve nas obdario. Ne znam
u nas još živa čovjeka koji bi znao s takvom
neposrednošću, s takvim izrazom iskrena pri-
jateljstva pristupati ljudima, kao pater Duda.
Iz njega uvijek sjaji ljubav Isusova srca.
Šezdeset godina njegova služenja u
svećeništvu u Crkvi za sav Božji narod doista
je odsjaj Kristova lika. Ova godina, koju po
odredbi pape Benedikta XVI. slavimo kao
Svećeničku godinu, potakla me da ponovno
uzmem u ruke Koncilske teme našega dragog
slavljenika, pisane u tijeku samog događanja
pokoncilske obnove, a poslije sabrane u knji-
gu (izd. KS, 1992.). Iz tih, od njega odabranih
i razrađenih koncilskih tema, zrači upravo
ono sveto, »neizrecivo«, a uvijek živo, što se
događa u Crkvi kao »Svjetlu naroda«, osobito
u liturgijskim činima, na što nas vodi upravo
svećeničko služenje koje je »ljubav Isusova
srca«, kako Papa citira svetoga Arškog župni-
ka.
Koncilska duhovnost, kako je obrađuje naš
slavljenik u tim odabranim temama, uvijek vo-
di u pastoralnu ljubav i potiče na one bitne
kreposti što ih Koncil određuje kao neophod-
ne u odgoju i izgrađivanju svećenika,
služiteljelja »in persona Christi« narodu oku-
pljenom vjerom u Krista: iskrenost, stalna bri-
ga za pravednost, uljudnost u ophođenju te
razboritost povezana s ljubaznošću (usp.
OT,11). Sve to tako jasno odsijeva s lika
našega dragog brata Bonaventure Dude da se
zorno obistinjuje: tko njega sluša, sluša Krista.
Neka mi bude dopušteno ovom prilikom na
poseban način istaknuti razlog zašto sam uz
veliko mnoštvo njegovih objavljenih radova
spomenuo baš Koncilske teme. Zato jer on,
još sada sve to živi, a ostaje gotovo jedini iz-
vorni svjedok onih, usudio bih se kazati, ve-
likih presudnih zbivanja nadahnutih Duhom
Svetim za naše vrijeme, što sada treba izno-
va promišljati i nastaviti kao novi stupanj
obnove započete Drugim vatikanskim konci-
lom. Bez zrele i nepristrane analize pri-
jeđenih, onih prvih, »zanosnih« vremena, i
zrelog prepoznavanja istine riječi i djela sku-
pine entuzijasta, usudio bih se reći blaženih
karizmatika, ne bi bilo do sada postignutih
plodova.
Još uvijek nismo dovoljno svjesni zasluga
ljudi koji su iznijeli u našim, tada ne baš la-
kim uvjetima obnovu Crkve i ad intra i ad
extra. Tu svakako u prvom redu valja ubroj-
iti ljude iz Kršćanske sadašnjosti, pa i one
velike, toliko puta lažno prikazivane i po-
grđivane osobe TDKS-a. Pater Duda ostaje
najvjerodostojniji svjedok požrtvovnosti, sve-
tosti života i još uvijek nedovoljno priznatih
djela i nastojanja osoba s kojima ga je veza-
lo suradništvo na izgaranju za slavu Božju,
pa i kad su bili osuđivani i pogrđivani. Osta-
jem mu za sve od srca zahvalan. Izričem
zahvalnost i uime Kršćanske sadašnjosti, kao
još aktivan predsjednik njezine Skupštine.
fra Bono Zvonimir Šagi
Dobri duh Fakultetai Kaptola
Prvi moj susret s velikim profeso-
rom franjevcem zbio se na KBF-u
za vrijeme predavanja u mojoj pr-
voj godini studija 1960. godine.
Obrađivao je s nama studentima Uvod
u filozofiju. Bio je iskričav, zanesen, po-
nesen, pjesnički i slikovit. Osobito se
sjećam ispita iz toga predmeta koji je
ujedno bio moj prvi ispit na teološkom
fakultetu. Zadao mi da govorim o Tomi
Akvinskom i tomistima. Rekao sam da
je velika razlika između Tomina nauka i
tomista nakon njega. Pater Duda me
zaustavio i rekao: »Dosta. Odlično. Kad
ste znali tako dobro distingvirati Tomu
od tomista očito ste izvrsno svladali gra-
divo«.
U drugoj godini studija predavao nam
je psalme. Obrađivali smo 51. psalam.
Pater Duda je donio na predavanje hr-
pu knjiga da ih je jedva nosio. Stavio ih
na katedru i rekao: »Sve sam ovo
proučio, da bih vam temeljito prikazao
sadržaj psalma 51«. Ja sam poluglasno
primijetio: »Kad ovoliko knjižurina tre-
ba samo za jedan psalam, što će biti kad
se dademo na proučavanje svih 150 psa-
lama«. Na to se on okrenuo k meni i
pred svih pedeset studenata ljutito re-
kao: »Evo, zbog ovoga bih odmah pres-
tao predavati«. Shvatio sam da me je
krivo razumio te sam dodao: »Ja sam
izrekao svoje divljenje pred bogatstvom
i ljepotom psalama, a ne strah od
mnoštva gradiva«. On se odmah okre-
nuo cijelom tečaju studenata i rekao:
»Oprostite, kolega je bio vrlo plemenit.
Ja sam ga krivo shvatio. Sad ću s još
više elana obrađivati s vama bogatstvo
psalama«.
Kad sam se vratio sa studija iz Rima i
postao profesorom na KBF-u susretali
smo se gotovo svaki dan. Bili su to krat-
ki susreti s izmjenom po koje riječi. On
je htio da razgovaramo poduže, ali je po
prirodi bio stalno u letu. Jednom mi
reče: »Lako prof. Šagi-Buniću, kad on
sjedne vidiš na njemu da je počela
vječnost. Kad ja sjednem već ustajem
jer uvijek nekamo želim ići«. Jednom,
dok je obnašao službu dekana Fakulte-
ta, ponešto ljutito je došao iz svog ure-
da u zbornicu i rekao mi: »Dosta mi to-
ga uredskog posla. Radije ću pisati svo-
je memoare nego trošiti vrijeme na do-
pise«. Obojica smo se slatko nasmijali.
Njegova raspjevana pjesnička duša nije
se mogla priviknuti na činovnički posao
u dekanatu. Nedavno sam ga sreo na
ulici povijene ruke, koju je slomio. Čim
me ugledao već je izdaleka govorio:
»Nije to ništa, skoro je već zaraslo«. Bio
je nerazoriv optimist i vjeran sin siro-
maška Franje iz Asiza. Kad sam izabran
za rektora zagrebačkoga sveučilišta go-
dine 2001., nazvao me i odmah se is-
pričao: »Pa ja sam držao da se vi bavite
praktičnim radom u Crkvi, a ne znan-
stveno - teoretskim. Eto kako vas malo
poznajem, a stalno se vidimo. Česti-
tam«.
Pater Duda je bio jednostavno dobri
duh Fakulteta i Kaptola. Svi su o njemu
pričali, s njime se susretali, prepričavali
njegove propovijedi, sjećali se njegovih
mudrih izreka. Postao je besmrtan. Čes-
titam mu i zahvaljujem Bogu za njega
darovanog baš našoj generaciji.
prof. dr. sc. Tomislav IvančićCrkva i samostan sv. Franje Asiškoga, Kaptol, Zagreb
25Č O V J E K Ž E LJ A
Religija
nastaje kada
se Bog i ja -
njegovim
Darom -
suodnosimo
kao dva
draga Ja - Ti.
...To je istom
bogomdano
otkriće, to je
bit Objave.
B onaventuraDu d a
U ovo vrijemeIako svako evanđelje u liturgiji počinje riječima
»u ono vrijeme«, uvijek je upravljeno svom da-
našnjem čitatelju. Ono što je Isus »u ono vrije-
me« govorio i rekao »svojim učenicima«, to on
– na otajstven način nazočan kad god se u bo-
goslužju čitaju i razmatraju evanđelja – danas
upravlja svom učeniku, svojim učenicima.
I što si ga življe predstavimo u njegovu on-
dašnjem okolišu, s mnogim pojedinostima (po-
vijesnim, geografskim, kulturološkim), to smo u
većoj mogućnosti da on progovori baš nama –
ovdje i danas.
Stoga u susretu s Isusovim evanđeljem kršćanin
doživljava njegovo obećanje kojim završava Ma-
tejevo evanđelje: »Ja sam s vama u sve dane do
svršetka svijeta« (Mt 28,20). Druženje s
evanđeljem nije tek druženje s njim samim. I ta-
ko je moguće da svaki njegov učenik – pogotovo
kada je riječ o dvojici, trojici, više njih koji se za-
jedno druže s evanđeljem – osjeti ono isto što su
osjetila ona dvojica učenika na putu u Emaus:
»Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem
govorio, dok nam je otkrivao Pisma?« (Lk 24,32).
Izgarajući sebeSvijeća, dakle, svijetli i topli. Ali uz koju cijenu?
Izgarajući sebe.
I tako svijeća ostaje najjednostavniji i najrječitiji
simbol ljubavi. Nema ljubavi bez žrtve. Pomislite
samo na ljubav svoje majke. I teško ljubavi koja
neće žrtve, ali teško i žrtvi u kojoj nema ljubavi.
No ljubav ne pita za žrtvu jer – ljubi.
Tu negdje svjetluca i osmišljenje naših križeva.
Riječ bremenitaTemeljni vjernički stav glasi: u Bibliji nam je Božja
riječ dana kroz ljudsku riječ. A ljudska je riječ, po-
gotovo kad u sebi skriva Božju riječ, smislena, puna,
nerijetko krcata smislovima. U književnoj analizi
takve se riječi zovu pregnantne, upravo trudne, no-
seće. A. G. Matoš zove ih bremenitima. A u Miros-
lava Krleže čitamo: »Riječ je trudna žena...«. Ima
trava ili cvjetova što tek ako ih malo pod prstima
zgužvamo daju svoj miomiris. Tako i svaku pjes-
ničku riječ, a onda i biblijsku riječ treba ne samo
čuti, nego baš osluhnuti, osluškivati, razložiti, ra-
zumjeti – egzegirati.
...
Bog nas šalje jedne k drugima da jedni drugima,
i jedni s drugima, budemo blagovjesnici ljubavi,
istine, dobrote, pravednosti, sloge, praštanja.
Hoće li, dakle, u svijetu biti više ljubavi, dobro-
te, pravednosti, istine, sloge – taj posao ne smi-
jemo ostaviti tek drugima. Svi smo pozvani da
budemo apostoli ljudskih vrednota. Već smo i
samim tim na Božjem poslu.
Bonaventura Duda, Razmišljanja uz evanđelja,
Teovizija, Zagreb, 1996., str. 5., 6., 43., 52.
Mo l i t vaJa vam zapravo najčešće u tramvaju molim, jer
čujem da galame na vozača ili na prodavačicu
karata pa molim da u Zagrebu ne bude tako, da
ne bude divljih ljudi. Ili vidim ženu noseću pa joj
želim da sretno rodi dijete. Ja to redovito ne
formuliram, to su misli koje se u meni roje. Što-
više, ima ljudi koji možda nemaju svijesti da Bog
postoji, ali u jednom dijelu sebe izriču najbolji
dio sebe – i to je molitva.
S Krležom... prvi je dodir s Bogom Isus Krist. To je moj gla-
soviti razgovor s Krležom koji za mene vrijedi kao
jedan doktorat. Da imamo vremena, ispričao bih
vam cio put s njime od vrha Pantovčaka dolje. On
me u jednom trentuku zaustavi i kaže: Pa kako
možete vjerovati kraj tolikih metafizika? A ja nje-
mu: Gospodine akademiče, kad bih ja vjerovao na
temelju filozofije, možda bih i sam bio nevjernik.
Ne možeš vjerovati kako je on podbodeno reagirao:
Pa na temelju čega onda Vi vjerujete? A ja sam mu
spontano rekao, kako me nitko nikada nije naučio:
Meni je temeljno pitanje je li Isus Krist živio.
A Krleža krležijanski: Oho, to je neki novi man-
til! – biva da su u laboratoriju varanja duša
doktori teolozi sad naučili neku novu formulu.
To znači da Krleža u školi nikada o Isusu Kris-
tu nije pravo čuo. To je možda najveća moja
škola. Otada sav razgovor o vjeri svodim na
Isusa Krista.
Netko intimnijiNeće mi zamjeriti mladi ljudi ako im ponudim
iskustvo velikog tražitelja – i na mnogim kri-
vim putovima. Bio je to sam sv. Augustin, sve-
tac je počinjao biti tek poslije tridesete. U Is-
povijestima je opisao sve putove kojima je htio
pobjeći iz svoje pustinje. Pronašao je svoju in-
timnost tek kad je otkrio da je njemu samome
netko – Netko, kao još intimnija njegova inti-
most. To je iskazao briljantnim latinskim – još
nisam uspio pronaći pravi hrvatski prijevdod,
stavljam ga na javnu dražbu: Intimo meo inti-
mior. Postoji Netko intimniji meni samom ne-
go ja sam sebi. Kad njega nađem, više uopće
ne mogu biti sam. Pođite u potragu. Pomoći
će vam i A. B. Šimić svojim Nađenim Bogom.
Bonaventura Duda, Krist i naši svagdani : raz-
govori s Bonaventurom Dudom, priredio Stje-
pan Lice (za Glas Koncila razgovarao Mijo Ga-
brić; za Večernji list razgovarala Branka Vojno-
vić), Teovizija, Zagreb, 1996., str. 59., 64., 89.
Krivnje povijestiI sada zamislite kamo je dovelo to čisto farizej-
stvo: i Veliki svećenik i sve Veliko vijeće u ime
Pisma, u ime Boga živoga osuđuju Isusa, »Sina
Boga živoga« zato što se usudio – biti Sin.
To su one velike tragične krivnje naše povijes-
ti. Tolike! Neizbrisive! I uvijek takve da na
kraju krajeva od te »učiteljice života« nitko još
pravo nije ništa naučio. Ako je bilo moguće da
u ime Boga ubiju Sina...! Isus se konsolidirao
tako sa svima koje su u bilo koje vrijeme, u
ime bilo koga ili čega ubijali. I ne bismo li na-
pokon mi – na vrhuncima dosega ljudske raz-
vijenosti – zastali pred ubijanjima?
Homo faberČovjek nije biće koje »jest«, ono – postaje.
Tu je klica pravog evolucionističkog poima-
nja čovjeka, ako hoćete. On istom postaje, i
sam u sebi i – kao čovječanstvo. Put povijes-
ti čovječanstva imao bi biti put sve većeg
očovječenja. Biblija govori o grijehu iskon-
skom, govori o tragičnoj umiješanosti Zloga
u tu povijest. No govori i o novom angažma-
nu Božjem, ako tu smijemo govoriti u žargo-
nu.
Možemo postaviti pitanje, a zašto Bog baš tu ta-
ko radi? Pavao ima gotov odgovor, možda nas
neće zadovoljiti otprve, ali mislim da je umjes-
tan: »Zar će pitati glina lončara zašto ju je baš
tako izdjeljao...« Mistik će reći: »Ti znaš, to mi
dostaje...« No nije nas ostavio pred potpunom
»tajnom«, on nas obavješćuje zašto tako radi i –
da nas hoće suradnicima. To upravo, homo fa-
ber – čovjek stvaralac, ili, ako hoćete baš, »ko-
vač svoje sreće«, ali s Bogom i po Božju – to je
velika poruka Biblije za naše vrijeme. U tom
sklopu čovjekova sloboda, rast čovječanstva u
razumijevanju, umijeće u slobodi – progres na
svim linijama, i na području kruha i na području
duha, i na području »htjeti« i na području »um-
jeti«, a nadasve na području »biti«... tu smo na
terenu Biblije i na »biblijskoj ideologiji« kako da
se uredi čovjek i svijet po Božju, po Kristovu.
Sve je dar, pa onda i dužnost i – sve je mar, pa
onda i radost... Smijem li reći neka za sada bude
dosta?
Bonaventura Duda, Dragan Kalajdžić, Jesmo
li sami na putu : razgovori, Kršćanska sa-
dašnjost, Zagreb, 1997., str. 121., 123.-124.
Tin UjevićSvakako, Tin je bio pjesnik koji svoj talent ni-
je unovčio, iako je novaca uvijek bio potre-
ban. I njegova je pjesma – često najljepša – u
nekom razmjeru s njegovom boemom. Boe-
ma je, dakle, bila plaća čistom pjesništvu.
Stoga se smije govoriti o Tinovoj duhovnosti.
Time se ponovno vraćamo svijetlim stihovima
Tinove boeme, onima koji – rekao bih – nose
pečat Kristova blaženstva, onih koji su – usu-
dio bih se reći – uboštvom spasili duh i duhom
nadvladali uboštvo.
Očenašipjesnika
Dvojica nam naših najvećih pjesnika osta-
više svoj Očenaš: Vladimir Nazor pod
izričitim naslovom u finalu Četiri Arhanđela i
Tin Ujević u Molitvi za koru kruha i zdjelu
leće u zbirci Žedan kamen na studencu.
Možda ovamo treba uvrstiti i treći Očenaš,
Molitvu Maka Dizdara u Kamenom Spa-
vaču.
Tri Očenaša, tri velike pjesničke fizionomi-
je, tri osobita i nesvodiva pjesnička
doživljaja. Mak Dizdar sve je usredotočio
na Molitvu o kruhu – Inosušnom.
Nazorov Očenaš intencionalna je pjesnička
parafraza, usebna, ali i raspričana. Tin je na-
vlaš parcijalan, ne pjeva cjelinu, ali je to
snažniji.
Bonaventura Duda, Rukovet domovinskih
tema, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.,
str. 46., 47.
Biblija Starog zavjeta, MR 156, 14. stoljeće, Zagreb,Metropolitanska knjižnica
FRA BONAVENTURA DUDA26
Nemoj nikad zaboravitida smo povezani
On je u mnogočemu moj učitelj.
Njemu zahvaljujem za brojna na-
dahnuća u svojem svećeničkom i
franjevačkom životu. Gledao sam ga uvi-
jek s udivljenjem i na neki način u svojoj
mladosti i rastu htio sam biti kao on. A
jer smo u odnosu na većinu braće u pro-
vinciji koji su više iz sjevernih područja
naše domovine, jer smo nekako iz istog
podneblja, osjećao sam ga još više svojim.
U svom prvom koraku u redovništvo, na
putu iz Rijeke prema Cerniku kod Nove
Gradiške, presjedajući u Zagrebu imao
sam dosta vremena i proveo nekoliko sati
na Kaptolu u samostanu. To su bili nekako
uzbudljivi trenuci. Stojim pred časom kad
krećem u neki nov život, postat ću franje-
vac, odjenuti franjevačko odijelo. Želio
sam to. Otac Bonaventura me je zaskočio
u hodniku, povukao u svoju radnu sobu i
počeo već govoriti kako taj život nije samo
idila, lijepo odijelo (koje mi se sviđalo),
samo radosti druženja, već zahtjevan život
za Isusa, pun poteškoća, križeva i odrica-
nja. Nisam o tome razmišljao na taj način.
Gotovo sam odustao od toga puta. Ipak,
njegove su mi riječi bile uvijek duboko
prisutne i pomogle da jasnije krenem u
stvarni život služenja Crkvi.
Kad sam polazio u vojsku, u onu famoz-
nu JNA, gdje je još uvijek bilo puno prisi-
la i šikaniranja svih koji vjeruju, a osobito
onih koji idu u takve škole, nije mi bilo
svejedno. Jedna slika oca Bonaventure
me nekako pratila u tom ambijentu psov-
ke, prostačenja, ismijavanja vjere, i drugih
vojničkih nepogoda. Bilo je to prosvje-
tljenje. „Nemoj nikad zaboraviti da smo
povezani. Pogledaj navečer u zvijezde i
znaj, iste zvijezde su i nad Zagrebom, nad
dragim samostanom na Kaptolu, i tamo
su tvoja braća koja se uredno mole za
svoje koji su na odsluženju vojnog roka.“
Drag mi je bio njegov humor, vedro raspo-
loženje kojim je ispunjavao zajednicu u ko-
joj se nalazio. Najveći dio života bio je u
samostanu na Kaptolu, gdje je i danas. Bilo
je tu i šala, pa i na njegov račun. A o dra-
gim osobama se svašta domisli. Jedna od
najpoznatijih koja je kružila u krugovima
braće franjevaca bila je ova: Otac Bona-
ventura molio se na terasi samostana. Imao
je u ruci časoslov, naš crkveni molitvenik.
Dok je molio golub je prelijetao i onečistio
mu je časoslov. I tada je otac Bonaventura,
uronjen u molitvu, podigao oči prema nebu
i rekao: „Hvala ti, Bože, da krave ne lete!“
I danas mi puno znači kad skočim na
Kaptol i zavirim u njegovu sobu. Uvijek
osmijeh i radost: „Dođi, sjedni malo!“
On mi se je uvijek radovao. Život ima
smisla! Hvala ti, dragi Učitelju!
dr. fra Zvjezdan Linić
Vi ste svi braćaČovjek vjernik
i vjernička
zajednica
treba se
pravilno
usmjeriti ne
samo prema
čovjeku nego
i prema Bogu.
U Kristovoj se
perspektivi
horizontala i
vertikala
spajaju.
B onaventuraDu d a
Budimo ljudi savjesti
Papa Ivan Pavao II. i fra Bonaventura Duda, susret na Trsatu, 8. lipnja 2003.
Živjeti, surađivati i bratski se susretati s
dr. fra Bonaventurom Dudom, smatram
posebnim Božjim darom. Od prvih ma-
lih susreta do radnih, prijateljskih i bratskih,
osjetio sam da me prima kao brata i da sam
tim susretima obogaćen i usrećen.
U brojnim radnim sastancima u Kršćanskoj
sadašnjosti, posebno u poslovima oko prijevo-
da Misala i Časoslova, doživio sam koliko je
bio zauzet tim svetim poslovima, kako je svom
dušom čeznuo (usp. Lk 22, 15) da prijevod
bude obavljen što bolje (a on je i prevoditelj
Biblije) i da narod Božji dobije objavljenu
Božju riječ odjevenu u suvremeni hrvatski
izričaj, da bi je svatko mogao doživjeti kao ri-
ječ koja »prodire dotle da dijeli dušu i duh… i
prosuđuje nakane i misli srca« (Heb 4, 12).
Kad je ponekad bilo teško i kad se činilo da
su neki zamoreni, fra Bonaventura je uvijek
pronalazio vremena, ali još više strpljivosti ko-
ja je plod ljubavi, i sve usmjeravao prema ko-
načnom sretnom rješenju.
Na sjednicama Vijeća Hrvatskoga mario-
loškog instituta, osobito kad je trebalo pripre-
mati nastupe bilo na međunarodnim bilo do-
movinskim kongresima i simpozijima, fra Bo-
navantura je bio duša svega rada. Nadahnji-
vao je sve svojim biblijskim znanjem, predla-
gao brojne teme i nenametljivo poticao na us-
trajan rad. Bilo ga je divno doživjeti kako
oduševljeno govori u slavu Bogorodice Mari-
je, »fidelissimae Advocatae Croatiae«.
Uz brojne poslove i zaduženja bio je i vicepos-
tulator u službenom postupku za beatifikaciju
Sluge Božjega fra Vendelina Vošnjaka. Budući
da sam se i sam bavio hrvatskom hagiografi-
jom, divio sam se njegovu oduševljenju za naše
uzornike, a svaku njegovu riječ – bilo savjet,
bilo poticaj – doživljavao sam kao dragocjeni
dar.
Dok sam trebao pronalaziti voditelje duhovnih
vježba za braću svoje Provincije, zamolio sam ga
da prihvati taj sveti posao. Rado se je odazvao.
No kad mi je morao javiti malo prije nego su
duhovne vježbe trebale početi da ih mora otka-
zati zbog nepredviđene velike prepreke, bilo mi
je kao da me je udario grom iz vedra neba. U
bratskom razgovoru toplo sam ga molio da nas
ne napušta. Prihvatio je i došao, iako znam da
mu je bilo jako teško. I tim je činom pokazao
koliko cijeni duhovne vrijednosti. Kao mali brat
osjetio se dužnim braći u Svetištu Čudotvorne
Gospe Sinjske lomiti kruh riječi Božje… Po k a -
zao se ne samo kao biblijski nadahnuti znalac
teologije, nego još više – došao je k nama kao
svoj k svojima, kao brat braći. Takvoga smo ga
svi doživjeli.
Davno je sv. Jakov, apostol i prvi jeruzalemski
biskup, ustvrdio u svojoj Poslanici: »Svaki sa-
vršen dar odozgor je, silazi od Oca svjetlila...« (1,
17).
Zbilja je učeni profesor i skromni mali brat
fra Bonaventura mnogima, a svjedočim poseb-
no meni, neznatnomu fratru, »savršen dar od
Oca svjetlila«!
Deo Optimo Maximo od srca zahvaljujem za
taj velik i dragocjeni dar!
fra Hrvatin Gabrijel Jurišić
beatifikacija u Mariji Bistrici 3. listopada 1998.
godine nije završni čin, nego sada tek počinje
ono što se zove nasljedovanje svetih. Nijedan svetac nije
nečija kopija, nego je svojevrstan odraz Isusove svetosti.
Stoga nam se istom sada još jače nameće dužnost da
upoznamo Stepinčev život i njegov put svetosti, kako
bismo i mi – svaki u svojem životnom ambijentu – ostva-
rili odraz Isusove svetosti, koja je uvijek Božji dar i naš
ljudski mar.
Svaki je kršćanin, kako uči sv. Pavao, pozvan uložiti svoj
mar da po milosti Božjoj uzraste »do čovjeka savršena,
do mjere uzrasta punine Kristove« (Ef 4,13; usp. Rim
8,28-37). Na tom poslu uz nas je uvijek Duh Sveti, po
onoj molitvi: »Bože, koji svjetlošću Duha Svetoga pros-
vjetljuješ srca vjernika, daj nam u tom istom Duhu što je
pravo misliti i njegovoj se utjehi vazda radovati.«
...
... vjernost savjesti, sa svim što ta vjernost znači, postaje
od sada u vijeke nova i svježa poruka Alojzija Stepinca
svim njegovim štovateljima, cijeloj Crkvi, a nadasve svi-
ma nama Hrvatima katolicima: da budemo ljudi savjesti.
...
Beatifikacijom Alojzija Stepinca istom počinje pravo
očitovanje njegova nauka za našu suvremenost. Tu će
uvijek u prvom planu naše sveopće duhovne obnove os-
tati zadaćom Deset Božjih zapovijedi.
...
S prorokom Zaharijom, Stepinac nas uči: »Tko dira u
čovjeka, dira u zjenicu Božjega oka!«
Bonaventura Duda, Razmišljam o Alojziju Stepincu, Kršćan-
ska sadašnjost, Zagreb, 1998., str. 13.-14., 23., 30., 41.
...
27Č O V J E K Ž E LJ A
Biće horizontaU gnijezdu pet ptića
Rekoše mi: »Daj Marijane reci
nešto o pateru Dudi.« A kako
reći nešto ukratko o p. Dudi?
O njemu bi se moglo danima
pričati. To je veliki i »mali« čovjek.
Izrastao sam u franjevačkoj sredini,
ipak, moj je doživljaj da sam u sus-
retu s p. Dudom susreo istinskog
Franjina sljedbenika.
P. Duda zna biti bliz svim ljudima.
Djeci, odraslima i starcima. U nje-
mu su prisutni svi staleži i sva doba.
I to je uvijek začuđivalo i divilo. On
je uvijek jednostavan i iskren. Kao
da stalno lebdi u zraku i prisutan je
u srcu. Nije mi trebalo puno vreme-
na za upoznavanje s p. Dudom. Od
prvog momenta sam bliz njemu i on
meni. I tako je do dana današnjega.
P. Duda je brat i prijatelj!
P. Bonaventura je Mali Franjo, mis-
tik, teolog, pjesnik, muzičar. Ovo
nije neko hvaljenje, nego talenti ko-
je mu je Bog dao. Mene se doima
da ih je svih deset aktivirao u korist
svima na zemlji i nebu. Potrebno ga
je samo slušati kad naglas meditira,
kad tumači teologiju, posebice bi-
blijsku, a pjesnik i muzičar je u
svim disciplinama.
Ostaje mi u sjećanju kad su za
prošlog sistema nastale izvjesne kri-
ze među teolozima, p. Duda je uvi-
jek bio svjetlo i podrška. Znao se
povući iz Teološkog društva, ali sa-
mo zato da bi mogao sve druge po-
državati. Tu se osjetila njegova mu-
drost i njegova ljubav.
U sjećanju mi je jedan događaj iz
studentskih dana.
Predavao mi je p. Bonaventura. Je-
dnom smo ja i još neki studenti
(fra Domagoj i drugi) probdjeli
noć, a ipak smo došli na predava-
nje kod p. Dude. Htjeli smo ga sva-
kako pratiti i u tom nastojanju,
zbog neprospavane noći, mi smo
skoro zaspali. Nama dvojici pri-
bližio se p. Duda i tiho nam zapje-
vao na uho da nas probudi. Kad
sam se probudio, vidim nasmijano
lice patera Dude. Takav je bio
doživljaj njegove ljubavi i razumije-
vanja. Više je to na mene djelovalo
nego li sva prigovaranja i opomene.
I svatko je od nas doživio lijepih tre-
nutaka. Dobri čovjek je vredniji ne-
go li svi argumenti. Duda je argu-
ment dobrote.
I danas kad susretnem starca p. Du-
du doživljavam ga življim i vitalnijim
od mene. On mi je dokaz da onaj
koji ima čist duh nikada ne stari i
nikada se ne otuđuje od ljudi. Duda
još lebdi u riječima i srcu. U njemu
se vidi spojeno nebo i zemlja. On je
po svojoj osobnosti, cijelim svojim
bićem, biće horizonta. Spoj neba i
zemlje.
prof. dr. sc. Marijan Jurčević,
dominikanac
Josip Vasilije Jordan, Ecce Homo, ulje na platnu, 1980.
Prvi osobni susret s fra Bonaventurom
darovan mi je prije nekih četvrt sto-
ljeća. Otada se češće i na različite
načine susrećemo: katkad zbog truda u
kojem obojica sudjelujemo, često kako
život priredi prigodu, uvijek srdačno, pa i
bratski.
Od prvoga susreta ne prestaje mi govoriti
riječju, šutnjom, gestom i suzom. Svojom
gorljivošću i zauzetošću i u običnom i u
izuzetnom ne prestaje me uvoditi u tajnu
života, u tajnu susreta s Bogom i ljudima.
Zahtjevan prema onima koje doživljava
bliskima, blag prema onima koji stoje po-
dalje, ne prestaje gajiti otmjenost duha i
otmjenost u odnosima.
Bez obzira na godine koje protječu, u nje-
mu je, uz duboku životnu mudrost i sućut-
nost, živ dječački duh, djetinje povjerenje
u Boga, začuđenost pred tajnom zla, zadi-
vljenost pred tajnom dobra. I u svemu ve-
drina. U svemu nada.
Bit će da mi je najviše rekao svojim ga-
nućima. Mogao bi tko pomisliti da ga je la-
ko ganuti. Upravo suprotno: on je samo u
svojoj tankoćutnosti postojano otvoren is-
tinskim razlozima za ganuće
Jednom zgodom dok smo obiteljski čekali
da mu čestitamo rođendan, naša je kći –
tada predškolske dobi – na list papira
spontano nacrtala stablo, na stablu gnijez-
do, u gnijezdu pet ptića kojima jedna pti-
ca donosi crvića u kljunu. I ne znajući,
ona je time izrazila odnos naše obitelji
prema fra Bonaventuri i njegov prema na-
ma.
Duboko ganut dobrotom Neba, ne presta-
jem zahvaljivati za dar njegove osobnosti i
njegova života.
MOŽETE LI
PROMIJENITI SVIJET?
Uvečer uoči Cvjetnice 1986. godine, nas
tridesetak sjedimo u prolaznoj dvorani uz
crkvu svetoga Franje na Kaptolu, iščeku-
jući oca Bonaventuru, koji nam je najavio
govoriti o miru. On ulazi i zaustavlja se
nasred dvorane, pred nama. Promatra nas.
Mi umah utihnusmo.
– Recite – započinje – vjerujete li da vi, ko-
liko vas je ovdje, možete promijeniti svijet?
Mi smo zatečeni. Zbunjeno se pogledava-
mo. Ne znamo na što smjera. Ne znamo
što bismo rekli. Svatko od nas očekuje da
će netko drugi progovoriti, ali nitko se ne
odlučuje. Otac Bonaventura neko vrijeme
strpljivo iščekuje naš odgovor. Potom mir-
nim glasom reče:
– Ako ne vjerujete da možete, pogriješio
sam što sam ovamo dolazio.
To reče i iziđe iz dvorane. Čim je izišao,
nakon kojeg trenutka zatečenosti, počesmo
se opravdavati jedni pred drugima zbog
čega smo šutjeli, što smo mislili, što očeki-
vali... Osjećali smo se silno nelagodno. Nis-
mo znali što započeti.
Uto se otac Bonaventura vrati u dvoranu.
– Ipak ću vam nešto govoriti – reče.
Govorio je kao i uvijek. Bilo je dragocjeno.
Kao i uvijek. No nisam zapamtio što je go-
vorio. Ovo jesam.
Stjepan Lice
FRA BONAVENTURA DUDA28
Povucimo u
duhu crte
između svih
kutova
našeg
stana. Tu,
unutra, u
svom domu
budimo
mironosci
jedni
drugima.
Bibličar - umjetnik, teolog - umjetnik
Studiozni improvizator i nadahnuti pjesnik
Fra Bonaventuru upoznao sam još kao sred-
njoškolac za naših ljetnih susreta na Košlju-
nu, no pravo sam ga počeo upoznavati kas-
nih sedamdesetih kada je on bio na vrhu svoje in-
telektualne i znanstvene zgrade (spominjem samo
da je iza sebe imao grandiozno djelo Zagrebačke
Biblije i desetke znanstvenih članaka), a ja sam bio
pri kraju svoga teološkog studija. Predavao mi je
tada izabrani kolegij o tumačenju Biblije u liturgiji.
Očekivao sam da će, poput mnogih, i on predavanje
izvlačiti iz bogata iskustva. I bilo je tako, no ipak
posve jedinstveno. Za svako bi predavanje došao
oboružan velikim brojem knjiga i s mnoštvom bi-
lješki. Ta studioznost učinila mi se tada zapanju-
jućom jer su mu predavanja vrvjela od iskričavih
misli zaigranih na spontanom korištenju izvora i
priređenih materijala. Gdjekad bi se zanio do mjere
plača ili smijeha, gdjekad trezvenom misaonošću
upućivao u dublje i nedokučivije sfere – a uvijek je
u glasu, u konstrukciji i zvučnosti njegovih riječi ti-
trala očita ili prikrivena poetika.
Fra Bonaventura je prije svega pjesnik – i zato
mu je i teološka, posebice egzegetska, misao bila
tako snažna. Ušao je Bibliji pod skute na način
poetskog, pridodajući, dakako, ono znanstveno i
dubokoumno. Studirao je hrvatske pjesnike, po-
sebno je, mislim, volio Tina, a njegova se studioz-
nost i poetska darovitost osobito očitovala u
njegovu leksiku – i dok je govorio i kad je pi-
sao. Posebice je to došlo do izražaja u prijevo-
du Novoga zavjeta koji je sačinio s fratrom
sličnih mjera i vokacije Jerkom Fućakom.
Za ilustraciju spominjem samo zgodu s jednog ta-
dašnjeg predavanja i njegova zornog tumačenja
kako to Duh Gospodnji proniče i drži svemir.
Duhnuo je iz najdubljih dubina pluća:
hhhhhhhhhhh… tako da je gotovo ostao bez daha
i tada, kada smo već pomislili da će se udaviti,
izrekao onu biblijsku: Ako dah im oduzmeš, ugi-
baju… Te se pouke ne zaboravljaju. Gotovo svako
njegovo predavanje koje sam kasnije slušao bilo je
izraz prostudirane improvizacije. Pripremio je sve,
dobro se znanstveno opremio – i onda se puštao.
Takve nam je jednom održao i duhovne vježbe na
Košljunu. Sjećam se da sam tada bio uvjerenja ka-
ko slušam sveca. Sveca koji je volio pjesmu i smij-
eh i opušten razgovor, i trezveno umovanje…
Upravo sam tih godina (a još sam bio relativ-
no mlad svećenik) napisao svoj prvi Križni put.
Kad me je sreo, rekao mi je: »Znate, kad sam
pročitao Vaš Križni put, skoro sam iz tiska po-
vukao svoj!«. Naravno da ga nije povukao i
naravno da se moj Križni put nije mogao mje-
riti s njegovim – ali to je bio istinski on. Uvijek
spreman prepoznati nadahnuće, žar, posao i
pregalaštvo – to priznati, pohvaliti i potaknuti.
Od prvih godina našega poznanstva bilo je tu
nečega prešutnog, što se podrazumijeva i ne
kaže, a što se može sažeti u izraz – zavičajno
prepoznavanje. On nikad nije zaboravio da je
Bodul. Štoviše, otočanin u njemu s godinama je
postajao sve proćućeniji. Vraćao ga je krsnome
Roku, bojama Krasa i mirisima komina… O to-
me samo malen spomen. Kad su prije dvije godi-
ne Omišljani organizirano dolazili u Zagreb bio
sam zamoljen da ih provedem po katedrali i rek-
nem nekoliko riječi. Premda već u lijepim godi-
nama, i fra Bonaventura je bio tu… »Zalijepio«
se za mikrofon, glas mu je podrhtavao od
ushićena htijenja da pripada, da rekne više i da
uputi na dublje… Dok je govorio, iznosio podat-
ke, iz sjećanja vadio reminiscencije – u zraku se
osjećala ta ljubav prema svemu stvorenom (ta
bio je i ostao istinski fratar!), prema svome naro-
du i Crkvi, konačno prema svome otočnom čov-
jeku… U njemu nam je Bog darovao mudroga
čovjeka, istinskoga pjesnika, sjajnoga znanstveni-
ka, zaigranoga fratra i pravoga Bodula! Hvaljen
budi, Gospodine naš, za komad svetoga zanosa
što si ga prosuo u svoga Roka-Bonaventuru!
don Anton Šuljić
UčenikKa m i l a
Ko l b a
O. Bonaventura Duda djelovao je
kao orguljaš u Varaždinu od 1942.
do 1944. godine te u Zagrebu od
1945. do 1952., a i poslije 1957. godine.
Njegove skladbe nastajale su od 1944. do
1962. Nadahnute su tekstovima različitih
molitava i psalama i sve su namijenjene bo-
goslužju. Napisao je ukupno 16 skladbi i
misu koju je naslovio Gospodine, smiluj se.
Najsnažnijim svojim glazbenim djelom o.
Bonaventura smatra skladbu Christus vin-
cit – Krist vlada. O. Bonaventura ističe da
je to najdublje proživljena pjesma te pred-
stavlja njegovo veliko uzdanje u Božju pro-
vidnost. Nastala je kada su njegovi kolege
iz novicijata bili zaređeni za svećenika, a
on je morao još čekati. Bili su to strogi pro-
pisi koji nisu dopuštali svećenikovo
ređenje do 26. godine života.
Skladbe o. Bonaventure Dude ne
možemo promatrati tek kao izraz osebuj-
noga glazbenog stila ili kao djela poseb-
noga glazbenog izričaja. Svoje glazbeno
znanje stekao je samoobrazovanjem, od-
nosno uz pomoć svoga učitelja o. Kamila
Kolba, i to samo onda kada je bio u situa-
ciji da primi određenu pomoć. Radilo se o
učitelju i učeniku koji su vrlo rijetko bili u
neposrednom kontaktu. Razlog tome su
pravila franjevačkoga reda prema kojima
se svake tri godine odlučuje o mjestu
službovanja svih članova zajednice. Uz to,
o. Bonaventura Duda, iako je pokazivao
posebnu naklonost prema glazbi, nije bio
u mogućnosti, kao ni ostali orguljaši, po-
sebno se posvetiti tom studiju, jer je uvi-
jek imao i drugih zaduženja i službi. Ipak,
skladbe koje je napisao odišu čistom har-
monijom, jednostavnom melodijom, us-
taljenim ritmom i nadasve posebnim
poštovanjem prema tekstu. To su pjevane
molitve, skladbe koje u svojoj jednostav-
nosti odišu određenom milozvučnošću.
Bez ikakve dvojbe može se reći da je o.
Bonaventura Duda priložio svoj glazbeni
opus matici duhovne glazbe obogaćujući
je djelima pune iskrenosti, sklada i neu-
pitne vjere u Božju milost.
dr. sc. Marija Riman
Pogledajmo
još jednom:
sve te crte
slažu se u
križ, a križ
znači ljubav
uz žrtvu.
Često
ćemo moći
biti
mironosci
samo uz
požrtvovnu
ljubav. Na
to mislimo
kad si
čestitamo
Božić, kada
se
»mirbožamo«.
B onaventuraDu d a
Učenog i jednostavnog franjevca, fra Bo-
naventuru Dudu, vidim kao bibličara i
teologa posve neuobičajenih i visokih
crta. Jer, fra Bonaventura je bibličar - umjetnik,
teolog - umjetnik. Svakako jest bibličar – o
čemu fra Bonaventurini prijevodi Svetog pisma
(posebno u suradnji s dr. fra Jerkom Fućkom) i
stručni radovi – ali bibličar s biljegom umjetni-
ka. Svakako jest teolog – o čemu opet brojni
radovi s osloncem na biblijsku teologiju – ali
teolog s biljegom umjetnika.
I kao bibličar-umjetnik i kao teolog-umjetnik,
fra Bonavetura nosi parametre širokog spektra
znanja i kulture. Zato je mogao biti subesjedni-
kom ne samo teolozima, nego i literatima i lin-
gvistima, pjesnicima i likovnim umjetnicima (Ju-
ri Kaštelanu, Tomislavu Ladanu, Nikoli Šopu,
Ivi Dulčiću i brojnima drugima). Taj biljeg 'um-
jetnika', fra Bonaventuru čini teško označivim
(definiranim), jer umjetnost – kako je poznato –
nije moguće svesti u jednu čvrstu filozofsku defi-
niciju. Umjetnost je uvijek nešto više od onoga
što se o njoj rekne. Takav je i fra Bonaventura.
Urastao u Krista i njegovo Evanđelje, zaljubljen
u Crkvu kao nositeljicu Božje riječi kroz vreme-
na i prostore, rascvjetao se po sv. Franji i sv. Bo-
naventuri. Nošen, k tome, mislima Drugog vati-
kanskog sabora, rastao je i narastao u karizma-
tičnu i proročku-svjedočku osobu koja je Crkvi u
Hrvata i duhovnoj kulturi Hrvata bila i stalno
jest veliki umjetnički Božji dar. To je stoga što
fra Bonaventura radosno prenosi ono što njegov
sveti uzor, sv. Bonaventura, naziva 'ars aeterna' -
'vječna umjetnost' ili 'umjetnost Vječnoga'.
Činjenica – širem krugu manje poznata – da je
fra Bonaventura velike glazbene nadarenosti, da
je orguljaš i skladatelj, da posjeduje izrazit pjes-
nički senzibilitet, da je znalački prosuditelj likov-
nih umjetnosti, da je umjetnik jezika do sposob-
nosti stvaranja novih jezičnih riječi i sintagmi, u
osobi fra Bonaveture Dude odigrala je upravo is-
taknutu crtu umjetničke obojenosti svega što je
radio. Taj je dar iz njega izlazio u umješno preli-
jevanje znanja, ideja, boja i tonova iz jednog po-
dručja zanimanja u druga, nadilazeći nerijetko
širinu i uokvirenost uhodanih tokova. Sve se to
skladno slagalo u bogatoj osobi jednostavnog fra
Bonaventure nadasve u bavljenju Biblijom –
čemu treba dodati liturgiju Crkve, koja je u naj-
većem svojem postotku biblijska – jer je sve spo-
menute umjetničke silnice nalazio u Bibliji i u li-
turgiji Crkve.
Fra Bonaventura posjeduje rijetku sposobnost
da iz različitih pojedinosti stvara estetske cjeli-
ne pune istine, ljepote i dobrote, bile te cjeline
opsežne i duge, poput stručnih radova i
duhovnih spisa, bilo pak kada su te cjeline ma-
le, kratke, poput njegovih brojnih propovijedi i
popularnih predavanja.
Fra Bonaventura je u svemu tome i iznad svega
navjestitelj i svjedok, i to je, kako mislim, njegova
neprekinuta i najljepša crta. Dok ističem taj nje-
gov dinamični vjernički biljeg, možda bismo se
približili 'definiciji' te bogate osobe. Da, fra Bona-
ventura je u čitavom svojem poslanju – i kao teo-
log, i kao pisac, i kao profesor, i kao propovjed-
nik, i kao dionik u razgovorima s velikima i mali-
ma – navjestitelj svjedok. Kad to kažem, onda
želim istaknuti da nikad nije dijelio riječ od djela,
naučavanje od življenja, govor od ponašanja, i to
uvijek i u svemu: kao franjevac u krugu braće, kao
profesor u krugu studenata, kao bogoslužitelj ili
bogoslavitelj (liturg) u krugu vjerničkih zajednica,
kao aktivan sudionik u znanstvenim ili popular-
nim krugovima, kao sugovornik u razgovorima o
književnosti, napose o pjesništvu, kao ugodan su-
besjednik u razgovorima s medijskim djelatnici-
ma, ili – nerijetko – kao vedar fratar u susretanju
svih ljudi, doslovno svih: učenih i neukih, 'velikih' i
'malenih'. Svoja najljepša djela fra Bonaventura je
'ispisao' na pločice ljudskih duša, ljudskih srdaca.
On neće ostati toliko upamćen po debelim sve-
scima učenih djela koliko po 'upisanim' ri-
ječima u dušama ljudi. Evanđeosko-franjevačka
malenost bila mu je kao druga narav. Volio je
biti s ljudima, radovati se s radosnima, plakati
sa zaplakanima, učeno govoriti s učenima, jed-
nostavno govoriti s jednostavnima, u šali kazi-
vati duhovite zgode, te – s osobitim osjećajem
– radovati se dobru drugih, uspjehu drugih.
Ali, uz tu naglašenu želju zajedništvovanja s
ljudima, fra Bonaventura je čeznuo i za trenu-
cima osame, tišine, povučenosti, nutarnjeg
vrenja. Samozatajna i opora strana fra Bona-
venturina puta skrivala je časove dubinskog
proživljavanja tjeskobnih pitanja o vlastitu pu-
tu, o putu Crkve, društva, Domovine. Da, fra
Bonaventura je nerijetko – kao potrebu duše i
čitavog svojeg bića – živio oporu stranu života,
talionicu čišćenja, mnogima manje poznatu.
Fra Bonaventura kao proročki 'čovjek želja' u
svojem životu i poslanju, čini se, ima onaj cilj koji
je sv. Augustin izrazio u zadaći kršćanina:
»vježbati se u dobrim željama«. Iz takvih vježbi
izišlo je sve ono što je fra Bonaventura prenio ge-
neracijama franjevaca, studenata, vjernika i svih
ljudi dobre volje. Prispjevši u »dolinu godina«
(»la vallee des ages« - J. Green), fra Bonaventu-
ra svejedno djeluje proročki i svjedočki. Takva ga
želimo dugo. Duže od zemaljskog života.
dr. fra Bernardin Škunca
29Č O V J E K Ž E LJ A
Ali ne smijemo
zaboraviti da
ima mnogo - i
previše - koje
je život smljeo
i melje. Oni s
gorkošću
slušaju naše
limunade o
Božiću. I za
njih je on i
Spasitelj i
Ozdravitelj i
Razveselitelj.
Ponajprije tako
da im je
Supatnik i
Suputnik. I
njihova molitva
šutnje, gorčine
- možda čak i
kletve - njemu
nije tuđa. I oni
su njegovi.
B onaventuraDu d a
Ushit Dulčićevim Kristom Kraljemonoga jutra, u Splitu, propitujem namjernike kako
ću do Gospe od Zdravlja. I nađem se pred njom.
Stupim unutra, i sa strahom i s čežnjom. I odjednom, os-
tadoh zapanjen, svega me opčarala Dulčićeva freska.
U njegovu Kristu prepoznah Krista svoje vjere, Krista
svoje duše i svoga srca. Reći ću odmah, Krista koga mi
je otkrila franjevačka, teološka škola, a poslije »naučih
takva Krista« (Ef 4,20) u sv. Pavla, osobito u dva njego-
va kristološka himna u poslanici Efežanima (Ef 1,3-14) i
Kološanima (Kol 1,12-20).
Stajao sam osupnut, zahvaćen, u času ushita i zrenja.
Možda ste zapazili da izbjegavam tu fresku okrstiti. Zo-
vu je »freskom Krista Kralja«, ja bih je prozvao malo
drukčije.
...
Poslije više godina, bilo je to 31. kolovoza 1987., zamo-
lio me naručitelj freske, ondašnji gvardijan franjevačkog
samostana u Splitu fra Stanko Romac, da unesem taj
doživljaj u Knjigu dojmova koju on s ljubavlju čuva. Moj
je tekst nedavno objavio Ivan Bošković u prikazu
Dulčićev Krist Kralj (Matica hrvatska, Split 1993.).
Pr e p i s u j e m :
Fresku sam doživljavao prvenstveno – teološki. Dakle,
Krist – Proslavitelj Očev, živi Slavaocu posred čovječan-
stva. Sve je u tim zanosnim rukama: na slavu Očevu
(usp. Ef 1, 6, 12, 14). I u tim nogama, poput žilavih ko-
rijena masline, uvriježenih u čovječanstvo. Izrastao iz
nas, a prerasta nas... Urastao u ovo naše, dalmatinsko
čovječanstvo da bude pred Ocem naš Zagovornik (Rim
8,23 i Heb 7,25).
Da, silno me se dojmio taj naš svijet iz kojega izras-
ta Krist. No ne kao gorostas koji pritišće, nego kao
Brat koji uzdiže. Svi se osjećamo u njemu uzdignu-
ti. Postavio nam je mjerom Sebe da uzrastemo »do
mjere rasta punine Kristove« (Ef 4,13). Zar to nije
izreako Dulčić – slučajno, naumice – kad je do ne-
ke mjere Kristove izdigao svetu braću i svete Hrva-
te? A onda, ta maslinova boja, tako tipična za ovaj
kraj, a tako – teološka. Doista, dušom mi se razlio
prisjećaj na Pavla: »Je li korijen svet, svete su i gra-
ne. Pa ako su neke grane odlomljene, a ti - divlja
maslina pricijepljena umjesto njih - postade zajed-
ničar korijena, sočnosti masline..., ne nosiš ti korije-
na nego korijen tebe...« (Rim 11,16 sl.). Kakva lije-
pa Maslina - Krist. Odjednom se gube »nerazmjeri«
ruku, nogu, čega li što majstoru prigovarahu kri-
tičari.
Koliko blagog nemira, pozivnog i ushitnog, unose
Evanđelisti. Zrakom odzvanja apokaliptičko Vječno
Evanđelje (Otk 14,6).
Bojim se Krista Michelangelova, volim Krista
Dulčićeva.
Onaj u Sikstini nadahnut je na Mt 25 ali samo napola,
prijetećim riječim: »Odlazite od mene, prokleti«
(Mt 25,41). Dulčićev izražava himan Kol 1,15-20 (usp.
Ef 1,3-14). Kao franjevcu, Dulčić mi je mnogo bliži i
draži i – potrebniji mi je.
Pitao sam jednom umjetnika (htio sam mu proniknuti
nadahnuće): »Meštre, što ste mislili kada ste slikali?«
Uvijek nesklon riječi, promrsi – tipično: »Padre, nisam
mislia, ja sam slika!« Da, zar treba uvijek pitati za ide-
ju? Pjesnik 'misli' zvukom stiha i slika glazbenim tonovi-
ma, slikar – kistom.
Ipak, ipak – uvijek sam se pitao – odakle tako savršen
preslik Skotova shvaćanja Krista? Mnogo je toga, vjeru-
jem, doteklo iz razgovora sa fra Stankom... No vjerujem
da je ovakva freska već i viša od svojih uvjetovanosti.
Uvijek joj se iznova divim.
I u njoj i kroz nju uživam u takvu Kristu...
Bonaventura Duda, Rukovet domovinskih tema, Kršćan-
ska sadašnjost, Zagreb, 1999., str. 59.-71.
Ivo Dulčić, Krist Kralj, freska u crkvi Gospe od Zdravlja, Split, 1959.
...
FRA BONAVENTURA DUDA30
Dobitnikn a g ra d e
Annales Pilar
Na š život vezujeuz Evanđelje
»Slava
Božja je živi
čovjek!«
Volio je
ponavljati
sv. Irineja
papa
Pavao VI.
Slava
Isusova
60-godišnje sebedarje
Kako iz poznatoga iščitati ključno
Krasan, Krčan, kršćan!
Franjevački samostan i crkva sv. Antuna Pa-
dovanskog duhovno su središte našičkoga
kraja i odmorište za umornu dušu. U
ovom slavonskom krajoliku, u tišini srca i Božjoj
blizini, često se odmarao i Riječju života vječno-
ga nadahnjivao uzoriti franjevac, bibličar i skla-
datelj fra Bonaventura čije su pouke i note do-
taknule i otvorile mnoga srca. Bio nam je dra-
gocjen znanstveni suradnik u okviru obilježa v a-
nja 150. obljetnice rođenja našega slavnog su-
građanina izrazite franjevačke duhovnosti Isido-
ra Kršnjavoga – svestranoga graditelja hrvatsko-
ga kulturnog prostora. Sjećamo se dobro njego-
va nekrologa u spomen Kršnjavom, izgovorenog
jednostavnom i toplom riječju prilikom posjeta
Mirogoju 21. travnja 1995. Iste je godine u pre-
tisku romana Isidora Kršnjavoga Božji vitez (iz
1925. godine) fra Bonaventura objavio i nadah-
nuti pogovor Franjevačke uspomene na Isu
Kršnjavoga. Kao izvrsni poznavatelj Biblije fra
Bonaventura je više puta tijekom gotovo šest de-
setljeća svoga svećeništva u okviru biblijskih sati
i prigodnih propovijedi održanih u Našicama u
snazi Duha Svetoga nesebično i strpljivo obo-
gaćivao župljane našičkoga kraja otvarajući nam
oči i uši srca za Riječ Božju. U tome prepoznaje-
mo njegov značajan doprinos na promicanju mi-
ra i dobra u duhu franjevačke jednostavnosti,
poniznosti i skromnosti. O hvalevrijednom fra
Bonaventurinom skladateljskom opusu imali
smo prilike nešto više saznati još 2004. godine,
kada je tijekom spomenute manifestacije održan
cjelovečernji koncert djela franjevačkih autora u
našičkoj crkvi (K. Kolb, M. Grđan, B. Duda).
Ugodna su i sjećanja našičkih franjevaca na uzo-
ritoga učitelja mnogih naraštaja kaptolskih sje-
meništaraca. S radošću i nadom našički vjernici
svake godine očekuju njegov dolazak, pa kad na
stazama oko našega samostana opazimo u šetnji
njegov dragi lik s Biblijom u ruci, našičkom cr-
kvom sa zahvalnošću na kraju večernjice odjek-
ne fra Bonaventurina pjesma Anđele, čuvaru
moj... Zahvalni smo za njegovo 60-godišnje se-
bedarje Bogu na slavu i na radost narodu. Neka
ga Gospodin blagoslovi, vodi i čuva u sve dane!
Marija Pepelko i Silvija Lučevnjak,
Zavičajni muzej Našice
to je njegov
učenik.
Onoliko
koliko...
Toliko
vjeruje,
koliko
djeluje. Nije
to uvijek,
istina,
Od djetinjstva sam se, uz oca trećoredca,
osjećala u franjevačkoj crkvi sv. Franje
na Kaptolu kao doma, a dugogodišnje
stanovanje u Novome Zagrebu povezalo me s
franjevcima župe Sv. Križa. Oni su mi pružili
»logističku« podršku za rad na doktorskoj tezi
o baroknom zidnom slikarstvu Ivana Kr. Ran-
gera (1700. – 1753.). No dogodilo mi se naj-
gore što se može dogoditi povjesničarki likov-
nih umjetnosti: počela sam gubiti vid.
Moje malodušje otklanjali su franjevci koji
su me ponukali da sudjelujem u radu župe,
na znanstvenim skupovima, u njihovim
časopisima te, napose, u organizaciji velike
zagrebačke izložbe Mir i dobro.
Našim franjevcima, a posebno bibličaru Bo-
naventuri Dudi, dugujem i mnogo više.
S oduševljenjem sam pratila njegove propo-
vijedi, napose po izlasku dragocjenih knjiga
s nedjeljnim razmišljanjima za godine A, B
i C koje su mi otkrile kako treba iz vidljivo-
ga i poznatoga iščitavati ono nevidljivo, a
ključno. A to je moje zanimanje u umjetno-
sti prebacilo s artističkoga i estetskoga na
sadržajno. Ovaj nov pristup omogućio mi je
da sadržajnom analizom djela i njegovim
povezivanjem s biblijskim i patrističkim tek-
stovima prodrem u njihovu poruku, koja mi
se razotkrila kao pravi cilj umjetnika što
urešava crkveni prostor.
Prigodom jubileja Ivana Kr. Rangera orga-
nizirala sam u Lepoglavi tri izložbe o slika-
revu opusu sa snimcima mojega sina Janka
Belaja i s tri prikladne publikacije - studije
ne samo o stilskom razvoju Rangerovih svo-
dnih i zidnih slika, nego i o usloženoj likov-
noj teološkoj poruci koja se iščitava iz nje-
govih djela. Da sam na pravome putu pot-
vrdio mi je svojim nadahnutim recenzijama
i naš jubilarac dr. Bonaventura Duda, koje-
mu dugujem neizmjernu zahvalnost što se
još uvijek usuđujem misliti na Rangera, po-
gotovo nakon operacije u kojoj mi je vid
bar jednoga oka popravljen.
Marija Mirković, prof.
u izravnom
omjeru, ali
smo uvijek
iznova pred
izazovom
što ga je
Isus uputio
Petru:
»Petre,
ljubiš li me,
voliš li me?«
B onaventuraDu d a
Nakon dvadesetak godina (po)znanstva
i otkrivanja neiscrpnoga vrutka
duhovnosti zvane fra Bonaventura,
poznatijeg kao pater Duda, mogao bih kao i
svi drugi nabrajati brojne njegove atribucije:
vrsni teolog, profesor, propovjednik, spisatelj,
skladatelj itd., itd. No sve to još uvijek nije
dostatno da »pokrije« sve ono gdje je položio
neslomljive temelje i neizbrisive tragove svo-
ga svestranog djelovanja u Crkvi u Hrvata.
Nismo pozvani prosuđivati i procjenjivati, ali
zasigurno nećemo pogriješiti ako izreknemo
gotovo unisoni sud onih koji ga znaju ili, ba-
rem, prate njegov rad: pater Duda je u ovom
momentu – nakon što su ga napustili njegovi
dragi prijatelji fra Jerko Fućak, p. Šagi Bunić,
p. Celestin Tomić... – jedan od najčvršćih stu-
pova Katoličke crkve u Hrvata. Da, naš, Teo-
vizijin spisatelj i susjed, naš pater Duda.
A on svoje umirovljeničke dane živi poniz-
no, ponizno i ponizno. Al' istodobno svoj ci-
jeli život izražen u jednoj rečenici objavljuje
– Urbi et Orbi – ponosito, ponosito, ponosi-
to: Ja sam Krasan, Krčan, kršćan! Oliti:
Rođen sam i izrastao iz kamena žestaca,
među stoljetnim krasanskim maslinama, čes-
minama i trsju žlahtine, uz krasanski ružma-
rin, lovor i koromač. Rastao na predivnom
otoku Lijepe Naše. Duh svoj hranio Franji-
nim naukom u sjeni zvonika krasanske crkve
sv. Antona i na trsatskim visinama (po)nad
Kvarnera. Krasan, Krčan, Hrvat, kršćan!
I koliko god se ljudi divili njegovom velebnom
umu i duhovnosti, on doista nastoji biti što
manji i nezamjetniji. Franjevački ponizan. Na
sve pohvale reagirao bi komentarom: »Božji
dar i ljudski mar«. Skroman toliko da je sugo-
vorniku gotovo neugodno... Koliko puta je,
osobito zadnjih godina u zasluženom miru,
prigodom dnevnih kaptolskih šetnji k nama
navratio i ne prelazeći uredski prag već zau-
zeo obrambeni stav: »Ući ću samo ako me
nećete ništa pitati i ako od mene nećete ništa
tražiti«. I svaki put smo pošteno obećali, i
pošteno slagali. I svaki put tražili tekstove
za novu knjigu. Ista slika, ista scena, isti di-
jalog – svaki put.
Ovih dana smo često pratili i njegovu dječačku
uzbuđenost u očekivanju šezdesete obljetnice
svećeništva. Evo, sve do jučer je govorio da
će dijamantnu misu proslaviti ovdje, na zemlji
ili na nebu, svejedno gdje. Na zemlji… Na
ovoj zemlji, pater Duda. Znate da nam dugu-
jete tekstove o psalmima. A tek one drugie
manje dovršene! Još uvijek ne možete »ići«!
Svijetlite nam još dugo kao najizbrušeniji
dijamant.
Ivica Domaćinović
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar iz
Zagreba dodijelio je 9. prosinca 2004.
znanstvenu nagradu Annales Pilar prof.
dr. fra Bonaventuri Dudi, franjevcu Fra-
njevačke provincije sv. Ćirila i Metoda.
Fra Bonaventura je katolički teolog, publi-
cist, prevoditelj, izvrstan poznavatelj Sve-
toga pisma, učitelj duhovnosti i molitve.
Pilarova nagrada dodijeljena mu je osobito
zato jer je s J. Kaštelanom glavni urednik
zagrebačkoga izdanja Biblije 1968. godine.
Za to biblijsko izdanje je s fra J. Fućakom
napravio cjelovitu lekturu biblijskoga tek-
sta. Također je, 1973. godine, zajedno s fra
J. Fućakom preveo Novi zavjet za potrebe
hrvatskoga lekcionara. Prof. dr. fra Bona-
ventura je pokretač i urednik biblioteke
Biblijski niz i jedan od prevoditelja Rim-
skoga misala 1969. godine i novoga Časos-
lova Božjega naroda 1972. godine. Kao
prevoditelj poštuje hrvatsku prevoditeljsku
tradiciju, njezine vremenske i regionalne
posebnosti.
Te o l o ške rasprave pisao je u duhu suvre-
mene pokoncilske teologije, slijedeći teo-
loško shvaćanje tematike, te je tako potvr-
dio poznavanje i poštovanje sustavne neo-
skolastičke teologije koje je prethodila
koncilskoj teologiji. U više rasprava prof.
dr. fra Bonaventura Duda pokazao je zao-
kupljenost navjestiteljskom zadaćom teo-
logije. Potaknut nastojanjem da Bibliju i
liturgiju pretoči u suvremenu katehizaciju,
surađivao je u izradi katekizma Snagom
Duha (Zagreb, 1977.), a priredio je i Kra-
tak pregled Katoličke crkve.
S posebnim zadovoljstvom također ističem
da je prof. dr. Bonaventura sudjelovao na
znanstvenim skupovima Instituta Pilar na-
dahnuto predajući teme s biblijskim poru-
kama.
prof. dr. Vlado Šakić
Trojica svećenika imaju veliko
značenje u mome životu.
Dr. Josip Turčinović sedamdesetih i
osamdesetih godina prošlog stoljeća uveo
me u svijet Evanđelja.
Pater Zvjezdan Linić otkrio mi je jednostav-
nost vjere i nazočnost Boga u svakom ljud-
skom biću, pa makar taj bio i zadrti ateist.
A pater Bonaventura Duda dao mi je
neizmjerno mnogo, ali to je teško opisati.
O njegovom golemom doprinosu izdava-
nju hrvatske Biblije i mnogo toga u kulturi
pisat će stručniji od mene, ali ono poseb-
no i jedinstveno što pater Duda nosi u svi-
jetu duhovnosti čini mi se neopisivim.
Zašto mi, slušajući riječi patera Dude os-
jećamo da kroz njega zaista govori Duh
Božji, teško je racionalno objasniti, pa i
nemoguće. I kako to on jednostavno i bez
imalo patetike dovede naš svakodnevni
život u vezu s Evanđeljem tako da sve po-
staje istinito i drukčije ne može biti.
A pater Duda će vam reći da tu nema njego-
ve zasluge, da on samo prenosi ono do čega
su došli umniji od njega, a teško je zamisliti
umnijeg i boljeg čovjeka od patera Dude.
Nakon njegovog propovijedanja od pet-
naestak minuta osjećate se kao da ste
pročitali debelu knjigu mudrosti.
E pa, neizmjerna hvala, pater Duda. Vas
upoznati i slušati velik je privilegij i životni
dobitak.
Krsto Papić
31Č O V J E K Ž E LJ A
Čestitajmo si
Božić. No svaki
stisak ruke znači
preuzimanje
odgovornosti
jednih za druge.
Bonaventura Duda
Osjetite Božju blizinuSve t opr ijateljstvo
Prije 52 godine upoznala sam preko
svojega oca, franjevačkog
trećoredca i velikog prijatelja To-
mislava Janka Šagi Bunića, patera Bo-
naventuru. Poslije dvije godine prijatelj-
stva, pater Bonaventura vjenčao me s
Ivanom Fanukom.
I počelo je veliko prijateljstvo, krstio
nam je i sahranjivao djecu, svake godine
blagoslivljao obitelj i pomagao svojim
mudrim savjetima, a mene je posebno
nagovarao da pišem poeziju iako sam
rekla da baš i ne znam i ne mogu, a on
je na to rekao – molim, a sveta pos-
lušnost. I tako sam ja često puta pisala
iz svete poslušnosti.
To je jedno sveto prijateljstvo. Njego-
vim nagovorima mogu zahvaliti što je,
evo, netko vjerovao u to što radim.
VRATA ŠUME
o. Bonaventuri Dudi
Visokom rukom
Čuvar otvara vrata šume.
Stabla se podigla
ispred oluje,
ispred mraka.
Upalili se plamičci lišća.
Ushićen gledaš:
Iza svakog drveta
zovu te žarke oči.
Drage sjene stabala
dolaze ti ususret...
A Čuvar bdije:
nad krošnjama
i oblacima,
nad tajnama.
Smiruje strah,
gasi tamu -
a divlju Zvijer
kroti
blagim pogledom...
Uði u šumu -
vrata su otvorena!
Poleti s lišćem
kroz opojni miris bilja,
kroz zeleni vjetar -
u milinu
zvijezda i ptica.
Čuvar je u blizini,
prihvati se
za Njegovu nevidljivu ruku
dok pronosi
žarak Sunca
u malenoj svjetiljci...
Marija Barbarić Fanuko
Otkako sam prvi put, listajući
onako nasumce onih sedam
svezaka, pročitao legendu ko-
ju je napisao Jorge Luis Borghes, ne-
mam boljega odgovora od njegova.
Sastadoše se s onu stranu groba Kaj-
in i Abel. Kajin upita Abela:
- Jesi li mi oprostio?
- A što?
- Ubio sam te.
- Ne sjećam se više, ovdje smo opet
zajedno kao nekoć.
Na to će Kajin: Sada znam da si mi
uistinu oprostio, jer zaboraviti znači
oprostiti. I ja ću nastojati zaboraviti.
Abel reče polako: - Tako je. Dok tra-
je grizodušje, traje i grijeh.
Ima mnogo čudesnoga u tih nekoli-
ko redaka. Sve mi je jasnije da istin-
sko kajanje nije samoranjavalačko
optuživanje. Jedno je psihologija ka-
janja, a drugo teologija kajanja. Ka-
janje, teološki, znači prosudbu i
osudbu svoga zloga čina s nakanom
da to više ne činimo. A mnogi ljudi
misle da se bolje kaju što se više sa-
moranjavački optužuju. To još može
biti neurotičnost. Možda je doboro
podsjetiti na riječi sv. Pavla: Što je za
mnom, zaboravljam. K onome što je
preda mnom, trčim.
Bonaventura Duda, Krist i naši svag-
dani : razgovori s Bonaventurom Du-
dom, priredio Stjepan Lice (za Ve č e r -
nji list razgovarala Branka Vojnović),
Teovizija, Zagreb, 1996., str. 87.-88.
Što značio p ro s t i t i ?
Ru d o l fVa l d e c ,Mar ijaMa g d a l e n a ,reljef, kraj19. stoljeća
Rijetko u životu sretnete nekoga tko
je tako zaljubljen, predan, tako po-
slušan Bogu kao što je to fra Bona-
ventura Duda. Slušajući ga kad propovi-
jeda ili čitajući njegove knjige, a još više
boraveći u njegovoj blizini, gotovo opiplj-
ivo osjetite Božju blizinu. On ljubi Boga
tako potpuno i djetinje iskreno da je to
gotovo zarazno i prelazi na vas. Upozna-
jući ga, za mene je pater Duda postao
uzor kršćanskog, svećeničkog života, za-
pravo ako nije pretjerano reći - živi sve-
tac.
Zato sam taj svoj osobni doživljaj velikog
»manjeg« brata željela podijeliti s drugi-
ma.
Hvala Bogu, pater Duda je u svoj svojoj
poniznosti i skromnosti, na blagi nagovor
svoga provincijala pristao podijeliti sa
svima nama nešto zaista istinski iskreno,
lijepo, intimno svoj život.
I na tome mu veliko hvala. Jer, ne samo
da je oplemenio moje kolege, snimatelj-
sku ekipu , mene i sve koji su sudjelovali
na snimanju i montiranju dokumentarca
Manji brat - fra Bonaventura Duda, nego
i brojne gledatelje koji su mi se javljali
nakon što su pogledali film. Svi smo
nešto naučili. Svi smo postali bogatiji.
Danas, kad smo zaboravili davati bez uv-
jeta i interesa, život ovog meni tako dra-
gog fratra svjedoči i daje snage živjeti
Radosnu vijest.
Bila mi je čast i velika radost biti barem
nakratko u njegovoj blizini.
Ljiljana Bunjevac Filipović
BONAVENTURA DUDA, Čovjek želja
Prilog tiskan u petak, 8. prosinca 2010. godine
Zamisao, uređivanje priloga, izbor fotografija i ilustracija:
Bruno Lončarić
Grafička urednica: Anamarija Reljac
Izbor tekstova: Mirjana Grce
Stručni suradnik: dr. fra Emanuel Hoško
Fotografije: Petar Fabijan, Ivica Tomić, Marko Gracin, Ivan
Fabijan, Vladimir Ćikić, Lana Slivar Dominić, Foto arhiva
Franjevačkog samostana na Kaptolu u Zagrebu
Lektura i korektura: Jagoda Randić i Linda Lenac
Prijepis tekstova: Vitkorija Žgela i Marijana Dlačić
Fotografije i ilustracije obradile: Ingrid Golubić, Deniza Hrva-
tin, Dolores Ilić, Ana Kosta
Zahvala na suradnji: Branku Benčiću (Knjižnica Telogije u Ri-
jeci), Vereni Tibljaš, Franki Botić (Gradska knjižnica Rijeka),
Lei Lazzarich (Sveučilišna knjižnica Rijeka), Sunčani Mar-
tinčević (Knjižnica Salezijanske klasične gimnazije Rijeka),
Milici Đilas (MMSU Rijeka), Nikolini Vugrin Lončarić, fra
Serafinu Sabolu
IMP
RE
SS
UM
:P
OK
RO
VIT
ELJI:
Nakladnik: Novi list d.d. Rijeka
Direktorica: Nataša Mijačika
Glavni urednik: Ivica Đikić
Urednik posebnih priloga: Dragan Ogurlić
FRA BONAVENTURA DUDA32
ČOVJEK ŽELJA
Čestitkapostoji i lijepa molitva koju
pripisuju sv. Franji Mironoscu.
Tom molitvom i željom - svima, svima i
svakomu - zaključujem svoju čestitku.
Neka nas Bog sve omirotvori da NJIME
OMIROTVORENI budemo jedni
drugima MIRONOSNI!
Neka nas Bog sve BLAGOSLOVI da
budemo jedni drugima BLAGOSLOVNI!
Gospode!
Učini me oruđem svoga mira!
Gdje je mržnja, da donosim ljubav.
Gdje je sumnja, da donosim vjeru.
Gdje je očaj, da donosim nadu.
Gdje je tama, da donosim svjetlost.
Gdje je žalost, da donosim radost.
I da ne tražim toliko da budem utješen,
nego da tješim;
niti da budem shvaćen,
nego da umijem shvatiti drugoga;
niti toliko da budem ljubljen,
nego da ljubim...
Bonaventura Duda, Ljudskost Božića :
božićni razgovori s fra Bonaventurom Dudom,
Teovizija, Zagreb, 1995., str. 108.
...