TEKSTNA LINGVISTIKA - SKRIPTA

1. SINTAKSA I SUPRASINTAKSA: TRADICIONALNA SINTAKSA I POJAVA ZANIMANJA ZA NADREENINU RAZINU/TEKST Strukturalizam u jeziku postavlja vrste temelje jezinoga opisa koji se ogledaju u strukturi gramatikih knjiga koja slijedi hijerarhiju jezine razinske strukture, ali i u nezainteresiranosti gramatike za govor, te neosjetljivosti gramatike za komunikacijske vrijednosti jezika. Zavrna toka gramatikog opisa i propisa je najvei i najkompleksniji njima zahvaen jezini znak reenica koja se motri kao apstraktna, tj. neaktualizirana (nefunkcionalna), iz konteksta iskljuena jezina jedinica. Takva gramatika ne pokuava proniknuti u funkcionalnu bit jezika i ne zanima se za jezinu komunikaciju. Ni tradicionalna reenina sintaksa ni reenica kao njezina temeljna jedinica nisu se pokazali dostatnim kontekstom za potpuno razumijevanje, odreenje i opis same sintaktike jezine razine i pripadajue jedinice, a jo manje za pronicanje u bit mehanizama jezine komunikacije. Stoga je trebalo posegnuti za jedinicom veom i kompleksnijom od reenice, za tekstom (ili diskursom). Tako se iz sintakse, tj. iz njezinih ogranienja razvila suprasintaksa (nadreenina sintaksa)-

pozicioniranje teksta u sredite jezikoslovnih promiljanja najavilo je svojevrsni gramatiki (funkcionalni) obrat: funkcionalni se jezini potencijal (njegove komunikacijske mogunosti), ne moe ostvariti u jedinicama manjim od teksta, tj. jezina se komunikacija ostvaruje tek tekstom upravo je na postavci da nema jezika bez teksta, ali ni teksta bez jezika, izgraen nov pristup gramatikim opisima (tzv. funkcionalna gramatika)

Spoznaja o komunikacijskim vrijednostima teksta potakla je na redefiniranje pojma funkcionalnosti jezika, a time i funkcionalnosti razinskih jedinica njegove strukture: funkcionalnost se naime vie ne poima iskljuivo na formalnom planu ostvarivanja apstraktnog jezinog znaenja, nego se jezine jedinice razmatraju kao aktualne ( u tekst i kontekst ukljuene) veliine koje u konkretnim komunikacijskim situacijama zadobivaju konkretiziran smisao te na taj nain ostvaruju svoje komunikacijske zadae, tj. potvruju svoju funkcionalnost. Jer, ako jezik slui prenoenju obavijesti, tj. komunikaciji, onda i svaka jedinica njegove strukture pridonosi toj svrsi.

Utjecaj novih suprasintaktikih/funkcionalnogramatikih pogleda na reeninu sintaksu:1

1. Definicija reenice kao dijela teksta/diskursa: upravo stoga to se tekst prepoznaje i

utvruje u komunikacijskoj situaciji i reenicu je kao dio diskursa koji i sam moe biti diskurs nuno sagledati kao komunikacijsku jedinicu. Zastupljenost komunikacijskog aspekta u novijim sintaksama varira u rasponu od uzgrednog spominjanja, do konstruiranja moguih komunikacijskih situacija i razmatranja re. u irem jezinom kontekstu, tj. u govornoj komunikaciji (npr. razliiti pristupi vokativu) 2. Razlikovanje gramatikog i obavijesnog (funkcionalnog) reeninog ustrojstva3. Jedino e opisi lieni gramatikog formalizma moi na pravi nain rijeiti pitanje

redoslijeda sintaktikih komponenata. Uvid u obavijesnu strukturu iskaza razjasniti e odnose izmeu neaktualizirana i aktualizirana te izmeu obiljeena i neobiljeena reda rijei u reenici. Stilski obiljeen red rijei (pojam koji koriste hr. gramatike) ovisi o tekstnoj i kontekstualnoj ukljuenosti reenice. tovie, jedino se iz irega reeninog, tekstnog, situacijskog okruja moe pouzdano utvrditi stupanj stilske obiljeenosti, pa stoga i zamisao o stilski obiljeenom redu rijei u gram. opisima treba temeljito preispitati.4. Tek e se u aktualiziranoj reenici/iskazu tipa "Automobil pretjee kamion." moi

jednoznano rijeiti odnos meu elementima gramatikog ustrojstva (S + P + O) ili (O + P + S), ali i izmeu lanova semantikoga re. ustrojstva, odnosno na mjestu e potencijalne dvoznanosti biti aktualizirana jednosmislenost. 5. Tek e sintaktiki opisi kojima re. granica nee biti nepremostiva prepreka, koji stoga reenicu nee neprirodno izdvajati iz njezina okruja teksta (i konteksta), moi rijeiti status tzv. samostalnih lanova reenice, odnosno onih njezinih dijelova koji ne pripadaju reeninome ustrojstvu: vokativa/obraanja, tekstnih konektora/modalnih izraza. * u gramatiko-sintaktikim opisima, formalizam (koji se ogleda u usmjerenosti opisima preteito apstraktnoga jezinog sustava, pa onda i neaktualiziranih jezinih struktura) ustupa mjesto funkcionalizmu (to predstavlja pobueno zanimanje za jezinu uporabu, za aktualizaciju jezinih struktura)

2

* zahvaljujui novom pristupu sintaksi reenice ali i sintaksi teksta, uspostavljena su teorijsko metodoloka uporita za pouzdaniji, dosljedniji i bolji opis/propis hrvatske interpunkcijske norme, tj. logiko-semantiki interpunkcijski tip koji pretpostavlja pristup reenici kao aktualnoj veliini

2. REDOSLIJED SINTAKTIKIH JEDINICA

Reenica se moe promatrati kao gramatika i kao obavijesna (komunikacijska) jedinica. Kao gramatika jedinica, ona je potencijalna ili komunikacijski ostvarljiva veliina. Kao obavijesna jedinica, ona je aktualna, tj. komunikacijski ostvarena. Promatra li se reenicu kao gramatiku jedinicu, tada se gleda njezino sintaktiko ustrojstvo i sintaktike kategorije. No, o redoslijedu lanova reenice odluuje njihovo znaenje. Na prvome je mjestu lan koji je znaenjem iri od rijei na drugom mjestu, itd. Uzme li se primjer atributa, atribut predstavljen odnosnim pridjevom znaenjem je iri od atributa predstavljenog posvojnim pridjevom itd. Promatra li se reenicu kao obavijesnu jedinicu, ralanjuje se na obavijesni subjekt (temu) i obavijesni predikat (remu). Vano je spomenuti i reeninu intonaciju: dizanje i sputanje glasa radi izraavanja razlika znaenja poruke i stupnjeva osjeaja izraenih porukom. Njezini su parametri melodija (uzlazno-silazna, uzlazna, silazna), naglasak (zahvaa onaj dio reenice koji slijedi kao odgovor na pitanje, a to je obavijesni predikat) i stanka. Redoslijed lanova reenice kao obavijesne jedinice Obavijesni je subjekt (tema, staro, dato) lan koji izlazi iz konteksta (koji je sugovornicima poznat) i zato prethodi obavijesnom predikatu (remi, novom). OS /tema/ + OP /rema/ Na temelju teme i reme, tj. obavijesnog subjekta i obavijesnog predikata, nastaju i sloene reenice.3

Znaenjski su dijelovi sloene reenice ovisni kada su ustrojeni po naelu jednog obavijesnog subjekta i jednog obavijesnog predikata (zavisnosloene), a znaenjski neovisni kada su ustrojeni po naelu dvaju obavijesnih subjekata i dvaju obavijesnih predikata (nezavisnosloene). I redoslijed i sastav lanova obavijesnog ustrojstva reenice ovisi o kontekstu. Obavijesni se subjekt ponekad, u kontekstu, kada je zalihostan i obavijesno nebitan, moe izostaviti. Govor se na raun onoga to izlazi iz konteksta oslobaa nepotrebnih/suvinih informacija u komunikaciji. Treba imati na umu da pisani jezik podlijee ritmomelodijskim, a govoreni jezik logikim zakonitostima. Postoje razliiti modeli semantiko-gramatikog reda rijei (komponenata). a) S + P b) S + P1 + P2+ Permutiranje (zamjena) reda rijei moe biti uvjetovano kontekstom. Razlika koju permutiranje reda rijei uvjetuje, ostvaruje se kontekstom, npr. Niti sjedi, niti hoda. Niti hoda, niti sjedi.

(za vie o tome pogledati poglavlje Modeli osnovnog semantiko-gramatikog reda rijei, u: Sili, Josip, Od reenice do teksta, str. 31-39) Komponente koje ine modele osnovnoga reda rijei u komunikativnoj su situaciji esto drugaije rasporeene. Aktualizacija jezine konstrukcije moe razliito izgledati ovisno o komunikativnoj ulozi: (a) (b) (c) (d) Ivan ore njivu. Ivan njivu ore. Ore Ivan njivu. Njivu ore Ivan. to ore Ivan? to radi Ivan s njivom? to ore Ivan? Tko ore njivu?

4

Osnovni red rijei permutiran je u usporedbi s primjerom (a). Dato i novo osnovni su pojmovi s kojima se tu poigravamo, tj. permutiranjem osnovnog reda rijea mijenja se obavijesno ustrojstvo ovisno o komunikativnoj situaciji. Razlika je meu njima samo u stupnju komunikativnog dinamizma. Primjer (c) razlikuje se od primjera (a) po tome to u aktualizaciji ima vii stupanj komunikacijskog dinamizma. Komunikativni dinamizam ogleda se u nainu prenoenja poruka. Usko je povezan s obavijesnim ustrojstvom reenice. To je svojstvo izraza koje odraava relativan stupanj vanosti u odnosu na druge izraze u reenici/iskazu, koje reenici/iskazu pridaje sam govornik. Obavijesno ustrojstvo reenice sastoji se od teme (starog) i reme (novog). Rema je nova obavijest koju iskaz prenosi, dotad nepoznata. Tema je preostali dio iskaza koji nije nova obavijest, ve je poznata iz konteksta. Tema ima najmanji stupanj komunikativnog dinamizma, dok rema ima najvei. Dakle, komponente se mogu aktualizirati bilo permutiranjem, naruivi pritom osnovni semantiko-gramatiki red, bilo logikim akcentom. Nadalje, red rijei se aktualizira antepozicijom, intenzifikatorima Logiki akcent kao jedna od temeljnih vrednota govorenog teksta. (definicija potrebna) Stilistika inverzija reda rijei Stilistika inverzija reda rijei odnosi se na red rijei pri kojem se na prvom mjestu nalazi komponenta to nosi novu obavijest. N (novo) + D (dato) pad komunikativnog dinamizma prema D(dato) + N (novo) rast komunikativnog dinamizma

Ekspresivnost je reda rijei N + D uvjetovana naruenjem suodnosa forme i funkcije, to se kompenzira intonacijom, snaan je naglasak na novom. Pad i rast komunikativnog dinamizma jest razlog to jedan red komponeneata u okviru sloenog datog jest, a drugi nije stilistiki markiran. Tko ore njivu?

5

a) Njivu ore Marko. b) Marko ore njivu.

3. MODALNI IZRAZI I TEKSTNI KONEKTORI Raznolike jezine jedinice koje slue kao vezna sredstva na razini teksta nazivaju se konektorima. S obzirom na to jesu li forine naravi ili nisu, konektori bi se mogli podijeliti na upuivako-zamjenjivake (deiktiko-supstitutivne) i na nezamjenjivake (nesupstitativne). Upuivako-zamjenjivaki zamjenjuju manje ili vee tekstne cjeline i upuuju na njih. U slubi konektora mogu se javiti i rijei koje su formalno iste kao i konjuktori (veznici nezavisnosloenih reenica), npr. i, a, ali, ili S obzirom na znaenja konektori se mogu podijeliti na: suprotne (konfrotativne), prostorne (spacijalne), vremenske (temporalne), nainske (modalne), uzrono-posljedine (kauzalno-konsekutivne), namjerne (finalne), uvjetne (kondicionalne), dopusne (koncesivne), zakljune (konkluzivne), iskljune (ekskluzivne), pribrojne (aditivne), pojaajne (intenzivne) i objasnidbene (eksplikativne). Ovisno o tome koji je pristup odreenju pojedine vrste rijei odabran, jedinice su koje razmatramo svrstavane meu veznike, priloge i estice. Veznici su rijei koji povezuju reenice i reenine dijelove. Funkcija modalnih rijei slina je funkciji pravih estica i jedne i druge rijei modificiraju reenicu na slian nain: prave estice mijenjaju reeninu predikativnost od afirmacije do negacije, od potvrdnosti u upitnost, a modalne je rijei mijenjaju od indikativnosti u modalnost. Povezivanje iskaza u vrsto jedinstvo teksta ima i svoje nepobitne materijalne dokaze tzv. signale kontekstualne ukljuenosti. Oni su odreeni kao elementi po kojima se kontekstualno ukljuena reenica, reenica kao aktualna veliina (iskaz), razlikuje od reenice kao jezine jedinice. Premda se signali kontekstualne ukljuenosti nazivaju konektorima, upravo ta vezna zadaa objedinjuje umnogome razliita sredstva/postupke, pa i one koji u formalnogramatikom nisu veznici/vezna sredstva.

6

estice ili partikule suznane su i nepromjenjive rijei kojima se izraava stav govornika prema sadraju cjelovitog iskaza ili prema njegovu dijelu, odnosno rijei koje na bilo koji nain modificiraju dijelove reenice, reenicu, odnosno iskaz ili sudjeluju u oblikovanju njihova gramatikog ustrojstva. Dijele se na nesamostalne gramatikalizirane rijei koje modificiraju znaenja drugih rijei, spojeva rijei ili reenica i samostalne koje se odnosne na itavu reenicu i modificiraju po emu njen sadraj modifikatori. Uzvici ili interjekcije su rijei ili skupovi rijei kojima se izraava subjektivna modalnost, tj. odnos govornika prema sadraju iskaza, i to u pravilu odnos emocionalne naravi. Razlikuju se tri skupine: uzvici u uem smislu kojima se izraavaju razliita raspoloenja i emocionalna stanja i koji se odnose na govornika, zapovjedni (imperativni) uzvici koji su usmjereni prema sugovorniku i onomatopeje koje nisu u odnosu ni s govornikom ni sa sugovornikom njima se oponaaju razliiti zvukovi ili umovi u prirodi. Sili konektore dijeli na gramatike, leksiko-gramatike, leksike i stilistike. Leksiko-gramatike dijeli dalje na konektore-partikule, konkluzivne, intenzivne i verifikativne. Leksike dijeli na reprizne, sinonimske, deiktike, komparativne, amplifikativne, metonimijske, sinegdoke, ekskluzivne, nominalne, eksplikativne, konfrontativne, derivativne, lokalne, temporalne, spacijalne, koncesivne, kondicionalne, kauzalne, finalne, modalne i kvantitativne. U stilistike ulaze leksikostilistiki i gramatikostilistiki. U gramatike ubrajamo samo koordinirane veznike jer subordinirani vezuju samo lanove reenice a ne i reenice; oni imaju dvojaku ulogu u tekstu povezuju i razvijaju.

4. OD SUPRASINTAKSE DO LINGVISTIKE TEKSTA: RAZVOJ ZANIMANJA ZA TEKST Sedamdesetih su se godina dvadesetog stoljea dotad vrsti okviri tradicionalne gramatike pokazali poprilino uskima, jer reenica kao gornja i konana granica jezikoslovnih opisa nije mogla pruiti prihvatljive odgovore na pitanja prave svrhe jezinoga sustava i biti jezine komunikacije. Jezikoslovci nove poticaje prepoznaju u bavljenju jedinicom iznad i izvan reenice: nadreeninim jedinstvom, tekstom, diskursom (iako se gdjegdje stavlja znak jednakosti izmeu tih naziva, oni se javljaju i razvijaju u dijelom razliitim teorijskim okriljima, pa stoga nisu potpuno zamjenjivi).7

irenja obzora jezikoslovnih zanimanja potaknuta su funkcionalnim pomacima u pojedinim strukturalistikim kolama, osobito u okrilju prake lingvistike kole, tzv. funkcionalna (aktualna) reenina perspektiva, te funkcionalna stilistika, koje svjedoe o tome da se sve vie zanimanja osim za jezik kao sustav poinje iskazivati i za njegove neporecive uporabne vrijednosti, i to bilo na razini kontekstualno ukljuene reenice/iskaza, bilo s obzirom na funkcionalne stilove kao u drutvenoj i jezinoj zajednici uspostavljene i prepoznate oblike realizacije. Halliday u devedesetim godinama dvadesetog stoljea kao bitne znaajke svoje lingvistike teorije istie usmjerenost na funkcionalnost i semantiku, pa odatle i usmjerenost na tekst, odnosno na jezinu uporabu.

Pomicanje teita jezikoslovnih zanimanja:

- ishodite puta kojim je krenula europska tekstna lingvistika (sintaksa ili gramatika teksta) pretstavlja reenica kao jezina/gramatika jedinica i kao aktualna veliina. Budui da kontekstualno ukljuena reenica (reenica kao aktualna veliina, komunikativna jedinica, iskaz) svoj puni smisao dobiva udruivanjem s drugim reenicama, i prvotni bi se interes tekstne lingvistike mogao iskazati kao razmatranje naina na koji se reenice/iskazi meusobno zdruuju inei pritom strukturno, smisaono, ritmomelodijsko i stilistiko jedinstvo. Ukratko, put je to od reenice do teksta. - s druge strane, one sistemske, funkcionalne lingvistike i funkcionalne gramatike (Halliday), polazite je tekst koji se naao u sreditu promiljanja o jeziku: ako komuniciramo tekstovima onda je sasvim oekivano da tekst postane sredite zanimanja gramatiara. Oni pak na njega mogu motriti iz dva razliita kuta: u prvom je sluaju u sreditu tekst sam po sebi, u drugome na tekst e se gledati kao na sredstvo za spoznavanje ega drugoga. Objema je strukturalistikim kolama zajedniko osvjeivanje funkcionalnosti jezinoga sustava, te stoga i promjena rakursa gledanja na jezik, a tekst je pritom zauzeo sredinje mjesto u novim, funkcionalnim jezikoslovnim prouavanjima. Za razliku od europske, u amerikoj znanstvenoj misli stasaju novi multidisciplinarni diskursni studiji koji se bave iroko zacrtanim pojmom diskursa kao kompleksne i po mnogo emu iznimne pojave jezika u uporabi. Iako ima vrstih uporita za tvrdnju da je sadraje dvaju bliskih pojmova, teksta i diskursa, nemogue do kraja jasno razgraniiti, razlika se najbolje ocrtava upravo u nainu pristupa jeziku i jezinoj djelatnosti.

8

Koliko se god formula tekst + kontekst= diskurs inila simplificiranom, toliko se ipak u spremnosti da se tekst motri u kontekstu te da se kontekstu pristupi kao kompleksnom fenomenu razabire razlika u analizi teorije diskursa u usporedbi s bliskom, no lingvistikim mreama vre ukroenom tekstnom lingvistikom. S druge strane, tekst je neprirodno lien svog konteksta, u analizi diskursa sveden na puki jezini sadraj, koji, tako ogoljen, nema nikakva smisla doli semantikog znaenja koje proistjee iz zbira pojedinanih (jezinih, apstraktnih) znaenja rijei, izraza i reenica. Tako definiran tekst trajno je povezan s kontekstom u kojem se pojavljuje i u kojem zadobiva smisao, te jedino na taj nain ostvaruje i svoju komunikacijsku zadau. Iako se zapisan tekst, iz konteksta istrgnut, moe initi podatniji tradicionalnim jezikoslovnim interpretacijama, teko da e se njima moi proniknuti u samu bit teksta, te raznolike pojave koji svaki komunikacijski in, izgovoren ili zapisan, ine jedinstvenim i neponovljivim. Analiza se diskursa, naprotiv, nalazi na boljem putu da opie mnogovrsnu, dinaminu i sloenu ljudsku jezinu djelatnost, ne zaobilazei ni sudionike komunikacijskog procesa, ije neponovljive individualnosti u odreenom situacijskom kontekstu kreiraju poruku (tekst). Budui da se izrastajui iz tradicionalne sintakse, europska tekstna lingvistika vrlo brzo osjetila zatoenom u zamiljenim tekstnim granicama, nakon poetne je zaokupljenosti organizacijom iskaza u tekstu (kao nadreeninom jedinstvu) ona neminovno iskoraila iz njegovih okvira. Nastojei ustanoviti po emu je tekst tekst, a ne tek niz meusobno nepovezanih reenica, elei naznaiti njegove krajnje granice, na najviu je jedinicu jezinog opisa uperila i pogled izvana. Upravo se time tekstna lingvistika pribliila izrazito dinaminim diskursnim teorijama. Introduction to Text Linguistics Roberta de Beaugranda i Wolfganga Dresslera predstavlja sjedinjenje dvaju pristupa, europskoga i amerikoga. Knjiga ujedinjuje tradicionalnu nadreeninu lingvistiku sa irokim rasponom interdisciplinarnih istraivanja proizvodnje, recepcije i koritenja tekstova u ljudskoj interakciji. U temeljima e se novog pristupa jeziku i jezinoj komunikaciji nai propitivanje i redefiniranje egzaktnosti lingvistike kao znanosti: komunikacija kao ljudska aktivnost ima svoja vlastita fizikalna, matematika i logika svojstva, stoga neopravdano rigidna primjena egzaktnih znanpsti (mat, fiz) moe samo dehumanizirati predmet istraivanja do toke u kojoj istraivanja postaju irelevantna.

9

Da bi definirala tekst, ali i uspostavila kriterije za utvrivanje njegovih granica, tekstna je lingvistika morala uiniti bitan iskorak u prostore izvan jezika samog: standardi su tekstualnosti ili konstitutivna naela teksta, a potom i regulativna naela teksta upozorili na to kako se bit teksta tek manjim dijelom potvruje u tekstu samom. Time se tekst otvorio prema situacijskom kontekstu, a istodobno upravo za taj korak pribliio diskursu.

5. USTROJSTVO TEKSTA Kao to se sureenice pojedinih nezavisnosloenih i zavisnosloenih reenica ustrojavaju u sloene po odreenim sintaktikim pravilima, tako se po odreenim pravilima i pojedine reenice ustrojavaju u cjelinu koja ini tekst. To ustrojavanje esto se dogaa tako da jedna reenica kojom od svojih sastavnica upuuje na drugu reenicu forinost. Ako reenica kojom svojom sastavnicom upuuje na prethodnu reenicu ili uope na prethodni dio teksta, onda je rije o anaforinosti (Svi smo otili na more. Ondje je bilo lijepo.). Ako reenica kojom svojom sastavnicom upuuje na element reenice koja slijedi iza reenice s takvim elementom ili na tu reenicu u cjelini, onda je rije o kataforinosti (Na moru smo razliito reagirali. Jedni su bili zadovoljni, a drugi nezadovoljni.). Reenice koje sadre anaforike ili kataforike elemente nisu samoznane (autosemantine), nego su suznane (sinsemantine). Takve su reenice uvijek kontekstualno ukljuene. To meutim ne znai da svaka kontekstualno ukljuena reenica mora biti i sinsemantina. U tekst mogu biti ukljuene i autosemantine reenice, tj. i one reenice koje se odlikuju sintaktikom i semantikom dvojnou i bez konteksta u koji su ukljuene. Tekstna veza meu takvim reenicama ostvaruje se u pravilu ponavljanjem kojega dijela prethodne reenice u sljedeoj. Dva tipa veze meu reenicama u tekstu:1. linearna reenice su meusobno povezane tako da sljedea proizlazi iz

prethodne; za taj su tip veze karakteristine sinsemantine kontekstualno ukljuene reenice; inkoativne reenice imaju otvaraku funkciju u tekstu, a finitivne zatvaraku,

10

2. paralelna strukturni i leksiki paralelizam, tj. poraba istih ili slinih

sintaktikih jedinica ili istih ili slinih leksikih jedinica; karakteristine su autosemantine reenice, odnosno odsutnost forinih elemenata.

6. TEKST I INTERPUNKCIJA: LOGIKO-SEMANTIKA INTERPUNKCIJA Pravila o pisanju zareza: kriterijima su tijesne povezanosti i naknade dodanosti pridrueni i kriterij slobodne pieve procjene, ali i mjere dobra ukusa. Pitanje je moe li se i kako nedvosmisleno utvrditi koji su reenini dijelovi meusobno u tijesnoj znaenjskoj vezi, a koji su pak naknadno dodani. Ako se reenica kao jezina jedinica ne prepoznaje kao dostatni okvir za provedbu pravopisnih pravila o pisanju interpunkcijskih znakova, valja je uklopiti u iri kontekst. Tek e iskaz predstavljati solidnije polazite za provedbu semantikoga interpunkcijskoga naela. vrstim e se kriterijem za uspostavljenje interpunkcijskih pravila pokazati obavijesno ustrojstvo iskaza: budui da se dijelovi koji pripadaju temi i remi nikada nee odvajati zarezom, proistjee da se interpunkcijski znak pie jedino ako je rije o dvotemnim i dvoremnim (dvoiskaznim) reenicama. Uzmemo li u obzir reenicu kao aktualnu veliinu, kao u kontekst uklopljen iskaz, slijedei pravopisna pravila, sasvim pouzdano moemo utvrditi pie li se ili ne pie zarez. Iako konektori ne pripadaju reenici u kojoj se nalaze, inei relativno samostalnu komunikacijsku jedinicu, oni se i intonacijski izdvajaju iz strukture u koju su uklopljeni, ipak se zbog svoje vezne funkcije na razini teksta nee grafiki odjeljivati. Interpunkcijski su znakovi, kad je o logiko-semantikoj interpunkciji rije, nadili reenino okvire, pa bi o njima prije nego o reeninim trebalo promiljati o tekstnim znakovima.

7.

PRAKA

FUNKCIONALNA

KOLA;

FUNKCIONALNA/AKTUALNA

REENINA PERSPEKTIVA (REENICA/ISKAZ); FUNKCIONALNA STILISTIKA11

Jezina je djelatnost jedna od temeljnih ljudskih djelatnosti, a da bi pak mogao pratiti sve ljudske djelatnosti, jezik se u ljudskoj/drutvenoj (jezinoj) zajednici nuno raslojava/diferencira. injenica jezinoga funkcionalnog raslojavanja U okviru (europskog) strukturalistikog pristupa jeziku (njegovu opisu i propisu) razvili su se i funkcionalni pravci: (1) zapaeni su naime funkcionalni prinosi razvijani u okrilju prake lingvistike kole (ili prakoga funkcionalizma) tzv. funkcionalna (aktualna) reenina perspektiva, potom i funkcionalna stilistika svjedoe o tome da se osim o jeziku poinje razmiljati o njegovim uporabnim vrijednostima; (2) sistemsku funkcionalnu lingvistiku, odnosno funkcionalnu lingvistiku (gramatiku) M. A. K. Halliday uspostavlja na strukturalistikim temeljima De Saussureova (i desosirovskoga) tipa, ali i pod neposrednim utjecajem prakoga funkcionalizma te novo teite nove ne vie formalne, ve, naprotiv, funkcionalne gramatike uspostavlja na funkcionalnosti opisivanoga sustava za govornike odreene jezine/drutvene zajednice. Praka funkcionalna kola lingvistici je dala termine teme, reme i funkcionalne reenine perspektive, zalaui se za to su da fonoloke, gramatike i semantike strukture jezika odreene funkcijom koju izvravaju u danom jeziku. Drugim rijeima, prema Hallidayu, priroda je jezika odreena funkcijama koje slui. Funkcionalna reenina perspektiva bavi se obavijesnim reeninim ustrojstvom i ukljuivanjem reenice u tekst (nadreenino jedinstvo). Nadalje, nju zanima komunikacijski dinamizam (svi reenini elementi nemaju istu komunikacijsku vrijednost, tj. isti stupanj komunikacijske zasienosti ili komunikacijskog dinamizma). S aktualne/funkcionalne reenine perspektive jezina je jedinica nuno dinamina i kontekstualizirana. Kao gramatika jedinica (reenica), ona je potencijalna ili komunikacijski ostvarljiva veliina. Ona ima znaenje, no ona nema nikakvog smisla ako nije ukljuena u konkretnu komunikacijsku situaciju. jezina jedinica Iskaz je stvarna komunikativna jedinica, jedna od moguih realizacija/aktualizacija jezine jedinice, ona je ukljuena u kontekst ili pretpostavlja govornu situaciju. Kao obavijesna jedinica (iskaz), ona je aktualna, tj. komunikacijski ostvarena. Promatra li se reenicu kao obavijesnu jedinicu, ralanjuje se na obavijesni subjekt (temu) i obavijesni predikat (remu).

12

Reenice se i iskazi razlikuju meusobno po gramatikom ustrojstvu. Reenice moraju imati potpuno gramatiko ustrojstvo, jer iz te potpunosti proizlazi njihovo znaenje, dok iskaz ne mora imati potpuno ustrojstvo. Dijelovi ustrojstva iskaza mogu biti sadrani ili u kontekstu ili u govornoj situaciji. Gramatika su svojstva reenice: lanjivost reenice (samostalni i nesamostalni reenini dijelovi), vrijeme, nain, priopajna svrha (izjavne, upitne, uskline reenice) Iskaz moe, ovisno o kontekstu ili situaciji, imati raznoliko obavijesno ustrojstvo. Na taj nain reenica s istim gramatikim ustrojstvom moe, kad postane kontekstualno ukljuena, imati razliite varijante komunikacijskih jedinica s obzirom na to prenosi li se nova obavijest cijelim iskazom ili novu obavijest prenosi samo dio iskaza. Reenica je jedinica koja pretpostavlja razliite mogunosti obavijesnog lanjenja, a iskaz je jedinica u kojoj se jedna od mogunosti obavijesnog lanjenja stvarno realizira. gramatiko ustrojstvo reenice obavijesno ustrojstvo iskaza Predikativnost je bitno svojstvo svake reenice (mogunost da se reenicom prenese kakva obavijest). U reenici se pretpostavlja nazonost i reeninog lana koji je nosilac toga svojstva (predikata), a u iskazu predikat ne mora biti nazoan (moe se podrazumijevati iz konteksta). U sklopu se funkcionalne stilistike razmatra kako (standardni) jezik funkcionira u drutvenoj zajednici te se u polifunkcionalnosti ivota koji (standardni) jezik prati nalaze i razlozi i dokazi polifunkcionalnosti (standardnoga) jezika. U tome su smislu funkcionalni stilovi kao (standardno)jezini podsustavi oblici realizacije (standardnoga) jezika. S veim ili manjim odstupanjima ustalila se podjela na ovih pet funkcionalnih stilova: znanstveni, administrativno-poslovni, novinarsko-publicistiki, knjievnoumjetniki (ili beletristiki) i razgovorni funkcionalni stil. Opisujui znaajke svakoga pojedinog funkcionalnog stila, funkcionalna e stilistika u strukturalizmu utemeljena ponuditi opise jezinih sustava, tek za jedan stupanj bliih konkretizaciji (aktualizaciji), i to po funkcionalnome kriteriju (drugim rijeima, razmatraju se i opisuju podsustavi prepoznati s obzirom na funkcije koje jezik vri u drutvenoj/jezinoj zajednici).

8. KONTEKSTUALNO UKLJUENA REENICA: KOMUNIKACIJSKI DINAMIZAM13

Reenica predstavlja kompleksan jezini znak koji postaje sredite razglabanja o jeziku i jezikoslovlju. U gramatikama koje se temelje na strukturalizmu reenica je ogoljena od svoje komunikacijske biti te istrgnuta iz svog prirodnog okruja za razliku od funkcionalna (aktualna) reenina perspektiva koja svjedoi da se osim o jeziku, poinje razmiljati i o njegovim uporabnim vrijednostima. Razmatra se kako reenica (toniije iskaz) funkcionira u komunikacisjkoj situaciji, pa takva- aktualizirana u tekst, postaje obavijesno ralanjiva: naspram sintaktikome ustrojstvu reenice kao jezine/gramatike jedinice iskaz ima svoje obavijesno ustrojstvo, obavijesni subjekt i obavijesni predikat, temu i remu ili dano i novo. Komunikacijski dinamizam sredinji pojam prake teorije funkcionalne reenine perspektive, odnosi se na organizaciju reenice i njezinih dijelova usmjerenih prenoenju cjelovite obavijesti, pri emu svi reenini elementi nemaju istu komunikacijsku vrijednost, odnosno isti stupanj komunikacijske zasienosti ili komunikacijskoga dinamizma. Jan Firbas tvrdi da se sintaktika jezina razina ne moe zamisliti u uskom formalistikom smislu jer je sintaksa organizacijska snaga koja i ne moe biti odijeljena od znaenja, pa nadalje da se i funkcionalan reenina perspektiva ne pridodaje na prethodno uspostavljenu sintaktiku i semantiku reeninu strukturu, nego da je naprotiv, govornici ostvaruju stvarajui reenice, odnosno da se komunikacijska svrha izvrava od samoga poetka procesa kreiranja reenica/iskaza. * funkcionalnost uvijek sugerira postupak to ga ini jezini element bilo koje razine u trenutku kada je izreen ili zapaen; u tome trenutku on ispunjava komunikacijsku svrhu koju jezinom aktivnou kane ostvariti sudionici komunikacijskog procesa. Aktualizirana jezina jedinica nuno je dinamina i kontekstualizirana, tj. reenina struktura djeluje u komunikacijskom inu i nuno je povezana s konkretnom komunikacijskom situacijom. Halliday novo teite funkcionalne gramatike uspostavlja na funkcionalnosti opisivanog sustava za govornike odreene jezine zajednice. Funkcionalni se jezini potencijal ne moe ostvariti u jedinicama manjim od teksta, tj. mi komuniciramo tekstovima koji predstavljaju sve to je izgovoreno ili napisano. Prema tome slijedi da je i jezik vie od slijeda reenica i da mu moramo pristupati preko teksta i diskursa. Utoliko u gramatikim opisima jedinice nieg ranga (reenice/iskaze, lekseme, morfeme, foneme) valja motriti kroz vizuru teksta (ali i konteksta u kojem se tekst pojavljuje i ostvaruje, te u njemu vri svoju komunikacijsku zadau). Upravo je zbog toga funkcionalna gramatika promijenila perspektivu: u opisu je jezinog sustava krenula u smjeru od teksta prema reenici, tj. postala je integrirana u vlastiti prirodni kontekst.

14

Slina se pojava pomicanja teita teorijskih pristupa zamjeuje i u mlaoj lingvistikoj disciplini lingvistici teksta koji je nastojala ustanoviti naine na koji se reenice/iskazi meusobno zdruuju inei pritom strukturno, smisaono, ritmomelodijsko i stilistiko jedinstvo. Ona je kontekstualnu ukljuenost reenice prvotno svodila na tekstno (sureenino okruje), dok se obavijesno ustrojstvo iskaza i struktura teksta (tipovi veza meu iskazima) uglavnom moglo ustanoviti i apstrahirajui tekst iz njegova stvarnog nejezinog/situacijskog konteksta. Reenicu u kontekstu valja svakako promatrati i sa pragmalingvistikog stajalita, tj. tek je pragmalingvistika kao studij pravila i naela koja vladaju jezikom u uporabi, za razliku od apstraktnih, idealiziranih pravila npr. gramatike, te odnosa izmeu s jedne strane apstraktnog jezinog sustava a s druge jezika u uporabi do krajnosti proirila rakurs gledanja na jezik i jezinu djelatnost, pa utoliko i aktualizirala pitanje uloge najire mogue shvaenog pojma konteksta u procesu jezinoga sporazumijevanja. Upravo je kontekstom uvjetovano znaenje smisao u domeni pragmalingvistike (za razliku od apstraktnog znaenja kojim se bavi semantika. Imajui na umu koji sve elementi konteksta utjeu na konstruiranje govornikova znaenja, koje nije u jednoznanom odnosu s tzv. reeninim znaenjem krajnje se razmiu granice konteksta te one obuhvaaju ne samo prethodne iskaze (dakle jezini kontekst) ve i sudionike komunikacijskoga ina, odnose meu njima, iskustvo, ciljeve te socijalni i psiholoki okvir komunikacijskoga ina.

Reenica i iskaz (Sili Pranjkovi: Gramatika hrvatskoga jezika) Kad govorimo o jedinicama tipa Na susjed prodaje kuu. periramo jedinicama koje imaju znaenje ali nemaju smisla. Znaenje je dakle neto to je uopeno, to pripada sferi jezika, to pretpostavlja razliite mogunosti realizacije, a smisao podrazumijeva konkretizaciju, realizaciju jedne od mogunosti koja se nudi jezinom jedinicom. Tek kada se ta reenica upotrijebi u kakvoj konkretnoj govornoj situaciji ili u kontekstu onda ona dobiva stvarni smisao. Prema tome jedinice koje karakterizira znaenje pripadaju jezinim jedinicama i nazivaju se reenicama, a jedinice koje karakterizira smisao, odnosno jedinice kojima se stvarno komunicira, pripadaju govornim jedinicama, koje nazivamo iskazima. Reenice su dakle potencijalne, uopene jedinice koje pretpostavljaju razliite naine ostvarivanja u komunikaciji, koje su iskljuene iz

15

konteksta ili iz govorne situacije. Iskaz je s druge strane stvarna komunikativna jedinica, jedna od moguih realizacija reenice kao jezine jedinice. Reenice i iskazi razlikuju se i po gramatikom ustrojstvu. Reenice imaju potpuno gramatiko ustrojstvo, jer iz njega proizlazi i njihovo znaenje, dok iskaz ne mora imati potpuno gramatiko ustrojstvo. Dijelovi gramatikog ustrojstva iskaza mogu biti sadrani ili u kontekstu ili u govornoj situaciji.

9. FUNKCIONALNA GRAMATIKA (M.A.K. HALLIDAY) Naputajui u slavistikim filologijama ponajvie zastupljene funkcionalnostilistike perspektive, usmjeravamo se drugome funkcionalnome pravcu strukturalistikoga predznaka: naime na tradiciji se europskoga strukturalizma (De Saussureova i desosirovskoga tipa), posebice prakoga funkcionalizma, ranih 60-ih godina 20. stoljea razvila i Hallidayeva sistemska funkcionalna lingvistika. Hallidayevi su poeci vezani uz djelovanje tzv. londonske kole (Firth, Malinowski, Hudson). Od polovice 80-ih godina 20. stoljea, uz njegovo se ime vee funkcionalna gramatika / lingvistike. Sam Halliday ju je odredio kao funkcionalnu i semantiku, prije negoli formalnu i sintaktiku, usmjerenu na tekst prije negoli na reenicu. Dvije su postavke sistemske funkcionalne lingvistike nezaobilazne u promiljanjima o jezinom raslojavanju. Prvo, jezik se promatra u drutvenome kontekstu, tovie tvrdi se da su jezik i drutveni kontekst komplementarne apstrakcije: jezik je semiotiki sustav koji je realizacija jo apstraktnijeg semiotikog sustava drutvenoga konteksta, a odnos je meu njima uzajaman. U takvoj je perspektivi tekst primjer jezika u uporabi, pa to dovodi i do druge vane odrednice sistemske funkcionalne lingvistike: usmjerenosti na tekst, prije negoli na reenicu, ali i bavljenje tekstnom semantikom prije negoli strukturom teksta. Svakom je tekstu pritom mogue pristupiti s dviju komplementarnih perspektiva: (1) s perspektive jezika i (2) s perspektive drutvenoga konteksta. Drugim rijeima, svaki tekst nastaje u odreenom kontekstu, ali i oblikuje, kreira taj kontekst. Ako je pak tekst primjer jezika u uporabi, ako je teite na njegovoj semantici, onda postaje oiglednim da se teite jezikoslovnog promiljanja pomie na komunikacijske vrijednosti teksta (ili: jezika), odnosno na prepoznavanje funkcionalnosti jezika.

16

Michael Alexander Kirkwood Haliday (r.1925.) razvija sistemsku funkcionalnu lingvistiku (teoriju) i funkcionalnu gramatiku na strukturalistikim temeljima De Saussureova (i desosirovskoga) tipa, ali i pod utjecajem prakog funkcionalizma. On novo teite nove funkcionalne gramatike uspostavlja na funkcionalnosti opisivanog sustava za govornike odreene jezine/drutvene zajednice. Potencijal su jezika njegove komunikacijske mogunosti, a one se ne mogu ostvariti u jedinicama manjima od teksta jer mi komuniciramo tekstovima. Tekst je primjer jezika u uporabi ili Halidayevim rijeima: ljudi kad govore ili piu proizvode tekstove. Tekst je svaki primjer jezika, bez obzira na medij kojim se prenosi, u kojem smisao prepoznaje onaj koji zna taj jezik (Haliday-Hasan), odnosno tekst je sve to je izgovoreno ili napisano. Pritom valja jeziku pristupati preko teksta (i diskursa). Takoer, u gramatikim opisima, jedinice nieg ranga (reenice, iskaze, lekseme, morfeme, foneme) valja motriti kroz vizuru teksta. Uvaavajui i postavljajui u prvi plan funkcionalnu narav jezika, funkcionalna je gramatika promijenila perspektivu, odnosno u opisu jezinog sustava krenula u smjeru od teksta prema reenici.

10. LINGVISTIKA TEKSTA/TEKSTNA LINGVISTIKA (De Beaugrande Dressler) Pojam znanosti o tekstu obuhvaa interdisciplinarnu znanost to opisuje i objanjava razliite aspekte jezine uporabe i komunikacije u meuodnosima. Povremeno se kao nadreena znanost odreuje i tekstna teorija: ona opisuje pravilnosti to se pojavljuju u svim tekstovima i pripadaju tekstualnosti. Tekstna se lingvistika poela razvijati 1970-ih godina i svojim je pristupom potpuno preokrenula dotadanji, uobiajeni pristup jeziku tekst je postao osnovnom jezinom jedinicom, a svi se ostali jezini elementi odreuju u odnosu prema tekstu. Tekst je kao osnova komunikacije zbroj komunikativnih signala to se pojavljuju unutar komunikativne interakcije. Osnovna je zadaa tekstne lingvistike ispitivanje ustrojstva konkretnih tekstova u sklopu njihova funkcioniranja, znai u njihovoj upotrebi i svrsi, njihovu proizvoenju, njihovoj obradi kod primatelja. U njezinu se zadau ubraja i karakteriziranje razliitih vrsta tekstova s razliitim tekstnim funkcijama, a na temelju razliitog konstituiranja teksta. na poetku tekstne lingvistike najprije se nalazi istraivanje nadreeninih upuivakih elemenata u koje ubrajamo zamjenice, nadreenine estice s anaforikom i kataforikom funkcijom, kao i razliite konektore.

17

Lingvistika teksta u prvom redu je nastojala ustanoviti naine na koji se reenice/iskazi meusobno zdruuju inei pritom strukturno, smisaono, ritmo-melodijsko i stilistiko jedinstvo (Sili). Komunikacijska se kompetencija moe odrediti kao sposobnost govornika da s pomou jezinih iskaza ostvari svoju komunikacijsku namjeru. Klaus Brinker daje definiciju teksta: ogranieni slijed jezinih znakova koji je u sebi koherentan i koji kao cjelina ima prepoznatljivu komunikacijsku funkciju. Tekstna je tema najira skraena verzija tekstnog sadraja; sporedne su teme sadrane u glavnoj temi. Najjednostavnije je deskriptivno razvijanje teme nadreena tema prikazuje se podtemama. Opisno razvijanje teme karakteristino je za informativne i instruktivne tekstove. Narativno, pripovjedno razvijanje je sloenije tematske su kategorije komplikacija (prikaz neobinog dogaaja) i rezolucija (razrjeenje komplikacije). Daljnja su tematska podruja evaluacija (vrednovanja i procjene pripovjedaa), orijentacija (podaci o mjestu i osobama) te koda (moralna pouka). Argumentativno razvijanje temelji se na shemi loginog zakljuivanja. Kategorije jezine djelatnosti prema Searlu: zahtjev, savjet, obeanje,

tvrdnja/ustanovljavanje/potvrivanje/informiranje, pitanje. Tekstne su vrste klase tekstova to se mogu uvrstiti u odreene sloene obrasce djelovanja; one tvore dio identiteta nekog teksta. Za klasificiranje su predlagani slijedei kriteriji: predmet i cilj teksta, tipovi dijelova teksta, komunikacijski kriteriji i drugo. Korisno je razlikovanje knjievnih i uporabnih tekstova: uporabne su tekstne vrste socijalno normirane sloene sheme djelovanja.

11. TEKSTUALNOST (STANDARDI TEKSTUALNOSTI/KONSTITUTIVNA NAELA TEKSTA) Da bi se neka jezina pojava smatrala tekstom, ona mora ispuniti sedam standarda tekstualnosti ili konstitutivnih principa teksta. Ti se konstitutivni principi manifestiraju kao kohezija (sintaktika povezanost rijei u sintagmatske nizove), koherencija (povezanost koncepata i relacija u cjelinu tekstualnog svijeta), intencionalnost (govornikova namjera da tekst bude koherentno organiziran i da se njime postigne odreen komunikacijski cilj), prihvatljivost (sluaoevo prihvaanje koherentnog teksta kao komunikacijski relevantne18

injenice), informativnost (izmjena vjerojatnih i manje vjerojatnih elemenata unutar teksta), situacionalnost (prilagoenost teksta izvanjezinom kontekstu) i intertekstualnost (ovisnost teksta o poznavanju drugih, prethodno realiziranih tekstova). Ako i jedan od tih standarda nije zadovoljen tekst nee biti komunikativan. Prva dva konstitutivna naela usmjerena su na sam tekst i proizlaze iz svojstava diskursa i apstraktnog jezinog sistema dok su svi ostali uvjetovani konkretnom jezinom upotrebom i odnose se na pojedine dijelove lanca komunikacijskog procesa. Rije je naime o na korisnike usmjerenim konstitutivnim naelima teksta. Intencionalnost je vezana uz poiljaoca poruke, prihvatljivost i informativnost u relaciji su s njezinim primaocem, situacionalnost proizlazi iz konteksta, a intertekstualnost iz uspostavljene veze s drugim porukama. INTENCIONALNOST Intencionalnost u uem smislu ukljuuje s jedne strane namjeru emitenta da proizvode kohezivan i koherentan tekst, dok s druge strane ukljuuje spremnost recipijenta da taj tekst prihvati. U irem smislu navedeni pojam obuhvaa sva sredstva koja emitenti koriste da bi u tekstu realizirali svoje namjere. Naime, komunikacijski se ciljevi mogu postii samo ako se namjere uine prepoznatljivima. Intencionalnost je tako povezana sa shvatljivou teksta i kao rezultat te povezanosti nuno je da sastavni elementi teksta budu povezani i da isti imaju smisla. Tekst, iako mora biti kohezivan i koherentan, treba ukljuiti i stavove recipijenta odnosno korisnika teksta koji spadaju u standarde tekstualnosti. Stvaranje i prijem tekstova funkcionira kao diskurs radnje relevantne za plan ili cilj. Diskontinuitet u tekstu se obino tolerira ukoliko on ne remeti komunikaciju. U takvim neloginim sljedovima umanjuje se koherentnost, smanjena je logino-semantika povezanost meu tekstovima, a sve s ciljem postizanja specifinog efekta. Meuovisnost kohezije i koherencije s intencionalnosti moe dovesti do sloenih situacija. Takav je sluaj ako se ele prikazati neka nova znanja i informacije koje remete koherentnost. Zanimljiv je pristup pojmu intencionalnosti sa stajalita pragmalingvistike. Tako Paul Grice uvodi princip kooperativnosti (naelo suradnje) prema kojem bi sudionik trebao svoj doprinos konverzaciji prilagoditi na nain da doprinos bude takav kakvog zahtijeva prihvaena svrha ili smjer razgovora u koji je sudionik ukljuen. Grice potom nudi skup maksima koje bi trebalo slijediti u razgovoru. Prva od njih je maksima kvantitete koja glasi: neka sudionikov doprinos bude informativan koliko je potrebno (ali ne informativniji od toga). Druga je maksima kvalitete koja zahtjeva od sudionika da ne govori ono to smatra netonim, ili za to nema

19

dovoljno dokaza. Maksima relevantnosti nalae da sudionikov doprinos bude relevantan dok maksima modaliteta trai da sudionik bude jasan, da izbjegava neodreenost izraza i vieznanosti, te da bude kratak. Posljednja se maksima moe vezati uz tekst tako to postoji nekoliko naina na koje moemo ostvariti i isporuiti tekst, a bitno je da tekst bude jasan. Pritom se nastoji izbjei nerazgovjetnost izraavanja i nejasnoe, odnosno dvosmislenosti. Tekst bi trebao biti i kratak, to ne znai da se umanjuje njegova vrijednost, dok sadraj teksta treba biti predstavljen loginim redoslijedom. PRIHVATLJIVOST Kriterij prihvatljivosti odnosi se na recepciju teksta; dakle, na stav recipijenta da oekuje kohezivan i koherentan tekst koji je za njega koristan ili relevantan i na njegovu sposobnost da iz teksta rekonstruira upute za njegovu uporabu. To znai da se od recipijenta oekuje da po potrebi zakljuivanjem na osnovi vlastitog znanja, inferencijom, dopuni eventualnu nekoherentnost teksta. Postavlja se pitanje odnosa izmeu gramatinosti i prihvatljivosti, odnosno onog to je propisano gramatikom i ono to je zapravo prihvaeno i uposleno u komunikaciji. Prema De Beaugrandu i Dressleru presudna je razlika u stvari izmeu virtualnih sustava i postupaka aktualizacije pri emu aktualizacija moe naizgled nadjaati organizaciju virtualnih sustava. Teorija jezika ne moe zanemariti korelaciju izmeu stvarnih zbivanja i teorijskih modela. Takoer lingvisti esto oznaavaju reenice negramatinim iskljuivo na temelju sintakse pri emu se zanemaruje injenica da o smislu reenice odluuje kontekst u kojem e se reenica pojaviti. Tako je pojam prihvatljivost u uem smislu koristan samo za tekstove koji se koriste za neku situaciju, a ne za izolirane reenice. Odnos izmeu intencionalnosti i prihvatljivosti vrlo je sloen, pri emu veliku ulogu igra kontekst situacije. O raspoloenju ljudi ovisi kako e neki tekst biti prihvaen u konkretnoj situaciji, dok bi u nekoj drugoj situaciji taj isti iskaz drukije prihvatili. Recipijent ne prihvaa i odbija sadraje koji mu nisu zanimljivi i korisni, stoga planovi i ciljevi nekog razgovora moraju biti prihvaeni od strane svih sudionika razgovora. U suprotnom se kri suradnja i tekstualnost moe biti umanjena. INFORMATIVNOST Informativnost oznauje koliinu novoga i neoekivanog u tekstu, ime se usmjeruje panja recipijenta. Ovaj je aspekt povezan s vjerojatnou pojave nekog elementa u tekstu, to nadalje20

ovisi o recipijentovu predznanju. I premalo i previe informacija jednako oteava recepciju, premda je neinformativnost nekih tekstnih vrsta (primjerice neformalnih razgovora) njihovo konstitutivno obiljeje. Panja, odnosno pozornost, recipijenta na sadraj odreenog teksta vrlo je vana. Teorija informacija ukazuje nam na statistiku vjerojatnost da odaberemo odreenu informaciju izmeu niza alternativa koje se pojavljuju u nekom trenutku. Uz statistiku vjerojatnost, pojavljuje se i kontekstualna vjerojatnost koja ukazuje na to kako odabir nekog elementa u tekstu ovisi o njegovoj okolini, o kontekstu u kojem se pojavljuje. Sam proces komunikacije podrazumijeva, odnosno obuhvaa, neka oekivanja sudionika. Tako se niz injenica nalazi u naoj svijesti i one djeluju kao zadane postavke koje su utvrene u naem nainu razmiljanja, primjerice: to je istinito, to nije; to postoji, a to ne i drugo. Oekivanja o stvarnom svijetu, informacijama i injenicama nezavisna su o jeziku, dok se formalne konvencije razlikuju od jednog do drugog jezika. Oekivanja su povezana s vrstom teksta, a bitna je i neposrednost konteksta u kojem se neki tekst pojavljuje. SITUATIVNOST Situativnost obuhvaa elemente koji utjeu na to da neki tekst u nekoj situaciji bude relevantan. Vrlo su rijetko efekti u situativnosti ostvareni bez posredovanja, oni ovise o vjerovanjima i ciljevima znaajnim za neku situaciju komunikacije. Ako se dominantna funkcija teksta uzme kao model, izvodi se praenje situacije. Situacija upravljanja se provodi ako je dominantna funkcija vodi za situaciju. Granica izmeu upravljanja i voenja je nejasna i moe ovisiti o stajalitima pojedinanih sudionika. Jedan od razliitih praenja je jednostavno opisivanje i odnosi se na eksperiment prilikom kojeg se ljude pitalo da opiu objekte i dogaaje koji su im prethodno bili prezentirani. Ljudi su imali uvjerenje, odnosno predodbu o tome to treba primijetiti. Praenje (neke situacije) moe ukazati na nedostatke kontinuiteta, npr. kad se ini da nema razloga za odreena djelovanja ljudi. Nadalje, isti se princip moe povezati s odreenom vrstom teksta, tako dramski tekstovi podrazumijevaju razliite organizacije objekta i dogaaja, a od recipijenta se najee zahtijeva velika pozornost. INTERTEKSTUALNOST Kriterijem intertekstualnosti naglaava se ovisnost produkcije i recepcije nekog teksta o znanju sudionika komunikacije o drugim tekstovima. Ovaj je kriterij rezultira razvojem tekstnih vrsta kao klasa tekstova s tipinim svojstvima jer se u svakom konkretnom primjeru neke tekstne

21

vrste ponavljaju prethodne realizacije. Drugim rijeima, u odreenim tekstnim vrstama uoavaju se zajednike karakteristike svojstvene kako novim tekstovima, tako i tekstovima koji su im prethodili. Taj se oblik danas najee naziva tipolokom intertekstualnou. Osim toga Beaugrande i Dressler spominju i takve tipove odnosa jednoga teksta s drugim tekstovima kakvi su primjerice karakteristini za parodiju s jedne i citate ili aluzije s druge strane, dakle, upuuju na tekstove koji se izravno referiraju na postojee tekstove. U tom sluaju govorimo o referencijalnoj intertekstualnosti. Pitanje tekstne vrste nudi ozbiljan izazov jezine tipologije odnosno sistematizacije i klasifikacije jezinih oblika. Donedavno je lingvistika bila zaokupljena tipologijom reenica. Sve su tipologije posveene virtualnim sustavima, kao saetak potencijala jezika. Tekstna tipologija mora se baviti stvarnim sustavima u kojima su odabiri i odluke ve donesene. Schmidt predvia dvije osnovne mogunosti za prouavanje tekstnih tipova jedna moe poeti od tradicionalno definirane tipologije kao objekt i pokuati ih rekonstruirati putem konzistentne teorije (teksta) ili se moe poeti s teorijom teksta koja postavlja teoretske tipologije koje e se usporediti s empirijskim uzorcima. Tipologija tekstova mora biti u korelaciji sa tipologijom diskursa radnje i situacijama. Primjer je za to injenica da su zahtjevi za kohezijom i koherencijom manje strogi u razgovoru, dok su vie razraeni u znanstvenim tekstovima. Ako su razne vrste tekstova postavljene u neprikladnim postavkama, komunikacija moe biti naruena. Neke tradicionalno uspostavljene tipove tekstova moe se definirati pomou funkcijskih linija, pa tu govorimo o opisnim, pripovjednim, argumentativnim, literarnim, poetskim, znanstvenim i didaktikim tekstovima. Svaki od navedenih tekstova posjeduje tipine osobine. U nizu tekstova pronalaze se zajednike osobine opisnih, pripovjednih i argumentativnih funkcija. Intertekstualnost prevladava s najmanje posredovanja u razgovoru. Treba istraiti naine na koje organizacije razgovora proizlaze iz intencionalnosti i situativnosti. Tekst mora biti relevantan za ostale tekstove u istom diskursu, a ne samo prilagoen namjerama sudionika. Osim toga, tekstovi se moraju koristiti za praenje ostalih tekstova, a tema istih mora biti pomno odabrana.

uz konstitutivna naela teksta de Beaugrande i Dressler istiu i tri regulativna naela teksta: efikasnost, efektivnost i primjerenost koja prije kontroliraju komunikaciju, nego to li je odreuju

22

Efikasnost se odnosi na to manje napora i poiljatelja i primatelja tekstualne poruke, ona pridonosi lakoi njegove proizvodnje i recepcije. Efektivnost ovisi o ostavljanju jaka dojma i stvaranja prikladnih uvjeta za postizanje cilja, pa ona na vidjelo iznosi dubinu proizvodnje i recepcije teksta. Primjerenost teksta pretpostavlja pak usklaenost aktualnih okolnosti i standarda tekstualnosti.

12. KOHEZIJA I TEKST; KOHERENCIJA I TEKST Kohezija se ponajprije prepoznaje u odnosima meu iskazima unutar jednoga teksta; to su veze meu elementima teksta, gramatike ili leksike spone koje reenice/iskaze ujedinjuju u tekst. Jedno je od tipinih kohezivnih sredstava uporaba zamjenica, ali to mogu biti i glagolski oblici, paralelizmi, leksike veze, komparaciji, supstitucije, elipse, reenini veznici Kohezivne veze ine tekst tekstom, ali ujedno upozoravaju na prostor njegova irenja. Pri objanjavanju kohezije De Beaugrande i Dressler smatraju da je najbolje uzeti sintaksu koja na razini teksta upoljava brojne organizacijske obrasce. Ljudski um ima ograniene mogunosti spremanja povrinskih materijala dovoljno dugo da bi na njima radio. Podatke sprema u aktivnu memoriju, radnu memoriju. Dakle, ak i ukoliko bi podaci bili dostupni neko due vrijeme, i to vrijeme bi bilo ogranienog trajanja. Stoga, neminovno je da pri procesuiranju teksta mora postojati nekakav dodatni organizacijski sustav s ogranienim mogunostima i obrascima. Kod tekstova prirodnih jezika taj sustav je sintaksa. Osnovne jedinice sintakse su fraza/sintagma (phrase), sureenica/klauza (clause) i reenica (sentence). Kohezija je izravna i daleko uoljivija na infrastikoj razini, to jest unutar sintagme, sureenice (klauze) i reenice, nego meu dvama od tih elemenata. Koherencija se moe odrediti kao ono to sluatelj/itatelj prepoznaje u jezinoj obavijesti i to je nuno za njezinu interpretaciju. Koherencija nam omoguuje da dokuimo pravi smisao iskaza i cjelovitoga teksta. De Beaugrande i Dressler kao sredstva koherencije navode razliita znanja, poput statikih podataka o nekom konceptu (okviri/frames) i znanja o stereotipnom odvijanju radnji ili dogaaja (prizore/scenarije/scripts) kao i uzrone i vremenske odnose (kauzalnost i temporalnost).

23

Kohezija su i koherencija kljune i srodne katkad i meusobno teko razluive odlike teksta. prva upuuje na svojstva teksta, i u tom je smislu objektivna. Druga se zasniva na sluateljevoj/itateljevoj procjeni teksta, i utoliko je subjektivna, pa se i razlikuje od sluatelja/itatelja do sluatelja/itatelja. Koherencija poinje ondje gdje kohezija zastaje.

13. KONCEPT JEZIKA U JEZIKOSLOVNIM ISTRAIVANJIMA Zamisao o kontekstu vezana je uz to da je to pojam koji se pronalazi u iroku rasponu znaenja, od najuega jezinoga okruenja u kojem se pojavljuje neka jezina jedinica do vie ili manje utemeljene tvrdnje kako je sve kontekst, i ono u nama, i ono oko nas. Podjela na jezini i izvanjezini kontekst vrsto je utvrena u tradicionalnim lingvistikim pristupima jeziku, iako se s interdisciplinarnih polazita pokazala plonom. Jezini kontekst (mikrokontekst, co-text) vaan je za identifikaciju jezinih jedinica. Izvanjezini je kontekst (makrokontekst) bio esto ignoriran u jezikoslovnim istraivanjima, dok danas ima izuzetno vanu ulogu u razmatranju jezine djelatnosti. Jezine se injenice, posebice na razinama viim od reenice, napose plan znaenja/smisla iskaza i teksta ne mogu mehaniki odjeljivati od jezine i nejezine zbilje u koju su uronjene. Jezini se mikrokontekst, kao teorijski neodriv konstrukt, uklapa u nadjezini/izvanjezini makrokontekst, viestruko se i na razliitim planovima s njim isprepliui. Jezine se jedinice razliitih razina kombiniraju u meuovisnosti o drugima, na to opet utjee kontekst. Kontekst ima dvostruko poimanje: kontekst ine dijelovi iskaza koji se javljaju uz neku jezinu jedinicu, a s druge strane to su znaajke nejezinog svijeta s obzirom na koje se odabiru jezine jedinice (Crystal, 1992)Leksiko-semantika razina ona je na kojoj e se jezini kontekst nuno nadopunjavati izvanjezinim okolnostima u kojima se leksemi pojavljuju i na koje upuuju. U tekstu se (nadreeninom jedinstvu) kao koherentnom nizu iskaza dvostruko prelama pojam konteksta. S jedne strane, tekst ini kontekst jedinicama nie razine (iskazima), koje su uvjetovane tim kontekstom (kotekstom), a s druge se i sam potvruje i ostvaruje u kontekstu. Dakle, u (pragma)lingvistikim se pristupima jedinici jezika/govora vioj od reenice (tekstu, diskursu) jezino i nejezino okruenje (mikro i makrokontekst) pribliavaju i proimaju. Kontekst tako postaje poticajna tema novih interdisciplinarnih istraivanja.

24

Kontekst kao kompleksna i dinamina pojava, uvjetuje i podjelu konteksta na situacijski i izvansituacijski, to se moe donijeti u vezu s oprekom jezinog konteksta i izvanjezinog konteksta (kotekst i kontekst pojmovi su preuzeti iz analize diskursa). Situacijski je kontekst neposredno fiziko, prostorno, vremensko i drutveno okruenje u kojemu se jezina komunikacija odvija, ali on obuhvaa i sve one izvanjezine okolnosti koje su nune za pravilno razumijevanje poruke.

14. GRANICE TEKSTA/ TEKST U KONTEKSTU Pomicanje granica jezikoslovnih istraivanja s reenice na jo vie jezine razine otvorilo je nove prostore i nagovijestilo nove pristupe jezinom fenomenu. Konana toka prouavanja nije pri tom jednoznano utvrena, pa su se s dijelom razliitim znaenjima pojavili nazivi nadreenino jedinstvo, tekst i diskurs. Drugim rijeima otvoreni su prostori lingvistike teksta, ali i teorije diskursa s vie ili manje izraenim pragmalingvistikim elementima. Razliita odreenja pojma tekst kreu i s razliitih polazita: tradicionalniji e se pristup uputiti od reenice i njezine uklopljenosti u veu cjelinu tekst, nadreenino jedinstvo; druga pak istraivanja u sredite stavljaju cjelovitost, dovrenost, unutarnju povezanost koheziju i koherenciju tog najveeg jezinog znaka. Prvi se pristup prepoznaje u okvirima sintaktikih opisa, a drugi je svojstven novijoj disciplini lingvistici teksta. Tekst predstavlja jezini odlomak zabiljeen u svrhu analize i opisa, odnosno jezini odlomak, izgovoren ili napisan, koji ima odreenu komunikacijsku funkciju. Pri tom odreenju pojma nailazimo na dva aspekta, tj. 'jezini odlomak zabiljeen u svrhu analize i opisa' te 'jezini odlomak koji ima komunikacijsku funkciju', ime se zapravo aktualizira i pitanje komunikacijskih vrijednosti teksta. Sugerira se nunost analize teksta, ali i istie njegova komunikacijska zadaa. Tim se putovima kree i veina kasnijih analiza, ravajui se bilo u smjeru lingvistike teksta ili u smjeru analize diskursa. Prvi se pristup temelji na tekstu kao isjeku neprekinute jezine djelatnosti koji je dostupan lingvistikoj analizi, bez obzira je li napisan ili izgovoren, ima li jednoga ili vie kreatora, govornika. Poimanje pak teksta kao lingvistike razine izmeu gramatike i meudjelovanja upuuje nas drugom pristupu koji istie komunikacijsku usmjerenost teksta, ak i u sluajevima kad se ta komunikacija odvija izmeu pisca i itatelja.

25

Ni kontekst nije lako jednoznano odrediti. U rjenicima je definiran kao (1) jezina okolina u kojoj se neka jedinica pojavljuje, te (2) izvanjezina situacija u kojoj se jezik upotrebljava relevantna za razmatranje odnosa teksta i konteksta. Uvoenjem konteksta u analizu teksta korak smo blie pojmu diskursa jer je i diskurs definiran kao kontinuirani odlomak jezika (osobito govorenog), sprega iskaza koji konstruiraju prepoznatljiv govorni in. U skladu s tim jest i teza da je analiza diskursa redovito i neizbjeno analiza jezika u uporabi. Tekst bi prema tome, bio tek jezini zapis komunikacijskoga ina, odnosno ogoljen, konteksta lien, verbalni zapis. Drugim rijeima, diskurs ukljuuje meusobno djelovanje teksta (sintakse, gramatike) i situacije, izvanjezinog konteksta. vano je naglasiti kako granice izmeu teksta i konteksta nisu ba uvijek sasvim prepoznatljive, a upitna je i potreba za izdvajanjem tekst iz konteksta u kojem se javlja

na povezanost teksta s kontekstom ukazuju nam kohezivne veze koje ine tekst tekstom, ali ujedno i upozoravaju na prostore njegova irenja: ondje gdje slabe, mjesta su relativno odvojenih unutartekstnih cjelina, a njihov potpuni prekid signal je krajnjih granica teksta

Pitanje koje se namee vezano je uz odreivanje granica teksta. ak i kada uspostavimo kriterije za taj postupak, ne moemo uvije bezrezervno utvrditi to je sve potrebno za potpunu intrepretaciju nekog teksta ili kojega od njegovih dijelova-

( Bitka kod Bistrice Lesne ciklus novela s antiratnom tematikom Hrvatski bog Mars cijeli Krlein antiratni ciklus) na ovim primjerima lako uoavamo kako se tope granice izmeu teksta i konteksta. irei granice teksta prodiremo u podruje njegova konteksta koji neosporno ima vanu ulogu u razumijevanju teksta. Tekst se protee do one toke na kojoj prestaju njegove kohezivne silnice, ali i na kojoj posustaje itateljeva spremnost njegova prepoznavanja. Kako pak koherencija nuno usmjerava prema diskursu, okolnostima, jezinim i izvanjezinim, u kojima se tekst odvija, on se u koncentrinim krugovima iri, jer tekst naime okonava tamo gdje prestaju njegova svojstva (konstitutivna naela teksta ili standardi tekstualnosti). Budui da se moe govoriti o razliitim stupnjevima kohezivnosti, a koherencija i jest pitanje subjektivne procjene, nalazimo uporite za relativiziranje pojma granica teksta te istodobno i jake razloge za propitivanje uloge konteksta.

26

Tekst upravo u svome kontekstu dobiva pravi smisao (npr. vic koji ovisno o jezinoj okolini i izvanjezinoj situaciji moe pronositi razliite smislove, a sam e pak smisao isprianog vica nedvosmisleno iznicati iz koherencijom uspostavljenih veza s jezinom i izvanjezinom okolinom.

15.

PRAGMALINGVISTIKA;

NAELO

SURADNJE;

RAZGOVORNE

IMPLIKATURE Osnovno polazite pragmalingvistike jest zamisao da je svaka upotreba jezika djelovanje. Svaka je iskljuivo morfoloka ili iskljuivo sintaktika perspektiva, znai perspektiva opisa zainteresiranih samo za sustav znakova nedostatna i kao takva redukcionistika, pa u krajnjoj liniji i neznanstvena. Ukljuivanje priopajne situacije u analizu govornih inova znai da se u obzir uzimaju elementi kao to su mjesto, vrijeme, tema, svrha govornih inova te ponajprije recipijent, i to stoga to su uspjeni govorni inovi rezultat govornikove namjere. Pragmalingvistika je znaajna po tome to je do krajnosti proirila rakurs gledanja na jezik i jezinu djelatnost, pa i aktualizirala pitanje uloge konteksta u procesu jezinoga sporazumijevanja. U sreditu zanimanja pragmalingvistike je kontekstom uvjetovano znaenje - smisao. Austin je spoznao da ime i reenica drukijih od konstativnih, koje mogu biti istinite ili lane, dodue samo u odnosu prema nekome moguem svijetu. Rije je o takozvanim performativnim jezinim inovima kao to su krtenje ili imenovanje. Govorni se inovi sastoje od ina iskaza (na nekomu odreenom jeziku), propozicije (onoga o emu je rije), ilokucije (govornikove namjere) i, napokon, perlokucije (djelovanja na primatelja). On je bio prvi koji je pokuao kategorizirati govorne inove. Searle ih je podijelio na reprezentativne (izvjetaj), direktivne (molba), komisivne (obeanje), ekspresivne (zahvala) i deklarativne (imenovanje). Habermas ima slinu podjelu: komunikativi (govorenje), konstativi (tvrdnja, opis), reprezentativi (otkrivanje, odavanje, preuivanje), regulativi (dogovor, obeanje). Pitanjem kako razumijevanje uope moe funkcionirati bavi se Grice. Jezino djelovanje u biti je kooperativno djelovanje, dakle interakcija, i u skladu s tim naelom govornici nastoje, a sluatelji oekuju da prinosi razgovoru budu usklaeni s ovim maksimama: moraju biti informativni, jasno formulirani, relevantni i istiniti maksime kvantitete, kvalitete,27

relevantnosti i modalnosti. Grice spominje i konverzacijske implikature smisao koji se mora odgonetnuti iz interakcijske situacije konvencionalne implikature (presupozicije) se razumiju sama od sebe, govori se ono to je relevantno i novo. U sreditu pozornosti pragmalingvistike (ili pragmatike) jest "prouavanje znaenja koje je govornik (pisac) htio prenijeti sluatelju (itatelju) i interpretacije tog znaenja od strane sluatelja(itatelja)". Drugim rijeima, pragmalingvistika nuno ukljuuje prouavanje konteksta i njegova utjecaj na iskaz. Pragmalingvistika prouava naine interpretacije znaenja u nekoj komunikacijskoj situaciji "u odnosu na namjere i uloge govornika i sluatelja", tj. poiljatelja i primatelja. Sudionici su u konverzaciji kooperativni, tj. surauju i daju svoj doprinos kako situacija zahtijeva u odreenom trenutku. Griceovo kooperativno naelo (naelo suradnje) glasi: Neka tvoj doprinos konverzaciji bude takav kakvog zahtijeva prihvaena svrha ili smjer razgovora u koji si ukljuen. Griceovo naelo kooperativnosti ima etiri maksime, koje se nazivaju maksimama konverzacije: 1. maksima kvantitete: neka tvoj doprinos bude informativan koliko je potrebno (ali ne informativniji od toga). 2. maksima kvalitete: ne govori ono to smatra netonim, ili za to nema dovoljno dokaza.3. maksima relevantnosti: neka tvoj doprinos bude relevantan (o znai da treba rei

samo ono to je za sam razgovor bitno, no slui i izbjegavanju nasuminih, inkoherentnih konverzacija kojima nedostaje kontinuitet interakcije) 4. maksima modaliteta (naina): budi jasan, izbjegavaj neodreenost izraza, izbjegavaj vieznanosti, budi kratak. Treba napomenuti da maksime nisu jezina pravila jer njihova primjena ovisi o kontekstu; maksime se moe potivati, ali i prekriti, to ovisi o sudionicima komunikacijskog ina, te se primjenjuju u razliitim stupnjevima. Konverzacijske implikature su jezina pojava kada izriaj prenosi pored doslovnog, konvencionalnog znaenja (takvo znaenje je predmet prouavanja semantike) i drugo znaenje, koje nije direktno izraeno izriajem, a ovisno je o doslovnom znaenju, o kontekstu, o ciljevima, namjeri govornika i interpretaciji sluatelja.28

Konverzacijske implikature posljedica su kooperativnog naela i maksima konverzacije. Konverzacijske implikature nastaju na dva naina: a) b) ako se govornik u potpunosti dri maksima, ako govornik namjerno i oito kri maksimu.

16. TEKST I DISKURS 70-ih se godina 20. stoljea jezikoslovci poinju baviti nadreeninim jedinstvom, tekstom, diskursom. Tekst i diskurs, iako ih se gdjegdje stavlja znak jednakosti, oni se ne mogu smatrati u potpunosti zamjenjivima. Mogua je dodirna toka teksta i diskursa upravo pojam jedinica via od reenice nadreenino jedinstvo. Na amerikom kontinentu poinju studije o diskursu teorija i analiza diskursa. Formula: TEKST + KONTEKST = DISKURS (?) DISKURS KONTEKST = TEKST (?) Tekst je, neprirodno lien svog konteksta, u analizi diskursa sveden na puki jezini sadraj koji, tako ogoljen, nema nikakva smisla doli semantika znaenja koje proizlazi iz zbira pojedinanih /jezinih, apstraktnih/ znaenja rijei, izraza, reenica- Tako definiran tekst trajno je povezan s kontekstom u kojem se pojavljuje i u kojem dobiva puni smisao, te jedino na taj nain ostvaruje svoju komunikacijsku zadau. Pojam teksta (njime se bavi tekstna lingvistika): da bi tekst bio tekst, mora zadovoljavati svojstvo tekstualnosti, tj. standarde tekstualnosti ili konstitutivna naela teksta. Ukoliko i jedan od standarda nije zadovoljen, tekst nee biti komunikativan, prema De Beaugrandeu, biti e netekst. Prema Crystal: " Tekst je jezini odlomak zabiljeen u svrhu analize i opisa, odnosno jezini odlomak, izgovoren ili napisan, koji ima odreenu komunikacijsku funkciju." Prema Bari, diskurz je jezina cjelina u kojoj je utvrdiva ovisnost jednih jezinih jedinica o izboru drugih. Diskurz traje sve dok izbor novih jezinih jedinica ovisi o prethodno izabranima. Pojam je diskursa, odreen kao jedinica hijerarhijski via od reenice, blizak pojmu teksta, no iako se ponekad smatraju sinonimnima, diskurs se tumai i kao iri i kao znatno

29

dinaminiji pojam: tekst uklopljen u iroko shvaen kontekst, jezik u upotrebi, u stalnom nastajanju, u komunikacijskom procesu. Tako shvaen diskurs pokriva sve aspekte komunikacije: poruku ili tekst, sudionike komunikacijskog procesa, situacijski kontekst Prouavanja su se diskursa isprva usmjeravala na govoreni diskurs (tekstom se u analizi diskursa smatra tek zapis komunikacijskog ina). Moe se rei da su reenica i tekst jezine jedinice izvan konteksta, dok su iskaz i diskurs kontekstualno ukljuene jedinice. Tako je iskaz kontekstualno ukljuena reenica, tj. reenica kao dio teksta, dok je diskurs kontekstualno ukljueni tekst. Sam tekst jezini je zapis komunikativnog ina, tj. konteksta lien verbalni zapis. Problem ove distinkcije jest u tome to je svaki tekst ve kontekstualiziran budui da je on u funkciji komunikacije a ona uvijek pretpostavlja neki kontekst. Stoga o strukturalistikoj formuli tekst + kontekst = diskurs (i iz nje izvedene diskurs kontekst = tekst) moemo govoriti samo uvjetno.

30