Top of FormVLADISLAV PETKOVI DIS1Vladislav Petkovi Dis (10. mart
1880. Zablae kod aka 16. maj 1917, kod Krfa), pesnik. Veliki srpski
pesnik i rodoljub. Radio kao uitelj i carinski slubenik. Bio je
izveta sa fronta u Balkanskim ratovima. Za vreme Prvog svetskog
rata prebegao je u Francusku. Pri povratku u Grku brod na kome je
plovio presree nemaka podmornica kod Krfa i on biva potopljen.
KOLOVANJEBio je sasvim osrednji ak, ali je u sedmom razredu
Gimnazije u aku napisao svoju prvu pjesmu "Na prozoru svea gori" i
to na njemakom jeziku koji jedva da je sricao. Dva puta e
bezuspjeno pokuavati da poloi maturu. Kada ni drugi put nije
poloio, ovog puta u Zajearu, on je predsjednika komisije pozvao na
ast:
Dozvolite da popijemo po au piva. Ja se ne ljutim, pravedno ste
me oborili. Ali to nas ne ini neprijateljima. Ja aavam...
Dis je, dakle, bio prosjean uenik, ali sa natprosjenim pjesnikim
talentom.
POSAO U vojsku nije iao. Osloboen je zbog uskih grudi i, po
preporuci prijatelja, postaje privremeni uitelj u selu Prliti ispod
Vrke uke, a pokraj Zajeara. Sve u nadi da e imati dovoljno vremena
da se posveti pjesmama. Teko je, ipak, biti raspjevan u amotinji i
tiini, te on mnoge noi provodi sa seljacima uz tablie i okanje
rakije. U grad odlazi jednom mjeseno po platu, bez koje se ujutro
vraa u selo, nakon kafanske sjedeljke. I novih trideset dana posta,
do novog odlaska u Zajear.To je trajalo dvije godine, kada je
odluio da napusti uiteljsko mjesto i, s tek podignutom platom,
krene u Beograd, jedini mogui put za sve pjesnike.Uao je sasvim
tiho u drutvo beogradskih velikana, u vrijeme kada se ivjelo po
kafanama koje su bile i jedina sastajalita. Znalo se da se, kada
izae, asopis u kafani proita od korica do korica. Kada se pojavi
novo knjievno ime, kafane zabruje. Glumci su predstave nastavljali
u kafanama. Ljudi su se u njima bratimili i krvili. Uzalud je
uvaeni Jovan Skerli grmio da je sve zlo od njih.Visok i mrav, podue
kose i posve neobinih brkova, s naoarima iza kojih je vrebao
zadivljujui pogled, bivi uitelj iz okoline Zajeara tek uz pomo Nuia
uspijeva da pronae prvo zaposlenje. Pjesnik, koji e kasnije postati
stalni stanovnik bezmalo svih naih antologija, radio je kao
kantardija na savamalskoj troarini i sa snebivanjem se ali
prijateljima da povazdan mora da mjeri ljive.BRAKNjegov kafanski
nain ivota umnogome se izmijenio poslije vjenanja sa
Hristinom-Tinkom, mladom i lijepom potanskom slubenicom koju je
odmah smjestio u svoje stihove. Brak su sklopili na jutrenju u
staroj Markovoj crkvi.Veoma privren porodici, ali i prijateljima,
Dis e jednom rei: Za etiri godine braka nismo etiri puta sami, bez
gostiju, ni ruali ni veerali.Na svijet je dolo i njihovo dvoje
djece, Gordana i Mutimir, ali i ratovi, balkanski i svjetski,
rastanak...KNJIGE
Vladislav Petkovi Dis je ivio u maloj zemlji u kojoj su knjige
itali samo oni koji su ih i pisali. Za svoga ivota objavio je samo
dvije knjige poezije zbog nedostatka novca, bespotednosti kritike,
zbog toga to je ivio samo 37 godina ili zbog svega navedenog, ali
injenica je da smo ostali uskraeni za mnoge stihove koje je ovaj
pjesnik slutnji jo mogao das nam podari.
Dis je pesnik iracionalnog, on slike nalazi u potsvesnom. Pesnik
je sumornih raspoloenja i ak oaja, njegov je izraz setan i
muzikalan. Jovan Skerli ga je kritikovao, jer se Dis nije uklapao u
njegov ideal naprednog pesnika. Kasnija kritika, poevi od Isidore
Sekuli, uvrstila je Disa meu najbolje srpske pesnike nalazei da je
uveo u srpsku poeziju modernu poetiku i nov senzibilitet, i pored
izvesnih jezikih nebriljivosti.
Knjigu "Utopljene due" Dis je objavio 1911. godine. tampao ju je
o svom troku, jer nije bilo izdavaa koji bi objavio poeziju
pjesnika za koju je Jovan Skerli, tada najuticajnija linost srpske
kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija".
Poezija "Utopljenih dua" je negatorska, boleiva, plana i crna.
Uvodi u nju bodlerovske motive to predstavlja novinu, ali tu je
prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj
poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi
i njegove tiine.
Zbirka poezije "Mi ekamo cara" napisana je 1913. godine. Njegovi
kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio
"Mi ekamo para". U ovoj zbirci pjesnik je nastojao da izrazi slavu
svoje otadbine. To, meutim, nije radio klicui u nacionalnom ponosu,
kao drugi pjesnici, nego je tuno lutao po zgaritima i trulei. Zbog
toga su mnogi kritiari smatrali da je ova zbirka slaba u cjelini te
da su stihovi zveei prazni i jeftino patetini.* * *NEPROLAZNA SLAVA
VLADISLAVA PETKOVICA DISA2Iako Vladislav Petkovic Dis (18801917)
zauzima istaknuto mesto u srpskoj poeziji 20. veka i gotovo je
nazaobilazno ime svakog antologicara, njegov zivot, a donekle i
poezija, ostali su do danas nepoznanica. Biografi i istoricari
knjizevnosti uglavnom lutaju kada je datum i mesto rodjenja ovog
pesnika u pitanju, iako za to nema razloga. Za ime tragicnog Disa
mnogima je "opravdano" bilo da za datum rodjenja uzmu 29. februar
prestupne 1880. godine. U knjizi krstenih u rodnom Zablacu kod
Cacka, nalazi se resenje dileme. Vladislav Petkovic Dis, deveto od
trinaestoro dece Dimitrija i Marije Petkovic, rodjen je 27.
februara 1880. godine prema starom kalendaru, odnosno 10. marta po
novom. Buduci pesnik krsten je u mesnoj crkvi 2. marta, kuma je
bila Kristina Coric, trgovac iz Cacka, a svestenik Vladimir
Popovic.
Dimitrije Petkovic, Disov otac, doselio se sredinom proslog veka
iz okoline Kumanova i u Zablacu je drzao mehanu. Svestenik Popovic
1868. godine zapisuje da je Dimitrije Petkovic dao 12 dukata
cesarskih priloga za obnovu druge zablacske skole, koja danas nosi
ime njegovog sina Vladislava. Od brojne familije Petkovica u
Zablacu i Cacku danas nema zivih potomaka nestali su u vihorima
ratova koji su se vodili na ovim balkanskim prostorima i u nedacama
koje su nalazile srpski narod. Neophodno je izbrisati i jos neke
dileme oko mesta rodjenja znamenitog pesnika Disa. Naime, greske su
se potkrale i u knjigama kakva je "Mala Prosvetina enciklopedija",
izdanje 1978. gde je objavljeno da je pesnik rodjen u Zablacu kod
Zajecara, umesto kod Cacka. Jugoslovenski knjizevni leksikon,
Matica srpska, 1971. stampa da je Vladislav Petkovic Dis rodjen 12.
marta 1880, a taj datum uzima i Milivoje Nenin u pogovoru knjige
"Pesme", izdanje "Kairos", 1995. kao i "Pesme", Rad, 1999. godine.
Ovo je svakako posledica pogreske da je Dis rodjen 29. februara
1880. a ne 27. sto je jedino tacno.
Pesnik "Utopljenih dusa" (1911) i "Mi cekamo cara" (1913), cija
je pesnicka slava nepomucena i svevremenska, zasluzuje da se ove
greske isprave. Zavicajna biblioteka koja nosi Disovo ime, i
organizuje vec 37 godina kulturnu manifestaciju "Disovo prolece",
prikupila je vazna dokumenta koja govore o zivotu Petkovica u
Zablacu i Cacku i o tragediji ove porodice, sto moze da bude od
koristi knjizevnoj kritici i istoriji knjizevnosti. Zbornik radova
sa naucnog skupa o poetici V. Petkovica Disa svakako ce mnoge
dileme razjasniti kada se do kraja godine bude poajvio u izdanju
Instituta za knjizevnost i umetnost i Gradske bibliteke "Vladislav
Petkovic Dis".
Sauvana
Sauvana
JUTARNJA IDILA Mihailu Petkoviu, mome bratuImao sam i ja veselih
asova,Nije meni uvek bilo kao sada;Imao sam i ja sate bez
bolova,Osmejaka vedrih i radosti, mada
To je davno bilo . . . Na grudi sam rukePrekrstio svoje. Gledam
kako tama,Neujno i tiho, ne pravei zvuke,Po zidu se penje u udnim
slikama:
K ljubavna enja, kao tuga znanaPreko mrtve drage, preko groba
lednog;I nasuprot tami iz ranijih dana,Javlja mi se slika srenog
jutra jednog.
Ustao sam rano, preko obiaja;Otvorio prozor. Izgledae kaoU
prirodi da je bilo okrajaNekog groznog, stranog. Vazduh mokar
pao.
Neba nigde nema. Moda je propalo.Elementi strasti negde se jo
bore.Moda je i sunce ropstva nam dopalo.Znam, tog jutra zemlji nije
bilo zore.
Oblaci se sivi uplaeno nagliIspred moga oka, i kao da moleZa
pomo, spasenje njima, kii, magli,Od neije ruke to ih tera dole.
Naglo odoh k njima. Tamo videh kakoZalaze sva bia, i propast ih
nosi;Videh da se gasi i svetlost i pak,Neku mutnu utvar da mae i
kosi.
U trenutku jednom ne znam ta se desi . . .Kada se probudih,
udarahu zvona,Uz oajni ropac umirahu gresi,Kupljeni ivotom: to mre
vasiona,
Zemlja, njeno vreme. Umirahu boje,S njima due ljudi i grobovi
njini:Sazrevahu zvezde, al' da ih opojeNe ostade niko, ni no u
crnini.
I nesta planeta i ivotu traga;Izumire i smrt. Vie nema ljudi;Sa
mene se poe da otkida snaga,Svi udovi, redom, i pogled to
bludi.
Minu sve to bee, htede biti ikad.Tama se uvue u ideju
snova:Raskonije smrti nisam gled nikad.Imao sam i ja veselih
asova.
Sauvana
Vladislav Petkovi Dis, jedan od najtraginijih srpskih pesnika.
Bio je deveto dete Marije i Dimitrija Petkovia, mehandije i
prebeglice iz Kumanova. Senka smrti pratila ga je od malena. Od
dvanaestoro brae i sestara osmoro je umrlo jo pre polaska u
kolu.
Vladislav je oduvek bio boleljiv pa je zbog uskih grudi osloboen
vojne obaveze. Po zavretku kolovanja postaje privremeni uitelj u
selu Prliti kod Zajeara, a u grad odlazi jednom meseno i u kafani
troi celu platu, a onda nastavlja da ivi u oskudici. Daleko od
ljudi, posveujui se jedino poeziji. Ipak, posle dve godine dolazi u
Beograd, mesto gde su pesnici tog vremena nekako uspevali da
preive.
U prestonici odmah ulazi u boemsko drutvo. U kafani se itaju
pesme. O njima se diskutuje. On je novi pesnik i mnogo obeava.
Meutim, nije sve ilo glatko kako je oekivao. Tek uz pomo Branislava
Nuia uspeva da nae svoje prvo zaposlenje. Radio je kao kantardija
na savamalskoj troarini "povazdan merei ljive".
Od prve plate tampao je posetnicu na kojoj je pisalo samo DIS
(latinicom). Nadimak po kojem je poznat i danas. To je bio srednji
slog njegovog imena, ali mnogi tvrde i da je ime grada iz Danteovog
"Pakla".
Najuticajniji kritiari tog vremena nisu voleli Disa kao pesnika.
Posebno su este bile kritike Jovana Skerlia.
Ipak, njegov kafanski ivot se menja posle venanja sa Hristinom -
Tinkom, mladom i lepom potanskom slubenicom. Sa njom je imao i
dvoje dece: Gordanu i Mutimira. Kada su poeli ratovi sve se
promenilo. Ostavio je porodicu i povukao se sa srpskom vojskom
preko Albanije. Tokom rata je i stradao. Drugaije od ostalih naih
pesnika. Dana 17. maja nalazio se na lai "Italija" koju je udario i
potopio torpedo nemake vojske. More ga je progutalo i to je bio
kraj za jednog od najveih pesnika Srbije.
Njegova kerka umrla je od opekotina 1919. godine, a sin je
nestao tokom 1944. kao pripadnik Ravnogorskog pokreta. Jedino to je
ostalo iza Vladislava Petkovia Disa su dve zbirke pesama:
"Utopljene due" i "Mi ekamo cara", ali pesme iz obe zbirke
nezaobilazan su deo svih antologija. Glas javnosti
Sauvana
Vladislav Petkovi Dis (18801917) predstavlja svojevrstan vrhunac
u razvoju parnaso-simbolike poezije. Bio je neobina, tragina
linost. U ivotu ga prate neuspesi, porazi i nedae. Zavrio je
gimnaziju, ali maturu nikako nije mogao poloiti te je jedno vreme
radio kao privremeni uitelj na selu, a zatim, po prelasku u
Beograd, premeravao je ljive u optinskoj carinarnici. Vreme je
najvie provodio po kafanama te je ostao u seanju kao jedna od
najosobenijih figura slavne beogradske boemije s poetka ovog veka.
Izvesno vreme, posle srene enidbe, bi se ipak smirio, ali su ubrzo
doli ratovi da sve nade u lepe dane odnesu u nepovrat. U prvom
balkanskom ratu bio je ratni izveta; u prvom svetskom ratu, tragine
1915, nalazi se u masi izbeglica koje su se s vojskom povlaile
preko Albanije. Kao i ostali intelektualci, s Krfa je poslat u
Francusku. Izgnanstvo i odvojenost od porodice teko je podnosio, uz
to se razboleo od tuberkuloze, tako da nije bilo izgleda da e
preiveti rat. Sudbina je ipak htela da njegova smrt ne bude obina,
banalna smrt mnogih srpskih pisaca: nije umro od suice ve se utopio
u Jonskom moru kad je brod, kojim je putovao iz Francuske na Krf,
torpedovala nemake podmornica. Takav kraj kao da je naslutio
naslovom svoje prve i glavne zbirke pesama "Utopljene due" (1911) i
osnovnim raspoloenjima to veje iz nje.
Za razliku od loginog i racionalnog Pandurovia, Dis je sanjar
koji je duboko zagazio u oblasti snovienja, slutnji, iracionalnih
vizija. Nedostajala mu je pesnika kultura, poznavanje stranih
jezika, ime se mogla pohvaliti veina tadanjih pesnika. Pa ipak, on
je dublje i lirski sugestivnije od njih izrazio zajednike
preokupacije: doivljaj egzistencijalne utamnienosti, umiranje
ljubavi, gaenje oseanja i ivota. Njegova glavna, u izvesnom smislu
programska pesma "Tamnica", tampana kao 'prolog' "Utopljenih dua",
od pesama drugih pesnika toga doba na isu ili sline teme razlikuje
se po svojim mitskim i metafizikim nagovetajima. Ona donosi, kao to
je primetio M. Pavlovi, itavu malu kosmogoniju, slinu onoj koju je
Njego dao u "Lui mikrokozma", ali bez njenih religioznih
implikacija, sasvim laiku, individualnu i lirsku. Izgraena je na
tri osnovna Disova simbola: tamnici, zvezdama i oima, od kojih
druga dva kontrastiraju prvome. Zvezde pripadaju ovekovoj
preegzistenciji. Roenje je odvajanje od zvezda i poetak tamnice
ivota. Oi nose odsjaj te maglovite preegzistencije; one su, uz to,
ispunjene lepotom stvari to nas okruuju. Pesnik nosi svet u svojim
oima kao to sebe osea u "pogledu trava i noi i voda". U tim
isprepletenim pogledima progovara tajanstvo sveta i oituje se
duboka povezanost i jedinstvo svih bia. I ljubav, kao i zvezde,
nalazi se izvan granica neposrednog postojanja. U mnogim pesmama
Dis peva o davnoj, ve zaboravljenoj ljubavi. Lik drage izranja iz
prolosti i obasjava "ovaj ivot grubi". U njegovoj najlepoj pesmi
"Moda spava" draga dolazi iz tajanstvenih predela sna. Ova pesma
ispevana u baladinom tonu, teko uhvatljiva smisla, ima u osnovi
istu strukturu kao i "Tamnica". I u jednoj i u drugoj pre sadanjeg
stanja, u "Tamnici" pre roenja a u "Moda spava" pre buenja, postoji
neko drugo stanje koje pesnik nejasno nosi u seanju: u prvoj pesmi
to su zvezdane "nevine daljine", a u drugoj san iz ijih dubina kao
melodija zaboravljene pesme dolazi lik drage. Taj lik do kraja
ostaje nejasan, eterian, od njenog tela pesnik razaznaje samo oi,
dok se sve ostalo gubi u izmaglici sna. Lirskoj sugestiji te
neodreenosti doprinosi i osobena melodija stiha, koja je ovu pesmu
usporenog ritma, u trinaestercima uinila "remek-delom Disove
kantilene" i jednim od vrhunskih izraza muzikalnosti srpskog
stiha.
Ta svetlost koja dolazi uvek spolja, iz preegzistencije, iz
prolosti, iz snova postepeno se sasvim gubi. Iezava sjaj zvezda iz
oiju i stara ljubav iz seanja, gasi se elja za neim lepim i
svetlijim. San bez snova, utrnue elje, prelazak iz bia u nebie to
su motivi itavog kruga pesama, koje po glavnoj pesmi iz te skupine,
"Nirvana", moemo nazvati nirvanistikim. U nekim pesmama to oseanje
povezano je sa sumornim jesenjim slikama, koje su postale stalna
tema srpske poezije posle Vojislava, u drugima ono izvire iz
doivljaja proticanja vremena. Pesnik se osea nemoan da odoli sili
vremena ("nemam snage da se borim sa vremenom"), on promatra stvari
kako odlaze iz ivota u smrt, tonui u vreme. Mrtve stvari ostaju
zauvek izgubljene i rasute u vremenu, jer u njegovu seanju nema vie
snage da ih ponovo sastavi u celovite slike. U pesmi "Nirvana"
iezavaju svi znaci ivota. Pesnik se vie ne sea onoga to je bilo,
nego mrtve stvari same izlaze preda nj, on je nepomian pred navalom
nebia, pred njegovim pogledom, koji je "bez oblika, bez sree, bez
jada /pogled mrtav i prazan duboko".
Tradicionalna polarizacija srpske poezije izmeu stvarnosti i
ideala, snova i jave, racionalnog i iracionalnog, individualnih
tenji i potreba trenutka osea se i u Disovu nevelikom opusu.
Njegova druga zbirka "Mi ekamo cara" (1913), s rodoljubivim
pesmama, predstavlja, dodue, pesniki danak imperativu istorije. U
toj zbirci nema pesama od trajnije vrednosti. Ali ve u prvoj knjizi
bilo je pesama sazdanih od elemenata najgrublje stvarnosti, s
kritikom i satirinom otricom ("Nai dani", "Raspadanje"). U pesmama
nastalim u izgnanstvu ("Meu svojima", "Nedovrene pesme") dola je do
izraza izvesna porodina nenost i toplina kakvu nismo upoznali u
ranijim pesmama. I izraz je tu drukiji, do ogolelosti jednostavan,
elementaran, neposredna, jezik razgovoran, skoro nepesniki, ritam
iskidan, blizak slobodnom stihu.
U stvari, parnasovski ideal poezije, kojem je Dis ostao veran do
kraja, bio je suprotan njegovu pesnikom duhu. vrsta forma pesme
bila je pretesan kalup o koji se spoticala i razbijala njegova
lirska emocija. Kao Bora Stankovi u prozi, i Dis je u poeziji bio
ukleten izmeu tradicije i modernog doba; u tradiciju je bio urastao
neraskidivim nitima, a novo je vie nasluivao nego to ga je shvatio.
U Disovom izrazu, koji je esto sputan, nevet, nedograen, ogledaju
se ipak tamne dubine njegovog doivljaja bia.
Jovan Dereti, Istorija srpske knjievnosti
Sauvana
Jedan od najtalentovanijih pesnika u Srbiji u prolom veku.
Zabeleeno je da on predstavlja vrhunac u razvoju poezije svog doba,
kao i da je prvi autor koji je u srpsku poeziju uneo slike iz
podsvesti i iracionalnog. Stvarao je autentinu, senzibilnu i
fluidnu poeziju, muzikalnu u ritmu i emocijama. Proiveo je na rubu
siromatva. Tragika ratova na ovim prostorima na poetku XX veka
odrazila se i na njegov lini ivot. Pesme su mu pune mraka, linog,
dubokog bola, pesimizma, filozofskih vizija ivotnog besmisla i
prolaznosti i neumitnosti konanog...
Istorija umetnikih krugova na ovim prostorima pamti ga kao jednu
od najosobenijih figura beogradske boemije s poetka veka. Nakon
enidbe promenio je nain ivota, ali to nije trajalo dugo ratni
vihori doli su po svoje i prekinuli jedini sreni period njegovog
ivota. U Prvom balkanskom ratu Dis je bio ratni izveta, a u Prvom
svetskom ratu, 1915. godine, naao se u masi izbeglica koje su se s
vojskom povlaile preko Albanije. Sa Krfa je potom, poslat u
Francusku. Razboleo se od tuberkuloze i nije bilo izgleda da e
preiveti ratne dane. Ali nije ga dokrajila bolest poginuo je
prilikom torpedovanja broda od strane nemake podmornice, kojim se
iz Francuske vraao na Krf. Ovakav kraj pesnik kao da je naslutio -
naslov njegove prve i najbolje zbirke iz 1911. godine jeste ba
"Utopljene due".
Pesma Tamnica, tampana je kao prolog ove zbirke. Izgraena je na
tri osnovna simbola tamnice, zvezda i oiju. Zvezde su deo ovekove
preegzistencije, a roenje je odvajanje od zvezda i poetak tamnice
ivota. Oi u sebi imaju odsjaj te maglovite pregzistencije i
ispunjene su lepotom i tajanstvom sveta a ljubav, kao i zvezde,
izvan je granica neposrednog postojanja.
Najpoznatija Disova pesma ljubavne tematike Moda spava, takoe
ima metafiziku dimenziju, vieslojnost i neuhvatljiv smisao koji
dozvoljava razliita tumaenja. Pesma je u baladinom tonu, a u njoj
je opisan trenutak neodreenog, maglovitog stanja, onog pre buenja,
koje pesnik nosi u seanju. Lik drage je nejasan, eterian, od njenog
tela pesnik razaznaje samo oi a sve ostalo se gubi u izmaglici sna
i snovienja. Pesma je i vrhunski izraz muzikalnosti srpskog stiha
usporenog je ritma, u trinaestercima.
uvena Disova pesma je i Nirvana, u kojoj iezavaju svi znaci
ivota. Pesnik se ne sea onoga to je bilo, mrtve stvari same izlazi
pred njega, on je nepomian pred navalom nebia koje je bez oblika,
bez sree, bez jada/ pogled mrtav i prazan duboko. Pesnik je u
Nirvani samo rtva, boja prolaznoti stvari a pesma filozofski odraz
pesnikovog promiljanja o ivotu koje je mrano, duboko i crno.
Knjigu "Utopljene due" Dis je tampao o svom troku, jer nije bilo
izdavaa koji bi objavio poeziju pesnika za koju je Jovan Skerli,
tada najuticajnija linost srpske kritike, tvrdio da predstavlja
neuku i grubu imitaciju. U knjizi je bilo i pesama sazdanih od
elemenata najgrublje stvarnosti, s kritikom i satirikom otricom
(Nai dani, Raspadanje).
Druga Disova zbirka "Mi ekamo cara", objavljena je 1913. godine,
a smatra se zbirkom manje vrednih, rodoljubivih pesama. Neke od
kasnijih pesama, koje je Dis napisao u izgnanstvu (Meu svojima,
Nedovrene pesme), imaju nove i drugaije kvalitete nenost, toplinu,
jednostavan, elementaran i neposredan jezik i iskidan ritam blizak
slobodnom stihu.
Disov ideal poezije bio je parnasovski. Njemu je ostao veran do
kraja, ali je on bio suprotan njegovom pesnikom duhu. Jovan Dereti
je naveo da je vrsta forma pesme (kojoj su teili parnasovci) bila
"pretesan kalup o koji se spoticala i razbijala Disova lirska
emocija", kao i da je on "u svojoj poeziji bio ukleten izmeu
tradicije i novog doba".
Vladislav Petkovi Dis bio je i patriota i razbarueni boem, ali i
tragina figura, nesrena i slamana tokom itavog ivota. Nije iveo
dugo i nije za sobom ostavio veliki opus. Ali njegov pesniki nerv
je stvorio poeziju koja je autentina, duboka, snana. Dis je proiveo
svoje stihove i potpisao pesme koje se danas nalaze u svim
ozbiljnim antologijama srpskog pesnitva i meu najboljim su pesmama
ovdanje lirike XX veka.
Jelena Jovanovi
Sauvana
Panduroviev prijatelj i pesniki drug, Vladislav Petkovi Dis
(18801917), ija se pealbarska porodica doselila iz okoline
Kumanova, roen je u selu Zablae kod aka. Kako nikako nije mogao da
poloi maturski ispit nakon zavretka gimnazije poeo je da radi kao
privremeni uitelj u jednom selu kod Zajeara, da bi ubrzo preao u
Beograd i radio u optinskoj carinarnici premeravajui ljive.
Slobodno vreme je najradije provodio po kafanama i bio znamenita
figura beogradske boemije.Istina je da je posle enidbe primirio
svoju boemiju, ali je istina i to da su uskoro naili ratovi koji su
mu zauvek odneli sve nade u lepi i mirniji ivot. U Balkanskom ratu
nalazio se na mestu ratnog izvetaa pri Vrhovnoj komandi dok se u
Prvom svetskom ratu nalazio u nepreglednoj masi koja se sa vojskom
povlaila preko Albanije u surovim vremenskim uslovima. Poput mnogih
drugih srpskih intelektualaca ubrzo je sa Krfa preao u Francusku
gde se razboleo od tuberkuloze. Nije, meutim, umro od nje, ve se na
putu iz Francuske na Krf utopio u Jonskom moru poto je brod na kome
se nalazio bio torpedovan od nemake podmornice.Govorei o poeziji
Vladislava Petkovia Disa Jovan Skerli je uspeo da napie, ne moda,
no sasvim sigurno, najubitanije i najotrije rei koje mogu da
izniknu ispod pera jednog kritiara. To apsolutno nerazumevanje
Disove poezije je takvo da se, neizostavno, moramo podsetiti,
makari u insertima, na otrinu tih rei i veliinu zabluda:
"Jednom vrlo malom broju lakovernih ljudi on stalno daje iluziju
Pesnika i Proroka nove umetnosti, koga ne cene samo filistri i
profesori, zato to nisu u stanju da ga razumeju. G. Petkovi, iako
je u visinama iste poezije, nad malim ljudima i njihovim sitnim
strastima, polae na tako zemaljske stvari kao to je knjievna slava,
i posluao je savet nepametnih prijatelja i skrivenih neprijatelja
da tampa svoje stihove u jednu knjigu (Utopljene due, 1911. godine
primedba autora )".
"To je poezija dekadencije, one koja, po reima jednog iskrenog
pesnika njenog, tei, 'raju blata' i koja trai, novo u
pokvarenom."
"Poezija g. Petkovia ima sve karakteristine crte koje je Gijo
kliniki odredio kod degenerika".
"udna stvar! Cela poezija gospodina Petkovia nije nita drugo do
grubo jaukanje i dosadno stenjanje, nizanje u svim notama: ah",
"oh", "avaj", "jaoj", "kuku"...
"Poezija g. Vladislava Petkovia je poezija ne bola duevnog, no
bolesti duevne".
"Takva je poezija g. Petkovia: knjievno glumaenje, pesniko
verglatvo, imitacija bez duha, bez ukusa i, to je najgore - bez
talenta".
"Njemu je prolo trideset godina, i kada ovek u tom dobu
objavljuje ovakve knjige, od njega treba dii ruke. Njega ne treba
ni osuivati, jer je on, budui jedna rtva literature, pre za aljenje
no za osudu".
Neemo se, naravno, baviti ovakvim i ovolikim nerazumevanjem
Disove poezije, ali neizostavno moramo primetiti da Disa nije ni
mogao da razume ovek koji je "poeziju razumevao samo ukoliko ona
ima u sebi materijalni svet, vien i osean". Ono to je izvan sfera
pet poznatih ula, ono to je u svetu metafizike bilo je i izvan
njegovog sveta poetskog razumevanja.Prvo pitanje koje se kod Disa,
samo po sebi namee jeste ono koje je ve postavio Miodrag Pavlovi:
kako je taj pesnik "male kulture, malog dela, (a) krupnih mana"
mogao tako snano u naoj poeziji da "gurne stvari napred"? Kako, ako
se tvrdi, da zbog male kulture, nije mogao da pretrpi bitniji
uticaj stranih pesnika, na primer Bodlera, koja je ipak u njegovoj
poeziji "imala dejstva"? Kako on koji ni u Francuskoj, nije ni
nauio dobro francuski jezik, a u Beogradu od kafana nije ni stigao?
Kakvim posrednicima, ili u ijim prevodima?
Poput Miodraga Pavlovia ni mi nemamo valjan odgovor. Jedino to
nam kod ovog pitanja ostaje jeste nada da e se, pre ili kasnije,
ipak pojaviti valjani biograf i, koliko nas ili toliko, uputi na
pravac koji bi nas mogao pribliiti odgovoru. Za sada pitanje ostaje
otvoreno.Nasuprot Pandurovieve "racionalne groze nad rasulom
sveta", ili refleksije Milana Rakia, Dis se moe svrstati u onaj tok
srpskog pesnitva kod kojih pretee metafizika Njego, Laza Kosti,
Zmaj. Ili, Dis pesniki traje u svetu iracionalnih vizija, snovienja
i slutnji.Tamnicom prologom svojih Utopljenih dua, Dis nam, poput
Njegoa u Lui mikrokozmi, donosi "itavu jednu malu kosmogoniju (...)
ali bez njenih religioznih implikacija". On tamnicu doivljava kao
simbol ovekovog zatoenja jo od samog roenja. Ako sjaja igde ima,
onda ih ima u oima, i onda i one prerastaju u svojevrstan simbol
koji je protivtea onom prvom. Disov svet, pa i ljubav u njemu,
egzistira izvan granica naeg neposrednog, materijalnog postojanja.
Ako svet nosi u oima, onda mu draga dolazi iz tajanstvenog sveta
sna kao u pesmi Moda spava. I upravo zato to traju u izvan
materijalnom ambijntu ove dve pesme i imaju u osnovi istu
strukturu. Dis, dakle, pesniki traje u kosmogonijskim prostorima
preroenja (Tamnica) i baladinom tonu prebuenja (Moda spava).
Paralelno tim motivima tee i trei u Nirvani u kojoj izraava svu
nemo da odoli sili vremena posmatrajui sveukupni odlazak "ivota u
smrt". U njoj nema ivota, nema ni toka nestajanja iz njega postoji
samo nepostojanje.Pored ova tri temeljna motiva mogu se u Disovoj
poeziji nai i pesme u kojima se "razraunava s porazima svog doba"
(Raspadanje, Nai dani) ali je to ipak samo plaanje danka
"imperativu istorije". Po svojoj otrini ove pesme, i pored toga to
se mogu meriti sa otrinom satira Radoja Domanovia, ipak su samo
izraz jedne tradiconalne podele srpske poezije u kojoj na jednoj
strani stoje stvarnost, java, racionalnost i zahtev ivota, a na
drugoj ideal, san, iracionalnost i individualna tenja.U iznuenim
okolnostima izgnanstva u Francuskoj imamo ve i pesama kakve ranije
nismo sretali kod njega - pesama sa prizvukom porodine nenosti i
topline. Ono to se u njima, zbog straha da se ne upadne u zamku,
mora podvui jeste da nesrea nije izraz nirvanistikih snovienja, no
izraz prognanstva, odvojenosti od svojih i bez vesti o njima. Na
ovu okolnost upuuje i sam izraz koji ne samo da je ogoljen,
elemantaran, jednostavan, no i neposredno razgovoran, ritmiki
iskidan, "blizak slobodnom stihu kakav e se kod nas javiti godinu
dve kasnije kod pesnika koji e zapoeti novo razdoblje nae poezije".
I pored svoje vernosti parnasovskim idealima njegov pesniki duh mu
je ipak bio suprodstavljen, ba kao to mu je i forma koju je
prihvatio bila "pretesan kalup" o koji se neprestano i "spoticala
(i) razbijala njegova lirska emocija".
Dis pesnik delio je sudbinu prozaiste Bore Stankovia trajao je i
stvarao ukljeten izmeu tradicije, s jedne strane, i modernog doba s
druge. U tradiciju je urastao celim svojim biem, a moderno vie
nasluivao, no to ga je shvatao.
Sauvana
Jovan Dui i Milan Raki brzo su izbili kao predvodnici nove,
moderne poezije, stvarane pod uticajem tadanjih zapadnoevropskih
knjievnih strujanja. Ali u to vreme se javlja jo jedan krug
pesnika, koji je na sasvim poseban nain progovorio o svojim
nemirima i o svom stavu prema ivotu. Toj grupi, pored Sime
Pandurovia, pripadao je i mladi, daroviti i razbarueni pesnik
Vladislav Petkovi Dis.Ponikao iz sela Zablaa, u okolini aka, Dis u
veoma tekim materijalnim uslovima pokuava da zavri svoje
gimnazijsko kolovanje. Bez maturske diplome, on poinje da radi kao
privremeni uitelj po selima i okolini Zajeara. A kad mu je to
dosadilo, prelazi u Beograd u kome u poetku radi kao pisar optinske
troarine. Pesme koje je povremeno objavljivao uinile su ga
unekoliko poznatim u tadanjim knjievnim krugovima. Neuredan ivot,
duge i este kafanske sedeljke i alkohol koji ga je trovao, razorili
su njegovo ionako neno zdravlje. Godine prvog svetskog rata odvele
su ga u tuinu, iz koje se nikad nije vratio: naao je smrt utalasima
Jonskog mora kada je neprijateljska podmornica torpedovala brod
kojim se vraao u domovinu.Dis je u poeziji bio samouk. Iako izvan
tuinskih uticaja, njegovo stvaranje je bilo u jednom spontanom
skladu sa zapadnoevropskom rezigniranom i simbolinom lirikom. Izdao
je za ivota dve zbirke pesama Utopljene due (1911) i Mi ekamo cara
(1913). Ve u svojim prvim pesmama Dis ispoljava originalan, snaan i
elementaran pesniki talenat. Pesimistiki su i gorki ti njegovi
stihovi o oveku, ivotu i snovima. Njegova Tamnica, prva pesma u
Utopljenim duama, slika preteno takve misli i raspoloenja:
To je onaj ivot, gde sam pao i ja nevinih daljina, sa oima
zvezda,I sa suzom mojom, to nesvesno sijaI ali, k'o ptica oborena
gnezda.Krajnje depresivna raspoloenja ive u svoj Disovoj lirici. On
peva o ivotu kao o privremenom trajanju bez reda, smisla i bez
lepota i radosti. Truljenje, raspadanje i zadah smrti su najee
okviri u kojima je tkao svoje nadahnute i nedoterane stihove. Uz
to, boemski ivot po kafanama ostavljao je tragove i u njegovim
mislima i u njegovoj poeziji:Ne marim da pijem, al' sam pijan esto.
U graji, bez druga, sam kraj pune ae, Zaboravim zemlju, zaboravim
mesto Na kome se jadi i poroci zbrae.Fiziki tako slab i neotporan
da ga ni u vojsku nisu primili, znao je esto da bude i jak i
prkosan. Njegova lina sudbina, uvek rastrzana izmeu nekih mutnih i
dalekih vidika, odreivala je njegova raspoloenja i njegov stav u
ivotu. Dok su Dui i Raki zasenjivali svojom poezijom iluzije i
mondenstva, Dis je grubo, ali duboko ljudski pevao:Pijemo nas
nekoliko propalih ljudi I polusvet.Dis nije negodovao protiv slave
i versifikatorskog puritanstva tada priznate poezije. On je
drugaije poimao ivot, on je taj ivot doivljavao razboljeno i mrano,
ali sa stavom u kome je bilo oajnog i potresnog idealizma. Ondanja
kritika, kojoj je opti ton davao moni Jovan Skerli, grubo je
naruila Disovu iskrenu i gorku poeziju. A u toj poeziji bilo je
velikih poleta i pokreta, bilo je snage i stihova kakvi se nisu uli
u svoj dotadanjoj srpskoj lirici. Disova pesma Moda spava
nesumnjivo predstavlja jednu od najjaih, najboljih pesama nae
poezije:Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja, Pesmu jednu u snu to
sam svu no sluao: Da je ujem uzalud sam danas kuao, Kao da je pesma
bila srea moja sva. Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.To je pesma
o velikoj ljubavi, doivljenoj kroz saznanje da u ivotu ima lepota
zbog kojih treba iveti i voleti:
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san, I u njemu oi neke, nebo
neije,Neko lice, ne znam kakvo, moda deije, Staru pesmu, stare
zvezde, neki stari dan. Ja sad jedva mogu znati da imadoh
san.Poezija Vladislava Petkovia Disa svojim motivima umiranja,
raspadanja i prolaenja umnogome podsea na Bodlera, velikog
francuskog pesnika Cvea zla. Ali ta podudarnost je samo sluajnoet,
bez ikakvih stvarnih veza i meusobnih uticaja. Dis je svoju coeziju
gradio sam, na doizljajima sopstvene svesti i podsvesti koji su se
u njoj preplitali i sjedinjavali u jedan turoban i bolan melodijski
zvuk. Disovi stihovi, elementarni i bez zanatskog kienja,
neposredan su izraz jedne stvarne misaonosti i doivljenosti.
Njegove metafore bile su sasvim nove, neobine, gotovo halucinantne.
Njima je Dis prvi u nas otkrio nove mogunosti pesnikog kazivanja i
oblikovanja. U toj darovitoj samoukoj poeziji nalazili su podsticaj
mnogi kasniji srpski pesnici, kako u danima posle prvog tako i iz
vremena posle drugog svetskog rata. Zato Disovu poeziju smatramo
jednim novim pokretom, novim strujanjem u srpskoj lirici XX veka.
To je poezija krajnjeg subjektivizma, poezija potpune otvorenosti
jednog ljudskog srca koje je ugaslo u elji da se domogne sree i u
sumnji da ta srea uopte postoji.
Dragutin A. Stefanovi Vukain Stanisavljevi
Sauvana
PESNIK "STIHA" I "NERVOZE"U nas, o poeziji G. Vlad. Petkovia
Disa, vladaju vrlo podvojena miljenja. Po jednima, on je "dekadent"
i "simbolist , i vrlo dobar pesnik (razumevajui to ovako: on je
vrlo dobar pesnik stoga to je "dekadent" i "simbolist ); po
drugima, on je "dekadent" i "simbolist", i vrlo rav pesnik
(razumevajui to ovako: on je vrlo rav pesnik stoga to je "dekadent"
i "simbolist").
Jedni, koji dre da je "dekadenstvo" i "simbolizam poslednja re i
najbolje regaenje emocija i pitanja iz naeg unutranjeg ivota,
smatraju ga kao vrlo dobrog pesnika samo stoga to principijelno
stoje na tome stanovitu. Drugi, koji hoe "humanitetsku" i
"pozivistiku" poeziju, poeziju koja treba da propagie nacionalizam,
rad i zdravlje, bacaju se drvljem i kamenjem na nj samo stoga to su
principijelno na ovome drugom stanovitu. Meutim, oba ta miljenja
podjednako nisu kritiarska. Mi smo, kritiari, ljudi koji ulazimo u
bezbroj tuih kua, ali svoje roene nikada nemamo. Iz toga ne treba
zakljuiti da smo mi, po emocijama i oseanjima, knjievni beskunici.
Taj e zakljuak da izvede samo mala pamet. Naprotiv, i ako nemamo
svoje roene kue, mi ih imamo bezbroj; jer, mi smo vrlo dobri
prijatelji svih umetnika, i njihova kua i naa je kua. Po svima mi
se etamo kao po naim i iz njih "uzimamo dobro koje naemo". Nae nije
da ostavimo figuru nae nije da budemo partizani jedne struje i, na
osnovu nje i prema njenome programu, simpatiemo partizane druge
struje. Ako su i suvie ortodoksni u svojim nazorima, oni ve
dovoljno gree. Svi veliki pobornici jedne "kole", dovoljno su na
pogrenome putu ve samim tim to su to. Zar je potrebno da i mi poemo
za njima, i ponavljamo njihove greke, mi, koji s neto skepse, da se
vratimo figuri prolazimo kroz odaje i salone njihove kue i, na
osnovu stila koji su sami izabrali za svoj, kritikujemo njihov
stil?
Ja, dakle, G. Vlad. Petkovia Disa, kao "dekadanta" i
"simbolista", toliko isto volim koliko i ne volim. Njegovo
"dekadenstvo" i "simbolizam", kao uverenje i princip, slabo me se
tiu. Ono to me se naroito tie to je: koliko je njegov "simbolizam"
i "dekadenstvo" intiman i iskren, koliko je on neposredan izraz
njegovog unutranjeg ivota i shvatanja koliko je to samo kola a
koliko intimno uverenje? Glavno je, dakle da on peva svoju pesmu,
na svoj glas i, naravno, da je dobro peva; jer, ima mnogo budala
koje pevaju svoju pesmu na svoj glas, ali od njihova pevanja zabole
glava i zadrhte nervi. Uglavnom se, za G. Vlad. Petkovia moe rei da
peva svoju pesmu, i ako je sam ne peva. Sa Disom, u dosta intimnoj
vezi i s dosta slinim fondom emocija, pevaju i G. G. Sima
Pandurovi, Duan Maluev i, pokatkad, Dimitrije Mitrinovi i Svetislav
Stefanovi, najzad u prozi i donekle, to je, uglavnom, shvatanje i
Gospoica Isidore Sekuli i L. Mihajlovi. Od njih, najiskrenije tu
pesmu peva G. Sima Pandurovi, i to je ono to njegovu poeziju ini
dobrom i simpatinom.
Za neke je sporedno da li je njegova poezija Hvala ivotu ili
Pokuda ivotu, da li je on optimista ili pesimista, da li je
"humanista" ili "dekadent". Glavno je da je moje uverenje da je ovo
ili ono uverenje njegovo, lino uverenje, da je ono nuni izraz
ovakve ili onakve kompozicije njegove due; jer, najzad, pohvaliti
ivot, u poeziji, ima za mene istu vrednost koliko i pokuditi ga,
koliko ponaati se skeptino prema njemu. Glavno je: kako, koliko, na
koji nain, ime? No bodlerizam, kao i ostali pesnici "stiha" i
nervoze, i svi ostali iz te kole manijake, demonske i satanistike
poezije, kad su pevali iskreno bili su dobri pesnici kao i Viktor
Igo kad je "humanista", Verharek kad je dekadent ili Ferlan Greg
koji hoe da se u poeziji "govori samo o oveku", ili Uitmen, i
drugi. Glavno je: Budimo iskreni! To jest: Govorimo ono to mislimo
i oseamo! Mene ne buni ono Bodlerovo: "iveti je zlo! To je majka
koju svi znaju..." (Les Fleurs du Mol p. 145.) kao i obratno ono
Igovo: "ivot je cvee, i u njemu je ljubav med" (Kralj se zabavlja),
gde se, u prvome sluaju, onako jasno i javno negira ivot i, u
drugome tako jasno afirmira; niti me buni Bodlerovo: "Ima mirisa
svetih kao detinje meso..." gde se tako lepo pravi poreenje izmeu
dva protivpolona pojma; jer, imam impresiju da je sve to iskreno.
Ali, jako me buni Artur Rembo, koga ja tako mnogo volim, kad pone:
A je crno, E je belo, I je crveno, O je plavo...; buni me ovo
"kolorisano uvenje", jer mi izgleda neiskreno i nameteno. Tako
isto, i obratno, od "humanitetlija" i "naturista", da uzmem nae
primere, mene ne buni antieva nacionalna poezija, jer je izraz
intimnog takvog shvatanja stvari, ni Rakieva i Veljka Petrovia, jer
je dublje umetnika; ali se jako bunim na po neku stihovanu
fanfanoradu i deklamaciju G. Proke Jovkia, jer, sem toga to nije
mnogo umetnika, nije ni mnogo iskrena i proivljena.
Kao to rekoh, gosp. Vlad. Petkovi peva dovoljno svoju pesmu, i
ako je sam ne peva. To je ve stara mala kola, ako se tako moe
nazvati, skup pesnika koji, u glavnom, imaju iste impresije,
shvatanja i emocije. Meu ovima, gosp. Dis nije nikako najgori.
[...]
Branko LazareviDeo teksta preuzet iz Bosanske vile, XXVI, 20,
30. oktobar 1911, str. 305308.
Sauvana
DIS I NJEGOVA POEZIJA
Da je Vladislav Petkovi-Dis ostao u ivotu, on bi ovih dana
proslavljao svoju ezdesetu godinjicu. Njegova prevremena smrt u
vodama Jadrana za vreme prologa svetskog rata, prua nam jedino
mogunost da na ovaj nain komemoriemo ovaj njegov nesueni jubilej, i
da se ujedno osvrnemo na njegov pesniki rad koji je tako raznovrsno
tumaen u naoj knjievnoj kritici.
Svojim knjievnim radom i ivotom Dis pripada skoro iskljuivo
predratnoj generaciji. To je bilo pokolenje koje je zapoelo svoje
knjievno delo prvih godina ovog stolea, u vremenu kada je na
politiki, nacionalni i kulturni ivot bio na prekretnici; stoga
Disov pogled na ivot i prva njegova poezija nose jasne tragove toga
vremena.Roen u malom mestu u unutranjosti Srbije, Dis je posle
zavrenog gimnazijskog kolovanja dobio mesto uitelja u jednom selu
blizu Zajeara, pa je 1903 preao u Beograd. Te godine Srbija je bila
pri kraju jednog svog perioda koji nije mogao vie trajati, i na
poetku jednog novog doba koje je ulivalo nove nade; ali kako je Dis
u svojoj dvadeset i treoj godini doao u prestonicu Srbije, to je
njegov duevni ivot bio stvoren pod impresijama raspoloenja onih
godina koje su bile beznadene i zatvarale vidik mnogim pojedincima.
Kao ovek nerazvijene volje, on je beznadenost svoga vremena oseao
utoliko vie i jae, a ta beznadenost ne samo jednog doba ve i itavog
jednog pokolenja uinila je da i Disova poezija prvih godina njegova
stvaranja bude preteno pesimistika. Taj njegov pesimizam, koji je
bio vie intuitivan nego ideoloki, utisnuo je svoj peat na njegovu
poeziju i bio je predmet une polemike pri pojavi prve zbirke
Disovih pesama: "Utopljene due" (1911), a odjeci te polemike proteu
se i do naih dana.
Skerli je svojoj kritici Disove poezije dao naslov "Lani
modernizam u srpskoj knjievnosti". Tako je Skerli bar jednim delom
toga naslova skrenuo panju na jednu od osobina Disove poezije: na
njen modernizam. I zaista, Dis je bio tvorac Moderne u predratnoj
srpskoj poeziji, i ve time zasluuje svoje mesto u istoriji nae
lirike.Modernizam je i u nau knjievnost doao sa izvesnim
zakanjenjem kao i u literaturu drugih malih naroda. On je bio odjek
jednog knjievnog pokreta u Francuskoj, na ijem su elu stajala dva
velika pesnika imena: Bodler i Verlen. Ta dva velika pesnika znaila
su u francuskoj poeziji poetak modernistike pesnike epohe, sa novim
nastrojenjima i novim pesnikim izrazom. Od njih je zapoeo pokret
koji se irio i u druge evropske zemlje i zahvatio pesnike duhove
slinih nastrojenja. Tako su u tim evropskim zemljama preko takvih
pojedinaca stvarani pesniki pokreti koji su dobili zajedniko ime:
Moderna.Taj modernistiki pokret u lirici imao je u raznim zemljama
razliite oblike. U skandinavskoj knjievnosti on je dobio oblik
simbolizma i pojavio se devedesetih godina prologa veka, ali je i
kod skandinavskih pesnika taj pokret bio u znaku Bodlera i Verlena,
kao to je bio i u naoj lirici prvih godina ovog stolea, dobijajui
mesto simbolizma jake tonove pesimizma.Najizrazitiji pretstavnik
simbolizma u skandinavskoj lirici bio je Johanes Jergensen, koji je
sa jo dvojicom pesnika zapoeo pokret simbolizma u danskoj
knjievnosti i osnovao 1893 godine asopis "Toranj" pokrenut, kako on
to veli u svojoj autobiografiji, u znaku Bodlera i Verlena. O njima
je on napisao dva eseja koje je kasnije, sa drugim esejima iz toga
vremena o slinim duhovima u svetskoj knjievnosti, objavio u knjizi
pod naslovom: Od Bodlera do Strindberga. U predgovoru te knjige pie
Jergensen 1906 ove znaajne rei: "Kada sam ja pre 15 godina napisao
svoj esej o arlu Bodleru, ovaj veliki pesnik bio je veoma malo
poznat u Danskoj. Georg Brandes doveo nas je do Teofila Gotjea, ali
je tu stalo znanje danske obrazovane publike o francuskoj lirici.
Pojava Bodlerova na horizontu danskog duhovnog ivota izazvala je
tada izvesnu uznemirenost kod knjievnih voa. Tada se francuska
lirika shvatala kao ista umetnost rei i virtuozno slikanje reima, i
tada se nije znalo da malo dalje postoji u literaturi jedan pesnik
u ijim su majstorskim stihovima nale izraza najdublje strasti i
najistije enje oveanstva."Neto slino desilo se i u naoj lirici i
knjievnoj kritici poetkom ovog stolea u vezi s novom pesnikom
strujom koja je pola tragovima velikih francuskih simbolista. Na
veliki kritiar Skerli, koji kod nas zauzima mesto koje odgovara
danskom kritiaru Brandesu, doveo je nae tadanje pesnike do Gotjea,
pa je hvalio znaajne pesnike Duia i Rakia koji su stajali pod
uticajem tog znaajnog francuskog parnasovca; ali kada je dola
pesnika generacija koja je bila pod uticajem francuskih simbolista
Bodlera i Verlena, Skerli je tu zastao i svu unu kritiku izlio na
glavnog saputnika tih francuskih pesnika, na Disa, ba kao to je
Brandes uinio sa danskim simbolistima.U svojoj kritici o Disu,
objavljepoj 1911 u "Srpskom knjievnom glasniku", Skerli izrino pie:
"U Disa ima i Bodlera i Verlena iz tree i etvrte ruke. Disova
poezija je afektacija bolova koje on ne osea, podraavanje pesnika
koje on ne shvata. Bodler i Verlen su istinski pesnici. I jedan i
drugi bili su dobri pesnici zato to su stvarno oseali ono to su
pevali. Njihova poezija se razvila u jednoj naroitoj atmosferi
umora i nervoze."Ali je Dis kako veli drugi kritiar bio jedan iz
onog pesnikog narataja koji je doao posle Duia i Rakia kao reakcija
neposrodnijeg i muzikalnijeg izraavanja na njihovu parnasovsku
jasnost i plastinost.Skerli je meutim cenio tu parnasovsku jasnost
i plastinost kod Duia i Rakia, pa je zato osudio pesnike koji su
doli kao reakcija na takvo umetniko izraavanje. Ti pesnici
okupljali su se oko svoje revije "Knjievne nedelje" koja je, kao i
"Toranj", bila pokrenuta da izrazi tenje tog novog knjievnog
narataja, samo deset godina kasnije. Ali ono to je jo vie bunilo
nau ortodoksnu knjievnu kritiku toga vremena u poeziji ovog novog
narataja, bio je pesimizam njen. Meutim to je bila glavna odlika
tog narataja, kao to je bila i osnovna odlika Disove poezije toga
vremena. Kritiar Branko Lazarevi, koji je tada zauzeo dosta slian
stav prema Disu kao i njegov uitelj Skerli, pod ijim je uticajem on
tada bio, naroito je ukazao prstom na taj pesimizam Disove poezije
u svojoj kritici Utopljenih dua napisavi: "Osnovni je ton Disove
poezije ortodoksni pesimizam. Pesimizam Disov nije zdrav i
pozitivan pesimizam (recimo ekspira, openhauera i Niea, ili da
spomenemo nekog od naih: Rakia i Duia). Nasuprot njihovom, Disov
pesimizam je bolesni pesimizam. Taj bolesniki pesimizam Disov
ogleda se ve u samim nazivima pojedinih ciklusa pesama, kao na
primer: Tamnica; Kua mraka; Umrli dani; Tiine."Meutim je, po
miljenju pisca ovih redova, koje je on izrazio u svojoj kritici
Utopljenih dua 1911 godine u zagrebakom asopisu "Val" "Dis
pesnik-pesimista samo u momentu kada misli na drutvo i kada mora da
izrazi svoj odnos prema drutvu. U tom sluaju on ne zazire da celo
drutvo osudi i svojoj mrnji da to vie maha. Ali takav pesimizam
Disov treba shvatiti samo u relaciji prema njegovoj sredini."Moje
je miljenje i sada, kao to sam ga izneo u "Valu" 1911 godine, da
Disa ne treba raunati u socijalne pesnike, i da je on bolje rei
asocijalan; da on u pogledu drutva nema nikakve principe, poto za
njih ne mari kao ni za sve druge principe, jer je njemu stalo
poglavito do razvijenog unutarnjeg ivota. Gde ima takvog ivota, tu
su Disu ljudi dragi, a gde nema uslova za razvijanje takvih ljudi,
on za drutvo ne mari. Prema tome, teite Disove poezije treba traiti
na drugoj strani.Slino gledite zastupa i Branko Lazarevi u
nekrologu o Disu, napisanom 1917 godine, kada se ve oslobodio
Skerlievog uticaja. Pod naslovom "Jedan ivot" Lazarevi pie o Disu:
"On nije mnogo verovao u pokrete, struje, i nova doba. On je imao
jedan svoje vrste unutranji ivot u svojoj sobi i u svome drutvu.
Neto kasnije, teran od svojih prijatelja, uao je on u
nacionalistiki pokret, i to je prvi put da se Dis interesuje za
socijalni ivot. Ali je on u osnovi bio asocijalan tip."
Za pogled Disov na njegovu neposrednu sredinu najmarkantnija je
njegova pesma "Raspadanje".
Ja danas imam jedno trulo vreme, Maskiran porok, razvrat i
neznanje S prestola tajni i snova i zvukaJa sam se na'o posred
niskih strasti. Ja sam doao bez bola i udi Tu, gde za nebo niko
nema vida, Tu, gde i mrtve ubijaju ljudi, Tu, gde je i ena pojava
bez stida. Ja sam doao bez bola i udi.
Ako Dis u svojoj poeziji manje govori o svom odnosu prema
drutvu, on je utoliko izrazitiji kada prikazuje svoj odnos prema
ivotu. Tu je njegov stav manje pesimistian, a u pesmama Disovim o
ivotu i ljubavi najvie se osea on i kao pesnik i kao ovek. Dis
najdirektnije iznosi svoj odnos prema ivotu u "Razumljivoj
pesmi":
I na ovoj zemlji ivot me opija, Po njoj kada lutam, moje misli
blede, Gube se u nebo, u svet harmonija, U oblak, u zvezde, nevine
poglede.
Na njoj ono mesto samo mene pleni, Gde stanuje ljubav, gde je
radost mlada, Prolazna i lepa k'o cvet dragoceni Kao presto snova,
kao ivot nada.
Volim oblak, cvee, kad cveta i vene, Al' nikako ljude to ropu i
pite. to drugoga boli ne boli i mene, Mene tui jadi nimalo ne
tite.
Ova dva poslednja stiha bila su povod da se Dis shvati kao
antisocijalan pesnik i da zbog toga bude napadnut u naoj kritici.
Nesumnjivo je da ti stihovi karakteriu Disa kao asocijalnog
pesnika, to je on ustvari i bio, ali ne i kao antisocijalnog oveka.
Ja sam sklon da verujem da je Dis te stihove napisao u jednom
udljivom raspoloenju. Svi mi koji smo poznavali Disa lino, dobili
smo sasvim drugu impresiju o njegovoj linosti u odnosu prema
ljudima, jer je Dis pre svega bio neobino nean po prirodi i voleo
je ljude.
Ali ako "Razumljiva pesma" daje pogrean utisak o Disu kao oveku;
ona s druge strane daje sutinu njegovu kao pesnika. U toj pesmi Dis
izraava svoj razvijen smisao za individualno i lepo.
Pa ipak nijedna pesma Disova ne izraava njega kao pesnika u
tolikoj meri u prvoj zbirci pesama, kao to to ine "Nirvana" i njen
pandan "Utopljene due", po kojoj je itava ta zbirka dobila svoje
ime.
Veina kritiara Disovih slae se u tome, da je "Nirvana" njegova
najlepa i najpotpunija pesma, koja oliava glavne odlike Disove
poezije iz prve, predratne, epohe pesnikovog stvaranja; jer treba
znati da postoje jo dve epohe u Disovom pesnikom radu, koje se
bitno razlikuju od njegovog predratnog perioda, zavrenog zbirkom
Utopljene due. Kritiar Branko Lazarevi, koji u prvoj svojoj oceni o
Disu ne daje pravu meru pesnikovog talenta, izrino veli za
"Nirvanu": da ta pesma "daje vrlo lep utisak i kao ideja, i po
opservacijama, i po nainu obrade. Sama ova pesma, koja stoji kao
usamljena po vrednosti i po opservacijama meu pesmama Disovim,
dovoljna je da potvrdi dosta jak talenat njenoga pesnika." Drugi
Disov kritiar, dramatiar Momilo Miloevi pie: "Najlepi izraz i jedno
iroko oseanje sveta izneo je Dis u "Nirvani". Nosei u sebi jedno
isto kosmiko oseanje, pesnik oivljava tu celu prirodu."
Ve sam poetak te pesme daje nam ton pesnikovog nastrojenja, u
kakvom je on iveo niz godina pre no to su ratni dogaaji i momenti
iz njegovog privatnog ivota dali nov pravac njegovoj poeziji:
Sino su me pohodili mrtvi Nova groblja i vekovi stari,Prilazili
k meni kao rtvi, Kao boji prolaznosti stvari.
U tom tonu ispevana je itava pesma koja je savrena i po svojoj
dikciji i po duevnom miru kojim je pesnik mogao da posmatra ivot i
sve ono to se oko njega zbiva, bacajui pogled u daleku prolost i u
bezgraninu vaseljenu.
Ali pored ovog kosmikog oseaja izraepog u "Nirvani", Dis ima i
oseaj svoje line prolosti, koju on izraava u pesmi "Utopljene due",
i koja na neki udan nain dopunjuje "Nirvanu". Uopte se moe rei da u
Disa ima dva ivota i dva sveta: savremeni ivot i spoljni svet koji
ga ne zadovoljava i koji ga potsea na prazninu i jesen koju on
mrzi, i ivot mlaih dana sa lepim nadama i snovima. Taj proli umrli
ivot iznosi Dis u ciklusu pesama pod naslovom "Umrli dani", a na
elu toga ciklusa nalazi se pesma "Utopljene due", u kojoj Dis
najbolje izraava kontrast izmeu ta dva sveta reima:Jo jednom samo,
o, da mi je dii Ispod ivota svet umrlih nada; Jo jednom samo, o, da
mi je ii Prostorom snova pod vidikom jada.Ove dve pesme dopunjuju
nam impresiju pesnikovu iz prvih dana njegovog pesnikog stvaranja,
i one ujedno zavruju period njegova pevanja po kome on ostaje jedan
od glavnih pretstavnika modernistike poezije na poetku ovog stolea
pa sve do 1912 godine, kada su nastali veliki dogaaji u naem
nacionalnom ivotu koji su itavoj generaciji tog prelaznog i
nervoznog doba dali nove zadatke i nov pravac. Ali je i u privatnom
pesnikovom ivotu nastao dogaaj njegov brak koji je od Disa-boema
nainio sreenijeg lana drutvenog i itavoj njegovoj poeziji dao
optimistikiji ton."Brak i rat 1912 stvaraju promenu u Disovom ivotu
i njegovoj poeziji. Kroz brak njegova poezija postaje vitalnija, a
on postaje i manje pesimistian. Kroz rat njegova poezija postaje
patriotska i Dis poinje da veruje u akciju" tako pie Branko
Lazarevi u lanku "Jedan ivot". Slinu konstataciju ini i Momilo
Miloevi u lanku povodom smrti Disove reima: "Kada su veliki dogaaji
1912 pokrenuli duhove irom celog Srpstva, Disova je dua takoe
odjeknula nadom u novi ivot, i u takvom raspoloenju napisana je
njegova zbirka pesama: "Mi ekamo Cara" (1913).I zaista, ta dva
dogaaja unose promenu u misao Disovu i menjaju itav ton njegove
nove poezije koja postaje oduevljena i rodoljubiva, ali i manje
spiritualna i manje intuitivna. Dis nije bio priroda za velike
podvige, ve nena i oseajna dua koja je muzikom rei izraavala svoje
prefinjene oseaje, i imao je razvijen unutranji ivot mistikog
oveka. Stoga su njegovoj prirodi daleko vie i bolje odgovarala
raspoloenja i nastrojenja izraena u zbirci Utopljene due nego u
zbirci Mi ekamo Cara, koja ve i po svome naslovu izgleda neobina za
karakter njegove dotadanje poezije. Stoga je ova nova vrsta njegove
poezije razliita od prve i po tonu i po idejama. Pa ipak, i ova
nova njegova lirika iz zbirke Mi ekamo Cara potsea na ranijeg Disa
samim ritmom pesama, ritmom sporim i meditativnim, ali sa izvesnim
poletom. Moda je najkarakteristinija za tu novu liriku Disovu pesma
"Prosto ime" koja poinje stihovima:
Kroz moju duu prola su dva rata, Dva stara orla zaveta i
slave,Prola su crna, zasiena jata,Pali krstai i zastave prave
a zavrava se himnom obinim borcima:
Kroz moju duu, preko straha, rana, Proe pobeda, vera, novi
zraci, Osmeh i lice zore dobrog dana, I prosto ime: seljaci,
seljaci.
Ali ovaj novi polet nije dugo trajao kod Disa. Dogaajima, koji
su uskoro doli posle tih pobeda srpskih seljaka i skoro itavog
naroda, nastaje katastrofa velikog rata u kojoj strada ne samo itav
na narod, ve i sam pesnik doivljuje svoju katastrofu. Ta stradanja
naroda i oveka u izgnanstvu iznosi Dis u svojim poslednjim i
nedovrenpm pesmama, koje su mnogo dublje po svom traginom tonu no
to su bile prethodne pesme po svom optimistikom oduevljenju. Pored
narodne tragedije dola je i lina tragedija pesnikova, i one su
uinile da pesnik doivi momente sa viom skalom oseaja. Te pesme
raznovrsnije su po sadrini i dublje po oseaju. One po miljenju
linog prijatelja Vl. Stanimirovia izraavaju opti bol i imaju
karakter klonulosti i oinske enje. Ali te pesme iz emigracije idu
ujedno i u najbolje pesme iz rata kako to veli B. Kovaevi u
predgovoru celokupnom izdanju Disovih pesama u poslednjem kolu
Knjievne zadruge.
Ve prva pesma iz poslednjeg ciklusa koji nosi naslov "Posle
Albanije" naznauje osnovni ton tih pesama:
Tako nas ostavi sloboda i srea, San velikih dana i pobede hor
Mesto slavu s vencem, poraze na plea, A umesto majke lepe kao bor
Mi, sinovi njeni, vitezovi stari, Deca smo nesree i lutanja
zlog!
Sumorni ton koji karakterie Disove pesme iz prvih godina ponovo
se vraa, samo sa jednim drugim tonom. To nije vie seta i
melanholija mladih dana, ve oseanje jedne proivljene tragedije,
koje se granii sa oajanjem, i udno neverovanje "da je ovek stvoren
za radost i dobro".
U pesmama iz toga poslednjeg ciklusa, u kojima Dis daje izraza
svojim bolnim oseajima u izgnanstvu, pesimistiki ton je mnogo
izrazitiji, naroito u pesmi "Meu svojima", koja bi pre mogla da
nosi naslov "Seanje na svoje", jer poinje reima:
U mom srcu pono. U njoj katkad tinja Mis'o da jo ivi, moj
predele stari. Moja lepa zvezda, majka i robinja, Boe, ta li danas
u Srbiji radi?
Kod vas je prolee. Dole su vam laste, Oivele vode, urevak i
rue,I mirie zemlja koja stalno raste U grob i tiinu, moj daleki
drue.
U tim pesmama iz izgnanstva nema ranijeg mirnog posmatranja bede
i drutvenog ivota, ve se raa neki za Disa neobian revolt protiv
istorijskog ustrojstva stvari. Mesto ranije rezignacije dolazi
protest pesnikov. Stoga se Dis u jednoj od svojih poelednjih pesama
i pita:
Je l' to buna mrtvih, stvari i poretka? Il' se zbilja ovde i sad
neko krije? Je l' oblik propasti, vean, bez poetka? Il' asovnik
smrti to bez srca bije?
Ova pesma daje nam Disa u asovima meditiranja, samo to njegove
misli ne dobijaju zavrni oblik, jer je Dis bio vie emotivan pesnik
no ovek izraenih misli. Ve sam njegov ivot bio je torzo, u zaetku
lep i pomalo velianstven, ali je sudbina njegova bila nemila; stoga
je njegova itava poezija, ovako nedovrena, sastavljena iz mnogih
trzaja u elji da nae smisao ivota.Da je Dis imao mogunosti da sebe
razvije, moda bi i njegova misao bila dublja i izraenija, a
nesumnjivo bi i njegova poezija postala misaonija. Ali su izvori
njegova saznanja bili oskudni, pa i njegova misao u svom poletu
nije imala snage da se uzdigne na vee visine.
Iznanstvo za vreme rata koje je moglo da naknadi nedostatak u
Disovom intelektualnom razvoju, uinilo je ujedno i kraj njegovom
ivotu, i nama ostaje samo da nagaamo ta bi Dis dao da je ostao u
ivotu i doekao kraj rata u boljim okolnostima; jer veliki doivljaji
esto stvaraju itav preokret u duama oseajnih ljudi. A Dis je
nesumnjivo bio pesnik produbljenih i finih oseaja.
Ipak Disove prve i poslednje pesme ostaju kao dokaz njegovog
iskljuivo pesnikog talenta, a njegova prva pesnika zbirka
"Utopljene due" ostae u naoj lirici ne samo kao lep izraz jedne
pesnike generacije, ve i kao zbirka od znaaja za duhovna
nastrojenja toga vremena, koje se moda nikad nee vie ponoviti u
knjievnom razvoju naeg naroda.
Sauvana
PRIKAZI I BELEKE
P o v o d o m e z d e s e t g o d i n a o d D i s o v o g a r o
e nj a.
Vladnslav Petkovi-Dis, roen 29 februara 1880, imao bi sad, da se
nije utopio pred Krfom na torpiljiranoj lai, ezdeset godina. Umro
je u trenutku kad se, po svemu sudei, spremao za jedno zrelije i
savrenije stvaranje. "S. K. Glasnik" elei da obelei tu nesuenu
godinjicu, donosi u ovom broju, pored lanka Disovog intimnog
prijatelja g. Luke Smodlake, i jednu verziju njegove pesme
"Poginuli dom" koju nam je ustupila pesnikova porodica. Poslednja
redakcija nalazi se u P e s m a m a objavljenim u S. K. Zadruzi
(sv. 285, str. 165) i mi je, radi uporeenja s prethodnom verzijom,
ovde navodimo; promenjene rei su pod navodnicama, u nedostatku
kurziva za ovu vrstu petita. Pesama u izdanju S. K. Zadruge
glasi:
Bez pesama, elja, potresa i smeha, "Sarenjeni" zvuci, "zima" i
toplota. "Dvorite" je crno, crna je i streha I crna su okna "k'o
crna dobrota".
I danju i nou obavija patnja "Mrtav dom ivota", kao odjek
stvari.ini se da i sad "mu" silazi pratnja Za um im se javi, "za
poredak stari".
Dvoritem su kratke i duboke staze, Nepomine senke i dua
pustinje: Kao da uvari "nevidljivi" paze Da ih ne poseti prolee "i"
inje.
Pognuta drveta, u znaku utanja, Stoje k'o kajanja, nemi uenici
Apostola mrtvog to poraze sanja,Zemlju koju nose "svetli"
muenici.
"Odaje se kreu u tiinu samu"Na kolevci praznoj "mir duboki
spava","Na zidu jo pati u crnome ramu" "I oiju crnih jedna lepa
glava".
"Jedna lepa glava. Mre postelja bela","Nametaj, svi znaci
ljubavi i pote". "Uzdah kao straa zaspalog opela, "Poginulog doma
nije umro jote".
"Je l' to buna mrtvih, stvari i poretka?" "Il' se zbilja ovde i
sad" neko krije? "Je l' oblik propasti, vean, bez poetka?Il'
asovnik smrti to bez srca bije?
Ja znam ovu kuu, i ija je bila. Znam je "zbog godina koje ona
broji". Znam je, "jer" na svemu vidim crna krila, Okamenjen jauk.
Znam je. Al' nek stoji.
Uporeujui obe verzije, moe se pretpostavljati da je prilikom
ureivanja "Skupljenih pesama" u izdanju knjiarnice "Napredak", koje
je posluilo kao osnova za izdanje S. K. Zadruge, bezimeni urednik
prevideo rukopis verzije koju donosimo u ovom broju, pa objavio
raniju verziju. Rukopis verzije koju smo doneli na poetku ove
sveske prepis je naisto, Disovom rukom, bez ijedne ispravke, ak ni
u interpunkciji, te ima razloga domiljanju da je to moda ustvari
poslednja redakcija, a onaj tekst u "Skupljenim pesmama", prenesen
posle u definitivno izdanje S. K. Zadruge moda je prethodna
verzija? Na to kao da ukazuje donekle i analiza oba teksta, kad se
paljivo uporede. ini nam se da je verzija, koju mi objavljujemo,
bolja.
* * *
POGINULI DOM
Bez pesama, elja, potresa i smeha,Odneseni zvuci, miris i
dobrota,Avlija je crna, crna je i streha,I crna su okna na kui
ivota.
I danju i nou obavija patnja, Kao odjek stvari, dom ispunjen
grobom.ini se da i sad tu silazi pratnjaZa um, im se javi, da ga
vodi sobom.
Dvoritem su kratke i duboke stazeNepomine senke i dua pustinje:
Kao da uvari neumorno paze Da ih ne poseti prolee, ni inje.
Pognuta drveta, u znaku utanja Stoje k'o kajanja, kao uenici
Apostola mrtvog, to poraze sanja, Zemlju koju nose greni
muenici.
Odajama doma zaborav je seoNa kolevku praznu i postelju
bdenja;Zidove i slike vue pokrov beoS nametajem starim u san
razorenja.
Sve se umirilo u toj kui smrti: Nagovetaj reda, uspomene blede,
Odmor i pregnua, odaje i vrti, Duh ivota kobnog, i jo ruka
bede.
U tome dodiru tiine umorne Izgleda da tu se ipak neko krijeJe li
to obmana vizije sumorne,Il' asovnik smrti to bez srca bije.
Ja znam ovu kuu, i ija je bila,Znam je po poretku, propasti i
boji.Znam je, to na svemu vidim crna krila,Okamenjen jauk... Znam
je, al' nek stoji.
B[oidar]. K[ovaevi].
Srpski knievni glasnikKnj. LIX, broj 5 | 1 mart 1940
Sauvana
MUDROST NONE SENKE
O poeziji Vladislava Petkovia-Disa
Ostala stvorenja sputaju oi u zemlju, Samo ovek je primio
uzvienu formu, Imao je nalog da pogleda u nebo, Da lice okrene ka
zvezdama. Ovidije (4317 g.)
Vladislav Petkovi-Dis (18801917) je nesumnjivo najznaajnija
linost srpskog modernizma. "Prokleti pesnik", pripadnik boemskog
Beograda, postao je deo srpske modernistike legende. Njegovo delo,
s jedne strane mora biti postavljeno u osobini modernistike
poetike, posebno zbog veze sa tradicijom narodne poezije,
manifestacije elitizma i crpenja dostignua simbolizma, s druge
strane, meutim, njegova poezija se otima tim principima "(...)
uzimajui originalno shvatanje egzistencijalnih pitanja, novatorsko
dosezanje do oblasti intuitivne spoznaje i svesti i proirenje
svojih jezikih standarda u brojnim leksikim i sintaksikim
funkcijama obinog govora, usvojenih u umu perioda kao prozaizmi, za
koje ne treba da postoji mesto u 'vezanom govoru' [1]. "Poezija
predoseanja" povezana sa traginom sudbinom pesnika dodananjeg dana
obuhvata autora maglom misterije. O prvom pesnikom tomu Petkovia-
Disa pod naslovom Utopljene due (1911 g.), kae se da je
predskazanje njegove smrti u 1915. godini [2]. Pesme iz ove knjige
su skup iracionalnih oseanja, nastalih iz nemira, vizija; izraz su
nasluivanja ove realnosti i svesti o postojanju drugog, metafizikog
sveta. To je poezija, koja smrt okruuje odreenim kultom, i esto
predstavlja apokaliptike vizije.Petkovi-Dis, jedan je od srpskih
simbolista ("parnasosimbolista"), koji su za uzor imali takve
francuske pesnike kao to su Artur Rembo, Stefan Malarme i Pol
Verlen [3]. Osnovni cilj poezije, prikazan u delima francuskih
simbolista, i koji je vidljiv i u radovima Petkovia-Disa, jeste da
se stigne u nepristupana podruja racionalne spoznaje, da se imenuje
ono to je nenazvano i nejasno. Treba napomenuti da poetski kanon,
isto tako parnasovaca kao i simbolista, odreuje estetika Artura
openhauera, inspirisana starom indijskom poezijom [4]. Lirika
simbola e, dakle, prema Jovanu Tuinskom, "predloiti zajedniku
analogiju stvari i pojava; njihovo panteistiko jedinstvo sa ovekom,
ili identitet due sveta sa duom oveka" [5]. Inspiracije delima
Francuza ukazuju da e simbol poetski razlikovati stvaranje
Petkovia-Disa i direktno se povezati sa njegovim "predlogom uasa",
kako ga je nazvala Marija Dabrovska-Partika [6], koji se nalazi u
atmosferi pesme, u slikovitom predstavljanju i muziko-zvukovnim
vrednostima, stvarajui melodijski lirizam, podraavajui stalni
pokret, kojem se predaje svemir na putu do savrenstva. Dinamika
poezije srpskog simboliste, i takoe u njoj izraena vera u jedinstvo
ljudi i stvari, evocira platonistiku viziju Due Sveta kao principa
svih pokreta i promenljivosti stvari [7].U pesmama Petkovia-Disa
mogu da se izdvoje neke nepromenljive teme: oi, zvezde, biljke
oteene od mraza, devojka-duh, neostvarena ljubav i "ubijeni" od
ivota ideali [8]. Razvijenu simboliku ima takoe san. Stanje
uspavanosti, u kojem se lirski subjekt, kao tema-klju veoma esto
pojavljuje u delima pesnika. San postaje veza izmeu sadanjosti i
prolosti, bia i nebia, sveta Ideja i zemaljskog sveta, ivih i
mrtvih.Kao to je ve reeno, poezija Petkovia-Disa je poezija
pretpostavki i vizije. U svojim pesmama pesnik pokuava da sastavi
svoju kosmogoniju zasnovanu na intuitivnom oseanju postojanja
"drugog sveta", kojeg je lirski subjekat nekada bio deo.
Kosmogonija je liena verskih implikacija, subjektivna je i, iznad
svega lirska [9], iako se moe videti inspiracija budizmom,
platonovom filozofijom i hrianstvom. Lirski subjekat je u stalnoj
suspenziji izmeu budnosti i sna. Spavanje je stanje blaenstva,
vreme prebivalita u svetu duha i Ideje, simbolika veza u kojoj oi
postaju i zviezde. Petkovi-Dis ne pominje Boga. Njegov koncept je
blii Platonovoj teoriji o bogovima kao simbolima etikog, ontolokog
i intelektualnog savrenstva, ivo opisanog u Fedru [10], ili u
pretpostavkama budizma, koje govore o identitetu ljudske due sa
Sveduom Sveta [11]. Bolji svet, za kojim ezne lirski subjekat je
svet Ideja, Duha i Izvrsnosti "nevine daljine", "izgubljeni snovi",
"zaspale visine". Pesnik podrazumeva preegzistenciju due, veruje u
kruno putovanje sveta i stalnu reinkarnaciju. Roenje oveka je
stalni preporod, dobijanje sve vie i vie novih likova, snano fiziki
doivljenih [12]:
To je onaj ivot, gde sam pao i jaS nevinih daljina, sa oima
zvezdaI sa suzom to nesvesno sijaI ali, ko tica oborenog gnezda.To
je onaj ivot, gde sam pao i ja (...).
I ne znadoh da mi krv struji i tee,I da nosim oblik, to se mirno
menja,I da nosim oblik, san lepote, veeI tiinu blagu ko dah
otkrovenja.I ne znadoh da mi krv struji i tee. [13]
Misao Artura openhauera da je ivot patnja, a bol je sutina ivota
ogleda se u radu Disa. Odlazak iz sveta Duha se zapravo odvija bez
saglasnosti lirskog szbjekta. NJegovo postojanje na zemlji je sve
bolnije, zato to je svestan ranijeg, idealnog ivota, optenja sa
boanstvom, doivljavanja nirvane i potpunog osloboenja. Zemaljski
ivot postaje zatvor, u koji je baen lirski subjekat. Kada se
brutalno probudi iz sna, u njegovoj glavi jo uvek krui svest o
ranijem postojanju:
Kao stara tajna ja poeh da ivim,Zakovan za zemlju to ivotu
slui,Da okreem oi daljinama sivim.Dok mi venac snova moju glavu
krui.Kao stara tajna ja poeh da ivim. [14]
Disovo delo je izraz modernistike fascinacije orijentom. Autor
nikada nije putovao na Daleki istok, sa budizmom u svojoj kolevci
nije imao priliku da se sretne. Verovatno je koristio evropske
izvore engleske, ili, verovatnije nemake, posveene budizmu ili
hinduizmu. Ukazujui na iskustvo nirvane predstavljeno Disovom
poezijom u negativnom smislu, odnosei se na openhauerovu misao, u
kojoj je budizam "sumirao kao sutinu pesimizma" [15]. Ovo gledite,
koje su isto tako podrali openhaueristi, utvreno je bilo u Nemakoj,
gde je "budizam povezan sa vizijom sumornog pesimizma, devaluacijom
zemaljskog ivota, dekadentizmom, nihilizmom, mizantropijom" [16].
Nirvana, koja je fascinirala romantike i moderniste, u svojoj
simbolici "(...) semantiki oscilira izmeu nita vila smrti i
identifikacije sa apsolutom, sna i erotske ekstaze, raspada u
nitavilo i stapanje sa apsolutom, povratka u matericu prirode i
prirode kao osvetljenja i tiine, izmeu pijanstva i utehe u tiini i
spokoju [17]. Nirvana, identifikovana sa snom u tekstovima Disa
nije znak eshatolokog ispunjenja. S jedne strane, san je suspenzija
reinkarnacije i stanje duhovnog savrenstva, s druge strane smrt.
Tokom noi lirski subjekat sree duhove iz prolosti, dolaze mrtvi,
none more, "mrtve due". "Noas su me pohodili mrtvi (...)", pie u
pesmi Nirvana. San se pretvara u nonu moru, pun je vizija iz
prolosti, iz proteklih dana. Noas svet je zaustavljen, "svemir se
trudi da pokrene". Iz svakog ugla vreba smrt, oseaju se "mrtvi
mirisi", "mrtav vetar" duva u lice. Nirvana je sinonim smrti:
I nirvana imala je tadaPogled koji nema ljudsko oko:Bez oblika,
bez sree, bez jada,Pogled mrtav i prazan duboko. [18]
Postizanje mistinog stanja je negacija svih kretanja, miljenja i
oseanja, podrazumeva predaju sveobuhvatnoj smrti, nosei utehu i
osloboenje od stvarnosti. Pred oima lirskog subjekta postoji neka
davno izgubljena ljubav i prola srea, kreu seanja, duhovi iz
prolosti. esto se tie ljudi, oseanja, situacija, koji su odavno
"mrtvi". U pesmi Moda spava draga je pospan duh, koji se pojavljuje
iz magle nonih snova. Lirski subjekat ne prepoznaje njeno lice,
poznate su mu jedino oi koje ga posmatraju. ak i nakon buenja
ostaje neizvesno da li ena koju je video pripada ili je negde
pripadala stvarnosti, jer linija izmeu sna i realnosti postaje
varljiva:
Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;Ne znam mesto na
kom ivi ili poiva;Ne znam zato nju i san mi java pokriva;Moda
spava, i grob tuno neguje joj stas.Ja sad nemam svoju dragu, i njen
ne znam glas.
Moda spava sa oima izvan svakog zla,Izvan stvari, iluzija, izvan
ivota,I s njom spava, neviena, njena lepota;Moda ivi i doi e posle
ovog sna.Moda spava sa oima izvan svakog zla. [19]Pozorite senki na
zidu, koje je lirski subjekat pesme Jutarnja idila primetio pre
nego to je zaspao; priziva sliku jednog jutra iz starih dana. Da li
je ono to vidi samo san, halucinacija? Upolusnu pita sebe da li je
scena, kojoj postaje svedok, apokalipsa koja se izvrila, ili samo
uobrazilja njegove mate. Sigurno je samo jedno svet se nalazi u
svom toku ka padu:
U trenutku jednom ne znam ta se desi...Kada se probudih, udarahu
zvona,uz oajni ropac umirahu gresi,kupljeni ivotom: to mre
vasiona,
zemlja, njeno vreme. Umirahu boje,s njima due ljudi i grobovi
njini;sazrevahu zvezde, al' da ih opojene ostade niko, ni no u
crnini. [20]
Unitavanje zemaljskog sveta, koji je za lirski subjekat mesto
muenja, zatvor, povezano je sa povratkom u svet Duha, dakle, u
pesmi Jutarnja idila navodi: "Raskonije smrti nisam gled'o nikad".
Smrt tela izaziva osloboenje duha koji se nalazi u njemu, i
povratak do duhovnog jedinstva sa svime to postoji. San (umiranje)
je takoe povezan sa prelaskom u nesvesno stanje, kada ovek ne stie
bilo kakav utisak iz spoljnog sveta. Um obuhvata zaborav, slike
prolaze pred oima kao u kaleidoskopu:
Ja ne znam gde su moje noi sureI stare strasti, maovina stara;I
ne znam gde su moje avanture,I srce ludo, da l' se ve odmara.Ja ne
znam gde su moje noi sure. [21]
Suspenzija pesnike egzistencije izmeu jave i sna, povezana sa
iskustvom nirvane, trajno je stanje lirskog subjekta. San, meutim,
uprkos oiglednih konotacija sa smru, mnogo je sreniji od jave.
Prilikom sna lirski subjekat moe da doe u kontakt sa
transcendencijom, stupiti u svet van realnosti. Ovaj svet je
jedinstvo iz kojeg dolazi. San-nirvana omoguava kretanje ka izvoru
svakog postojanja, ka punoi sree. Zahvaljujui ovom stanju javlja se
"mudrost none senke", kako je zove Radomir Baturan [22], koja moe
da se identifikuje sa mistinim iskustvom apsoluta, ili istine, kako
bi rekao Platon. Senke na zidu su odraz kosmike sfere, koju lirski
subjekat pokuava da dosegne odbacivanjem svoje telesnosti i
simbolikim dekonstruisanjem realnosti. Ovaj koncept, izveden iz
budistike misli i misli Platona, dostie vrhunac u radu srpskih
nadrealista koji su ak i pokuavali negirati zemaljski svet.Dominika
GapskaPoznanj
Ovaj tekst Dominike Gabske bie uskoro tampan u ekom naunom tomu
Slavica Iuvenum.
Sauvana
DISOVO "PROLEE 1915"Ponova evo ja nalazim sebe . . . .
Dve su legende pratile ukletog pesnika Vladislava Petkovia Disa.
Prva, koju je tako estoko i bez priziva intonirao Skerli i koja ga
je odbacivala, inila inferiornim, pa ak i suvinim pesnikom, i
druga, iji smo i mi savremenici, koja ga ini elnim, modernim poetom
naim. Disova linost, tragina i bolna, sva u siromatvu i nematini
koja se preplie sa strpljenjem do luksuza i sveanosti smrti,
postala je 1917. rtvom rata i mora. Pesnik se nalazio na brodu
torpedovanom pred samom grkom obalom: davno je ve u svojoj knjizi
Utopljene due predvideo morski grob, a voda je bila milosrdna samo
toliko to je njegov le izbacila na obalu i oevicima ostavila sliku
usamljenog, definitivno zagrobnog pesnika sa samo pola drahme u
depu i sa nekoliko stihova to su nespokojno govorili o porodici u
razruenom, okupiranom Beogradu.
Duboka i mutna, u konsekventnoj enji za opelom, za krajem, za
fizikom smru to nee biti prizor bez poezije i bez pejzaa, Disova
poezija je imala neverovatnu skalu vrednosti i jezika: od banalnih
ispovesti do bolnih i okultnih simfonija kao to je ona, puna
harmonije i novog milosra, muzikom proeta i muzikom usavrena Moda
spava. Treba se vazda pitati ta je odredilo, kojim udarcem po dui
je poelo to uspavljivanje smrtnih i to velianetveno dogovaranje sa
bivim i mrtvim likovima. Disova poezija je familijarna sa smru na
nain koji je ve donela poezija Sime Pandurovia, Stevana Lukovia i
Velimira Rajia. Bilans smrti je, meutim, najstalniji i najpuniji u
poeziji koju je, sa manjim tematskim odstupanjima, pisao Dis na
samom poetku naeg veka.Iz reda nejednakih i nedovrenih pesama
svakako je i Disova, duboko elegina Prolee 1915, koju je prvi put
objavio i komentarisao Boidar Kovaevi u Sveanostima 1952. godine.
Prolo je, prema tome, ravno pedeset godina od ove pesnike
poslanice, od ove familijarne iskrene tugovanke za ivotom i za
otadbinom: pesimistika u povodu, ova pesma kao da je patriotska u
svome poletu mraka i noi, zime i alosti tih najprisnijih imenica
Disove poezije. Kao Milutin Uskokovi, Velimir Raji, Milutin Boji i
budui tajnom ivota i roenja razdragani Rastko Petrovi, i Dis se
povlai sa srpskom vojskom, udei oaze juga, izvesnost junog neba. U
velikom kolektivnom bolu povlai se itava srpska armija. Ve
desetkovana paklenim tifusom, koji je kao mraz proao celom Srbijom
u prolee 1915, ova armija ostaje usamljena sa jednim jedinim
vrletnim i traginim putem koji je za mnoge bio mar smrti. Zato je
Disova pesma Prolee 1915 puna one crne sveine, izgnanike drame,
patriotske nade, obnove i drhtavice, neodoljive u svom kolektivnom
zvuku. Ako je ranije cela planeta, svom svojom teinom leala na
poeziji Disovoj, kroz ovu pesmu preciznije se javlja, opsesivnije
mirie zemlja kao otadbina koja nije nita manje tamnica ili grob.
Zato ve prvi stihovi rekvijemski ozbiljno saimaju i staro disovsko
seanje i nagomilane slutnje:
Opet nam je zemlja teka ko tamnica Pomrina gusta nasred grudi
lei I varo i voda, brdo i ravnica Sve je jedno danas, sve grobovi
svei.
Dis opisuje zemlju a simbolie grob; opisuje ritam jedne kolone,
a predvia svoj kraj. Smrt, koja je neprestano kucala na vrata svake
Disove pesme i koja se kao sveani fantom eta svakim njegovim
stihom, pratila je njegovu izgnaniku senku sve dok se nasred junog
mora, bez krsta i bez traga, u velikoj vodenoj motili, nije zavrio
njegov ivot nimalo zagonetan, ali sa plodnom zagonetkom u biu i
muzici njegove poezije. Izgnanik u sopstvenoj poeziji, Dis je svoje
fiziko izgnanstvo doiveo kao teku i preteku dramu: siromaan,
skroman, povuen, on je naao zranu stazu tek u porodici, a u svojoj
eni i deci onu oazu koja objanjava bujanje socijalnog motiva u
njegovoj poeziji. Nerado putnik, imao je i svoje putovanje po moru
da doivi kao vrhovnu nedau. Izmeu vode i zemlje Dis je naizmenino
oseao sav onaj ciklus ploenja i rasta, prolea i svetlosti i,
neminovno vlane vetrove, koavu, zime i meave, turine i trule. Ali
ako je more bilo jedna prihvatljiva pustinja, i u sluaju njegova
ivota tako fantomski gostoprimljiva, zemlja je ostala tamnica i
grobnica, koja nemilosrdno i svoje mladie i svoje lautare osuuje na
kratak cvet i na dugu "ladnu zimu".
Valja rei da Disov patriotizam nikada nije kovan od metala i
iven od svile. Neto grubo i neto prisno sa onima koji su najblii
zemlji, seljacima, ratarima, robovima zemlje, ublailo je ak i
podaniku verbalistiku u njegovoj knjizi Mi ekamo cara, a izvan
rekvijemske poezije i gotovo sa poletom, sa familijarnim socijalnim
otkriem deluju stihovi:Kroz moju duu, preko straha, rana, Proe
pobeda, vera, novi zraci, Osmeh i lice rose dobrog dana, I prosto
ime: seljaci, seljaci...
Kao sopstveno opelo, kao pijanstvo od sunca, onog pononog,
jedinog na nebu njegove poezije, i koje sa pesnikom ostaje
superiorni svedok, zvoni Disovo ratno prolee 1915. godine i, posle
pedeset zima, nepovreeno svedoi svee grobove i slutnju sopstvenog,
na irokoj otvorenoj vodi, daleko od porodice, od Beograda, koji mu
nikada nije bio mesto tate veliine i nasmejane karijere. Upravo je
karijera smrti bila neodoljivo prisutna u njegovoj poeziji, a voda,
velika i mrtva, mistina i hladna, svuda uokolo gotovo je fizioloki
pritiskala pesnika, poto je ve bila nasluena stihovima iz jedne od
njegovih biserno tamnih pesama Sa zaklopljenim oima. Zar nije
precizan, zar nije sudbinski ivopisan ovaj kvintet:Kol'ko velik
grob! I ja, tu, kraj njega Stojim ko oblik umrlih vremena,
Poslednji ovek na granici svega, Poslednji talas otilih spomena.
Svud mrtvo more, svud nigde niega; I spava voda, i nema
promena...
Ali Disova vizija nije stala kod Prolea 1915. Pejzai puni leeva,
varljiva plodnost voa, fatalna sua koja preti letu, kia koja
stravino dobuje po sveim humkama, lepljivi i besani ivot
izgnanstva, brutalna povrina mora, to "crno vreme opadanja" kao da
su opustoile intenzivne snove i nemile prolosti. Bez otadbine, bez
rodnog doma a dom u Srbiji je bez kljueva i odbrane pesniku se,
moda, samo jedne veeri ili jednog jutra vratila "neka divna rosa".
Od usnulih, bolesnih silueta otiao je daleko, ali od vizije
sopstvene dece nije niti jedan korak. Poezija tla ustupila je
senzacije poeziji sudbine. Sva svirepa imena i svi mrtvi izgubili
su zamah simbola, prisnog poreenja, sveanost muzike, i kao na
graanskoj anr-slici to dominira kad krevetima majki, pojavilo se to
jato ozarene dece. Dis vodi duge, melanholine, deskriptivno
rastuene razgovore sa anelima koji su njegova deca, sa Madonom koja
je njegova ena, sa Beogradom koji je njegova senovita bata. Vizija
je jedna jedina, i jednostavna. Pozadina veka nije u crnim
draperijama, otadbina vie nije zatrpana mrtvim stablima. Od sveanog
opela u Proleu 1915 melodija se razvila u buntovnu uspavanku za
daleku decu. Sada zabrinuti otac, na dnevnoj svetlosti, noen
maticom oinstva, peva idilino: pogrueni Dis sada privia jedan pejza
u Koutnjaku, renoarovski raskoan sa zvonkim trupkanjem dejih nogu.
ivotni trenutak, izgnaniki u pesnikom i malograanskom smislu,
estoko navaljuje u stihove. ak su i pesnikove suze datirane, mesta
obeleena, slutnje konkretizovane. Koreografija vode, varljive i
opasne, pribliava zvuke, prenosi ih, podrava, uveava: deji glasovi
stiu iz gladne i poruene zemlje, a Dis ih, kao skriveni mali
instrument, neguje i hrabri. Sa oima punim svoje dece, Dis se
stropotao u more, kao to je i poslednje zvune rei posvetio
njima.
Red veoma izlomljen, nepravilan: poeo je pesnik kao poklonik
grobova, kao hadija smrtnih predela, a zavrio je decolikom vizijom,
pesmom nene jeze, u kojoj se simetrija dejeg disanja proima sa
munim izgnanikim bdenjem:Ne javlja mi se. A ima kad.Sem ako spava,
ako ne die,Deset meseci ravno je sadOd rastanka nam, otkako ne
pie.Ja u ekati, iako sam dugo eko,Deset meseci od mene moji su
daleko.
Za bol i ljubav dua mi zna,U njoj kajanja nikad ne behu.Od svog
postupka ne prezah ja,Pa makar da je poniko u grehu.Rob ako postah.
Ali neu kriti,U stranoj zemlji izgnanik strano je biti.
Beei iz pariske zime, iz ulice Mon na Monparnasu, Dis je
zatraio, zaeleo drutvo svojih zemljaka, vojnika koji su ve uveliko
ratovali na solunskom bojitu, a poto nije znao niti je eleo da naui
francuski, on se neprestano i u Parizu kretao u drutvu Srba i
Beograana, na mahove samo obilazei antikvarnice i traei male
pesnike sveice koje su ga podseale na njegove sopstvene.
I zima i bolest nasru na pesnika i on poinje da veruje kako
nikada nee stii svojoj eni i deci, ozarenom porodinom ivotu,
Koutnjaku i Vraaru. Nekoliko dana pre polaska brodom obilazi muzeje
i groblja, a njegov saputnik i prijatelj Milan Vukasovi u svojim
belekama sea se ak i posledgveg dana, prolenog pariskog, pred Disov
odlazak na front, koji je ve obeavao pobedu i povratak otadbini.
"Istog dana, pre nego to je otputovao, obilazimo groblje Per Laez.
Dan bee topal, sunan, izmaglice vrlo malo i, sa mesta na kome je
kapela, vrlo lepo se vidi veliki deo Pariza. I Dis, koji se u
Parizu toliko namuio bez novca i svega onog to mu je novac mogao
dati, ali trenutno to odlazi. Prolazei kraj mnogih grobova onih
koji danas ine slavu francuske nauke i vetine, Dis nekim umnim,
ozbiljnim tonom govori, kako on ne veruje ni u ta. 'Dalje od groba
nema nita; mi smo deca Zemlje', behu njegove rei izlazei iz
groblja..."Po reima ora Jovanovia "izuzetni oajnik", Dis se samo u
dva maha pribliio ivotu: prvi put zahvaljujui nacionalnoj pobedi
1912, a drugi put tome je pripomogao poraz 1915. Ali i ova druga,
definitivna veza sa nacionalnim biem, sa masom izgnanika, sa
prostim imenom seljaka na usnama, nije ublaila posrednu usamljenost
njegovu. Otuda toliki pad u metaforama, toliko zgrene naracije bez
ikakvog bekstva u sveanu jezu neutralnih, simbolinih grobova kojima
je naseljena njegova doratna poezija. Beznadenost koja sada proima
i produbljuje Disove stihove, bukvalvo je psihoza nemoi dece i
detinjstva: u Nedovrenim pesmama vie ne peva dezerter iz srbijanske
arije, nego izgnanik iz vlastite porodice, sa jedino toplog domaeg
ognjita. Iz negovane usamljenosti pesma se izvija u dvostruko
samotovanje. Pesniki nagon je sve slabiji, a roditeljski sve jai,
lirski realniji, i zagrieniji:
Ne ume ovek da bude jak,Kad kie liju sa sviju strana.Nema oiju
za dubok mrak.Ne peva ptica sa umrlih grana.Dobro mi je danas tu,
pod tuim nebom,Al mi srce trune za mojom kolebom.
Tako se ponovila sudbina, ljudska i pesnika, autora ulia
uvelaka: ali, dok je Zmaj smodeni starac nad decom koje vie nema,
Dis peva opelo samom sebi koga pred decom nikada nee biti.
Povlaenje iz svakodnevnog sveta, sa kojim se Disova poezija nala u
ekvivalentnom svemiru smrti i grobova, zavrilo se talasima mora,
vodenim opelom koje je, nadmono i bez milosra, utvrdilo poraz isto
koliko i subjektivni poduhvat jedne poezije, neravnopravne u
bilansu nadanja, u ostvarivanju metafora.
Celog ivota, pealbarskog i siromanog, pesnik je iao sa
zaklopljenim oima: te oi, zapaljene, buljoake, zastraene, mutne,
neobino otro, nadnaravno skoro, gledaju kroz sopstvenu poeziju,
kroz itave bolne i bolesne istorije jednog doba, jedne epohe u
kojoj je lirski repertoar bio iscrpljivan uz puno fiziko zamaranje,
rtvovanje, gubljenje. I bez uniforme jer vojnik niti je bio niti je
umeo biti Dis je uao u kolonu smrti koja je proivela najduu godinu,
godinu hiljadu devetsto petnaestu . . .
Sauvana
Vladislavu Petkoviu Disu tuberkuloza je pretila pre nego to se i
rodio: otac mu je nosio tu bolest, od koje je kasnije i umro, kao i
mnoga njegova deca, Disova braa i sestre. Ugnezdila se bila suica u
toj porodici kao nekada u Vukovoj. I prvo Disovo dete bilo je njena
rtva. Sam Dis je po svojoj fizikoj konstituciji bio predodreen da
postane njen plen: poznato je da je "zbog uskih prsiju" i uopte
slabe telesne grae bio osloboen vojne obaveze. Materijalno
neobezbeena egzistencija, dugogodinje sirotovanje i liavanje,
neuredan boemski ivot iz noi u no po zadimljenim kafanama, sve je
to znailo oberuke hrliti tuberkulozi u kotani zagrljaj. Nemaran u
svemu to se ticalo njegove linosti, nije mnogo vodio rauna ni o
svojoj bolesti. Posle enidbe nastao je period relativno sreenijeg
ivota, i bilo je izgleda da Dis povrati zdravlje ili bar da produi
vek. Meutim doli su povlaenje pred austrougarskom vojskom,
odstupanje preko Albanije, prebivanje u emigraciji, briga za
porodicu koja je ostala u okupiranoj Srbiji: Disov krhki organizam
i tanani nervi nisu mogli bez posledica izdrati te ratne napore i
ivot u tuini; tuberkuloza se razbuktala, a uz to Dis zapada u teku
neurozu. Poznanici koji su sa njim delili sudbinu izgnanstva
sumnjali su da e iv doekati povratak u domovinu. Tako bi se, po
svoj prilici i zbilo, kao i sa Bojiem uostalom, da nije doiveo
drukiju, suroviju omrt ali krau agoniju: neprijateljski torpedo
kojim je miniran brod prilikom Disova putovanja iz Francuske za Krf
delovao je bre i ubitanije od Kohovih bacila; pesnik Utopljenih dua
postao je u tragino bukvalnom znaenju utopljenik.Kao da se sve u
ivotu bilo zaverilo protivu Disa, jo od njegovih malih nogu: smrt
je bila est gost u roditeljskoj kui; kada se otisnuo u svet,
pridruila se nematina i bolest. Sa nepotpunim kolskim
kvalifikacijama, bio je prinuen da se prihvata svakog posla: da
uiteljuje u zabitom istonosrbijanskom selu, kao i Jaki davno pre
njega ("ree nam, doavi u Beograd, sasvim ozbiljno, da u onoj pustoi
nije mogao nai Mjeseca"); da, kao pisar dnevniar optinske troarine,
meri ljive ("Dis kantardija"), da nadnii po raznim listovima za
zlehude honorare. Bio je svestan svoga talenta ali se teko probijao
u knjievnosti: autoritativna kritika ga je diskvalifikavala, Srpski
knjievni glasnik mu je uskratio saradnju, Bogdan Popovi nije
uvrstio u Antologiju novije srpske lirike nijednu njegovu pesmu.
(Matoeva primedba na raun Popovievih kriterijuma: "Od najnovijih
sasvim je ignorovao zanimljivog Petkovia Disa".) Od svoje sirotinje
odvojio je da o vlastitom troku izda prvu i jedino vrednu zbirku
Utopljene due; za drugu, Mi ekamo cara, koja znai ustupak vremenu,
nai e se mecena. Za "pristojan" svet bio je prokaen nonik, boem,
osobenjak, a za "priznate" literatore problematian samouk koji
vercuje sumnjivu dekadentnu poeziju sa strane. Samo mali krug
bliskih prijatelja nasluivao je pravu prirodu ovoga nesrenog oveka
i priznavao vrednost njegovoj poeziji; injenica je da su pesnici
(ukljuujui tu i Matoa) pre osetili izuzetan talenat nego kritiari i
estetiari.Sve se, dakle, steklo da se Dis zatvori u sebe i da se
pretvori u fatalistu koji veruje da je osuen na veitu patnju i na
neduno ispatanje. Vodio je svakodnevni ivot kao po inerciji, gluv i
nem za sve oko sebe, a pravi dijalog zapoinjao bi sa sobom u kasne
none sate kada bi, nagnut nad hartiju, pisao stihove. Mato ga je
ovako predstavio kao oveka: "Kao mjesear lutae Dis beogradskim
ulicama sa eirom vjeno u ruci, sa crnom kovravom glavom i bradom,
mrava lica i grozniava oka, zabavljajui nas svojim nervoznim
ekscentrinostima, smijui se kao dobar, vrlo dobar deko i sam naim
dosjetkama na njegov raun."1 Dis se retko bunio protivu reda stvari
izvan sebe, ak i onog koji ga je neposredno drao u procepu, i po
tome se razlikuje od Jakia, a kad je to inio, njegova pobuna je
dobijala vid teke invektive i totalne negacije, kao u Naim danima
iz 1910, dakle pre balkanskih ratova:Razvilo se crno vreme
opadanja, Nabujao ljam i razvrat i poroci, Podig'o se truli zadah
propadanja, Umrli su svi heroji i proroci.
Razvilo se crno vreme propada Svi podmukli, svi prokleti i svi
mali Postali su danas nai suvereni. Mesto svetle istorije i
grobova, Vaskrsli smo sve pigmeje i repove; Od nesrene brae nae, od
robova, Zatvorismo svoje oi i depove. Pomrina pritisnula nae dane,
Ne vidi se jadna naa zemlja huda; Al' kad poar poduhvati na sve
strane, Kuda emo od svetlosti i od suda! Pomrina pritisnula nae
dane.Dis se formirao kao pesnik poele majskog prevrata, u periodu
razmaha dugo sputavanog buroaoko-kapitalistikog razvoja, koji je
obezbedio graanske slobode ali je zakon konkurencije i profita
proklamovao kao vrhovni kriterijum i vrhunsku vrednost. U takvom
poretku Dis, ubogi siromah i ukleti sanjar, nije imao ta traiti ni
dobiti, i zato zatvara oi pred nesumnjivim rezultatima epohe, i
postaje pesnik njenog nalija jer mu se inilo da je ono mrano kao i
ranije i da se u sutini nita ne menja:Ne marim inae za ivot i brige
Naroda i ljudi, za principe razne, Bacane oduvek u jedne taljige,
to ih konji vuku i sve glave prazne. (Razumljiva pesma)
Suvie je bio zaakupljen svojim nevoljama da bi imao sluha za tue
vapaje, i odve je malo nailazio na predusretljivost i razumevanje
da bi uzvratio saoseanjem i altruizmom, a povrh svega i bolest je
pojaavala njegov egoizam, to je inae njena izrazita karakteristika.
I zato je u Razumljivoj pesmi, koja bi mogla imati naslov Iskrena
pesma, samo otvoreno pevao ono to je oseao:
Volim oblak, cvee, kad cveta i vene, Al' nikako ljude to ropu i
pite: to drugoga boli, ne boli i mene; Mene tui jadi nimalo ne
tite.
U vreme "obnove nae rodoljubive poezije" Dis je u Himni, koja bi
se po naslovu ukljuivala u tu "rodoljubivu poeziju", dao stihove
koji opovrgavaju heroiku i anatemiu "crvljivo doba" jer slikaju
stanje u zemlji kao nastavak Domanovievog "mrtvog mora":Odmani
rukom i zagazi baru to mili, tee, kao ivot meka, Sarani razum, i
udii paru S podneblja gliba to te svuda eka. Za lice tvoje ogledala
nije. ivi me ljudma u muzici bluda. ivi! i nek ti vlaga srce pije.
ivi u zemlji sramote i luda.
I ovakvo povremeno istuianje, kao u navedenim pesmama, bilo je
dovoljno da revoltira kritiku jer je u njemu videla atak na
demokratski razvoj i nacianalii program Srbije, pa je Disa
etiketirala kao asocijalnog i anacionalnog pesnika napadajui
njegovu poeziju ili, to je jo gore, ignoriui je utanjem.Disovo
boemstvo nije nametljiva i razmetljiva poza da se skrene panja
javnosti, pa ak ni izazovno prkoenje iftinskom javnom mnenju, kao
to e kasnije initi Drainac, ve je, naprotiv, skrivanje od sveta, pa
i od samoga sebe, bekstvo u tamne kafanske kutove, u alkohol, u
samozaborav. Dis nije oseao patologku e za piem ali mu je esto
pribegavao da bi stvorio zastor izmeu sebe i drugih, izmeu ivota i
vlastite pramaenosti i otuenosti:
Ne marim da pijem, al' sam pijan esto U graji bez druga, sam,
kraj pune nae, Zaboravim zemlju, zaboravim mesto Na kome se jadi i
poroci zbrae. (Pijanstvo)
Dok je "vinska poezija" romantiara uvek bila povezana sa
ljubavlju prema eni ili sa nekim nacionalnim idealom, a kafanski
stolovi mahom zbliavali srpske pisce s kraja XIX i poetkom XX veka
u njihovom politikom opozicionarstvu ili u suprotstavljanju
malograanskom konformizmu, iz Disove ae u pesmu prelivalo se beznae
i oajanje; nikakav alkohol nije mogao da donese utehu i da ublai
gorinu:
I pritisne oaj, sam, bez moje volje, Ceo jedan ivot, i njime se
kree; Uzvik ga prolama: "Nee biti bolje, Nikad, nikad bolje, nikad
biti nee." (Pijanstvo)
Njegoevi gorko ironini stihovi:
Sve se ovjek bruka sa ovjekom, Gleda majmun sebe u zrcalo
zazvuali su jo oporije i sumornije u Disovoj strofi:
I elei da se zaklonim od srama Pijem, i zaelim da sam pijan
dovek; Tad ne vidim porok, drutvo gde je ama, Ta