Teorija i poetika hrvatske usmene knjievnosti
Teorija i poetika hrvatske usmene knjievnosti Usmena
knjievost:
najstariji, najdugotrajniji oblik, stvarana je jezinim medijem;
usmenost je neto to nije fiksirano tekstom, poetika (naini
sastavljanja knj. djela) usmene i pismene knjievnosti je razliita;
usmena knjievnost pripada verbalnom folkloru, ivi dok vri neku
funkciju.
Nazivi:
Usmena knjievnost Josip Kekez, govori o poetici knjievnosti,
daje inform.o nainu stvaranja i prenoenja, ne daje nikakvu
vrijednosnu ocijenu
Narodna knjievnost taj termin prvi upotrijebio M. de Montein,
16. st. narodna poezija , Herder ga u 17. st. preuzima, koristi i
termin narodna pjesma; termin narodna daje knji. krivu poruku da je
autor kolektiv (narod), a ne pojedinac.
Folklor taj termin vee se uz Williama Thomasa, 19. st.; problem
ideja da je autor kolektiv, pod folklor podrazumjeva se i usmena i
duhovno blago
Utonulo kulturno blago Arnold Hausler, knjievnost nastala u
viim, obrazovnim slojevima, po tome narod nije reproduktivan, nije
tvorac ve samo reproducira; govori o visokoj (nefolklornoj,
pisanoj) i niskoj ( folklorna, usmena) knjievnosti
Seljaka, tradicionalna, puka knjievnost neto staro manje
vrijedno, anonimna, nije usmena
Knjievnost je umjetnost rijei (sposobnost nekoga da rijeima neto
uini, uradi). Moe se izraziti na 2 naina: pismom-pisana;
govorom-usmena. Bespismenost (agrafija) faza kad nema pisma i
informacije se njime preteito ne prenose. Ali sve su pisane
vrednote ostale sauvane zahvaljujui bespismenoj agrafiskoj ili
predajnoj kulturi. Usmenost, odnosno predaja (lat. traditio, -a)
autentino i pouzdano uva odreena informacije; moe ih uvati
dugovjeno. Odnos usmene i pisane knjievnosti: 3 obiljeja usmene i
pisane knjievnosti: knjievnost / prostor, lokaliet / razliita
poetika
veze mogu biti dvojake: a) prikupljanje i komentiranje
b) citiranost intertekstni dijalog: citatnou: iluminativnom -
(renesansa) citat ima vaniji status od samoga teksta; tui citirani
tekstovi kao riznicagradi se knji. kanon
ilustrativnom - (avangarda), kult. tradicija nije kao riznica
vrijedna ponaanja; citat je ravnopravan tekstu ili vaniji od
predloka, autor eli tekst predstaviti vrjednijim od citatarui se
knji. kanon)
a) inkorporiranim primjerima (uvrtavanje knjievnog djela u
tekst)b) pisanjem na narodnu (stil i tema usmene knjievnosti)Kekez
uoio 3 faze povijesnog suodnosa u. i p. knj.; 2 razdoblja:
agrafijsko i grafijsko1) agrafijska do poetka pismenosti postoji
samo usmena knjievnost
2) grafijsko razdoblje do 2.svijet. rata: supostoje usmena i
pisana knj., prevladava usmena3) od 2 svijetskog rata do ovamo
preteno pisana
Funkcije u knjievnosti: a) estetska ponekad je varijanta bolja
od arhetipa
b) odgojna
c) spoznajna
d) zabavljaka
*primarna pojavnost izvoenje, izvedba, performanca; djelo ivi
dok vri funkciju
Verbalni folklor:
R. Jakobson i P. Bogativjov (1929.):
usporeuju folklorno djelo s pojmovima: langue (jezik) /parole
(govor) (F. de Saussure) u djelu Folklor kao naroit oblik
stvaralatva: parole- pisano djelo; nije unaprijed dano,
podrazumijeva individualnu kreaciju; da bi se spasilo mora se
zapisati
langue- folklorno djelo, izvanpersonalno, dano nezavisno od
izvoaa; postoji kao potencija, mogunost usmenoknjievne
komunikacije
Usmena knjievnost kao dio verbalnog folklora Zaokret amerike
kole (Dan Ben-Amos): Folklor treba istraivati onako kako on postoji
kao komunikacijski proces ne bi trebalo, smatra on, teorijski
razdvajati procese i stvari (pripovijedanje i priu: prianje =
pria)
djelo (folklor) ne smijemo promatrati drugaije od onoga kako
postoji
Amerika nova folkloristika (neofolkloristika): istie gotovo
iskljuivo folklor u procesu izvedbe (performacije, komunikacije),
pitanja tradicije je manje zanimaju (geneza teksta) Krajnji doseg
vidljiv u djelu Roberta A. Georgesa: Od studija narodnih
pripovjedaka do studija pripovijedanja (1976.): pripovijedanje,
prema njemu, fiktivna predodba osnovana na pretpostavci kao da se u
asu pripovijedanja priopuje neki fenomen koji postoji ve otprije.
Alan Dundes Tekstura, tekst i kontekst 1964., sama usmenost nije
dovoljna za razlikovanje folklornog od nefolklornog teksta; 3
razine folklora:
a) Tekstura jezino izraajna sredstva teksta (inonacija, rima,
stil), bitni elementi neverbalne komunikacije (didaskalije)
b) Tekst ono to se kazuje, struktura kompozicije (sie)
c) Kontekst moe se oitati iz teksta, unutar njega se ostvaruju
narodni obiaji i ivot, presudan je li neto knjievno djelo ili
nije
Tekstura (jezino izraavanje): intonacija, naglasci, onomatopeja,
visina glasa, stilske figure, rima (Dundes). Ben-Amos teksturu
smatra nainom intepretiranja (ritmiki govor, recitativ, napjev,
glazbena pratnja), a Heda Jason: teksturu vidi kao gramtiku
strukturu uz prozodisjke crte i sitl na razini reenice ili stiha te
to dopunjuju dramatizacijom teksture: intepretiranje glasom,
glazbom, mimikomTekst (kazivanje ili pjevanje): pojedine verzije
prie, poslovice, pjesme i dr.): struktura kompozicije, siea,
sadraja Kontekst: drutvena situacija u kojoj se ostvaruje folklorni
tekst
(utjee na uobliavanje teksta: sastav publike, situacija, obred,
obiaj i sl. te teksture) analizom teksta dobiva se folklorna
struktura (struktura kompozicije, siea, sadraja), a analizom
teksture dobiva se jezina struktura (jezinostilska)
Analiza na razini konteksta nije mogua bez promatranja
izvedbe
(odnosno sudjelovanja u njoj), kao ni dijela teksture (mimka,
geste i sl.)Karakteristike usmenoknjievne komunikacije:
a) Kaziva, interpretator (onaj tko daje informacije)
(poiljatelj) on nije autor, tekst moe mijenjati, ne smije
iznevjeriti oekivanja publike, svaka interpretacija ujedno i nova
reprodukcija, djelomino nova kreacija (K. V. istov)b) Tekst, djelo
(poruka) nije fiksiran pismom, nema materijalnu fiksiranost
c) Publika (primatelj) zajednica, recipijent; komunik. se odvija
neposredno, spontano
* sudionici: pjeva, kaziva, interpretator ---- publika,
recipijent, zajednicaAutor, recipijent, kaziva: Autor talentirani
stvaralac, stvara knjievno djelo koje je polazite, struktura i
cilj. do njega ne moemo doi u usmenoj knjievnosti, anonimna
knjievnost, mora se podrediti masi i sluati ono to oni ele, nadaren
ovjek koji je stvorio djelo tj. daroviti pojedinac za rijei koji
pripada nekoj kulturi, knjievnost se nazivala i narodnom, ali narod
nije svaralac. Primaoc - recipijent, trae autora, skupina ljudi
koja pripada istom kulturolokom krugu, ele da djelo zadovolji
njihove esencijalne potrebe, prima djelo kako ona eli, ima vrst
stav, trai ono to izraava njihov pogled na svijet. Roman Jakobson
navodi pojam preventivna cenzura - zahtjev recipijenata (da bi
sluali moraju biti zadovoljene njihove potrebe) to je preutni
dogovor izmeu primatelja i autora
(cenzuriraju ono to za njih nema funkciju i djelo pada u zaborav
), to gui stvaralaku
kreativnost i originalnost. Kaziva nije autor, stvara varijante
ili inaice nekog teksta u usmenoj knjievnosti, moe dodavati ili
oduzimati onoliko koliko mu publika dozvoljava, osjeaj zajednice i
kazivaa se podudara, publika je uvijek aktivna, aktivno sudjeluje,
moe u svakom trenutku postati novi stvaralac tj. kaziva ako dobro
poznaje tekst, stil i ritam, ne smije iznevjeriti oekivanja
publike, svaka interpretacija je ujedno i nova reprodukcija.Izvedba
i zapis:
Izvedba (performansa) primarna pojavnost usmene knjievnosti u
odreenim ivotnim prilikama, u ivoj komunikaciji, verbalni folklor
izraen rijeima, sudionici su precizirani, izvedba je dinamina
kategorija, vremenom se troi i postaje neuporabljiva (spaava je
zapis), djelo u izvedbama traje dok ima neku funkciju. Izvedbe
pokazuju pravu vrijednost ive komunikacije i djela koja se
ostvaruju na dobroj vezi izmeu autora i njegova primaoca. Izvedba
izotruje vrijednost djela. Sve dok djelo ivi u izvoenju,odnosno dok
traje u izvedbama, vri funkciju. Kad je vie ne vri, nastaje
zaborav. Da ne doe do zaborava, nastaje zapis-verbalni folklor
izraen rijeima (narodna umjetnost). Zapis spaava izvedbu od
propasti i zaborava, pismo lijek za pamenje, njime uvamo ono to bi
kao usmeno moglo nestati. Zapisom spaavamo, oblikujemo neto ako je
nestalo usmene komunikacije. Npr. za vrijeme romantizma najvie se
zapisivala usmena knjievnost -uoila se vrijednost narodne kulture i
ogledalo se u stvaralaki duh naroda. Kad se zapie, postane zapisana
knjievnost; tada se moe struno obraditi. Kad je zapisana veina, moe
se vriti i tipologizacija (Botica: lirika, epika-u stihu i u prozi,
narodne drame, retoriki oblici, mali sitni oblici) i klasifikacija.
U zapisima pojedinana duevnost postaje poopena.
Usmeno komunikacijski lanac: kaziva djelo recipijent (narod,
zajednica)
ne smije postojati buka
recipijent moe postati i kaziva ako dobro poznaje tekst, stil,
ritam
i stvaraoci i primaoci moraju dobro vladati terminima
Arhetip i varijanta (inaica):
Arhetip praoblik s obzrom na dijakroniju, prvi put dovreno
djelo
(oikotip srodan tip s obzirom na sinkroniju)Arhetip je lijepo
sroeno djelo, prvi put dovreno djelo (praoblik). Kad ono doe meu
recipijente, oni ga mogu nepromijenjeno izvoditi dalje, ali onda
nastaju promjene pa se takvo djelo zove inaica/varijanta (za jedan
ih motiv ili djelo moe biti bezbroj). Usmena knji. ivi u
varijantama. Bez obzira na to je li arhetip ili varijanta, djelo
ivi, ali samo dok vri neku funkciju. I na estetskoj razini
varijanta nekad moe biti bolja od arhetipa. U primarnoj je
pojavnosti usmena knjievnost izvedba/performacija. Izvedbe pokazuju
pravu vrijednost ive komunikacije i djela koja se ostvaruju na
dobroj vezi izmeu autora i njegova primaoca. Izvedba izotruje
vrijednost djela. Sve dok djelo ivi u izvoenju,odnosno dok traje u
izvedbama, vri funkciju. Kad je vie ne vri, nastaje zaborav. Da ne
doe do zaborava, nastaje zapis-verbalni folklor izraen rijeima
(narodna umjetnost). Zapisom spaavamo, oblikujemo neto ako je
nestalo usmene komunikacije. Npr. za vrijeme romantizma mnogo se
zapisivalo-uoila se vrijednost narodne kulture i ogledalo se u
stvaralaki duh naroda. Kad se zapie, postane zapisana knjievnost;
tada se moe struno obraditi. Kad je zapisana veina, moe se vriti i
tipologizacija (Botica: lirika, epika-u stihu i u prozi, narodne
drame, retoriki oblici, mali sitni oblici) i klasifikacija. U
zapisima pojedinana duevnost postaje poopena.
Varijanta bezbroj varijanti (inaica) istog djela, nastaju
uslijed izvedbe ve nastalih djela, kada arhetip doe do primaoca
tada ga on prenosi dalje i nastaju promjene; estetski gledano,
ponekad je varijanta bolja od arhetipa
Formula, formulativan: da bi se djelo zapamtilo, moramo
posjedovati stanovit broj vrstih leksikih jedinica, rijei. Formula
je grupa rijei koja se redovito uporabljuje u istim okolnostima,
standardizirana frazeoloka formulacija. Stvaraoc i primaoc raspolae
formulom, postoje situacije koje se uvijek opisuju preko formule,
mogu se mehaniki koristiti, formulativnost osigurava stabilnost;
najmanja jedinica koja se ponavlja jest stalni epitet
(npr. sinje more). Formule=zajedniko mjesto, topos, stereotip,
klie. Stanoviti se motivi oblikuju rijeima (npr. u bajci Bilo
jednom...). Ali mora postojati i doza originalnosti kako bi se
privukli recipijenti. Formulativno se danas najvie izraava u nar.
poslovicama i izrekama.
Schmas: uzastopno i viekratno ponavljanje istih rijei u odreenoj
situaciji; Parry: skupina rijei koja se redovito rabi u danim
uvjetima. E. Havelock kae da je to pamtljivi jezik koji pohranjuje
motive, uvar je drutvenoga pamenja, standardizirana je frazeoloka
formulacija (=izriaj)=topos, kliejanrovi usmene knjievnosti:
Maja Bokovi Stulli
1. Poezija: lirske i epske pjesme
2. Proza: pripovijetke, predaje i legende
3. Usmeno knjievna drama
4. Sitni oblici: poslovica fraza, basna, kletva, vic
Josip Kekez1. Lirske pjesme: balade, romance, tualice
2. Epske pjesme: junake i nejunake (mitoloke, religiozne,
narativne)
3. Pripovijetke: bajke, basne, legende, predaje, anegdote
4. Drame
5. Retorika: zdravice, basne (zaklinjanja, egzorcizmi),
brojalice, brzalice, rugalice, hvale
6. Sitni oblici (mikrostrukture): poslovica i zagonetka
Stipe Botica, podjela lirske pjesme:
1. Vezane uz ovjeka i ljudski ivot (djeije p., uspavanke,
balade, romance, ljubavne, refleksivne)
2. Odnos ovjeka prema svijetu oko njega (religiozne, prigodne,
mitoloke, zaviajne,
o domovini (vile: nebeske, umske, vodene)
Lirika lirska pjesma je govorna tvorevina ostvarena bilo kojim
jezikom, kojim ovjek izraava razliita stanja, osjeaje i
poticaje
narodna lirska pjesma dravnoga je postanka
lirika je fiksirana stihom: predvladava osmerac i deseterac
motivski raspon lirskih pjesama protee se od koljevke do groba (
od uspavanki do tubalica)
S. Botica ih dijeli na pjesme koje se tiu ovjeka (djeije,
aljive, uspavanke,ljubavne, romance, balade) i na pjesme koje
govore o odnosu ovjeka prema svijetu oko sebe (religiozne,
mitoloke, zaviajne...)
obuhvaala je sva podruja ljudskog ivota, pjesme u izvoenju
nemaju naslova, a u zapisima je to obino prvi stih ili sintagma iz
pjesme
jezik je biran, probran, narodni jezik, najee izvodile ene
3 vrste lirskih narodnih pjesama: balada, romanca i bugarica:
Romanca:manja pjesnika pripovijest, ponekad minijaturna, a ponekad
s razvijenom naracijom, pa tako moe postati od lirske pjesme lirsko
- epski oblik. Romanca je cijelim svojim narativnim tijekom vedra,
iva i razdragana. Batinjena iz srednjeg vijeka kad se poelo pisati
na romanskim jezicima
pjevale o slutnjama, enjama, ovjekovim preokupacijama imaju malu
fabulu koja je unaprijed lirski odreena, iskazuju ushieno
stanje
fabularnost daje lirski senzibilitet, priica je najee
dijaloka(lirsko pulsiranje) teme: igra kola, ljepote, brina
djevojka
motivi: ljubav i ljepota (tjelesna, duevna, pejzana)
sve je metaforizirano, figurativno, hiperbolizirano
otkriva sadraje socijalne naravi, ljepota krajolika, pejsaa...
pojedinano postaje poopeno, osjea se kao vlastita duhovna svera
Balade:manja pjesnika pripovijest, ponekad minijaturna, a ponekad s
razvijenom naracijom, pa tako moe postati od lirske pjesme lirsko -
epski oblik. Balada privodi naraciju traginu zavretku. sve pjesme
elegijskog, tunog, sjetnog, melankoninog raspoloenja u svim
situacijama
najea tema: smrt zbog neostvarene ljubavi (socijalno
uvjetovano), stradanja u obitelji, majka, maeha, prisilna vjenanja,
okamenjeni svatovi
ne mora se radit o fizikom nestanku, moe i o psihikom npr.
vojniki ivot (vojnik u gori) Bugarice: nema ih nijedan drugi
slavenski narod, osim Hrvatapjesme dugoga stiha to su nam ih u
zapisima od 15. do 18. stoljea sauvali nai stariji pjesnici zovemo
bugaricama (bugariti - melankolino pjevati).
Za njih je karakteristian dugi stih, najee petnaesterac i
esnaesterac, ali raspon ide od trinaesterca do devetnaesterca, pa
ak i duljeg stiha. U pravilu nakon svakog drugog stiha slijedi
pripjev, ee u estercu negoli u sedmercu. Predmet obradbe su
unutranji sadraji koji uvjetuju organizaciju teksta i privode ga
estetici traginog. Kad eventualno i uslijede odstupanja od traginog
poantiranja, bugarica ne naputa psiholoke podatke, niti iznevjerava
ugoaj otunoga. Njena kompozicija je usmjerena isticanju
pojedinanih, duboko unutarnjih ljudskih, obino priroenih i
iracionalnih stanja i postupaka. Stih, ritam, pripjev, melankolija
izvoenja osnovna su svojstva bugarice kojaje odreuju kao izrazito
lirsku pjesmu. Ona se, dodue zna posluiti i fabulom, ali jedino
zato da bi izabrane motive psiholoki to vjetije iznijansirala i
istaknula. Prve bugartice zabiljeili su: Petar Hektorovi u svom
Ribanju i ribarskom prigovaranju 1555 (Kraljevi Marko i brat mu
Andrija, Radosav Siverinac i vojvoda Vlasko), J. Barakovi u Vili
Slovinki 1614 (Majka Margarita), ban P. Zrinski...
glagol bugariti tuno pjevati
pjesme dugog stiha (15 erac i 16 erac)
zapisano ih 107 (78 ih objavio Baltazar Bogii)
motivi: sredinji ljudski sadraji
osnovna se svojstva bugarice oituju izrazito lirskima
nakon svakog dugog stiha slijedi pripjev (6 erac ili 8 erac)
linosti i teme bugartice potiu iz povijesne narodne predaje (Marko
Kraljevi)
Majka Margarita; Zadar, zapisana u Vili Slovinki
pisana 15 ercem s cenzurom nakon sedmog sloga
jedinstvena zbog ponavljanja osnovnog stiha
epiteti u sintagmama: stara majka, arko sunce, rni gavran
dijalog vile (svedena na ljudsku razinu) i Majke Margarite
(dinaminost)
kontrast: crno bijelo, vila gavran
Bugarice: Tamnovanje vojvode Jauka
Majka Margarita
Popijevka Radia VukojeviaPrimjeri lirskih pjesama:
Paji, buji u zlaanoj bei
Grem jo spati
Kralj Albus
Kolo igra, kolo igra
Divojka je pokraj gore stala
Juraj igori je 1487. na latinskom jeziku naveo 5 vanih tipova,
odnos no motiva lirike: tualjke/naricaljke, svatovske pjesme,
ljubavne pjesme mladei, pjesme uz rad-poslenike pjesme, pjesme u
kolu. On je napisao i prvu otisnutu knjigu (inkunabulu) u Hrvata
(1477.): Tri knjige elegija i rimskih pjesamaTemeljni poticaji za
nastanak lirike su: iz imanentnog antropolokog obzora; duhovno i
materijalno nasljee; potpuni priklon kranskoj i europskoj tradiciji
Narodna lirska pjesma ima najvaniju temu ljubavi, a zatim ljepote
kao takve; bazira se na jakim osjeajima. Najei je deseterac, ali
nar. se pjesnik najbolje koristi osmercem. Isti se stihovi lake
pamte. U zapisima ima najvie lirskih pjesama. Nar. lirska pjesma
drevnog je postanka; pojavila se u Za stih je potrebno umijee, to
je norma koja se morala svladati da bi se moglo oitovati.
Prahrvatska/poganska duhovnost u hrv. usmenoj knji najranijoj fazi
ljudske duhovnosti kada je rijeima trebalo kazati neko snano duevno
stanje Postoje 2 segmenta: vile i bogovi/boice Osobne preokupacije
najea su tema lirskih pjesma, zatim prigodne pjesme (npr. godinjih
doba) prirodnog (kalendar, blagdani) ili ljudskog ivota. 2 su
znaajne teme narodnog pjesnitva: primjerena romancama i baladama
(to su najvanije skupine). 2 su ishodita pjesnitva: ovjek i njegov
ivot (djeje, uspavanke, aljive,svadbene, ljubavne, obiteljske pj.,
balade, romance) te odnos ovjeka prema svemu oko sebe (vjerske,
mitoloke, prigodne, zaviajne, domoljubne, povijesne pj.). Postoji i
sklonost prema figurativnosti-to je sav onaj ukrasni sklop figura i
tropa te svega ukrasnoga. Vana je i slikovitost- u slici se nar.
pjesnik izraava ikoniki. Kao i u cjelokupnoj usmenoj knji., nema
privilegirana/nadreenog jezika; svaki na lokalni, mjesni govor i
govor pojednica u odreenoj sredini pretendiraju biti pjesnikim
govorom. Po tematici mogu biti sakralne pjesme, vezane uz Ivanjske
krijesove, o krajoliku/pejzau, domoljublju, rodoljublju,
kolendice-o kolendanjima iz Primorja, vesele pjesme,
dvostihovane-bearci, gange. Olinko Delorko najvei je poznavatelj
hrv. nar. poezije.
Epske pjesme (epos = govor, pripovijedanje o dogaaju, junaku,
vremenu i prostoru)Tip epskog pjevanja odreen je povijesnim,
nacionalnim, jezinim i drugim razlozima. Najpoznatiji epovi su:
Babilonaca (oko 1700. stare ere) Ep o Gilgameu, u Nijemaca Pjesma o
Nibelungima, nastala oko 1200. godine i mnogi drugi kod ostalih
naroda. Za nau se epsku pjesmu mislilo da nije starija od 15.
stoljea jer je tematski vezana za povijesnu prisutnost Turaka u
naim krajevima. Ali, tipino epske postupke poznaju ve
srednjovjekovni tekstovi. Epska pjesma polazi od povijesne zbilje
(nadir i prisutnost Turaka) i transformira je u umjetniku istinu.
Tu njezinu osobinu nazivamo epskom objektivnou. Za razliku od
lirske, epsku pjesmu ne moemo zamisliti bez fabule ni bez
likova.Epskomu tekstu u pravilu ekspoziciju (uvodni dio) tvori ili
invokacija, zazivanje nadnaravnih sila, ili slavenska antiteza. Taj
se stilski postupak sastoji u tomu to se upitnoj tezi ili - ili
suprotstavlja antitetiki odgovor niti - niti, da bi zatim uslijedio
afirmativni odgovor ve (nego), ime je kaziva uvodno izazvao
pozornost publike i odmah preao na opis epskog zbivanja. Nakon to
je kaziva gotovo izravno preao na sam dogaaj, epska zbivanja
bivajurazvijana i razgranata brojnim digresijama, sporednim epskim
scenama i epskim likovima, epskim epizodama, usporavanjem
narativnog tijeka (epska retardacija) to sve skupa ini tzv. epsku
opirnost. Paralelizam kao postupak u oblikovanju epskog teksta
takoer je vrlo est. Rije je o doslovnom ponavljanju pojedinih
dijelova teksta. Epski je dijalog takoer dio tehnike rijeima. Vaan
element u oblikovanju su epske formule koje su uestale. One mogu
biti od jedne jedine rijei. To je takozvani stalni epitet -
pridjev, ponekad i imenica, koji se uvijek dodaje istomu pojmu kao
njegovo nerazdvojno obiljeje: grlo je stalno bijelo, sluga je
stalno vjeran, oruje je stalno svijetlo. Najei je stih epske
poezije tzv. epski deseterac, takture 4+6, s iznimkom manjega broja
pjesama ispjevanih u osmercu. Osmerac je pak tipian stih lirskoga
pjesnitva. epska retardacija:
Postupak kojim se usporava pripovijedanje i pozornost itatelja
zadrava na opisima, dijalozima te sporednim i umetnutim radnjama s
temeljnom pretpostavkom da je okosnica fabule uglavnom poznata.
Najea su sredstva epske retardacije: digresija, epizoda (umetci,
dodaci), produeni dijalog, opirni opis i ponavljanje. usmene lirske
pjesme prikazuju dogaaje i likove u vremenu i prostoru
autor: nadareni pojedinac iz naroda
stih je asimetrini deseterac (4+6)
pjevaju o nekom dogaaju koji je znaajan za mjesnu ili nacionalnu
povijest
sudionici epske usmene komunikacije su stvaralac, izvoa i
sluatelj
epska objekivnost, epska plastinost i epsko ponavljanje
epska objektivnost: inpersonalno promatranje (3.l.) lieno stava,
neutralno promatranje
epska plastinost: ivo, 3D, kao da je pred vama
epsko ponavljanje: beskrajne formule, epsko granino s
ponavljanjem
traju sve dok imaju fukciju, te funkcije se kroz vremenski
period izmjenjuju
epska pjesma je govorila o onom to je narod htio znati
odisejski motiv u pjesmama
najdua hrvatska epska narodna pjesma (1635 sihova) Primorac
Ilija i enini prosci
( I. dio Ilijada, II. Odiseja)
Slinosti epske pjesme i usmene prie: likovi, radnja, opisi,
junaci epski junak (povijesna linost) s naglaenim epskim osobinama,
bori se za dobro itave zajednice, a u prii se junak bori za osobnu
preokupaciju.
Opa obiljeja epskog pjesnitva (P. Pavlii):
1. narativnost eli se prikazati cjelina zbivanja, epski tekst
sadrava fabulu
2. opirno izlaganje opirno se opisuju likovi, akcije,
prepreke
3. tenja za izbjegavanjem napetosti ve se na poetku najavljuje o
emu e se govoriti
4. iscrpno pripovijedanje smatra se da je sve vano za junaka
vano i za zajednicu
D. Duki prema tematskom kriteriju razlikuje:
Junake pjesme
-------------------------------------------------------------
Ne-junake pjesme tema borbe - ljubavne
hajduko uskoke pjesme (doza funkcionalnosti) - obiteljske
povijesne pjesme s bitnim povijesnim dogaajem - svakodnevni
ivot
suvremeni povijesni dogaaj
- stereotipan motiv: otmice ena, bijeg, enidba
- povij. dogaaj o kojem se pjeva mora biti prepoznat kao vaan za
zajednicu kojoj se obraa
- unutar epske pjesme odraavaju se osobine zajednice kojoj se
obraa
- vrednovanje i kriteriji: duina, tematika, narativnost,
funkcija u zajednici
- uvodni dio ekspozicija = invokacija (zazivanje nadnaravnih
sila ili slavenska antiteza:
upitna teza ili ili, antitetiki odgovor niti niti, afirmativni
odgovor ve (nego)
- paralelizam: ponavljanje pojedinih segmenata u tekstu
- epski dijalog: tzv. borba rijeima ostvaruje se: a) pismom
b) uljiv razgovor
- u svim epskim pjesmama imamo definirana mjesta radnje najee su
im. lokaliteta istinita
- epska tehnika: podrazumjeva uvod (ekspozicija), in medias res,
razgranata zbivanja,
digresije, retardacije, opise, epizode = epska opirnost- tema
koja predvladava u hrv. knjievnosti: odnos prema Osmanlijama
Primjeri epskih pjesama: Smrt Mijata Tomia
Zemljani Stipan
Bitka na Krbavskom polju
Zrinjski i Frankopan
Asanaginica
Podjela epskih pjesama:
Nejunake narativne pjesme:
nije dominantna tema borbe
to su: religiozne, pustolovne, pjesme koje preuzimaju emu
svakodnevnice (obiteljske, ljubavne)
Pjesme bajke: fabule preuzete iz bajki
Novelistike pjesme: 1 ili 2 lika (vrlo mali broj)
radnja: nadnaravna, fantastina, stravina
u njima se ne odvija neto sudbonosno za zajednicu
ogranieno pripovijedanje dogaaja
3 poticaja za stvaranje poezije (lirike i epike):
1. prirodna potreba ovjeka da svoje osjeaje pretoi u pjesmu
2. duhovna dobra prenose se s koljena na koljeno
3. priklon kranskoj i europskoj tradiciji
Petrisov zbornik
Juraj igori donosi puno zapisa
Ivo Senjanin:
Povijesni lik, jedan od najveih uskokih voa, u dokumentima
zabiljeen kao Ivan Vlatkovi, a ivio je na prijelazu iz 16-og na
17-o st., bio je na dobrom glasu, vie puta utamnien, nekoliko puta
mu je ucijenjena glava, posoje opisi njegovog bijega, bijeg vojnika
iz tamnice stereotipni motiv u epskim pjesmama, 1612. osuen na
smrt.
Mijat Tomi:
Hrvatska povijesna linost poznat kao voa hajduka, koji su se
borili protiv turske vlasti za vrijeme Osmanskog carstva, prvi je
tiskani i objavljeni podatak o Mijatovu podrijetlu kod fra Filipa
Grabovca, epska pjesma se prema povijesti ponaa selektivno, uzima
samo neke detalje, Mijat Tomi ne postoji u povijesnim spisima.
*Karakter junaka (Smrt Mijata Tomia): Mijat Tomi hrv, je
nacionalni junak (kult se razvijao tijekom 2. svj. rata), nosilac
je glavnih uloga u pjesmama hrv. usmene poezije; mistini je pov.
lik, voa hajduka. Rano je ostao bez roditelja (tragina sudbina) i
othranio ga je stric, pa je otiao begu Kopiu. Stereotipan motiv:
hrabra pogibija junaka. Murata je pukom pogodio u srce jer mu je
htio odsjei glavu (Suzica kadija htio mu je pokositi livadu
Jabuka). Mijat se odmetnuo u hajduke i poduzimao harake pohode po
BiH (zarobljavali su bogate turske trgovce ili neke
dostojanstvenike te traili otkupninu ili zamjenu za svog
zarobljenog druga; robu, novac i oruje djelili su sirotinji); titio
je siromane i pomagao im. Hrabro je i zamijenio bega Kopia i otiao
k Arapu koji je provodio nasilje- pogubio ga je sabljom. Kopi mu je
tada i darovao livadu Jabuka. Na Mijatovom grobu pie: Pa ja odoh
trait pravde u bogaze i tijesne klanceistie se hajduki poziv i
traenje pravde, ispravak nepravde; hrabrost, junatvo. asno se borio
za ouvanje osobnog i narodnog dostojanstva. Stereotipni sie: osveta
kao ispunjenje junakove zadae; uzak krug tema (Mijat se bori za
pravdu i dostojanstvo). Mijat je simbol junatva i borbe za ouvanje
dostojanstva, simbol je traenja pravde. Tragina smrt-izdao ga je
kum Ilija Bobovev, ubio ga je Klianin Arap i odsjekao glavu, ali
osvetila im se Mijatova druina. Mijat: odluan, hrabar, odvaan,
milosrdan, pomae slabijima, borac za pravdu i ouvanje dostojanstva,
dostojanstven, sklon riskiranju vlastita ivota to ga je na kraju i
kotalo glave, junak.
Narodne prie:
umjesto termina pria pripovijetka (M. Bokovi Sulli), oba termina
ukljuuju sve oblike narodnog pripovijedanja
bajke, predaje, legende, basne, anegdote, prie iz ivota +
prispodobe, uspomene (memorabile), sluajevi (kazusi)
nae su se narodne prie poele kasno zapisivati, do 19.st. nema
nita zapisano
one su jedne od vanijih ljudskih potreba, ona rjeava pojedine
dru. Probleme
u prii se junak bavi vlastitim karakteristikama, a u epu se bori
za zajednicu
ako je fabula razgranata legendarna pripovijetkaNarodnu priu ine
svi oblici usmenog pripovijedanja, na teorijskoj razini
predstavljaju praforme pripovijedanja- povijesni razvoj ope
kategorije prip. Priu ini jezik, kaziva, tradicija, kontekst u
kojem se ostvaruje. To su nar. bajke, predaje, legende, basne,
anegdote, vicevi, prie iz ivota; prispidobe, uspomene/memorabilia,
aluajevi/kazusi (kazmistika), suvremene hagiografije- opisi i
pripovijedanje sluajeva kojima se eli dati mo nekome tko se
beatificira. M. Eliade u djelu Sveto i profano Bajka: najdulji
prozni narativni oblik M. Luthi: Bajka je preteito jednostavna
narodna pria koja izdiferencirano, sublimirano i sreeno prikazuje
bitne aspekte ljudske egzistencije. ;
Europska bajka, nema ni jednog knj.anra koji je toiko srodan kod
svih naroda (osim poslovica), bajka pokriva temeljno ljudsko
razmiljanje o svemu
V. Propp: Morfologija bajke - kae da je bajka najvanija i
najsigurnija vrsta ljudskog pripovijedanja o ovjeku o za ovjeka,
utemeljio je preko stotinu pria iz Afanasjev djela i pronaao 31
razliitu funkciju likova: junak, lani junak, protivnik, pomonik,
darivatelj, poiljatelj, kraljevna/i
struktuirane su oko junakove pustolovine (tema putovanja)
trokratno ponavljanje nekih situacija (gradacija), formulaini
po. i zavreci
svretak uvijek na strani pozitivnog, dobrog, ljudskog
socijalna dimenzija u prvom planu, irok spektar motivaStruktura
bajke je sloena. Pripovijedanje je jednosmjerno, bez digresija,
dodatnih epizoda, retardacija i slinog. Sve je svedeno na akciju
kojom likovi streme stanovitom cilju, svladavajui usput brojne
prepreke. Apstrahiranost stvarnosti inae je poetiko svojstvo usmene
knjievnosti, samo to je ono u bajci maksimalno provedeno. Takva
apstrahiranost zbilje trai i likove prividno nestvarne: zmajeve,
vile,avole, suenicePa to omoguuje retrogradnu primjenu na mnotvo
analognih ivotnih predodaba. Max Luthi eur. je prouavatelj nar.
prip. oblika, a posebno bajki (djelo Europska bajka). Zamijetio je
srodnost bajkovitih struktura eur. naroda-kategorije bajke su
sline, nema nijednog knji. oblika koji je toliko srodan (osim
poslovica u znaenjskom smislu), ali zadravaju neku mjesnu
specifinost (mjesni govor). Bajka nevjerojatno puno pokriva
temeljno ljudsko razmiljanje o svemu; to je razmiljanje pretoeno u
priu-pria je u kulturi antropologijski izrazita (potreba ovjeka da
priom kae neto o ljudskoj potrebi). Jedna finska kola bajki pokuava
bajke klasificirati na tematskoj razini, pokreta je Arne. St.
Thompson je oblikovao indeks motiva (malih tematskih jedinica) iz
najveeg broja bajki cijeloga svijeta, ima ih preko 40000-pomau
onima koji usporedno prouavaju bajke. Bettelheim: dijete u
odrastanju moe pomou bajki savladati edipovske komplekse. Likovi sa
ivotinjskim obiljejima upuuju na mitologiju (skup mitova); neto je
od nje sauvano u folkloru (on ne stvara mitologiju, ali je izvrsno
uva). Bajka je najstarija forma pripovijedanja, ali sa zamijenjenim
ulogama- ovjek, kao neto antropomorfno, postaje jedini akter
dogaanja (umjesto bo. bia i nadnaravnih sila). Ruski sakuplja nar.
pria Asanasjev sredinom je 19. st. otisnuo oko 150 ruskih nar.
bajkovitih struktura, koje je kroatizirala I. Brli-Maurani, s
lijepom literarizacijom. narodna bajka: (Grimm,
1810.,njem.nar.bajke)
najblia je mitu uva prastanje bolje no bilo ta drugo,
dugovjena
pokazuje se snaga ovjeka, ustrojena da odgovara ovjeku
nema milosti, vaan lik je majka; antipod majke je maeha
nae bajke rjeavaju probleme svoga okruja (socijalna dimenzija),
nisu izgubile mitsko ishodite, imaju irok spektar motiva,
fantastinih situacija kroz koje prolaze, zavravaju gozbom i
svadbom, imaju puno nedostataka: labava kompozicija, nemotivirana
mjesta, preskakanje iz 1.plana u 2., slabe dijaloke dionice,
nedovoljna motivacijska snaga raznih epizoda
Primjeri: Popeljuha zavaljuha, Divojka lubenica, Devet brae
vukova,
Kraljeva ki vjetica, Zmija mladoenja
Vladimir Propp, Morfologija bajkeNajvei doprinos na definiranju
narativa dao je ruski znanstvenik i folklorist VladimirPropp,
njegova knjiga Morfologija bajke premda napisana davne 1928. jo i
danas sluikao temelj u razumijevanju i prouavanju narativa, tj.
teorija povezanih s njime (uloga junakai junakinja, struktura
radnje...). Iznimni doprinos je u tome to u toj knjizi Propp navodi
31funkciju likova u naraciji. Osnova za stvaranje te sheme bile su
mu ruske narodne prie ibajke. Ali ta podjela moe posluiti za
analizu vecine narativnih sadraja. Redoslijed funkcijaje bitan. anr
bajki je izrazito raznolik potrebno ih je klasificirati. No tu se
javljaju problemi: nedostaje materijala, tj. bajke ba i nisu
prouavane te nepostojanje metode kojom bi se sve bajke mogle
kvantitativno i kvalitativno razvrstati. Najprije potrebno
napraviti analizu da bi se neto uope moglo svrstati u grupe jer
prouavanje je osnova svakog klasificiranja. Svrstati bajke na iste
tipove nemogue je jer se one meusobno isprepliu. Morfologija je
opis prie prema njezinim dijelovima i odnosima dijelova meusobno te
dijelova prema cjelini.Propp istice da sve bajke povezuju:
1. stalni, nepromjenjivi elementi bajke, tj. funkcije likova.
Oni ine osnovu svake bajke2. broj funkcija likova u bajci koji je
ogranien3. redoslijed funkcija u bajci koji je uvijek isti4. sve
bajke imaju strukturu istog tipa
Propp razlikuje dvije vrste heroja: oni koji trae neto ioni koji
su rtve (moraju napustiti dom da bi se borili protiv zlikovaca). U
niti jednoj bajci seta dva tipa junaka ne pojavljuju se zajedno.
Bitnu ulogu u bajkama imaju i pomonici (ljudi, ivotinje, magino
oruje). Osnova svake bajke je sukob dobra i zla, mi znamo da e
dobro pobijediti samo je pitanje na koji nain. esta motivacija
junaka u bajci je i romantina ljubav. Junak spaava princezu u koju
je zaljubljen. Zlikovci su vecinom prikazani kao stari i ogoreni
likovi. Bajci daje status kao teorijskog modela literarne
literature, za njega je bajka najvanija i najsigurnija vrsta
ljudskog prippovjedanja; pronaao je 31 funkciju likova-stereotipno.
U hrv. bajkama najvanija je tema put, a usputno i ono to se dogaa
(fantastine zgode) je najvanije, vani su i akteri, tj. junaci bajke
(ljudi najnieg statusa), protivnik je popust nesavladive sile;
svretak je uvijek na strani dobra, pozitivnog, ljudskog, a i
svadba, vjenanje ili neka dobra gozba (na kraju autor progovara
kako je i on sudjelovao). U prvom je planu socijalna dimenzija
bajki. Likovi nisu profilirani svojim znaajkama (ne znaju se imena
likova, samo njihov izgled, npr. lijepa princeza); likovi ne
pripadaju uvijek kraljevskom svijetu; bajka ne poiva na doivljaju
nego na dogaaju. Njezini nedostaci su: labava kompozicija, mnogo
nemotiviranih mjesta, preskakivanje iz jednog plana u drugi, slabe
dijaloke dionice, nedovoljna motivacijska snaga raznih epizoda; ali
imaju vrlo irok spektar motiva i fantastinih situacija. Dobar dio
bajki moe imati i mitsko ishodite/uporitetematika pobjedila vrijeme
(mitsko vrijeme i prostor). Bajka kao narodna pria koja se predaje
izrasta i mitsku predaju-bolje je sauvala drevno obiljeje,
pojavljuju se kratki fabulati o neemu to se isplatilo priati. To
moe biti i oblik kronikata-o pov. dogaaju (o kojem se zna iz drugih
sustava, npr. dokumenata), a ako prialac unosi i dio sebe-memorat
(prepoznato mjesno oitovanje). Dakle, 3 su mogunosti prianja:
fabulat, kronulat i memorat.Stereotipni oblici klasini obrasci
bajki: strukturirane oko junakove pustolovine-dana kroz najei
motiv/temu putovanja; trokratno ponavljanje neke situacije sve do
razrjeenja-ide po gradaciji; poeci formulativni (Bio/la jednom...),
kao i zavreci (ivjeli su sretno do kraja ivota.) u kojima su
vjenanja ili gozba kao nagrada junaku; kaziva i sam sudjelovao i to
doivio, iako je svjestan da to nije istinito. Ukratko o stalnim
funkcijama likova: odlazak junaka od kue na putovanje gdje nailazi
na razliite prepreke (razliite epizode); na poetku mu se daje neka
zabrana koju junak kri; nedostatak neega nekome od likova, a junak
dobiva zadatak pronai taj nedostatak; na putu se javlja i jai
protivnik, ali bajka ima pozitivan zavretak-pobjeuje slabiji junak,
uz pomonika (darivatelj arobnog predmeta-vrsta materija, arobni i
svakidanji predmet, ali moe ga imati i protivnik); svladavanje
protivnika do izvrenja zadatka; junak dobiva vanu nagradu; esto
vraanje na poetak (dvosmjeran put)-povratak kui (opet se mogu
javiti protivnici). 7 tipova likova: junak, lani junak, junakov
pomonik, protivnik, darivatelj, poiljatelj, kraljevna/kraljevi.
bajka i predaja: ( u velikom dijelu se podudaraju) kod bajke
kaziva ne vjeruje u istinitost onoga to govori, a kod predaje
vjeruje
= formula vjerodostojnosti
predaja je jednostavnija stilom i kompozicijom od bajke*Bajka i
predajaObiljeja narodne bajke su: epizodnost-razvija usporedno
prie; izostanak didaktinosti-cilj joj nije pouavati; jasna
struktura; mijeanje fikcije i zbilje-stvarni i nestvarni svijet
nisu odvojeni; pripovjeda ne vjeruje u istinito kazivanje o neemu o
emu govori (u predaji je obratno). U istinitosti postoje formule
vjerodostojnosti (uo sam... Pria se...).Predaja je znatno
jednostavnija od bajke (istinom i formom-kompozicijski); sudar
svakodnevnog i neobinog tematizira se u njoj i dolazi do mijeanja
fikcije i zbiljedoza fantastinosti. Ali u bajci je to zajedniki
svijet, a u predaji postoji granica:sablasno, fikcionalno
(mitoloki, demonoloki likovi) vs. zbiljsko. *Predaja je bliska
legendi po motivima, ali razlika je u tome to se legende odnose na
povijesne ili svetake linosti i rije je o biblijskoj tematici
(sveci i njihova udesa)-fantastino, tj. udesno.
Predaja: narodna (povijesna): prenosi neku informaciju, znanje,
sadraj koji je utemeljen na stvarnim dogaajima, govori o istini
koja je lokalno, mjesno odreena mitska: opisuje neto mitsko
demonoloko (avao, vjetice, i sl.mitska bia) etioloka: objanjavaju
na koji nain neto nastaje, npr. podrijetlo imena nekog mjesta
predaja i legenda (predaja koja eli biti konkretna po neemu):
. U njima i dalje prevladavaju elementi nadrealnog, ali je ve
prisutna i konkretnija graa s povijesnim i zemljopisnim podacima,
istaknutim pojedincima, svecima, neobinim ivotinjama, imenima
gradova, naselja i sl. Legende i predaje tumae uzroke kulturnim i
historijskim pojavama. To pak uvjetuje plono nizanje gradiva, pa
izostaju narativni zaplet,kulminacija i rasplet. - u predaji sudar
svakodnevnog i neuobiajenog, moe imati legendarnih motiva, ali
legende
se uglavnom odnose na biblijsku tematiku i takoer sadravaju dio
fantastinog
- legenda bi trebala biti kraa od predaje: svetake teme, vei
stupanj fantastinog i
udesnog, vezane uz gradnju crkavaLegenda: lat. prie koje se
moraju priati, odnosno sluati
predaja koja eli biti konkretna po neemu, udesno u predajama
dovodi do legendi jer su pune uda, mora postojati isprofiliran tip
udotvorca motivirana Biblijom, napajaju se udima (nad boleu,
prirodom) i hagiografijom vano je kako je obraeno i stilizirano udo
zanimljive su vjerske legende (udesa BDM, Ivana Kapistranskoga)
Basne: prie o ivotinjama, biljkama, mit. biima koja djeluju kao
ljudi, ponaaju se kao ljudi Basne su usmenoknjievne pripovijetke o
ivotinjama, rjee o stvarima. Njezina je specifinost u tomu to su
nosioci radnje ivotinjski likovi, preko kojih se,posredno dakle,
prikazuju ljudski karakteri. Kompozicijsko joj je sredstvo
iskljuivo dijalog. Konkretizacija je najee didaktina, ali i
parabolina. Upravo parabolinost ini basnu atipodom bajci.
Ezop rob koji je izvrsno priao ali nije ih zapisivao
ezopovski govor govori se o tabularnim temama
ukraeni jezik (metaforizirani): netko drugi u ime ovjeka govori
kao ovjek
u hrv. knjievnosti nema puno basni, najbolje ima kajkavska
sredina
svaka basna je globalna alegorija, nosi neku poruku
izvorno su basne pisane za odrasleAnegdota: aljiva mjesna
zgoda
male crtice iz ivota o mjesnim dogaajima
humoristine su, granine s pojmom vica (malom redukcijom nastaje
vic)
puno ih je u izvedbama, ima lokalno obiljeje (svako mjesto ima
anegdote)
mali, kratki sadraj s dominiranjem lokalnih tipova; male crtice
iz ivota o mjesnim dogaajima. Granine su s pojmom vica, humoristine
su i puno ih je u izvedbama. Imaju lokalno obiljeje (svako mjesto
ima svoje anegdote). Malom redukcijom anegdote nastaje vic, a i
jednom i drugom temeljna je proizvodnja humora. u pravilu aljiva
usmenoknjievna pripovijetka. Budui da ne postoje samo aljive
anegdote, ve vankom mogu biti i svi ostali prozni oblici,postoje
oni koji govore o vank - predaji, vank - legendi, vank - bajci.Vic:
reducirana anegdota kojom se postie smijeno, humoristino, komino;
cilj mu je nasmijati, ali sve to ovisi o dobrom pripovjedau, ali i
o strukturi-vana je za dobar izriaj. Vrlo je aktivan oblik
verbalnog folklora. bitan je dobar kaziva
struktura vica bitna je za dobar izriaj
*Od anegdote do vicaAnegdotom se zove kraa narativna forma
koncentrirana na kakav dogaaj ili lik i o njemu daje kratku,
duhovitu informaciju; to je verbalna, narativna struktura o dogaaju
i liku (koncentracija na to) s duhovitim, aljivim sadrajem
(anegdotos=ono to treba zapamtiti/izrei). Reduciranjem vremena i
okolnosti dovodi do vica. Naracija/pria u vicu maksimalno je
reducirana i svedena tako da se to prije doe do humornog udarnog
dijela. U anegdotama ne mora biti koncentracija na humor, ali
literarnu obradu zavreuje koncentracija na neki dogaaj ili lik; u
pravilu je mjesno i lokalno obiljeena, ima odreenu duhovnu klimu
koju to mjesto razumije. Genius loci- na razini lika, dogaaja
lokalni senzibilitet, duh odreenog mjesta. U vicevima nije
obiljeeno mjesti i lice, ali postoje tipovi nositelji vica. Vic
voli tabuirane teme i u pravilu se proizvodio ondje gdje je bila
zabrana; njime su se one ukinule (npr. seksualne teme, politiki
govor). Vic kao knji. struktura ima odabranu temu, relevantne
aktere, autor bira rjenik i formulacije i stvara knji. relevantnu
strukturu. U njima je u svakoj sredini zanimljivo motriti izbor
aktera dogaanja (profiliraju se likovi, npr. plavua, Zagoraca,
Dalmatinaca). Vic je performacijski ustrojen jer prvenstveno ovisi
o dobro priaocu; i on je knji. komunikacija. I anegdota i vic imaju
realno uporite u ivotu, likovi sintetiziraju duhovnost odreenog
mjesta, akteri u neemu odstupaju.
Parabole: tj. prispodobe bliske su anegdotama, ali su iz Biblije
(uzorne Kristove parabole). Kristove parabole su uzorne.Prie o
svakodnevici: (tra-prie) tvrdnje = konstativ, pria se puni raznim
sadrajima
(traevima) i moe nabujati Tra prie o raznim dogaajima prie su iz
svakodnevnog ivota; tra iz odreene sredine, vano je znati kakve on
donosi informacije, odnosno tvrdnje-to je polazite mnogih narodnih
pria. Tvrdnja je na teorijskoj razini opisana kao konstativ.
Nadopunjava se raznim sadrajima (u traevima negativne naravi) i moe
jednostavno nabujati. Performativ je istovrstan kategoriji izvoenja
i ovisan je o vrsnom izvoenju (prezentacija u javnosti, iva
prezentacija).ala ili poalica je nar. pria s namjerom neto aljivo
obraditi (njem. Schwank); problematino je je li ona samostalna
vrsta ili obiljeje neke druge vrste.Prilike
Prilika bi dakle kao knjievni oblik bila kraa pripovijest, najee
fantastinoga, a uvijek pounoga (prisutnost basne) sadraja radi
usporedbe interpolirana u crkvenu propovijed.
Od najstaraijih razdoblja prilika biva sastavnim dijelom
propovijedi. Funkcijajoj je trojaka:
a) Biva pomonim sredstvom oblikovanja i interpretiranja
propovijedi b) Zaokuplja pozornost sluatelja c) Odluan je retoriki
prilog uvjeravanju u ono o emu se pripovijeda. Zbog estote izvedbe
i zbog dugovijeka i redovita percipiranja itavim pukom,odnosno zbog
izravne komunikacije s narodom, prilika je poluila najvei uinaku
oblikovanju svijesti i mentaliteta nacionalnog bia. I upravo se
njoj mogu pripisati zasluge za najbolja svojstva mnogih europskih
naroda.*Lirsko funkcionira u tzv. vaenju za duu (izraavanje
rezervirano za pjesnike)
Epsko pripovijedanje i opisivanje (izraavanje primjereno
iskazivanju opih stanja)
Dramsko iskazivanje rezervirano za lica oituje se u dijalogu
(retorika, retor. oblici,
prirodan rod); oituje se u povlatenom mjestu govora u
tradicijskoj kulturi.
Sitne ili elementarne forme (poslovice, zagonetke, fraze),
akumulirano narodno znanje i
iskustvo.
*Opreka izmeu pravih narodnih bajki (najdue struktura) i tipova
pria iz predaja, legendi,
anegdota (krae strukture): 1. odnos prema stvarnosti
2. vjerovanje/nevjerovanje u istinitost
3. stilska izgradnja/ nepostojanost stila
4. razvijenost fabule ili prie
5. kompozicijska struktura 1 ili vie pria
6. fantastika/nepostojanje fantastike
7. psihomentalna funkcija
8. polifunkcionalnost-vie funkcija;ima li estetskih naznaka
meu njima
9. uloga autorske mate (uloga zadnjeg redaktora-priaoca)
10. na koji nain vidjeti kriterije za literarnoMit: !! veza
izmeu bajke i mita je u tome to oba dotiu pravrijeme, najstariji su
oblici
pripovijedanja, ali u mitu je naglaen bog, a u bajci ovjek.- M.
Eliade: poznati mitolog Sveto i profano
Mit je povijest neega to se desilo in mile temporo, pria o neemu
to su
bogovi i boanska bia radili na poetku vremena., uska veza izmeu
bogova
i ljudi, bogovi su glavni akteri, teko je otkriti mitsko vrijeme
i prostor jer su
oni s vremenom postali stereotipi
M. Solar: Od ideje do prie hrvatske mitologije nema, ima puno
mitskih fragmenata ali nema jednog sustava, hrv. je mitologija dio
nepotpune slavenske mitologije, narodno blago tu nalazi svoje
ishodite
- u mitologiji postoji puno likova sa ivotinjskim obiljeima -
mitemi (minimalna jedinica mita); svaki pojedinani oblik nekog
mitskog
oblika jest mitem - u folkloru se uva mitologija
mitologija i religija: mitologija i religija nisu isto
mitologija je sustav pria koji ne obvezuje, kod religije postoji
vrst dogovor
najstarije religijske knjievnosti na poetku su imale mitske
elemente
Dramski oblici
folklorno kazalite dio je usmene knjievnosti
folklorne predstave izvodile su se u manjoj drutvenoj
zajednici
dijalozi se ne zapisuju; improviziraju se i pamte; kratki su i
jednostavni
glume mukarci + mukarci preodjeveni u ene uprizoruje situacije
kljune za ivot pojedinca i njegove zajednice
Drama je vana sastavnica tradicijske knjievnosti; smatralo se da
je narodu teko stvoriti dramu. Dramsko je stanovito vezano uz
ritualno (obredno), a da bi funkcionirao, obred se mora potovati.
Ritualno je vezano uz sakralno (vezano i uz pogrebne obiaje), a
suprotno od njega je profano (u njemu se ne mora strogo potivati
red, moe se naruiti).U hrvatskoj dramskoj proizvodnji vidljiva su 3
izvorita:
iz tijeka prirodnoga ciklusa: godinja doba ( proljetni, ljetni,
jesenski i zimski ciklus)
najee oprotaj od zime i dolazak proljea jesen je bila u znaku
plodova prirode, proljee je alegoriziralo mladost u naim krajevima:
poklade, Jurjevo, Ivanje... tijek ljudskoga ivota: niz dogaaja iz
ljudskog ivota je teatribilan (krstitke, vjenanja..)
najvie teatribilnih dogaaja vezano uz svadbe (trajale 7 dana); u
tom su se vremenu izvodile razne igre posmrtni obiaji takoer
teatribilni: sprovod teatribilna scena razliite drutvene
manifestacije: proslave mjesnog karaktera (slavonska svinjokolja,
krtenje mota)
mijeanje stilovaStruktura dramskog teksta:
tekst nepotpuni su
glumci daju vrijednost performativu, dobri improvizatori, o
njima ovisi ljepota
izvedbe, predstavljaju izvorno, autentino
scena pozornica se napravi za tu prigodu, trgovi, crkva u
sreditu...
kostimi predstavlja treba imati primjerene kostime i minku
redatelj narodna drama ipak ima redatelja, osobu koja dirigira
svimeDramska graa rasporeena u 3 grupe (N. Bonifai-Roina):1.
narodne glume tekstovi su dramski izraeni; izrazit je dijalog
glumaca i motiv dramske radnje; maska je vrlo esta
2. narodne igre tekst ima dijalog to ga s jednim glumcem vodi
cijeli zbor (kolo) kao sugovornik; radnja je slabija, a predstava
je isprepletena pjesmom i plesom; slabo maskiranje
3. narodni obiaji i obredi dramski elementi se tek formiraju,
negdje nema rijei pa glavno lice nastupa mimiki; nekad izgleda kao
da glumaki kolektiv na sceni izvodi jednu ulogu nasuprot drugom
glumcu, nevidljivoj tajanstvenoj sili koja se ponekad simboliki
pojavi s maskom i nastupa u pantomimi.
FOLKLORNO KAZALITE
Narodno kazalite moemo pronai u drevnim obredima - to ritualno
ostalo je prepoznatljivo i danas. Rituali su esto vezani tijek
prirodnog ciklusa i ovjekova uloga u njemu. U predstavljanju bitna
je uloga ovjeka. U nj su ukljueni obiaji, simbolika, verbalizacija,
prezentacija - ukratko sve ono to folklor ini folklorom.
TEKST - verbalizacija onoga to se izvodi; nestalna i nesigurna
kategorija jer se folklorno kazalite oituje prije svega izvedbama -
a one ne odgovaraju uvijek tekstualnom predloku.
IZVEDBA - ono jedino pravo i izvorno, a tekst je tek tura slika
izvedbe. Izvedba ovisi o improviziacijskim sposobnostima izvoaa
(govorne, gestikularne, ritmike osobine). Kroz povijest glumci su
bili samo mukarci.
SCENA - mjesto gdje se izvodi drama. U narodnim dramama obino je
scena postavljena AD HOC - improvizirana ba za tu prigodu. Najee se
izvodilo na gradskim trgovima gdje je esto bila i crkva. Ako je
scena i bila u zatvorenom prostoru, opet je bila na brzinu
organizirana.
KOSTIMOGRAFIJA - vrlo je vana. Svaki glumac mora znati da
predstavlja nekog drugog. Netko JA predstavlja NE - JA.
PUBLIKA - tvori je gledateljstvo i sluateljstvo. Nema stroge
odijeljenosti glumaca i publike. U folklornom teatru publika je
aktivni sudionik u onome to se dogaa (ohrabrivanje, poticanje).
Netko od publike uvijek moe zamijeniti aktera na pozornici (glumca)
- to je zahvaljujui stalnom repertoaru.
REDATELJ - njegova uloga bila je dugo osporavana u narodnim
dramama, ali on ipak postoji. To je osoba koja ravna svime to se
dogaa u odreenoj izvedbi. To moe biti i zajednika volja svih
sudionika. Red kojeg potuju jest redateljsko djelo, a preputanje
sluaju ne dolazi u obzir.
REPERTOAR se sastoji od 3 skupine: a) godinje doba b) doba ivota
c) maske (lutke) i sjene
a) GODINJE DOBA - najvei broj hrvatskih narodnih drama pripada
prvoj skupini. To su igre koje se dogaaju u odreeno doba (naela
prirodnog ciklusa). Hrvati su preuzeli mnoge elemente iz
kristijanizirane faze Rimljana. Tako prirodni ciklus zapoinje ranim
proljeem (predproljeem). Rimska je godina poinjala u oujku
(MARTOVSKE IGRE.)Od 4. st. nadalje ciklus je zapoinjao u
predkorizmeno (pokladno) vrijeme, koje je rezervirano za igre i
ludorije. To je vrijeme maski, mesopusta. Oni su pomini zbog
Uskrsa, alli ujedno i stalni - javljaju se uvijek u odreenom
vremenu. Svaka sredina ima svoja obiljeja u vrijeme karnevala.
Maske su specifine u svakoj sredini. Sredinji dogaaj karnevala je
spaljivanje lutke u kojoj je sadrano svo zlo sredine. Posebno su
zadovoljstvo itanja predsmrtnih govora.PROLJETNO i USKRSNO VRIJEME
- dominira slika sv. Jurja. On simbolizira bujnu prirodu, mladost,
snagu, bujnu i strastveni ivot. Svibanjske i prvosvibanjske
sveanosti vezane su za sv. Filipa i Jakova. Kult plodnosti, tijela,
prirodne snage i mladosti see sve do kraja lipnja ( Ivandan).Od
lipnja do prosinakog Ivana sve je slabije. Ivanjski krijesovi -
zadnji trag proljetnog vazmenog dogaanja (razulareno ponaanje
mladia i djevojaka).U ljetnom ciklusu ne dogaa se nita, a u jesen
se zahvaljuje prirodi na plodnosti i obilju (voe).Martinje je
posebno vano dogaanje. Boino vrijeme je kranski ali i poganski
predznak (naroito Badnjak). Igra Adama i Eve, igra zvijezdica i
triju mudraca. Betlehemska talica sama je posebi teatralna.
b) DOBA IVOTA - roenje, odrastanje, svadbe, poslovi, smrt. U
Hrvatskoj suposebno vani svadbeni obiaji. Sudionici svatova
svojevrsni su glumci. Svatovi su neko trajali danima.
c) MASKE - lutke i sjene. Maske govore umjesto ljudi, to bi bila
stanovita basna u narodnom kazalitu. Sjene su nastale igrom prstiju
da bi se oponaali neki likovi ili ivotinje.
Teatarska komunikacija proces je prenoenja gotovog, napisanog
teksta publici predstavom. Meutim, struktura je toga procesa sve
samo ne toliko pojednostavljena. Ona se sastoji od kreativnoga ina
predstave, od domiljate manipulacije spleta verbalnih, vizualnih,
zvukovnih i drugih znakovnih sustava koji su poznati pod jednim
nazivom kazalini jezik.
KLASIFIKACIJA DRAMES obzirom na povode i okolnosti pod kojima se
drame izvode, one se dijele na svadbene dramske igre, pokladne
drame, karnevalske drame, momake drame, inicijacijsko-obredne,
dramske igre koje su u tematskoj vezi s pojedinim zvanjima i
drutvenopovijesne dramske igre. Davor Duki: Usmene epske pjesme I.,
Zagreb, edicija SHK, 2004.- autor predgovora i bibliografije koja
ukljuuje vanija izdanja usmenih epskih pjesama te
vaniju literaturu o usmenim epskim pjesmama- pjesme uglavnom
zastupljene u zapisima iz 19.st.
Terminom usmena epika oznauje se usmeno prenoenje, odnosno
izvedba i narativnost.Tematski kriteriji podjele: junaka (hajduke i
uskoke) i povijesne (junake) pjesme. Junake epske pjesme- osnovna
tema borbe dvoboj dvojice junaka ili bitka dvaju suprotstavljenih
tabora (mi/vi). Izraen je motiv izdaje; plastinost, naturalistiki
prikaz likova; stereotipne teme; motiv smrti, ranjenog junaka,
motiv danka u krvi (djeake odvodili u vojsku). Neke se od junakih
epskih pjesama temelje na poznatom povijesnom dogaaju, a neke na
fikcionalnosti. Ako se temelje na povijesnom dogaaju, sadre
stereotipnu siejnu strukturu (izvjetaj sudionika bitke), kao i
stereotipan motiv kao vaan dio (pogibija junaka)stvarni dogaaj i
stvarni junaci; odraava ili stvara vrijednost u zajednici. Narodne
hajduko-uskoke pjesme imaju stereotipni sie (osveta kao ispunjenje
junakove zadae) i uzak krug tema (junaka otmica djevojke, junaka
enidba i sl.). U tim se pjesmama moe vidjeti tipian oblik hrvatske
narodne epike, oslonjene na dogaaje iz hrvatske povijesti i
hrvatske narodne junake: Ivana Senjanina i Mijata Tomia. Junake
usmene epske pjesme karakterizira epska obrada prie, odnosno
postupno razvijanje siea bez skokovitih prijelaza u pripovjednom
vremenu i prostoru, opirni opisi i esto ponavljanje skupina stihova
ili narativnih sekvenci. Narativne pjesme koje ne pripadaju
izrazitoj junakoj epici: usmene epske pjesme religiozne, odnosno
nabone tematike, pjesme-bajke, novelistike pjesme pustolovne,
mitoloke, s temama iz svakodnevice (ljubavni i obiteljski odnosi),
tj. romance i balade. Epsku strukturu odreuje obraivanje epskom
tehnikom, fabula, narativnost i likovi, razraeni osjeaji; opisi,
digresije, epizode... Usmena epska pjesma ima dominantnu zabavnu
funkciju, ali sadri ideje i drutvene norme sredine u kojoj ivi.
npr. Zemljani Stipan: stereotipni motiv ropstva-zarobljenosti
tipian za usmenu epsku pjesmu, kao i pokuaj bjega iz ropstva; motiv
obraenja sivom sokolu (stalni epitet)=glasnik-tipian topos; bijeli
dvori, polji ravni, vjerna ljuba-stalni epiteti; u usmenoj se knji.
uvijek pita za majku i ljubu (ostarjela majka, ljuba
Stipanova-nemaju imena); 3 bijela dana-simbolika broja 3 (stalno
mjesto); paralelizmi (razvlaenje radnje) i dijalog dominiraju, tu
su jo i ponavljanja, personifikacija, stalni epiteti, anafore,
gomilanja veznika, apostrofiranje, detaljni opisi...; glas
pripovjedaa i glasnika najpouzdaniji; molitvena forma-obraanje
Bogu, kr. ideologemi; odisejski motiv jako vaan; kieni svatovi-vaan
motiv; motiv preruavanja i prepoznavanja idu zajedno i tipini su,
kao i motiv osvete; formulativan epski deseterac.
Prikaz antologije: Stipe Botica, Biserno uresje. Izbor iz
hrvatske usmene poezije/Hrvatska usmena poezija
3 izdanja: Zagreb, Mladost, 1990; Zagreb, kolske novine, 1994;
Zagreb, Alfa, 1996.prvo i drugo izdanje sadre po 243 pjesme, ali se
razlikuju u 15 pjesama koje je prireiva u 2. izdanju zamijenio
uspjelijima: 3. izdanje obuhvaa 122 pjesmesva tri izdanja sadre
kratak rjenik, abecedni popis pjesama po prvom stihu i popis
pjesama s izvorom iz kojeg su preuzeteuz svaku pjesmu navode se
mjesto i vrijeme zapisivanja, a u treem izdanju, koje je
namijenjeno mladei, i kratki komentari i tumaenja pjesmeIz
predgovora:
O usmenoj knjievnosti
- drevnog postanja- poetski iskaz = naroita leksika organizacija
tj. semantizacija naroito odabranog predmetatvorac usmenog poetskog
izraza je bezimen daroviti pojedinac, nastaje usmenim priopajem i
namijenjen je slunoj recepciji- u. k. mora sadravati poruke znaajne
za sluatelje da bi naila na odjek u kolektivu, bit e to
prijemljivija to vie odgovora kolektivnim pregnuima tj. onome to se
iekuje, mora osjetiti snagu vanih imbenika ljudskog ivota i to
primjereno priopiti, za to je potrebna snana i mona stvaralaka
aktivnost- u. k. nastaje u svom prirodnom okruju, taj izvedbeni
kontekst jae istie poruku i njenu aplikaciju na pojedinani ivot-
manifestacije privatnog lako postaju ope i manifestacije opeg
privatne > tvorevina u. k. reciprona je svim aktantima i zato se
trajanjem ne troi novi korisnici je obogauju i pojaavaju njenu
prijemljivost- poruka je obavezno mnogoznana- ima i istaknutu
estetsku funkciju
O usmenoj lirici
- ona je iskazivanje/oitovanje duevnih stanja - doivljavanja i
osjeanja iz podruja intime pojedinca, njegovih intimnih pregnua,
burnog dogaanja u izvoritu emotivnogima u prvom redu emotivnu
funkciju- poruka u. l. e je istinska i neposredna- nastaje iz
unutranje potrebe pojedinca i prolazi put od subjektivnosti do
intersubjektivnosti - izvodi se za potrebe svih onih koji o tome
slino misle, zajednica u tome prepoznaje znak svoje duevnosti i
tvorevina postaje zajednikom svojinom, znai uspjeh usmene lirike
temelji se na zajednikom doivljavanju- izriaj tj. umjetnika
realizacija moraju biti odgovarajui, preduvjet za to je kakvoa
doivljaja, tj. on mora biti jak, zato se usmena lirika bavi vanim
konstantama ljudskog ivota tj. intimne povijesti povijesti
pojedinanog ivota, najsnanija poetska ostvarenja vezana su za
najpresudnije i bezuvjetne konstante: trenutke raanja i umiranjaO
usmenoj ljubavnoj lirici
- ne toliko neprikosnovena konstanta, ali ipak vjena
inspiracija- svaka pjesma je ljubavno oitovanje, glas, pjev ili
krik srca, pjesme odraavaju svaki pobueni treptaj i uzdah srca:
enju, nadu, elju, slast, strepnju, bojazan, nevjericu, bol- ljubav
najvaniji poticaj hrvatskim usmenim lirskim pjesmama
O zapisivanju
- usmena ljubavna lirika je obino kratkog vijeka, ali je njena
proizvodnja vrlo bujnakao i sva usmena knjievnost zapisuje se od
15. stoljea- ibenanin, humanist s kraja 15. st., naalost nije
zapisao niti jednu pjesmu, ali je ostavio jedan od najstarijih
zapisa o izvoenju usmene lirike: na dan vjenanja pjevaju (se) u
kolu... svadbene pjesme kakve se nisu ule ni od Katula ili
Klaudijana.Zatim obijesna i strastvena mlade pjeva krepkim glasom
nou takvu ljubavnu pjesmu kakvu bi jedva spjevao uglaeni Tibul ili
udvorni Propercije ili lascivni Likoridin ili lezbijka Sapfa.
O pjesmama u antologiji:
- pjesme su preuzete iz razliitih tiskanih i rukopisnih zbirki,
a dio i iz zapisa studenata Filozofskog fakulteta, dosta je pjesama
iz Erlangenskog rukopisa koji je pronaen i danas se uva u Erlangenu
u Njemakoj, a pronaao ga je i objavio njemaki slavist Gerhard
Gesemann 1925. godine, to je zbirka od 217 usmenih pjesama koje je
oko 1720. zapisao nepoznati njemaki vojni inovnik u vojnom logoru u
Poegi, a kazivai su mu bili vojnici iz svih junoslavenskih zemalja,
posebno se istiu pjesme iz Slavonije- jedna pjesma potjee iz
Ranjinina zbornika, 15-16. st., Izrasla je vita jela na brijeg
Dunaja; 3 pjesme iz Dubrovnika i jedna iz okolice Zadra su iz 16.
stoljea, sve te pjesme po duhu, stilu i dikciji odgovaraju pisanoj
renesansnoj lirici; 17 pjesama zapisano je u 17., a 27 u 18.
stoljeu, one uglavnom zadravaju prvotnu strukturu i organizaciju;
sve ostale tj. najvei broj pjesama sakupljene su u 19. stoljeu,
neke od njih ive i danas- nastale su na svima trima dijalektalnim
podrujima, od Dubrovnika do Srijema: Konavli, upa, ipan (posebno
bogato zastupljen), Korula, Makarska, Split, Bra, Hvar, olta,
ibenik, Zlarin, Paman, Ravni kotari, Zadar, Krk, Novi Vinodolski,
Istra, Severin na Kupi, Glina, okolica Karlovca, Turopolje, okolica
Zagreba, Hlebine, Marija Bistrica, Meimurje, Varadin, Podravina,
Slavonija, Srijem > najvie je pjesama iz Dubrovnika, Istre i
Slavonije- ima i pjesama ueg zaviaja, ali prevladava svehrvatska
duhovna batina: po motivima, temama, duhovnom ozraju, jezinim i
stilskim obiljejima, vrstama stiha (od 6-erca do 16-erca)- tekstovi
ove knjige obuhvaaju dio ljubavnog motiva hrvatske usmene
knjievnosti od 16. do 20. stoljea, znatno su brojniji u izvedbenom
kontekstu nego u zapisima, a uvrteni su u PSHK- pjesme su bez
naslova, navedene su po brojevima, a u sadraju se navode prema
prvom stihu
Karakteristike:
- oituje se stanje napregnute pojedinane intime koja postaje
paradigma kolektivnih stremljenja- pjesme su vezane us stvarni
dogaaj koji je apstrakcijom i knjievnom preradbom oblikovan u
knjievnu strukturu- motivi su raznoliki i mnogostruki- pjesme su
rasporeene u cikluse prema logici tekstovne organizacije iznutra:
iz aspekta predmetne funkcije oituje se da u djelu tekstova zri
fenomen ljepote same po sebi (1. ciklus) ili preko manifestacijskih
oznaka ljubavnog pregnua (2. ciklus) i samoga fenomenolokog sloja
ljubavnoga (3. ciklus)- ljubav se oituje kao istoznanica punine
ivota (4. ciklus) ili se namee kao najvrjedniji dar ljudskoga ivota
(5. ciklus)- usmeni pjesnik poetizira razne zgode iz ljubavnog
ivota slijedei zakone tijela (6. ciklus) to ga ponekad stavlja pred
raznolike zamke ljubavi (7. ciklus) ili pred tea ljubavna iskustva
(8. ciklus)- neki motivi su opeljudski poetizirani portreti
ljepotica, uresja mladosti i ljepote te prirodna uresja, obuhvaena
su raznolika matanja, nadanja, enje, strepnje, ushit i strah- najei
portreti: Mara i Ivo- ideal djevojke: crne oi, vitak struk, rumeno
lice, njedra poput narani, itd.- suprotnosti: ljubav-neljubav,
vjernost-nevjernost, prisnost-hladnoa ine tipian model hrvatskih
usmenoknjievnih romanci- brojne senzualne slike, floristike poredbe
i metafore, slikovit govor, simboli i personifikacije- jezik:
slobodan prodor govorenoga jezika, to nije narodni jezik ve izbor
iz narodnog jezika- on pretpostavlja leksiki probir primjeren
odreenoj knjievnoj vrsti i namjeni odreene strukture, ima vanu
ulogu kod prenoenja usmene knjievnosti vano da ga usvoji
recipijent
Pregled po ciklusima: Iz obraza sitne rue cvatu
A gora je od lica zasjala
Desnom rukom lice zaklanjala
Milo mi je, milo divojku zbuati
Nisu lica na licu ostala
I IZ OBRAZA SITNE RUE CVATU
- tema: fenomen ljepote sam po sebi- govori se o ljepoti, ona je
ne samo estetski nego i vrijednosni kriterij i osnovno mjerilo pri
izboru djevojke odnosno momka- djevojaka ljepota obino se usporeuje
s motivima iz prirode, najee s cvijeem, ruama, kao u Otkada su
Mleci sagraeni ili drugim biljem, kao u Ja usadih vitu jelu: vita
jela, b`jela loza, b`jela rua, struk bosilja, ustaljen simbol
ljepote je i narana; zatim s nebeskim tijelima: suncem, mjesecom,
zvijezdama, te s dragocjenim materijalima zlatom, srebrom,
biserima; jako esta metafora za neto vrijedno, rijetko i poeljno je
zlatna jabuka; ljepota u usmenim pjesmama esto je hiperbolina- u
opisima djevojake ljepote nekad se posebno istie snaga istinske
neukroene prirode u odnosu na ljudski okoli: Oj, divojko, a si tako
lipa iz Istre i Petar se knee hvalio iz Dalmacije;- u ovoj drugoj
pjesmi ljuba Petrova i vila natjeu se koja je ljepa; oklada vile i
djevojke koja e neto bre i bolje uiniti esta je tema, pobjeuje ona
koja se bolje snae i ima bolje saveznike; vila je est lirski
subjekt, ima sve osobine ljudi i moe im biti i pomonica i
muiteljica, a ljudi joj se esto uspjeno suprotstavljaju- esto se
opisuje i muka tj. momaka ljepota: najpoznatiji su stihovi o
lijepom Ivi na konju koji se javljaju u mnogo varijanata, pr. Ive
jae kroz oraje iz Like i Lip se Ivo k brdu ee iz Skopja u Bosni,
Ivo i konj usporeuju se sa suncem, srebrom, zvizdom i vilom, na
kraju pjesme Smilje brala lipa Mare iz Ravnih kotara momak je poput
mjeseca- u ovom ciklusu ima i slavonskih bearaca i aranaca, bearci
su deseteraki distisi koje najee pjevaju momci (bear=momak), a
aranci su bearci ili kratke pjesme uz kolo: Visok, tanak, rumen kao
rua/taj se meni oko srca prua; takoer slavonske pjesme od kola, pr.
Kolo igra, kolo igra
FOLKLORNO KAZALITE (Ivan Lozica, SHK, Zagreb, 1996.)
Od davnina je scensko stvaralatvo u narodu bivalo zanemarivano i
nezapaeno, a drama je zaostajala za ostalim usmenoknjievnim
oblicima kojih je bivalo sve znatnije. Za narod se dralo da se u
svojoj neukosti ne moe scenski izraziti te da se dramski primjeri
ne mogu ostvarivati u usmenoknjievnom gradivu. Meutim, ezdesetih
godina dvadesetoga stoljea folklorno kazalite i drama konano
uspijevju pronai svoje mjesto u usmenoj knjievnosti. Tako se
temelji folklornoga kazalita pronalaze u religijskim i magijskim
obredima prolosti, a evolucija kazalita prikazuje se kao dugotrajno
i mukotrpno raanje dramske rijei iz obreda drevnih kultura i
obiaja.
Osim obreda, i igra je vano ishodite kazalita. Uistinu, kazalite
nastaje kao spoj obreda i igre, kao kultna igra u kojoj dramski
sukob, oponaanje i preruavanje postupno nadvladavaju religijsku
svrhu i tvore predstavu kao izmiljenu zbilju. Izvoai stvaraju
iluziju kojoj se publika predaje i time omoguuje postojanje
izmiljene zbilje unutar prave zbilje svakodnevnoga ivota. Bit
kazalinoga umijea jest predstavljanje, a ono se moe definirati kao
pokazivanje izmiljene zbilje, ponekad s umjetnikom tendencijom.
Potreba za obnavljanjem izgubljenoga i prologa stvara na pozornici
glumljeni folklor kao folklornu glumu. Takvo predstavljanje proima
obiaje i obrede, igre i predstave u kontekstu svakidanjega ivota
tradicijske, ali i suvremene urbane kulture. Takvo se
predstavljanje naziva folklornim.
Usmena, iva rije glumca najvanije je obiljeje folklornoga
kazalinoga oblika i ini osnovnu razliku izmeu folklornoga i
institucionaliziranoga kazalita. Dakle, sama usmenost folklornih
predstava razlikuje se od usmenosti profesionalnih kazalita.
Komunikacija je slobodnija, gledatelji postaju dio predstave;
publika su i izvedba meusobno povezane. Pretpostavlja se da tekst
folklorne predstave ne postoji u pisanome obliku, iako didaskalije
jesu prisutne u zabiljeenu gradivu i formalno se ne razlikuju od
onih u pisanoj dramskoj knjievnosti. Veinu narodnih dramskih
tekstova ine naknadni zapisi nastali na temelju kazivanja. Neki su
tekstovi stalni i ponavljaju se desetljeima ili stoljeima u
izvedbama, a neki su tekstovi podloniji mijenama i aktualizacijama.
Dijalog nastaje improvizacijom usmenim putem i blizak je
svakodnevnom govoru.
Scena je vrlo jednostavna, manjka joj raskoi, a scenski se
rekviziti i scenski se prostor vie pretpostavlja nego doivljava.
Pozornica nije fiksna, postavlja se ad hoc s ve pripremljenim
stalnim ambijentima. Najsnanije predstavljako sredstvo koje
povezuje magiju i kazalite jest maska. Maska, koja zastrauje i
nasmijava, pojavljuje se iz davnina kao dio animistikoga kulta.
Noenje maske esto se povezuje s povijeu karnevala i sa slavljenjem
povratka mrtvih. S obzirom na povode i okolnosti pod kojima se
drame izvode, one se dijele na svadbene dramske igre, pokladne
drame, karnevalske drame, momake drame, inicijacijsko-obredne,
dramske igre koje su u tematskoj vezi s pojedinim zvanjima i
drutvenopovijesne dramske igre.
Najrasprostranjenija svadbena dramska igra jest Traenje ovce,
poznata jo pod nazivom Traenje prepelice, jarebice. Ostale poznate
svadbene komedije jesu tef i Bara, Obuvanje magarca, Nenad iz
Brinja, Snuboki.USMENE PRIPOVIJETKE I PREDAJE (SHK), Zagreb 1997.,
Maja Bokovi Stulli Pripovijetke , predaje , legende i ostale usmene
narativne vrste mogu se zajedniki obuhvatiti imenom prie.
Hrvatske se usmene prie razlikuju od susjednih, kao i ostalih
europskih, onoliko koliko je uope u njihovoj naravi da se, uvajui
trajnije strukture, mijenjaju i prilagoavaju od kraja do kraja, od
jedne sredine do druge.
Folklor, pa tako i prie, vezane su ( prema danskom istraivau
Bengtu Holbeku ) za svoju lokalnu sredinu, splone i generacijske
skupine, za zanimanja, za obitelj, a ne za iroko podruje
nacije.
Ako je hrvatski pripovijeda kazivao priu svojim jezikom, a sluao
ju je usmeno u svojoj uoj ili iroj sredini, onda je to hrvatska
pria.
S braom Grimm poinju teorijska tumaenja pripovijedaka: teorije o
njihovu mitskom podrijetlu, o migracijskom irenju ili o
poligenetskom postanku na temelju njihove zbirke priredili su J.
Bolte i G. Polivka petosveani poredbeni prirunik gdje su prikazane
i hrvatske pripiovijetke - Napomene uz djeje i kune bajke brae
Grimm
U 20 st. je poraslo zanimanje za smisao bajki, njihovu
simboliku, znaenja, a meu njima su i psiholike interpretacije S.
Freud, C.G. Jung, B. Bettelheim i drugi )
Najznamenitija su prozna vrsta bajke udesne, arobne pripovijetke
udo u bajci je element radnje, one su izmiljene!
Uz njih su povlatena vrsta usmene proze jo i predaje koje se
temelje na vjerovanju u istinitost onoga to se kazuje.
Predajama su bliske legende; vani su i vicevi, basne,
anegdote...
Konstantin Porfirogenet nam je vaan jer je u svojem djelu O
upravljanju carstvom, naveo znamenitu predaju o dolasku Hrvata u
dananju postrojbinu ( predvoenih petoricom brae i dvjema sestrama
); to je model rodovskih predaja o podrijetlu i o naseljavanju
zemalja
Srednjovjekovni su gradovi poznavali predaje o svojim osnivaima
i legende o mjesnim svecima, o emu svjedoe dalmatinski ljetopisi i
naboni spisi na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku
Mnoge svetake legende poznate su od najstarije knjievnsoti sve
do novih usmenih prianja
S poetkom prosvijetiteljstva i predromantizma, prvi koji su se
izrazitije poeli zanimati za narod i njegove obiaje, pa tako i prie
bili su : Alberto Fortis ( Put po Dalmaciji ) uz blagu ironiju,
pripovijeda o dvjema vjeticama to su pekle ljudska srca, te o
lopovu Vrgoraninu! Ivan lovri ( Biljeke po Putu po Dalmaciji )
uklapa usm. predaje u kontekst kazivanja o povijesti, prirodi,
obiajima, ishrani, nonji
Ljudevit Gaj - kao djeak biljeio i sluao prie tako je uo priu o
slavenskoj brai ehu, Mehu i Lehu, vezanu za postanak Krapine; to je
rodovska predaja preuzeta iz kronika i povijesnih spisa
Gaj je zapisao i prvu kajkavsku bajku o maehi i pastorci
I. S. Kukuljevi objavio opsenu mitoloku raspravu o vilama (
velika pozornost se obraala vjerovanjima i nadnaravnim biima )
-trai i dobiva odgovore o usmenoim prianjima, vjerovanju,
pjesmama, obiajima...
Matija Valjevec prva hrvatska zbirka narodnih pripovijetki na
kajkavskom narjeju; 1858. ( u i oko Varadina )
M. B. S. objanjava unoenje osobnih kreacija pripovjedaa u tekst
u oblikovanju prie: pripovjedai katkada se igraju uporabom rijei iz
drugog diskurza moderniziraju bajku izrazima iz suvremenog
administrativnog ili tehnikog svijeta ne zaziru od ukljuivanja u
priu aluzija na vlastitu osobu ili okolicu!!! NARODNE LIRSKE PJESME
( PET STOLJEA HRVATSKE KNJIEVNOSTI ), knjiga 23; priredio Olinko
Delorko; Zg 1963.
U rukopisnom zborniku u kojemu se nalaze zapisane pjesme nekih
od najstarijih lirika hrvatske umjetne knjievnosti, meu kojima se
istiu iko Meneti i Dore Dri, nalaze se i zapisi naih folklornih
pjesama
Ti pjesnici su bili pod utjecajem petrarkista Neki su folklornu
poeziju uklapali u svoja djela ( Petar Hektorovi u Ribanju i
ribarskom prigovaranju, Juraj Barakovi u Vili Slovinki, Petar
Zorani u Planinama on se pozvao na poetne stihove pjesama ... )
Naa tradicionalna poezija postigla je najvei ugled u prvoj
polovici 19. St. u doba romantizma ( Mauraniev ep Smrt Sail age
engijia )
20 st. - Naa se tradicionalna poezija nalazi objavljena i na
strana monogih asopisa npr Nevena, Vijenca..., kalendara,
godinjaka, mjesenika, tjednika pa i dnevnih novina
U to doba vrlo je oskudna knjievna kritika! najvredniji nai
knjievni kritici: A. G. Mato i A. B: imi
Jezik u narodnim pjesmama u svojim osnovnim oblicima je bio vie
- manje u svim naim krajevima prihvaen! Za razliku od jezika pisane
knjievnosti bio je uvijek na zamjernoj umjetnikoj visini
U prilozima hrv. Folk. Poezije neprstano se mijeaju ikavski,
ekavski i ijekavski oblici
Imena i prezimena glavnih uloga imaju vrlo promijenljiv poloaj u
naoj trad. poeziji ( junak moe biti i njean i surov, bahat i
ponizan, dareljiv i krt, postojan i nevjeran, human i neovjean )
npr. Ivo Senjanin koji kao nosilac pozitivnih karakteristika moe
postati odvratan i nasilan!
Najei nosioci glavnih uloga su : Ivo Karlovi, kralj Matija pa
Marko Kraljevi i Ivo Senjanin
Ivo je najee spominjano ime u narodnim lirskim pjesmama
Vane karakteristike TP: deformiranje imena i prezimena, raznih
gradova i naselja ( Klin umjesto Knin ), stanovita hiperbolinost,
pjesme vezane uz more ( na narod poznat po pomorskim tradicijama ),
realizam kao jedna od najpozitivnijih osobina, pjesme koje odiu
antimilitaristikim duhom pokazujui na uzbudljiv i posebno dramatian
nain svu besmislicu ratnih pokolja, pjesme u kojima se slavi i
junatvo i naglaava vitetvo u borbi i proete su tugom ( to su
vojnike pjesme )
Osamostaljivanje fragmenata sa neoekivanim zavrecima ima osobito
mnogo pjesama na akavskom i kajkavskom narjeju ( uz to jo i
jezgrovito izraavanje )
Pjesme koje su se u narodu nazivale: pismice, kanolice, gange,
alajke, nadmetaljke, poskoice, bearac imaju manje ozbiljniji i
taginiji sadraj od ovih prethodnih
Pjesme koje su povezane uz svatovske obiaje i etvu, obredne
pjesme, mitoloke...
Ima etverakih, petnaesterakih i esnaesterakih pjesama, ali
najvie zastupljene deseterake i osmerake: Deseterake shema 4 +6,
Osmerake shema 4+ 4
Balade zavravaju tragino i alosna je, a romance ne zavravaju
tragino i vedre su
U samom narodu pjesme nemaju naslove, kod nekih pjesama ritam je
leprav, zavodljiv i plesanPAGE 30