SARAJEVSKI PROCES
- ALIJA IZETBEGOVIC -
SARAJEVSKI PROCES ( Sudjenje grupi bosnjackih intelektualaca
1983. )
Sudjenje odrzano 1983. grupi bosnjackih intelektualaca pred
Visim okruznim sudom u Sarajevu za djela protiv naroda i drzave.
Ujedno je to bio i jedan od posljednjih velikih politickih procesa
u raspadajucem komunistickom rezimu u Jugoslaviji, kao i jedan od
najkontroverznijih, blago receno. Optuzba je tvrdila da su
okrivljeni cinili dobro organizovanu grupu koja je imala za namjeru
rusenje postojeceg poretka i uspostavljanje islamske drzave na tlu
Bosne i Hercegovine, a sve u dogovoru sa izvjesnim centrima u
inostranstvu. Glavni dokaz optuzbe bilo je djelo prvooptuzenog
Alije Izetbegovica "Islamska deklaracija", teoretska rasparava o
tadasnjem polozaju muslimana u Jugoslaviji i svijetu.Pred sud su na
ovom procesu izvedeni slijedeci optuzeni: Alija Izetbegovic, Omer
Behmen, Hasan Cengic, Ismet Kasumagic, Salih Behmen, Dervis
Djurdjevic, Dzemaludin Latic, Edhem Bicakcic, Melika Salihbegovic,
Mustafa Spahic i Djula Bicakcic. Optuzeni Rusid Prguda, inace teski
srcani bolesnik, umro je za vrijeme trajanja istrage. Proces je
predvodio predsjednik sudskog vijeca sudija Rizah Hadzic, a optuzbu
je zastupala javni tuzilac Edina Residovic. Sudjenju je dat ogroman
publicitet, a da sve nije bas cisto bilo je jasno svakome kada je
vecina svjedoka pred sudom negirala iskaze date u istrazi. Kasnije
ce neki od svjedoka priznati da im je u istrazi dat papir sa
njihovim "iskazom" koji su oni morali potpisati i nauciti
napamet.Svi optuzeni proglaseni su krivim i osudjeni na kazne
zatvora u trajanju od 5 mjeseci, do 15 godina ( koliko je dobio
Omer Behmen ). Alija Izetbegovic osudjen je na 14 godina zatvora.
Sudjenje i presuda izazvali su veliko negodovanje medju nezavisnim
intelektualcima u cijeloj Jugoslaviji, ali i u svijetu. Narocito je
jak pritisak za oslobadjanje Izetbegovica i ostalih bio od strane
beogradskih intelektualaca, medju kojima je najglasniji bio, koje
li ironije, Dobrica Cosic.Svi optuzeni kojima je kazna jos bila na
snazi oslobodjeni su i amnestirani 1988. godine, kada su
oslobodjeni svi politicki zatvorenici u Jugoslaviji sudjeni za
verbalni delikt. Vecina optuzenih se politicki aktivirala i kasnije
obavljala visoke funkcije u Bosni i Hercegovini. Ali to nije vise
nasa prica i necemo u to ulaziti. Ipak cu samo spomenuti da, uprkos
apsolutnoj vlasti koju su nekadasnji optuzenici osvojili, nije bilo
revansizma prema glavnim akterima procesa iz 1983. Rizah Hadzic i
Edina Residovic ostali su u Sarajevu da rade kao advokati, a glavni
svojevremeno isljednik u istrazi protiv ovih ljudi, Munir
Alibabic-Munja, bio je za vrijeme rata glavni Izetbegovicev
policajac.by Edin Cengic SARAJEVSKI PROCES ( Sudjenje grupi
muslimanskih intelektualaca 1983. )Sudjenje odrzano 1983. grupi
muslimanskih intelektualaca pred Visim okruznim sudom u Sarajevu za
djela protiv naroda i drzave.
Izvor BIH DANI"Sutra ce Alija izlagati svoju odbranu. To je
Alija - stvoren je da iz nemoguce situacije postigne zgoditak. Ovo
sam mogao reci onog dana kad je dao svoju odbranu, sto danas, nakon
16 godina svjedocanstva njegove karijere lidera SDA, ne bih
rekao."Optuzeni; Alija Izetbegovic, Salih Behmen, Omer Behmen,
Ismet Kasumagic, Hasan Cengic, Husein Zivalj, Edhem Bicakcic,
Mustafa Spahic, Melika Salihbegovic, Dzemal Latic, Dervis
Djurdjevic i Djula Bicakcic.Dvadeset prvog augusta 1983.
dvanaestoro Bosnjaka osudjeni su na 90 godina zatvora. I poslije 16
godina javnost o ovom procesu ima kontroverzna gledista. Sintagma
"etnicko ciscenje" prvi put je pomenuta povodom ovog procesa:
napisao ju jedr. Fuad Muhictvrdeci da su njih trinaestoro
zagovarali "etnicki cistu Bosnu".Stane Dolanc, kao sekretar SUP-a
SFRJ, prosirio je zagovaranje i na Kosovo.Raif Dizdarevicje smatrao
da iza njih stoji Amerika,Nijaz Dizdarevicje u Teheranu tvrdio kako
je "Izetbegoviceva grupa u dosluhu sa CIA-om", aHamdija Pozderacje
u Bagdadu rekao da su agenti Homeinija.Dobrica Cosicje sa 12
akademika potpisao peticiju trazeci njihovo pomilovanje, a Papa se
preko kardinala Kuharica zelio zauzeti za njih...Dani prvi skidaju
tabue i sa ove vazne epizode nase bliske proslosti otvarajuci svoje
stranice jednom od neposrednih aktera svih zbivanja oko Sarajevskog
procesa: u ovom i brojevima koji slijede Nedzad Latic, bivsi
proskribirani ljiljanovac, nudi svoju istinu o onome sto nikada
nije objavljeno. Kako su Tito i Jovanka spasili porodicu Latic? Ko
je sve skupljao novac za advokate? Zasto se Melika Salihbegovic
vratila islamu? Sta je Rajko Danilovic zamjerio Edini Residovic?
Kakvu je ulogu imao Fahrija Karkin? Ko je pretukao Adnana
Silajdzica? Kako je tada pisalo Oslobodjenje? Zasto je "onaj
Izetbegovic bolji od ovog danas"? Da li je sudjenje tada anonimnom
Izetbegovicu i sljedbenicima spasilo Muhsina Rizvica, Muhameda
Filipovica, Enesa Durakovica, Nijaza Durakovica i samog Hamdiju
Pozderca? Gdje su i sta rade tadasnji isljednici, svjedoci,
simpatizeri, sapatnici..."...Sutra ce Alija izlagati svoju odbranu.
To je Alija - stvoren je da iz nemoguce situacije postigne
zgoditak. Ovo sam mogao reci onog dana kad je dao svoju odbranu,
sto danas, nakon 16 godina svjedocanstva njegove karijere lidera
SDA, ne bih rekao. "Bismillahirrahmanirrahim! Ovo bi trebalo biti
moje kazivanjeSvjedocenje, moze se reci i iskaz o hapsenju,
zatvaranju, sudjenju i odbrani trinaestero muslimana koji su u
jesen 1983. godine osudjeni na dugogodisnju robiju; kazivanje jer
je osobno prisjecanje na najturbulentniji dio mog zivota;
svjedocenje je jer sam kao brat Dzemalov uz Sabinu Berberovic,
kcerku Alije Izetbegovica, bio najangaziraniji u njihovoj odbrani.
Iskaz je udbaski termin i odgovara mojoj nakani priznanja svega
onoga sto sam radio, vidio i cuo da se radi protiv njih. Vjerujem u
ksimet - sudbinu. Iako mi se razum ne miri sa svim odlukama i
situacijama koje me zadese u zivotu, prihvatam i pokoravam se
sudbini kao necemu sto me nije moglo mimoici. Bilo to dobro ili
zlo.Danas, nakon skoro dvije decenije, vidim da sve sto se zbivalo
nije imalo nikakve veze sa mojima zeljama, ambicijama, snovima i
vizijama. Kakav, onda, mogu imati zakljucak?! Bio sam veseo i
bezbrizan mladic; nikad me policajac nije legitimirao; nikad nisam
upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda zatvorska celija i
sudnica. Tek sam kao ucenik Medrese znao da su moji neki profesori
bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima
Hadzica, Omera Nakicevica, Safeta Tokica, Mustafe Sete itd. Nista
me to nije sikiralo, mada sam bio kivan na komuniste koji su tako
dobre ljude, poput starih i poboznih profesora, terorizirali po
kamenolomima i rudnicima. Imao sam jos nekih razloga da mrzim
komuniste i komunizam, naprimjer - nisam bio socijalno osiguran u
Medresi, ali nisam ih se bojao, nisam strepio za svoju sudbinu.
Imao sam snove i vizije kao da sam zivio u najslobodnijoj drzavi na
svijetu. Mislim da su mi i roditelji zivjeli u takvom svijetu.
Jednom mi je babo rekao da je molio Allaha da mu sacuva djecu od
svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sacuva od zatvora.
Mozda to i nije bila naivnost, kako bi se dalo zakljuciti u prvi
mah. Jer sa nase strane nije bilo grjeske. Babo je, kao imam, bio
cak i oprezan. Drzao je Titinu i Jovankinu sliku u dnevnoj sobi.
Nit je volio Titu, nit Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu
uz porodicni album i nekoliko levhi.Tito i HomeiniJa sam taj koji
je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog
dana sam donio sliku imama Homeinija. Bila je to naljepnica pa sam
je zalijepio na vitrinu sa knjigama. Homeinijev tirba se idealno
uklapao u tomove knjiga pisane harfovima, Kur'ane, levhe. Taj
momenat uzimam kao prekretnicu u nasoj porodicnoj idili, u kojoj je
svakako uzivao i Tito sa svojom slikom. Kako se to desilo? Moj babo
je volio nekoliko ljudi. Svi su bili muslimani. Volio je Jasera
Arafata, Dzemala Nasera, Muamera Gadafija, Dzemu Bijedica i Safeta
Isovica. U prvu trojicu, Arapa, razocarao se kad je cuo da i nisu
bili Bog zna kakvi muslimani. Dzemu nije prezalio. Po jednom od ove
dvojice, Nasera ili Bijedica, Dzemal je dobio ime. A Safet je za
njega bio sultan, kralj, predsjednik, pravi lider. Bacao bi kapu u
plafon kad bi na televizoru Sajo zapjevao. Nisam imao nista protiv
babinih ljubimaca, ali ih nisam ni simpatizirao. I ja sam docekao i
vidio Gadafija u haremu. Cak nisam uzivao ni u Safetovim pjesmama.
Bile su mi stereotipne i preglasne. Slusao sam Sabana Saulica,
Bijelo dugme, Abbu itd. E, jedne veceri, dok smo sjedili u dnevnoj
sobi i gledali Dnevnik, pojavio se Imam Homeini. Dedo sa turbanom
na glavi i crnom sjenom koja mu je padala sa ramena do tala stao je
pred milionsku masu koja je kliktala, vristala, mahala rukama.
Nakon njegovog jednog lagahnog polukruznog pokreta desne ruke
milionska masa se utisala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne
disu. Bio sam fasciniran njegovim imidzom, kao i njegovim
djelovanjem na mase. Ta hipnoticka elokvencija i imidz "dede
evlije" bili su mu dovoljni da pokupi moje simpatije iako nisam bio
upucen sta on hoce. Nisam shvatao koga obara sa vlasti, koga voli i
ne voli. Mislio sam da ce i babo dobiti novog autoriteta. Ali, gle
cuda; babo je sumnjicavo klimao glavom. Nije ga prihvatio kao
Nasera, naprimjer. Vjerovatno zato sto su ga i Naser i Arafat i
Gadafi razocarali. "Nemoj ti tako", upozoravao je kriticare Nasera.
"On nam je valj'o. Izvadio je Djozu iz zatvora. A sta ce hudi
Arafat, ni zemlje ni naroda." Za Gadafija je jos imao razumijevanja
da je mlad, al' dugo je pricao kako je Gadafi sa Dzemom Bijedicem
dosao u Gornji Vakuf. Helikopterom su se negdje spustili i dosli u
novu dzamiju. Gadafi je klanjao u dzamiji, tu je negdje u blizini
safa bio i babo, a Dzemo je stajao na vratima. "E-e-e, zna Dzemo
kako se pomazu muslimani", zakljucio bi pricu. Muslimanski krugovi
su pricali verziju da je prilikom prve posjete Nasera Beogradu ovaj
odmah upitao za Husejna Djozu, koji je sa njim bio skupa u klupi na
El-Azharu u Kairu.Kad se Tito raspitao za Djozu, UDBA mu je
odgovorila da je u zatvoru. Navodno je Tito odmah naredio da se
pusti i tako je, zahvaljujuci svom studentskom kolegi, Djozo
pusten. Ima tu jos jedna poruka iz ove anegdote. Sta je falilo da i
Djozo bude predsjednik kao i Naser, skupa su bili u klupi. Ova
potajna babina razmisljanja UDBA je denuncirala pred samu Djozinu
smrt. Ocito je babo cekao slicnu pricu o Homeiniju pa da "zagrize".
Homeini kao da nije ni cuo za Bosnu. A ja sam "zagrizao" toliko da
mi nije bilo dosta zalijepiti Homeinijevu sliku na vitrinu, vec sam
je zalijepio na unutarnju stranu poklopca kozne torbe. Imao sam
jednu "foru" sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog
fakulteta, Zilhada, Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako sto bi im
"podvikni" selam i otvori poklopac tako da vide sliku Homeinija.
Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove slike iako
su bili profesori marksizma. A gdje je tu Dzemal? On se bio ozenio.
Svatovi su bili koji mjesec prije Titine smrti. Nikad nas dvojica
nismo dijelili drustvo i prijatelje. Zenidbom se bio totalno
udaljio od mene. Radio je kao vanredni profesor u Medresi i mnogo
se angazirao oko predavanja u Tabackom mesdzidu. Najtjesnje je
suradjivao sa Mehmedalijom Hadzicem i Hasanom Cengicem. Ja sam im
bio vodonosa.Nekad, dok bi spremali predavanja u Tabackom mesdzidu,
ja bih im kupio grozdja. Koliko god sam ga postovao, Hasana nikad
nisam volio. Smetala mi je njegova prepotentnost koja se granicila
sa drskoscu. A i sa Dzemom se cesto svadjao, pa su napravili
sporazum da ne smiju biti ljuti duze od tri dana. Serijatski, nema
sta. Mnogo, mnogo puta su prekrsili taj sporazum. On je klasicni
aktivista, a la Streljnikov. Mehmedalija je bio, takav je i ostao,
intelektualac. Izvanredno obrazovan covjek. Los organizator i los
aktivista. Mislim da je on izvrsio presudan utjecaj na Dzemu, tako
da je i Dzemo vrlo los organizator i aktivista.Do poznanstva sa
njim Dzemo je bio bohem. Volio je dugu kosu, gorljivo je kritizirao
celnike IVZ-a, vidio sebe kao pjesnika. U pubertetu je sanjao o
fudbalskoj karijeri. Cak je trenirao u FK "Bosna". Tad je odobravao
moje foliranje sa slikom Imama Homeinija. Ali nije me upucivao u
svoje krugove, niti mi je posebno sugerirao stavove po pitanju
Iranske revolucije. Jednom mi je ispricao da se vidja sa jednim
Irancem. Zvao se Doktor Turabi. Negdje su sjedili skupa i
razgovarali o Iranskoj revoluciji. Davao mi je informacija toliko
da mi potvrdi ispravnost mojih simpatija za Homeinija. Dzemo me je
odlicno poznavao. Posto je stariji, uvijek se prema meni odnosio
zastitnicki, tolerirao mi je ispade i pogrjeske. Imao je i sta. Ja
njemu nisam imao sta tolerirati jer je bio sto puta odgovornija
osoba od mene. Govorio mi je da sam odrastao na dedinom krilu, sto
je trebalo znaciti da ja Homeinija volim kao dedu, a ne kao lidera
jedne vrlo znacajne revolucije na koncu dvadesetog stoljeca. Bio je
u pravu: svu filozofiju zivota naucio sam od svog dede, a moje
zanimanje za Iransku revoluciju nije sezalo dalje od simpaticne
brade i turbana Imama Homeinija. Ma koliko bile bezazlene,
simpatije za Imama Homeinija bile su raspravljane na sjednicama
CKKP BiH. Kad danas citam stenogram sa sjednice, vidim da su moje
"simpatije bile panislamisticke".Kako je poceloI ovo je bilo
dovoljno da se uspanicim kad sam u carsiji cuo da su neki imami,
profesori medrese i studenti privodjeni u policiju. Bilo je to 23.
marta 1983. godine. Najvise su bili ispitivani o Homeiniju. Zgulio
sam Homeinijevu sliku sa torbe. Nikad nisam citao Oslobodjenje.
Citao sam Politikin zabavnik, NIN, Sarajevski Svijet, Start,
kasnije Danas. Sjecam se kad sam kupio prvi broj Danasa.
Oslobodjenje sam kupio kad sam cuo da imaju imena grupe uhapsenih
muslimana. Bilo je to 9. aprila 1983. godine. Od uhapsenih sam znao
Hasana Cengica i Meliku Salihbegovic, a Aliju Izetbegovica i Omera
Behmena sam vidio na ulici. Za ostale nikad nisam ni cuo. Dzemo je
jos bio na slobodi. Nekoliko je puta nosio Hasi paket u zatvor.
Paket je bio vracen, a strazar na prijavnici je uzeo Dzemine
podatke. Zena ga je korila da to ne cini iako mu je sama spremala
paket. Ona se bila sprijateljila sa Hasinom sestrom Nedzmom. Nisam
se sikirao puno zbog hapsenja desetak ljudi, al' mi je bilo zao
Hase. Tih dana sam otisao roditeljima u Biljane kod Kljuca, gdje mi
je babo radio kao imam. Dok sam putovao kasno nocu, gledao sam
mjesecinu i tugovao za Hasom. Zamisljao sam da tad, dok se ja
vozim, on lezi negdje na betonu sklupcan i pretucen. Nisam znao
kako izgleda zatvor. Dzaba filmovi u kojima sam vidio celije, moja
masta potaknuta tugom za Hasanom formirala mi je betonske hladne
celije. Cim sam dosao kuci, neprimijetno sam usao u sobu da bih
zgulio Homeinijevu sliku sa vitrine. Slike nije bilo. Babo je
uradio posao istog trenutka kad je na televiziji cuo da je uhapsena
grupa "koja je djelovala sa neprijateljskih pozicija". Ujutro za
kahvom majka me je upitala za Hasana. Voljela ga je kao dobrog
Dzeminog prijatelja. "Kako mu je jadnoj majci?!", odhukivala je.
"Ima samo njega." Nisam im kazao da mu Dzemo nosi pakete u
zatvor.Sedmi majNekako sam oduljio kod kuce. Mozda zbog Mirzete. I
ona je bila kuci. Nas dvoje smo sjedili za stolom pod sljivom kad
je mali Hasib, djecak iz komsiluka, dotrcao uzvikujuci: "Nedzade,
traze te kod kuce!" "Ko? Je l' policija?", htio sam se nasaliti sa
uspanicenim djecakom. "Jeste. Policija te trazi", odgovorio mi je.
Srce mi je obuzela hladna zebnja. Krenuo sam kuci. U sobi sam
zatekao majku, starog komsiju Latifa, jednog policajca u uniformi i
dvojicu mladjih ljudi. To su bili agenti Udbe, koji su se
predstavili kao Muharem Zjajo i Zeljko(?), mozda Varunek, iz Banje
Luke. Vrsili su pretres stana. Rovili su po vitrinama, preturali
knjige, izdvajali Dzemine slike, teke, razglednice, kasete
Zavirivali pod krevete, u dimnjak, trazili su oruzje. Dok su
izmicali vitrinu sa knjigama, nesto je ispalo i udarilo o pod. Bila
je to uramljena mala slika bracnog para Broz. Pali su naglavacke i
dok su agenti gledali u nju, oni su dubili na glavi - Tito na
sesiru, a Jovanka na pundji. Muharem ju je uzeo i stavio na
vitrinu. Tad su prestali rovariti. "Ljudi, Tito mi je valj'o",
uzviknem u raspravama o Titi. Ono sto su izdvojili popisali su i
odnijeli. Na rastanku su me upozorili da se ne odvajam od kuce i da
isto prenesem babi, koji se tog dana nalazio na nekoj sjednici
imama u Jajcu. Tako je pocelo.Majka je zaplakala i nikad nije
preboljela. Nikad je vise nisam vidio bez bola u ocima, i tespiha u
rukama - umrla je od infarkta. Babo se zabrinuo i odhuknuo iz dn
duse. Uhvatio se za lijevo rame koje ga nikad nije prestalo boljeti
- umro je od infarkta.Rahmetullahi alejhim. Po nisanima na seoskom
greblju u Pridvorcima moze se procitati da su Sakib i Dzemila Latic
zivjeli (samo!) 60 godina. Iste sam noci otisao u Sarajevo.
Zapravo, cim je babo dosao iz Jajca. A do tada sam se bio oprostio
sa Mirzetom. Rekao sam joj da mi je Dzemo uhapsen i da ce od sada
zauvijek, mislio sam da ce komunisti vjecno vladati, moje ime biti
pod zigom. Mirzeta je plakala. To je bila noc bola u mom zivotu.
Sedmi maj! Svi koje sam volio te noci su bolno plakali. Ja nisam
plakao, ali sam od te noci izgubio osmijeh koji se vise nikad nije
vratio na moje lice. I danas se smijem, imam imidz covjeka "vesele
naravi", ali iza mog osmijeha ostaje duboko more tuge i boli koje
se slijevalo u moju dusu od Dzeminog hapsenja do smrti roditelja.
Ustrucavao sam se izgovarati ovakve tvrdnje zbog Dzeme, da se ne bi
on direktno osjetio krivim, ali to je istina. Vaznost izricanja
ovakve tvrdnje lezi u tome sto smatram da nista manje nisu patile
familije, posebno roditelji, nevino hapsenih politickih zatvorenika
u doba komunizma. Udbi nije bilo dosta samo muciti uhapsenog
"drzavnog neprijatelja" vec se mazohisticki trudila "unistiti
ognjiste", kako je moj babo to nazivao. To im je bilo cilj i sa
Dzeminim hapsenjem.Dok klanjam dzumuCim sam stigao u Sarajevo,
otisao sam Timi, Dzeminoj supruzi. Kroz plac mi je ispricala da je
bio na nastavi u Medresi kad su ga iz SUP-a pozvali telefonom da
dodje u SUP, zgradu danasnjeg Federalnog MUP-a. "Dok klanjam
dzumu", odgovorio je. Sacekao je dzumu i onda otisao sam. Njegovi
prijatelji su pricali kako se u haremu Hadzijske dzamije oprastao
sa njima govoreci im "da su ga Oni (!) pozvali". Racunao sam da je
Hasan uhapsen 24. marta, dakle prije vise od mjesec dana, i da
Dzemu vjerovatno ispituju kao njegovog svjedoka. Pitao sam Timu da
li su joj udbasi koji su joj pretresali stan rekli gdje se nalazi
Dzemo. "Tamo gdje su i mene vodili", rekla je. Odmah sam otisao u
zgradu kod Ljubljanske banke. Na portirnici sam pitao za brata.
Jedan policajac me je pitao kad je pozvan u SUP. "U petak", rekao
sam. "Danas je ponedjeljak. Onda trebate u Centralni zatvor." Odem
u CZ. Trazim da mi se kaze gdje mi je brat. Niko ne zna. Vracaju me
u SUP. I pored straha kojeg sam imao ulazeci u zatvor i SUP, smogao
sam hrabrosti svadjati se "kako mogu biti takvi da ne kazu familiji
sta se desilo sa covjekom koji je otisao u SUP". Bez obzira na to,
niko mi nije rekao gdje mi se brat nalazi. U aksam sam krenuo u
stan na Alifakovac. Sa vrha Alifakovca se vidi kupola Centralnog
zatvora. Sjeo sam na klupu i zurio u nju misleci na Dzemu. To ce mi
postati navika, pa sam jos mnogo puta sjedio i gledao u kupolu
zatvora ceznuci da saznam kako mu je unutra.Cuvaj obraz,
sine!Tragajuci za Dzemalom, saznao sam da su familije drugih
uhapsenih upucene na istraznog sudiju Abdulaha Hadzikarica. Otisao
sam u Sud. Pronasao kancelariju sudije Hadzikarica. Cekajuci pred
kancelarijom, primijetio sam djevojku koja seta ispred vrata. Bila
je to Nerma Bicakcic, sestra Dzulina i Edhemova. Hadzikaric mi je
dozvolio posjetu na jedan sahat. Uspio sam preko Mirzete, koja je
studirala u Banjoj Luci, poruciti babi da dodje u posjetu. On ce
hudnjak zakasniti. U zatvor smo usli samo Tima i ja. Prihvatili su
nam paket na ulazu, a nas su odveli nekud na sprat prema dugom
hodniku. Resetke! Resetke! Svuda su bile resetke. Ispinjuci se uza
stepenice, ugledao sam Dzemu kojeg vodi policajac ispred nas kroz
dugi hodnik. Bio je u papucama, hlacama i jednom mom starom smedjem
dzemperu. Jauknuo sam i uhvatio se za resetke. Tima me je tjesila.
Ona nije plakala. To je krajiska gordost. Prkosila je policajcu i
savladala plac. Ja sam sklupcan ridao. I policajac je poceo da me
tjesi: "Cut ce te Dzemo." Mora da je bio musliman, vjernik.
Obrisanih suza dosao sam pred Dzemu. Uveli su nas u kancelariju.
Glumio je opustenost, cak se i smijao. Nekoliko puta Timi je
ponovio da se cuva. "Cuvaj se kad prelazis raskrsnicu."Mene je
pitao za roditelje. Samo sto smo izisli iz zatvora, neko me zovnu.
Bio je to babo. Kasnio mu je autobus. Opet moljakanje kod
Hadzikarica za babinu posjetu. Dobijamo 15 minuta Sad smo u
prizemlju. Pored Dzeme je sjedio covjek "u civilu" i zvakao zvaku.
Bio je to Vlado, navodno upravnik Centralnog zatvora.Ovog
hladnokrvnog covjeka sretat cu dugo u vrijeme posjeta, tokom
sudjenja, mog hapsenja, pa i danas ga sretnem na kahvi. Bilesi sam
i jutros, dok sam sa Hadzibom pio jutarnju kahvu, primijetio Vladu
kako stoji iza mojih ledja. "Babo, samo mi je stalo do toga da me
ti ne krivis. Nista nisam kriv", poceo je Dzemo svoju ispriku babi.
Vlado se nakasljao. "Znam, sine. Ne sikiraj se. Babo zna kako te je
odgojio." Dzemo je bio osokoljen babinom podrskom te nastavio:
"Nisam htio potpisati lazi na druge" Ovdje ga je Vlado direktno
prekinuo. "Prekinut cu posjetu ako tako nastavite." Dzemo se bio
zacrvenio. Znam ga. Sigurno bi u drugacijim prilikama skocio na
Vladu iako je ovaj bio mnogo korpulentniji od njega. Ja sam sutio.
"Ma, slusajte Vi, druze! Nije moje dijete protiv ove drzave, a,
vala, ne smije ni druge teretiti!", podviknuo je babo, pa posto je
vidio da Vlado nece da se svadja, nastavio istim tonom prema Dzemi:
"A tebi kazem, sine - bolje zivjeti sahat cista obraza nego dug
zivot crna obraza." Vlado je pogledao na sahat i prekinuo posjetu.
Hajd' mu znadi je li bas isteklo tih jadnih petnaest minuta. Na
izlazu, babo je zapalio cigaru. "E, nek sam mu skresao, pas mu
majku", komentirao je babo sukob sa Vladom.Ujed za dzigericuI danas
kad prodjem ulicom ispred "Sarajke" ka CZ-u, sjetim se rahmetli
majke. Isli smo u posjetu Dzemi. Tima i ja smo je drzali pod ruku.
Nije bila tako stara i bolesna. Ali tad smo je pridrzavali. Vise
nikad nisam sa njom hodio a da je nisam drzao pod ruku. Boze, sad
se sjetih da smo je Mirzeta i ja tako odveli do bolnicke sobe iz
koje nikad vise nije iskoracila. Tad sam joj pokazao rukom zgradu
zatvora. Ona je zaridala nasred ulice. "Aj, moj Dzemale!!!",
jauknula je i pala na asfalt. Preznojavala se i mi smo joj brisali
znoj. Jedna zena je povikala sa prozora "Je l' to umire?" Donijela
joj je vode i kocku secera. "Ide sinu u zatvor", objasnila je Tima.
"Hajde, moja, i zatvor je za ljude", tjesila ju je. Ipak je
pribrana usla kod Dzemala. Tjesila je mene i upozoravala da mu
nesto ne otkrijem o njenom placu. Cak se smijala u razgovoru sa
njim. On je uzvracao. I reklo bi se da je posjeta dobro prosla. Ali
kad smo dosli kuci, majka je otisla u spavacu sobu, stavila jastuk
na glavu i nije izlazila osim kad je isla u banju da promijeni
abdest. Jednom mi je priznala da je svaku noc ocekivala smrt i da
zbog toga uopce ne koristi proteze. Dzemal je slicio na majku.
Kasnije mi je pricao kako bi se radovao i odbolovao posjete. Tako
ce se odvijati drama izmedju nas slijedece tri godine. Po strahu za
Dzemalov zivot kojeg su moji roditelji ispoljavali, vidio sam da su
ipak znali da zivimo u opasnom drustvu, koliko su znali za
komunisticke torture nad narodom, koliko su znali njihovu
bezdusnost. O svemu tome su sutjeli pred djecom jer znanje o
komunistickim zlodjelima bilo je najopasnije znanje. Strah i sutnja
o komunistickim zlocinima jedan je od velikih fenomena
komunistickog vladanja. Moj dedo je na vijest o Dzemalovom
zatvaranju samo jauknuo: "Takvi su oni. Lijepo sa tobom pred
narodom, a za dzigericu ujedaju kad niko ne vidi." Nikad do tada
nisam primijetio da moj dedo, nepismeni i bogati seljak, mrzi
komuniste.Trazi advokata!Posto se to cijelo ljeto smatralo da su
pod istragom, sve posjete je odobravao istrazni sudija Abdulah
Hadzikaric. Zato smo svakog utorka moljakali jos koji sahat za
posjetu. Jednom mi je Hadzikaric rekao da mogu istog dana vidjeti
Dzemu, al' sm. Tako je Dzemo trazio. Otisao sam u zatvor, gdje me
je cekao Vlado, tad sam ga zvao Kerber, i doveo Dzemu. Pozvao me je
da mi saopci da nadjem advokata. Predlozio mi je Zaru Bulica. "Vec
sam razgovarao sa njim. Nece traziti vise od jednog miliona
dinara", rekao mi je Dzemo. Jedva sam nasao Zaru. Ovaj se neckao, a
ja nisam navaljivao. Iduci od Zare, sretnem profesora Kasima
Hadzica, nekadasnjeg Dzemalovog razrednika. On mu je na ime Dzemal
dodao din, dakle Dzemaludin. Iz milja, jer ga je jako volio, a nije
imao rodjene djece. Hadzic je bio Sandzaklija iz Priboja. Bio je 12
godina na robiji pod optuzbom da je zagovarao autonomiju Sandzaka.
Neki su tvrdili da je trebao biti objesen. Pitao me je za Dzemala i
rekao sam mu da trazim advokata. "Nema vise advokata iz mog
vremena. Beogradska skola se smatra najjacom, a i svakako gledaj da
ga brani Srbin", savjetovao me je profesor. "Srbi to i cine."
Otisao sam kuci i telefonirao beogradskom muftiji Hamdiji
Jusufspahicu. Rekao sam da zelim da mi preporuci advokata. "Dolazim
za par dana u Sarajevo i vidjet cemo se." Saznao sam da je muftija
dosao u Medresu. Sreo sam ga na izlazu.Kad me je vidio, zavukao je
ruku u unutarnji dzep sakoa i na nonsalantan nacin mi tutnuo nesto
u ruku. Ni pozdravili se nismo. Bila je to vizitkarta dr. Rajka
Danilovica, advokata iz Beograda. Imao sam novac za put u Beograd,
al' nisam imao za kaparu advokatu. Kanio sam se otici do babe.
Njegova placa je bila pola miliona dinara. Ipak sam odlucio otici
raspitati se za advokate i za cijenu njihovih usluga. Nikad nisam
bio u Beogradu. O putovanju sam razmisljao dok sam klanjao ikindiju
u Begovoj dzamiji. Poslije namaza prisao mi je Ibrahim Ahmetagic.
"Sacekaj me ovdje, dok se vratim", zamolio me je. Nisam ga dugo
cekao. Ibrahim je otisao u banku i pruzio mi tuce novcanica. "Evo,
nek' imas za advokata", rekao je. Mislim da je bilo tri do cetiri
miliona dinara. Ibrahim je radio kao prevodilac arapskog jezika u
Iraku i imao je dobru placu. Njegov babo je imam i njih peterica
brace zavrsili su Medresu. U Beograd sam otisao sa vizitkartom dr.
Danilovica i sa imenom Srdje Popovica. Neko mi je rekao, mislim
Fikret Karcic, da je to najpoznatiji beogradski advokat. Ispricao
mi je da je gledao jednu emisiju, mislim na BBC-u, o njemu kao
advokatu koji je osudjen na godinu dana robije zbog toga sto se
identificirao sa svojim klijentom. Sa telefonske govornice nazvao
sam prvo Popovica. Sekretarica mi je rekla da je u Americi. Onda
sam okretao telefonski broj kancelarije Danilovica. Tek u
popodnevnim satima neko mi je digao slusalicu i objasnio gdje se
nalazi kancelarija. Danilovic je bio pedesetogodisnjak vrlo otmjena
izgleda. Fascinirao me je svojom elokvencijom. Bio je cuo za
hapsenje u Sarajevu.Tako je slobodno govorio da sam se uplasio,
ukoliko bi nas culi, da nas ne uhapse na licu mjesta. Pristao je da
brani Dzemala. Shvatio je da je Dzemo "zadnja rupa na svirali" po
optuznici i pokazivao interes da brani glavnog. Ja nisam znao reci
ko je glavni. "Mozda Cengic?", rekao sam. Na moj upit koliko ce to
kostati, odgovorio je: "Duplo skuplje nego sarajevski advokati, jer
cu ja imati troskove prevoza i nocenja. A, takvo sudjenje ce
trajati mjesec dana. Prema tome, ukupni troskovi bi mogli izaci do
30 miliona dinara." Nikad nisam sanjao o tolikom novcu. To je sest
godina rada moga babe! Ipak sam pristao. "Da potpisem punomoc",
rekao sam mu. "A kaparu cu Vam dati kad dodjete u Sarajevo." Nikom
nisam govorio kolika je cijena advokata. Ni babo nije znao. Mozda
me je ohrabrio Ibrahim da cu skupiti novac za advokate i nisam se
kajao sto sam za toliki novac pogodio advokata. Dok sam se vozio
"Bosna ekspresom", osjecao sam zadovoljstvo da sam kao pravi
muskarcina potpisao "tako velik posao". Nazalost, svaki psihotest
kojem bih bio podvrgnut tih dana pokazao bi da sam bio
"neuracunljiva osoba". Svaka sekunda mog zivota bila je okupirana
tugom za Dzemom i mrznjom prema policiji. U osami, bilo sobi ili
kupeu, misleci na zatvor, nesvjesno bih udario sakom o zid ili sto
i uzviknuo: "Osvetit cu se, ako Bog da." Psovao sam im majku
komunisticku.Urucenje optuzniceNikad cijeli juli nisam proveo u
Sarajevu. U to vrijeme ja bih kosio travu po Kosarama skupa sa
Dzemalom. Zato sam mislio da vrucina, koja je za mene bila
nepodnosljiva, izbija iz asfalta. "A kako je tek Dzemi u celiji?",
mislio sam. Ne znam ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili
poziv od sudije Rizaha Hadzica da dodju preuzeti optuznicu. Termin
preuzimanja optuznice sam sm javio Rajku. I on je dosao avionom. Sa
aerodroma smo se odvezli do Suda. Cekao sam ga u "Amerikancu" da
donese optuznicu. Kad je dosao, odmah mi je optuznicu stavio na
sto. "Odmah sam im napravio zvrcku. Sudija je od nas zahtevao da
optuznicu ne pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da
familija ima pravo znati optuznicu. Sudija je kiptio od bijesa zbog
mojih beogradskih stosova'." Smijao se grohotom i, vidno
raspolozen, porucio je rucak. "To je muzika za moje usi", rekao sam
mu dok sam listao optuznicu.Kad sam stigao do spiska svjedoka,
pitao me je da li znam neke od njih. Znao sam ih vecinu. "Ne
priblizavaj se svedocima, osim onih u koje imas poverenje." Ovo
upozorenje je bilo znacajno za mene, a ja ga necu ispostovati.
Poslije rucka Rajko je otisao Dzemi u zatvor, da skupa
proanaliziraju optuznicu. Vidio sam papiric ispisan suhom olovkom,
sto znaci da povjerljive stvari nisu govorili, vec pisali. "Pa,
dete, bogati!", podviknuo je Rajko kad me je vidio pri izlasku iz
CZ-a. "Emotivno je utucen. Moramo ga okuraziti. On nije svestan
kakva mu je uloga namenjena." Malo poslije, valjda da bi otklonio
moju zabrinutost, rekao je: "Ma, pesnik, covece. Moramo ga
pripremiti za sudjenje." "Jesu li ga tukli, Rajko?", pitao sam.
"Nisam ga to pitao", slagao me je. "Pa, sta ces ga drugo pitat?!",
mislio sam u sebi. "Ne sikiraj se. Ti si muskarcina. Moras znati da
nema zakona bez palice. Razumes?" Nisam ga razumio i nisam mu nista
odgovorio. "Izgleda da prvo tebe trebam pripremiti za njegovo
sudjenje, pa tek onda njega." Jos je nesto teoretizirao o
balkanskoj emotivnosti. Ja sam usutio vidno razocaran rezultatom
advokatove posjete Dzemi. On ce vozom putovati za Beograd, tako da
smo dugo sjedili u Morica hanu i jeli odlican rostilj. Tad saznajem
da je Dzemo imao pravo imati advokata tokom istrage, sto su mu "ovi
majmuni uskratili". Tako je on vidio svog advokata na dan urucenja
optuznice. Nista mi to o pravima nije islo u glavu. "Pa sta ti tu,
Rajko, mozes uciniti?", upitao sam ga prijateljski. "Ti ocekujes da
ja oslobodim tvoga brata, je l' da?!", zapoceo je svoje kratko
objasnjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. "Ti verujes da je tvoj
brat nevin, je l' tako? Veruj mi da sam ija ubedjen u to. Al' male
vajde ce ti biti od mene. Njima su kazne vec odredjene i oni su vec
osudjeni. Ja mogu samo da se borim za zapisnik kako bismo imali sto
bolje sanse na Vrhovnom sudu, zatim na Saveznom itd. Ovde je sve
gotovo." Sta sam mogao tad misliti o njemu? Primiti toliki novac za
odbranu, a presude vec gotove?!"Dzemo je cudan decak. Sve se to oko
njega cudno desilo. Njega su prikacili optuznici", nastavio je
elaborirati Dzeminu poziciju. Tvrdio je da su Dzemu priveli da bi
preko njega uspjeli imati kvalitetna svjedoka Izetbegovicu, odnosno
njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska deklaracija. "Procenili su
da je Dzemo mek decak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da artikulira
ozbiljnije naucne i politicke ideje kakve su iznesene u
Izetbegovicevoj knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih.
Mislili su da ce to decacko lice svisnuti od straha i lako pristati
na suradnju. Al' su ocito naisli na tvrd orah. Koliko god mu je
neubedljiva pozicija na optuznici, bojim se da cemo ga tesko
iscupati, jer je policija kivna na njega. On im je jedan veliki
neuspeh. Izgleda surovo mastovito da bi bilo istinito, al' tako
vidim situaciju." Rajko rijetko konzumira alkohol.Te noci, uz dobar
rostilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik.
"Raspitao sam se kod jednog svog prijatelja advokata za sudiju
(Rizaha Hadzica), koji je skupa sa njim bio na fakultetu. Znas kako
su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve
sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono
spreman da se nosi mesec dana sa nama advokatima. Nece nam biti
lako. Znam mnoge glupe studente' koji su postali dobre sudije." Jos
mu je preostalo da mi kaze ko je tuziteljica, sto sam i pitao.
Njeno portretiranje je ostavio za kraj. "Radi se o veoma lepoj i
zgodnoj zeni. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada
Hercegovka bila je primecena jos kao studentica, i po lepoti i po
pameti. Tako je stekla dobru zaledjinu uticajnih politicara. Nakon
ovog procesa treba da ide u sam drzavni vrh." Kako sam u danu bio
utucen, tako sam na kraju veceri bio ocaran Rajkovom
slobodoumnoscu. Hvalio sam ga kao "da me je sam Bog poslao k
njemu". On me je zagrlio kao dijete. Tepao mi je "lepi moj, bit ce
dobro". Onda je poceo pricati o svojoj kcerki, koja mu je bila na
studijama u Americi i kako joj salje novac da bi tamo nastavila
karijeru. Pred odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji
koji su se jedan drugom dugo ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno
postali dobri prijatelji.Familije na okupuKako su pocele posjete
istim danima, familije optuzenih su se susretale u holu zatvora na
salteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o strasnim
hajkama i hapsenjima. Mnogi od njih su bili saslusavani i hapseni,
neki rodjaci ce biti svjedoci optuzbe. Izetbegovicu je stan
premetalo jedanaest udbasa. Udbasi su mu poturili emigrantsku
hrvatsku stampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je
morao drzati novine Nova Hrvatska. Alija je protestovao. Kasnije cu
reci zasto je ovo bila osmisljena podvala KOS-a. Tek, cujem od Time
kako su se udbasi pred njom igrali pistoljima i govorili joj da ne
pokusa skociti kroz prozor dok su je saslusavali u SDB-u.Svakim
danom saznajem sve vise informacija o opsegu racija. Procjenjujemo
da je oko 500 ljudi saslusavanao u SUP-u. Cujem psihicke drame
nekih ljudi, cujem za tucu i zastrasivanja. Rusidu Prgudi su
odnijeli novac, Edhemu Bicakcicu vrijedne suvenire, starine, neku
unikatnu lovacku pusku. Mujkijeva (Mustafa Spahic, op. prir.) djeca
ostala bez igdje icega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao za
Zagreb, gdje je bio upisao postdiplomski studij. Hasana (Cengic,
op. prir.) su uhapsili u Stocu. Izgleda da je familija Kasumagica
bila po broju najvise obuhvacena istragom. Familija Serdarevic,
odakle je Ismetova (Kasumagica, op. prir.) supruga Azijada, bila je
brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni dzuture prosli
kroz istragu. Nisu se smjeli vidjati, niti zvati telefonima. Od
tada se meni otkriva potpuno novi svijet i nova historija
muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Desetine ih je mladost
provela po komunistickim kazamatima.Oci u oci sa udbaskom
nemaniMoje iskustvo takve spoznaje o dramama i tragedijama
muslimanskih familija trajno ce opredijeliti moje misljenje o
drzavi i drustvu u kojem sam odrastao. Takvu sam spoznaju jezivo
prezivljavao. Vidio sam sebe kao mjesecara koji je uspavan hodio po
mirnoj povrsini nekakvog jezera na cijem dnu zivi i koti se neman
najstrasnije sorte. Mene, uspavanog mjesecara, i mogla je iz sna
probuditi samo tako jeziva spoznaja o nemani. Probudjen sam iz sna
bezbrizne mladosti i sve vise propadao ka celjustima nemani. Da,
bilo me je strah! Moji dani i noci bili su jezoviti. Evo dana kad
sam dosao u carstvo udbaske nemani.Sudjenje je pocelo 18 jula.
Familijama optuzenih date su specijalne propusnice koje je na ulazu
u sudnicu pregledao korpulentni policajac Ratko. To je bio
popodnevni nastavak sudjenja. Ratko me je zaustavio rekavsi da
sacekam malo u holu. Tako su samo jos zaustavili Nuriju Milica.
Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Boze me oprosti, koji je citav
zivot prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove dzamije. Od svoje
trgovine pravio je dzamiju u svom selu kod Rogatice. Nurija se
opirao policiji i glasno gundjao da ne da svoje muslimane. (Smatram
da je to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu.
Muslimanskom Sarajevu! Nek se zna. Samo je hudi Nurija protestirao
zbog njihova hapsenja!) Svi posjetioci su usli i vrata sudnice se
zatvorise. Na holu medju velikim stubovima ostali smo Nurija i
ja.Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi
se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukose ga
ka jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. Cujem neki prasak.
Nurija urlice i vice: "Mars! Mars! Pustite me!" U tom trenutku me
uhvati jedan brkat covjek pod ruku. "Sad ces vidjet svoga boga!!!"
Teglio me iza stuba. Prepoznao sam brku. Bio je to Meho Hadzimesic,
sin Murata, starog sekretara Medrese. "Nemoj, Meho, majke ti!",
zavapio sam od straha. On se iznenadio sto sam ga prepoznao. Znam
da sam poceo ispustati vjetrove od straha. Boljela me je uvrnuta
ruka. Drhtao sam, mislim da sam cvokotao zubima. Na umu su mi bili
savjeti Orhana Nevzatija, drugog Dzeminog advokata, da se pazim jer
me mogu izlemati negdje iza coska. "Dobit ces par palica po
bubrezima i gotov si za citav zivot", upozoravao me je ocinski.
Odakle se tu bio stvorio Vlado?! Strasni Kerber! Iznikao je iza
stuba. Mislim da je iza svakog stuba bio maskiran po jedan agent.
Vrebali su me. Da sam pokusao pobjeci, bio bih uhvacen. "Vodi ga
Rusmiru", proderao se Meho. Kerber je rekao da ga slijedim. Mislio
sam da me vodi u svoj zatvor. Za nama su krenula jos dvojica.
Drzali su pristojno odstojanje tako da, dok smo izisli na ulicu,
niko nije primijetio da sam uhapsen i da sam pod pratnjom. Molio
sam Vladu da me pusti. On je hladnokrvno zvakao zvaku. "Znas mi
roditelje. Nece moci preboljeti ako i mene odvedes u zatvor." Mucao
sam dok sam isao pored njega. "Nisam nista skrivio", ponavljao sam.
Nisam odveden u zatvor, vec u SUP. Vlado me je predao Rusmiru
Hadziosmanovicu. Covjek cickave frizure slusao je muziku sa nekom
zenskom u svojoj kancelariji. Ona nas je ostavila same. On mi
pridje. "Da vidim i tu pticicu", smjeskao se. "Sta si skrivio?",
pitao je. "Nista", odgovorio sam. Tad me je raspalio dlanom u celo
tako da sam sjeo na guzicu u fotelju koja je bila iza mene. "Da te
vise nisam vidio blizu suda, frajeru. Jasno!", proderao se.
"Jasno", odgovorio sam nujno. "Mars kuci." Od tada me je poceo
boljeti stomak, cesto sam povracao, mucila me nesanica i glad.
Pusio sam mnogo. Uskoro ce mi puknuti cir na dvanaestopalacnom
crijevu. Krvario sam a u bolnicu nisam isao. Bolio me je zatiok
zbog malokrvnosti. Dok bih sjedio, drmuckao sam nogama, grickao
zanoktice - postao sam nervno rastrojena osoba. Moj mentalni sklop
bio je slabasan za ovako surovu stvarnost."Medjutim, u sudnici je
bilo jos desetak naoruzanih udbasa u civilu. Podijelili su se po
coskovima sudnice. Reflektori kamermana su nagovijestili da je sve
spremno za pocetak."Pocetak sudjenja "Mi, familije optuzenih", bit
ce kasnije cesta fraza u nasim obracanjima, molbama i istupima. Ova
fraza je bila mnogo vise zivotna nego se to doima iz predstavki. Na
muci, boli i solidarnosti nastala je jedna nova familija
sastavljena od trinaest pacenickih porodica. Skoro svakodnevno smo
se vidjali. Ja sam kao cunak tkao izmedju njih. Pomagali smo se i
podrzavali. Kuknjava i suze koje smo ispoljavali nakon hapsenja
prestali su tokom ljeta. Tek smo svoje uhapsene zalili zbog
nesnosljivih vrucina u zatvoru. Kako se primicao zakazani dan
sudjenja, kod nas je porastao optimizam. Naivno smo vjerovali u Sud
i pravdu. Dobro smo se pripremili. Pokupovali smo ugledne advokate
iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Medju njima je bilo Srba, Hrvata,
Bosnjaka i jedan Albanac. Vrsili smo i neke druge pripreme. Neke
ugledne Sarajlije su pokusavale doci do politicara, a ja sam
kontaktirao ljude u Islamskoj zajednici i posebno sam radio na
"pripremanju" svjedoka, sto je bilo kaznjivo i sto ce mi se obiti o
glavu. Al' zato ce taj moj specijalni zadatak unijeti u sudnicu
najvise zivosti, tako da ce povremeno sudjenje biti prava dobra
pozorisna predstava puna neizvjesnosti za sve strane.Tuziteljica,
sudija i policija su strijepili nad svakim svjedokom, a odbrana i
optuzeni su nagadjali ko bi mogao promijeniti iskaz. Idealna
atmosfera za kladionicu. Da se neko kladio, uz suradnju sa mnom
mogao je dobiti osamdeset posto opklada. Za toliko svjedoka sam
znao kako ce svjedociti. Putem direktnih ili indirektnih kontakata.
Znao sam i ko se nece pojaviti na sudu, naprimjer Ahmed Fetic,
desna ruka Hasanova, iz Tabackog mesdzida. On je pobjegao u Sandzak
i nije se pojavio na sudu. Tog jutra, 18. jula, iskupljali smo se u
holu Suda u Sarajevu. Familije su bile tako odjevene kao da su
dosli na svadbu. Mislim da nismo improvizirali optimizam. Kao da
smo namjerno prkosili udbasima svojim zivahnim razgovorima. Svi smo
u rukama drzali papiric ovjeren potpisom Sime Kurajice,
predsjednika Suda. To su bile propusnice za ulaz u sudnicu.
Malo je bilo nepoznatih lica. Nekoliko studenata Islamskog
fakulteta demonstrativno je pokusavalo doci do propusnica.
Izgledali su kao mladi zaneseni revolucionari. U svojim
predstavkama, kad smo se zalili da "mnogobrojna publika koja je
zeljela pratiti sudjenje nije mogla dobiti propusnice", nismo
govorili istinu. Neki nisu mogli dobiti propusnice, ali nisu bili
mnogobrojni. Usli smo u glavnu sudnicu i posjedali na drvene klupe
koje su bile poredane u desetak redova. Mom i Mujkijevom babi
policajac Ratko strogo je naredio da skinu francuzice sa glave,
pokazujuci provokativno na veliki Titin poster: "Znate da se u
prostorijama gde je Titina slika skida kapa." Dok sam razgledao
sudnicu, sjetio sam se da sam vec jednom bio tu kad se sudilo
Muharemu Hasanbegovicu, imamu iz Gorazda, i Avdi Curovcu, njegovom
muteveliji. Dakle, bio sam jednom u sudnici. Sjecajuci se tog dana,
iza mojih ledja nastao je kosmar. Okrenuo sam se. Na straznja vrata
bio je usao Alija Izetbegovic: "Selam alejk!", pozdravio nas je
ponosno. Hodio je gordo, sa smijeskom na licu. Ostale koji su za
njim isli nisam prepoznao. Naisao je Haso. Imao je bradu. Bio se
promijenio. Dzemo je usao poslije Melike. Pozdravljao je Timu i
babu. Mene je primijetio kasnije. Samo troje iz jedne familije
moglo je dobiti propusnicu.Nisam ni primijetio da su mi oci bile
pune suza. On mi je dodirom pod ocne kapke pokazao na suze. Obrisao
sam ih i spustio glavu u sake. Ne sjecam se kad i kako su usli
sudija, porota i tuziteljica. Deset advokata bilo je ranije sjelo
za stolove sa lijeve sudijine strane. Sudnica je u tom casu
izgledala ovako: Cijelom sudnicom dominirao je ogromni portret
Tita, ispod kojeg je pisala parola: U IME NARODA. Ispod Titinog
portreta sjedio je sudija Rizah Hadzic. Opet sam se sjetio sudjenja
Hasanbegovicu. Tad je isti sudija sjedio na istom mjestu. "On i
Tito ne napustaju ovu sudnicu", pomislio sam. Iza sudijinih ledja
diskretno su se pozicionirala tri porotnika. Predstavljali su
"sveto trojstvo" naroda BiH. Sudiji sa desne strane sjedila je dama
u modrozelenom kostimu. Imala je bujnu kestenjastu frizuru. Bila je
to tuziteljica Edina Residovic. Vis-r'-vis tuziteljice sjedilo je
deset advokata: Nikola Muslim, Milorad Katic, dr. Rajko Danilovic,
Orhan Nevzati, Fahrija Karkin, Nenad Jovanovic, Rasim Omanovic,
Milosav Janjic, Nikola Sukno, Sead Hadzisejdovic. Publika je
gledala u potiljak optuzenih. Bili su to Alija Izetbegovic, Salih
Behmen, Omer Behmen, Ismet Kasumagic, Hasan Cengic, Husein Zivalj,
Edhem Bicakcic, Mustafa Spahic, Melika Salihbegovic, Dzemal Latic,
Dervis Djurdjevic i Djula Bicakcic. Iza optuzenicke klupe bio je
kordon unifomirane policije sa pendrecima i pistoljima objesenim o
bokove. Medjutim, u sudnici je bilo jos desetak naoruzanih udbasa u
civilu. Podijelili su se po coskovima sudnice. Reflektori kamermana
su nagovijestili da je sve spremno za pocetak. Kamerman, kojeg sam
primijetio cim se Izetbegovic pojavio u sudnici, kruzio je sa
kamerom na ramenu na nicijem terenu izmedju sudije, tuziteljice,
optuzenih i advokata.Tek ove godine, kad smo snimali edukativni
film Namaz, Hakija Topic mi je rekao da je on bio taj kamerman u
sudnici i da se snimka pocetka i kraja sudjenja nalazi u arhivi RTV
BiH. Sudija se prije oficijelnog pocetka porjeckao sa Izetbegovicem
zbog pozdrava. Naprosto je dreknuo na njega. Izetbegovic je
odbrusio da ima pravo pozdraviti porodicu. Zatim se opet spetljao
oko predstavljanja advokata, cini mi se, pa je zagalamio na nas
publiku da se smirimo. Govorio je usiljeno i srdito. Tad na scenu
stupa Orhan Nevzati, advokat Mustafe Spahica. Taj tihi i smireni
covjek izvanredne lucidnosti pogadja u "sridu". Trazio je izuzece
sudije Rizaha Hadzica. Jos samo da je zatrazio skidanje Titove
slike, pomislio bih da mi je citao misli. Rizah je sudio
Hasanbegovicu, kako sam se vec bio prisjetio. A Mujki, koga brani
Nevzati, pisao je peticije zbog ovog sudije. S pravom je smatrao da
on nece biti objektivan. Ne mogu se precizno prisjetiti pravne
zavrzlame po kojoj je okoncana ova tacka izuzeca sudije.
Upecatljivija mi je u sjecanju reakcija bijesa i srdzbe tuziteljice
Edine, koja se samo pozivala na zakon, a sudija preklinjao Mujkija
da usmeno kaze da li on osobno ima povjerenja u njega, nakon cega
bi obecavao da ce sudjenje biti objektivno i fer. Po ovoj tacki
doslo je do prekida, da bi Simo Kuraica, predsjednik suda,
presudio, naravno, u korist ostanka sudije. To za mene nije bilo
toliko bitno koliko sam uzivao da se neko tako inteligentno
suprotstavio toj (sve)moci. Bio sam ponosan na Nevzatija i Rajka,
koje sam osobno angazirao da skupa brane Dzemu, Ismeta i Mujkija.
Vazno je bilo "pokazati im zube". Rajko i Orhan su to ucinili vec
na startu. Tako je Rajko u prvoj pauzi u hodniku suda prisao Edini,
koja je bila u zelenom kostimu, uputivsi joj kompliment da joj
"lepo stoji zelena boja". "I ja sam muslimanka, zar ne?!",
uzvratila mu je cinicno. On se tako dobro nasmijao sto je pravilno
razumjela njegov ironicni kompliment. Intimno sam osjecao da je rat
izmedju mene i komunista poceo. Prvi okrsaj sam dobio.Javnost
sudjenjaNe znam kako je doslo do ponovne prepirke Alije i Rizaha.
Sjecam se da je sudija galamio na mene, koji sam drzao biljeznicu i
olovku u ruci. "Vi ste publika, niste vi novinari i nema nikakva
biljezenja u sudnici." Samo Sabina i ja smo zatvorili notese.
Izetbegovic je protestirao zbog iskljucenja javnosti. "Meni je
stalo da se obratim cijeloj postenoj Jugoslaviji, a ne samo sudiji
Hadzicu Ja zelim da gradjani iz mojih usta cuju i da ocijene da li
sam kriv, a da ne saznaju samo iz Oslobodjenja sto sam govorio",
govorio je Izetbegovic. Sudija ga prekida galamom. Mi smo ga
podrzali uzvikujuci da ga sudija pusti da govori. Izetbegovic je
kao dokaz iskljucenja javnosti naveo i nase propusnice, a sudija se
branio da "aranzman sudjenja" nije u njegovoj nadleznosti. Uvod u
sudjenje zavrsio se priznanjem sudije Nevzatiju: "To su niski
udarci Vi zelite ugroziti status suda!" Vrlo brzo ce Hadzic
uzvratiti Nevzatiju, dodjeljujuci mu sudijske opomene, sto je isto
ucinio i Rajku. Radilo se o nekom sudijskom pravu, poput zutog i
crvenog kartona u fudbalu. Osim nekih primjedbi na generalije, jos
se raspravljalo o fizickoj sposobnosti Rusida Prgude. Radilo se o
predinfarktnom stanju. To je bilo tako bolna situacija da sam vidio
zene kako placu u publici. Njegova optuznica je izuzeta. Prguda se
nikad vise nece pojaviti na sudjenju. Umro je nakon godinu dana
bolesti. Nikad se nije digao iz kreveta. Uvijek su pored njega
bdjeli agenti. Citanje optuznice Edina Residovic kao javna
tuziteljica je ustala da cita optuznicu. Kamerman je uperio kameru
u nju. Navece u Dnevniku Edina ce dugo biti u kadru sa tonskim
prilogom. "Optuznica nastupa protiv", zapocela je sa citanjem i
navela generalije 13 optuzenih. Ovdje se moram ispricati citaocima
zbog zaborava. Ne sjecam se koliko je publika mogla slusati
optuznicu. Mi cemo svakog dana biti iskljucivani kad se
raspravljalo o inkriminacijama vezanim za putovanje "u jednu
prijateljsku zemlju". Mislilo se na Iran.Zato cu se posluziti
citatom iz optuznice. Prvooptuzeni su bili Alija i Omer. Njih
dvojica su se, prema optuznici, "pocetkom 1974. godine, opsjednuti
idejom islamskog preporoda i islamizacije muslimana, usaglasili da
je istu neophodno osvijetliti tekstovima koji ce zainteresirati
siri krug lica Izetbegovic je napisao i objavio nekoliko takvih
tekstova pa prvu verziju Islamske deklaracije daje Behmen Omeru i
Teufiku Velagicu, pripadniku neprijateljske emigracije u Becu, ()
pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974. do 1983, u cilju
kontrarevolucionarnog ugrozavanja drustvenog uredjenja u SFRJ,
preveli na arapski, turski, engleski i njemacki jezik, radili
izdanja na tim jezicima sa predgovorom, a u namjeri stvaranja grupe
istomisljenika na nacin i ciljeve utvrdjene u Deklaraciji istu dali
u vremenu od 1976. do 1983. na citanje vecem broju intelektualaca:
Djozo Huseinu, Kupusovic Muhamedu, Zivalj Husi, Cengic Hasanu i
Mahmutcehajic Rusmiru, Mehmedaliji Hadzicu, Salihbegovic Meliki i
Bicakcic Edhemu, pa su C. Hasan, K. Ismet, Z. Huso, i B. Edhem
postali clanovi grupe. () U tom pravcu je I. Alija objavio vise
napisa, a u 1981. godini zajedno sa H. Djozom sacinio zbirku
tekstova pod nazivom Problemi islamskog preporoda, u kojoj su u
potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije () pa je jedan primjerak
dao H. Cengicu za predavanja u Tabackom mesdzidu." Zatim je
optuznica tretirala druge tekstove koji su tretirali polozaj
Muslimana u Jugoslaviji, odnosno Islamske vjerske zajednice, iza
kojih su, prema navodima optuznice, stajali Omer i Alija. Slijedece
inkriminacije odnosile su se na njihove kontakte sa iranskim
ambasadorom u Becu i njihov odlazak u Teheran. U Teheran su
putovali Behmen, Kasumagic, Bicakcic, Zivalj i Cengic. Putovanje se
odvijalo 2. januara 1983. Na put nije otisao Izetbegovic zbog
Sabinine svadbe. Ove inkriminacije optuzba je podvela pod clan 136
KZ SFRJ. Sve ostale inkriminacije odnosile su se na verbalni delikt
i one su podvedene pod clan 133 KZ SFRJ. One su ukomponirane,
naravno, kroz iskaze svjedoka date pred policijom, u kontekst teza
Deklaracije, koju je optuznica postavila kao platformu djelovanja
ove "neprijateljske grupe".Prema optuznici, Deklaracija je bila
razradjeni program organizacije Mladih Muslimana. Izbor mjesta,
vremena, tema, kvalifikacija, pa i karaktera svjedoka vrsen je po
potrebi sklapanja mozaika po kojem bi se u javnosti stekao dojam da
je ova grupa uspjela uci u mnoge muslimanske institucije: Islamski
fakultet, Medresu, dzamije i mektebe. Prema naknadnim procjenama,
ovo je trebala biti samo prva grupa muslimana izvedenih na
optuzenicku klupu. Hapsenjem dvojice vojnika, Muhameda Cajlakovica,
kome je Dzemo bio profesor, i Avde Stupara, kojima su istragu
vodili Simeon Tumanov i Aca Vasiljevic, kasnije vodeci ljudi KOS-a,
pokazuje dokle su smjerali ici koncentricni krugovi hapsenja
muslimana. Vec je bio osudjen Husejn Smajic, imam u Zvorniku, a
odmah poslije njih osudjen ce biti i Kemal Terzic, student iz
Prusca. Ta ambicija Udbe i KOS-a je bitno osujecena izvanrednom, i,
naravno, nepredvidjenom za Udbu i KOS, odbranom ove grupe. Kako mi
je Rajko rekao da ce on i Orhan imati ulogu da okuraze druge
advokate te da treba "razvaliti" Rizahov zapisnik, a ja da remetim
pakirane svjedoke i okurazim familije da vrse pritisak na javnost,
bila je osnovica platforme za njihovu odbranu. Otprilike, stvari su
se tako i razvijale. Iako je Naser umro, a i Djozo, bilo je drugih
Nasera u islamskom svijetu koji ce prigovarati Jugoslaviji zbog
ovog sudjenja. "Komunisticki srp zanje muslimane", pisale su
arapske novine."Oni sve znaju"Jedan veliki hendikep imali su
progonitelji. Zbog pritiska afere "Porice" umro je Husein Djozo. Da
se prisjetimo: on je na otvorenju dzamije kod Bugojna javno napao
Paregon, knjigu Dervisa Susica. To je bilo blasfemicno policijsko
publicisticko djelo koje je imalo za cilj kriminalizaciju islama,
muslimana (vjernika) i IVZ-a. Djozo je to nazvao "zabadanjem trna u
zdravu nogu". Na njeg su se obrusili mediji, lideri partije, poput
Branka Mikulica i Raifa Dizdarevica, koji su otisli Titi u vilu na
Koprivnici i ocinkali Djozu, da bi im ovaj rekao da se sa takvima
treba ostro obracunati. Sad bismo trebali zakljuciti da nije vise
bilo Nasera da ga brani. Sto bi bilo pogresno. Nit' je Naser pit'o
Titu za Djozu, nit' su bili skolske kolege. Djozo je odrobijao
svoju "punu porciju". Tu pricu, u koju je vjerovao i moj babo,
naveo sam samo kao paradigmu muslimanskog straha i trazenja zastite
od komunizma. Djozo nije izdrzao taj pritisak. Srce mu je puklo.
Ali, prema intonaciji optuznice, njegov duh je lebdio iznad
optuzenicke klupe. Da je bio ziv, da mu se moglo suditi, on bi bio
lider grupe, a ne Alija (Izetbegovic, op.ur.). Udba je znala (i)
tajne misli moga babe. Ovako, Aliji je "palo sljeme na tjeme". On
se u toj ulozi ponasao maestralno. Bolje tada nego danas, rekao
bih. Hocu reci da su Bosnjaci tadasnjim rasporedom ljudi na
optuzenickoj klupi dobili svog prvog lidera nakon ubistva Mehmeda
Spahe. Tad nastaje jedna od najharizmaticnijih figura medju
Bosnjacima u ovom stoljecu. Medjutim, moj dojam nakon iscitavanja
optuznice bio je da nema tog advokata, tog uma i tog heroja da se
moze suprotstaviti ambiciji tuziteljice. Cak sam bio zaprepasten
informiranosti sastavljaca optuznice. Nisam bio jedini koji je
uzvikivao "oni sve znaju". Znali su kad je ko s kim gledao Dnevnik,
setao, nekud putovao...Alija, vezi pertlu!Ali, znali su i pozicije
ljudi medju muslimanima, formalne i neformalne. I ja bih tako,
tada, situirao Djozu, Aliju, Behmena itd. Iako sam ih ovlas
poznavao. Sve mi ih je pokazao Dzemo (Latic, op.ur.). Tako smo
jednom u Saracima sreli covjeka velikih natmurenih obrva koji je
prosao pored nas bez pozdrava. "Vidis onog covjeka sa obrvama?",
saptao mi je. "To je Omer Behmen. Ne voli se na ulici pozdravljati
jer ga prate." Pogledom desetak metara iza njegovih ledja trazio
sam ljude u mantilima tipa Jamesa Bonda. Niko nije naisao i ja sam
odahnuo. Kasnije nekada ce mi do ruku doci arhiva SDB-a u kojoj sam
vidio da je Omer bio u pravu. Njegov dosje je vodjen pod sifrom PPR
"Bistrik". Zadnji put sam sreo Djozu setajuci Ferhadijom sa Dzemom.
Nesto su njih dvojica diskutirali oko njegovih poetskih nastupa da
bi mu na kraju Djozo doviknuo: "Ma, vjetar islama je puhnuo i niko
ga nece zaustaviti." Vidjao sam Djozu i ranije. Ponekad nam je
dolazio i na casove, al' nikad nisam bio ovako u njegovoj blizini.
Jednom mi je Dzemo ushiceno pricao da je upoznao izvanrednog
muslimana. "Znas kakvu ima biblioteku?!", divio mu se Dzemo. Pricao
je o Aliji. Tako mi je nakon jedne dzume u Carevoj dzamiji dobacio.
"To je taj covjek o kome sam ti pricao." Pogledao sam u covjeka
koji je vezao pertle na cipelama. Bio je to Izetbegovic. Komentirao
je jednu hutbu dr. Ahmeda Smajlovica. Dao je vrlo kriticke opaske
na nju. Kao, ovo je mjehur od sapunice, dovoljno je samo da ga
iglom dotaknete i on se rasprsi. Kasnije sam od Hilme Neimarlije
cuo jos jednu anegdotu kako Alija veze pertle. Ova anegdota je
podesna za pojasnjenje ko je bio stvarni muslimanski intelektualni
lobi iz tog vremena.Neimarlija je bio dobio stipendiju za
postdiplomski studij u Londonu i na aerodromu su ga ispracali reis
Naim Hadziabdic, Husein Djozo, dr. Ahmed Smajlovic, Resad Kadic,
Alija Izetbegovic, Hilmin babo i jedan Hilmin prijatelj, strani
student. Svi su umrli, osim Izetbegovica i Neimarlije, i studenta.
Ovaj student se sjeti da slika tu situaciju ispracaja, na sta je
Kadic reagirao: "Alija, vezi pertlu." Sliku sa svog ispracaja
Neimarlija je vidio negdje 1992, nakon 15 godina, kod svog
prijatelja. Na slici su Kadic i Izetbegovic simulirali da vezu
pertlu, tako da se nikako Alija ne moze prepoznati. Resad Kadic je
poznati pisac mevluda. Bio je osudjen kao Mladi Musliman kao i
Alija. Ocito su imali visok stepen sigurnosne kulture. Da bih
upotpunio pricu o poznatim sa optuzenicke klupe, moram kazati kako
sam upoznao Meliku. Bio je ramazan. Sa Dzemom sam posao na mukabelu
u Begovu dzamiju. Ispod kestena u haremu dzamije stajala je
osamljena srednjovjecna zena i slusala ucenje Kur'ana preko
razglasa. Nije imala mahramu. Bila je u dugoj haljini vesela
dezena. "To je Melika. Vratila se islamu", rekao mi je Dzemo.
Slovila je kao izvanredan intelektualac i pjesnik. Ona je za Dzemu
bila primjer kako se inteligencija vraca islamu. Dakle, znao sam
one na koje mi je Dzemo skrenuo paznju. Ostale nikad do tada nisam
vidio.Alijina odbranaZbog dojma "da oni sve znaju", sa kojim mi se
zavrsio prvi dan sudjenja, otisao sam u stan potucen do koljena.
Nisam vidio mogucnost odbrane. U tome mi nisu mogli pomoci ni Rajko
(Danilovic, op.ur.) i Muslim (Nikola, op.ur.), sa kojima sam do
kasno u noc sjedio u "Nacionalu". Sutra ce Alija izlagati svoju
odbranu. To je Alija - stvoren je da iz nemoguce situacije postigne
zgoditak. Ovo sam mogao reci onog dana kad je dao svoju odbranu,
sto danas, nakon 16 godina svjedocanstva njegove karijere lidera
SDA, ne bih rekao. Uporedo sa ovom mojom perfekcionistickom
kvalifikacijom moram izreci i Rajkovu sumnjicavost koja je izrazena
prije 16 godina, a aktualna je i danas. Naime, nakon sto je
Izetbegovic dao svoju odbranu kao prvooptuzeni, data je pauza. Ja
nisam bio u sudnici, cekao sam Rajka u "Amerikancu", restoranu
prekoputa ulaza u zatvor. Sa njim je bio i novinar Politike. "Ovaj
je imao savrsenu odbranu", komentirao je novinar, mislim da se zvao
Boro. Imao je strica generala u JNA. U vrijeme agresije na BiH bio
je dopisnik Tanjuga iz Kine. "Potpuno se zatvorio, ne mogu mu prici
ni sa jedne strane", tvrdio je. "Zato ce pokusati uci preko
drugih", izrazio je svoju bojazan Rajko. Zar ovo ne moze biti,
doduse uprostena, paradigma danasnjeg opcenarodnog misljenja o
njemu?! Zatim je novinar ustvrdio da je Izetbegovic vizionar i da
je Deklaracijom predvidio pojavu Homeinija, odnosno pojavu Iranske
revolucije. Evo kako se Izetbegovic branio. Prije izlaganja odbrane
istakao je tri prigovora procesne prirode. "Prvo, optuznicom je
obuhvaceno 13 ljudi od kojih sedam nema nikakve veze sa ovim
predmetom; petericu uopce ne poznajem. () Drugo, za ovo sudjenje
sud je pozivnicama zna ime' selekcionirao publiku umjesto javnosti
pa ja trazim javni pretres. ()" Treci prigovor odnosio se na
pisanje stampe. "Jos prije pocetka sudjenja dio stampe me je
proglasio nacionalistom, kontrarevolucionarem, neprijateljem i
prakticno me osudio bez sudjenja." Zatim je rekao da se njegovo
izlaganje nece razlikovati od onog kojeg je dao u istrazi i
izjasnio se da nije kriv ni po jednoj tacki optuznice. Posebno je
pobijao inkriminacije iz clana 136 po kojima ga se teretilo za
stvaranje grupe radi rusenja Jugoslavije. Optuznica se temeljila na
Deklaraciji, cije je autorstvo Izetbegovic priznao. On je istakao
da to nije neprijateljski tekst i da tretira probleme islamskog
svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju. "Tvrdnja optuzbe da je ID
ustvari do u tancine razradjen Program organizacije Mladi
Muslimani' je bez ikakvog osnova i optuzba je nicim nije pokusala
dokazati. ()Prvi put sam ovaj tekst (Program MM) vidio ovdje u
istrazi i tvrdim da u njemu nema ni jedne ideje koja cini sustinu
Deklaracije." Zatim je negirao da je namjeravanim putovanjem u Iran
pocinio ikakvo krivicno djelo, kao sto je interpretaciju mnogih
caskanja sa prijateljima u vrijeme Dnevnika potpuno zanijekao
tvrdeci da su konstrukcije. Na kraju izlaganja bio je direktno
ispitivan od strane tuziteljice. Residovic: Da li ste i jednom
recenicom naglasili da se ID ne odnosi na SFRJ? Izetbegovic: Ne,
jer nije bilo potrebno. Iz sadrzine teksta to je sasvim vidljivo.
Residovic: Da li i mene ubrajate u onih 700 miliona muslimana?
Izetbegovic: Ubrajam drzave sa muslimanskom vecinom - od Maroka do
Indonezije. Osim toga, Vi niste muslimanka, mozda ste Muslimanka sa
onim velikim "m". Residovic: U svojoj odbrani ste iznijeli tvrdnju
da ID zagovara moderan i human poredak zasnovan na islamu. Kakav je
to human i moderan sistem koji nigdje ne spominje nesvrstanost i
samoupravljanje? Izetbegovic: Nisam nigdje zagovarao nesvrstanost i
samoupravljanje. Ne poricem vrijednost ovih principa, ali postoje i
drugi principi koji su humani i moderni.Odbrana ostalihZatim su
ostali optuzeni davali odbranu, ali mnogo kompliciranije od
Izetbegovica. Samo on nije bio u koliziji ni sa kim, nije mijenjao
iskaz iz istrage, i nije teretio drugog. Drugi su se zalili na
pritisak i tucu u istrazi, podvalu isljednika, istraznog sudije pa
i tuziteljice koja je sa njima komunicirala tokom istrage a da se
nije predstavila. Najvise su tukli Cengica (Hasan, op.ur.), Zivalja
(Husein, op. ur.), Omera Behmena i Dzemu. Omer, Haso i Huso
prezivjeli su pravu torturu. Omera i Hasu su tukli palicama i
sakama, a Huso je bio podvrgnut specijalnom iscrpljivanju. Gubio je
svijest pa su ga polijevali vodom u istrazi. Pustali su ga kuci pa
vracali itd. To je put preko kojeg su zeljeli doci do Alije. Alija
je bio pravnik, odlicno je znao svoja prava, za razliku od drugih,
i ocito obrazovaniji i inteligentniji od bilo kojeg isljednika i
svih njihovih asistenata. Sto se Dzeme tice, on je javno rekao da
ga je tukao Nazi Dzubur, a presutio je samar Duska Zgonjanina u
istrazi. Nakon nekoliko dana ispitivanja donesen mu je zapisnik po
kojem bi on tesko trebao teretiti Aliju i Hasana. On je odbio to
potpisati jer je bio "filovan" konstrukcijama koje on nije rekao.
Malo zatim je u sobu usao Sef (!). "Nece da potpise, Sefe." Optuzio
ga je isljednik. "Hoces li potpisati?", upitao ga je Zgonjanin.
"Necu", odbrusio je Dzemo. U tom trenutku nije znao da je rekao
"necu" ministru policije. Ovaj je, stiteci svoj ugled ministra kod
isljednika, kome se tako nesto ne smije reci, demonstrirao silu -
silno ga je osamario. Tad je Dzemo dobio presudu. "Za ovo 'necu'
dobit ces sest godina", izjasnio se ministar. Taj dan je Dzemo
prebacen u zatvor. Sve je drugo bilo efemerno, kao i onih dodatnih
sest mjeseci koje mu je Hadzic dodao na Zgonjaninovu presudu.Omer
pada u komuPo odbrani Omera vidjelo se da su isljednici pretjerali
u pritisku. Da li se radilo o njihovom nezajazljivom animozitetu
prema ovakvoj vrsti muslimana ili ih je Omerov karakter motivirao,
ne znam, ali Omer je pretrpio sav njihov gnjev. On je imao vrlo los
izrazaj, nema ni frtalj Izetbegoviceve elokvencije, djelovao je kao
da Aliju ni u putu nije sreo. A bio mu je desna ruka. Dok je
Izetbegovic imao hipnoticku elokvenciju u odbrani, Omer se spetljao
u sopstvene izjave kao pile u kucine. Te je vidio dvije verzije
Deklaracije, te nije vidio, iako mu se jedan tekst ucinio duljim.
"Da to nije mozda zbog rjedjeg proreda, Omere?", pomagao mu je
Izetbegovic. "Na ovo pitanje ne smijes odgovoriti", proderao se
sudija. Onda je Omer pao u komu. Kasnije mu je supruga tvrdila da
je bio pod drogama. Vjerujem da jeste. On je cetrdeset godina vodio
rat sa Udbom. Zato ce dobiti najvecu kaznu.Omer je bio bolestan
covjek, Salih takodjer, Mujki je bio "plucni bolesnik", Husu su
boljele oci, Hasan je bio oslobodjen sluzenja JNA zbog bolesnog
srca. Zanimljivo je da ce Hasan, koji je bio nesposoban sluziti
vojsku, kasnije biti kljucni covjek za formiranje Armije BiH pa i
ministar odbrane. Hasan je poceo svoju odbranu sa bismillom i
ucenjem jedne dove na arapskom jeziku u kojoj je molio Allaha dz.
s. da pomogne nevine muslimane i slomi zulum nevjernika. Sudija se
bio rasrdio kao ris. "Govori na srpskohrvatskom jeziku. Ovdje se ne
govori arapski!", podvikivao je na Hasana. Zbog ovakvog nastupa,
kojeg je jugoslavenska stampa obilato koristila da bi dokazala
imidz "bosanskog pasdarana", a Hasina slika sa bradom i naocalama
se stvarno uklapala u taj imidz, on je u svim casopisima islamskog
svijeta bio tik uz Aliju. Sve tekstove koje sam vidio u arapskim
casopisima pratila je jedna Hasanova slika. Ponekad Alijina, trece
slike nije bilo. Jedan od komandanata odreda El Mudzahid, Ebu
Haris, na moje pitanje sta ga je dovelo da dodje boriti se u Bosnu
i napusti studij medicine u Becu, odgovorio mi je: "Do ruku mi je
dosla brosura koju je napisao jedan nas brat o muslimanima u Bosni.
Zadivili su me Vas brat Gemaluddin i Ali-Izet. Ovdje sam da im
pomognem u odbrani islama." Mislim da je istaknuo Dzemu da bi meni
ugodio, jer je u toj brosuri bila Hasina, a ne Dzemina slika. Ovo
je dokaz da jeislamski svijet Sarajevskim procesom otkrio muslimane
u BiH. Salih Behmen je bio najstariji i mogao je konkurirati
Izetbegovicu. On je cak imao otmjenije drzanje. Nevjerovatan dar za
humor i apsolutna koncentracija ovog su covjeka ostavili mirnim kao
da je stvarno dosao na Shakespeareovu predstavu u pozoriste. Za
ovog nastavnika iz Mostara ovo je bio piknik u odnosu kroz sta je
prosao na sudjenju prije nesto manje od cetrdeset godina. Ismet
Kasumagic je imao najreferentniju biografiju. Bio je ekspert UN-a.
Tvrdilo se da je imao plavi pasos. Advokati su tipovali da bi on,
medijski, mogao proces dici na vecu medjunarodnu politicku ravan.
Nakon odbrane ocijenili su ga samo kao Izetbegoviceva
istomisljenika. Ove reference je optuzba ignorirala, a ni on ih
nije posebno isticao.Edhem Bicakcic je imao problem zbog svog
dnevnika kojeg je pisao na putu u Teheran, inace se i on branio
vrlo racionalno. Zbog tog dnevnika Djula je sjedila na klupi
zajedno sa njim. Mujki je vise koristio sudnicu za iskazivanje
svoje ciceronske nadarenosti pa je dao jednu vrlo neukusnu i
uvredljivu izjavu: "Dovedite mi i crnog djavla, samo mi nemojte
dovoditi hodze za svjedoke." Budalastina (!), koja mu je mogla biti
oprostena jer je u tom trenutku bio na optuzenickoj klupi. Inace,
pokazao je vrlo hrabro drzanje, bez imalo kompleksa prema
komunistima. Mujkiju je to bila i ostala jedina permanentna vrlina.
Melika je nastupila najrevolucionarnije.Obracunala se sa Vukom
Draskovicem, koji joj je oduzeo nacionalnost knjigom Noz, "a eto,
njega nema na optuzenickoj klupi", zatim sa njenim kolegama piscima
koji sute o ovome. Kasnije ce Husein Tahmiscic od Udruzenja pisaca
traziti da se Melika i Dzemo izbace iz Udruzenja, sto je i
usvojeno, da bi zatrazio dozivotnu robiju za oboje. Prava je steta
sto je optuzba Meliku teretila za banalne inkriminacije, inace bi
prema njenoj inteligenciji, elokvenciji i hrabrosti danas imali
prave politicke eseje u njenoj odbrani. Dzemo je svoje skoro
bezazlene inkriminacije shvatao previse ozbiljno pa se trudio
pobiti ih - je li sevdalinka najbolja poezija na svijetu i sl. On
ce se, uz Djulu, doimati nejbezazlenijim u sudnici, sve dok nije
napravio gaf sa jednom ceduljicom.Moj pokojni novinar Peter
HadziristicJa sam zbog slucaja koje sam opisao na pocetku bio
odstranjen sa suda. A i da me nisu otjerali, ne bih mogao stalno
pratiti proces. Imao sam preceg posla. Sudjenje sam pratio preko
jugoslavenskih medija i navece slusao strane radiostanice - BBC i
Deutsche Welle. Naravno, bile su obavezne popodnevne sjedeljke sa
advokatima u "Nacionalu". Preko njih sam dosao u kontakt sa stranim
novinarima i aktivistima za zastitu ljudskih prava. Jednom bradatom
gospodinu sa lulom, predstavniku Amnesty Internationala iz Londona,
policija nije dozvolila ulazak u sudnicu. Zaboravio sam mu ime, al'
cu tog gospodina jos sretati tako da cu postati clan ove
organizacije. Dvoje stranih novinara Peter Hadziristic, dopisnik
Observera, i Christina von Khol, dopisnica Spiegela, oboje
akreditirani u Beogradu, napravili su darmar svojim tekstovima.
Christina je bila starija gospodja, danas je vjerovatno starica,
koja je vise slicila profesorici latinskog jezika nego bilo kojoj
novinarki koju sam upoznao u zivotu. Peter je bio
cetrdesetogodisnjak. Zivio je u Beogradu i imao propao brak sa
jednom Hrvaticom, sa kojom je imao sina Ivana. Tvrdio je da je
njegovo porijeklo iz Sarajeva i da je ulica pored hotela "Evropa"
dobila ime po njegovom jednom pretku koji je nakon Prvog svjetskog
rata odselio u London. Peter je prvo prisao Sabini. Ona se bojala
da je udbaski provokator. Sastali su se u parku pored "Sarajke".
Pokazao joj je sve akreditacije, al' opet je bila sumnja na njega.
Neopravdana, naravno. Njega su angazirali moji prijatelji Nusret i
Mensura Muhamed, bracni par, koji su vodili IRNA-u u Beogradu. Oni
se nisu htjeli pojavljivati na sudjenju, da ne bi otezali polozaj
optuzenih koji su putovali u Iran. Zato je Peter ilegalno pisao (i)
za njih. Pomogao je Sabini da prevedu optuznicu na
engleski.Pretpostavljam da ju je distribuirao raznim medjunarodnim
organizacijama. Ja sam se sprijateljio sa Peterom u tolikoj mjeri
da mi je dao kljuc od svog stana, u kojem sam spavao kad god sam
dolazio u Beograd. Uzivao sam u neredu njegova stana. Tad nisam
znao da cu se i ja baviti novinarstvom. Mislio sam da je to kultna
profesija. Posto sam sudio po Peterovom stanu, gdje je i stepeniste
bilo pretrpano snopovima novina, a nekmoli spavaca soba, takav
rezon je bio ispravan. Nikad u Bosni nisam vidio takvu ni
redakciju, a kamoli stan. Posljednji put mi se Peter javio za
vrijeme Olimpijade. Nazvao me je da mi procita tekst koji je tog
dana objavio u Observeru. Razumio sam, na engleskom naravno, da je
tekst poceo ovako: Dok nad Sarajevom padaju tihe pahuljice i cijeli
grad bljesti u svjetlu i dok njegovim ulicama setaju bezbrizni
gradjani i uzivaju u prekrasnoj zimskoj idili, tako da im se cijeli
svijet divi ljepoti njihova grada, u kojem ce se odrzati 14. Zimske
olimpijske igre, dvanaestero nevinih ljudi cami u tamnicama itd.
Ovo je parafraziranje po sjecanju. Navodim ovo kao primjer kolika
je bila Peterova dusa. Cuo sam da je tesko obolio. Mislim da je
umro. Pokoj mu dusi i slava velikim novinarima od kakvih je Bosna i
kasnije imala fajde."Logicki, Oslobodjenju je preostalo da 'zakuca'
sa jednostavnim naslovom: 'Neprijateljima 90 godina zatvora!'.
Ocekivao sam da su gladne hijene nahranjene. Nema vise ujedanja.
Koga su sccepali - scepali, gotovo je. "Advokati
disidentiZanimljivo je predstaviti i advokate. Prvo cu predstaviti
dr.Rajka Danilovica. On je bio Crnogorac nastanjen u Beogradu.
Pripadao je grupi Praxis i kao predavac na politickim naukama,
mislim da je predavao nesto sto cu formulirati kao sociologija
politickih ideja. Bio je clan Pokrajinskog komiteta, cini mi se.
Inklinirao je liberalima Marka Nikezica i Latinke Perovic, tako da
je u Titovom obracunu sa praxisovcima i njega pomela metla.
Pripadao je generaciji studenata prava sa Kostom Cavoskim i
Nebojsom Popovim, koji su Slobodanu Milosevicu, svom mladjem
kolegi, obezbijedili prvu lidersku partijsku funkciju. I kao
disident izabrao je jedinu mogucu profesiju - advokaturu. Od
poznatih procesa branio je skupa sa dr. Srdjom Popovicem hrvatske
maspokovce, cini mi se Marka Veselicu. Srdja Popovic je, kao sto je
poznato, kao advokat dobio godinu dana zatvora jer se
"identificirao" sa optuzenim maspokovcima.Orhan Nevzatije Albanac,
rodjen u Prizrenu. Pricao mi je da mu je nana bila sejhana, a dedo
historicar. Ocito je poticao iz ugledne albansko-turske porodice.
Politicku karijeru je zapoceo kao omladinac i zavrsio je kao clan
Pokrajinskog komiteta. Bio je clan delegacije koja je pregovarala
sa Mikom Tripalom i Savkom Dapcevic. Ne znam mu krivicu kako je
"zglajzao" sa 11. sprata zgrade SIV-a i sve sprat po sprat, iz
kancelarije u kancelariju, spustao se do prizemlja dok nije ostao
bez posla. Orhana sam se sjetio kad je padao Ceausescu. Jednom je
bio u delegaciji koja je posjetila Rumuniju. Na njegovom primjeru
mi je objasnjavao piramidu komunisticke diktature. Mislim da ce
Rajko i Orhan braniti Azema Vllasija.Nikola Muslim. Zanimljivo
prezime, zar ne? Rijetko sam sreo ljubaznijeg covjeka u zivotu.
Nemoguce je izbjeci prijateljstvo ovog dobronamjernog covjeka. On u
komunikaciji nudi cisto mlijeko ljubaznosti. Bio je sudjen za ideje
maspokreta. Trebao je biti objesen zbog pjesme Domovina gori. U
kakvoj je on bio vezi sa ovom pjesmom, ne znam, jer nije pjesnik,
ali zbog nje je robijao. Jednom me je odveo na Trebevic u setnju.
Pitao me je da li bih ja bio politicar. "Mozda, al' ne ovakav kakve
poznajem", odgovorio sam mu. Bio je odusevljen sa mnom. Kasnije ce
u svojoj knjizi o Sarajevskom procesu napisati da je u meni
prepoznao nove snage koje ce se zestoko suprotstaviti komunistima.
Tako nesto je napisao. Mislim da je pretjerao i da mi se htio
oduziti za dobro prijateljstvo koje smo sklopili tokom sudjenja.
Dakle, sa ovakvom strukturom advokata stekao sam prve politicke
casove. Saznao sam stotine anegdota, kojih ce uskoro biti puna
omladinska stampa, o nedodirljivim komunistickim liderima. Ne zvuci
danas ubjedljivo, al' za mene ce ostati fascinantno to sto sam
dobio izvanredne portrete Bakalija, Milosevica, Suvara, Djilasa,
Tita, Ceausescua, Mikulica, Cosica itd. Ti ljudi su bili iskreni
prema meni i dali su prve grame politicke kulture. Ali sam zbog
njih dobio jednu neoprostivu zabludu - povjerovao sam da ce
demokratske slobode doci preko Beograda! Nisu mi oni to sugerirali,
naravno. Oni su kao Beogradjani demonstrirali slobodoumlje.
Vidjenje nivoa slobodoumnosti sarajevske i beogradske inteligencije
mogao sam zadobiti usporedjujuci Fahriju Karkina i Rajka
Danilovica.Karkinnije lose branio Hasana, al' njegov intelektualni
habitus u usporedbi sa Nevzatijem ili Danilovicem mene kao Bosnjaka
je porazavao. Tu sam se zeznuo. Ni Danilovic, ni Nevzati, ni Muslim
nisu miljenici danasnje vlasti. Muslim se bio prikljucio
demokratskim promjenama u Hrvatskoj, pa je brzo ispao, Danilovic
nije mijenjao posao, a ni gledista, dok je Nevzati, cujem,
predlozen za ombudsmeana na Kosovu.Preparirani svjedociIako sam vec
bio prepadnut nasmrt, Orhan se ocinski sekirao za mene, nisam vodio
racuna o pratnji udbasa. A bili su mi za petama; sjedili za drugim
stolom dok ja pricam sa advokatima, dezurali noci u avliji ispred
mog stana, trcali za mnom ulicom sa novinama u ruci, pratili me u
dzamiju dok sam klanjao.Jedan dan sam ostavio bijelu vindjaknu kod
portira u Begovoj dzamiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i novac
iz unutrasnjeg dzepa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli
su je udbasi. To je bila posljednja opomena. A pred dzamijom sam se
sastajao sa svjedocima i govorio im sta je problematicno u njihovu
iskazu. Imao sam jednu optuznicu kod sebe. Tako sam kod sadrvana
pricao sa Nerminom Jasarevic. Ona je rekla da uci zapisnik napamet,
al' da ce reci istinu. "Stvarno sam naucila napamet zapisnik i oni
vjeruju da cu ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu (Hasana
Cengica, op. prir.) da cu ja reci istinu. I nek' mi poruci ako ga
za sta moram vaditi." Ispred Begove dzamije rastao sam se sa
Nusretom Cancarom, koji je otisao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da
se vidi sa Seadom Seljupcem te da mu prenese da mu mogu pomoci oko
onoga sta ne valja u iskazu.Tako me je Sead za par dana nazvao i mi
smo se sastali u Medresi. Obecao je da ce govoriti istinu, a to je
znacilo protiv optuzbe. Nisam se samo sa ovih dvoje svjedoka
sastao, al' oni su bili kljucni i najzanimljiviji u procesu. Rekao
sam Karkinu (Fahrija, op. prir.) da Hasi prenese Nermininu poruku.
On je uzvratio da ju je Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo
mi je bila velika grjeska.Tog dana kad je trebao svjedociti Sead
Seljubac, mislim da je bio dvadeseti po redu, bio sam "kao na
iglama". Isto tako, polagao sam test kod Rajka (Danilovica, op.
prir.). Samo je on znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici
su svjedocili tuc-muc, pola udbasima, pola optuzenima, bez hrabrih
i radikalnih izjava u korist optuzenih. Doduse, radilo se o
starijim osobama. Medju njima je svjedocio i Halid Causevic, koji
je dao negativnu recenziju za Alijinu (Izetbegovic, op. prir.)
knjigu Islam izmedju Istoka i Zapada. Bio sam sokiran saznanjem da
je onsin rahmetli veliko Dzemaludina Causevica. Onda sam se
razocarao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam ih
zaliti, jer im je strah od komunizma sisao u pete. Al' takva je
mladost. Sa Seadom sam htio pokazati kako se mi ne bojimo
komunista. Rajku sam obecao takvo ponasanje Seada. Tako je i bilo.
Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana (Cengic), Mujkija
(Mustafa Spahic) i Dzemu (Latic). Svojim svjedocenjem najavio je
debakl procesa. Advokati su me cekali u "Nacionalu". Oni su mi i
saopcili Seadovo ponasanje.Rajku je prijao hladan vjetric nakon
vrucina u sudnici. Pio je Bayerove aspirine zbog napada migrene.
Mene je tapsao po ledjima. Mislim da mi se iskreno divio u tim
trenucima. Imao je i zasto! To danas, kad sam opametnio, ne bih
smio raditi. Te noci sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam
ogroman radijus kretanja. Osim kontakata sa svjedocima, morao sam
putovati roditeljima u Kljuc i informirati ih o sudjenju, skupljao
sam novac za advokate, mnogo mi je narod davao novca. Rajko se
cudio da su muslimani tako solidarni. "Da neko nekome dzaba da
novac, neverovatno", cudio bi se. Objasnjavao sam mu sadaku.
Advokati su imali jos jedno bitno iskustvo sa patnicima. Znali su
im vratiti nadu. To su, te noci posebno, pokusali Orhan i Rajko.
Govorili su mi da Dzemo dzaba sjedi u sudnici. "Izgleda kao janje.
Miran i nevin. Samo ga mrzi Edina zbog zenine mahrame. Bojim se da
ga ne isprovocira." Nista me nije raspolozilo. Izgleda da sam imao
predosjecaj. "I da ti Nermina bude kao Sead", prosaputao mi je
Rajko. "Nadam se", rekao sam mu na odlasku.Moje hapsenjeDosao sam
kuci kasno. Teta Bahra me je primijetila i ispricala mi da je Mirso
pusio na prozoru i vidio nekoga kako stoji pored stuba u avliji.
Pitao ga je sta radi tu u ta doba, a on mu je odgovorio da ceka
neku pticu. Bahra se smijala, a ja sam znao ko bi mogao biti ptica.
I kad me je ujutro oko sedam sati Bahra pozvala na telefon, znao
sam ko me trazi. Sisao sam do telefona. Veza je vec bila prekinuta.
Otisao sam u WC. Domalo, neko je kucao na vratima. Otvorio sam. "Ti
si Nedzad?", pitao me je covjek. "Da, ja sam", odgovorio sam.
"Podji sa nama." Bio sam u pidzami i otisao sam se obuci. I tad su
udbasi imali bijele "golfove". "Stare navike", pomislim kad danas
vidim parking pred policijskom stanicom. Bijelim "golfom" sam
odvezen niz Alifakovac. Sunce je tek bilo izislo. Gledao sam kroz
prozor. "Lijep dan", cinicno je konstatirao Zeljko Kozina, moj
buduci isljednik. Drugi isljednik je bio moj imenjak. U vrijeme
rata citao sam da je Kozina bio jedan od sefova SIS-a u
Hercegovini. Odvezen sam u zgradu Drzavne sigurnosti. Zadugo nisam
znao zbog kojeg "grijeha" cu imati tarapanu. Igrali smo taktiku
upoznavanja. Tek oko deset sati u sobu upada jedan udbas i udara
Zeljka objema sakama. "Ovo je bilo za deset!", podvriskivao je. "A
Nermina?", pitao je ovaj. "Upravo je na sceni, i to ce biti
dvadesetka", smijao se i trljao ruke. Ni od mene nisu krili
zadovoljstvo. Tako sam iz te cestitke saznao da sam upao u makaze
izmedju Seada i Nermine. Malo zatim, prebacen sam u drugu sobu. Do
tada sam imao neobaveznu komunikaciju sa isljednicima. Tek je sad
Zeljko namrgodjen krenuo na posao. "Na toj stolici ti je sjedio i
brat", zlobno je provocirao. "Ti bi, prema onome sto mi znamo,
trebao dobiti najmanje dvije godine zatvora.Ako budes pametan,
kazna ti se moze umanjiti; ako budes blesav, moze se i uvecati",
upoznao me je Zeljko sa mojom situacijom. "Prijetio sa svjedocima,
lajao si da je tuziteljica zmija i krava. Obje radnje predstavljaju
krivicno djelo", upoznao me je sa mojim pravima. Odmah sam priznao
da poznajem Seada i Nerminu i da sam ih vidjao. Negirao sam bilo
kakvu prijetnju i psovku. Postavio sam odbranu da su svjedoci mene
trazili, a da se ja nisam libio kazati sta pise u optuznici.
Isljednicima se nesto nije zurilo sa takvim pitanjima pa su me,by
the way, priupitali sta je za mene islam, na sta sam odgovorio da
ja islam vidim u tome sto berem mrve dok jedem, klanjam i
zahvaljujem se Bogu na zdravlju; sta mislim o iracko-iranskom ratu,
odgovorio sam da je to besmislen rat kao i svaki drugi. Dok sam bio
pitan, Zeljko je nesto razmotavao. Okacio je na zid ogromni poster
imama Homeinija. "Ko je ovo?", pitao je. Sav sam utrnuo. "Ne
razabirem dobro, ali po obrvama prepoznajem Homeinija." "Nikad nisi
vidio njegovu sliku?!", pitao je. "Nisam vidio takvu. Prepoznao sam
ga sa televizije", lagao sam. Zatim su pocela pitanja kako sam
dosao do ovih advokata. Sumnjali su u Hamdiju Cemerlica. Ja sam
lagao da sam ih nasao po telefonskom imeniku. Da ne duljim, bili
smo uhapseni Nusret Cancar i ja zbog Seada Seljupca. Mislim da su
me Nusret i Nermina spasili od zatvora. Da su oni poklekli, ja se
nicim ne bih mogao odbraniti. To sam saznao kad su me kasno iza
ponoci pustili kuci, i ja sam na Bascarsiji kupio Vecernje novine u
kojima je pisalo da je Seljubac na sopstveni zahtjev ponovo
svjedocio i optuzio mene za prijetnju. Spomenuo je i ime Cancara.
Novine su spomenule i Nerminino svjedocenje. Nisu je hvalili i
shvatio sam da je promijenila iskaz. Znajuci da su me pustili kuci
da prespavam da bi pratili moje eventualne aktivnosti koje ce ih
odvesti na "trag mog zlocina", nisam se javljao advokatima. Sutra
sam sm dosao u Udbu. Glumio sam nevina i bezazlena djecaka koji
nema pojma o politici. Uspio sam. Ne bih detaljisao sitne udarce,
prijetnje i maltretiranja, pa cak i samaranja. Jednostavno,
isljednike sam dozivljavao kao uhranjene pitbule, svi su nosili
zlatne ogrlice i narukvice, malu torbicu, "pederusu", u kojoj je
pistolj, ali radilo se o klasicnim glupim dripcima. Moram izdvojiti
Vladu, mog kerbera. Mozda sam bio dobio kompleks od njega. Kad god
bih vrludao u ponavljanju iskaza, Vlado bi, stojeci uza zid sa
ostalom osmericom udbasa, kratko izgovorio: "Laze."Da je znao
koliko me zbunjuje, posamarao bi Dzubura i Rusmira, koji su me
gadjali predmetima sa stola, i preuzeo stvar u svoje ruke. Ovako,
kliznuo sam im i svoju trodnevnu, bez prekida, istragu poentirao
tako sto sam pred osmericom udbasa ismijao Nazifa Dzubura. Posto
sam u svakom od njih gledao psecu vrstu, zavisno od karaktera i
izgleda, Dzubura sam poredio sa malim kusastim pticarem. On bi
cucnuo pored moje stolice, imao sam dojam da stalno vrti repicem, i
onako mali skevcio i rezao odozdo na mene. Jednom me je upitao hocu
li biti hodza? Rekao sam da ne znam. "Znas li kulhuvallahu?",
upitao je. "Znam", odgovorio sam. "Znam i ja. Cuj, Kulhuvallahu
ehad", proucio je. "Kad znas kulhuvallah, hoces li ti biti hodza?",
uzvratio sam protupitanjem. Svih osam udbasa koji su se bili
nacickali u kancelariju prasnulo je u smijeh i istrcalo napolje
drzeci se za stomak. Dzubur je skocio i, bijesan na mene, poceo
psovati vjerske svetinje. Meni to i nije izgledalo bas toliko
smijesno, al', eto, njima jest.Mislim da su se bili okupili da bi
izvrsili finalni pritisak na mene da priznam da sam poslao Cancara
Seljupcu i da sam mu prijetio da promijeni iskaz, sto sam ja
odbijao priznati. Sa ovakvim mojim, sasvim slucajnim kontrapunktom
sve je palo u vodu, i ja sam pusten. O, kako me je boljela glava
zbog promahe, nesanice i gladi! Cancar je bio vojnik i prosao je
mnogo, mnogo gore od mene. Kad su ga hapsili, nocu u spavaonici
strgli su mu sahat sa ruke da bi ga rastavili u djelice. On je bio
jednu godinu u Kairu. Zbog toga su ga tretirali kao medjunarodnog
teroristu tipa Carlosa.Vuk samotnjakA najgore je prosao nas Sead
Seljubac. Njega su, nakon sto je prvi put svjedocio, pozitivno, na
putu ka kuci za Tuzlu presreli udbasi, kidnapovali ga u motel
"Zlacu" i maltretirali dok nije prihvatio da ce se ponovo pojaviti
na sudjenju i priznati da je pod mojim prijetnjama promijenio
(policijski) iskaz. Njemu su u hotelskoj sobi namontirali lazni
Dnevnik na kojem spikerica govori da ce Seljubac biti uhapsen i
dobiti pet godina zatvora zbog laznog svjedocenja pred sudom. Posto
mu je kosulja bila krvava od tuce, a i sav se isjekao dok se
brijao, udbas ce mu dati svoju kosulju, obrijati ga i dovesti u
sudnicu. Svoju ispovijest ce naknadno objaviti u Valteru pod
naslovom Vuk samotnjak.Resid Hafizovic ce takodjer proci kroz teska
maltretiranja nakon sto je porekao iskaz i svjedocio u korist
optuzenih. Naknadno je pozvan u vojsku i pretucen tako da mu je
kuci dosla krvava potkosulja. Izgleda da je Christini von Khol bilo
dovoljno ovo vremena dok sam ja bio u hapsani da objavi tekst o
Nermininom svjedocenju. Na naslovnoj strani Der Spiegela bio je
naslov: Istina i samo istina. Christina je ocijenila da je proces
pred skandalom i da ga policija zeli spasiti optuzujuci i hapseci
familije zbog prijetnji svjedocima. Jadna Mebrura Topalovac, koju
su moji roditelji voljeli zato sto bi nekad, dok cita vijesti,
pregrnula samijicu sa isheklanim kericama preko ramena, citala je
komentar Dnevnika kako gospodja Von Khol vec dugo krivo pise o
stanju u Jugoslaviji i da ugrozava prijateljske odnose dviju
zemalja. Taj Dnevnik su u hotelu gledali advokati kad sam bahnuo u
hotelsku salu. Dosao sam ih samo pozdraviti jer sam zurio na
autobusku stanicu. Roditelji su mi saznali za hapsenje i jako se
brinuli.Boga mi, vise od straha nego od umora, sve manje sam
kontaktirao familije optuzenih i advokate. Slusao sam strane
radiostanice i izvjestavao Timu. Tako je ona, osokoljena kritikama
vanjske javnosti, pricala Dzemi u sudnici - jednom je sudija
dozvolio optuzenima da tu u sudnici procaskaju sa familijom - kako
se svjetska javnost obrusila na Jugoslaviju zbog njih. Dzemo ce tu
informaciju napisati na ceduljici da bi je pokazao Meliki. "Bacili
smo Jugu na koljena", pisalo je. Policajac, koji im je puhao u
vrat, procitao je ceduljicu i Dzemu ce, kad je posao u sobu,
skinuti do gola. Naci ce mu ceduljicu. Sutra je tuziteljica dan
pocela citanjem ceduljice. Prekosutra je Slobodan S. Princip,
KOS-ov novinar u Vecernjim novinama, napisao da se do tog dana Dz.
Latic doimao "nevinim kao janje" i da je tek tog dana pokazao
"koliko je zatrovan mrznjom prema domovini". Tako je on "sam
naspram sebe izvrsio neprijateljsku propagandu". To je bio
Dzemo.Kakav je bio, takav i ostao. Sa jednom recenicom izgovorenom
na bezazlen nacin, oboji jedan proces. Nista se vise zanimljivo
nece desavati do presude. Bilo je jos nekih smijesnih, odvratno
smijesnih situacija sa svjedocima. Neke Hasine i Dzemine kolege
pokazale su se kukavicama. Vremenom im je oprosteno, al' su tad
familije optuzenih pljuvali na njih. Neko ce pretuci Adnana
Silajdzica, jednog od Hasinih i Dzeminih svjedoka, sedam godina
kasnije. On ce javno prozvati neke od optuzenih, konkretno Omera
Behmena, da stoje iza napada na njega. On je to smatrao osvetom.
Nikad tako nesto nije dokazao, al' sumnjam da je to bila osveta iza
koje bi stajao Behmen. Cak je to osudjenicka strana smatrala nekom
udbaskom osvetom i razracunom medju njima. Ne znam da je i prema
kome ispoljen revansizam. Mislim da se Izetbegovic i previse trudio
da onemoguci politicki revansizam. Sigurno niko zbog toga nije
izgubio posao niti funkciju, cak su neki obnasali vece funkcije u
svojoj sluzbi, poput Munira Alibabica, po mnogima zloglasnog
isljednika, ili u SDA-u, poput Seada Hodzica, sudije izvjestitelja
(njihove presude) na Vrhovnom sudu. Edina Residovic je advokat, sef
istrage, Amir Salihagic, je advokat, Rizah Hadzic je advokat.
Njegova kancelarija je vlasnistvo Islamske zajednice.Osim Halida
Hadziabdica, amidzica tadasnjeg reisa, profesora Medrese za kojeg
se dokazalo da je bio agent Udbe, i Muhameda Dedica, udbasa
dvojnika, ni na jednom svjedoku nije ostala trajna anatema.
Hadziabdicu je jednom ostao notes na stolu zbornice u kojem je
biljezio razgovore svojih kolega. Evo jedne paradigmaticne
anegdote.U proljece 1995. reis je pozvao predsjednika Izetbegovica
na sijelo u svoju rezidenciju. Sijelo nije imalo nikakav aktualni
povod. Tek tako je predsjednik bio reisov gost, a ovaj je pozvao
dvadesetak svojih prijatelja i blizih suradnika, medju koje je
spadala i moja malenkost. Bio sam tad pozvan i nikad vise. Da bi se
objasnila jedna situacija, ustanovljavao se datum i konstatirano je
da je taj dan 24. mart. "Vidite slucajnosti. Na danasnji dan bih
izisao iz zatvora." Po prvoj presudi Izetbegovic je bio osudjen na
14, a po presudi Vrhovnog suda RBiH on je bio osudjen na 12 godina,
dok mu je Savezni sud smanjio kaznu na devet godina. Zbog toga
mislim da je bilo pravilnije reci da je to bila dvanaestogodisnjica
njegova hapsenja. Dok se Izetbegovic toga javno prisjecao, do njega
je sjedio Enes Karic, mislim da je jos bio ministar za kulturu.
Primijetio sam da je bilo nezgodnije osudjenima prisjecati se
sudjenja nego svjedocima. Jedan od svjedoka optuzbe bio je i
Karic.Tako da se nije vise evociralo sjecanje na taj proces.
Medjutim, uskoro je doslo do raskola u SDA i Karic ce biti na
strani dr. Harisa Silajdzica. U jednim novinama objavio je
fotografiju koju je te noci napravio Aziz Kadribegovic, urednik
Preporoda, kako sjedi izmedju reisa i predsjednika. vo pokazuje da
on nema nimalo neprijatnosti zbog uloge svjedoka u procesu. Sto se
tice svjedoka, istakao bih jos jedan kuriozitet.Medju njima su bili
i dvojica Srba: Sreto Tomasevic, koji je svjedocio o Kasumagicu, i
Stevan Tontic, koji je svjedocio o Dzemi i Meliki. Oba su bila vrlo
korektna. Za Stevu moram ispricati i sljedece.On je jedini
sarajevski intelektulac i pisac koji se direktno zauzeo za Dzemu.
Otisao je kod Hamdije Pozderca i zaplakao pred njim da ucini nesto
za Dzemu. Ovaj mu je odgovorio da ne moze nista uciniti. Mislim da
je to Stevo radio u dosluhu sa Abdulahom Sidranom, koji je,
naprosto, bolovao za Dzemom i Melikom. Jedno jutro, rano, prolazio
sam Saracima. Na cepenku je sjedio Sidran. Bojim se gibeta, al'
mislim da je bio pijan.Prepoznao me je i prisao. Dok me je tapsao
po ramenima, placno je govorio: "Moj Dzemo, moj Dzemo" Tek u ratu
pruzila mi se prilika da se revansiram Stevi. Nazalost, ruzna
prilika. Augusta 1992. sreo sam ga u Ferhadiji. Bio je nujan i
veoma deprimiran. Cuo sam da su ga "nasi" odveli na kopanje rovova.
Priznao mi je da je t