Teorija Jezika

LINGVISTIKA – znanost o jeziku; znanstveno proučavanje jezika

SEMIOTIKA (SEMIOLOGIJA) – znanost o znakovima (čovjekov se život odvija u znakovima i pomoću znakova, a ljudski je jezik semiotički sustav)

LINGVISTIKA nije »homogena znanost« - ona obuhvaća niz disciplina koje nastoje opisati određene jezične aspekte- ne postoji jedan općeprihvaćen popis svih lingvističkih disciplina i poddisciplina 

Podjele prema užem predmetu proučavanja presijecaju se s podjelama prema teorijsko-metodološkom pristupu pojedinih »lingvističkih škola«: strukturalna lingvistika, generativna lingvistika, kognitivna lingvistika itd. (različit pristup npr. semantici, pojmu fonema itd.)

LINGVISTIKA - DISCIPLINE/GRANEopća lingvistika (neki je nazivaju i teorijskom lingvistikom) – svojstva jezika kao pojave, zajednička obilježja svih jezika; po svome opsegu najšira lingvistička disciplina, nerijetko »programski i terminološki« sinonimna sa znanosti o jeziku 

primijenjena lingvistika – široko i heterogeno područje koje obuhvaća raznovrsne praktične probleme koji proistječu iz uporabe jezika (nastava stranih jezika, nastava materinskog jezika i uloga jezika u općem obrazovanju, pismenost, jezična kultura, prevođenje, logopedija, terminologija itd.)

poredbena (komparativna) lingvistika – međusobna komparacija jezika, i srodnih i nesrodnih; jezična klasifikacija – tipološka, genetska i arealna (kontaktna)• tipološka klasifikacija jezika odgovara na pitanje »koja svojstva ili obilježja dijeli skup jezika X?«, jezici se klasificiraju u jezične tipove (- tipološka lingvistika)• genetska klasifikacija jezika na osnovi podrijetla; dva su jezika genetski srodna ako su se razvila iz zajedničkoga prajezika (jezična porodica, jezik predak, jezik potomak) (- genetska lingvistika)• arealna (kontaktna) klasifikacija jezika: relevantna su samo ona obilježja koja su rezultat međusobnih utjecaja(- kontaktna lingvistika – proučavanje jezika u kontaktu, s pratećim pojavama višejezičnosti, pozajmljivanja, jezičnih interferencija; arealna (spacijalna) ili geolingvistika – prostorni raspored dijalekata ili jezika)

kontrastivna lingvistika – usporedno proučavanje sličnost i razlika u strukturi dvaju ili više jezikadijalektologija – opisivanje i uspoređivanje dijalekata; grana jezikoslovlja koja proučava narječja, dijalekte i mjesne govore (poneki je katkad smještaju u sociolingvistiku, a drugi u genetsku lingvistiku) lingvistička geografija (dijalektalna geografija) – teritorijalna distribucija dijalekatskih crta, dijalekatsko raslojavanje jezičnih sustava

deskriptivna (sinkronijska) lingvistika (deskriptivna gramatika) – proučavanje jezika s gledišta sinkronijske jezikavs.povijesna (dijakronijska) lingvistika (povijesna gramatika) – proučavanje jezika iz perspektive dijakronijskog razvoja jezika

historijska gramatika (povijest jezika, interna povijest, povijesna lingvistika) – prikaz

razvoja nekog jezika od jedne etape do druge; mijenjanje glasova, oblika, značenja...vs. »vanjska« povijest jezika (eksterna povijest) – bavi se funkcijom jezika u društvenoj zajednici, njegovom primjenom u pismenosti, kulturi itd.

deskriptivna lingvistika (deskriptivna gramatika, deskriptivizam) – opisuje jezik u svim njegovim dijelovima, bez vrednovanja što je »pravilno«, a što nije; opisivanje jezika onakvih kakvi jesuvs. normativna lingvistika (normativna/preskriptivna gramatikam, preskriptivizam) – propisuje što se smatra pravilnom uporabom u skladu s nekom normom, a ne opisuje; preporuke o upotrebljavanja jezičnih oblika

Pojedine su discipline specijalizirane za proučavanje pojedinih razina i pojedinih planova u jezičnom sustavu: • fonetika (neki je smatraju i pomoćnom lingvističkom disciplinom; u užem smislu ne pripada lingvistici)• fonologija• morfologija• sintaksa• semantika (lingvistička semantika)

Neke srodne discipline/poddiscipline: • leksikologija• leksikografija • onomasiologija (onomasiološko pitanje: Kako se zove npr. kopitar, dugouha domaća životinja za nošenje tereta) • semasiologija (semasiološko pitanje, Što znači npr. leksem magarac?)• etimologija (podrijetlo i razvoj riječi, rekonstrukcija njihove povijesti)• tvorba riječi (derivatologija – morfologija?)• frazeologija (frazemi: baciti koplje u trnje itd.)• onomastika (vlastita imena)

INTERDISCIPLINARNOSTsociolingvistika vs. sociologija jezika psiholingvistika vs. psihologija jezika neurolingvistikalingvistika teksta/analiza diskursapragmalingvistika/pragmatikamatematička lingvistikaantropološka lingvistikaračunalna lingvistika itd.

GRAMATIKA1) pravila kombiniranja jezičnih jedinica (fonema u morfeme, morfema u riječi, riječi u rečenice); pravila oblikovanja riječi i rečenica

2) lingvistička disciplina, tj. znanost o gramatici kao skupu pravila o kombiniranju jezičnih

jedinica - Gramatika se obično dijeli na morfologiju (proučavanje strukture riječi) i sintaksu (proučavanje rečenice)- U širem smislu gramatiku obuhvaća: fonologiju, pa i semantiku, čak i pragmatiku- »u hrvatskoj jezikoslovnoj tradiciji gramatika obuhvaća: fonologiju, morfologiju, tvorbu riječi i sintaksu«

3) knjiga u kojoj se opisuju gramatika jednoga jezika

FILOLOGIJA1. bavi se proučavanjem pisanih tekstova nekoga jezika, kritikom, provjerom vjerodostojnosti i rekonstrukcije prvotnoga oblika, pa time pomaže upoznavanju jezika i kultura

Tako shvaćena filologija dugo je bila glavni i jedini oblik proučavanja jezika. Lingvistika je izrasla iz okrilja filologije unutar koje je jezik tek sredstvo za rasvjetljavanje povijesnih i kulturnih podataka, dakle izvanjezičnih. 

2. skupina humanističkih disciplina (povijesnih, književnopovijesnih, jezikoslovnih) koje se od početka 19. st. organiziraju na poslu komentiranja raznih vrsta pisanih tekstova, ali napose onih koji imaju veliku povijesnu i kulturalnu vrijednost.

3. grana povijesne lingvistike koja se bavi poviješću pojedinih riječi i imena 

JEZIK I KOMUNIKACIJA

Komunikacija kao prenošenje poruke ili informacije od pošiljatelja do primatelja u nekome oboma dostupnom kodu 

– struktura komunikacije načelno dijadična odnosno dijaloška

Elementi komunikacije:komunikator – znak/poruka – primatelj/recipijent, interpretpošiljatelj – vijest – primateljadresant – obavijest – adresat govornik – govor – slušateljpisac – tekst – čitatelj  

Intencionalnost mnogi autori smatraju uvjetom komunikacije, ali se drugi izjašnjavaju protiv njega. Većina lingvista komunikaciji pridaje obilježja namjeravanosti, usmjerenosti. 

John Lyons  ograničuje termin komunikacija na intendirani prijenos informacije pomoću sustava signala (glavni sustav signala kojim se služe ljudi jest jezik).  

Signal ima komunikacijsku vrijednost kada ga pošiljatelj rabi s namjerom da primatelja upozori na nešto što ovaj nije prije znao. 

Signal je informativan kada primatelja (neovisno o namjeri pošiljatelja) upozori na nešto što nije prije znao. Što je predznanje i očekivanje manje, to je veća informativna vrijednost. 

Lyons razlikuje: deskriptivne, socijalne i ekspresivne informacije

Informacija – u svakodnevnoj uporabi znači nešto kvalitetno; pojmu informacija inherentan je element nečega novogU teoriji informacije »informacija« je stručni naziv koji se odnosi samo na kvantitativni aspekt vjerojatnosti nekoga znaka.

Redundancija – u antičkoj retorici obilježuje stilističku manu preopširnosti»Zalihost ili redundancija svojstvo je jezika, sustava kodiranja ili sustava znakova prema kojem se u jeziku ili navedenim sustavima javlja ponavljanje obavijesti različitim sredstvima.«

Redundantan je onaj element obavijesti koji ne sadrži novu informaciju jer je ona implicitno ili eksplicitno već (ranije) sadržana u obavijesti

PARAJEZIK I NERJEČITA KOMUNIKACIJA

Jezična komunikacija ne odvija se samo posredstvom jezičnih znakova – praćena je i nejezičnim znakovima. 

Parajezik – fenomeni nerječita komuniciranja, koji se javljaju pored rječitog jezika što ga je moguće segmentirati u foneme i morfeme (kakvoća glasa, melodija i ritam govora,  šapat, dahtanje, smijeh). (Varijacije u visini tona mogu izraziti npr. prijetnju ili dosadno raspoloženje, tempo i ritam mogu iskazati uzbuđenost ili pospanost.)

Svojstva koja konstituiraju ljudski glas ovise o četiri čimbenika: 

a) biološki – spol, dobb) fiziološki – zdravstveno stanjec) kulturalni – npr. glasnoćad) društveni – npr. status, zanimanje

Nerječita (neverbalna) komunikacija  – obuhvaća izražajni potencijal ljudskoga tijela u vremenu i prostoru (pojedini autori sinonimno govore o ›govoru tijela‹ ili ›jeziku tijela‹) 

Gestika = u užem smislu obuhvaća semiotički izražajni potencijal ljudskoga tijela s pomoću gornjeg i donjeg dijela ruku i glave (u širem smislu i držanje tijela, pokreti, mimika)

Kinezika = sustavno proučavanje ljudske komunikacije pokretima tijela i gestama; prema nekima »obuhvaća skoro svekoliko područje nerječita komuniciranje« 

Mimika  = izražajne kretnje lica te njihove učinke, vladanje crta lica u čovjeka 

Komuniciranje pogledom = uzima se u obzir čestoća, trajanje i smjer pogleda Funkcije pogleda: fatička (upravljanje razgovorom; signaliziranje početka ili završetka dijaloga, smjenu govornika); izražajna (iskazivanje emocija – emotivni izražajni potencijal u predjelu očiju); konativna (poruka upućena sugovorniku, signali pogledom koji se interpretiraju kao intimnost, simpatija, neprijateljstvo, agresivnost, nadmoć)

Komunikacija opipom/dodirom  = npr. stisak ruke, tapšanje po ramenu, grljenje, ljubljenje, tzv. »društveni poljubac«

Proksemika = semiotički aspekt prostora u nerječitoj komunikaciji, npr. distanca među ljudima

Edward T. Hallintimna distanca 0–15 cm; 15–50 cmosobna distanca 50–90 cm; 90–140 cmdruštvena distanca 1,2–2,0 m; 2,0–3,5 mjavna distanca 3,5–7,5 m; od 7,5 nadalje

Kronemika = vrijeme (vrijeme i dužina nekog intervjua zrcale važnost intervjuirane osobe; istraživanje šutnje – razlika spram stanke)

SPECIFIČNOST PRIRODNOGA LJUDSKOGA JEZIKA SPRAM DRUGIH OBLIKA KOMUNIKACIJE

zoosemiotika – uporaba znakova u životinja (plesni jezik pčela, slušno komuniciranje ptica i komunikacijske sposobnosti čovjekolikih majmuna – najpodrobnije istražene zoosemiotičke teme)

Popis odredbenih obilježja ljudskoga jezika (usporedbe sa znakovnim sustavima raznih životinjskih vrsta)

Charles Hockett (1960, 1963, Hockett & Altmann 1968)

Vidi: Nöth, Winfried (2004), Priručnik semiotike, Zagreb: Ceres, str. 331–335

OBILJEŽJA KOJA SE ODNOSE NA »KANAL« 1. Glasovno-slušni kanal; jezik se proizvodi s pomoću glasovnog trakta; signali se primaju sluhom2. Posvudni prijenos i usmjeren prijam: zvuk se od svoga izvora kreće u svim smjerovima i može svladati zapreke3. Brzo umuknuće: izgovoreni signali ubrzo zamru i oslobađaju put daljnjim porukama

OBILJEŽJA VAŽNA ZA DRUŠTVENI OKVIR JEZIČNE KOMUNIKACIJE (PRAGMATIČKA DIMENZIJA)4. Razmjenjivost: odrasli članovi jezične zajednice mogu biti i pošiljatelji i primatelji5. Potpuna povratna sprega: govornici mogu čuti što su rekli i nadzirati poruku6. Specijaliziranost: govor služi samo komunikaciji te nije povezan s drugim fiziološkim funkcijama

OBILJEŽJA SEMANTIČKE DIMENZIJE7. Semantičnost: referencijalna funkcija znakova, asocijativna veza jezičnih znakova sa stvarima i situacijama8. Arbitrarnost: odnos nositelja znaka i objekta jest proizvoljan. Hockett arbitrarnost

kontrastira s ikoničnošću, a De Saussure  arbitrarnosti suprotstavlja motiviranost. Hockett: »Ne postoji logička veza između forme signala i njegova značenja«. 9. Premošćivanje razlike (onomjesnost/drugomjesnost): jezični znakovi mogu ukazivati na predmete koji su prostorno i vremenski udaljeni10. Laž: možemo reći koje su lažne i beznačajne11. Refleksivnost: jezikom se možemo služiti i za to da komuniciramo o jeziku

SEMIOGENETIČKA OBILJEŽJA (UVJETI STJECANJA JEZIKA) 12. Tradicija: jezične se konvencije predaju učenjem i poučavanjem, nipošto nasljednim genetskim materijalom: Jezik se usvaja kulturom, ne naturom. 13. Mogućnost učenja: Tko govori neki jezik, može naučiti i drugi

OBILJEŽJA KOJA SE ODNOSE NA JEZIK KAO »KOD«14. Razlučivost/diskretnost (vs. kontinuiranost): Repertoar se znakova sastoji od konkretnih i povratnih jedinica. Jezične su jedinice diskretne, tj. između njih je razlika apsolutna i nije dopušteno stupnjevanje više ili manje.15. Proizvodnost ili otvorenost: U jeziku se lako može naći nešto novo, a ipak ga se razumije. Sposobnost uporabe jezika za prenošenje neograničenoga broja novih sadržaja.16. Dvostruka artikulacija (raščlanjenost/dualnost)Postoje dvije razine strukturalne organiziranosti pri čemu se segmenti više razine sastoje od segmenata niže razine. 

Hockett 'duality of patternig' »dvojnost uzorkovanja«

André Martinet  (La double articulation linguistique, 1949), dvostruka artikulacijaPrva artikulacija dijeli tekst na segmente koji imaju i izraz i značenje (monemi, tj. morfemi).Druga artikulacija dijeli samo izraz morfema na segmente koji imaju izraz, ali nemaju značenje (fonemi).

Pojedini autori govore i o:

Treća artikulacija – komponencijalna analiza fonema; fonem se raščlanjuje na glasovna obilježja

Četvrta artikulacija – semem (sadržaj morfema) raščlanjuje se na sastavne dijelove koji se nazivaju semoviFONETIKA- proučava govor (govorni jezik)- fon (glasnik, glas)

Grane fonetike (Malmberg)• Opća• Opisna (deskriptivna)• Historijska (evolutivna)• Normativna (ortoepija)

Tri različita vida proučavanja fonova (Brozović)• Artikulacijska f. • Akustička f. • Perceptivna f. 

Također vidi: Trask (»Fonetika«, str. 88–89)

Tri su skupine govornih organa:1) živčani sustav

2) izvanjski govorni organi, izvršitelji/efektori (govorni aparat)a) dišni organi/respiratori/aktivatori b) grkljan (organ za glasanje/fonator/generator)c) nadgrkljanske šupljine (izgovorni organi/artikulatori) ždrijelo – ždrijelna (faringalna)nos – nosna (nazalna)usta (nepce, zubi, jezik) – usna (oralna) usne – usnena (labijalna) Morgagnijeve šupljine (između dva para glasnica)

3) sustav osjetila

Mijene glasa / osnovne akustičke osobine glasa1. Ton (visina): ovisi o titranju glasnica; ton je viši što je titranje brže• muškarci ≈ 120 Hz; • žene ≈ 200 Hz; • djeca ≈ 300 Hz bas, bariton, tenor; alt, mezzosopran, sopran

2. Jakost (intenzitet): povećan tlak zraka u dušniku daje u načelu veću jakost glasa, ali i visinu• šapat ≈ 35 dB; • razgovorni govor ≈ 65 dB; • vikanje ≈ 90-100 dB

3. Boja: visok položaj grkljana smanjuje nadgrkljansku šupljinu, što glasu daje svjetliju boju, a nizak položaj povećava, što potamnjuje boju. Tri registra glasa: prsni (»taman«), srednji, čeoni (tjemeni ili falset, »piskav«)  

Mozak - sadrži dva primarna govorna područja u lijevoj hemisferi, jedno se područje naziva Brocino područje, a drugi Wernickeovo (ili Brocin i Wernickeov centar)Brocin centar [čit. Brokin] (prema: francuski liječnik Pierre Paul Broca, 1861) (motorički govorni centar) – govorna produkcija. Motorna afazija (Brocina afazija) = osobe kojima je oštećen Brocin centar razumiju riječi, ali su im nejasni sintaktički odnosi među riječima; teško izgovaraju i govore u telegrafskom stilu, tj. samo izdvojene riječi.

Wernickeov centar [čit. Vernikeov] (prema: njemački neurolog Carl Wernicke, 1874) – važan za prihvaćanje riječi; pridaje značenje i razumijevanje riječima koje čujemoSenzorna (receptivna) afazija (Wernickeova afazija, afazija selekcije) = oštećenje toga dijela mozga uzrokuje neprepoznavanje riječi; ljudi s takvim oštećenjem nemaju riječi na izbor ni kad govore ni kad slušaju govor.Ako je Brocino područje zdravo, a Wernikeovo oštećeno, osoba može neprestano brbljati, ali bez ikakva  smisla 

Afazija = govorne smetnje različitih vrsta i stupnjeva izazvane oštećenjem pojedinih dijelova mozga

Tri su glavne govorne djelatnosti:1) pokretanje (inicijacija): pokretanje kao djelatnost koja mijenja zračni pritisak i kojom se izaziva strujanje

Prema smjeru zračne struje:a) egresivi (izlazni): tvore se zračnom strujom što izlazi iz ustab) ingresivi (ulazni): tvore se zračnom strujom što ulazi u usta

2) fonacija (glasničenje, foniranje, glasanja): djelatnost kojom se u grkljanu mijenja zračna struja što prolazi između glasnica

3) oblikovanje (artikulacija): djelatnost u govornome prostoru (uglavnom iznad grkljana) kojom se prekida ili oblikuje zračna struja da bi se proizveo poseban glas

Podjela glasova:a) izgovorni način (način oblikovanja)• vokali (samoglasnici*, otvornici): slobodan prolaz zračnoj struji• konsonanti (suglasnici*, zatvornici): stvara se djelomična ili potpuna zapreka zračnoj struji. Konsonanti se dijele u dvije velike skupine: sonanti (zvonačnici, nešumni) i turbulentni (šumnici, pravi konsonanti)b) mjesto u govornom prolazu (mjesto oblikovanja)

Za podrobniju podjela hrvatskih glasova usp. Barić i dr., Hrvatska gramatika, Zagreb: Školska knjiga, 1995, str. 48–53; Silić–Pranjković, Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta, Zagreb: Školska knjiga, 2005, str. 11–13.

Prema ulozi u slogu:a) samoglasnik (slogotvorni glas, silabem): uglavnom vokali (ali i konsonanti: crv, Vltava, bicikl, pssssssssst)b) suglasnik (neslogotvorni glas, asilabem): uglavnom konsonanti (ali i vokali: npr. nautika, eutanazija)

Kombiniranje fonova (kombinatorna fonetika)fonovi ne dolaze sami, nego se grupiraju u veće jedinice, utječu jedni na druge i mijenjaju se; ovisno je li jači prvi ili drugi fon, prilagodba će biti progresivna (kraljev) ili regresivna (isključiti) 

Naglasak (akcent), istaknutost sloga; uglavnom se postiže silinom, tonom i duljinomPrema stalnosti mjesta naglaska a) vezani (stalni, fiksirani), npr. češki, mađarski, francuskib) pokretni (pomični, slobodni, promjenljivi)c) ograničeno slobodni, npr. grčki

Podjela jezika prema prozodijskom sustavu (po ulozi tona)a) tonski jezici (muzikalni/melodijski), npr. kineski, mnogi azijski, afrički…b) ograničeni tonski jezici, tonsko-dinamički jezici, jezici s visinskim naglaskom, npr. hrvatski, litavski, švedski…c) dinamički (kulminativni/ekspiratorni), udarni jezici, npr. engleski, njemački, ruski, češki…

Transliteracija - prenošenje znakova iz jednog pisma u drugo, pri čemu se ne vodi računa o izgovoru 

Transkripcija – »prikaz govora zapisan s pomoću uobičajenih simbola«– fonetska (uska i široka) transkripcija– fonološka transkripcija

Međunarodno fonetsko društvo (engl. International Phonetic Association, kratica: IPA)Međunarodna fonetska abeceda (engl. International Phonetic Alphabet, kratica: IPA)  

FONOLOGIJA (FUNKCIONALNA FONETIKA, FONEMATIKA)

Termine fonem, fonologija u modernom smislu riječi prvi rabio Roman Jakobson (1896–1982)  

Praški lingvistički krug (Praška škola), osnovan 1926.Nikolaj S. Trubeckoj (1890–1938), Grundzüge der Phonologie (1939), pripada mu »zasluga za osnivanje fonologije«

Kazanjska škola: odigrala najvažniju ulogu u pripremanju terena fonologijiJan Baudouin de Courtenay (1845–1929) i Mikolaj Kruszewski (1851–1887)- fizikalna i funkcionalna svojstva glasova; »glas« kao rezultat titranja glasnica i »fonem« kao apstraktna jezična jedinica

Fonem kao skup fonološki relevantnih oznaka/svojstava glasova

Kako utvrditi koja su svojstva relevantna (Trubeckoj)?• Ako se dva različita glasa mogu pojaviti u potpuno jednakoj glasovnoj okolini, a da se značenje riječi ne promijeni – realiziraju se fakultativne varijante. • Ako se dva različita glasa ne mogu zamijeniti u potpuno jednakoj glasovnoj okolini, a da se značenje riječi ne promijeni – realizacija dvaju različitih fonema.• Ako se u određenome jeziku dva akustičko-artikulacijsko srodna glasa nikada ne mogu pojaviti u istoj glasovnoj okolini – ta dva glasa treba smatrati kombinatornim varijantama.

Klasifikacija fonoloških opreka – prema odnosu među članovima opreke (Trubeckoj)• privativne: jedan član posjeduje oznaku/svojstvo, a drugi ga nema• graduelne (stupnjevite): neko svojstvo u različitom stupnju• ekvipolentne: članovi ne stoje ni u privativnom ni u graduelnom odnosu

Minimalni par – dvije riječi koje se razlikuju samo jednim odsječkom, dok su im svi ostali odsječci i naglasna svojstva istiDistinktivno obilježje – fonetsko svojstvo koje osigurava razlikovanje fonema. Može biti: relevantno (pertinentno = tako se naziva u tradiciji Praške lingvističke škole) (kad je funkcionalno uposleno u nekom minimalnom paru) i redundantno (zalihosno)

I) FonII) Alofon (varijante fonema):- pozicijske (komplementarne, dopunske, kombinatorne, kontekstualne)- slobodne (fakultativne)III) Fonem

Fonem se može alofonski ostvariti na više načina (vidi: Barić i dr., Hrvatska gramatika, Zagreb: Školska knjiga, 1995, str. 42–43)

Distribucija fonema – ukupnost svih položaja koji u govornom lancu može zauzeti neki fonemFonotaktika, fonotaktička norma i ograničenja Demarkativna (delimitativna) uloga fonema (pored distinktivne)Funkcionalni učinak (opterećenje) – broj minimalnih parova riječi koje se razlikuju s pomoću određenoga para fonema, također i njihova frekventnost

BINARIZAM ROMANA JAKOBSONAPraška DO obilježja, koja se temelje na artikulacijskoj strani fonema, zamijenjena drugima, izvedenim iz akustičke, perceptivne naravi (»Jakobson je razlikovna obilježja fonema definirao akustički i uspio ih dosljedno svesti na binarne odnose prikladne za analizu i opis fonema.«)

označeni (obilježeni, markirani) član – karakteriziran nekim svojstvom u pozitivnom smislu, ima »oznaku« više

Dvije vrste obilježja:inherentna (IDO) – nerazdvojiv su dio fonema prozodijska (PDO) – mogu se definirati samo u odnosu na reljef sloga

Prema inherentnim distinktivnim obilježjima (IDO) - postoji više verzija IDO s različitim rasporedom (Jakobson & Halle, 1956, 1962, 1968) – fonemi mogu biti:1. vokalski – nevokalski 2. konsonantski – nekonsonatski3. nazalni – nenazalni (oralni)4. kompaktni – difuzni 5. neprekidni – prekidni 6. stridentni (piskavi, kreštavi) – blagi7. glotalizirani – neglotalizirani (pregradni – nepregradni)8. zvučni – bezvučni 9. napeti – nenapeti (opušteni)10. gravisni – akutni (niski – visoki)11. bemolizirani – nebemolizirani (zaobljeni – nezaobljeni, zaokruženi – nezaokruženi, labijalizirani – nelabijalizirani)12. povišeni – nepovišeni (palatalizirani – nepalatalizirani, dijezisirani – nedijezisirani) 

MORFOLOGIJA- dio gramatike koji proučava vrste riječi i njihove oblike, tj. njihovu morfološku strukturu- u tradicionalnoj gramatici morfologija zauzima središnje mjesto- njemački filolozi preuzimaju izraz morfologija iz prirodnih znanosti (anatomija – znanost o građi živih bića; botanika – znanost o vanjskoj građi biljaka; biologija – znanost o strukturi i obliku organizama i sl.)

1. flektivna morfologija (oblikotvorje; morfologija u užem smislu), npr. grad – grada2. derivacijska morfologija (rječotvorje – tvorba riječi), npr. grad – gradski 

Kanonski (osnovni) oblik riječi – kao predstavnik svih oblika s istom osnovom uzima se

onaj oblik koji je najmanje ovisan o kontekstu (npr. sladak, vrabac, pjevati)

Leksikologija – leksem (oblik riječi koji predstavlja ukupnost njezinih oblika i značenjaLeksikografija – natuknica (lema)

Morf – izraz morfemaAlomorfi – varijante morfema;jedinice koje se izrazom djelomično razlikuju, a sadržajem su isteMorfem – najmanja jezična jedinica koja ima svoj sadržaj

niska – nizak (nis – niz), pozicijski uvjetovane varijante, podložne živim fonetskim zakonimaponižavati – nizak (niž – niz), povijesno uvjetovane varijante, podložne povijesnim fonetskim i morfološkim zakonitostima

Za morfem kao jedinicu koja predstavlja sve alomorfe uzima se ona jedinica koja je najmanje uvjetovana mjestom u glasovnom slijedu  i koja je podrijetlom (etimološki) prvotna 

dublete (padežni sinonimi), npr. plav-oga i plav-og – alomorfi jednoga morfema kojima se pridružuje isti gramatički sadržaj i koji se mogu pojaviti u istoj okolini) 

supletivni alomorfi, npr. čovjek i ljudi  – potpuno različiti alomorfi jednoga morfema; materijalno posve različiti oblici iste riječi, 

MORFONOLOGIJA (MORFOFONOLOGIJA)- dio gramatike koji proučava fonemski sastav morfema (fonološku strukturu morfema, fonološke razlike na morfološkom planu)- tradicionalno se govori o glasovnim promjenama

po-uk-a, po-uc-i, po-uč-ava-ti s gledište fonologije – jedinice neovisne jedne o drugimas gledišta morfonologije – jedinice su formalno (materijalno) različite, ali funkcionalno istovjetne

Morfon (morfofon) k, c, čAlomorfon (alomorfofon) k ↔ c ↔ čMorfonem (morfofonem) k

Morfemska analiza – raščlanjivanje riječi na morfeme

pro-uč-ava-telj-ø 

prefiks: prosufiksi: ava, telj, ø korijen: uč

afiksalni = prefiksalni + sufiksalnikorijenski = sadrži temeljno leksičko značenje riječi

pro-uč-ava-telj-øderivacijski: pro, ava, teljleksički: pro, uč, ava, teljrelacijski (oblikotvorni, fleksem, gramatički): ø 

Leksičko značenje riječi = korijen + derivacijski morfemi Gramatičko značenje riječi = relacijski morfemOsnova riječi = dio riječi koji sadrži cijelosno leksičko značenje 

gramatički morfemi – zatvoreni niz (popis, inventar); broj ograničen u jednome jeziku; u pravilu se ne posuđujuleksički morfemi – otvoreni niz (popis, inventar); neograničen broj, posuđuju se 

ZNAČENJE MORFEMA1) Gramatički morfemiNpr. čitam pjesnike - plural, - akuzativ, - muški rodgramatem = sadržaj, značenje gramatičkog morfemagramem = sadržan u gramatemugramatička kategorija = skup istovrsnih gramema

- gramatem kao kombinacija raznorodnih gramema- gramem kao rezultat izbora između dviju ili više istovrsnih mogućnosti

2) Leksički morfemisemem = značenje leksičkog morfema, skup raznorodnih sema (npr. sin = muško + potomak + prvo)sem = najmanja jedinica značenja semantička kategorija = skup istovrsnih sema

Gramatička homonimija (sinkretizam)- N grad-ø, A grad-øGramatička sinonimija (suspenzija)- Gmn. nokat-a, nokt-i, nokt-ijuHomonimski morfemi (derivacijski)- pis-ac, Slavon-ac, bijel-acSinonimski morfemi (derivacijski)- bjel-oća, bjel-inaTvorbena višeznačnost (polisemantičnost)- npr. ac (kosac – vršitelj radnje; starac – nositelj osobine, mravac – umanjenica)Tvorbena istoznačnost (sinonimnost) - npr. vršitelj radnje (lažac, pjevač, kuhar, gonič, mislilac, branitelj)

Leksička homonimija - bȉti – bȉtiLeksička sinonimija - pokoljenje, generacija, naraštajHomografi (razlika u prozodiji) - grȃd – grȁdHomofoni (različito se pišu, isto izgovaraju) -Rijéka – rijéka

DERIVACIJSKA MORFOLOGIJA (DERIVATOLOGIJA, TVORBA RIJEČI)rad (»osnovna riječ«) – radnik (»tvorenica«)

tvorbena veza = veza koja se uspostavlja između osnovne riječi i tvorenice 

podudarnost na planu: izraza (glasovno podudaranje) i sadržaja (značenjsko podudaranje)

Odnos motivacije – tvorenicu možemo dovesti u tvorbenu vezu s osnovnom riječjuNemotivirane (netvorbene) riječi – npr. jaram, mahnit

Tvorbena osnova = dio tvorenice u kojem se čuva izrazna i sadržajna veza s osnovnom riječju, npr. ples- , plesati – plesač 

Preobličavanje (semantička analiza) – pretvaranje izraza i sadržaja tvorenice u niz riječi od kojih je barem jedna motivirala tvorenicu, npr. plivačica → žena plivačTvorbena analiza – rastavljanje tvorenice na tvorbene dijelove, npr. ne-sretan, plivač-ica, roman-o-pisac

Tvorbeni šav – granica između tvorbenih jedinicapliv-ač-ic-a morfemska analizaplivač-ica tvorbena analiza

Tvorbeno značenje – krojač 'onaj koji kroji'Leksičko značenje – krojač 'onaj koji kroji i šiva'

Tvorbeni uzorak – nizovi tvorbeno istoznačnih riječi, tj. riječi tvorenih na isti način, npr. loviti – lovac, pisati – pisac, suditi – sudac

Tvorbeni načini1) derivacija (izvođenje) – derivat (izvedenica): tvorenica u tvorbenoj vezi s jednom riječju; tvorenica motivirana jednim osnovnim leksemom2) kompozicija (slaganje) – kompozit (složenica): tvorenica u tvorbenoj vezi s dvjema riječima; tvorenica motivirana dvama osnovnim leksemima

Sufiksalna tvorba, npr. pjevati – pjevač, mrav – mravacPrefiksalna tvorba, npr. pijan – supijan, pisati – prepisati Prefiksalno-sufiksalna tvorba, npr. do-život-an, do-koljen-icaČisto slaganje (složeno-nesufiksalna tvorba), npr. romanopisac, ribolovSrastanje, npr. duhankesa, dangubiti, zlopamtitiSloženo-sufiksalna tvorba, npr. rodoljub, blatobran, kišobranPreobrazba (konverzija) kao »pomoćni tvorbeni način«, npr. supstantivizacija (poimeničenje): stari – stari; adjektivizacija (popridjevljenje): rijeka je nabujala – nabujala rijeka itd.Tvorba složenih skraćenica (abrevijature), npr. HAZU, ZET, INA

SINTAKSA- grana lingvistike koja proučava rečeničnu strukturu- »proučava pravila kombiniranje riječi u rečenice te odnose između elemenata rečenične strukture«- u sintaksi se obično rečenica uzima kao najviša jedinica- prema razini objekata svoje analize (Škiljan): sintagmatike (sintagma), sintaksa rečenice (rečenica), sintaksa diskursa (diskurs) - kombinacijom rečenica i ustrojstvom nadrečeničnih cjelina bavi se – lingvistika teksta (analiza diskursa)- uzlazna hijerarhija sintaktičkih jedinicarečenicasurečenica (klauza)sintagmariječ

Rečenica – najveća gramatička jezična jedinica (npr. Neću ići u kino jer nemam vremena, Ivica i Marica jučer su pronašli veliku gljivu u vrtu)

Surečenica (klauza) – »najveća gramatička jedinica koja je manja od rečenice«; jednostavna rečenica koja se nalazi u sastavu složene rečenice (npr. »Neću ići u kino«, »jer nemam vremena« u rečenici »Neću ići u kino jer nemam vremena«) 

Sintagma (spoj riječi, sintagma vs. sintagmem /Silić–Pranjković/, skupina/fraza Trask) – skupina dviju ili više gramatički povezanih riječi; gramatička jedinica manja od surečenice/klauze  

Glava (leksička glava, jezgra) – određuje narav skupine (sintagme)(npr. vrata u »vrata dvorane«, more u »plavo more«)

Modifikatori (zavisni elementi) – prate glavu kao središnju gramatičku riječ i pružaju o njoj dodatne obavijesti (npr. dvorane u »vrata dvorane«, plavo u »plavo more«)

Silić – Pranjković Spojevi riječi (sintagmemi) jedinice sintaktičke razine – sastoje se od najmanje dviju međusobno povezanih sastavnica (tagmem)Glavni tagmem (jezgreni)/nadređeni tagmem, zavisni tagmem/podređeni tagmemSintagma kao unuturrečenična jedinica (Plovili su mirnim morem)Sintagmem – tagmemi se javljaju u svome osnovnom obliku (mirno more)

Gramatičke veze među sastavnicama spojeva riječi1) Sročnost (kongruencija): potpuno ili djelomično podudaranje glavnoga i zavisnoga tagmema u gramatičkim svojstvima (rod, broj i padež)- potpuna (zelena jabuka)- djelomična (država Portugal)- po obliku (gramatička) (naše kolege)- po smislu (semantička) (naši kolege)

2) Upravljanje (rekcija): glavni tagmem upravlja gramatičkim svojstvima zavisnoga, što znači da mu predodređuje oblik u kojem će se pojavitijako upravljanje – oblik zavisnoga tagmema predodređen leksičko-gramatičkim svojstvima glavnoga (graditi kuću, čitanje romana)slabo upravljanje - oblik zavisnoga uvjetovan samo leksičkim značenjem glavnoga tagmema (šetati parkom, trema pred ispit) 

3) Pridruživanje: zavisni tagmem nije promjenjiv, glavnom tagmemu pridružuje se po funkciji ili po značenju (npr. govoriti glasno, odlučiti doći)

Funkcionalna svojstva spojeva riječi1) Odredbeni spojevi riječi rezultat su sročnosti (mirno more) i upravljanja (vrata dvorane)2) Dopunski spojevi riječi rezultat su upravljanja (pisati test)3) Okolnosni spojevi riječi rezultat su upravljanja (bježati od kuće) i pridruživanja (teško pogriješiti) 

Ustrojstvo spojeva riječi Imenički spojevi riječinpr. dobar povod, tamna mrlja, njihov problem, čitanje pjesamaPridjevski spojevi riječi npr. vrijedan poštovanja, sklon povredama, bijel poput snijeganpr. pisati pismo, praviti probleme, osloboditi se obveza

Priložni spojevi riječi npr. brzo poput vjetra (nestati), suglasno s prijedlogom (postupiti)

Obavijesno ustrojstvo rečenice- rečenica – jezična jedinica; ima značenje; potencijalna jedinica isključena iz konteksta- iskaz – govorna (komunikativna) jedinica; ima smisao; jedinica kojom se stvarno komunicira

Ovisno o kontekstu i situaciji neki rečenični dijelovi nose nekad više ili manje obavijesti

Tema – dio rečenice koji, nadovezujući se na već poznato, nosi manje obavijestiRema – dio rečenice koji je obavjesniji jer se njime izriče nešto novo i nepoznato

Učenik piše zadaću (kontekst To je učenik; rema piše zadaću)Učenik piše zadaću (kontekst Tko piše zadaću?; rema učenik)

Gramatičko ustrojstvo rečenice- skup odnosa među dijelovima (članovi rečeničnog ustrojstva) na koje se rečenica može članiti - odnosi među riječima u rečenici ustrojeni po zalihosti morfoloških kategorija 

Članovi rečeničnog ustrojstvaSamostalni/primarni članovi (članovi temeljnoga rečeničnog ustrojstva): predikat, subjekt, objekt, priložna oznakaNesamostalni/sekundarni rečenični članovi (u rečenicu se uvrštavaju preko temeljnih članova, »članovi članova«): atribut, apozicija

Argument i dodaciArgument – imenska skupina koju zahtijeva određeni glagol. Svaki glagol u rečenici zahtijeva nekoliko imenskih skupina da bi rečenica bila gramatična. (npr. argumenti »Ivica«, »Marici«, »knjigu« glagola »posuditi«, Ivica je u petak Marici posudio knjigu)Dodaci – neobvezatna skupina (»u petak«, Ivica je u petak Marici posudio knjigu) 

Valentnost glagola – broj imenskih skupina koje glagol zahtijeva (sijevati, hodati, ljubiti, pokazati)

(semantička) valencija glagola = broj argumenata koji neki glagol treba kao dopunu svojega značenjasintaktička valencija = pravila koliko imenskih riječi mora obvezno stajati uz pojedine glagole u rečenici

Predikat – »riječ u rečenici koja sama sebi otvara mjesto«Predikatne kategorije:lice (prvo, drugo, treće); uspostavljanje odnosa između predikata i subjektavrijeme (sadašnjost, prošlost, budućnost); odnos između događaja označena rečenicom i govornog činanačin (indikativ, imperativ, kondicional, optativ)vid (svršenost/perfektivnost, nesvršenost/imperfektivnost)broj; kategorija usmjerena prema subjektuprijelaznost; uspostavljanje gramatičkog odnosa između predikata i objekta

Dva su osnovna tipa predikata:

1) Imenski (Mi smo bili sretni)- imenski dio nositelj leksičkog značenja; identifikacija subjekta ili pripisivanje svojstva subjektu2) Glagolski (Ivica i Marica otišli su u vrt)

Subjekt – imenska riječ u nominativu kojoj mjesto rečenici otvara predikat- tradicionalna gramatika: gramatički i logički subjekt (Hladno mi je, Marku je loše)- gramatički: sintaktički koordiniran s predikatom- logički: semantički koordiniran s predikatom

sročnost (kongruencija) – slaganje subjekta s predikatom u licu, rodu i brojuSluge su došle, Sluge su došli. Presušile su rijeke, jezera i izvori, Presušili su rijeke, jezera i izvori.  

Objekt – imenska riječ, s prijedlogom ili bez, kojoj mjesto u rečenici otvara glagol ili kakva druga riječ, obično predikatna riječ sa svojstvima glagola 1)Izravni (bliži, direktni) objekt, npr. Napisao je zadaću, Donio je vode (partitivni genitiv), Ne znam puta, ne znam staze (slavenski genitiv)2) Neizravni (dalji, indirektni) objekt, npr. Bojao se gripe, Dao mi je olovku, Odmahnuo je rukom, Blago njemu, Zaprijetio nam je štapom. 

Prijedložni objekt: Zahvalio mu je na darovima, Prekinuli su nas u poslu.

Adverbna (priložna) oznaka – riječ ili skup riječi kojima u rečenici mjesto otvara predikat da bi se izrekle okolnosti u kojima se zbiva predikatna radnjanpr. priložna oznaka mjesta  (Ovdje nema mjesta), priložna oznaka vremena (Javit ćemo se sutra), priložna oznaka načina (Glasno se nasmijala), priložna  oznaka uzroka (Bio je umoran od vožnje) itd.

Atributza opstojnost atributa u rečenici nužno je pretpostaviti postojanje jednog nomena (imenske riječi) 

Dva tipa atributa:1) Sročni (kongruentni), npr. Susjedova kuća nije prodana, Dan koji se pamti nije prva lektira.2) Nesročni (nekongruentni)- oblici kosih padeža: Otvoriti vrata dvorane, Uzeti komad kruha.- prijedložno-padežni izrazi: Kupili smo televizor u boji, Susjed ima kuću na kat.- prilozi: Malo dalje je skretanje nadesno.

Apozicijanpr. Ovo je učenik Pero, Hans ima kuću u gradu Zagrebu, Selo je blizu rijeke Dunava.

REČENICE PO SASTAVU 1) Jednostavne: sintaktičke jedinice s jednim temeljnim rečeničnim ustrojstvom (Svitalo je, Nekoć je na otoku bio samostan)2) Složene: sintaktičke jedinice koje sadržavaju dvije ili više jedinica s obilježjem predikativnosti (surečenice/klauze)

Složenim rečenicama može biti svojstven:1) nezavisni odnos (koordinacija, parataksa): surečenice čine jednu cjelinu, ali strukturno

ne ovise jedna o drugoj, svaka rečenica zadržava posebno rečenično ustrojstvo 2) zavisni odnos (subordinacija, hipotaksa): surečenice čine cjelinu (jednu jedinicu), i strukturno, i značenjski 

Vezna sredstva zavisnosloženih rečenicaa) vezna sredstva zastupaju (supstituiraju) neku od sastavnica osnovne surečenice ili čitavu surečenicuJeste li dobili poziv koji smo vam poslali? Odlučili su prekinuti suradnju, što nam je jako žao.b) vezna sredstva ne zastupaju nijednu sastavnicu osnovne surečenice niti osnovnu surečenicu u cjelini, nego samo povezuju osnovnu i zavisnu surečenicuNisu došli jer nisu dobili poziv, Recite im da nam je žao.

Restriktivne (determinativne, odredbene, atributne)Sir koji je mekan može se mazati. Nerestriktivne (eksplikativne, dopunske, apozitivne)Sir, koji je mliječni proizvod, zdrav je.

LINGVISTIKA TEKSTALingvistika teksta – znanstvena disciplina koja je nastala u drugoj polovici 60-ih i prvoj polovici 70-ih godinaDo sredine 60-ih godine rečenica je smatrana najvećom jezičnom jedinicom koja je dostupna lingvističkom istraživanju; gornja razina lingvističke analize Prvi poticaji nastaju iz uvida da se gramatički korektne pojedinačne rečenice ni u kojem slučaju ne mogu interpretirati kao komunikacijski zatvorene jedinicaNpr. Oni su raspravljali o bilateralnim odnosima i nagovijestili su područja buduće suradnje.

Z. S. Harris (1952) jedan je od prvih lingvista koji je izdvojio diskurs (tekst) kao zaseban predmet lingvističkog opisaP. Hartmann “pionirski” (1964, 1971) naglašava važnost teksta kao komunikacijske i socijalne forme, “tekst jest izvorna jezična jedinica, a ne rečenica”

RAZLIČITI PRISTUPI OPISU TEKSTA1. tekst kao transfrastična (nadrečenična) cjelina2. semantički pristup tekstu – tekst kao semantička jedinica3. pragmatički pristup (komunikacija i tekst): funkcioniranje teksta ne može se objasniti ako je opis teksta lišen komunikacijskih “datosti” koje idu uz tekst. Tekst se ne može reducirati na gramatičku pojavu; tekst nije samo gramatička, nego je prije svega funkcionalna jedinica. 4. kognitivni pristup – tekst kao rezultat mentalnih procesa

TEKST KAO TRANSFRASTIČNA CJELINA• Polazi se od hipoteze da tekst načelno pokazuje ista svojstva kao rečenice te se tekst kao cjelina opisuje istim metodama kao i pojedinačne rečenice. • Koncept gramatike teksta – tekst se u osnovi može odrediti kao jednostavna kombinacija rečenica između kojih postoji koherentan odnos. • Slijed rečenica smatra se najvažnijim obilježjem teksta – problem povezivanja rečenica osnova i pretpostavka za objašnjenje procesa proizvodnje tekstova. • Središnje pitanje gramatike teksta – tekstualni konstitutivni elementi: gramatičke jedinice koje sudjeluju u konstituiranju i time pridonese koherentnosti teksta. 

• Pojedinačni elementi: veznici, zamjenice, članovi, partikule, oblici obraćanja itd.• Jedna od osnovnih značajki jezičnih jedinica, pa tako i teksta – međusobna povezanost njegovih sastavnih dijelova. Za konstituiranje i strukturiranje teksta posebno su važne zamjenice.• Tekst kao pronominalni lanac: tekst je niz rečenica povezanih zamjenicama.npr. Od susjeda smo dobili mačka. Odmah smo mu dali ime Pospanko. I sada on drijema ispod moga stola. Moram paziti da ga ne probudim. • U počecima lingvistike teksta u središtu je interesa – načelo ponavljanja (pronominalizacija, sintagmatska supstitucija, koreferentnost) 

1. Eksplicitno ponavljanjesastoji se u referencijalnoj istovjetnost određenih jezičnih izraza u rečenicama jednoga teksta• Ponavljanje uz pomoć imenicanpr. Zaručio se košarkaš Pero Perić. Tisak nagađa da će poznati sportaš zbog toga kasniti na pripreme.• Ponavljanje uz pomoć zamjenica Poznaješ li Ivana? On je moj susjed. (anafora)Dobio je ono čemu se najmanje nadao. (katafora)

2. Implicitno ponavljanjene postoji referencijalna istovjetnost (oba jezična izraza odnose se na različite referente). Važnost odnosa semantičkogkontigviteta Odnos kontigviteta može biti logički, ontološki i kulturalno utemeljen:• Logički: Uspon je bio vrlo mučan. Silazak je bio puno lakši. • Ontološki (prirodna zakonitosti): Prvo smo vidjeli munju. Čuo se potom snažan grom. • Kulturalni: Tramvaj je išao vrlo sporo. Iznenada se pojavio kontrolor. 

FUNKCIONALNA REČENIČNA PERSPEKTIVA (PRAŠKA ŠKOLA)– tekst kao slijed različitih tema– tematska progresija = kompleks tematskih odnosa u tekstu nazivatema = ono o čemu se nešto priopćava; polazište iskaza; već poznata informacija; manja priopćajna vrijednost rema = ono što se o nečemu priopćava; jezgra iskaza;nova ili razvijena informacija; veća priopćajna vrijednost tema–rema rečenična struktura nije konstantna; ista rečenica može se (ovisno o kontekstu) prikazati iz druge perspektive 

1. linearna tematska progresija (jednostavna linearna progresija): rema prve rečenice postaje temom druge rečenice itd.Ljudi su stalno slušali o Amerikancima. Oni će, kažu, otvoriti drugu frontu. Ta druga fronta bit će neizmjerno duga.2. progresija s neprekinutom temom: u nizu rečenica tema ostaje konstantna, u pojedinim se rečenicama samo dodaje nova remaRestoran je konačno renoviran. Lijepo uređen prostor privlači goste.  3. progresija s izvedenom temom: teme pojedinih rečenica izvode se iz jedne hiperteme.Ljetni dan. Sunce sja. Cvijeće miriše. Nebo je plavo.4. progresija raščlanjene reme: rema jedne rečenice raščlanjuje se na više temaIspred kuće stoje dva čovjeka. Jedan puši, a drugi pije. 

*Osnovni tipovi tematske progresije sreću se rijetko u čistom obliku.

Sažetak: tekst kao transfrastična cjelina• Polazi se od pretpostavke da je tekst u načelu iste naravi kao i rečenice, gramatika teksta okvir je unutar kojeg se mora opisivati tekst• U osnovi opisa nalazi se model povezivanja rečenica; tekst se razumijeva kao niz rečenica. Povezanost pojedinih rečenica u tekstu ostvaruje se kohezijom na razini površinske strukture uz pomoć sintaktičkih sredstava• Tekst se razumijeva kao konačna, u sebi strukturirana, statična jedinica. 

DEIKSE• Deikse = jedinice kojima se uspostavlja i održava relacija između jezika i konteksta; njima se pokazuje ili upućuje na nešto što je nužno za smještanje iskaza u kontekst = deikse lica, deikse vremena, deikse prostora, deikse diskursa, socijalne deikse= referentna točka: identitet govornika, mjesto i vrijeme govora (ja – ovdje – sada), npr. Molim te da sutra dođeš ovamo, ali ne bez toga.

Deiktička sredstva izražavanja (za njih je karakteristično):1) izmjenjivost upućivanja na predmete (promjenjivost referencije – shifting)referencija = odnos između jezičnog izraza i predmeta na koji se upućuje u stvarnom ili zamišljenom svijetu (Trask)2) pokazivanje3) razlikovanje blizine i udaljenosti4) određivanje s obzirom na perspektivu govornika5) mogućnost upravljanja pažnjom sugovornika6) navodno slabo vlastito značenje

Anafora i deikse – dva pristupa:a) anafora i deiksa suprotstavljeni pojmovi. Anafora upućuje na neki segment teksta u kome se nalazi, a deiksa ukazuje na predmet ili biće, prisutno (ili fizički ili »bar u mislima«) b) deiksa nadređen pojam, anafora podvrsta deikse

Deiksa – podjela 1. vanjska deiksa (egzofora) = pokazuje i upućuje na izvanjezični kontekst iskazivanja (npr. Nosim ovo u knjižnicu!)2. unutarnja deiksa (endofora), anafora u širem smislu = unutarjezični kontekst a) anafora (u užem smislu); b) katafora

Anafora = upućuje na dijelove prethodnog iskaza teksta; antecedent = riječ ili grupa riječi na koju se odnosi anafora npr. Očuvani fragmenti legende pokazuju da je ona bila poznata mnogo ranije.Katafora = upućuje na iskaz ili dio iskaza koji će uslijediti; postcedent = riječ ili grupa riječi na koju upućuje kataforanpr. Želim reći samo ovo: više ne mogu čekati.

Identifikacija antecedenta• Da bi razumio poruku, njezin primatelj mora točno identificirati (semantički kriterij!) antecedent svake anaforičke zamjenice.

Ja ću držati šipku, a ti uzmi čekić, pa kad kimnem glavom, ti udari po njoj.On1 i Stanko vole njegovu1 ženu. 

On i Stanko1 vole njegovu1 ženu.Peter1 liebte seine1 Katze. (Peter je volio svoju mačku) Peter1 liebte seine2 Katze. (Peter je volio njegovu mačku)

• referentni indeksi = označava se koji antecedenti pripadaju kojim anaforama (potpisnice/'subscript‘) • koreferentni elementi = elementi koji su suindeksirani, koji se odnose na »isto«

Endoforička zamjenica – anafora  • puna anafora, upućuje na antecedent, na konkretni predmet imenovan njime, a time i na koncept; koreferencija (zajednička referencija) npr. Imaš prehladu i trebaš je liječiti.• konceptualna anafora, upućuje samo na koncept; ista vrsta pojma, ali drugi denotat.npr. Ti još vučeš prehladu, a ja sam je davno izliječio• formalna anafora, upućuje samo na riječ ili duži segment susjednog teksta, neovisno o njegovu semantičkom sadržajunpr. Baka kaže da imam rinitis, a ja nemam pojma što je to.

KRITERIJI TEKSTUALNOSTI • Kohezija – povezivanje komponenata površinske strukture teksta gramatičkim sredstvima, odnosi se na formalna vezna sredstva. Počiva na gramatičkoj ovisnosti.  Eksplicitno ponavljanje izraza (rekurencija = ponavljanje istoga jezičnog izraza; leksička supstitucija – koreferencijalnim izrazima), implicitno ponavljanje• Koherencija/koherentnost – smislenost teksta, logičko-semantička povezanost među rečenicama, koja je rezultat kognitivnih procesa njegova korisnika • Intencionalnost – u širem smislu obuhvaća sva sredstva koja pošiljatelji koriste da bi u tekstu realizirali svoje namjere• Prihvatljivost – odnosi se na recepciju teksta, tj. na stav recipijenta da očekuje kohezivan i koherentan tekst koji je za njega koristan ili relevantan te na njegovu sposobnost da iz teksta rekonstruira »upute za njegovu uporabu« • Informativnost – označuje količinu novoga i neočekivanoga u tekstu, čime se usmjeruje pažnja recipijenta; i premalo i previše informacija jednako otežava recepciju • Situativnost/situacionalnost – obuhvaća elemente koji utječu na to da neki tekst u nekoj situaciji bude relevantan• Intertekstualnost – ovisnost produkcije i recepcije nekoga teksta o znanju sudionika komunikacije o drugim tekstovima; npr. »tipološka intertekstualnost« – u svakom se konkretnom primjerku neke tekstne vrste ponavljaju prethodne realizacije

TEMELJNE FUNKCIJE TEKSTA (Brinker)Funkcija teksta: smisao koji tekst u komunikacijskom procesu sadrži, odnosno svrha/cilj koji tekst u okviru komunikacijske situacije ispunjava

1. Informativna funkcija2. Apelativna funkcija3. Obligacijska funkcija4. Kontaktna funkcija5. Deklarativna funkcija 

1. Informativna funkcijaPošiljatelj informira primatelja (recipijenta) o sadržaju tekstuFunkcija naznačena eksplicitnim glagolima: informirati, priopćavati, obavještavati, izvještavati itd.

Pošiljatelj može na različite načine ograničiti »istinitost«, »pouzdanost« onoga što priopćava: pozivanje na izvore, uporaba modalnih glagola (trebati, htjeti, moći itd.), modalnih riječi (očito, vjerojatno, sigurno, navodno) itd.Evaluacijski stavovi. Pozitivno ili negativno vrednovanju: tipične vrsta takvih tekstova jesu stručno mišljenje, recenzija, pisma čitatelja i sl.

2. Apelativna funkcijaPošiljatelj potiče, zahtijeva od recipijenta da preuzme stav ili mišljenje odnosno da izvrši određeni čin.Vrste teksta: oglasi, reklame, promidžbeni tekstovi, zakonski tekstovi, upute itd.Apelativna funkcija može biti signalizirana eksplicitnim glagolima: poticati, moliti, zapovjediti, savjetovati, preporučiti, predlagati, zahtijevati itd.Najčešći su gramatički indikatori apelativne funkcije: a) imperativne rečenice; b) infinitivne konstrukcije; c) upitne rečenice

3. Obligacijska funkcijaPošiljatelj se obvezuje da će izvršiti određeni čin spram recipijentaVrsta teksta s obligacijskom funkcijom: ugovor, jamstvo, ponuda, svečano obećanje, zavjet/prisega itd.Tekstovi u kojima je dominanta obligacijska funkcija u pravilu su institucionalizirani: s obzirom na to obilježeni su izravnim signaliziranjem obligacijske funkcije: obećati, obvezati se, jamčiti, prisegnuti, preuzeti, biti pripravan…

4. Kontaktna funkcijaPošiljatelj daje do znanja recipijentu da je posrijedi osobni odnos između njega i recipijenta, osobito o uspostavljanju i održavanju osobnoga kontakta.Ova je funkcija signalizirana eksplicitnim glagolima: zahvaliti, čestitati, izraziti dobrodošlicu, izraziti sućut, moliti oproštaj itd.Tekstovi s dominantnom kontaktnom funkcijom imaju svoj »društveni« povod koji zahtijeva od pošiljatelja izražavanje njegova emocionalnoga stava.

5. Deklarativna funkcijaPošiljatelj daje do znanja recipijentu da tekst stvara jednu novu realnost. Funkcija se može parafrazirati: Ja (pošiljatelj) činim ovime da »x« vrijedi kao »y«.Vrsta teksta: isprava o imenovanju, testament, oporuka, punomoć, potvrda itd.Riječ je o tekstovima koje su povezane s određenim društvenim institucijama.Funkcija se izražava gotovo uvijek izravno, i to čvrstim, ritualiziranim i eksplicitnim formulacijama.

KLASIFIKACIJA TEKSTNIH VRSTA U HRVATSKOM JEZIKU na pet funkcionalnih tipova (Ivanetić) polazi također od Searleovih intencionalnih tipova, tj. podjele na pet govornih činova:asertividirektivikomisiviekspresivideklarativi

SEMIOTIKA

- semiotika – semiologija- znak – ključni pojam semiotike- čovjekov život odvija se u znakovima i pomoću znakova- ljudski je jezik semiotički sustav

TRI MODELA ZNAKAI) Monadni model znaka – znak se razumijeva kao semiotičko jedinstvo u kojemu se ne pravi razlika između nositelja znaka i njegova sadržajaII) Dijadni model znaka – dijadična formulacija znakovnog modela;srednjovjekovna definicija znaka: »aliquid stat pro aliquo« ‘nešto što stoji za nešto drugo’

aliquid ‘nešto’ = nositelj znakaaliquo ‘nešto drugo’ =  a) ideja ili značenje (znak se svodi na funkciju značenja); znak kao dijada nositelja znaka i značenjab) označeni objekt (znak se svodi na funkciju označivanja); znak kao dijada nositelja znaka i objekta referencije

U povijesti semiotike relacije između aliquid – aliquo definirala se na vrlo različite načine: signifikacija – relacija između nositelja znaka i njegova značenjadesignacija / denotacija / označivanje/ referencija – pojmovi kojima se definiraju relacije između nositelja znaka i objekta njegove referencije

Izvanznakovni fenomen preslikava se na znak (Škiljan)plan izraza = onaj dio znaka koji je podoban da bude ostvaren u nekoj materijiplan sadržaja = onaj aspekt znaka na koji je preslikan označeni fenomen

Znak je svaki onaj fenomen koji za čovjeka predstavlja/označava neki drugi fenomen koji nije on sam. 

III) Trijadni model znaka – još od antike postoje definicije znaka kao trijade kojoj su korelati nositelj znaka, značenje i objekt referencije  Vrhovi »semiotičkog trokuta«(1) nositelj znaka (glas, ime, izraz, simbol…)(2) značenje (ideja, misao, koncept…)(3) objekt referencije (stvar, referent, predmet, denotat…)  

FERDINAND DE SAUSSURE (1875–1913)• utemeljitelj semiologije i moderne strukturalne lingvistike• nerijetko se smatra da se opća lingvistika formira tek u prvim desetljećima 20. stoljeća, a De Saussure se smatra osnivačem suvremene strukturalističke lingvistike (pojedini smatraju da se opća lingvistika »rađa« njegovim djelom »Tečaj opće lingvistike«, 1916)• semiologija, još nepostojeća opća znanost o znakovima, znanost koja izučava

život znakova u krugu društvenoga života• lingvistika – semiologija – socijalna psihologijaSPECIFIČNOST JEZIKA KAO SEMIOLOŠKOGA SUSTAVA 1) potpuna arbitrarnost2) društvena ustanova jezične zajednice3) imutabilnost, nepromjenjivost jezičnih znakova za pojedinca4) jezični su znakovi u svome izrazu i sadržaju određeni sustavom»Vrijednost figura ovisi o njihovu položaju na šahovskoj ploči, jednako onako kao što u jeziku svaka riječ ima svoju vrijednost u opreci sa svima drugima.« 5) proizvodnost, tj. neograničene su mogućnosti proizvodnje obavijesti s ograničenim inventarom6) akustička manifestacija znakova

SAUSSUREOVA TEORIJA ZNAKA- nastavlja se dijelom na antičku  i srednjovjekovnu tradiciju 1) Bilateralna struktura znakaU svakom znaku razlikovati- označitelj, »zvukovna slika«, plan izraza- označeno/označenik, »koncept«, plan sadržaja2) Mentalistička zamisao znaka: »Jezični je znak psihički entitet s dva lica«Mentalni su entiteti i označeno i označitelj3) Isključenje objekta referencijeZnak ne spaja stvar s imenom, već pojam s akustičnom slikom.4) Značenje kao forma (ne supstancija)/značenje kao razlikovna vrijednostZnačenje znaka nadaje se iz njegove vrijednosti u odnosu na sve druge znakove istoga sustava.

Saussure razlikuje »značenje« i »vrijednost«»Vrijednost francuske množine ne podudara se s vrijednošću množine u sanskrtu, premda je značenje najčešće isto: to je zbog toga što sanskrt poznaje tri broja umjesto dva...; bilo bi pogrešno pridavati istu vrijednost francuskoj množini i sanskrtskoj množini« 

Jezik je forma, a ne supstancija. supstancija – ono što elementi jesu sami po sebi (po svojem materijalnom sastavu)forma – splet odnosa u koje elementi u sustavu stupajuDosljedno razlikovanje supstancije i forme bit će jedno od temeljnih polazišta danskoga lingvista Hjelsmleva.

DVIJE TEMELJNE ZNAČAJKE JEZIČNOG ZNAKA, »dva načela« (prema Saussureovu Tečaju opće lingvistike) Prvo načelo: arbitrarnost znaka – ne postoji nikakva uvjetovanost između pridruženih izraza i sadržaja jednog znaka.  Arbitraran – ne znači da označitelj ovisi o slobodnom govornikovu izboru,znači da je da je nemotiviran; ne postoji logičan suodnos između označitelja i označenog

Dva prigovora koji bi se mogli uputiti: onomatopeje, uzviciApsolutna (deset, ovca, jabuka) i relativna arbitrarnost (pedeset, ovce, jabukovina)Kritika Saussureovih teza: Jakobson, Benveniste i drugi

Povijest teze o arbitrarnosti počinje s antičkim raspravljanjem o dogovorenosti jezičnih znakovaPlatonov dijalog »Kratil«, rasprava o jezičnoj konvencionalnosti: 

Drugo načelo: linearni karakter označitelja – znak je auditivne naravi; u govoru ostvarene jezične jedinice nužno slijede jedna iza druge bilo u vremenu bilo u prostoru

DIHOTOMIJE (podrobno proučiti: Glovacki-Bernardi, Z. i dr., Uvod u lingvistiku, str. 83–95 /1. izdanje/ ili str. 107–119 /2. izdanje/)1) JEZIK – GOVOR  jezična djelatnost (langage) =  opći pojam govorne sposobnosti; ukupnost jezičnih pojava i pojedinačnih jezika jezik (langue) govor (parole)

jezik – stječe se u društvu; produkt društva i sredstvo koje omogućuje sporazumijevanje, ali ne ovisi o pojedincu koji ga upotrebljava; homogen u smislu da se njime prešutno služi cijela jezična zajednica; društven, a ne individualan; bitan, a ne više-manje slučajan

govor – individualna primjena jezika u komunikacijskom činu; individualna realizacija kao rezultat individualne volje i inteligencije; mnogobrojne varijacije od pojedinca do pojedinca

Uspostavljanje jezične komunikacije ili zatvaranje govornog krugapsihički proces fiziološki proces fizički proces

2) OZNAČENO – OZNAČITELJ (v. gore)3) EKSTERNA – INTERNA LINGVISTIKA dihotomija se odnosi na pristup jezikueksterna lingvistika – jezik se proučava sa stajališta veza s etimologijom, poviješću, geografijom, politikom, znanstvenim nazivljem, školom, književnošćuinterna lingvistika – jezik se proučava kao sustav koji priznaje samo svoj vlastiti red, sustav sam za sebe i sam po sebi

4) SINKRONIJA – DIJAKRONIJAtiče se jezične perspektive odnosno perspektive u proučavanju jezika a) os istodobnosti/simultanosti (AB), koja se tiče odnosa između supostojećih

stvari, isključeno je svako upletanje vremena; sinkronijab) os sukcesivnosti/slijeda (CD), na kojoj se može promatrati samo jedan element, ali na kojoj je sa svojim izmjenama smješteno sve s prve osi; dijakronija

»Sinkronijski aspekt nadređen dijakronijskom budući da je za masu koja govori on jedina i prava stvarnost.«

5) ASOCIJATIVNI – SINTAGMATSKI ODNOSI svaka jezična jedinica ulazi u dva tipa odnosa s jedinicama istoga reda u istom jeziku in praesentia (sintagmatski odnosi): odnosi temeljeni na linearnosti jezika; zasniva se na dva ili više elementa koji su jednako prisutni u stvarnom nizu. 

in absentia (asocijativni odnosi): povezuje termine in absentia u virtualnom mnemotehničkom nizu; svaki element uporabljen u tekstu asocira, povezuje s mnogobrojnim elementima s kojima ima štogod zajedničko bilo u značenju bilo u izrazu

Strukturalna lingvistika: paradigmatski odnosi = odnosi između efektivno uporabljenih elemenata – fonema, morfema, riječi itd. – i svakog drugog elementa koji bi mogao doći na njihovu mjestu da je izbor bio drugačiji

Jakobson: os selekcije (paradigmatski odnosi), os kombinacije (sintagmatski odnosi)

CHARLES SANDERS PEIRCE (1839–1914)američki filozof, »može sloviti kao pravi utemeljitelj novije opće semiotike« (Nöth)

Collected Papers, (1931–1958), standardno izdanje Peirceovih spisa

Što je znak?»Znak ili reprezentamen nešto je što po nekome svojstvu ili osobini stoji umjesto nečega drugog. On se nekome obraća, tj. u umu dotične osobe stvara istovrijedan ili možda razrađeniji znak. Tako stvoreni znak nazivam interpretantom prvog znaka. Znak stoji umjesto nečega, svojeg predmeta. On ne stoji umjesto toga predmeta u svakom pogledu, već u pogledu neke vrsti ideje koju sam katkad nazivao temeljem reprezentamena.«

Znak se sastoji od tri međuovisna elementa:znak ili reprezentamen = ono što stoji umjesto nečega drugog predmet = ono umjesto čega stoji znakinterpretant =  moguće ili potencijalno značenje koje dopušta znak, koje se može materijalizirati kao njegov prijevod u znak 

Semiozatrijadična radnja znaka, proces putem kojega znak na svoga interpreta ostavlja

kakav kognitivni učinak;  kao beskonačan proces upućivanja znakova na druge znakove tijekom interpretacije tih znakova

»Znak u širem smislu« sadrži sva tri korelata znaka Znak kao prvi korelat trijadne znakovne relacije, »znak u užem smislu« (najčešće ga u tom značenju rabi Peirce)

PredmetZnak predstavlja samo specifična svojstva predmeta neposredni predmet = predmet kako ga neposredno predstavlja znak; otkriva tek ograničenu količinu informacija o dinamičkom predmetu. dinamički predmet (posredni, realni) = predmet koji stoji podalje od stvarnog znakovnog odnosa i koji znak može iskazati na bezbroj načina

InterpretantPeirce, među ostalim, razlikuje:neposredni interpretant = potencijalno značenje kojim znak raspolaže prije negoli se uporabi u konkretnom slučajudinamički interpretant = doista obavljena interpretacija; stvarni učinak znakafinalni/konačni interpretant = on je ono što bi se na kraju odredilo kao prava interpretacija kad bi se razmatranje toga nastavilo dotle da bi se došlo do kakva zaključnog mišljenja

Klasifikacija znakova – Peirce razlikuje tri znakovne trihotomije:1. određuje znak kao takav, aspekt znaka o sebi2. određuje znak u odnosu prema njegovu predmetu/objektua) indeksib) ikonički znakovi (ikoni) c) simboli3. odnos prema interpretantu

Indeksi – znak koji je pod zbiljskim utjecajem objekta na koji upućujeDva glavna razreda indeksa:a)izvorni (reaktivni) indeksi: sa svojim su objektom u egzistencijalnom odnosu. Prototip tih indeksa npr. trag u pijesku, vjetrokaz, što se temelji na fizikalnom uzročno-posljedičnom odnosub)degenerirani (designativni) indeksi: ne upućuju na svoj objekt neposredno, nego na neizravan način

Riječi mogu biti u službi indeksa na različite načine:1) indeksičnost se može odnositi na neposrednu situaciju (egzoforična funkcija jezika); deiktične riječi – za njihovu je interpretaciju nužno poznavanje trenutka iskaza, mjesta iskaza i osobnog konteksta (‘sada’, ‘ovdje’, ‘ja’)2) referencijska funkcija jezika (prototip vrste riječi koja je primarno indeksna: vlastita imena)3) uspostavljanje odnosa među jezičnim znakovima unutar tekstova ili među njima (endoforična funkcija jezika), npr. Bio jednom jedan kralj. On je imao tri

sina….

Ikoni  (ikonični znakovi) – temelje se na sličnosti s predmetomslika – znak izdvaja jednostavna svojstva predmetadijagram – znak ističe neki zakon ili odnos, npr. tlocrt zgrade, zemljovid itd.metafora – sličnost se gradi na drugim znakovima.Npr. mjerenje temperature, instrument preobražava toplinu u novi znak: razinu žive. 

U redoslijedu slike – dijagrami – metafore interpretativna obveza korisnika znaka raste, čime se smanjuje mjera sličnosti znaka s predmetom.

Simboli –  veza između simbola kao znaka i njegova značenja nemotiviranaPretpostavka za razumijevanje simbola jest poznavanje konvencije. Jezični su znakovi simbolički znakovi.

a) simbol kao konvencionalan znak (kao visoko arbitraran znak: Peirce, Morris, Bloomfield, Lacan) – simboli su nemotivirani znakovi b) simbol kao ikonički znak (kao motiviran znak, znak uspostavljen sličnošću: Saussure, Hjelmslev, Barthes, Todorov)De Saussure: obilježje se simbola sastoji u tome da on nikada nije posve arbitraranc) Simbol kao konotativni znakSimbolu se pripisuje kakvo sekundarno značenje, koje seže dalje od primarnog značenja.

Kognitivni razvoj (Jean Piaget) – redoslijed usvajanja znakova: indeks – ikon – simbol. Odgođeno oponašanje = razbija kronološku vezu između originala i znaka (npr. dijete oponaša odraslu osobu sat vremena nakon njezina odlaska)Simbolička igra = odlučniji raskid između predmeta i znaka tako što se zamjenjuje predmet s nečim drugim, posve različitim 

CHARLES WILLIAM MORRIS (1901–1974)Foundations of the Theory of Signs, 1938.

Nositelj znaka = materijalna pojava koja služi kao znakDesignat (vrsta objekta ili klasa objekata) odnosno denotat (članovi klase) = ono na što se znak odnosiInterpretant = učinak djelovanja znaka na primatelja, njegovo ponašanjeInterpretator = primatelj znaka

Semioza – proces u kojem nešto igra ulogu znaka

Tri dimenzije semioze:semantička dimenzija  = odnosi između nositelja znaka i njihovih designata (odnos označavanja)sintaktička dimenzija = odnosi među nositeljima znaka (odnos impliciranja)

pragmatička dimenzija = odnos između nositelja znaka i interpretatora; utjecaj znaka na primatelja (odnos izražavanja)

Semiotika ima tri podređene grane: sintaktiku (sintaksu), semantiku i pragmatiku

KARL BÜHLER (1879–1963) Sprachtheorie: Die Darstellungsfunktion der Sprache, 1934.

Model organona  – misao o instrumentalnosti jezika; jezik kao sredstvo (»organon«) s pomoću kojega komuniciramo o stvarima- model znaka i istodobno komunikacijski model budući da se jezik ne razmatra odvojeno od funkcije koju ima 

Prikazivačka funkcija = f. reprezentiranja, prikazivanja, u središtu obavijesti stoje predmeti o kojima se izvješćujeApelativna/prizivna funkcija = obavijest usmjerena prema primatelju Izražajna funkcija = u prvom je planu pošiljatelj, izražavanje njegove »nutrine« 

Znak može biti (ovisno o prevlasti komunikacijskog čimbenika):Simbol – znak u kojem dominira prikazivačka funkcija, znak koji služi prikazivanjuSignal – znak u kojem dominira usmjerenost prema reakciji slušatelja, tj. apelativna funkcijaSimptom – znak u kojem dominira izražajna funkcija, znak koji služi za izražavanje osjećaja, nutrine pošiljatelja

Roman Jakobson: Lingvistika i poetika, 1960.Poetika: Što čini jednu verbalnu poruku umjetničkim djelom? Glavni je njezin predmet differentia specifica verbalne umjetnosti spram drugih umjetnostiPrilagodba Shannon – Weaverova modelaKlasični linearni modeli (komunikacijski lanac): Izvor informacije Prijenosnik    kanal (izložen izvoru buke) prijamnik   odredište  

Jakobsonov model komunikacijskih funkcija kontekst (predmet) pošiljatelj poruka primatelj kontakt (kanal) kod

kontakt = fizički kanal i psihološka veza između pošiljatelja i primatelja koja obojici omogućuje da uđu u komunikaciju i u njoj ostanu

kod = u cijelosti ili djelomično zajednički pošiljatelju i primatelju (onome koji poruku kodira i dekodira); kontekst = poruka zahtijeva kontekst uhvatljiv za primatelja

Verbalna struktura poruke ovisi prije svega od dominantne funkcije (različitost hijerarhijskog poretka)

emotivna (ekspresivna) f. – pošiljateljkonativna f. – primateljreferencijalna (denotativna, kognitivna) f. – kontekstpoetska f. – poruka fatička f. – kontaktmetajezična f. – kod 

1) emotivna (ekspresivna) funkcija = usmjerena na pošiljatelja, ima za svrhu izravno izražavanje govornikova stava spram onoga o čemu se govori 2) konativna funkcija = usmjerenost prema primatelju 3) referencijalna (denotativna, kognitivna) funkcija = usmjerenost prema kontekstu, na kontekst svijeta na koji se poruka odnosi 4) fatička funkcija = usmjerenost na kontakt; postoje poruke koje prvenstveno služe za uspostavljanje, produženje ili prekid komunikacije, za provjeravanje ispravnosti kanala, za privlačenje pozornosti sugovornika i potvrđivanje produžene pozornosti s njegove strane 5) metajezična funkcija = očita je kada se pošiljatelju/primatelju ukaže potreba da provjere upotrebljavaju li isti kod;(razlikovanje: predmetni jezik – metajezik)6) poetska funkcija = usmjerenost na samu porukuPoetičnost se ogleda u tome što riječ doživljavamo kao riječ, a ne kao puki zastupnik imenovanoga predmeta.Selekcija se vrši na osnovi ekvivalentnosti, sličnosti i nesličnosti, sinonimnosti i antonimnosti; metafora (metaforički pol jezika – sposobnost odabira i zamjene jedne riječi drugom po načelu njihove semantičke sličnosti)Kombinacija zasnovana na blizini, kontigvitetu (dodirivanju); metonimija (metonimijski pol jezika – sposobnost kombiniranje jedne riječi s drugom po načelu konteksta/položaja oblika)Poetska funkcija projicira načelo sličnosti s osi selekcije na os kombinacije 

SEMANTIKA

Vrste značenja:I) Deskriptivno i asocijativno značenjeII) Leksičko i rečenično značenjeIII) Doslovno i preneseno značenjeIV) Sistemsko i tekstualno značenjeV) Namjeravano i protumačeno značenje 

I) Deskriptivno značenje (denotativno, referencijalno, kognitivno, konceptualno)• objektivne je naravi• stilistički je neobilježeno i relativno postojano, a time i manje podložno reinterpretacijama i promjenama unutar određene jezične zajednice• nije uvjetovano komunikacijskom situacijom i pojedinačnim osobinama komunikatora• čini obveznu, istodobno i središnju komponentu leksičkog i rečeničnog značenjaAsocijativno značenje (konotativno, emotivno, afektivno, ekspresivno)• subjektivne je naravi• stilistički je obilježeno i relativno manje postojano, a time i podložnije reinterpretacijama i promjenama unutar određene jezične zajednice• uvjetovano je komunikacijskom situacijom i pojedinačnim osobinama

komunikatora, ali i zajedničkim osobinama manjem ili većeg dijela jezične zajednice• čini fakultativnu, istodobno i perifernu komponentu leksičkog i rečeničnog značenja

Asocijativno značenje obuhvaća nekoliko srodnih i međusobno prožetih podvrsta značenja:1) Stilsko2) Ekspresivno3) Konotativno

Stilsko: proistječe iz spleta različitih okolnosti koje mogu utjecati na oblikovanje jezičnih varijacija na gotovo svih razinamaVarijacije neposrednije vezane za komunikatora:– zemljopisno podrijetlo (dijalekt)– društveni status (sociolekt); pripadnost nekoj društvenoj skupini– vremenska aktualnost (kronolekt); raslojavanje jezika u vremenu 

Varijacije neposrednije vezane uz samu komunikacijsku situaciju:– predmetni registar (tematika komunikacije)– interpersonalni registar, odnos među komunikacijskim partnerima, ogleda se u stupnjevima bliskosti (od krajnje službenog do krajnje bliskog)– medijski registar (usmeni ili pisani)

Ekspresivno: proistječe iz spleta različitih osobina komunikacijskih partnera, kao i njihovih stavova i raspoloženja prema ostalim sudionicima komunikacije ili prema predmetu komunikacije; njima se izražava pozitivno ili negativno intoniran vrijednosni sud: estetski, etički ili neki drugi.Konotativno: proistječe iz spleta različitih subjektivnih reagiranja na stvarnost, uvjetovanih najčešće individualnim iskustvom komunikatora s konkretnim referentom, potencijalno su konotativna značenja najbrojnija i najraznovrsnija, pa ih je stoga i najteže sistematizirati

U lingvističkoj semantici 20. st. pod konotativnim se značenjemuglavnom podrazumijeva sekundarno značenje što ga pored primarnog ili jezgrenog ima jezični znak. Primarno se značenje obično definira kao denotativno. 

II) Leksičko značenje = značenje leksičkih jedinica, prvenstveno leksema (riječi), ali i leksičkih morfemaRečenično značenje = značenje sintaktičkih jedinica, prvenstveno rečenica

III) Doslovno značenje = ono koje se smatra osnovnim za određeni leksemPreneseno značenje = ono koje je proisteklo iz doslovnog, najčešće putem metaforičkog ili metonimijskog procesa

Ova značenjska distinkcija uvjetovana leksičkom dvoznačnosti/višeznačnosti –

postoji više od jedne interpretacije sadržaja leksičke jedinice. Prema Lyonsu dva su glavna čimbenika koja uzrokuju leksičku dvoznačnost: homonimija i polisemija 

IV) Sistemsko značenje = vezano uz leksem u apstraktnom semantičkom sustavu jezika, u najvećoj mjeri lišenom kontekstaTekstualno značenje = vezano uz leksem uporabljen u konkretnom kontekstu

V) Namjeravano = ono koje pošiljatelj pri uobličavanju poruke ima namjeru prenijetiProtumačeno značenje = ono koje primatelj pri interpretiranju poruke uspije protumačiti

Tradicionalna semantika razlikuje dvije istraživačke metode:semasiologija = riječ kao nositelj znaka polazište je i pretpostavljena konstanta istraživanja. Cilj su istraživanja različita značenja povezana s nositeljem znaka. (Što znači leksem »magarac«?)onomasiologija = značenje jezičnoga znaka polazište je istraživanja, traže se jezični znakovi koji u različita vremena ili u različitim dijalektima znače 'isto'. (Kako se zove »kopitar, dugouha domaća životinja za nošenje tereta«?)

Što je značenje? Teorije značenja1) Konceptualističke definicije značenja 2) Referencijalističke definicije značenja 3) Kontekstualističke definicije značenja 4) Pragmatičke definicije značenja 

Konceptualističke definicije – značenje kao smisao- značenje kao ideja što egzistira neovisno o korisnicima znaka (platonistička tradicija). - značenja kao mentalni koncept (mentalistički aspekt prepoznaje se i u Saussureovoj definiciji označenog kao koncepta ili ideje)

Referencijalističke definicije  – značenje kao referencija značenje tumače referentom, tj. predmetom na koji se znak odnosi Charles K. Ogden & Ivor A. Richards, The meaning of meaning, 1923Semantički (semiotički) trokut povezuje označeni fenomen/referent preko misli/referencije sa simbolom. U današnjoj terminologiji vrhovi se semiotičkog trokuta nazivaju: nositelj znaka, značenje, objekt referencije

Kontekstualističke definicije – značenje kao kontekst Bronisław Malinowski (1884–1942): »u primitivnim jezicima svaka pojedina riječ u najvećoj mjeri ovisi o kontekstu». Svaka rečenica postaje razumljivom tek kada se sagleda u «kontekstu situacije«.Ludwig Wittgenstein (1889–1951): »značenje riječi jest njezina uporaba u jeziku«. John R. Firth (1890–1960): kontekst ne obuhvaća samo sintagmatske relacije u

tekstu, nego i situacijski kontekst pri jezičnoj uporabi. 

Pragmatičke definicije – značenje kao uporaba- uporaba znaka (značenja u službi namjera i ciljeva pošiljatelja znaka) - znakovni učinci u određenim situacijama (značenja kao učinci na primatelja znakova)

Bihevioristička teorija značenja danas ima samo povijesnu vrijednostLeonard Bloomfield (1887–1949)Polazište njegove lingvistike čini bihevioristička psihologija.Ponašanje se može objasniti pomoću stimulansa i reakcijeGovorni akt nije ništa drugo do jedna posebna vrsta ponašanja. Govor se treba objašnjavati vanjskim uvjetima njegova javljanja; mehanicizam nasuprot mentalizmu

S - r....s - Rr = jezična reakcija, s = govorni akt kao stimulans

»Značenje nekoga jezičnog oblika jest situacija u kojoj ga govornik izgovara i odgovor što ga to značenje izaziva kod slušatelja.«

Značenje u širem smislu =1) sadržajnu stranu znaka (smisao, signifikacija, ono što se označuje); 2) objektnu relaciju znaka (označivanje, referencija, designacija)Značenje u užem smislu = podrazumijeva samo pojmovni sadržaj, smisaonu dimenziju znaka

Gottlob Frege, Über Sinn und Bedeutung, 1892.Klasično razlikovanje značenje (u užem smislu) vs. označivanje (dva različita izraza mogu upućivati na isti objekt referencije, a da je sadržaj tih dvaju izraza različit)Jutarnja zvijezda (Venera, ime jutarnje zvijezde)Večernja zvijezda (Venera, zvijezda koja se prva pojavi nakon zalaska sunca)

Frege: značenje = objekt referencije; smisao = sadržaj kakva znaka

Današnja terminologija: smisao se naziva značenje, sadržaj,  ono što je Fregeu bilo značenje jest označivanje (referent)

Denotacija i referencija (Lyons) Signifikacija = relacija između nositelja znaka i njihova sadržaja Designacija (designat), denotacija (denotat), označivanje ili referencija (referent, objekt referencije) = relacije između nositelja znaka i objekta njegove referencije; upućivanja od znaka na objekt njegove referencije

specifična referencija: identifikacija pojedinačnoga referentageneralna referencija: odnosi se na identifikaciju manje ili veće grupe iz klase

potencijalnih referenatagenerička referencija: odnosi se na identifikaciju cjelokupne klase danoga referenta

KOMPONENTNA ANALIZA

Strukturalistički pristup opisu leksičkoga značenja:

značenje jednog leksema može se raščlaniti na opće značenjske komponente, pri čemu pojedina ili sva pripadaju različitim leksemima u leksiku jednoga jezika

opće značenjsko obilježje = sem (semantičko obilježje)

Luis Hjelmslev, Roman Jakobson – među prvima i najutjecajnijim predstavnicima komponente analize u poslijesosirovskoj tradiciji

Može se govoriti o europskoj i američkoj verziji komponentne analize, utjecajnim 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća

Sem = najmanja, nedjeljiva, univerzalna semantička jedinica

Semem = skup više (raznorodnih) semova; sadržaj, leksičko značenje

(Usporedba s gramatičkim morfemima: gramem, gramatem)

Komponentna analiza – značajke:

1) Značenje jedne riječ – kombinacija određenih semantičkih obilježja, koja imaju distinktivnu ulogu

2) Načelo dihotomijskih opreka; semantička obilježja binarno koncipirana

3) Uz pomoć ograničenog inventara semantičkih obilježja opisati ukupni leksik jednoga jezika.

dijagnostička ili invarijantna obilježja = tipična, semantički relevantna svojstva, imaju dijagnostičku ulogu pri utvrđivanju značenja

nedijagnostička ili varijantna obilježja = imaju nižu semantičku relevantnost jer izražavaju dodatna, redundantna svojstva, za razliku od dijagnostičkih obilježja ona su varijantna

Aristotelovsko razlikovanju između supstancijalnog i akcidentalnog

U lingvističkim semantičkim teorijama ponekad se razlikuje:

- specifično jezično znanje

- opće enciklopedijsko znanje

4) Omogućuje fundamentalan i dijelom izdiferenciran opis značenja; na ekonomičan se ekonomičan način može opisat značenje (npr. leksemi za

rodbinske odnose). Ograničeni dijelovi leksika jednoga jezika (leksičko polje) mogu se dobro opisati uz pomoć binarnih i distinktivnih semantičkih obilježja. Međutim, samo su manji dijelovi leksika na takav način strukturirani.

5) Obilježja su definirana kao najmanje mentalne jedinice koje se ne mogu dalje raščlanjivati. U vezi s time: Zar se obilježja npr. ODRASLO, LJUDSKO ne mogu raščlaniti na manje jedinice? Koja obilježja možemo smatrati najmanjim mentalnim jedinicama (semantičkim primitivima)? Postoji li jasno odrediv inventar semantičkih jedinica? Na takva pitanja ne postoji još uvijek zadovoljavajući odgovor.

6) Značenja se ne mogu uvijek strogo i jednoznačno odredite (binarno: da – ne), često se moraju fleksibilno odrediti (stupnjevito: manje - više).

Klasična teorija kategorizacije, koja leži u osnovi komponentne analize, definira semantičku kategoriju ovako:

a) Kategorije su jasno omeđene

b) Kategorije se potpuno definiraju pomoću ograničenog broja nužnih i dovoljnih obilježja

c) Svi su članovi jedne kategorije jednakovrijedni

Aristotelovski model kategorije:

i) Pojmovi odnosno kategorije jesu entiteti s oštrim granicama

ii) Pripadnost entiteta kategoriji počiva na načelu istinit-lažan. Bilo koji x jest ‘pas’ odnosno nije ‘pas’ ako ispunjava odnosno ne ispunjava uvjet kategorije »pas«

iii) Predstavnici iste kategorije imaju isti kategorijalni status budući da svaki predstavnik ima svojstva koja su tražena definicijom kategorije. Svaki je predstavnik jednako dobar »predstavnik« kategorije kao i bilo koji drugi.

KOGNITIVNA SEMANTIKA

kognitivna psihologija – klasični strukturalistički pristup podvrgnut je kritici

Kategorije nisu tako jasno omeđene i ne mogu se tako jednoznačno opisati (postoje mnogi granični slučajevi)

Ludwig Wittgenstein »obiteljske sličnosti« (Filozofska istraživanja, 1953)

Prototip kao tipični predstavnik; kao reprezentativno standardno značenje; kao mentalna reprezentacija tipičnog člana neke kategorije; kao idealan predstavnik jedne kategorije

Određivanje prototipa – frekventnost i relevantnost

Kategorija – prototipni pristup

- Kategorija ima prototipnu unutarnju strukturu

- Stupanj reprezentativnosti jednog primjerka odgovara stupnju njegove pripadnosti kategoriji

- Granice između kategorija odnosno pojmova nisu oštre

- Predstavnik jedne kategorije ne raspolože svim svojstvima koja su zajednička svim predstavnicima

- Pripadnost jednoj kategoriji proizlazi iz stupnja sličnosti s prototipom

SEMANTIKA RIJEČI (LEKSIČKA SEMANTIKA)

ANTONIMIJA

Lyons razlikuje tri vrste značenjskih opreka:

a) antonimija – ograničena na stupnjevitost (npr. velik – malen, visok – nizak)

b) komplementarnost – odnos čiste implikativnosti (npr. živ – mrtav, udana – neudana)

c) konverzivnost – konverzne relacije između leksema posebno su česte u području rodbinskih odnosa (majka – kći); recipročnih socijalnih uloga (liječnik – pacijent; učitelj – učenik); prostornih i vremenskih odnosa (gore – dolje, ispred – iza)

Antonimi

stupnjeviti – (vruće – hladno)

binarni – (istinit – neistinit)

obratni – (ispod – iznad, pradjed – praunuk)

HIPONIMIJA/HIPERONIMIJA

Logički odnos inkluzije (sadržavanja)

hiperonim, npr. životinja

hiponim, npr. pas

kohiponimi, npr. »pas« i »mačka« spram hiperonima »životinja«

SINONIMIJA

Klasični kriterij sinonimije: Dvije su riječi sinonimne ako se jedna može zamijeniti drugom, a da se značenje ne promijeni.

Ne postoji potpuna zamjenjivost dviju riječi u istom kontekstu (Berruto)

Načelo ekonomičnosti: komunikacijsku svrhu ispuniti sa što jednostavnijim, »štedljivijim« sredstvima

Načelo diferenciranosti: kao nužni korektiv načela ekonomičnosti

HOMONIMIJA

Izjednačeni izrazi dvaju leksema različitih značenja. Uvjet za homonimiju jest i odsutnost semantičke kohezije (potpuna odvojenost semantičkih struktura).

Homonimski konflikt razrješava se kontekstom

Homofoni: brač ('glazbalo') – Brač, višnja – Višnja, rijeka – Rijeka

Homografi: pâs – pȁs, grâd – grȁd, kúpiti – kȕpiti

Nastanak leksičkih homonima

posuđivanjem, npr. bor (vrsta četinjača) – bor (kemijski element)

tvorbom, npr. istupiti (tup) – istupiti (izići iz reda)

rezultat glasovnih promjena, npr. biti (tući) – biti (postojati)

raspadom polisemije, npr. brana (nasip) – brana (obrana)

POLISEMIJA

Složenost semantičke strukture jednog leksema. Dijakronijski gledano: semantička derivacija od prvog značenja (etimon = etimološko ishodište riječi, prvotni oblik riječi).

Glavna razlika između homonimije i polisemije jest da je kod homonimije riječ o dvjema riječima čiji su svi semi distinktivni, a kod polisemije višeznačni leksemi imaju najmanje jedan zajednički sem.

Razgraničenje homonimije i polisemije:

kada homonimija nastaje polisemijom - u dijakronijskom presjeku teško odrediti točnu granicu kada se polisemija raspala i kada je završen proces homonimizacije.

***

Paradigmatski leksički odnosi

suprotnost značenja: antonimija

uključenost značenja: hiponimija

istovjetnost značenja: sinonimija

Sintagmatski leksički odnosi

kolokacija = uobičajen dvočlani spoj jednog leksema s nekim drugim, po pravilu unutar određene sintaktičke jedinice (sintagme ili, nešto rjeđe, rečenice); kombinacije riječi u kontekstu; česte kombinacije riječi u kontekstu (npr. slegnuti ramenima, zelena tržnica, crno vino, žuta minuta, siva eminencija)

Kolokacijska kompetencija – stvaranje, interpretiranje, prihvaćanje i odbacivanje kombinacija riječi koje se na sintagmatskoj razini supojavljuju i pritom ulaze u različite semantičke odnose

PRAGMALINGVISTIKA

Komunikacijsko-pragmatički obrat u lingvistici:1970-ih  premještanje interesa s jezika kao sustava  na jezik kao komunikacijsko sredstvo; pomak od sistemski orijentirane lingvistike prema komunikacijski orijentiranoj lingvistici.

Dotadašnja lingvistika (Saussure, Chomsky) zanemarila komunikacijski aspekt jezika:Ferdinand de Saussure (1875–1913) jezik (langue) – govor (parole); cjeloviti i pravi predmet lingvistike – jezik 

Noam Chomsky (1928)jezična sposobnosti (kompetencija) – znanje koje o svom jeziku posjeduje govornik-slušateljjezična uporaba (performancija) – stvarna uporaba jezika u konkretnim situacijamaJezična kompetencija bitan predmet lingvistike, i to promatrana kao znanje idealnog govornika-slušatelja

Spoznaja: Jezični sustav ne služi sam sebi, nego je uvijek sredstvo za izvanjezične ciljeve Posljedica: smještanje jezika u kompleksan kontekst komunikacijske djelatnosti i socijalne interakcije

Nastanak novih disciplina: lingvistika teksta, sociolingvistika, psiholingvistika, pragmatika (pragmalingvistika) itd.

Termin pragmatika, kako se danas rabi, pripisuje se Charlesu Morrisu (Osnove teorije o znacima, 1938)Pragmatika kao grana semiotike; pragmatička dimenzija = odnos između nositelja znaka i interpretatora; utjecaj znaka na primatelja

Unutar lingvistike pragmatika nije jedinstvena disciplina

Različite teorije unutar pragmatike svoje korijene imaju u drugim znanstvenim disciplinima (logika, filozofija/filozofija jezika, socijalna psihologija)

Pragmatika kao prostor preklapanja teorije komunikacije i lingvistike 

Komunikacija – poseban oblik ponašanja, a jezična komunikacija jedan je oblik ponašanja, tj. djelovanja.

Pragmatika – teorija o jezičnom djelovanju; usredotočena na kontekst jezične uporabe

Teorija govornih činova – odlučujući poticaj za razvoj pragmatike kao nove discipline

John L. Austin (1911–1960), How to Do Things With Words (Kako djelovati riječima), 1962.Konstativi – opisni iskazi koje ustvrđuju činjenice, izvješćuju o – istinitom ili lažnom – stanju stvari, npr. Danas sam pročitao knjigu koja ima 100 stranica.Performativi a) ništa ne opisuju, ni o čemu ne izvješćuju niti što konstatiraju, nisu istiniti odnosno lažni, oni su uspješni/neuspješni (posrećeni/neposrećeni)b) iskazivanje rečenice predstavlja neku vrstu činjenja radnje. Performativni su iskazi svi oni iskazi kojima se nešto čini, koji i sami predstavljaju činjenje ili su dio činjenja, npr. Imenujem ovaj brod Kraljica Elizabeta.

Svaki se govorni čin može raščlaniti na tri čina:lokucijski čin, ilokucijski čin , perlokucijski čin 

lokucijski čin: sam čin kazivanja obavlja se prema fonetičkim, gramatičkim i semantičkim pravilima jezika; Sastoji se od: fonetičkog (izgovaranje artikuliranih glasova ili ispisivanje grafema), fatičkog (sastoji se od morfoloških i sintaktičkih jedinica i njihove organizacije u jeziku) i retičkog (obuhvaća smisao i referenciju nekoga iskaza) »Rekao mi je: 'ubij je' misleći pod 'ubij' ubiti, a 'je' referira na nju.«

ilokucijski čin: čin izveden kazivanjem; središnji aspekt govornog čina, obuhvaća radnje koje činimo kad nešto kazujemo; izvršenje i učinak ovih radnji ovisi o konvencijama »Prisilio me (savjetovao, zapovjedio) da je ubijem.«

perlokucijski čin: vremenski odgođen čin posljedice prouzročene s pomoću kazivanja; čin kojim se u slušatelja postižu učinci i posljedice djelovanja»Uvjerio me da je ubijem / Nagovorio me je da je ubijem.«

Klase ilokucijske moći (klasifikacija govornih činova) (Austin)a) verdiktivi ili zabrane = ocjenjivanje, donošenje suda ili procjene; izriče naš stav i odnos prema činjenicama (oslobađam, ocjenjujem, rješavam...)b) egzercitivi ili naredbe = posredstvom njih iskazuje se pozicija neke vlasti ili ostvaruje neko pravo; iskazi kojima se manifestira moć (otpuštam, kažnjavam, proglašavam, opozivam, ukidam...)c) komisivi ili obveze = govornik se obvezuje na neki postupak (obećavam, jamčim, ugovaram, pristajem...)

d) bihejvitivi (behabitivi) ili postupci društvene ophodnje = važni u svakodnevnoj interpersonalnoj komunikaciji, izriču pristojnost, dobre običaje, razne vrste čestitanja (ispričavam se, zahvaljujem, čestitam...)e) ekspozitivi ili izlaganja = rabe se u činovima izlaganja, uključujući i iznošenje gledišta, vođenje rasprave (potvrđujem, poričem, tvrdim, prikazujem,...)

Što je ostalo od opreke konstativ/performativ?Austin je neutralizirao uvodno postavljenu opreku konstativ/performativ “Tvrdnja je samo jedan među brojnim govornim činovima ilokucijske vrste.” 

John Robert Searle (1932), Speech acts (Govorni činovi), 1969.  američki filozof; znatno pridonio elaboraciji, popularizaciji i interdisciplinarnom širenju Austinove teorije jezičnog djelovanjaUz njegovo se ime u teoriji govornih činova veže: kritička reinterpretacija Austinova tumačenja odnosa između lokucije i ilokucije, kritička reinterpretacija Austinove tipologije govornih činova

Govorni čin sastoji se od:čin iskazivanjapropozicijski činilokucijski činperlokucijski čin    

čin iskazivanja = iskazivanje riječi; sastoji su u produkciji iskaza prema pravilima fonologije i gramatike jednoga jezikapropozicijski čin = realizacija propozicije, sastoji se od referencije i predikacije; referencijom se govornik odnosi na objekt izvanjezičnog svijeta, a predikacijom se objektu pridaje neko svojstvoilokucijski čin = može biti sretan ili nesretan; ovisi o tome je li sugovornik namjeravanu funkciju govornog čina prepoznao ili nije, je li njemu postalo jasno da je nešto npr. obećano ili da je opomenutperlokucijski čin =  pokušaj govornika da onim što je rekao utječe na sugovornika. Pritom govornik može biti uspješan ili neuspješan, ovisno o tome je li govornik namjeravani učinak kod sugovornika postigao ili nije. 

Klasifikacija govornih činova (Searle)a) asertivi (reprezentativi) – ilukucijska namjera iskazati kako stvari stoje, sadržaj iskaza mora se poklapati sa »stanjem stvari koje u svijetu postoji neovisno o iskazu« (tvrdnje, eksplikacije, klasifikacije)b) direktivi – ilokucijska namjera želja da se druge ljude navede na neku radnju (utjecaj na ponašanje) ili na preuzimanje stava (utjecaj na mišljenje) (zapovijedi, molbe, savjeti)c) komisivi – ilokucijska namjera obvezivanje pošiljatelja na radnju ili ne-radnju (obećanja, jamstva, klađenja)d) ekspresivi – ilokucijska namjera izraziti stav prema nekome/nečemu (zahvale, čestitke, dobrodošlice, isprike)e) deklarativi – ilokucijska namjera sastoji se u izazivanju promjena. Deklarativi

“stvaraju svijet” time što ga pomoću jezičnoga djelovanja proglašavaju postojećim (krštenja, kazne, imenovanja)