Logistika milosti
Logistika se ne odnosi samo na robe.
Kao kršćani možemo si također postaviti pitanje: Kako
milost, koju je Krist jednom zauvijek stavio na
raspolaganje za sve ljude svojim utjelovljenjem, svojim
životom, svojim naviještanjem i na kraju svojom mukom i
smrću, dolazi do pojedinoga kršćanina? Milost – tu tipičnu
kršćansku riječ – možemo također opisati riječima „božanska,
milosrdna ljubav“. U danima Velikog tjedna i za vrijeme uskrsnih dana
o toj se temi na različite načine razmatra.
U uskrsnoj noći u Vazmenom hvalospjevu stoji:
„Uistinu je dostojno i pravedno nevidljivoga Boga Oca Svemogućeg i Sina njegovog jedinorođenoga, Gospodina našega Isusa Krista, svim zanosom srca i duše iz svega glasa veličati. On je za nas vječnome Ocu Adamov dug platio i zadužnicu naših grijeha dokinuo svojom Krvlju. Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. O, divne li pažnje Božje prema nama! O neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao! O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi! O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvoga i tolikog Otkupitelja!“
Ono što je Krist učinio za nas, nazivamo otkupljenjem. Pa ipak se uvijek iznova postavlja
pitanje: Kako to spasenje dolazi do mene? Već je filozof Friedrich Nietzsche podrugljivo
kritizirao: „Kršćani bi mi morali izgledati više spašeni. Morali bi mi pjevati bolje pjesme, da
bih povjerovao u njihova Spasitelja.“ Utemeljitelj palotinaca sv. Vinko Pallotti govorio je
svojoj subraći: „Vedrim i radosnim licem možemo dokazati da nasljedovanje Krista naš život
ispunja radošću. Sveta vedrina i duhovna radost su dragocjeni plodovi Duha Svetoga. Po njima
se prepoznaju pravi službenici Božji.“
Čini se da postoji problem logistike: Milosti je dovoljno tu, ali ona ne dolazi onamo za što je
zapravo određena. Normalno svaki čovjek procvjeta kada doživljava da je ljubljen. – Problem
koji Bog ima: On je nevidljiv. Rješenje koje je Bogu palo na pamet su sakramenti.
Tu se nevidljivo posredovanje milosti vezuje uz vidljive materijalne znakove: kod krštenja to
je voda, kod euharistije kruh i vino, koji se pretvaraju, kod bolesničkog pomazanja to je ulje.
Pri sakramentu pomirenja to je čujno posredovano priznanje grijeha i isto tako čujno
posredovana opunomoćena svećenikova molitva odrješenja.
No i brak je sakrament. Neki imaju površno gledanje i misle da je crkveno slavlje vjenčanja
sakrament braka. Ne, sakrament braka znači, da vidljivi, osjetljivi, potpuno realni supružnik
postaje posrednikom božanske milosti. Time je Krist ušao u jako veliki rizik, jer mi ne
postajemo samo blagoslovom jedno za drugo, nego se uzajamno možemo jako povrijediti ili
pustiti da duhovno izgladnimo. I čak ako to sami ne želimo – uvjetovano je to tjelesno-
duševnom blizinom da supružnik mora i sam s drugim doživljavati i trpjeti, koje napetosti,
strahovi ili razdraženosti, koje slabosti i nevolje nekoga upravo muče.
Ponekad se najjednostavnije rješenje sastoji u tome da odemo u sigurnosno odstojanje i
drugomu priuštimo vrijeme samoće i mira, u kojemu opet dovede u red svoju nutrinu. Često
pomaže razgovor u kojem se stvari razjašnjavaju, u kojem se uživljavajući se u drugoga, a opet
analizirajući i strukturirajući opet može unijeti red u kaos osjećaja. Ponekad pomaže jasno DA
svomu supružniku, koji iz zatvora svoga NE opet nalazi put do sebe sama.
Pavao je u sebi samomu zapazio nešto što rado dalje prenosi: „Onomu pak koji snagom u
nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – Njemu slava u
Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga.“ (Ef 3,20). To znači, jer je Pavao
bio tako otvoren za Boga, mogla je nevidljiva milost Božja preko Pavla teći u srca ljudi.To
nevidljivo i svakodnevno posredovanje milosti, koje nije vezano uz određene rituale ili uz
crkveni prostor, trebali bismo mnogo više cijeniti i sasvim ciljano koristiti. Ono je važan stup
suvremene duhovnosti braka.
Ne budimo samo usredotočeni na posredovanje milosti preko sakramenata i obreda, a
nedovoljno cijenimo svakodnevno posredovanje milosti preko njegovanja naše veze.
Ako milosrdno ljubimo jedno drugo – a to znači: ljubav unatoč manama i slabostima ljubljenoga
– tada se brinemo za to da božanska milost dođe do supružnika. Mi postajemo jedno za drugo
suotkupiteljima, ne stoga što
bismo mi mogli „proizvesti
milosti“, nego stoga što se
brinemo za to da milost Kristova
dođe do drugoga.
Time je riješen problem
logistike koji počiva na Božjoj
nevidljivosti.
Citat riječi oca Kentenicha:
„Nema druge
zemaljske ljubavi, koja je toliko odraz
trojstvene božanske ljubavi kao
bračna ljubav.“
Predavanje za bračne parove u Milwaukeeju.
13.3.1961.
Praktično za naš život, život nas kao bračnoga para
Uzimamo si kao par vremena za tjedni razgovor, u kojem se ne radi o organizatorskim ili praktičnim pitanjima, nego se radi o tome, što tebe/mene stvarno upravo sada pokreće ili muči.
Opiremo se napasti da se zatvorimo i povučemo, kada blizina drugoga postane naporna.
Nadvladavamo refleksno NE prema drugomu nakon razočaranja i u svetom prkosu iznova kažemo svoje DA jedno drugomu.
Praktično za naš život s Bogom
Zajedno molimo: Bože, ti si nas stvorio jedno za drugo. Ti si nas dao kao dar jedno drugomu. Želimo jedno drugomu reći DA, prihvatiti naše sposobnosti, naše slabosti. Budi svojom milošću uz nas. Amen.
Izvor teksta: Ehepaar Newsletter, 18. April 2019, P. Busse
Oblikovala: s. M. Ramona
Slike, stranica 1
Free-Photos auf Pixabay
Агзам Гайсин auf Pixabay
Slike, stranica 2
Gerd Altmann auf Pixabay