VELIKA POVELJA SLOBODA

The Magna Carta

UNIVERSITY OF ZENICAPEDAGOGICAL FACULTY IN ZENICADEPARTMENT: English language and literature

THE GREAT CHARTER

The translation of the Great Charter

SUBJECT: British culture and civilizationMENTOR: Doc.Dr. Đorđe SlavnićSTUDENTS: Goran Grubešić (coordinator) Violeta Bilela Nataša Bohutinski Nina Osmić Ćamila Tabaković Selma Hrustić Donata Blagajčević Belma Drino Sedin Čičak Mirza Balešić

Zenica, 18.12.2006.

2

TABLE OF CONTENTS:page

Table of contents ................................................................................................. 3Introduction ......................................................................................................... 4

The translation of the Great Charter to B/C/S ..................................................... 5

Bibliography ...................................................................................................... 15

The Great Charter in English ................................. added at the end of the paper

The original version in Latin .................................. added at the end of the paper

3

INTRODUCTION

The topic that we have taken up for this seminar work is the Great Charter, or Magna Carta, which is the original name of the document in Latin. The main focus of this work was neither the historical background of the Great Charter which led to the creation of the document, nor the consequences which derived from its implementation, although these subjects will be touched upon in the Introduction. The main goal of the joint efforts of all the students involved in writing of this seminar paper was the translation of the Great Charter into our native language - Bosnian/Croatian/Serbian. A great deal of work and time was invested in the translation of the Great Charter, giving the preference to the accurate translation in the spirit of our language and to detailed description of certain terms not customary in our language. Also a lot of attention was given to explaining somewhat complex feudal relations regulated by different articles of the Charter. The main reason why we have chosen this particular topic was the importance that this document has not only for British society, but for the social, legal and judicial systems of many other countries, including ours. That is why the understanding of Great Charter is of the essential value to those who try to learn more about Great Britain and its historical development up to this day.

The true reasons of the creation of the document such as the Great Charter at this time in medieval, feudal England were the early beginnings of the disintegration of the feudal system and of the feudal relations between the lord and his vassals, to which the Charter will contribute, thus speeding up the decline of feudalism in England. But the main culprit for creating such conditions that would lead to signing of the Charter was King John, who came to power in 1199., after the death of his brother, Richard the Lionheart. Unlike his brother, King John was quite unpopular among his nobles, the merchants and the Church. He introduced higher payments for the nobles (in cases mentioned in article 12. of the Charter), earned money by prosecuting cases that were in jurisdiction of their courts, and the last straw was when he failed to protect his nobles' lands in Normandy, as was his duty as a feudal lord to his vassals. He imposed high taxes to merchants and towns, which caused discontent among this class of people as well. When he quarrelled with Pope regarding the appointment of the new Archbishop of Canterbury, the Pope closed all the churches in England, which led to discontent of wider population, since people believed they would go to hell without the Church. John had to accept the defeat in this disagreement with Pope, but he never forgot the loss of his lands in Normandy and in 1215. he decided to invade France. His lords refused to fight for him because they had lost their trust in him, and marched to London, where they, joined by the merchants, forced king John to sign Magna Carta.

This new agreement was revolutionary in the terms of relations of the nobles to their king and was, in the future, always seen as a turning point after which it was all downhill for the feudalistic society. In fact, the feudalism had been in decline even before the Magna Carta. The taxation system that started developing after king Ethelred raised Danegeld (Danish money) to pay the Vikings in order to maintain the peace was one of the first signs of this decline. Taxes were not a part of feudal system, since they had disrupted the feudal way of king raising and financing his army by the service of his lords. Many of king's vassals have been paying other men to go to war for them, a possibility reaffirmed by the Great Charter (article 29.), and because of the 40 days rule (no vassal was obliged to fight in war for his overlord for more than 40 days) the king had already started to raise mercenary armies. The new class of merchants, which will in the future condition the appearance of free towns, towns out of the control of feudal lords, had been around for some time. All these new developments in the English society will gradually weaken feudalism and lead to its disappearance. The importance of the Great Charter was in that it was the first time all the

4

nobles had shown their awareness of belonging to the same class and had organized themselves in order to limit the king's power. The king was financially limited – he was no longer allowed to demand higher payments than proscribed in the Magna Charta (articles 2,3,4,7,), and was responsible directly to the new Council of 25 barons established by the Charter for obeying all the articles of the Charter. Although it will not be long before the king breeches this agreement, the foundations were made for the creation of the new institution – the Parliament. In 1258. the Parliament, council of nobles was elected, which was the result of nobles once again acting as a class.

The Magna Carta also gave some rights to all freemen, especially regarding their rights in courts and how they are to be treated fairly by king's officers, but since they were in minority compared to serfs, who, on the other hand, gained nothing from this charter, it had little effect. Even those rights of freemen were not implemented, or were implemented only to some degree. The nobles, who wrote the agreement, didn’t have in mind the rights of common people at all. The Magna Carta played an important role in constraining the king when it came to the Church's affairs. The Church was given the right to free elections within its hierarchy, and all the Church men had to be treated fairly in front of the court. This was to decrease king's influence to Church and increase of Pope's influence to stately affairs in England, since religion was very important to the whole population of England. Most of the articles of the Charter were regulating different aspects of finances, especially those related to payments to the king and those relations between the debtor and those to whom he owed the money. Ten of the articles were dedicated to the issues of debt repayment and inheritance of the lands. It is noticeable from the Charter (article 10.) that Jews were not treated equally regarding the debts and interests, and that anti-Semitism is not a product of modern times. Also, closely connected to finances was the trade, and all merchants were granted a safe passage across the country and all unjust tolls were forbidden; moreover, the status of international merchants and their safety was secured (article 41.), and for the benefit of trade, all measurement units were standardized (article 35.). The document also focuses on the courts, because fines imposed by courts were a substantial source of income, and defines which crimes are under whose jurisdiction. The Magna Carta solidified the use of common law – law that is based on certain cases that happened before, taking in consideration their outcomes - now used in many other parts of the world, previously held by the British crown, for instance in the USA. This is one of the major differences between Great Britain and mainland Europe, in which law is based on Roman civil law. Another contribution to modern judicial process was the confirmation of the role of the jury, explained in article 20. The great importance of judges travelling and holding proceedings around the country (article 18.) was the unification of different customs and creation of one law system, and the equal and fair implementation of that law in all parts of the land. We can also know from the article 54. something about the rights of women in those times, in particular that they couldn’t accuse someone in court for the death of any man other than their husband. And finally, Magna Carta tells us a lot about the spirit of the time and gives us a better picture of the social context in which it originated.

With all of this said, it is obvious that Magna Carta had an immense influence to the whole British society. Although the kings after king John had always managed to disobey some of the articles, or even the entire document, the Magna Carta had shown in which direction the England would develop, and that was the abolishment of feudalism. It had also given some indications what course the entire Europe would take, since it was one of the origins of, for those days, very advanced thought that kings should be supervised and controlled, even restricted in some matters. As already said, it is very important to be familiar with this document, one of the most important in English history. I hope this translation will be of use to those who are interested in this period of British history.

5

VELIKA POVELJA SLOBODA

Preambula:

John, milošću Božjom, kralj Engleske, lord1 Irske, vojvoda od Normandije i Akvitanije, i grof2 od Anžua, nadbiskupu, biskupima, opatima3, grofovima, barunima, sudstvu4, šumarima, šerifima5, upravnicima, slugama, i svim svojim upravnicima imanja6 i vazalnim podanicima, pozdrav. Znajte da, iz poštovanja prema Bogu i za spas naših duša, i duša svih naših predaka i potomaka, za čast Boga i unapređenje Njegove svete Crkve i za poboljšanje Našeg kraljevstva, dodjeljujemo7 kao zajamčeno po savjetu naših prečasnih otaca, Stephena, nadbiskupa Canterburyskog, nadbiskupa čitave Engleske i kardinala svete Rimske Crkve, Henrya, nadbiskupa Dublinskog, Williama od Londona, Petera od Winchestera, Jocelyn od Batha i Glastonburya, Hugha od Lincolna, Waltera od Worcestera, Williama od Coventrya, Benedicta od Rochestera, biskupa; Gospodara Pandulfa, podđakona i člana domaćinstva našeg Gospodara Pape, brata Aymerica (gospodara vitezova templara u Engleskoj), i slavnih ljudi Williama Marshala, grofa Pembrokea, Williama, grofa od Salisburya, Williama, grofa od Warrene, Williama, grofa od Arundela, Alana od Gallowaya (visokog krunskog činovnika Škotske), Warrena Fitza Gerolda, Petera Fitza Herberta, Huberta De Burgha (seneschala8 od Poitoua), Hugha de Nevillea, Matthewa Fitza Herberta, Thomasa Basseta, Alana Basseta, Philipa d`Aubignya, Roberta od Roppesleya, Johna Marshala, Johna Fitza Hugha, i drugih, Našim podanicima.

1. Na prvom mjestu priznali smo Bogu, i ovom Našom predstavljenom poveljom potvrđujemo u ime Nas i Naših nasljednika za sva vremena da će Engleska Crkva biti slobodna9, i imati svoja prava nedirnuta i svoje slobode nenarušene; i da ćemo se mi toga pridržavati; iz ovoga je očigledno da Mi, čiste i neprinuđene volje, priznajemo i potvrđujemo ovom našom poveljom slobodu izbora koja se smatra najvažnijom i od suštinskog značaja za Englesku Crkvu, i da smo dobili ratifikaciju iste od našeg Gospodara Pape Innocenta III, prije nego nastane svađa između Nas i Naših baruna: i ovog ćemo se pridržavati, i Naša je volja da se ovog pridržavaju u dobroj vjeri i Naši nasljednici za sva vremena. Također smo priznali svim slobodnim10 ljudima Našeg kraljevstva, u ime Nas i Naših nasljednika zauvijek, sve zajamčene slobode, da ih imaju i uživaju oni i njihovi potomci, od Nas i Naših nasljednika za sva vremena.

1 Lord – u početku su lordovi, ili aldermani, bili lokalni dužnosnici; početkom jedanaestog stoljeća su postali warlordi – vojne starješine, često nazivani novim danskim imenom, earl; plemićka titula 2 Count - stepen engleskog plemstva između markiza i vikonta3 Abbot - svećenik koji rukovodi opatijom4 Justiciary – sudija koji predsjedava ili pripada višem kraljevskom sudu, ili izvršava posebne sudske zadatke5 Sheriff – u Engleskoj, prije normanskog osvajanja je shire reev (scirman) – kasnije skraćeno na sheriff, bio visoki činovnik, predstavnik kraljevske vlasti u okrugu (grofoviji) koji je bio odgovoran za upravljanje kraljevskim dobrima u okrugu i za sprovođenje zakona; ; nakon normanskog osvajanja titula i funkcija se ne mijenjaju, a naziv na francuskom je viscounte; okruzi (shire) – normanski naziv county – su ostali teritorijalno nepromijenjeni tisuću godina 6 Bailiff – manji lokalni funkcioner odgovoran šerifu okruga, ali se riječ često koristila i u širem smislu7 Kraljevsko „Mi“ – upotreba riječi „Mi“ umjesto “ja“ od strane kralja ili kraljice8 Seneschal – službenik u kućama važnih plemića u Srednjem Vijeku; u normanskom administrativnom sistemu, senešal je bio i kraljevski službenik zadužen za sprovođenje pravde i kontrolu nad administracijom; osnovna funkcija mu je bila da nadgleda gozbe i domaće ceremonije - u ovom pogledu su jednaki stewardima i majordomima; ponekad su imali i dodatne odgovornosti, kao što je više vojno zapovjedništvo 9 Free – u ovom slučaju sloboda da se upražnjava kanonski zakon zapadne crkve koji je, između ostalog, insistirao da crkveni izbori budu oslobođeni utjecaja laika (kralja i vlasti) 10 Freeman – oni koji imaju slobodan status u očima zakona (tj. nisu kmetovi) i kao takvi imaju određena prava uskraćena kmetovima – kao što su pristup Kraljevskom sudu u određenim procesima, slobodu kretanja i ženidbe, te su bili oslobođeni nekih tegobnih dužnosti; kmet koji je otkupio svoju slobodu od gospodara

6

2. Ako neko od grofova ili baruna, ili drugih zadržanih od strane Nas u vojnoj službi umre, i ako u vrijeme njegove smrti njegov nasljednik bude punoljetan i duguje kamate11, dobit će svoje naslijeđe po starim kamatama, na primjer, nasljednik ili nasljednice grofa, za cijelu grofoviju grofa po L100; nasljednik ili nasljednici baruna L100 za čitavo barunstvo; nasljednik ili nasljednici viteza, 100s, najviše, i tko god duguje manje, neka da manje, prema starom običaju o taksama.

3. Ako, međutim, nasljednik bilo koga gore spomenutih je maloljetan i pod starateljstvom, neka dobije svoje naslijeđe bez kamata i bez kazne kada napuni godine.

4. Staratelj nad zemljom nasljednika koji je tako maloljetan, neće uzeti ništa od zemlje nasljednika osim razumnog dijela poljoprivrednih proizvoda, razumnih carina, i razumnih usluga, i to bez uništavanja i rasipanja ljudstva ili dobara; i ako predamo starateljstvo nad zemljom nekog takvog maloljetnika administrativnom činovniku, ili bilo kome drugom odgovornom Nama za potomke12, i on uništi ili raspe ono što drži pod starateljstvom, uzet ćemo od njega odštetu, i zemlja će biti predana dvojici zakonitih i opreznih ljudi plaćenih od te odštete, koji će biti odgovorni za potomke Nama ili onome kome ih podredimo; i ako smo dali ili prodali starateljstvo nad bilo kojom takvom zemljom bilo kome i on je uništavao ili rasipao istu, izgubit će to starateljstvo i bit će preneseno na dva zakonita i oprezna čovjeka sa tog dobra, koji će biti odgovorni Nama na već spomenuti način.

5. Staratelj, štoviše, sve dok ima starateljstvo nad zamljom, održavat će kuće, parkove, ribnjake, jezera13, mlinove, i druge stvari koje se odnose na zemlju, van pitanja o samoj zemlji; i vratit će nasljedniku kada postane punoljetan svu njegovu zemlju, snabdjevenu plugovima i pokretnom imovinom14, zavisno od toga što sezona ratarstva zahtijeva, u mjeri koju stanje zemlje može razumno podnijeti.

6. Nasljednici će se vjenčavati bez omaložavanja15, ali tako da se obavijesti prije vjenčanja najbliži krvni srodnik.

7. Udovica, nakon smrti svog supruga će bez odlaganja i poteškoća dobiti svoj dio koji joj pripada po braku i nasljedstvo; neće dati ništa za svoj udovički užitak, ili za svoj bračni dio ili za nasljedstvo koje su ona i njen suprug posjedovali na dan smrti tog supruga; i može ostati u kući svoga supruga 40 dana poslije njegove smrti, tokom kojih će joj biti dan njen udovički užitak.

8. Nijedna udovica neće biti prisiljena na udaju, sve dok preferira da živi bez muža; samo ako uvijek zagarantuje da se neće udati bez Našeg pristanka, ako je podređena Nama, ili bez pristanka lorda, ako je podređena nekome drugom.

11 Relief – isplata koja varira u obliku i vrijednosti u zavisnosti od ranga i veličine posjeda, koju je davao nasljednik feudalnog stanara vrhovnom gospodaru po preuzimanju vlasništva nad upražnjenim posjedom12 Issue – potomstvo, djeca djece, potomci potomaka; danas se uglavnom koristi u vezi pravnog termina nasljeđivanja13 Stank – jezero ili bazen; također i jarak ili rov stajaće vode; jarak oko zamka14 Waynage – pokretna imovina na koju se kmet oslanjao za svoje izdržavanje; kao što su ratarska oruđa, kola za transport, sjemenje za žetvu i zalihe15 Disparagement – brak sa nekim iz nižeg ranga; sramota ili beščašće povezani sa takvim „nepropisnim sparivanjem“

7

9. Ni Mi niti Naši upravnici imanja nećemo konfiskovati ni jednu zemlju ili dati u zakup zbog nijednog duga, sve dok je pokretna imovina16 dužnika dostatna da otplati dug; niti će jemci dužnika17 biti uzapćeni sve dok je glavni dužnik sposoban da otplati dug; i ako glavni dužnik ne uspije otplatiti dug neimajući ništa čime bi ga otplatio, onda će jemci odgovarati za dug; i dat će im se zemlje i najamnine dužnika, ako ih žele, dok ne budu obeštećeni za dug koji su platili umjesto njega, osim ako glavni dužnik može dokazati da je on oslobođen od toga prema spomenutim jemcima.

10. Ukoliko onaj koji je posudio od Jevreja bilo koji iznos, veliki ili mali, umre prije nego što se zajam vrati, kamate se neće plaćati na iznos dok je nasljednik maloljetan, kome god bio podređen; i ako dug dođe u Naše ruke nećemo uzeti ništa osim glavnice sadržane u obveznici.

11. A ako itko dužan Jevrejima umre, njegova žena će imati svoj udovičin užitak i neće platiti ništa od tog duga; i ako je itko od djece preminuloga maloljetan, bit će mu obezbjeđene potrepštine u skladu sa imovinom preminuloga; od ostatka18 će se platiti dug, zadržavajući, međutim, službu koju je dužan feudalnim lordovima; neka se postupi na isti način u pogledu dugova drugima osim prema Jevrejima.

12. Kletvenički danak19 ili pomoć20 neće biti nametnuta Našem kraljevstvu, bez odobrenja Zajedničkog vijeća Našeg kraljevstva, osim u slučaju plaćanja otkupnine za Našu osobu, za imenovanje najstarijeg sina vitezom21, i za jedno vjenčanje Naše najstarije kćerke; i za ove potrebe se neće skupljati ništa više od razumne pomoći. Na isti način će biti učinjeno u pogledu pomoći iz grada Londona.

13. I grad London će imati sve svoje stare slobode i slobodne carine, kako kopnom tako i vodom; nadalje, Mi odlučujemo i odobravamo da svi ostali veći gradovi, varoši, gradovi i luke imaju svoje slobode i slobodne carine.

14. A za okupljanje Zajedničkog vijeća kraljevstva povodom procjene pomoći (osim za tri gore navedena slučaja) ili klevetničkog danka, Mi ćemo narediti sazivanje nadbiskupa, biskupa, opata, grofova, i većih baruna, djelomično našim pismima; i Mi ćemo, štoviše, narediti općenito sazivanje, preko Naših šerifa i upravnika imanja, i drugih koje držimo u službi22za određeni datum, naime, nakon isteka najmanje četrdeset dana, i na određeno mjesto; i u svim pismima kojima sazivamo odrediti ćemo tačan razlog sazivanja. A kada se na taj način održi okupljanje, Vijeće

16 Chattel – pokretna imovina; svaka imovina osim nekretnina; riječ je nastala od latinske riječi capital i znači imovina ili dobro; naknadno će se riječ izjednačiti u značenju sa livestock (stoka) i poprimiti oblik cattle, što pokazuje koliko je u to vrijeme stoka bila vrijedna i cijenjena kao imovina17 Surety – u ovom kontekstu, osoba koja preuzima na sebe određene specifične odgovornost u ime nekoga drugoga koji ostaje glavni odgovorni; onaj koji preuzima na sebe odgovornost za greške ili neplaćanje novčanih obaveza drugoga, ili za učinak ili radnju drugoga; prije se riječ koristila i kolektivno za više osoba18 Residue – ostatak zaostavštine nakon što se odbiju svi troškovi ili dugovi19 Scutage – porez uziman od nekoga tko je držao zemlju po viteškoj službi; u užem smislu, porez plaćan umjesto vojne službe20 Aid – u feudalnom sistemu novčani doprinos vazala njegovom gospodaru; Magnom Cartom je ograničeno upražnjavanje ovog doprinosa na tri određene situacije, što je definisano u 12. članu Magne Carte21 Knight – u Srednjem Vijeku izvorno je bio vojni službenik kralja; feudalni zemljoposjednik koji je zauzvrat za korištenje imanja imao dužnost da služi kao dobro naoružani konjanik u ratu: po rangu ispod grofa i baruna; u razvijenom feudalizmu, vitezom se postajalo služeći prvo kao sluga i štitonoša drugom vitezu u statusu njegovog šegrta; te su stepene morali proći i osobe višeg ranga, a kralj je taj koji je dodjeljivao titulu viteza22 In chief – u feudalnom pravu ovo se odnosilo na posjed koji je dao na korištenje Vrhovni Lord ( Lord Paramaunt), kao i kada je vazal neposredno odgovoran kralju za svoj posjed i njemu osobno pruža svoju službu; odnosilo se i na posjedovanje po stalnoj feudalnoj dužnosti, nasuprot zakupu posjeda na ograničeno vrijeme

8

sastavljeno od prisutnih će nastaviti sa radom na unaprijed određeni dan, čak i ako svi pozvani nisu pristigli.

15. Nećemo nikome u budućnosti dodijeliti dozvolu da uzima pomoć od svojih slobodnih zakupaca, osim da plati otkupninu za sebe, za imenovanje najstarijeg sina vitezom, i jednom za vjenčanje svoje najstarije kćerke; i u svakoj od ovih prilika skupljat će se samo razumna pomoć.

16. Nitko neće biti uzapćen23 za izvršenje veće službe za vitešku plaću24, ili za bilo koje drugo besplatno namještenje, od one koju je dužan za te novce.

17. Građanske molbe25 molbe neće biti zastupane na Našem sudu, ali će biti razmatrane na određenim stalnim mjestima.

18. Istrage26 o neobičnim presudama27, smrtnim slučajevima28 i nadležnosti nad klerom29

neće se održavati nigdje drugdje osim na nadležnim okružnim sudovima, i to na slijedeći način: Mi, ili ako Mi budemo van kraljevstva, Naš vrhovni sudija30 će poslati dva sudska činovnika kroz svaki okrug četiri puta na godinu, koji će, zajedno sa četiri okružna viteza odabrana od okruga, držati već spomenuta zasjedanja porotnog suda u okružnom sudu, na dan i na mjestu sastajanja tog suda.

19. A ako se neko od spomenutih zasjedanja31 ne bude moglo održati na dan zasjedanja okružnog suda, neka ostali vitezovi i slobodni posjednici, koji su prisutni na okružnom sudu na taj dan, njih onoliko koliko je potrebno za djelotvorno donošenje presuda, obave, manje-više, taj posao.

20. Slobodan čovjek neće biti kažnjen novčano32 za manji prekršaj, osim u skladu sa stepenom prekršaja; a za ozbiljan prekršaj bit će kažnjen novčano u skladu sa težinom prekršaja, a ipak uvijek sačuvavši njegovu „imovinu“33; isto će se postupiti i sa trgovcem, sačuvavši njegovu „robu“, i seljak će biti kažnjen na isti način, sačuvaši

23 Distrain – natjerati ili prisiliti osobu konfiskovanjem pokretne imovine ili stvari da izvrši neku obavezu; plati novac koji duguje, obešteti neko nedjelo za koje je kriv on ili njegove životinje ili da se pojavi na sudu; također znači i kazniti nekoga na taj način za neizvršavanje ovih obaveza24 Knight`s fee – u feudalnom sistemu količina zemlje koju vitez posjeduje kao naknadu za vojnu službu vladaru; sada je poznato da posjedi različitih vitezova nisu bili jednaki niti po veličini niti po vrijednosti 25 Common pleas – tužbe i pravni procesi između subjekata po pitanju „stvarne imovine“: u to doba ove su se tužbe ticale uglavnom zemlje, građevina i titula; obične tužbe26 Inquest – formalne istrage šerifa na osnovu kraljevskog naloga, gdje je lokalna porota sazivana da svjedoči u slučaju; u svim navedenim slučajevima u 18. članu porota je odlučivala o tome tko je prvi imao nešto u posjedu, a ne tko je imao pravo svojine; kada bi presuda glasila u korist tužioca, u sva tri slučaja bi njemu pripala imovina27 Novel disseisin – uredba Henrya II kojom se uspostavlja pravna radnja vraćanja imovine onome kome je oduzeta28 Mort d`ancestor – pojam primjenjen u pravnom slučaju u kojem zakoniti nasljednik podnosi tužbu protiv onoga tko je protupravno uzeo nasljedstvo; istraga kojom se utvrđuje da li je zakoniti nasljednik spriječen u preuzimanju imovine29 Darrein presentiment – pravna radnja kojom se dokazivalo da osoba ima prvenstvo, po pravu svoga pretka, da namjesti svećenika u neku crkvu30 Chief justiciar – glavni sudija, visoki činovnik koji je imao ulogu regenta za vrijeme čestih odsustava ranih anžuvinskih kraljeva; funkcija je ukinuta u 13. stoljeću, a njene sudske ovlasti su prešle na Lorda vrhovnog sudiju (Lord Chief Justice)31 Assize – periodično zasjedanje suda u Engleskoj i Velsu kako bi se obavili krivični i građanski procesi; također i suđenja u kojima porotnici (najčešće njih dvanaest) donosi odluku o činjeničnim stvarima; u to doba su dvije sudije morale svake godine obići okružni sud i držati zasjedanja32 Amerce – kazniti arbitrarnom novčanom kaznom33 Contentment – posjed, imovina, sve ono što je nekom potrebno da mu omogući preživljvanje

9

njegovu „pokretnu imovinu“ ako padne pod našu milost; i nijedna od gore spomenutih kazni neće biti nametnuta osim po svjedočenju časnih ljudi susjedstva.

21. Grofovi i baroni neće biti novčano kažnjeni osim preko njihovih plemića34, i samo u skladu sa stepenom prekršaja.

22. Crkvenjak35 neće biti novčano kažnjen u pogledu njegove svjetovne imovine osim na načine gore navedene; nadalje, neće biti kažnjen u skladu sa obimom njegove svećenićke prebende36.

23. Nijedno selo37 niti pojedinac neće biti prisiljeni na gradnju mostova na riječnim obalama, osim onih koji su od prije bili obavezani zakonom da ih grade.

24. Nijedan šerif, visoki sudski činovnik38, isljednik za pregled leševa, ili drugi Naši upravnici imanja neće upućivati molbe Našoj kraljevskoj vlasti.

25. Svi okruzi, hundred, wapentakes, i trithings39 (osim Naših domesne plemićkih imanja) će ostati na starim zakupninama, i bez dodatnog plaćanja.

26. Ako itko umre skrivajući od nas svjetovno dobro40, a Naš šerif ili upravnik imanja izloži očigledne pismene dokaze41 o dugu preminuloga prema Nama, biti će zakonito da Naši šerifi ili upravnici imanja upišu i predaju pokretnine pronađene na feudalnom imanju pokojnika, u vrijednosti do iznosa duga, na čuvanje ljudima dostojnim pred zakonom42, tako da se nikada ništa ne otuđi sa imanja sve dok Nam se očigledan dug u potpunosti ne otplati; a ostatak će biti ostavljen izvršiocima testamenta da izvrše oporuku pokojnika; u slučaju da Nam ne ostane dužan ništa, sva pokretna imovina će ostati u vlasništvu pokojnika kako bi njegova žena i djeca dobili razuman dio imovine.

27. Ako neki slobodan čovjek umre bez ostavljene oporuke,njegova će se imovina raspodijeliti imeđu njegove najbliže rodbine i prijatelja, uz nadzor Crkve, koja će od zaostavštine otplatiti dug onima kojima je pokojnik bio dužan.

34 Peer – netko iz visoke drušvene klase u Velikoj Britaniji i ima titulu kao što je „Lord“; jednak po rangu35 Clerk – redovnik, čovjek od vjere; crkva je priznavala četiri glavna sveta reda: subdeacon, deacon, priest i bishop; naziv je poistovjećivan sa učenjakom, jer su se u to vrijeme samo redovnici bavili naučnim radom, pisanjem i zapisivanjem36 Ecclesiastical benefice – položaj svećenika kršćanske crkve u njegovoj župi s kojim su povezani plaćanje i imovina 37 Village, vill – teritorijalna podjela ili jedinica u feudalnom sistemu; sastojala se od većeg broja kuća i građevina sa njima pripadajućim zemljištem, manje-više grupisanih i sa zajedničkom administracijom; odgovara anglo-saksonskom pojmu trithinga ili modernom poimanju općine ili civilne župe 38 Constable – glavni činovnik kućanstva, suda, administracije ili vojnih snaga; upravitelj kraljevske tvrđave ili dvorca39 Hundred, wapentake, trithing – tri načina geografske podjele okruga; podrazdio okruga koji je imao svoj sud; naziv dolazi od broja vojnika (hundred) koji su u prošlosti čuvali taj predio40 Lay fief – posjed držan uz vazalsku dužnost prema višem lordu, ali taj odnos nije rezultat svećenićkog položaja ili namjesništva41 Letter(s) patent – pismo ili dokument, obično izdan od strane vladara ili osobe od autoriteta, za razne namjene; da se zabilježe sporazumi ili ugovori, da se odobri ili naredi izvršenje nečega, ili da se dodijeli neka titula, pravo, privilegija, imovina ili služba; danas označava dokument kojim se dodijeljuje jedinstveno pravo propisano zakonom osobi ili osobama da mogu proizvoditi, koristiti ili prodavati neki izum 42 Law-worthy – ljudi koji zauzimaju položaj na sudu,; imaju sva prava vezana za sud; mogu iznijeti tužbu na sudu, za razliku od kmetova; za stvari: one stvari o kojima se može raspravljati i odlučivati na sudu

10

28. Nijedan visoki sudski činovnik ili drugi Naš upravitelj imanja neće uzimati žito ili druge namirnice od bilo koga bez neposrednog plaćanja novčane naknade za to, osim ako mu prodavac odobri odgodu plaćanja.

29. Nijedan visoki sudski činovnik neće natjerati nijednog viteza da plaća za čuvanje dvorca43, kada je vitez spreman to učiniti osobno, ili (ukoliko on to ne može osobno učiniti iz opravdanog razloga) ima drugog odgovornog čovjeka koji će to učiniti za njega. Nadalje, ako smo ga poveli ili poslali u vojnu službu, bit će oslobođen te dužnosti na ono vrijeme koje je proveo u službi za Nas.

30. Nijedan Naš šerif ili upravnik imanja, ili druga osoba, neće uzimati konje ili kola ijednog slobodnog čovjeka za prijevoz protivno volji spomenutog čovjeka.

31. Niti Mi niti Naši upravnici imanja neće uzimati, za Naše dvorce44 ili bilo koje druge Naše radove, drvo koje nije Naše protivno volji vlasnika drveta.

32. Nećemo zadržati dulje od jedne godine i jednog dana posjede onih koji su osuđeni za zločin, i posjedi će nakon toga biti predani gospodarima feudalnih dobara45.

33. Svi ustavi za izlov ribe46 će ubuduće biti uklonjeni sa rijeka Thames i Medway i ostalih rijeka Engleske, osim na primorju.

34. Ubuduće neće biti izdan nijedan sudski nalog nazvan praecipe47 nikome, u pogledu svake izdate nastambe ako bi tako slobodan čovjek mogao izgubiti slučaj na sudu.

35. Neka bude jedna mjera za vino u čitavom kraljevstvu; i jedna mjera za pivo; i jedna mjera za žito, i to „londonska četvrtina“48; i jedna mjera za širinu platna (bilo obojenog, domaće izrade ili „halberget“49), i to dva lakta unutar rubova50; neka i težina bude svugdje isto mjerena.

36. Ubuduće se neće po sudskom nalogu o inkviziciji moći oduzimati život ili sijeći udovi, već će sigurnost biti zagarntovana, nikad uskraćena.

43 Castle-guard – vrsta viteške službe u kojoj se od viteza zahtijevalo da brani gospodarev dvorac kad je potrebno44 Castle – prije vladavine Henrya II čak su i veći dvorci građeni od drveta; to će se nastaviti i nakon njega jer su dvorci imali sporednu ulogu u odbrani i bili su građevine od manje važnosti45 Fief – nepokretna imovina na posjedu (u Engleskoj uvijek nasljednog karaktera) koja se dobijala u zamjenu za službu višem lordu, a ostajala je u lordovom vlasništvu46 Kydell – veliki nepokretni nasipi na rijekama korišteni za izlov ribe; bili su smetnja riječnom transportu47 Praecipe – nalog kojim se zahtijeva izvršenje nečega, ili opravdanje zašto to nije učinjeno48 Quarter – jedinica za mjerenje težine u Britaniji, iznosi 4 unce ili 133 grama49 Halberget – lančani oklop koji se nosio na tijelu i slobodno se savijao pod kretnjama udova; riječ potiče od hauberk, naziv oklopa koji se usavršio do 13. stoljeća50 Ell – lakat, u Engleskoj iznosi 45 inča, škotski je 37 inča, flemski 27 inča; udaljenost između ramena ili lakta i dlana ili vrhova prstiju osobe; kaže se da je engleski lakat izmjeren po desnoj ruci Henrya I

11

37. Ako itko drži Naše posjede na način fee-farm, socage ili burgage51 ili bilo koji drugi posjed pod viteškom plaćom, Mi nećemo imati starateljstvo nad njegovim nasljednikom (zbog raloga te fee-farm, burgagea i socagea), ili nad njegovom zemljom; niti ćemo imati starateljstvo nad takvim vrstama posjeda, osim ako nam je dužan vitešku službu. Nećemo u ime neke male službe52 koju netko ima prema nama u obliku obezbjeđivanja noževa, strijela ili sličnog, imati starateljstvo nad njegovim nasljednikom ili nad zemljom koju drži u vazalnom odnosu prema drugom lordu.

38. Nijedan upravnik imanja ubuduće neće, na osnovu svoje nepotvrđene žalbe, kazniti nikoga, bez vjerodostojnih svjedoka u vezi ove žalbe.

39. Nijedan slobodan čovjek neće biti uhićen, ili zatvoren, ili uzapćen53, ili protjeran ili uništen na bilo koji način, niti ćemo djelovati protiv njega ili slati nekoga na njega, osim po zakonitoj presudi njegovih plemića ili po zakonu zemlje.

40. Nikome nećemo prodati, nikome odbiti ili odgoditi prava ili pravdu.

41. Svi trgovci će imati bezbijedan i zajamčen izlazak iz Engleske, i ulaz u Englesku, sa pravom da se u njoj zadrže i po njoj kreću kopnom i vodenim putevima, da kupuju i prodaju po starim i pravednim običajima, oslobođeni svih nepravenih taksi, osim ( za vrijeme rata) ako su iz zemlje koja je u ratu s nama. A ako se takvi trgovci nađu u Našoj zemlji na početku rata, bit će zadržani, bez činjenja ikakve štete njima ili njihovim dobrima, sve dok ne dobijemo informaciju Mi ili Naš vrhovni sudija kako se odnose prema našim trgovcima u zemlji s kojom ratujemo; i ako su naši ljudi tamo sigurni, oni će biti sigurni u našoj zemlji.

42. Bit će ubuduće dozvoljeno zakonom svima (uvijek sa izuzetkom onih koji su zatvoreni ili stavljeni van zakona u skladu sa zakonom kraljevstva, i državljana zemlje s kojom smo u ratu, i trgovaca, koji će biti tretirani kako je već navedeno) da napuste kraljevstvo i da se vrate, sigurno i bezbjedno kopnom i vodom, osim za kratki period u vrijeme rata, na osnovu državne politike – zadržavajući uvijek dužnu vjernost prema Nama.

43. Ako itko tko posjeduje neko dobro koje je vraćeno kruni54 (kao što je Wallingford, Nottingham, Boulogne, Lancaster, ili druga kraljevska imanja u Našim rukama i uz to su baronije) umre, njegov nasljednik neće dati drugih kamata, niti vršiti službe za Nas ukoliko ne bi to radio za baruna da je ta baronija bila u rukama baruna; i mi ćemo ju držati na isti način kako ju je držao i barun.

51 Socage, burgage i fee-farm – tri načina posjedovanja zemlje: socage - korištenje zemlje u zamjenu za neke druge usluge prema lordu osim viteške plaće; burgage - iznajmljivanje stanova ili objekata koji su vlasništvo kralja u gradovima, a za koje se renta plaća svake godine; fee-farm - oblik držanja posjeda u kojem vazal samo novčano plaća lordu za to, bez dužnosti vojne službe; uglavnom je iznajmljena samo nekretnina, ne i samo zemljište; naziv farm dolazi od riječi firma, koja je podrazumjevala svaki dogovor između zemljoposjednika i seljaka o iznajmljivanju zemljišta u zamjenu za plaćanje u naturi (poljoprivrednim proizvodima) ili novcu, a ne u radu na plemićkoj zemlji52 Serjeancy – oblik feudalnog odnosa u kojem vazal plaća lordu nekim specifičnim uslugama, uglavnom vezanim za rat, bilo da je to obezbjeđivanje opreme, oružja ili konja za vojne potrebe53 Disseisin – bespravno oduzimanje zemlje ili drugih stvari na način nasilnog otimanja54 Escheat – „incident“ u feudalnom pravu, kada se posjed vraća lordu ili kralju nakon što vazal umre, a da nije ostavio zakonitog nasljednika

12

44. Ljudi koji nemaju šumu u svom posjedu ne moraju se odsada odazivati na opći poziv i dolaziti pred Naše sudske činovnike zadužene za šume, osim ako su navedeni u molbi, ili su jamci nekomu tko je obavezan odazvati se na poziv.

45. Imenovati ćemo za sudije, visoke krunske činovnike, šerife ili upravnike imanja samo one koji poznaju zakon kraljevstva i imaju namjeru pridržavati ga se.

46. Svi baruni koji su osnovali opatije, u vezi s kojima posjeduju povelje engleskih kraljeva, ili koje su već dugo u njihovom vlasništvu, imat će starateljstvo nad istim, kada su prazne, kao što im i pripada.

47. Sve šume koje su napravljene takvima u Naše vrijeme će odmah biti iskrčene; a sličen postupak će biti poštovan u pogledu riječnih obala koje su stavljene „u obranu“ od Nas u Naše vrijeme.

48. Svi rđavi običaji u vezi šuma i uzgajališta zečeva, šumara i upravnika uzgajališta, šerifa i njihovih činovnika, riječnih obala i njihovih nadzornika, će odmah biti ispitani u svakom od okruga od strane dvanaest vitezova tog okruga pod zakletvom, koje će odabrati časni ljudi tog okruga, i bit će, u roku od četrdeset dana od početka spomenute istrage, potpuno ukinuti, tako da se nikad više ne obnove, uvijek uz uvjet da smo obaviješteni o tome Mi, ili naš sudija, ako Mi ne budemo u Engleskoj.

49. Odmah ćemo obnoviti sve zaloge i povelje dostavljene Nam od Engleza, kao jamce mira i vjerne službe.

50. I u potpunosti ćemo oduzeti šerifstva55 vezama Gerarda od Atheea (tako da ubuduće neće imati šerifstvo u Engleskoj); to su: Engelard od Cigognea, Peter, Guy, and Andrew od Chanceauxa, Guy od Cigognea, Geoffrey od Martignya sa njegovom braćom, Philipom Markom sa braćom i nećakom Geoffreyem, i čitavo potomstvo istih.

51. Čim se uspostavi mir, protjerat ćemo iz kraljevstva sve kraljeve rođene van Engleske, crossbowmen56, vodnike i sve plaćenićke vojnike koji su došli na konjima i naoružani da naude kralju.

52. Ako je nekome nešto oduzeto ili otuđeno od Nas, a bez zakonite presude njegovih plemića, sa njegove zemlje, iz dvoraca, neko od ovlaštenja ili njegovih prava, odmah ćemo mu to vratiti; a ako oko ovoga nastane svađa, neka odluči dvadeset i pet baruna, koji su spomenuti u dole navedenoj klauzuli o očuvanju mira. Štoviše, za sve one posjede, koji su nekome, bez zakonite presude njegovih plemića oduzeti ili otuđeni od strane Našeg oca, kralja Henrya ili Našeg brata, kralja Richarda, i koje mi držimo u svojim rukama (ili koje su u posjedu drugih kojima Mi jamčimo te posjede) imat ćemo odgodu do uobičajenog zasjedanja krstaša; sa izuzetkom onih stvari u vezi kojih je podnesena molba, ili napravljena istraga po Našem naređenju, prije Našeg krstaškog pohoda; ali čim se vratimo iz ekspedicije, odmah ćemo dodijeliti punu pravdu u pogledu tih posjeda.

53. Imat ćemo, štoviše, istu odgodu na isti način u pogledu ostvarivanja pravde u vezi sa krčenjem ili zadržavanjem onih šuma koje su Naš otac Henry i Naš brat Richard

55 Bailiwick – distrikt ili mjesto pod jurisdikcijom bailiffa56 Crossbowman – vojnik koji koristi samostrel, oružje nalik luku koje ispaljuje strijele, ali se drži vodoravno

13

pošumili, i u vezi starateljstva nad posjedima koje pripadaju tuđem feudalnom dobru (naime, takva starateljstva koja smo Mi do sada imali zbog feudalnog dobra koje je netko imao od Nas u zamjenu za vitešku službu) i u vezi opatija osnovanih na tuđim feudalnim dobrima, na koje gospodar dobra polaže pravo; i kada se vratimo, ili ako odustanemo od Naše ekspedicije, odmah ćemo dodijeliti punu pravdu onome tko se žali u pogledu takvih stvari.

54. Nitko neće biti uhićen ili zatvoren na žalbu žene, za smrt nikoga osim za smrt njenog muža.

55. Sve novčane kazne izrečene od Nas nepravedno i protiv zakona zemlje, i sve nepravedno i protiv zakona zemlje nametnute kazne će biti u potpunosti ukinute, ili će biti povodom njih učinjeno prema odluci dvadeset i pet baruna koji su spomenuti u daljem tekstu u klauzuli o očuvanju mira, ili prema presudi većine istih, zajedno sa gore navedenim Stephenom, nadbiskupom od Canterburya, ako može biti prisutan, te drugima koje on poželi povesti sa sobom u svrhu odlučivanja, a ako on ne može biti prisutan, nastavit će se sa poslom bez njega, uvijek pod uvjetom da ako je itko od gore navedenih dvadeset i pet baruna u sličnoj parnici, oni budu odstranjeni barem što se tiče te presude, a drugi ih zamjene na njihovim mjestima nakon što budu odabrani od iste dvadeset i petorice samo za ovaj slučaj, i nakon što polože zakletve.

56. Ako smo otuđili ili oduzeli zemlje ili slobode, ili druge stvari Velšanima, bez zakonite presude njihovih plemića u Engleskoj ili Velsu, one će im biti odmah vraćene; a ako nastane rasprava oko ovoga, neka odluče njihovi plemići u granicama; za posjede u Engleskoj prema zakonima Engleske, za posjede u Velsu prema zakonima Velsa, a za posjede na granici, prema zakonu granice. Velšani neka urade isto Nama i našima.

57. Nadalje, za sve one posjede koji su oduzeti ili otuđeni bilo kojem Velšaninu bez zakonite presude njegovih plemića, od strane kralja Henrya, Našeg oca ili kralja Richarda, Našeg brata, i koje mi držimo u svojim rukama (ili koji su u posjedu drugih kojima Mi jamčimo te posjede) imat ćemo odgodu do uobičajenog zasjedanja krstaša; osim onih stvari u vezi kojih je podnesena molba ili napravljena istraga po Našem naređenju prije nego smo otišli u krstaški pohod; ali čim se vratimo (ili ako slučajno odustanemo od ekspedicije), odmah ćemo dodijeliti punu pravdu u skladu sa zakonima Velsa i u vezi sa navedenim regionima.

58. Odmah ćemo predati sina od Llywelyna i sve taoce Velsa, kao i povelje donešene Nam kao osiguranje mira.

59. Prema Alexanderu, kralju Škota, postupit ćemo, u pogledu povratka njegovih sestara i njegovih taoca, i u pogledu njegovih ovlaštenja, i njegovog prava na isti način kao i prema našim barunima Engleske, osim ako ne bude potrebno drukčije prema poveljama koje imamo od Williama, njegovog oca, bivšeg kralja Škota; i ovo će biti prema presudi njegovih plemića u Našem sudu.

60. Štoviše, svih ovih gore navedenih običaja i sloboda i pridržavanja, čije smo pridržavanje zagarantovali u Našem kraljevstvu u onome što se tiče Nas prema Našim ljudima, će se držati svi u Našem kraljevstvu, kako svećenici, tako i laici, u onome što se odnosi njih i njihovih ljudi.

14

61. Štoviše, jer smo za Boga i poboljšanje Našeg kraljevstva i za bolje umirivanje svađe koja je nastala između Nas i naših baruna odobrili sve ove ustupke, u želji da ih uživaju u punom opsegu i zauvijek, odobravamo i dodijeljujemo im zajamčenu sigurnost, naime da baruni odaberu dvadeset i pet baruna kraljevstva, koga god oni žele, koji će biti obavezani svom njihovom moći da motre i čuvaju i potiču čuvanje mira i sloboda koje smo im dodijelili ovom Našom poveljom, tako da ako Mi, ili Naš sudija, ili naši upravnici imanja ili bilo koji od Naših činovnika učini nešto loše prema nekome, ili pogazi bilo koji član ovog mira ili sigurnosti, i o tome prekršaju budu obaviještena četiri od dvadeset petorice spomenutih baruna; navedena četiri baruna će se uputiti Nama (ili Našem sudiji, ako Mi nismo u kraljevstvu) i, predstavljajući Nam taj prekršaj, podnijeti molbu da se prekršaj ispravi bez odgađanja. A ako Mi ne ispravimo prekršaj (ili, u slučaju da smo van kraljevstva Naš sudija to ne uradi) u roku od četrdeset dana, počevši od dana kada Nam je prekršaj predstavljen (ili Našem sudiji, ako budemo van kraljevstva), četiri navedena baruna će uputiti tu stvar preostalim od dvadeset i pet baruna, i tih će dvadeset i pet baruna zajedno sa zajednicom čitavog kraljevstva uzaptiti Nas na sve moguće načine, naime, konfiskovanjem Naših dvoraca, zemlje, posjeda, i na bilo koji drugi raspoloživ način, sve dok prema njihovom nahođenju ne bude obeštećen i ispravljen prekršaj, a da pritom ne naude Našoj osobi ili osobi Naše kraljice i djece; i kada ispravak bude postignut, uspostavit će stare odnose sa Nama. I neka svatko tko to želi prisegne da će izvršavati naređenja navedenih dvadeset i pet baruna u vezi sa izvršenjem gore navedenih stvari, i zajedno s njima, neka Nas zlostavlja do svojih krajnjih mogućnosti; i Mi javno i slobodno dajemo dozvolu svima da prisežu, i nikada nećemo nikome zabraniti da im priseže. Sve one, štoviše, u zemlji koji po svojoj volji ne žele da prisegnu dvadeset i petorici baruna da će im pomoći u obuzdavanju i zlostavljanju Nas, Mi ćemo natjerati da prisegnu na već navedeno. I ako bilo koji od dvadeset i pet baruna umre ili napusti zemlju, ili bude onemogućen na bilo koji način u sprovođenju već navedenih mjera, oni od dvadeset i pet baruna koji su ostali će izabrati drugoga na njegovo mjesto prema svome sudu, i on će prisegnuti kao i drugi. Nadalje, ako je ovih dvadeset i pet baruna prisutno i slučajno se ne slaže oko stvari čije im je izvršenje povjereno, ili ako su neki od nih, nakon što su sazvani, bude nevoljno ili nisu u mogućnosti da prisustvuje, ono što većina prisutnih dosudi ili naredi će biti smatrano fiksnim i utvrđenim, upravo kao da se svih dvadeset i pet baruna složilo po tom pitanju; i navedena dvadeset i petorica će se zakleti da će vjerno nadgledati sve spomenuto, i činiti sve u svoj svojoj moći da se toga svi pridržavaju. I Mi nećemo nabaviti ništa ni od koga, posredno ili neposredno, čime bi opozvali ili umanjili bilo koji dio ovih sloboda i ustupaka; i ako nabavimo bilo koju takvu stvar, neka bude nevažeća, i Mi je nikada nećemo koristiti osobno ili preko drugoga.

62. I svu lošu volju, mržnju, i gorčinu koja je nastala između Nas i Naših ljudi, klera i puka, od datuma svađe potpuno opraštamo svima. Štoviše, sve prestupe nastale prilikom spomenute svađe, od Uskrsa 16.godine Naše vladavine do ponovne uspostave mira, potpuno opraštamo svima, kako kleru tako i puku, i potpuno praštamo, u onome što se tiče Nas. I povrh svega toga Mi smo riješili da se naprave pisma koja su potvrđeni patenti gospodara Stephena, nadbiskupa od Canterburya, gospodara Henrya, nadbiskupa od Dublina, biskupa gore navedenih, i od gospodara Pandulfa u pogledu sigurnosti i ustupaka gore navedenih.

63. Zbog čega Mi želimo i odlučno naređujemo da Engleska Crkva bude slobodna, i da ljudi u Našem kraljevstvu imaju i drže sve gore navedene slobode, prava, i ustupke, u miru i dobru, slobodno, potpuno i u punom obimu, za sebe i svoje nasljednike, od Nas

15

i Naših nasljednika, u svakom pogledu i na svim mjestima i zauvijek kao što je gore rečeno. Štoviše, data je zakletva, u Naše ime i u ime baruna, da ćemo se svih ovih gore navedenih uvjeta pridržavati u dobroj vjeri i bez zle namjere. Potpisano Našom rukom – sa gore navedenim i mnogim ostalim kao svjedocima – na pašnjaku koji se zove Runnymede, između Windsora i Stainesa, 15. juna 17.godine Naše vladavine.

Izvor za ovaj prevod

Ovo je jedan od tri različita prevoda Magna Carte koje sam našao; u izvorniku je napisana na latinskom, vjerovatno od nadbiskupa Stephena Langtona. Bila je na snazi samo nekoliko mjeseci, kada ju je prekršio kralj. Nešto više od godine poslije, prije ishoda rata, kralj je umro, a naslijedio ga je njegov devetogodišnji sin Henry III. Povelja (Carta) je ponovo izdana sa nekim revizijama 1216., 1217., i 1225. Po mom saznanju verzija koja je predstavljena ovdje je ona koja je prethodila svim drugim; gotovo sve njene odredbe su uskoro zamijenjene zakonima, i nijedna njena odredba nije danas na snazi. Dvije druge verzije koje sam pronašao su također predstavljene kao originali. Osnovna namjera svake verzije je ista.

Gerald Murphy

16

Bibliography

- Đorđe Slavnić (editor), Britain before and now, Paragraf, Sarajevo, 2003.- J.C. Holt, 1215: The Year of Magna Carta, internet source-A.E. Dick Howard, Magna Carta: Text and Commentary, internet source-Ralph V. Turner, The Great Charter, internet source

- Internet sources:

- www.magnacartaplus.com- www.wikipedia.org/wiki- www.answers.com- www.thefreedictionary.com- www.althistsoc.users.btopenworld.com/glossary

17

The Magna Carta (The Great Charter)

Preamble: John, by the grace of God, king of England, lord of Ireland, duke of Normandy and Aquitaine, and count of Anjou, to the archbishop, bishops, abbots, earls, barons, justiciaries, foresters, sheriffs, stewards, servants, and to all his bailiffs and liege subjects, greetings. Know that, having regard to God and for the salvation of our soul, and those of all our ancestors and heirs, and unto the honor of God and the advancement of his holy Church and for the rectifying of our realm, we have granted as underwritten by advice of our venerable fathers, Stephen, archbishop of Canterbury, primate of all England and cardinal of the holy Roman Church, Henry, archbishop of Dublin, William of London, Peter of Winchester, Jocelyn of Bath and Glastonbury, Hugh of Lincoln, Walter of Worcester, William of Coventry, Benedict of Rochester, bishops; of Master Pandulf, subdeacon and member of the household of our lord the Pope, of brother Aymeric (master of the Knights of the Temple in England), and of the illustrious men William Marshal, earl of Pembroke, William, earl of Salisbury, William, earl of Warenne, William, earl of Arundel, Alan of Galloway (constable of Scotland), Waren Fitz Gerold, Peter Fitz Herbert, Hubert De Burgh (seneschal of Poitou), Hugh de Neville, Matthew Fitz Herbert, Thomas Basset, Alan Basset, Philip d'Aubigny, Robert of Roppesley, John Marshal, John Fitz Hugh, and others, our liegemen.

1. In the first place we have granted to God, and by this our present charter confirmed for us and our heirs forever that the English Church shall be free, and shall have her rights entire, and her liberties inviolate; and we will that it be thus observed; which is apparent from this that the freedom of elections, which is reckoned most important and very essential to the English Church, we, of our pure and unconstrained will, did grant, and did by our charter confirm and did obtain the ratification of the same from our lord, Pope Innocent III, before the quarrel arose between us and our barons: and this we will observe, and our will is that it be observed in good faith by our heirs forever. We have also granted to all freemen of our kingdom, for us and our heirs forever, all the underwritten liberties, to be had and held by them and their heirs, of us and our heirs forever.

2. If any of our earls or barons, or others holding of us in chief by military service shall have died, and at the time of his death his heir shall be full of age and owe "relief", he shall have his inheritance by the old relief, to wit, the heir or heirs of an earl, for the whole barony of an earl by £100; the heir or heirs of a baron, £100 for a whole barony; the heir or heirs of a knight, 100s, at most, and whoever owes less let him give less, according to the ancient custom of fees.

3. If, however, the heir of any one of the aforesaid has been under age and in wardship, let him have his inheritance without relief and without fine when he comes of age.

4. The guardian of the land of an heir who is thus under age, shall take from the land of the heir nothing but reasonable produce, reasonable customs, and reasonable services, and that without destruction or waste of men or goods; and if we have committed the wardship of the lands of any such minor to the sheriff, or to any other who is responsible to us for its issues, and he has made destruction or waster of what he holds in wardship, we will take of him amends, and the land shall be committed to two lawful and discreet men of that fee, who shall be responsible for the issues to us or to him to whom we shall assign them; and if we have

18

given or sold the wardship of any such land to anyone and he has therein made destruction or waste, he shall lose that wardship, and it shall be transferred to two lawful and discreet men of that fief, who shall be responsible to us in like manner as aforesaid.

5. The guardian, moreover, so long as he has the wardship of the land, shall keep up the houses, parks, fishponds, stanks, mills, and other things pertaining to the land, out of the issues of the same land; and he shall restore to the heir, when he has come to full age, all his land, stocked with ploughs and wainage, according as the season of husbandry shall require, and the issues of the land can reasonable bear.

6. Heirs shall be married without disparagement, yet so that before the marriage takes place the nearest in blood to that heir shall have notice.

7. A widow, after the death of her husband, shall forthwith and without difficulty have her marriage portion and inheritance; nor shall she give anything for her dower, or for her marriage portion, or for the inheritance which her husband and she held on the day of the death of that husband; and she may remain in the house of her husband for forty days after his death, within which time her dower shall be assigned to her.

8. No widow shall be compelled to marry, so long as she prefers to live without a husband; provided always that she gives security not to marry without our consent, if she holds of us, or without the consent of the lord of whom she holds, if she holds of another.

9. Neither we nor our bailiffs will seize any land or rent for any debt, as long as the chattels of the debtor are sufficient to repay the debt; nor shall the sureties of the debtor be distrained so long as the principal debtor is able to satisfy the debt; and if the principal debtor shall fail to pay the debt, having nothing wherewith to pay it, then the sureties shall answer for the debt; and let them have the lands and rents of the debtor, if they desire them, until they are indemnified for the debt which they have paid for him, unless the principal debtor can show proof that he is discharged thereof as against the said sureties.

10. If one who has borrowed from the Jews any sum, great or small, die before that loan be repaid, the debt shall not bear interest while the heir is under age, of whomsoever he may hold; and if the debt fall into our hands, we will not take anything except the principal sum contained in the bond.

11. And if anyone die indebted to the Jews, his wife shall have her dower and pay nothing of that debt; and if any children of the deceased are left under age, necessaries shall be provided for them in keeping with the holding of the deceased; and out of the residue the debt shall be paid, reserving, however, service due to feudal lords; in like manner let it be done touching debts due to others than Jews.

12. No scutage not aid shall be imposed on our kingdom, unless by common counsel of our kingdom, except for ransoming our person, for making our eldest son a knight, and for once marrying our eldest daughter; and for these there shall not be levied more than a reasonable aid. In like manner it shall be done concerning aids from the city of London.

13. And the city of London shall have all it ancient liberties and free customs, as well by land as by water; furthermore, we decree and grant that all other cities, boroughs, towns, and ports shall have all their liberties and free customs.

19

14. And for obtaining the common counsel of the kingdom anent the assessing of an aid (except in the three cases aforesaid) or of a scutage, we will cause to be summoned the archbishops, bishops, abbots, earls, and greater barons, severally by our letters; and we will moveover cause to be summoned generally, through our sheriffs and bailiffs, and others who hold of us in chief, for a fixed date, namely, after the expiry of at least forty days, and at a fixed place; and in all letters of such summons we will specify the reason of the summons. And when the summons has thus been made, the business shall proceed on the day appointed, according to the counsel of such as are present, although not all who were summoned have come.

15. We will not for the future grant to anyone license to take an aid from his own free tenants, except to ransom his person, to make his eldest son a knight, and once to marry his eldest daughter; and on each of these occasions there shall be levied only a reasonable aid.

16. No one shall be distrained for performance of greater service for a knight's fee, or for any other free tenement, than is due therefrom.

17. Common pleas shall not follow our court, but shall be held in some fixed place.

18. Inquests of novel disseisin, of mort d'ancestor, and of darrein presentment shall not be held elsewhere than in their own county courts, and that in manner following; We, or, if we should be out of the realm, our chief justiciar, will send two justiciaries through every county four times a year, who shall alone with four knights of the county chosen by the county, hold the said assizes in the county court, on the day and in the place of meeting of that court.

19. And if any of the said assizes cannot be taken on the day of the county court, let there remain of the knights and freeholders, who were present at the county court on that day, as many as may be required for the efficient making of judgments, according as the business be more or less.

20. A freeman shall not be amerced for a slight offense, except in accordance with the degree of the offense; and for a grave offense he shall be amerced in accordance with the gravity of the offense, yet saving always his "contentment"; and a merchant in the same way, saving his "merchandise"; and a villein shall be amerced in the same way, saving his "wainage" if they have fallen into our mercy: and none of the aforesaid amercements shall be imposed except by the oath of honest men of the neighborhood.

21. Earls and barons shall not be amerced except through their peers, and only in accordance with the degree of the offense.

22. A clerk shall not be amerced in respect of his lay holding except after the manner of the others aforesaid; further, he shall not be amerced in accordance with the extent of his ecclesiastical benefice.

23. No village or individual shall be compelled to make bridges at river banks, except those who from of old were legally bound to do so.

24. No sheriff, constable, coroners, or others of our bailiffs, shall hold pleas of our Crown.

25. All counties, hundred, wapentakes, and trithings (except our demesne manors) shall remain at the old rents, and without any additional payment.

20

26. If anyone holding of us a lay fief shall die, and our sheriff or bailiff shall exhibit our letters patent of summons for a debt which the deceased owed us, it shall be lawful for our sheriff or bailiff to attach and enroll the chattels of the deceased, found upon the lay fief, to the value of that debt, at the sight of law worthy men, provided always that nothing whatever be thence removed until the debt which is evident shall be fully paid to us; and the residue shall be left to the executors to fulfill the will of the deceased; and if there be nothing due from him to us, all the chattels shall go to the deceased, saving to his wife and children their reasonable shares.

27. If any freeman shall die intestate, his chattels shall be distributed by the hands of his nearest kinsfolk and friends, under supervision of the Church, saving to every one the debts which the deceased owed to him.

28. No constable or other bailiff of ours shall take corn or other provisions from anyone without immediately tendering money therefor, unless he can have postponement thereof by permission of the seller.

29. No constable shall compel any knight to give money in lieu of castle-guard, when he is willing to perform it in his own person, or (if he himself cannot do it from any reasonable cause) then by another responsible man. Further, if we have led or sent him upon military service, he shall be relieved from guard in proportion to the time during which he has been on service because of us.

30. No sheriff or bailiff of ours, or other person, shall take the horses or carts of any freeman for transport duty, against the will of the said freeman.

31. Neither we nor our bailiffs shall take, for our castles or for any other work of ours, wood which is not ours, against the will of the owner of that wood.

32. We will not retain beyond one year and one day, the lands those who have been convicted of felony, and the lands shall thereafter be handed over to the lords of the fiefs.

33. All kydells for the future shall be removed altogether from Thames and Medway, and throughout all England, except upon the seashore.

34. The writ which is called praecipe shall not for the future be issued to anyone, regarding any tenement whereby a freeman may lose his court.

35. Let there be one measure of wine throughout our whole realm; and one measure of ale; and one measure of corn, to wit, "the London quarter"; and one width of cloth (whether dyed, or russet, or "halberget"), to wit, two ells within the selvedges; of weights also let it be as of measures.

36. Nothing in future shall be given or taken for a writ of inquisition of life or limbs, but freely it shall be granted, and never denied.

37. If anyone holds of us by fee-farm, either by socage or by burage, or of any other land by knight's service, we will not (by reason of that fee-farm, socage, or burgage), have the wardship of the heir, or of such land of his as if of the fief of that other; nor shall we have wardship of that fee-farm, socage, or burgage, unless such fee-farm owes knight's service. We will not by reason of any small serjeancy which anyone may hold of us by the service of

21

rendering to us knives, arrows, or the like, have wardship of his heir or of the land which he holds of another lord by knight's service.

38. No bailiff for the future shall, upon his own unsupported complaint, put anyone to his "law", without credible witnesses brought for this purposes.

39. No freemen shall be taken or imprisoned or disseised or exiled or in any way destroyed, nor will we go upon him nor send upon him, except by the lawful judgment of his peers or by the law of the land.

40. To no one will we sell, to no one will we refuse or delay, right or justice.

41. All merchants shall have safe and secure exit from England, and entry to England, with the right to tarry there and to move about as well by land as by water, for buying and selling by the ancient and right customs, quit from all evil tolls, except (in time of war) such merchants as are of the land at war with us. And if such are found in our land at the beginning of the war, they shall be detained, without injury to their bodies or goods, until information be received by us, or by our chief justiciar, how the merchants of our land found in the land at war with us are treated; and if our men are safe there, the others shall be safe in our land.

42. It shall be lawful in future for anyone (excepting always those imprisoned or outlawed in accordance with the law of the kingdom, and natives of any country at war with us, and merchants, who shall be treated as if above provided) to leave our kingdom and to return, safe and secure by land and water, except for a short period in time of war, on grounds of public policy- reserving always the allegiance due to us.

43. If anyone holding of some escheat (such as the honor of Wallingford, Nottingham, Boulogne, Lancaster, or of other escheats which are in our hands and are baronies) shall die, his heir shall give no other relief, and perform no other service to us than he would have done to the baron if that barony had been in the baron's hand; and we shall hold it in the same manner in which the baron held it.

44. Men who dwell without the forest need not henceforth come before our justiciaries of the forest upon a general summons, unless they are in plea, or sureties of one or more, who are attached for the forest.

45. We will appoint as justices, constables, sheriffs, or bailiffs only such as know the law of the realm and mean to observe it well.

46. All barons who have founded abbeys, concerning which they hold charters from the kings of England, or of which they have long continued possession, shall have the wardship of them, when vacant, as they ought to have.

47. All forests that have been made such in our time shall forthwith be disafforsted; and a similar course shall be followed with regard to river banks that have been placed "in defense" by us in our time.

48. All evil customs connected with forests and warrens, foresters and warreners, sheriffs and their officers, river banks and their wardens, shall immediately by inquired into in each county by twelve sworn knights of the same county chosen by the honest men of the same county, and shall, within forty days of the said inquest, be utterly abolished, so as never to be

22

restored, provided always that we previously have intimation thereof, or our justiciar, if we should not be in England.

49. We will immediately restore all hostages and charters delivered to us by Englishmen, as sureties of the peace of faithful service.

50. We will entirely remove from their bailiwicks, the relations of Gerard of Athee (so that in future they shall have no bailiwick in England); namely, Engelard of Cigogne, Peter, Guy, and Andrew of Chanceaux, Guy of Cigogne, Geoffrey of Martigny with his brothers, Philip Mark with his brothers and his nephew Geoffrey, and the whole brood of the same.

51. As soon as peace is restored, we will banish from the kingdom all foreign born knights, crossbowmen, serjeants, and mercenary soldiers who have come with horses and arms to the kingdom's hurt.

52. If anyone has been dispossessed or removed by us, without the legal judgment of his peers, from his lands, castles, franchises, or from his right, we will immediately restore them to him; and if a dispute arise over this, then let it be decided by the five and twenty barons of whom mention is made below in the clause for securing the peace. Moreover, for all those possessions, from which anyone has, without the lawful judgment of his peers, been disseised or removed, by our father, King Henry, or by our brother, King Richard, and which we retain in our hand (or which as possessed by others, to whom we are bound to warrant them) we shall have respite until the usual term of crusaders; excepting those things about which a plea has been raised, or an inquest made by our order, before our taking of the cross; but as soon as we return from the expedition, we will immediately grant full justice therein.

53. We shall have, moreover, the same respite and in the same manner in rendering justice concerning the disafforestation or retention of those forests which Henry our father and Richard our broter afforested, and concerning the wardship of lands which are of the fief of another (namely, such wardships as we have hitherto had by reason of a fief which anyone held of us by knight's service), and concerning abbeys founded on other fiefs than our own, in which the lord of the fee claims to have right; and when we have returned, or if we desist from our expedition, we will immediately grant full justice to all who complain of such things.

54. No one shall be arrested or imprisoned upon the appeal of a woman, for the death of any other than her husband.

55. All fines made with us unjustly and against the law of the land, and all amercements, imposed unjustly and against the law of the land, shall be entirely remitted, or else it shall be done concerning them according to the decision of the five and twenty barons whom mention is made below in the clause for securing the pease, or according to the judgment of the majority of the same, along with the aforesaid Stephen, archbishop of Canterbury, if he can be present, and such others as he may wish to bring with him for this purpose, and if he cannot be present the business shall nevertheless proceed without him, provided always that if any one or more of the aforesaid five and twenty barons are in a similar suit, they shall be removed as far as concerns this particular judgment, others being substituted in their places after having been selected by the rest of the same five and twenty for this purpose only, and after having been sworn.

23

56. If we have disseised or removed Welshmen from lands or liberties, or other things, without the legal judgment of their peers in England or in Wales, they shall be immediately restored to them; and if a dispute arise over this, then let it be decided in the marches by the judgment of their peers; for the tenements in England according to the law of England, for tenements in Wales according to the law of Wales, and for tenements in the marches according to the law of the marches. Welshmen shall do the same to us and ours.

57. Further, for all those possessions from which any Welshman has, without the lawful judgment of his peers, been disseised or removed by King Henry our father, or King Richard our brother, and which we retain in our hand (or which are possessed by others, and which we ought to warrant), we will have respite until the usual term of crusaders; excepting those things about which a plea has been raised or an inquest made by our order before we took the cross; but as soon as we return (or if perchance we desist from our expedition), we will immediately grant full justice in accordance with the laws of the Welsh and in relation to the foresaid regions.

58. We will immediately give up the son of Llywelyn and all the hostages of Wales, and the charters delivered to us as security for the peace.

59. We will do towards Alexander, king of Scots, concerning the return of his sisters and his hostages, and concerning his franchises, and his right, in the same manner as we shall do towards our owher barons of England, unless it ought to be otherwise according to the charters which we hold from William his father, formerly king of Scots; and this shall be according to the judgment of his peers in our court.

60. Moreover, all these aforesaid customs and liberties, the observances of which we have granted in our kingdom as far as pertains to us towards our men, shall be observed b all of our kingdom, as well clergy as laymen, as far as pertains to them towards their men.

61. Since, moveover, for God and the amendment of our kingdom and for the better allaying of the quarrel that has arisen between us and our barons, we have granted all these concessions, desirous that they should enjoy them in complete and firm endurance forever, we give and grant to them the underwritten security, namely, that the barons choose five and twenty barons of the kingdom, whomsoever they will, who shall be bound with all their might, to observe and hold, and cause to be observed, the peace and liberties we have granted and confirmed to them by this our present Charter, so that if we, or our justiciar, or our bailiffs or any one of our officers, shall in anything be at fault towards anyone, or shall have broken any one of the articles of this peace or of this security, and the offense be notified to four barons of the foresaid five and twenty, the said four barons shall repair to us (or our justiciar, if we are out of the realm) and, laying the transgression before us, petition to have that transgression redressed without delay. And if we shall not have corrected the transgression (or, in the event of our being out of the realm, if our justiciar shall not have corrected it) within forty days, reckoning from the time it has been intimated to us (or to our justiciar, if we should be out of the realm), the four barons aforesaid shall refer that matter to the rest of the five and twenty barons, and those five and twenty barons shall, together with the community of the whole realm, distrain and distress us in all possible ways, namely, by seizing our castles, lands, possessions, and in any other way they can, until redress has been obtained as they deem fit, saving harmless our own person, and the persons of our queen and children; and when redress has been obtained, they shall resume their old relations towards us. And let whoever in the country desires it, swear to obey the orders of the said five and twenty barons for the execution of all the aforesaid matters, and along with them, to molest us to the

24

utmost of his power; and we publicly and freely grant leave to everyone who wishes to swear, and we shall never forbid anyone to swear. All those, moveover, in the land who of themselves and of their own accord are unwilling to swear to the twenty five to help them in constraining and molesting us, we shall by our command compel the same to swear to the effect foresaid. And if any one of the five and twenty barons shall have died or departed from the land, or be incapacitated in any other manner which would prevent the foresaid provisions being carried out, those of the said twenty five barons who are left shall choose another in his place according to their own judgment, and he shall be sworn in the same way as the others. Further, in all matters, the execution of which is entrusted,to these twenty five barons, if perchance these twenty five are present and disagree about anything, or if some of them, after being summoned, are unwilling or unable to be present, that which the majority of those present ordain or command shall be held as fixed and established, exactly as if the whole twenty five had concurred in this; and the said twenty five shall swear that they will faithfully observe all that is aforesaid, and cause it to be observed with all their might. And we shall procure nothing from anyone, directly or indirectly, whereby any part of these concessions and liberties might be revoked or diminished; and if any such things has been procured, let it be void and null, and we shall never use it personally or by another.

62. And all the will, hatreds, and bitterness that have arisen between us and our men, clergy and lay, from the date of the quarrel, we have completely remitted and pardoned to everyone. Moreover, all trespasses occasioned by the said quarrel, from Easter in the sixteenth year of our reign till the restoration of peace, we have fully remitted to all, both clergy and laymen, and completely forgiven, as far as pertains to us. And on this head, we have caused to be made for them letters testimonial patent of the lord Stephen, archbishop of Canterbury, of the lord Henry, archbishop of Dublin, of the bishops aforesaid, and of Master Pandulf as touching this security and the concessions aforesaid.

63. Wherefore we will and firmly order that the English Church be free, and that the men in our kingdom have and hold all the aforesaid liberties, rights, and concessions, well and peaceably, freely and quietly, fully and wholly, for themselves and their heirs, of us and our heirs, in all respects and in all places forever, as is aforesaid. An oath, moreover, has been taken, as well on our part as on the art of the barons, that all these conditions aforesaid shall be kept in good faith and without evil intent.

Given under our hand - the above named and many others being witnesses - in the meadow which is called Runnymede, between Windsor and Staines, on the fifteenth day of June, in the seventeenth year of our reign.

This is but one of three different translations I found of the Magna Carta; it was originally done in Latin, probably by the Archbishop, Stephen Langton. It was in force for only a few months, when it was violated by the king. Just over a year later, with no resolution to the war, the king died, being succeeded by his 9-year old son, Henry III. The Charter (Carta) was reissued again, with some revisions, in 1216, 1217 and 1225. As near as I can tell, the version presented here is the one that preceeded all of the others; nearly all of it's provisions were soon superceded by other laws, and none of it is effective today.

The two other versions I found each professed to be the original, as well. The basic intent of each is the same.

25

The Latin version of Magna Carta

References at the end of sections:i) “Articles” refer to “Articles of the Barons” written on or before June 15, 1215;ii) the 1225 version of the Magna Carta.Always remember that the original document was not divided into sections or numbered.

Johannes del gracia rex Anglie, dominus Hibernie, dux Normannie, Aquitannie et comes Andegavie, archiepiscopis, episcopis, abbatibus, comitibus, baronibus, justiciariis, forestariis, vicecomitibus, prepositis, ministris et omnibus ballivis et fidelibus suis salutem.

Sciatis nos intuitu Dei et pro salute anime nostre et omnium antecessorum et heredum nostrorum ad honorem Dei et exaltacionem sancte Ecclesie, et emendacionem regni nostri, per consilium venerabilium patrum nostrorum, Stephani Cantuariensis archiepiscopi tocius Anglie primatis et sancte Romane ecclesie cardinalis, Henrici Dublinensis archiepiscopi, Willelmi Londoniensis, Petri Wintoniensis, Joscelini Bathoniensis et Glastoniensis, Hugonis Lincolniensis, Walteri Wygorniensis, Willelmi Coventrensis, et Benedicti Roffensis, episcoporum; magistri Pandulfi domini pape subdiaconi et familiaris, fratris Aymerici magistri milicie Templi in Anglia; et nobilium virorum Willelmi Mariscalli comitis Penbrocie, Willelmi comitis Sarrisberie, Willelmi comitis Warennie, Willelmi comitis Arundellie, Alani de Galeweya constabularii Scocie, Warini filii Geroldi, Petri filii Hereberti, Huberti de Burgo senescalli Pictavie, Hugonis de Nevilla, Mathei filli Hereberti, Thome Basset, Alani Basset, Philippi de Albiniaco, Roberti de Roppel', Johannis Mariscalli, Johannis filii Hugonis et aliorum fidelium nostrorum:

1. In primis concessisse Deo et hac presenti carta nostra confirmasse, pro nobis et heredibus nostris in perpetuum, quod Anglicana ecclesie libera sit, et habeat jura sua integra, et libertates suas illesas; et ita volumus observari; quod apparet ex eo quod libertatem electionum, que maxima et magis necessaria reputatur ecclesie Anglicane, mera et spontanea voluntate, ante discordiam inter nos et barones nostros motam, concessimus et carta nostra confirmavimus, et eam obtinuimus a domino papa Innocentio tercio confirmari; quam et nos observabimus et ab heredibus nostris in perpetuum bona fide volumus observari.

Concessimus eciam omnibus liberis hominibus regni nostri, pro nobis et heredibus nostris in perpetuum, omnes libertates subscriptas, habendas et tenendas eis et heredibus suis, de nobis et heredibus nostris.

2. Si quis comitum vel baronum nostrorum, sive aliorum tenencium de nobis in capite per servicium militare, mortuus fuerit, et cum decesserit heres suus plene etatis fuerit et relevium debeat, habeat hereditatem suam per antiquum relevium; scilicet heres vel heredes comitis de baronia comitis integra per centum libras; heres veI heredes baronis de baronia integra per centum libras; heres vel heredes militis de feodo militis integro per centum solidos ad plus; et qui minus debuerit minus det secundum antiquam consuetudinem feodorum. [Articles, section 1; 1225, section 2.]

26

3. Si autem heres alicujus talium fuerit infra etatem et fuerit in custodia, cum ad etatem pervenerit, habeat hereditatem suam sine relevio et sine fine. [Articles, section 2; 1225, section 3.]

4. Custos terre hujusmodi heredis qui infra etatem fuerit, non capiat de terra heredis nisi racionabiles exitus, et racionabiles consuetudines, et racionabilia servicia, et hoc sine destructione et vasto hominum vel rerum; et si nos commiserimus custodiam alicujus talis terre vicecomiti vel alicui alii qui de exitibus illius nobis respondere debeat, et ille destructionem de custodia fecerit veI vastum, nos ab illo capiemus emendam, et terra committatur duobus legalibus et discretis hominibus de feodo illo, qui de exitibus respondeant nobis vel ei cui eos assignaverimus; et si dederimus vel vendiderimus alicui custodiam alicujus talis terre, et ille destructionem inde fecerit vel vastum, amittat ipsam custodiam, et tradatur duobus legalibus et discretis hominibus de feodo illo qui similiter nobis respondeant sicut predictum est. [Articles, section 3; 1225, section 4.]

5. Custos autem, quamdiu custodiam terre habuerit, sustentet domos, parcos, vivaria, stagna, molendina, et cetera ad terram illam pertinencia, de exitibus terre ejusdem; et reddat heredi cum ad plenam etatem pervenerit, terram suam totam instauratam de carucis et waynagiis, secundum quod tempus waynagii exiget et exitus terre racionabiliter poterunt sustinere. [Articles, section 3, 35; 1225, section 5.]

6. Heredes maritentur absque disparagacione, ita tamen quod, antequam contrahatur matrimonium, ostendatur propinquis de consanguinitate ipsius heredis. [Articles, section 3; 1225, section 6.]

7. Vidua post mortem mariti sui statim et sine difficultate habeat maritagium et hereditatem suam, nec aliquid det pro dote sua, vel pro maritagio quam hereditatem maritus suus et ipsa tenuerint die obitus ipsius mariti, et maneat in domo mariti sul per quadraginta dies post mortem ipsius, infra quos assignetur ei dos sua. [Articles, section 4; 1225, section 7.]

8. Nulla vidua distringatur ad se maritandum, dum voluerit vivere sine marito, ita tamen quod securitatem faciat quod se non maritabit sine assensu nostro, si de nobis tenuerit, vel sine assensu domini sui de quo tenuerit, si de alio tenuerit. [Articles, section 17; 1225, section 7.]

9. Nec nos nec ballivi nostri seisiemus terram aliquam nec redditum pro debito aliquo, quamdiu catalla debitoris sufficiunt ad debitum reddendum; nec plegii ipsius debitoris distringantur quamdiu ipse capitalis debitor sufficit ad solucionem debiti; et si capitalis debitor defecerit in solucione debiti, non habens unde solvat, plegii respondeant de debito; et si voluerint, habeant terras et redditus debitoris, donec sit eis satisfactum de debito quod ante pro eo solverint, nisi capitalis debitor monstraverit se esse quietum inde versus eosdem plegios. [Articles, section 5; 1225, section 8.]

10. Si quis mutuo ceperit aliquid a Judeis, plus vel minus, et moriatur antequam debitum illud solvatur, debitum non usuret quamdiu heres fuerit infra etatem, de quocumque teneat; et si debitum illud inciderit in manus nostras, nos non capiemus nisi catallum contentum in carta. [Articles, section 34.]

11. Et si quis moriatur, et debitum debeat Judeis, uxor ejus habeat dotem suam, et nichil reddat de debito illo, et si liberi ipsius defuncti qui fuerint infra etatem remanserint, provideantur eis necessaria secundum tenementum quod fuerit defuncti et de residuo solvatur debitum, salvo servicio dominorum; simili modo fiat de debitis que debentur aliis quaim Judeis. [Articles, section 35.]

12. Nullum scutagium vel auxilium ponatur in regno nostro, nisi per commune consilium regni nostri, nisi ad corpus nostrum redimendum, et primogenitum filium nostrum

27

militem faciendum, et ad filiam nostram primogenitam semel maritandam, et ad hec non fiat nisi racionabile auxilium; simili modo fiat de auxiliis de civitate Londoniarum. [Articles, section 32.]

13. Et civitas Londoniarum habeat omnes antiquas libertates et liberas consuetudines suas, tam per terras quam per aquas. Preterea volumus et concedimus quod omnes alie suo, vel hereditate sua, civitates, et burgi, et ville, et portus, habeant omnes libertates et liberas consuetudines suas. [Articles, section 32; 1225, section 9.]

14. Et ad habendum commune consilium regni de auxilio assidendo aliter quam in tribus casibus predictis, vel de scutagio assidendo, summoneri faciemus archiepiscopos, episcopos, abbates, comites, et majores barones sigillatim per litteras nostras; et preterea faciemus summoneri in generali per vicecomites et ballivos nostros omnes illos qui de nobis tenent in capite ad certum diem, scilicet ad terminum quadraginta dierum ad minus, et ad certum locum; et in omnibus litteris illius summonicionis causam summonicionis exprimemus; et sic facta summonicione negocium ad diem assignatum procedat secundum consilium illorum qui presentes fuerint, quamvis non omnes summoniti venerint.

15. Nos non concedemus de cetero alicui quod capiat auxilium de liberis hominibus suis, nisi ad corpus suum redimendum, et ad faciendum primogenitum filium suum militem, et ad primogenitam filiam suam semel maritandam, et ad hec non fiat nisi racionabile auxilium. [Articles, section 6.]

16. Nullus distringatur ad faciendum majus servicium de feodo militis, nec de alio libero tenemento, quam inde debetur. [Articles, section 7; 1225, section 10.]

17. Communia placita non sequantur curiam nostram, set teneantur in aliquo loco certo. [Articles, section 8; 1225, section 11.]

18. Recogniciones de nova disseisina, de morte antecessoris, et de ultima presentacione, non capiantur nisi in suis comitatibus et hoc modo; nos, vel si extra regnum fuerimus capitalis justiciarius noster, mittemus duos justiciarios per unumquemque comitatum per quatuor vices in anno, qui, cum quatuor militibus cujuslibet comitatus electis per comitatum, capiant in comitatu et in die et loco comitatus assisas predictas. [Articles, section 8; 1225, section 12.]

19. Et si in die comitatus assise predicte capi non possint, tot milites et libere tenentes remaneant de illis qui interfuerint comitatui die illo, per quos possint judicia sufficienter fieri, secundum quod negocium fuerit majus vel minus. [Articles, section 13.]

20. Liber homo non amercietur pro parvo delicto, nisi secundum modum delicti; et pro magno delicto amercietur secundum magnitudinem delicti, salvo contenemento suo; et mercator eodem modo, salva mercandisa sua; et villanus eodem modo amercietur salvo waynagio suo; si inciderint in misericordiam nostram; et nulla predictarum misericordiarum ponatur, nisi per sacramentum proborum hominum de visneto.

21. Comites et barones non amercientur nisi per pares suos, et non nisi secundum modum delicti. [1225, section 14.]

22. Nullus clericus amercietur de laico tenemento suo, nisi secundum modum aliorum predictorum, et non secundum quantitatem beneficii sul ecclesiastici. [Articles, section 10; 1225, section 14.]

23. Nec villa nec homo distringatur facere pontes ad riparias, nisi qui ab antiquo et de jure facere debent. [Articles, section 11; 1225, section 15.]

24. Nullus vicecomes, constabularius, coronatores, vel alii ballivi nostri, teneant placita corone nostre. [Articles, section 14; 1225 section 17.]

25. Omnes comitatus, hundredi, wapentakii, et trethingi sint ad antiquas firmas absque ullo incremento, exceptis dominicis maneriis nostris. [Articles, section 14.]

28

26. Si aliquis tenens de nobis laicum feodum moriatur, et vicecomes vel ballivus noster ostendat litteras nostras patentes de summonicione nostra de debito quod defunctus nobis debuit, liceat vicecomiti vel ballivo nostro attachiare et inbreviare catalla defuncti inventa in laico feodo, ad valenciam illius debiti, per visum legallum hominum, ita tamen quod nichil inde amoveatur, donec persolvatur nobis debitum quod clarum fuerit, et residuum relinquatur executoribus ad faciendum testamentum defuncti; et si nichil nobis debeatur ab ipso, omnia catalla cedant defuncto, salvis uxori ipsius et pueris racionabilibus partibus suis. [Articles, section 15; 1225, section 18.]

27. Si aliquis liber homo intestatus decesserit, catalla sua per manus propinquorum parentum et amicorum suorum, per visum ecclesie, distribuantur, salvis unicuique debitis que defunctus el debebat. [Articles, section 16.]

28. Nullus constabularius, vel alius ballivus noster, capiat blada vel alia catalla allcujus, nisi statim inde reddat denarios, aut respectum inde habere possit de voluntate venditoris. [Articles, section 18; 1225, section 19.]

29. Nullus constabularius distringat aliquem militem ad dandum denarios pro custodia castri, si facere voluerit custodiam illam in propria persona sua, vel per alium probum hominem, si ipse eam facere non possit propter racionabilem causam; et si nos duxerimus vel miserimus eum in exercitum, erit quietus de custodia, secundum quantitatem temporis quo per nos fuerit in exercitu. [Articles, section 19; 1225, section 20.]

30. Nullus vicecomes, vel ballivus noster, vel aliquis alius, capiat equos vel carettas allcujus liberi hominis pro cariagio faciendo, nisi de voluntate ipsius liberi hominis. [Articles, section 20; 1225, section 21.]

31. Nec nos nec ballivi nostri capiemus alienum boscum ad castra vel alia agenda nostra, nisi per voluntatem ipsius cujus boscus ille fuerit. [Articles, section 21; 1225, section 21.]

32. Nos non tenebimus terras illorum qui convicti fuerint de felonia, nisi per unum annum et unum diem, et tunc reddantur terre dominis feodorum. [Articles, section 22; 1225, section 22.]

33. Omnes kidelli de cetero deponantur penitus de Tamisia, et de Medewaye, et per totam Angliam, nisi per costeram maris. [Articles, section 23; 1225, section 23.]

34. Breve quod vocatur 'Precipe' de cetero non fiat alicui de aliquo tenemento unde liber homo amittere possit curiam suam. [Articles, section 24; 1225, section 24.]

35. Una mensura vini sit per totum regnum nostrum, et una mensura cervisie, et una mensura bladi, scilicet quarterium Londoniense, et una latitudo pannorum tinctorum et russetorum et halbergettorum, scilicet due ulne infra listas; de ponderibus autem sit ut de mensuris. [Articles, section 12; 1225, section 25.]

36. Nichil detur vel capiatur de cetero pro brevi inquisicionis de vita vel membris, set gratis concedatur et non negetur. [Articles, section 26; 1225, section 26.]

37. Si aliquis teneat de nobis per feodifirmam, vel per sokagium, vel per burgagium, et de alio terram, teneat per servicium militare, nos non habebimus custodiam heredis nec terre sue que est de feodo alterius occasione illius feodifirme, vel sokagii, vel burgagii; nec habebimus custodiam illius feodifirme, vel sokagii, vel burgagii, nisi ipsa feodifirma debeat servicium militare. Nos non habebimus custodiam heredis vel terre alicujus, quam tenet de alio per servicium militare, occasione alicujus parve serjanterie quam tenet de nobis per servicium reddendi nobis cultellos, vel sagittas, vel hujusmodi. [Articles, section 27; 1225, section 27.]

38. Nullus ballivus ponat decetero aliquem ad legem simplici loquela sua, sine testibus fidelibus ad hoc inductis. [Articles, section 28; 1225, section 28.]

29

39. Nullus liber homo capiatur, vel imprisonetur, aut disseisiatur, aut utlagetur, aut exuletur, aut aliquo modo destruatur, nec super cum ibimus, nec super cum mittemus, nisi per legale judicium parium suorum vel per legem terre.

40. A Nulli vendemus, nulli negabimus aut differemus rectum aut justiciam. [Articles, section 30; 1225 section 29.]

41. Omnes mercatores habeant salvum et securum exire de Anglia, et venire in Angliam, et morari, et ire per Angliam, tam per terram quam per aquam, ad emendum et vendendum, sine omnibus malis toltis, per antiquas et rectas consuetudines, preterquam in tempore gwerre, et si sint de terra contra nos gwerrina; et si tales inveniantur in terra nostra in principio gwerre, attachientur sine dampno corporum et rerum, donec sciatur a nobis vel capitali justiciario nostro quomodo mercatores terre nostre tractentur, qui tunc invenientur in terra contra nos gwerrina; et si nostri salvi sint ibi, alii salvi sint in terra nostra. [Articles, section 31; 1225, section 30.]

42. Liceat unicuique decetero exire de regno nostro, et redire, salvo et secure, per terram et per aquam, salva fide nostra, nisi tempore gwerre per aliquod breve tempus, propter communem utilitatem regni, exceptis imprisonatis et utlagatis secundum legem regni, et gente de terra contra nos gwerrina, et mercatoribus, de quibus fiat sicut predictum est. [Articles, section 33.]

43. Si quis tenuerit de aliqua eskaeta, sicut de honore Wallingefordie, Notingeham, Bolonie, Lancastrie, vel de aliis eskaetis que sunt in manu nostra et sunt baronie, et obierit, heres ejus non det aliud relevium, nec faciat nobis aliud servicium quam faceret baroni si baronia illa esset in manu baronis; et nos eodem modo eam tenebimus quo baro eam tenuit. [Articles, section 36; 1225, section 31.]

44. Homines qui manent extra forestam non veniant decetero coram justiciariis nostris de foresta per communes summoniciones, nisi sint in placito, vel plegii alicujus vel aliquorum, qui attachiati sint pro foresta. [Articles, section 39]

45. Nos non faciemus justiciarios, constabularios, vicecomites, vel ballivos, nisi de talibus qui sciant legem regni et eam bene velint observare. [Articles, section 42.]

46. Omnes barones qui fundaverunt abbacias, unde habent cartas regum Anglie, vel antiquam tenuram, habeant earum custodiam cum vacaverint, sicut habere debent. [Articles, section 43; 1225, section 33.]

47. Omnes foreste que afforestate sunt tempore nostro, statim deafforestentur; et ita fiat de ripariis que per nos tempore nostro posite sunt in defenso. [Articles, section 47; 1225 section 16]

48. Omnes male consuetudines, de forestis et warennis, et de forestariis et warennariis, vicecomitibus et eorum ministris, ripariis et earum custodibus, statim inquirantur in quolibet comitatu per duodecim milites, juratos de eodem comitatu, qui debent eligi per probos homines ejusdem comitatus, et infra quadraginta dies post inquisicionem factam, penitus, ita quod numquam revocentur, deleantur (per eosdem, ita quod nos hoc sciamus prius, vel justiciarius noster, si in Anglia non fuerimus). [Articles, section 39.]

49. Omnes obsides, et cartas statim reddemus, que liberate fuerunt nobis ab Anglicis in securitatem pacis vel fidelis servicii. [Articles, section 38.]

50. Nos amovebimus penitus de balliis, parentes Gerardi de Athyes, quod decetero nullam habeant balliam in Anglia, Engelardum de Cygony, Petrum et Gionem et Andream de Cancellis, Gionem de Cygony, Galfridum de Martinny et fratres ejus, Philippum Marc et fratres ejus, et Galfridum nepotem ejus, et totam sequelam eorundem. [Articles, section 40.]

51. Et statim post pacis reformacionem amovebimus de regno omnes alienigenas milites, balistarios, servientes, stipendiarios, qui venerint cum equis et armis ad nocumentum regni. [Articles, section 41.]

30

52. Si quis fuerit disseisitus vel elongatus per nos sine legali judicio parium suorum de terris, castellis, libertatibus, vel jure suo, statim ea ei restituemus; et si contencio super hoc orta fuerit, tunc inde fiat per judicium viginti quinque baronum, de quibus fit mencio inferius in securitate pacis. De omnibus autem illis de quibus aliquis disseisitus fuerit vel elongatus sine legali judicio parium suorum, per Henricum regem patrem nostrum vel per Ricardum regem fratrem nostrum, que in manu nostra habemus, vel que alii tenent, que nos oporteat warantizare, respectum habebimus usque ad communem terminum crucesignatorum, exceptis illis de quibus placitum motum fuit vel inquisicio facta per preceptum nostrum ante suscepcionem crucis nostre; cum autem redierimus de peregrinacione nostra, vel si forte remanserimus a peregrinacione nostra, statim inde plenam justiciam exhibebimus. [Articles, section 25.]

53. Eundem autem respectum habebimus (et eodem modo de justicia exhibenda), de forestis deafforestandis (vel remansuris forestis) quas Henricus pater noster vel Ricardus frater noster afforestaverunt, et de custodiis terrarum que sunt de alieno feodo, cujusmodi custodias hucusque habuimus occasione feodi quod aliquis de nobis tenuit per servicium militare, et de abbaciis que fundate fuerint in feodo alterius quam nostro, in quibus dominus feodi dixerit se jus habere; et cum redierimus, vel si remanserimus a peregrinacione nostra, super hiis conquerentibus plenam justiciam statim exhibebimus.

54. Nullus capiatur nec imprisonetur propter appellum femine de morte alterius quam viri sui. [1225, section 34.]

55. Omnes fines qui injuste et contra legem terre facti sunt nobiscum, et omnia amerciamenta facta injuste et contra legem terre, omnino condonentur, vel fiat inde perjudicium viginti quinque baronum de quibus fit mencio inferius in securitate pacis, vel per judicium majoris partis eorundem, una cum predicto Stephano Cantuariensi archiepiscopo si interesse poterit et aliis quos secum ad hoc vocare voluerit. Et si interesse non poterit, nichilominus procedat negocium sine eo, ita quod, si aliquis vel aliqui de predictis viginti quinque baronibus fuerint in simili querela, amoveantur quantum ad hoc judicium et alii loco eorum per residuos de eisdem viginti quinque tantum ad hoc faciendum electi et jurati substituantur. [Articles, section 37.]

56. Si nos disseisivimus vel elongavimus Walenses de terris vel libertatibus vel rebus aliis, sine legali judicio parium suorum (in Anglia vel in Wallia), eis statim reddantur; et si contencio super hoc orta fuerit, tunc inde fiat in Marchia per judicium parium suorum de tenementis Anglie secundum legem Anglie; de tenementis Wallie secundum legem Wallie; de tenementis Marchic secundum legem Marchie. Idem facient Walenses nobis et nostris. [Articles, section 44.]

57. De omnibus autem illis de quibus aliquis Walensium disseisitus fuerit vel elongatus, sine legali judicio parium suorum, per Henricum regem patrem nostrum vel Ricardum regem fratrem nostrum, que nos in manu nostra habemus, vel que alii tenent que nos oporteat warantizare, respectum habebimus usque ad communem terminum crucesignatorum, illis exceptis de quibus placitum motum fuit vel inquisicio facta per preceptum nostrum ante suscepcionem crucis nostre; cum autem redierimus, vel si forte remanscrimus a peregrinatione nostra, statim eis inde plenam justitiam exhibebimus, secundum leges Walensium et partes predictas. [Articles, section 44.]

58. Nos reddemus filium Lewelini statim, et omnes obsides de Wallia, et cartas que nobis liberate fuerunt in securitatem pacis. [Articles, section 45.]

59. Nos faciemus Alexandro regi Scottorum de sororibus suis et obsidibus reddendis, et libertatibus suis, et jure suo, secundum formam in qua faciemus aliis baronibus nostris Anglie, nisi aliter esse debeat per cartas quas habemus de Willelmo patre ipsius,

31

quondam rege Scottorum; et hoc erit per judicium parium suorum in curia nostra. [Articles, section 46.]

60. Omnes autem istas consuetudines predictas et libertates quas nos concessimus in regno nostro tenendas quantum ad nos pertinet erga nostros, omnes de regno nostro, tam clerici quam laici, observent quantum ad se pertinet erga suos. [Articles, section 48; 1225, section 37]

61. Cum autem pro Deo, et ad emendacionem regni nostri, et ad melius sopiendum discordiam inter nos et barones nostros ortam, hec omnia predicta concesserimus, volentes ea integra et firma stabilitate (in perpetuum) gaudere, facimus et concedimus eis securitatem subscriptam;

videlicet quod barones eligant viginti quinque barones de regno quos voluerint, qui debeant pro totis viribus suis observare, tenere, et facere observari, pacem et libertates quas cis concessimus, et hac presenti carta nostra confirmavimus; ita scilicet quod, si nos, vel justiciarius noster, vel ballivi nostri, vel aliquis de ministris nostris, in aliquo erga aliquem deliquerimus, vel aliquem articulorum pacis aut securitatis transgressi fuerimus, et delictum ostensum fuerit quatuor baronibus de predictis viginti quinque baronibus, illi quatuor barones accedant ad nos vel ad justiciarium nostrum, si fuerimus extra regnum, proponentes nobis excessum, petent ut excessum illum sine faciamus emendari dilacione.

Et si nos excessum non emendaverimus, vel, si fuerimus extra regnum, justiciarius noster non emendaverit infra tempus quadraginta dierum computandum a tempore quo monstratum fuerit nobis vel justiciario nostro, si extra regnum fuerimus, predicti quatuor barones referant causam illam ad residuos de illis viginti quinque baronibus, et illi viginti quinque barones cum communa tocius terre distringent et gravabunt nos modis omnibus quibus poterunt, scilicet per capcionem castrorum, terrarum, possessionum et aliis modis quibus poterunt, donec fuerit emendatum secundum arbitrium eorum, salva persona nostra et regine nostre et liberorum nostrorum; et cum fuerit emendatum intendent nobis sicut prius fecerunt.

Et quicumque voluerit de terra juret quod ad predicta omnia exequenda parebit mandatis predictorum viginti quinque baronum, et quod gravabit nos pro posse suo cum ipsis, et nos publice et libere damus licenciam jurandi cuilibet qui jurare voluerit, et nulli umquam jurare prohibebimus. Omnes autem illos de terra qui per se et sponte sua noluerint jurare viginti quinque baronibus de distringendo et gravando nos cum eis, faciemus jurare eosdem de mandato nostro sicut predictum est.

Et si aliquis de viginti quinque baronibus decesserit, vel a terra recesserit, vel aliquo alio modo impeditus fuerit, quominus ista predicta possent exequi, qui residui fuerint de predictis viginti quinque baronibus eligant alium loco ipsius, pro arbitrio suo, qui simili modo erit juratus quo et ceteri. In omnibus autem que istis viginti quinque baronibus committuntur exequenda, si forte ipsi viginti quinque presentes fuerint, et inter se super re aliqua discordaverint, vel aliqui ex eis summoniti nolint vel nequeant interesse, ratum habeatur et firmum quod major pars eorum qui presentes fuerint providerit vel preceperit ac si omnes viginti quinque in hoc consensissent;

et predicti viginti quinque jurent quod omnia antedicta fideliter observabunt, et pro toto posse suo facient observari.

Et nos nichil impetrabimus ab aliquo, per nos nec per alium, per quod aliqua istarum

32

concessionum et libertatum revocetur vel minuatur; et, si aliquid tale impetratum fuerit, irritum sit et inane et numquam eo utemur per nos nec per alium. [Articles, section 49.]

62. Et omnes malas voluntates, indignaciones, et rancores, ortos inter nos et homines nostros, clericos et laicos, a tempore discordie, plene omnibus remisimus et condonavimus. Preterea omnes transgressiones factas occasione ejusdem discordie, a Pascha anno regni nostri sextodecimo usque ad pacem reformatam, plene remisimus omnibus, clericis et laicis, et quantum ad nos pertinet plene condonavimus. Et insuper fecimus eis fieri litteras testimoniales patentes domini Stephani Cantuariensis archiepiscopi, domini Henrici Dublinensis archiepiscopi, et episcoporum predictorum et magistri Pandulfi, super securitate ista et concessionibus prefatis.

63. Quare volumus et firmiter precipimus quod Anglicana ecclesia libera sit et quod homines in regno nostro habeant et teneant omnes prefatas libertates, Jura, et concessiones, bene et in pace, libere et quiete, plene et integre, sibi et heredibus suis, de nobis et heredibus nostris, in omnibus rebus et locis, in perpetuum, sicut predictum est. Juratum est autem tam ex parte nostra quam ex parte baronum, quod hec omnia supradicta bona fide et sine malo ingenio observabuntur. Testibus supradictis et multis aliis. Data per manum nostram in prato quod vocatur Ronimed inter Windlesoram et Stanes, quinto dccimo die Junii, anno regni nostri decimo septimo.

33