-
Poetak svetske kataklizme Ove 2004. godine se navrava devet
decenija od sarajevskog atentata i objave rata Srbiji. Ta dva
dogaaja oznaila su poetak velike ratne kataklizme, koja e odneti 12
miliona ljudskih ivota. Prvi svetski rat, potpuno je izmenio
politiku kartu Evrope: sruena su tri velika carstva - nemako,
austrougarsko i rusko, a roene su nove drave, meu kojima i
Jugoslavija. Hici mladog Gavrila Principa, koji su ispaljeni 28.
juna 1914. godine, na obali Miljacke u Sarajevu i koji su
usmrtili
prestolonaslednika Austrougarske nadvojvodu Franju Ferdinanda i
njegovu suprugu Sofiju bili su,
naalost, povod, ali ne i uzrok ovom ratu. Upravo oko pitanja, da
li je atentat na austrougarskog prestolonaslednika i njegovu enu
bio neposredni uzrok ratnom poaru na poetku 20. veka, lomila su se
koplja meu mnogim istoriarima. Zavisno od toga da li su pripadali
pobednikoj ili poraenoj strani u ovom ratu, autori istorijskih dela
formirali su svoje stavove u vezi sa njegovim uzrocima i
posledicama. Austrijski i nemaki pisci istorijske literature
bili su uglavnom skloni da svu krivicu za rat prebace na bosanske
nacionalne revolucionare, kao i srpsku vladu, dok su trezveniji i
objektivniji
istoriari smatrali da su uzroci Prvom svetskom ratu mnogo dublji
i da se oni ne mogu traiti samo u inu ubistva astrougarskog regenta
i regentkinje u Sarajevu. Objektivniji pisci istorijskih dela o
ovom ratu slau se u tome da njegove uzroke treba prvenstveno traiti
u imperijalistikim ciljevima tadanje Nemake i Austrougarske i
njihovoj tenji da sprovedu plan "Drang nach Osten" (prodor na
istok). Pucnji Gavrila Principa, bili su po njihovom uverenju samo
zgodan povod da se pristupi
realizaciji ratnih ciljeva ovih dveju carevina. PREMA tvrdnji
istoriara Vladimira Dedijera mnoga istorijska dokumenta o ovim
dogaajima su za vreme Prvog i Drugog svetskog rata sklonjena ili
nestala, tako da i danas postoji mogunost da se njihovim
pronalaenjem kockice ovog kompleksnog istorijskog mozaika ponovo
sloe i baci nova svetlost na uzroke velike ratne tragedije. Atentat
u Sarajevu podstakao je mnoge domae i strane autore da sa veom
ozbiljnou pristupe prouavanju istorijskih okolnosti koje su
uslovile dramatine dogaaje o kojima je re. Jedna od tih okolnosti,
svakako je opte stanje u kojem se nalazila Bosna i Hercegovina pre
i posle austrougarske okupacije (1878) i aneksije (1908). Nalazei
se u samom epicentru jednog od "najtrusnijih geopolitikih podruja"
Evrope i Balkana, Bosna je posle vievekovnog ivota u "tamnom
vilajetu" Otomanskog carstva, tek krajem 18. veka poela da privlai
panju velikih evropskih sila. Primetivi poetne znake politike,
vojne i ekonomske agonije turske imperije, te sile, a naroito
Austrija i Rusija, htele su, pre nego to "bolesnik na Bosforu"
sklopi oi, da se dogovore o sudbini njegovog naslea u Evropi.
-
Sa takvim namerama su se dve mone evropske linosti toga vremena
- ruska carica Katarina Velika i austrijski car Josif Drugi, sin
uvene Marije Terezije, susreli 1787. godine u poznatom crnomorskom
letovalitu na Jalti, da odlue o sudbini evropskih teritorija turske
carevine. Tom prilikom je doneta jedna od onih sudbonosnih
istorijskih odluka, koja se u diplomatskom argonu zove "podela
interesnih sfera", pri emu dva suverena nisu uvaavala legitimna
prava naroda koji su iveli na Balkanu, nego su vodili rauna
iskljuivo o svojim imperijalnim interesima. Prilikom tog susreta
odlueno je da zapadni deo Balkana, ukljuujui Bosnu i Hercegovinu
bude interesna sfera Austrije, a istoni deo Rusije. Bez obzira na
to to se u Petrogradu znalo da u Bosni ivi veliki deo srpskog
naroda, ruski dvor je, zanemarujui interese svoje pravoslavne brae,
eleo pre svega da se domogne istonog dela Balkana, na kojem se
nalazio Carigrad i bosforski moreuz, te vekovne tenje ruskih
careva. Dogovor Katarine Velike i Josifa Drugog, sticajem niza
istorijskih okolnosti, tada nije
realizovan, ali je na sastanku u Jalti povuena zlokobna linija
podele sfera uticaja na Balkanu, koja e decenijama zagoravati ivot
narodima u ovom delu Evrope. Ako se dogovor ruskog i austrijskog
suverena nije mogao ostvariti u tom trenutku, prva prilika za
njegovu realizaciju iskrsla je izbijanjem
Bosansko-hercegovakog ustanka, 1875. godine. Diui ovaj ustanak,
i borei se za svoja nacionalna i socijalna prava, srpski narod nije
ni slutio da je ovom pobunom protiv turskih feudalaca i
osmanlijskih vlasti pokrenuo jedan sudbonosan istorijski proces
koji je zapoet s dva srpsko-turska rata i jednim rusko-turskim
(1876-1878), a zavren Berlinskim kongresom. Fatalnom igrom
istorijskih okolnosti, bosansko-hercegovaki ustanici su se
oslobodili turskog ropstva, ali im je nametnut novi jaram u vidu
austrougarske okupacije. Berlinski kongres, koji je pompezno
otvoren
13. juna 1878. godine i na kojem su se okupili predstavnici
Nemake, Austrougarske, Engleske, Francuske, Italije, Rusije i
Turske, bio je znaajan za Evropu, ali koban za narod Bosne i
Hercegovine. Evropski monici, meu kojima su glavnu re vodili nemaki
kancelar Oto fon Bizmark i engleski premijer Dizraeli, odluili su
da Austrougarska okupira Bosnu i Hercegovinu. Mada se ovakva odluka
pravdala nesposobnou Turske da posle Bosansko-hercegovakog ustanka
zavede red na ovom podruju, kao i potrebom da to uini civilizovana
Austrougarska, na videlo su iskrsli i drugi motivi kojima su se
rukovodili evropski ministri. U prvom redu, to je bio strah od
Srbije i mogunost da se istoimeni narod sa obe strane Drine -
ujedini. Dokumenti Berlinskog kongresa nedvosmisleno pokazuju da je
austrougarski ministar inostranih poslova Julijus Andrai, obrazlaui
predlog da Austrougarska okupira Bosnu i Hercegovinu, stidljivo
ukazao na strah od Srbije i Crne Gore, koje su odlukama Berlinskog
kongresa postale nezavisne drave i ije su se granice pribliile.
-
"Carska i kraljevska vlada morala je da obrati veliku panju na
geografsku situaciju u kojoj bi se nala Bosna i Hercegovina zbog
teritorijalnih promena koje bi usledile nakon nove demarkacije
Srbije i Crne Gore. Efekat pribliavanja granica ove dve kneevine na
putevima koji vode ka istoku bie presudni za privredne interese
Monarhije", istakao je Andrai. Engleski ministar inostranih poslova
lord Solzberi bio je mnogo otvoreniji. On je rekao da je:
"Geografski poloaj Bosne i Hercegovine od velikog politikog znaaja.
Ako bi znatan deo ove provincije pao u ruke susednih kneevina
(Srbije i Crne Gore), dolo bi do stvaranja lanca junoslovenskih
drava, koje bi se protezale gotovo preko celog Balkana. Svojom
vojnom snagom, one bi ugroavale teritorije koje lee juno od njih
(misli se na Dalmaciju). Takvo stanje stvari bi, bez sumnje,
predstavljalo veu pretnju nezavisnosti Turske, nego bilo ta drugo.
Vrlo je verovatno da bi se ova opasnost pojavila ako bi se
prepustilo Turskoj da brani ove dve udaljene provincije (Bosnu i
Hercegovinu)". Predsednik
engleske vlade lord Dizraeli, mada poreklom Jevrejin, odrao je
govor, koji je i po onovremenim kriterijumima odisao rasnom
netrpeljivou. On je rekao: "Ako Kongres ostavi ove dve provincije
(Bosnu i Hercegovinu) u stanju u kojem se trenutno nalaze, biemo
svedoci pojave dominacije slovenske rase, rase koja je slabo
raspoloena da ceni druge. Treba imati na umu da predlozi koje je
dao lord Solzberi nisu dati u interesu Engleske, ve u interesu mira
u itavoj Evropi". BIZMARK I SILA
Predsedavajuci kongresa nemaki kancelar Bizmark podrao je
austrougarske i engleske delegate sledeim reima: "Nemaka, koja nije
direktno zainteresovana za pitanje istoka, ipak se pridruuje elji
da se okona ovo stanje stvari, koje, ako se produi, moe izazvati
nove nesuglasice izmeu evropskih vlada. Opasno je imati iluziju da
se situacija moe popraviti ako se u Bosni i Hercegovini sprovedu
reforme preko postojeih institucija. Samo jaka sila, koja raspolae
dovoljnim snagama, mogla bi da uspostavi red i obezbedi budunost
ovom stanovnitvu." Bizmark je oigledno mislio na Austrougarsku i
njenu misionarsku ulogu na Balkanu.
Aneksijom u - "prodor na istok" RUSKI predstavnik Aleksandar
Mihajlovi Gorakov, staraco d blizu 80 godina, koji je na kongres
doao u invalidskim kolicima nezainteresovano je pratio kongresnu
debatu. On se bezvoljno saglaavoa sa sudbonosnim odlukama koje su
nametale Nemaka, Austrougarska i Engleska, a koje su se ticale i
"pravoslavne brae na Balkanu".
-
To najbolje ilustruje zavrni deo njegovog govora u kojem je
rekao: "Rusiju ne interesuje pitanje koje se nalazi na dnevnom
redu, ali argumenti koje je izneo grof Andrai, predlozi lorda
Solzberija - koje su podrale Nemaka, Francuska i Italija - kao i
jasna objanjenja rezolucije, ukoliko se imaju u vidu miroljubivi
zadaci koje Kongres namerava da ostvari". Iako je turski
predstavnik pokuao dau esnike kongresa upozori da usvajanje
predloene Deklaracije predstavlja krenje meunarodnih normi i ukazao
na opasnosti koje prete zbog prihvatanja predloenih reenja,
evropski ministri sudoneli bezpogovornu odluku: Austrougarskoj se
dozvoljav da vojno okupira Bosnu i Hercegovinu.
Beki dvor je bio jako nestrpljiv da sprovede oduke evrospkih
monika isamo 16 dana po zavretku rada meunarodnog skupa u Berlinu,
austrougarske trupe su prele bosansko hercegovaku granicu i poele
marirati prema Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, Tuzli i drugim
gradovima. ali, procena ministra Andraija, da e okupacija biti
bezbolna i da e beku soldatesku narod Bosne i Hercegovine doekati
sa cveem, pokazala se kao pogrena. Istina je da je veina pripadnika
katolike vere okupatorske trupe doekala kao spasioce, ali
pripadnici druge dve konfesije - pravosalvci i muslimani tako se
nisu ponaali. Srbi su pokazali neprijateljsko raspoloenje a
muslimani su bili u stanju pobune. U Sarajevu je imam Hadi Lojo
digao na ustanak muslimansko stanovnitvo, uveravajui vernike da e
austrougarski car Franjo Jof, kao "nevernik" porui sve damije u
Bosni. Otpor veine naroda u Bosni i Hercegovini nije bio bezazlen:
prema podacima bekog generaltaba u "operaciji okupacije" uestvovalo
je preko 200.000 austrougarskih vojnika, od kojih je 6.198
poginulo, ranjeno ili nestalo. Posle tromesenih orkaja, otpor
stanovnitva je skren, a okupatorske vlasti su mogle da na
sarajevskoj tvravi istaknu crno utu zastavu Austrougarske
monarhije. Postavljanjem dravnih simbola austrougarske na
okupiranoj teritoriji, na vidan nain je oznaeno novo razdoblje u
istoriji Bosne i Hercegovine. Novi gospodari su po svaku cenu hteli
da istkanu da se njihovim dolaskom prekida kontinuitet vievekovnog
osmanlijskog uticaja u ovoj bivoj turskoj provinciji i da nastupa
nova era evropske civilizacije. Iz postupaka novih vlasti bilo je
vidljivo da beki dvor ne smatra okupaciju jednog dela turske
teritorije u Evropi za privremenu meru, kako je bilo zapisano u
Deklaraciji Berlinskog kongresa,
nego kao trajno reenje dravno pravnog statusa Bosne i
Hercegovine. Stupajui vrstim korakom na balkansko tlo austrougarski
car Franjo Josif je smatrao da na to ima puno pravo, jer je
time
kompenzirao teritorijalne gubitke na Zapadnu Evropu,
prouzrokovane porazom austrijske vojske u
Italiji i Pruskoj 1859. i 1866.godine. Osim toga, on je mislio
da e ulazak njegovih trupa u Bosni i Hercegovini, biti samo prvi
korak na putu ka definitivnoj penetraciji Austrougarske na
jugoistoku
Evrope. U bekim novinama su se tim povodom pojavili lanci u
kojima se isticalo da dolazi novo doba "austrougarskog
Balkana".
-
Beki dvor je mislio da e prodorom na Balkansko poluostrovo
definitivno otkloniti pretnje koje su ovom delu Evrope dolazile od
Rusije, kao i da e za takvu politiku dobiti punu podrku meunaronih
krugova. Reju, Be se prirpemao da trajno ostane u Bosni i
Hercegovini a istovremeno da prui pipke i prema ostalim balkanskim
teritorijama. U tom cilju su najmilitantniji krugovi monarhije
sainili strateki program okupacije u kome je u prvom planu bila
istaknuta "civilizacijska misija Austrougarske". Po tom programu
trebalo je izvriti korenite promene u privrednom, kulturnom
iduhovnom ivotu bive turske pokrajine. Imajui u vidu da je Bosna i
Hercegovina bogata rudama i prvoklasnim umama, okupatorske vlasti
su poele intenzivnu izgradnju puteva i eleznike mree, kako bi na
najlaki nain mogli da eksploatiu tamonje privredne resurse. Doavi u
ove krajeve sa namerom da trajno ostanu u njima, novi vlastodrci su
ozbiljno prionuli na posao "kulturnog i duhovnog preporoda"
zaostale tuske provincije. Namera im je bila da umesto kulture
islamskog
istoka, koja je vekovima bila dominantna u ovim krajevima,
nametnu duhovne standarde
zapadnoevropske civilizacije. Radi toga je osnovan, izmeu
ostalog i Zemaljski muzej, najznanija kulturna institucij u Bosni i
Hercegovini, koja je trebalo da unese duh zapada u umalu i zaostalu
bosansku sredinu. Nove vlasti nisu izostavile ni "reforme u oblasti
religioznih odnosa". Umesto
verski tolerantnih franjevaca ustoliili su jezuite,
najekstremnije predstavnike rimske kurije. Realizacija ovako
krupnih reformskih zahvata, osmiljenih u Beu, poverena je odanom
oveku austrougarskog dvora - Benjaminu Kalaju, koji je imao bogato
iskustvo sa ovih prostora. On je bio
iskusan diplomata koji je sedam godina (1868 - 1875) proveo na
poloaju austrougrskog generalnog konzula u Beogradu. Smatrajui da
dobro poznaje prilike u Srbiji, napisao je "Istoriju Srba" i
"Istoriju srpskog ustanka" i to ga je u visokim krugovima monarhije
kvalifikovalo kao odlinog poznavaoca prilika na Balkanu. Kalaj je
bio uveren da e Austrougarska svoje ciljeve u Bosni i Hercegovini
najlake ostvariti ako se od Srba, Hrvata i muslimana, koji su
vekovima iveli na ovom prostoru napravi nova nacija, koju je on
nazvao "Bonjaci", kao i da se stvori novi "bosanski jezik". U tu
svrhu pokrenuo je, izmeu ostalog, i novi list koji se zvao
"Bonjak". Skoro 30 godina Austrougarska je kao okupatorska sila
nametala narodima Bosne i Hercegovine svoje "politike, drutvene i
kulturne" standarde, a onda je iznenada 1908. godine proglasila
aneksiju, odnosno izvrila pripajanje ove teritorije sopstvenoj
dravi. Odluka o aneksiji koju je povodom 60.godinjice stupanja na
presto, javnosti saoptio car Franja Josif lino, odjeknula je kao
bomba, ne samo u Bosni nego i u Evropi. Raniji patroni Bea -
Engleska, Francuska i Rusija, koje su na Berlinskom kongresu
svesrdno podrale odluku o austrougarskoj okupaciji Bosne i
Hercegovine, sad su bili ogoreni na postupak austrougarskog
suverena, jer su iza njega videli namere Dunavske monarhije i
njenog
pokrovitelja Nemake da otponu realizaciju svoga stratekog plana
"Drang nach Osten" (prodor na istok).
-
Najea reakcija na aneksiju izbila je u Srbiji. Uznemirila se
gotovo sva javnost - politiari, privrednici, svetenstvo, umetnic.
Najupeatljiviji izraz narodnog nezadovoljstva ispoljen je u govoru
nae uvene slikarke Nadede Petrovi, koji je odran na velikom mitingu
ispred Narodnog pozorita, i u kome je izmeu ostalog rekla: "Sestre
i brao, 1878. godine Evropa je Berlinskim ugovorom zabola no u srce
srpskog naroda u dvema najlepim pokrajinama - Bosni i Hercegovini.
Umesto da je narodu ostavila pravo na slobodno samoopredeljenje,
ona ga je bacila u novo
ropstvo...skinula mu je okove s nogu, da bi mu lake stavila
lance oko vrata. Trideset godina Bosna i Hercegovina bila je
poprite eksploatacije Austrougarske, narod je materijalno isceen,
ponien. Naa dunost je da ih u svemu odluno i svesrdno potpomognemo,
svuda gde je naa pomo potrebna... SRPSKA REAKCIJA
U Srbiji, kao odgovor na postupak Bea, formirana je tajna
organizacija "Ujedinjenje ili smrt" kao i "Narodna odbrana", koje e
odigrati vidnu ulogu u dogaajima vezanim za objavu rata Srbiji.
Raanje "Mlade Bosne" DOBRI poznavaoci prilika u Bosni i
Hercegovini u drugoj polovini 19. veka i prvoj polovini 20.
veka slau se u jednom: okupacija, a kasnije aneksija ove bive
turske teritorije od strane Austrougarske, izazvala je
nezadovoljstvo kod veeg dela stanovnitva, a u pojedinim sredinama
se ispoljio otvoreni bunt. Kod pripadnika mlade generacije,
novonastale prilike iznedrile su
revolucionarno raspoloenje i doprinele raanju spontanog otpora
prema Austrougarskoj. Jedan od vidova tog otpora bio je i
revolucionarni pokret studenata i aka, preteno srpske nacionalnosti
koji je nazvan "Mlada Bosna". Istoriar Vladimir Dedijer, koji je
detaljno prouio delovanje ove organizacije, kae: "To nije bila
jedinstvena, centralizovana i oformljena organizacija s pisanim
programom. Mladobosanci su bili deo spontanog revolucionarnog
pokreta meu junoslovenskom omladinom, kako u granicama
Austrougarske... tako i u Srbiji, Crnoj Gori, pa ak i meu
junoslovenskim iseljenicima u Americi. Ove raznorodne grupe
ujedinjevao je zajedniki cilj: revolucionarno unitenje Habsburke
monarhije. Mladobosanci se ne bi mogli okarakterisati kao iskljuivi
nacionalisti. Oni najodluniji meu njima teili su, ne samo nitenju
tuinskog jarma, nego i uklanjanju konzervativizma i primitivizma u
drutvu; oni su prkosili svim postojeim institucijama, kako dravnim
tako i prosvetnim, a vrskim i porodinim; propovedali su jednakost i
emancipaciju ena. Posveivali su veliku panju etici i drugim
oblastima duhovnog i intelektualnog ivota. Uoi Prvog svetskog rata
isticali su se kao najaktivnije literarne grupe u borbi protiv
akademizma a za moderne pravce u knjievnosti".
-
Ovu konstataciju Vladimira Dedijera potvruje i Milan Budimir, ak
Sarajevske gimnazije i mladobosanac, koji je posle Prvog svetskog
rata, postao ugledni filolog, profesor Beogradskog
univerziteta i lan Srpske akademije nauka i umetnosti. On kae:
"Nae udruenje je bilo politiko-revolucionarno. I u njemu su bili
uglavnom Srbi, ali su mu kasnije, kada sam bio pri kraju
kolovanja, prili i neki nai drugovi muslimanske veroispovesti.
Nai su sastanci bili tajni, sastajali smo se na vrh Ba-arije, u
ulici koja se zvala Pilua. Nosili smo knjige - ako nas neko oseti i
poseti da imamo zatitu i izgovor: skupili smo se da uimo. A onda je
uenje u grupama bilo vrlo razvijeno. Tada jo niko nije govorio o
`Mladoj Bosni`, a to je bilo njena gimnazijsko jezgro. Na cilj je
bio revolucionarni: osloboenje Bosne i Hercegovine od austrougarske
dominacije i zajednika borba sa Srbijom i Crnom Gorom protiv Turaka
za osloboenje celog tog junoslovenskog prostora. Na ekonomskom
planu govorili smo neprekidno o svetloj budunosti koju bi to
osloboenje donelo i siromasima, pre svega seljacima, koji su inili
ogromnu veinu u tadanjoj Bosni i Hercegovini". Dedijer je ustanovio
da je naziv "Mlada Bosna" prvi upotrebio knjievnik Petar Koi u
jednom svom lanku objavljenom u listu "Otadbina", 1907. godine.
Kasnije su taj naziv koristili i drugi autori, kao, na primer,
Vladimir Gainovi, Bora Jefti, Mladen Stojanovi i dr. "Mlada Bosna",
kao to je reeno, nije imala vrstu organizacionu strukturu, ali isto
tako nije imala ni svoju zvaninu ideologiju, mada je na
mladobosance veliki uticaj imalo knjievno stvaralatvo Petra Koia i
idejni pogledi Vladimira Gainovia i nekih drugih bosanskih
intelektualaca. Knjievno stvaralato Koia je poznato, ali se o
idejnim i politikim pogledima Gainovia, kao i o njegovom ivotu,
malo zna u irim krugovima. GAINOVI je bio veoma interesantna linost
i ostavio je vidan trag na shvatanje mladobosanaca. NJegovo idejno
i politiko formiranje poelo je veoma rano, a njegov uticaj na
bosanskohercegovaku omladinu bio je izuzetno jak. Rano sazreo, ovaj
Hercegovac je izazvao pravo zaprepaenje u knjievnim krugovima
Mostara, kada je kao petnaestogodinjak odrao zapaeno predavanje o
Petru Koiu. Sveteniki sin, poao je stazama svoga oca i upisao se u
Bogosloviju, ali teoloko obrazovanje nije odgovaralo njegovom
temperamentu, pa je ubrzo napustio versko kolovanje i otputovao u
Beograd. U srpskoj prestonici je maturirao i upisao se na
Filozofski fakultet, gde mu je profesor bio Jovan
Skerli, ije su ga slobodoumne ideje oduevile. U Beogradu je
pristupio tajnoj organizaciji "Ujedinjenje ili smrt" i to je imalo
odluujui uticaj na njegovo kasnije politiko opredeljenje i na
njegovu revolucionarnu delatnost. Kao jednog od najboljih studenata
Beogradskog univerziteta,
srpska vlada je Gainovia, kao stipendistu, uputila u Be. Tu se
on kratko zadrao pa je ubrzo otiao u Lozanu, u vajcarskoj je
upoznato uvenog ruskog boljevikog ideologa Lava Trockog. Prema
nekim istorijskim izvorima Gainovi je u Lozani upoznao i Vladimira
Iljia Lenjina.
-
Interesantno je da je druenje sa ruskim boljevicima ojaalo
Gaanovievo revolucionarno raspoloenje, ali ne u socijalnom, nego u
nacionalnom pravcu, to se najbolje vidi iz jednog njegovog pisma
koje je uputio jednom svom drugu u Sarajevo u kome se, izmeu
ostalog, kae: "Kao to smo govorili u enevi, vreme je da se
ozbiljnije o tome progovori u srpskim sredinama (misli se na srpske
nacionalne ciljeve) koje su dosad skoro po pravilu, bile bedne,
mizerne i oajne. I ako bude snaga, dubokih uverenja i velike vere,
moi e biti od sadanjih mrtvih Srba moda naskoro jedno pokolenje
koje iz lenjosti ulazi u ivot, iz snova u akciju, iz apatije u
buenje. Nadajmo se da e se neto moi uiniti. Ja imam veliku veru..."
I pored razliitih idejnih pogleda, Gainovi je ostavio snaan utisak
na Trockog. On je u listu "Kijevska misao" objavio lanak u kome je
izneo svoj utiask o ovom mladom bosanskom ideologu i revolucionaru:
"Pored mene, u uglu `Cafe de la Rotonde`, u gustom dimu, sedi neki
mladi Srbin. Bez
obzira na veoma arenu publiku, ovek i preko volje zaustavi svoj
pogled na njemu. To je jedna izmeu onih figura koje kao da su
stvorene da kod urednih ljudi izazovu nespokojstvo. Visok, mrav,
ali snaan, mrk, sa izrazom nemira i energije u oima i crtama lica,
on otroumno posmatra sve i svakoga, udan utisaka iz tueg ivota, ali
sposoban da se ne izgubi u njemu. Ovaj ovek, skoro mladi - jedva
ako mu je 23 godine - ima svoj cilj. On je Bosanac, intiman drug
Gavrila Principa..." GAINOVI je, naalost, umro u vajcarskoj 1917.
godine, ne stigavi da uestvuje u akcijama mladobosanaca, ali njegov
idejni i politiki uticaj i njegov revolucionarni duh ostavili su
vidne tragove u shvatanju i ponaanju Gavrila Principa i njegovih
drugova. Drugi jedan intelektualac ija su shvatanja nailazila na
vidan odjek meu studentima i acima iz srpske sredine bio je
Dimitrije Mitrinovi, po oceni mnogih istoriara, jedan od
najinteligentnijih i najtalentovanijih ljudi svoga vremena. On je
propagirao ideje zajednitva Srba, Hrvata i Slovenaca i borio se za
stvaranje Jugoslavije. Osim idejnih uticaja ova dva ideologa,
mladobosanci su gajili kult
prema jednom, takoe mladom oveku, koji se rtvovao za ostvarenje
nacionalnih ideala i koji je zbog toga nosio oreol "nacionalnog
heroja". Bio je to Bogdan eraji, koji je 1910. godine pokuao
atentat na austrougarskog cara Franju Josifa, prilikom njegove
posete Mostaru. Iste godine eraji je u Sarajevu u Bosanskom saboru
(Skuptini) ispalio revolverske hice na poglavara Bosne i
Hercegovine, generala Marjana fon Vareanina. Vareanin je ostao u
ivotu, a eraji je umro od metka koji je ispalio u sebe, uveren da
je Vareanin usmren. OSVETA U krugu "Mlade Bosne" erajiev postupak
tumaen je kao herojski gest "samortvovanja za velike nacionalne
ciljeve" i on je u svesti tih mladih ljudi postao simbol otpora
protiv austrougarske vlasti.
Gavrilo Princip je na suenju u Sarajevu izjavio da je uoi
atentata otiao na erajiev grob i na njemu se zakleo da e osvetiti
ovog mladog revolucionara.
-
Gavrilo Princip - od izazova do mita LINOST ije je ime postalo
sinonim tajne organizacije "Mlada Bosna" nesumnjivo je Gavrilo
Princip. Mada je njegov ivot bio veoma kratak (umro je u 24.
godini) o njemu je napisana itava literatura, iji su autori bili
mnogobrojni domai i strani pisci. Jedan od najboljih biografa
mladog bosanskog nacionalnog revolucionara, profesor Boidar Tomi
detaljno je prouio istorijsku grau vezanu za poreklo porodice
Princip i publikovao zanimljive dokumente koji bojektivno
osvetljavaju
ivotni put najpoznatijeg lana te porodice - Gavrila. Prema
tvrenju profesora Tomia, preci Gavrila Principa koji su poticali iz
plemena Jovievi doli su poetkom 18. veka iz Grahova u Crnoj Gori na
tromeu Bosne, Like i Dalmacije i naselili se u selo Obljaj u
blizini Bosanskog Grahova. To retko prezime - Princip dobili su na
udan nain. Naime, jedan od njihovih predaka po imenu Todor, inae
veoma krupan i naoit ovek, koji je nosio bogato ukraenu narodnu
nonju toga kraja, esto je poslom odlazio u dalmatinske gradove,
koji su tada pripadali Mletakoj republici. Gledajui ga u toj
slikovitoj nonji sa "srebrnim grudnjakom, kapom sa paunovim perjem,
kratkom pukom i velikim noem", kako kae B. Tomi, Mleani su Todora
smatrali za "poglavara plemena" i dali mu italijanski nadimak
Princip (od latinskog principal). Vremenom, potomci pomenutog
Todora uzeli su
prezime Princip. I lanovi porodice Princip su u tekim vremenima
ispoljavali osobine svojih suplemenika: pruali su estok otpor svima
onima koji su pokuavali da im oduzmu to malo ispoene zemlje, ili da
im ugroze nacionalnu i versku samobitnost. Gavrilov deda Jovan,
potujui porodinu tradiciju, prikljuio se sa dva svoja brata
nezadovoljnim seljacima, koji su se digli na oruje u uvenom
Bosanskohercegovakom ustanku, 1875. godine. Srpski narod sa tromee
ustao je tada protiv turskih feudalaca, traei vea socijalna i
nacionalna prava. Na elo ustanka u ovom kraju stao je svetenik iz
Grahova Polja Ilija Bilbija, koji je u skladu sa obiajima svojih
predaka, "kad su nastala teka vremena za narod, ostavio je krst i
mantiju i uzeo puku u ruke". Bilbiji se prikljuio i Gavrilov deda
Jovo i za sve vreme ustanka nalazio se u glavnom ustanikom tabu u
Crnim Potocima. Hrabrost i umenost Ilije Bilbije i Jove Principa
impresionirali su uglednog engleskog istoriara ser Artura Evansa,
koji je jedno vreme boravio u Crnim Potocima i svoje utiske o
ustanicima objavio u "Manester gardijanu", to je znatno doprnelo
afirmaciji ciljeva ustanike borbe.
-
Za razliku od deda Jove, kojeg je krasio borbeni duh ljudi ispod
Dinare, Gavrilov otac Petar - Pepo
bio je sitan i neupadljiv ovek, smirena ponaanja, usto jako
religiozna, "koji nije pio ni vino ni rakiju", kako su zabeleili
hroniari ovoga kraja. Suta suprotnost Petru - Pepi bila je i
Gavrilova majka Marija - Nana, koja je poticala iz ugledne porodice
Mii iz susednog sela Malog Obljaja, ena krupna i energina, spremna
da se uhvati u kotac i sa najveim tekoama u ivotu. Iznosei razlike
u karakteru izmeu Petra i ene mu Marije, profesor Tomi kae:
"Priroda se poigrala ovim neobinim suprunicima, raskono je ukrasila
enu osobinama mukarca, a oveku podarila meke, dobrodune crte ene."
Petar i Marija imali su devetoro dece, ali u tekim prilikama u
kojima su iveli, bez medicinske nege i osnovnih higijenskih uslova,
u ivotu su im ostala samo tri sina. Jedan od njih bio je Gavrilo
koji se rodio 13. jula 1894. godine, a ovo ime mu je na krtenju dao
prota Bilbija, jer je roen na dan Sv. Gavrila. Od svog posla -
prevoza pote i robe na relaciji Grahovo - Knin, Petar nije mogao
izdravati petolanu porodicu, pa je najstariji sin Jovo morao
napustiti roditeljski dom i potraiti kakvu-takvu zaradu u zabitim
palankama Bosne. Zaposlio se najpre kao koija, a kasnije kao kelner
u malom mestu Hadii kod Sarajeva. im je stekao neto novca, poeo je
pomagati roditeljima i svojoj mlaoj brati - Gavrilu i Nikoli, koji
su ostali u Obljaju. Jednog dana Jovo je proitao u novinama oglas u
kojem Sarajevska vojna komanda obavetava graane da e vriti upis
pitomaca u Vojnu kolu. Uslovi su bili vrlo privlani: besplatan stan
i hrana i to je najvanije pitomcu se posle zavrenog kolovanja prua
sjajna karijera austrougarskog oficira. Odmah je o ovom obavestio
oca i predloio mu da Gavrila upie u ovu kolu. Nemajui drugog
izbora, Pepo se sloio sa tim predlogom i sa sinom Gavrom, kako su
ga iz milote zvali, u prolee 1907. krenuo u Hadie. Sudbina je i
ovoga puta pokazala svoje apsurdno lice: za oficira austrougarske
armije trebalo je da se koluje ovek, koji e nepunih deset godina
kasnije ubiti komandanta te armije. Spremajui se da upie brata u
vojnu kolu, Jovo je navratio u prodavnicu poznatog sarajevskog
trgovca Peuta, kako bi kupio rublje za budueg vojnog pitomca. Peut,
inae poznat u sarajevskoj ariji kao srpski patriota, iznenadio se
kad je uo da njegov prijatelj Jovo hoe svoga mlaeg brata da koluje
za habzburkog oficira. Prema svedoenju Boidara Tomia, Peut se
sledeim reima obratio svom prijatelju: "Zar dijete da da u zavod u
kojem e se odroditi, u kojem e postati dumanin svom roenom narodu?
Ako nema drugog puta, onda je bolje da ga iz ovih stopa vrati kui,
pa da ivi kao to su mu i dosad stari ivjeli. Ali ako hoe da poslua
mene kao prijatelja, daj ga u trgovaku kolu; ona e mu prije nego
ikoja druga donijeti hljeba i zarade, i to gospodske zarade." Jovo
je prihvatio savet trgovca Peuta i tako je toga avgustovskog dana
1907. godine bila odluena sudbina Gavrila Principa.
-
Mladi Gavrilo nije bio oduevljen to su ga upisali u Niu trgovaku
kolu, jer kako je sam rekao "trgovaku profesiju nije voleo". Biti
trgovac, zelena, meu Principovim drugovima, smatralo se najniom
moguom profesijom, pogotovo to su seljaka deca oseala i prezir
prema sarajevskoj ariji. Po zavretku treeg razreda trgovake kole,
Gavrilo je reio da pree u gimnaziju. Ali, trebalo je najpre poloiti
dopunske ispite i ubediti brata Jovu, koji je u poetku odbijao taj
predlog. Kao poslovan ovek on nije mogao da razume Gavrilov
idealizam, ali je na kraju, ipak, popustio, jer je raunao da e mu
brat moda ak i vie zaraivati kao pravnik ili profesor, nego kao
trgovac. Tako je u avgustu 1910. Gavrilo otiao u Tuzlu, poloio
dopunske ispite i te jeseni se upisao u etvrti razred gimnazije.
Nemirni Gavrilov duh nije dozvoljavao da se skrasi na jednom mestu,
a uz to je
doao u sukob sa jednim profesorom, pa je krajem 1910. godine
napustio Tuzlu i vratio se u Sarajevo. Bio je srean to je mogao da
se upie u Sarajevsku gimnaziju, koja je bila na glasu i koju je ba
u to vreme pohaalo nekoliko aka, koji e kasnije postati slavni i
ugledni ljudi, kao na primer knjievnik Ivo Andri, akademici Vaso
ubrilovi i Milan Budimir i drugi. PIJEMONT SRPSTVA Mada je sa
uspehom zavrio etvrti razred i ve se kod svojih drugova i profesora
afirmisao kao vredan i aktivan uesnik literarnih i drugih kruoka,
mladi Gavrilo je ponovo poeleo da promeni sredinu. Ovoga puta
njegova je elja bila da ode u Beograd, koji je u oima mnogih ljudi
u Bosni predstavljao Pijemont Srpstva. Nadahnut tim oseanjima
krenuo je peke prema prestonici Srbije, jer nije imao novca za voz
ili druga prevozna sredstva i prema sopstvenim reima kada je posle
desetak dana "preao granicu izmeu Bosne i Srbije poljubio je srpsku
zemlju".
Slobodan ovek u Beogradu U BEOGRAD je Gavilo Princip doao u
prolee 1912. godine i nastanio se u blizini Zelenog venca. Najpre
je stanovao u ulici Carice Milice br. 12, pa u Lominoj 47, da bi se
najzad uselio u jednu
prizemljuu u Bosanskoj ulici (posle Drugog svetskog rata ova je
ulica zbog nekadanjeg stanara dobila ime Gavrila Principa). Ubrzo
se upisao u peti razred Prve muke gimnazije, koja se tada nalazila
u Domu Svetog Save u Duanovoj ulici. ivot u Beogradu za mladia iz
Bosne bio je teak. Po sopstvenim reima vie je bio gladan nego sit.
Da bi zaradio neku paru morao je obavljati teke fizike poslove.
Zabeleeno je da je kao pomoni radnik radio na kaldrmisanju
Karaoreve ulice. Mada praznog stomaka, uz teak fiziki posao i lo
smetaj u iznajmljenoj sobici, Gavrilo je ipak bio zadovoljan, jer
se oseao kao slobodan oek i po sopstvenom priznanju "prvi put u
ivotu , bez straha od andara mogao je da vie dole Austrija".
-
Kretao se uglavnom u krugu izbeglica iz Bosne, koji su se
okupljali u malim kafanicama oko
Zelenog venca, meu kojima je najpoznatija bila "Zlatna moruna"
(dananja kafana Triglav). U tom drutvu u kojem su najbrojniji bili
studenti, aci i sitni inovnici, Gavrilo je upoznao mnoge neobine i
zanimljive linosti. Jedna od njih je bio uveni Mustafa Golubovi,
tada etniki komita a kasnije jedan od najveih sovjetskih
obavetajaca i lini prijatelj Josifa Visarionovia Staljina.
Atmosfera u Beogradu u koji je Gavrilo Princip tek stigao bila je
veoma udna: mirni ivot prestonice remetile su vesti o moguem ratu
sa Turcima. Jedan od hroniara starog Beograda ivorad P. Jovanovi
ovako opisuje glavni grad u to vreme: "Beograd uoi balkanskih
ratova bio je sav u nacionalnom raspoloenju. U tihim ulicama
Vraara, Dorola, Palilule, Varo-kapije, u skromnim prizemnim kuama i
njihovim stanovnicima iskrsavala je iva slika toga Beograda. Te
stare uiteljske, profesorske, trgovake, inovnike, radnike kue
odlikovale su se potenim shvatanjem, ovekovim skladnostima,
pouzdanjem u bolji red stvari, u istotu odnosa meu ljudima, eljom
da se ivi i za neto vie a ne samo za sebe i za svoj ui interes. Iz
tih domova, rasutih po celom Beogardu, strujao je pred balkanske
ratove duh nove Srbije". Impulsivni karakter Gavrila Principa bio
je zahvaen tim optim raspoloenjem. Sa jednim svojim drugom iz
Bosne, u oktobru 1912. godine je otputovao u Prokuplje i prijavio
se u dobrovoljce, odnosno komite. U to vreme jedan od najvienijih
etnikih komandanata bio je major Vojin tankosi, takoe poreklom iz
Bosne, pa je Gavrio mislio da e ga zemljak rado primiti u svoju
jedinicu. Meutim, Tankosi je grubo odbio Principa, objasnivi mu da
je "fiziki slab za napornu etniku slubu". To je Gavrila toliko
uvredilo da je odmah napustio Prokuplje a potom i Beograd i
otputovao kod brata u Hadie. Posle uspeno okonanih balkanskih
ratova, Gavrilo se vratio u Beograd, jer je morao da polae ispite u
gimnaziji. Iz svedoanstva Prve muke gimnazije izdatog 21. avgusta
1913. godine vidi se da je 6. razred zavrio sa vrlo dobrim uspehom.
Ovo je ujedno bio i kraj Principovog kolovanja, jer su u meuvremeu
nastali dramatini istorijski dogaaji u kojima je on psotao jedan od
glavnih aktera. Biografi Gavrila Principa trudili su se da bace to
vie svetla na karakterne osobine toga mladog oveka i da deifruju
neke tajanstvene crte njegove linosti, koje su uslovile njegove
postupke i ponaanje. Svi se uglavnm slau dae bio veoma inteligentan
i da je jako mnogo itao. Svaku knjigu koja mu je dola u ruke
"prosto je gutao". itao je sve od Aleksandra Dime i Vlatera Skota
do erloka Holmsa. Jednom je i sam rekao: "Knjige za mene znae
ivot". Kao mnogi mladi ljudi toga vremena i Gavrilo je eleo da bude
pesnik. Vladimir Dedijer tvrdi da se dva puta usudio da svojim
prijateljima pokae neke svoje stihove. Jednom je to uinio pred
mladim literatom Dragutinom Mrasom. Drhtei kao dete, itao je svoje
stihoe o uama koje na dnu mora cvetaju za voljenu devojku. Mrasovo
miljenje bilo je nepovoljno. Drugi put je Princip pokao da ponudi
pesme Ivi Andriu. Govorio mu je o neim svojims tihovima i Andri mu
je rekao da ih donese. Princip je obeao, ali ih nije doneo. Kad ga
je Ivo Andri pitao zato ih ne donosi, Princip je odgovorio da ih je
unitio.
-
Mladi, esnaestogodinji "pesnik" nije imao prilike da negde ojavi
svoje stihove. Igrom sudbine jedini njegovi stihovi koji su
"publikovani" su oni koji su pronaeni u njegovoj zatvorskoj eliji u
Terezinu. Naime, mladi suanj je u dugim zatvorskim danima uspeo da
"uklee" drkom od kaike jedan svoj stih na zidu zatvorske elije,
koji je pronaen tek posle njegove smrti, a koji glasi: "Nae e sjeni
hodati po Beu" "Lutati po dvoru, plaei gospodu" Jedan od njegovih
biografa i njegov drug iz rane mladosti Drago LJubibrati sea se
Gavrila Principa "Kao djeaka duga lica, kovrdave kose, visoka
naboranog ela, isturene brade, jakih jagodica i iskrivljena nosa.
itavom svojom pojavom zraio je energijom i odlunou, a njegove
svijetoplave oi ublaavale su otrinu njegovo lika. Na prvi pogled
djelovao je kao povuen i tih, ali bi u razgovoru katkad postajao
cinian i grub; bio je uporan, ako ne i tvrdoglav, prilino
ambiciozan i pomalo hvalisav". Boidar Tomi smatra da je Gavrilo
imao kompleks zbog niskog rasta i da je to po svaku cenu hteo
kompenzirati nekim
herojskim delom. Tomi kae da je prvi put video Principa u Tuzli
sa jednom knjigom pod mikom. To je bila biografija slavnog rimskog
imperatora Julija Cezara. Vladimir Dedijer, meutim, misli da je
Tankosievo odbijanje da primi Gavrila Principa u svoj etniki odred
bio jedan od glavnih razloga to je uvreeni i ponieni mladi eleo da
se iskae u nekom podvigu, koji e ga proslaviti. O jednoj drugoj
Principovoj karakternoj osobini svedoila je njegova majka Nana
poznatom novinaru i knjievniku Gligoriju Booviu: "Bio je miran
deak, ali je svaki udarac dvosruko vraao". POTOVAO STARIJE
Interesantna su i zapaanja dva ugledna lana Srspek akademije nauka,
Vase ubrilovia i Milana Budimira koji su u mladosti poznavali
Principa. Profesor Budimir kae: "Kada je Gavrilo preao iz Trgovake
kole u gimnaziju, morao je da polae dopunske ispite i ja sam ga
spremao iz latinskog jezika. Bio je veoma inteligentan i vrlo je
lako savlaivao gradivo, iako nikad dotle nije imao prilike da ita
naui iz latinskog. Veoma sam ga cenio, koliko zbog vrednoe i
bistrine, toliko i zbog toga to je umeo da iskae svoje potovanje
prema starijima". Vaso ubrilovi se sea svoga kolskog druga kao
"oveka nemirnog duha koji ne moe da se smiri, jer ga stalno neto
goni".
-
Revolucionari i Srbi i Muslimani ISTORIARI su utvrdili da je u
"Mladoj Bosni" bilo okupljeno nekoliko stotina lanova mahom
studenata i aka, koji su uglavnom poticali sa sela i preteno bili
srpske nacionalnosti. Iz ovoga kruga izdvajalo se nekoliko njih
koji su aktivno uestvovali u pripremi i izvoenju sarajevskog
atentata. Pored Gavrila Principa, najaktivniji je bio Danilo Ili,
uitelj i pisac, koji je, kao neto stariji od svojih drugova,
predstavljao jednu vrstu mosta izmeu raznih generacija
mladobosanaca. Vladimir Dedijer dao je veoma slikovit portret ovog
najboljeg Principovog druga: "Iliev otac, po zanimanju obuar, umro
je kad je Danilu bilo pet godina. Majka je morala da radi kao
pralja. Kao dobar ak, bio je poslat u niu trgovaku kolu, koju je
zavrio 1905. godine. Poto nije mogao da nae zaposlenje, neko vreme
je prodavao novine da bi kasnije postao apta u jednom putujuem
pozoritu. Tu je obavljao i sve duge poslove, prepisivao tekstove za
glumce, cepao karte na ulazu. Poto je izgubio i ovaj posao, lutao
je po Bosni, radei kao nosa na eleznikim stanicama, a jedno vreme
je tucao kamen u kamenolomima. Vratio se u Sarajevo, gde je dobio
dravnu stipendiju i 1912. godine zavrio uiteljsku kolu. Bio je
visok mladi, tih i povuen, umeo je da se ophodi s ljudima; nosio je
uvek crnu manu, da bi ga podseala na smrt i prolaznost ivota. Dosta
je itao. U junu 1913. godine Gainovi ga je pozvao da doe u
vajcarsku. Ili se odazvao pozivu i otiao tamo. Poto nije imao
dovoljno novca, prepeaio je najvei deo ove zemlje. Tom prilikom
doao je u dodir s nekolicinom ruskih socijalrevolucionara. Po
povratku iz vajcarske, na vest da je izbio Drugi balkanski rat,
uputio se peice u Srbiju da bi se kao dobrovoljac prijavio u srpsku
vojsku. Bio je primljen kao bolniar i nekoliko meseci je radio u
bolnici, gde su bili smeteni srpski ranjenici oboleli od tifusa. Po
zavretku rata, vratio se u Sarajevo. Svojim prijateljima priao je o
svom boravku u vajcarskoj i Srbiji, a oni su ga sluali kao to
`muslimani sluaju hadije na povratku iz Meke`, pa je tako dobio
nadimak Hadija. Od kraja 1913. pa do 28. juna 1914. Ili je radio
kao korektor u dnevniku `Srpska rije`, a od polovine maja 1914.
jedan je od urednika nedeljnog lista `Zvono`. Ili je bio vezan za
majku i iveo je s njom u oevoj kui u Ulici Oprkanj 3 u Sarajevu.
Starica vie nije prala rublje, nego se izdravala izdajui sobe
acima. U jesen 1907. godine, u njenu kuu je, u pratnji starijeg
brata, uao jedan seljai koji je tada prvi put doao u grad. Starica
je prihvatila deaka, koji se upisao u niu trgovaku kolu. Deak se
zvao Gavrilo Princip. Danilo mu je ubrzo postao najbolji
prijatelj." Drugi Principov intimni prijatelj, takoe neposredni
uesnik u atentatu, bio je Nedeljko abrinovi, grafiki radnik. On je
bio daleko sloenija linost od Principa, a ivotni put nije mu bio
"posut ruama". Roen je u Sarajevu 1895. godine u srednje imunoj
porodici. Otac mu je drao malu ugostiteljsku radnju na periferiji
grada i kako sam abrinovi kae bavio se "neasnim poslovima
policijskog dounika".
-
Moralna posrnulost oca i njegova grubost, koju je najee
ispoljavao amarajui maloletnog sina naterali su Nedeljka da napusti
kuu i kolu i da poe na zanat. Najpre je uio bravarski, pa limarski
zanat, da bi se najzad skrasio kao grafiki radnik - slovoslaga u
jednoj sarajevskoj tampariji. Vrlo rano je poeo itati razne knjige
i kako kau njegovi drugovi bio je jedan od najnaitanijih meu njima.
Za razliku od veine mladobosanaca, abrinovi je kao
sedamnaestogodinjak kroio na put, ne nacionalnog, nego socijalnog
revolucionara. NJega je pogaao teak materijalni poloaj u kojem se
naao posle odlaska od kue, ali je istovremeno bio ogoren i zbog
bednog socijalnog poloaja radnike klase uopte. Kao protivnik "klase
eksploatatora" uestvovao je u organizovanju niza trajkova u
Sarajevu i drugim gradovima Bosne, zbog ega je esto bio politiki
proganjan i proterivan iz grada. Verovatno bi mladi abrinovi
izrastao u "nepokolebljivog proleterskog revolucionara" da u jednoj
tampariji u idu, koja je slovila za "socijalistiko gnezdo" i u
kojoj su se tampali socijalistiki listovi nije spoznao licemerje i
dvolinost pojedinih radnikih tribuna. U pomenutoj tampariji u kojoj
se privremeno zaposlio posle policijskog progona iz Sarajeva, njeni
vlasnici, inae istaknuti "borci za socijalnu pravdu" primali su na
posao decu od 10 do 12 godina, terali ih da rade prekovremeno i za
to ih bedno plaali. Ogoren na dvolinost "radnikih voa" napustio je
tampariju i raskinuo sa socijalistikim idejama. U meuvremenu se
upoznao sa Gavrilom Principom, to ga je navelo da svoju
revolucionarnu energiju usmeri ka nacionalnim ciljevima. Idui
"trbuhom za kruhom", abrinovi je jedno vreme boravio u Zagrebu, pa
posle toga u Trstu, da bi naposletku naao posao u Beogradu i to u
Dravnoj tampariji, koja se tada nalazila u Pop Lukinoj ulici. Po
sopstvenim reima zaraivao je 90 dinara meseno, to nije bilo
dovoljno da plati stan i hranu, a da se ne govori o kupovini knjiga
koje su za abrinovia bile "jedini putokaz u ivotu". U Beogradu se
uglavnom druio sa Principom i drugim izbeglicama iz Bosne, svraajui
najee u poznatu kafanu "Zlatna moruna" na Zelenom vencu (Sada
kafana "Triglav"). Trei Principov prijatelj, takoe aktivni uesnik u
sarajevskom atentatu bio je Trifun - Trifko Grabe. Roen 1896.
godine na Palama kraj Sarajeva u svetenikoj porodici, uio je
gimnaziju u Tuzli. Tu je jednom prilikom izazvao teak incident:
oamario je svoga profesora, radi ega je isteran iz svih kola u
Bosni i Hercegovini i kanjen zatvorom. Poto mu vie nije bilo mesta
u rodnom kraju, otiao je u Srbiju i u Beogradu nastavio da pohaa
gimnaziju. Sluajno je na Zelenom vencu upoznao Gavrila Principa,
koji mu je ponudio da stanuje zajedno sa njim u jednoj skromnoj
sobici u
nekadanjoj Carigradskoj ulici br. 23. Susret i prijateljstvo sa
Principom bili su odluujui za nacionalno i revolucionarno
opredeljenje Grabea, kao i za njegov pristanak da uestvuje u
atentatu na Franju Ferdinanda. Od ostalih istaknutih mladobosanaca,
treba spomenuti jo trojicu neposrednih uesnika u atentatu: najmlaeg
Vasu ubrilovia, koji je na dan ubistva austrougarskog nadvojvodu
imao nepunih 16 godina, a koji je posle Prvog svetskog rata postao
istaknuti istoriar i lan Srpske akademije nauka i umetnosti, zatim
Cvetka Popovia, aka, i Muhameda Mehmedbaia, zanatliju. Oni su na
dan 28. juna 1914. godine bili na obali Miljacke i naoruani bombama
i pitoljima ekali u zasedi Franju Ferdinanda, ali zbog objektivnih
ili subjektivnih razloga oruje nisu upotrebili.
-
POMO INTELEKTUALACA Medju mladobosancima koji nisu neposredno
uestvovali u samom atentatu, ali su na razne naine bili ukljueni u
zaveru protiv austrougarskog nadvojvode, treba istai starijeg brata
Vase ubrilovia - Veljka, po zanimanju uitelja, zatim Mika
Jovanovia, trgovca iz Tuzle, Mladena Stojakovia, lekara i narodnog
heroja iz Drugog svetskog rata, kao i njegovog brata Sretena,
vajara, autora
Karaorevog spomenika na Svetosavskom platou u Beogradu,
Jezdimira Dangia, andarmerijskog potpukovnika i etnikog vojvodu iz
Drugog svetskog rata, kao i Mitra Kerovia i sina mu Neu i najzad
Jakova Milovia, zemljoradnike iz istone Bosne.
Atentatori kreu u akciju OGORENJE Gavrila Principa i ostalih
mladobosanaca na austrougarske vlasti koje su nametnule jednu vrstu
kolonijalnog reima u Bosni i Hercegovini, reima ija je osnovna
karakteristika bila - politiko obespravljivanje naroda i ekonomska
eksploatacija, preraslo je kod ovih mladih ljudi u otvoreni bunt, a
kasnije u revolucionarnu akciju. Ve kao osamnaestogodinjak, Princip
je po sopstvenim reima akumulirao toliku mrnju prema okupatorskom
reimu da je sve ee razmiljao o mogunosti individualnog terora. Kada
je u Sarajevo stigla vest iz Zagreba da je omladinac Luka Juki
pokuao atentat na hrvatskog bana Slavka Cuvaja, kod Principa je
poela da sazreva misao da i on pokua da ubije nekog iz dinastije
Habzburg, ili bar nekog od austrougarskih ministara. Kao pristalica
shvatanja da je individualni teror legitiman i jedino mogui vid
otpora prema stranim zavojevaima i eksploatatorima, mladi Gavrilo
je, po sopstvenom priznanju, ve od poetka 1912. godine razmiljao da
izvri atentat na vrhovnog poglavara Bosne i Hercegovine, generala
Oskara Pooreka, predstavnika najmilitantnijeg dela austrougarske
politike elite i velikog srbomrsca. Ovu nameru nije mogao da
ostvari jer je ubrzo otiao u Beograd da nastavi kolovanje. Misao da
puca na austrougarskog prestolonaslednika Franju Ferdinanda iskrsla
je u Principovoj glavi tek kada je
polovinom marta 1914. godine u bekom listu Di Zeit, koji je neko
prokrijumario iz Zemuna u Beograd, proitao da nadvojvoda dolazi u
zvaninu posetu Sarajevu. Verovatno je Princip uvrstio ovu svoju
odluku kada je saznao za razloge Ferdinandove posete, koji su
nairoko komentarisani u srpskoj prestonici. Smatralo se, naime, da
nadvojvoda dolazi u Bosnu iz sledeih razloga: vojnih - kako bi
manevrima dva armijska korpusa u blizini granice sa Srbijom pokazao
politikim i vojnim krugovima u Beogradu, koji su trijumfovali posle
dobijenih balkanskih ratova, da Austrougarska
nee sedeti skrtenih ruku, ako bi oni imali kakve pretenzije
prema Bosni, politikih - da bi pred svetom pokazao da je Bosna i
Hercegovina posle aneksije postala neotuivi deo Austrougarske
monarhije, i najzad linih - da bi svoju enu Sofiju, koja nije
poticala iz visokih aristokratskih krugova i kraljevske familije,
predstavio pred meunarodnom javnou kao buduu austrougarsku
caricu.
-
SVOJU vrstu nameru da ubije naslednika carskog prestola, Princip
je prvo hteo da saopti Nedeljku abrinoviu. Zbog toga ga je pozvao u
mali park na Obilievom vencu (pored dananjeg restorana Prolee) i
upitao da li on eli da uestvuje u ovoj akciji, poto je za njeno
uspeno sprovoenje potrebno angaovati vie ljudi. Kada je abrinovi
dao pristanak, dva mlada oveka su se zaklela da e svoju nameru
sprovesti u delo, bez obzira na opasnost koja ih oekuje, kao i rtvu
koju moraju podneti. Princip je nameravao da jo jednog svog druga
ukljui u ovu akciju. Odluio je da to bude Trifko Grabe, sa kojim je
zajedno stanovao. Bez obzira na to to je Grabea smatrao za suvie
plemenitu osobu koja moda nee shvatiti znaaj ovoga ina, Princip ga
je upitao da li odobrava atentat i da li je spreman da u njemu
uestvuje. Kada je i od njega dobio pozitivan odgovor, Princip je
zakljuio da je formiranjem ove trojke okonan prvi ali najpresudniji
deo rizine akcije. Interesantno je da je Princip, u vreme priprema
za izvrenje svoga nauma bio, prema svedoenju ljudi sa kojima je
dolazio u kontakt, u napetom psihikom stanju, koje bi se moglo
okarakterisati kao uzavrelo borbeno nadahnue. Jedan od njegovih
tadanjih prijatelja Dobrosav Jevevi (etniki vojvoda za vreme Drugog
svetskog rata), kae da je Gavro esto citirao sledee Nieove stihove:
Ja znam odakle sam Nezasit kao plamen arim i izgorevam samog sebe
Sve to god obuhvatim zasvetli Sve to iza sebe ostavim ugljenisano
je Plamen sam bio i ostao Trojica mladia iz Bosne lako su donela
sudbonosnu odluku, ali realizacija njihovog plana ila je neto tee:
trebalo je nabaviti oruje i sa njim se bezbedno domoi Sarajeva.
Principu je u jednom trenutku kao spasonosno reenje sinula misao da
bi mu u njegovim namerama mogao pomoi neki Milan Ciganovi, koji je
jedno vreme stanovao u istoj kui gde i on, i koga je dobro
poznavao. Ciganovi je bio poreski slubenik, rodom iz Bosanskog
Petrovca, koji je vaio za jednog od najistaknutijih komita,
odlikovan Zlatnom medaljom za hrabrost. Princip nije znao da je
Ciganovi u tesnim vezama sa majorom Vojinom Tankosiem, komandantom
etnikih odreda iz balkanskih ratova, a preko njega i sa pukovnikom
Dragutinom Dimitrijeviem Apisom, naelnikom Obavetajne slube
Generaltaba i jednim od najistaknutijih ljudi u tajnoj organizaciji
Ujedinjenje ili smrt. Pokazalo se da je Ciganovi bio pravi izbor
jer je trojici zaverenika obeao da e im nabaviti oruje, kao i
novac, koji im je bio potreban za podmirenje putnih trokova do
Sarajeva. Meutim, kada je bivi komita saznao da mladii nisu sluili
vojsku, zahtevao je od njih da se obue u rukovanju sa pitoljima i
bombama. Zato ih je odveo na Topidersko strelite, gde su vebali da
gaaju razne predmete na odstojanju od 60 i 200 metara, kao i da
aktiviraju rune bombe. Prema tvrenju Grabea, najbolji u obuci bio
je Gavrilo, koji je metu na rastojanju od 200 metara pogodio est
puta, a treim korakom dva puta.
-
Posle uvebavanja u Topideru, Ciganovi je zahtevao da mladii odu
kod majora Tankosia, kako bi se i on uverio u njihovu spremnost za
izvrenje zadatka. Princip je odbio da ide, jer je jo pamtio da ga
je bivi komandant komitskih odreda odbio da primi u dobrovoljce za
vreme Balkanskih ratova, a abrinovi je bio zauzet na poslu u
Dravnoj tampariji. Kod Tankosia je otiao samo Grabe i u omanjoj kui
na Vraaru upoznao je legendarnog etnikog vojvodu i jednog od
najaktivnijih ljudi u tajnoj organizaciji Ujedinjenje ili smrt,
koji je trojici mladia zaeleo sretan put za Sarajevo. Kada su sve
pripreme bile zavrene, Ciganovi je 27. maja uvee, dan pre njihovog
odlaska u Bosnu, u jednoj kafani na Zelenom vencu atentatorima
predao etiri pitolja sa etiri rezervna arera i est runih bombi, kao
i izvesnu sumu novca. Tom prilikom im je predao i boice sa
cijankalijem, to je predstavljalo jasnu poruku da se zadatak mora
izvriti po cenu ivota. Sa orujem, novcem i pismima za pogranine
organe, Princip, abrinovi i Grabe ukrcali su se na lau sa kojom su
stigli u abac. U tom gradu su se javili kapetanu Radetu Popoviu,
koji je bio ef vojne obavetajne slube na granici i predali mu pismo
koje mu je uputio Ciganovi. Popoviu je bio nadreeni stareina major
LJubomir Vulovi, a ovome pukovnik Apis (treba napomenuti da su
pukovnik Apis i major Vulovi na poznatom Solunskom procesu, 1917.
godine, osueni na smrt i streljani, izmeu ostalog, i zbog umeanosti
u Sarajevski atentat). ZAOBILAZILI ANDARMERIJU RadePopovi je
Principa i njegova dva druga uputio u Loznicu, gde ih je saekao
granini finans Rade Grbi, koji je obavljao i obavetajne poslove na
granici sa Bosnom. Pod zatitom mraka on je trojicu mladobosanaca
prebacio do Isakovia ade na Drini i tu ih povezao sa Jakovom
Miloviem, koji je, takoe, obavljao delikatne poslove za srpsku
vojnu obavetajnu slubu u Bosni. Uz pomo Milovia oni su peke stigli
do kue Mitra Kerovia u selu Tobut, gde su i prenoili. Sutradan u
ranu zoru su sa Mitrovim sinom Neom nastavili u seljakim kolima put
za Tuzlu. Po jakoj kii i velikom blatu, izbegavajui susret sa
policijskim patrolama i zaobilazei andarmerijske stanice, jedva su
stigli u ovaj grad.
Organizovan odlazak na atentat PRINCIPA i Grabea, pokisle,
blatnjave i umorne primili su u svoje skromne ake sobice njihovi
raniji kolski drugovi iz Tuzlanske gimnazije Stevan Boti i Boidar
Tomi, dok se abrinovi, koji je u Tuzlu doputovao preko Zvornika,
smestio u neki mali hotel. Plaei se da su zbog dolaska Franje
Ferdinanda pojaane mere bezbednosti u Sarajevu i da je grad
verovatno pod policijskom blokadom, Princip je predao pitolje i
bombe Miku Jovanoviu, uglednom trgovcu i direktoru Srpske banke u
Tuzli. Oslobodivi se tekog i opasnog tereta, atentatori su bezbrino
seli u voz za Sarajevo. U jednom od kupea, sasvim neoekivano su se
susreli sa policijskim agentom iz Sarajeva Ivanom Vilom, kojeg je
abrinovi poznavao odranije.
-
U toj neprijatnoj situaciji atentatori su pokuali da se sklone,
ali kada su videli po Vilovom licu da on nije posumnjao u njih,
seli su pored njega. to je najudnije, od ovog agenta su saznali
mnoge detalje u vezi sa Ferdinandovom posetom glavnom gradu Bosne i
Hercegovine, jer je priljivi policajac, ne sumnjajui u mladie, hteo
da se prikae pred njima kao vaan faktor u obezbeenju visokog gosta.
Stigavi konano u Sarajevo, abrinovi je otiao kod roditelja, Grabe,
takoe kod familije na Pale, dok se Princip uputio u stan Danila
Ilia. Od Ilia je saznao da je on pripremio jo jednu trojku (Vasa
ubrilovi, Cvetko Popovi, Muhamed Mehmedbai) i da e i sam uestvovati
u akciji. Ili je posle toga otputovao u Tuzlu da bi od Mika
Jovanovia preuzeo oruje i doneo ga u Sarajevo. Princip je u
meuvremenu proitao u listu Bosanska pota jedan lanak u kojem se
opirno opisuje program boravka Ferdinanda i njegove supruge u
Sarajevu, kao i marruta kretanja kolone automobila sa gostima.
Oigledno je bosanskim vlastima bilo potrebno da detaljno obaveste
graane o programu boravka visokih gostiju, kako bi u to veem broju
izali na ulice, ne shvatajui da time sa stanovita obezbeenja ine
krupnu greku. U trenutku kad su pripreme za atentat bile pri kraju,
Princip je kod Danila Ilia, primetio kolebanje. Ili je naime
Principu u poslednjem trenutku izloio svoje sumnje u korisnost
atentata na austrougarskog prestolonaslednika i svoju bojazan da e
taj in imati teke posledice za poloaj srpskog naroda u Bosni i
Hercegovini. Zbog toga je od svog najboljeg druga zahtevao da
odustane od svoje namere. Analizirajui promenu ponaanja Danila
Ilia, istoriar Vladimir Dedijer je na osnovu pouzdanih istorijskih
izvora utvrdio da je Ili u poslednjem trenutku dobio upozorenje iz
Beograda da se odustane od atentata. Naime, elni ljudi tajne
organizacije Ujedinjenje ili smrt, kada su saznali da je njihov
istaknuti lan major Tankosi, preko svog poverljivog oveka Milana
Ciganovia predao Principu i njegovim drugovima pitolje i bombe,
poeli su kritiki razmiljati o moguim posledicama ovog ina na
meunarodni poloaj Srba, jo neoporavljenih od Balkanskih ratova, kao
i na opasnost po zemlju ukoliko Austrougarska preduzme
revanistike korake. Zbog toga je Apis uputio u Bosnu svog agenta
uru arca da u poslednjem trenutku sprei atentat. Iz istorijskih
izvora se moe saznati da se arac sastao sa Iliem u Bosanskom Brodu
i preneo mu upozoravajuu poruku iz Beograda. Svoje tvrdnje o
promeni miljenja kod veine lanova rukovodstva tajne organizacije
Ujedinjenje ili smrt Dedijer potkrepljuje Apisovom izjavom datom
pukovniku edomiru Popoviu u kojoj se kae: Ipak, kad sam posle nekog
vremena razmislio malo bolje o toj stvari, reio sam da pokuam da se
prebaeni mladii vrate i da se na neki nain sprei atentat. Meutim,
kada je Ili zahtevao od Principa da prekine pripreme za akciju ovaj
ne samo to o tome nije hteo da razgovara, nego je dugim ubeivanjem
privoleo Ilia da i on uestvuje u tome. Princip, pored toga to je
bio ubeen u ispravnost svoje namere, bio je i veoma smiren. No pred
atentat sedeo je do 23 asa sa drutvom u poznatoj Semizovoj kafani u
centru Sarajeva, zabavljajui se i alei se. Posle, kao to je reeno,
otiao je na erajeviev grob i poloio cvee. Uinio je to po sopstvenom
priznanju, u znak potovanja prema ideji rtvovanja. Vrativi se kui,
keko je rekao u istrazi, itao je knjigu pisca Kropotkina i
razmiljao ta moemo da uinimo u sluaju jedne svetske socijalne
revolucije.
-
Dok su atentatori poslednju no provodili u zaguljivim
sarajevskim kafanama, u isto vreme, ali nekoliko kilometara dalje,
odvijala se bletava ceremonija. Posle uspele smotre jedinica,
nadvojvoda je doao na Ilixu, banjsko mesto u neposrednoj blizini
bosanskog glavnog grada, gde ga je ekala supruga sa dvorskom
pratnjom. Dan uoi atentata, odnosno 27. juna uvee, za njih je bio
prireen gala banket sa veerom, na kojem se okupilo oko etrdesetak
najuglednijih predstavnika tadanjih bosanskih vlasti. Nadvojvoda i
nadvojvotkinja bili su, kako su kasnije posvedoili prisutni gosti,
jako raspoloeni i oduevljeni prijemom u Bosni. Istina,
nadvojvotkinja Sofija je dola na Ilixu sa izvesnim slutnjama da se
njenom muu moe neto ravo desiti, ali njene crne misli su se
rasprile posle veoma lepog doeka, koji je branom paru bio prireen.
Istoriar Vladimir Dedijer kae da se nadvojvotkinja ponovo setila
tih svojih strahovanja kada joj je jedan od prvaka bosanskog
Sabora, dr Josip Sunari, bio predstavljen. Pratei pomno javne
poslove svog mua, vojvotkinja je saznala da je dr Sunari upozorio
bosanskoga poglavara, generala Pooreka, da bi trebalo otkazati
nadvojvodinu posetu u vreme kad je srpsko stanovnitvo zahvatilo
buntovno raspoloenje. Kada se politiar poklonio i poljubio joj
ruku, ona mu je rekla: Dragi moj doktore Sunariu, eto, ipak, niste
u pravu. Stvari ne ispadaju uvek onako kako vi predskazujete. Gde
smo god bili, svako nas je, do poslednjeg
Srbina, pozdravao s toliko prijateljstva, utivosti i istinske
srdanosti da smo veoma zadovoljni svojom posetom. Vae velianstvo,
odgovorio je dr Sunari, neka da Bog da mi te rei ponovite kad opet
budem imao ast da vas vidim, suta uvee. Veliki e mi kamen pasti sa
srca. Treba rei da je nadvojvoda i u Beu, kao te noi na Ilixi bio
ozbiljno upozoren na opasnosti koje vrebaju prilikom ovog njegovog
putovanja. Strahovanja su se poveala kada je objavljen program
njegovog boravka, po kojem je trebalo da 28. juna, na srpski
praznik Vidovdan, sa Ilixe doputuje u Sarajevo. Baron Karl
fon Rumerskirh, maral nadvojvodinog doma i najstariji lan
njegove pratnje na ovom putu, bio je miljenja da posetu Sarajevu
treba otkazati. Franjo Ferdinand je to odbio, jer je smatrao da bi
otkazivanje posete bilo uvredljivo za austrougarskog poglavara
Bosne, generala Pooreka i okrnjilo bi njegov ugled meu bosanskim
stanovnitvom. Odbivi savete svojih najbliih saradnika,
prestolonaslednik se sa suprugom ukrcao u specijalnu elezniku
kompoziciju, koja ga je sa Ilixe odvezla u Sarajevo. DOBRO
RASPOLOENJE Jutro 28. juna bilo je vedro i sunano, a raspoloenje
branog para, kako tvrde hroniari, vie nego dobro. Dvorska
kompozicija se zaustavila na sarajevskoj eleznikoj stanici oko 10
asova. Iz nje je prvi izaao nadvojvoda, obuen u sveanu uniformu
konjikog generala, koju je krasio plavi mundir sa tri zlatne
zvezdice na visokom okovratniku, a za njim se pojavila
nadvojvotkinja Sofija u beloj
svilenoj haljini sa hermelinskim krznom preko ramena i sa
velikim belim eirom. Oevici ovog dogaaja nisu propustili da spomenu
da je Franjo Ferdinand u tom trenutku imao pedeset, a njegova
supruga etrdeset godina.
-
Dva metka nisu promaila Visoke goste je doekao i pozdravio
poglavar Bosne i Hercegovine Oskar Poorek. Posle obilaska poasne
ete, nadvojvoda i nadvojvotkinja su uli u jedan od est automobila
koji su ih ekali ispred eleznike stanice. Brani par je seo u
otvoreni sportski automobil (kabriolet), sa sputenim platnenim
krovom. Ispred njihovog automobila ila su dvoja kola sa ljudima iz
obezbeenja, a iza njih su se kretala tri automobila sa oficirima iz
nadvojvodine pratnje. Kolona se uputila Apelovom
ulicom pored Miljacke idui prema Gradskoj venici (Belediji), gde
su goste ekale najuglednije zvanice iz Sarajeva. Nadvojvoda je od
ofera zatraio da se kola kreu to sporije kako bi mogao paljivo da
razgleda grad i da otpozdravi graanima koji su ga doekali u
Apelovoj ulici. Bilo je tano 10 asova i 10 minuta, opisuje ovaj
dogaaj V. Dedijer, kada je jedan visoki mladi, obuen u dugaki crni
kaput i sa eirom irokog oboda upitao jednog policijskog agenta,
koji je na ulici vrio obezbeenje, u kojim se kolima nalazi
nadvojvoda. Kada je dobio odgovor, aktivirao je bombu i bacio je na
nadvojvodin automobil. Bomba je pala na sputeni krov, nadvojvoda ju
je u magnovenju odgurnuo, i ona je skliznula ispred sledeeg
automobila i eksplodirala. Istog trenutka mladi u crnom kaputu
bacio se u korito reke Miljacke. Bio je to Nedeljko abrinovi.
Prilikom eksplozije bombe ranjena su dva via oficira iz
nadvojvodine pratnje i odmah su perbaena u vojnu bolnicu. Prema
tvrenju oevidaca ovog dogaaja, Franjo Ferdinand nije u tom trenutku
pokazao nekakve znake panike, nego je samo uzviknuo: "To je bio
neki ludak. Gospodo, nastavimo po programu". ofer je posluao
nareenje, ali je ubrzao vonju, plaei se novog atentata. U
meuvremenu zvanice su ekale visoke goste u Gradskoj venici, uverene
da je eksplozija koju su uli u daljini samo deo ceremonijala
sveanog doeka, odnosno ispaljen topovski plotun u ast dolaska
nadvojvode i njegove supruge. ZAHVALJUJUI novinaru bekog lista
"Neue Freie Presse", koji je prisustvovao doeku Franje Ferdinanda u
Sarajevu, moemo da osetimo atmosferu koja je vladala u Gradskoj
venici, samo nekoliko trenutaka posle eksplozije abrinovieve bombe:
"Gradonaelnik je stajao na elu svojih odbornika, koji su bili
postrojeni u dva reda - s jedne strane muslimani, sa fesovima i u
turskoj
nonji, a s druge strane hriani, u frakovima, s cilindrima u
ruci. Prisutan je bio i lokalni predstavnik Jevreje. Videvi
nadvojvodu, gradonaelnik je zapoeo svoju dobrodolicu:
-
- Vae carsko i kraljevsko visoanstvo, Naa srca puna su sree u
trenutku velianstvene posete, kojom je Vae velianstvo izvolelo
poastvovati glavni grad nae zemlje... Ali ga je nadvojvoda otro
prekinuo: - Herr Burgermeister, (gospodine gradonaelnie) kakva
korsit od vae govorancije? Ja dolazim u Sarajevo u prijateljsku
posetu, a na mene bacaju bombe. To je neuveno. Gradonaelnik nije
znao ta da odgovori, ali se umeala vojvotkinja, proaptavi nekoliko
rei na uvo nadvojvodi, koji je posle kraeg oklevanja rekao: - Sad
moete da nastavite svoj govor. Unezvereni gradonaelnik nekako se
pribrao i nastavio: - ... naa duboka zahvalnost na milostivoj i
oinskoj brizi Vaeg visoanstva... za najnoviji dragulj u svetoj
carskoj kruni, za nau dragu otadbinu Bosnu i Hercegovinu... Posle
zamuckivanja gradonaelnika uzeo je re nadvojvoda Franjo Ferdinand i
izmeu ostalog rekao: - S posebnim zadovoljstvom primio sam
uveravanja o vaoj nepokolebljivoj odanosti i privrenosti NJegovom
carskom velianstvu, naem milostivom caru i kralju Franji Josifu i
ja vam najsrdanije zahvaljujem, Herr Burgermeister, na oduevljenim
ovacijama koje su upuene meni i mojoj supruzi od ovdanjeg
stanovnitva, tim pre to u tome vidim izraze njihove radosti to
pokuaj ubistva nije uspeo. Kada je zavren protokolarni deo prijema,
Franjo Ferdinand je priao generalu Pooreku i upitao ga: - Mislite
li da e na mene biti izvren jo neki atentat? Prema tvrdnji
austrougarskog ministra Leona fon Bilinskog, Poorek je kategoriki
odgovorio: - Poite spokojno. Primam na sebe svu odgovornost."
Nadvojvoda je, naime, hteo da poe u bolnicu gde su bila prebaena
dva austrougarska via oficira, koja su ranjena prilikom
abrinovievog atentata. Zbog toga je marruta kretanja kolone
automobila morala da bude izmenjena, jer su po prethodnom planu
gosti trebalo da posete Zemaljski muzej. Ova izmena marrute, kako
se kasnije ispostavilo, bila je kobna. Istoriar Vladimir Dedijer,
gotovo u reporterskom stilu opisuje dalji tok dogaaja: "Tano u
10.45 nadvojvoda napusti Gradsku venicu. Opet je bio u kolima treim
po redu. Kolona automobila kretala se Apelovom obalom punom
brzinom.
-
Ali kad su prva kola, u kojima je sedeo ef obezbeenja, stigla do
ugla Apelove obale i ulice Franje Josifa, ona su, prema prvobitnom
programu, skrenula desno. Voza nadvojvodinog automobila upravo je
hteo da skrene za njima, ali je poglavar Poorek koji se nalazio u
istim kolima na njega povikao: `ta je to? Stoj! Vozi pogrenim
putem! Treba da nastavimo Apelovom obalom.` PRITISNUVI konicu, voza
je zaustavio sportska kola ba pred jednom vinarskom ranjom, uz
trotoar naikan svetom. U tom trenutku jedan omanji mladi duge kose
i duboko usaenih plavih oiju potegao je revolver. Neki policajac
uoio je opasnost i upravo kad je hteo napadaa da zgrabi za ruku,
udario ga je neko ko je tu blizu stajao, verovatno neki prijatelj
atentatorov. Zauli su se revolverski pucnji. Atentator je bio na
nekoliko koraka od svoje mete. U prvi mah inilo se da je i taj
pokuaj propao. General Poorek ugledao je nadvojvodu i vojvotkinju
kako nepomino stede na svojim mestima. Ali kad su kola pola unazad
Apelovom obalom, vojvotkinja je pala prema nadvojvodi, a na
nadvojvodinim ustima poglavar je opazio krv. FRANC Harah (oficir
iz
nadvojvodine pratnje) koji je stajao na suprotnoj strani kola,
nije mogao nita da uini. On se te scene sea ovako: "Dok sam izvlaio
maramicu da obriem krv sa nadvojvodinih usana, NJeno visoanstvo je
kriknulo: `Za ime boje! ta ti se desilo?` Zatim se skljokala sa
svog sedita, a lice joj je palo meu nadvojvodina kolena. Nije mi
bilo ni na kraj pameti da je i ona pogoena. Pomislio sam da se
onesvestila od uzbuenja. NJegovo kraljevsko visoansvo reklo je:
`Soferl, Soferl (Sofija) nemoj da umre. ivi za moju decu.` Na to
sam zgrabio nadvojvodu za okovratnik mundira, kako mu glava ne bi
klonula, i upitao ga: `Osea li Vae visoanstvo jak bol?` Na to je on
razgovetno odgovorio: `Nije to nita.` Lice mu je bilo malo zgreno,
i on je est ili sedam puta ponovio, gubei svaki put sve vie svest i
sve tiim glasom: `Nije to nita.` Onda je nastala kratka pauza, pa
se zaulo krkljanje iz njegovog grla, prouzrokovano gubitkom krvi.
To je prestalo kad smo stigli do poglavarove
rezidencije. Dva tela bez svesti uneta su u zgradu, gde je ubrzo
ustanovljena njihova smrt. Ovoga
puta atentator je bio Gavrilo Princip ija dva metka nisu
promaila cilj." RAZMILJAO ZBOG SOFIJE
Interesantno je kako je sam Princip na sasluanju, neposredno
posle atentata opisao taj dogaaj: "Kad sam zastao na uglu Latinskog
mosta kod ilerove radnje, uo sam kako svet vie: `iveo". Odmah zatim
naiao je prvi automobil i ja sam se naprezao ne bih li u njemu
ugledao prestolonaslednika, kog sam poznavao po slikama to su se
poslednjih dana pojavile u novinama. Kad je naiao drugi automobil,
poznao sam u njemu prestolonaslednika. Ali videi da pored njega
sedi neka dama, razmiljao sam jedan trenutak da li da pucam ili ne
pucam. U istom trenutku obuzelo me je neko udno oseanje i ja sam sa
trotoara nanianio na prestolonaslednika, a to mi je bilo utoliko
lake to je automobil na zavijutku usporio.
-
Kako sam u tom trenutku nianio, ja ne znam, ali znam da sam
nianio u prestolonaslednika. Mislim da sam dvaput pucao, moda i vie
puta, jer sam bio veoma uzbuen. Da li sam pogodio rtve ili nisam,
ne mogu da kaem, jer su me u istom trenutku ljudi poeli da
tuku."
Velike antisrpske demonstracije Nije prolo ni nepunih deset
asova od ovog dogaaja, a u Sarajevu, Zagrebu i drugim veim mestima
u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj organizovane su masovne
antisrpske demonstracije u
znak protesta zbog ubistva austrougarskog prestolonaslednika
koje su podstrekivane i usmeravane od
vlasti i katolikih klerikalnih krugova. U Sarajevu je 28. juna
uvee, velika rulja sveta, u kojoj su prednjaili Muslimani i Hrvati,
nasrnula na trgovake radnje, ugostiteljske objekte i stanove, iji
su vlasnici bili Srbi. Povod za okupljanje patriotskog graanstva
Sarajeva bio je proglas Gradskog zastupstva u kojem je, izmeu
ostalog reeno: Mi osuujemo zloin i duboko smo potreseni to je
atentat izveden u Sarajevu, ije se stanovnitvo uvijek pokazivalo
vjerno kralju i dinastiji, pa pozivamo puanstvo da takove elemente
koji se daju na ovakove zloine nagovoriti, iz svoje sredine
istrijebi. Bit e sveta dunost puanstva da tu sramotu opere. Bio je
to otvoreni poziv na lin koji su, naalost, mnoge Sarajlije iz
muslimanske i katolike sredine prihvatile. Izliv mrnje prema Srbima
na ulicama Sarajeva, jeste prema svedoenju oevidaca bio vie nego
patoloki. Razularena masa je razbijala izloge radnji i kafana,
izbacivala stvari na ulice i lomila ih. Iz tekstilnih radnji
napolje su
izbacivani tofovi, iz knjiara - knjige, iz mesara - meso, a sa
posebnom ostraenou su huligani na plonike istakali iz buradi pie
koje je pripadalo ugostiteljima srpske nacionalnosti. Na ugledni
istoriar i akademik Vladimir orovi, ovako opisuje pir razularene
gomile u noi 28. juna 1914. godine: Nosei pred sobom carsku sliku i
neprestano pevajui himnu... pooe da demoliraju ne samo zgrade
srpskih ustanova... nego i srpske radnje i privatne kue... slavei
taj bestijalni nagon razaranja kao kakvo znaajno delo nacionalnog
heroizma. Nisu bile poteene ni one bedne potleuice u Patkama i
Pirui, gde se sirotinja skuplja u po jednoj sobi i gde je sav
nametaj inilo nekoliko drvenih stvari i nekoliko ubogih krpa. Bilo
je to uopte delo najbestidnije i najgre surovosti. U ovom ostraenom
bezumlju mase najvie je stradao hotel Evropa (koji i danas
postoji), iji je vlasnik bio Srbin Gligorije Jeftanovi. Isto tako,
unitena je i ugostiteljska radnja abrinovievog oca. Vandalsko
ponaanje gomile zapalo je za oi i nekim strancima koji su u to
vreme boravili u glavnom bosanskom gradu. Dopisnik Frankfurter
Cajtunga, na primer, poslao je novinski izvetaj svom listu u kojem
je napisao: Bio sam svedok kako rulja unitava srpske radnje, jednu
za drugom. Policija bi se pojavila tek kada je sve bilo gotovo i
kad je gomila krenula u pljaku na neko drugo mesto... Taj ulini olo
upadao je u privatne stanove, unitavajui sve to bi mu do ruku dolo,
a odnosei pri tome sve to je od vrednosti...
-
Prema tvrenju Vladimira orovia, konce antisrpskih demonstracija
i pogroma u Sarajevu drao je u svojim rukama katoliki nadbiskup
Josip tadler. Jedan od vidova represije i zastraivanja srpskog
stanovnitva bilo je hapenje i zlostavljanje ljudi u zatvorima. U
roku od 48 asova pohapeno je preko 200 najvienijih Srba, meu njima
najvie je bilo trgovaca, profesora, svetenika, inovnika i drugih.
Nije bilo bolje ni u Zagrebu. Tamo su, nakon prvih vesti o
atentatu, na ulice u centru grada
izale gomile sveta koje su uzvikivale antisrpske parole: Dolje
Srbi, Dolje srpske sluge, Na vjeala veleizdajnici i slino. Masa je
provalila u prostorije Srpske banke, jedne od najuglednijih
finansijskih institutcija u Hrvatskoj, iji su vlasnici i akcionari
bili uglavnom Srbi, zatim u prostorije patriotskog drutva Srpski
soko, redakciju srpskog lista Novosti i dr. Najvee razaranje je
doivela pravoslavna crkva u centru grada, u kojoj je razularena
gomila unitila sve to joj je dolo u ruke. U svom bezumlju masa je
provalila u Hrvatski sabor gde je odravana komemorativna sednica
povodom Ferdinandove smrti i spreila predsednika ovog najvieg
zakonodavnog tela Bogdana Medakovia (oca Dejana Medakovia, biveg
predsednika Srpske akademije nauka i umetnosti) da odri govor. Na
Jelaievom trgu organizovan je veliki miting na kojem je, izmeu
ostalih govorio i predstavnik najzagrienijih srbofoba - frankovaca
LJubomir Matrovi, koji je u svom govoru pozvao na osvetu
austrougarskog prestolonaslednika: Ovaj grozni in je plod
velikosrpske propagande, rekao je Matrovi a izvedoe ga Srbi, i to
na Vidovdan! Vidovdan je dan srpske osvete a od danas nek bude i
dan osvete nae, jer tko se ne osveti taj se ne posveti... i mi emo
se tog drati, osvetit emo hrvatskog prestolonasljednika, osvetit
emo Hrvatsku. Neki istoriari koji su pisali o uzrocima Prvog
svetskog rata primetili su da se najea propaganda protiv Srba
vodila u tampi. Sve je to injeno vrlo organizovano. Verovatno je
dirigentsku palicu ove orkestrirane hajke drao u rukama neko iz
vlasti ili klerikalnih krugova, koji je osmiljavao najstranije
optube protiv Srba u elji da baci anatemu na itav jedan narod.
Naslovi i tekstovi iz tadanjih novina to najbolje pokazuju. U listu
Hrvatska, koji je izlazio u Sarajevu, pojavio se 3. jula 1914.
godine lanak u kojem je zahtevano proterivanje Srba iz Bosne i
Hercegovine. Jedna reenica iz tog novinskog teksta zagovarala, je
ak, i genocid: Na narod najavljuje Srbima borbu na ivot i smrt i
progonstvo iz Bosne i Hercegovine. Ni drugi novinski lanci nisu
bili blai. U pomenutom listu pojavio se tekst u kojem je napisano
sledee: Srbi su ljute zmije od kojih si tek siguran onda kad im
satre glavu. lankopisci su se izgleda takmiili ko e veu uvredu
naneti jednom narodu u Bosni i Hercegovini koji je ostao potpuno
nezatien. Evo tih primera: Oba zloinca su fanatini Srbi (misli se
na Principa i abrinovia) sinovi onog kletog plemena, koje svuda
sije mrnju, klanje i ubojstva, koje gramzei za vlau podlo obara
pred sobom sve, umiljajui da e time zastraiti hrvatski narod. Malo
dalje se kae: Ubojico, ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti
sjeme i pleme, to ga je vjetar natruhnuo po naem hrvatskom tlu, da
raa zloin i zlobu, sije neslogu i razbojniki prolijeva krv.
-
Ve po oprobanom receptu, vienom mnogo puta u DD veku, za sve se
okrivljavao nekakav srpski nacionalni program, kao i beogradska
tampa: Dva su srpska bandita izvrila ono, to je iz dana u dan
pripovijedala srbijanska tampa u Beogradu, Zagrebu, Sarajevu i
Splitu. Provedeno je djelo to je stajalo u programu srpskoga
nacionalizma i u programu srpske opozicije u bosanskom saboru.
Govorei o dobro orkestriranoj propagandi protiv Srba posle
sarajevskog atentata i uoi objave rata Srbiji, istoriar Andrej
Mitrovi, konstatuje: Sve je ovo raeno po poznatoj logici da onoga
koga si reio da uniti, najpre treba potpuno da ocrni. Sve je
dobijalo razmere anateme i doista je bilo rei o jednom od prvih
primera konstruisanja i ideoloko-politike osude, inae estog metoda
u celoj istoriji DD veka. ZATO NISU DEJSTVOVALI Trifko Grabe se po
svemu sudei u poslednjem trenutku pokolebao jer je posumnjao u
svrsishodnost ovog ina. Izgleda da je tako mislio i Danilo Ili. Jo
jedna stvar je interesovala istrane organe: Zato Princip i abrinovi
posle izvrenog atentata nisu upotrebili ampule sa cijankalijem.
Obojica su odgovorili da su to uinili, ali da otrov nije
dejstvovao. Zato ostali atentatori nisu dejstvovali, bilo je
pitanje na koje su odgovor hteli da saznaju, kako novinari tako
kasnije i istoriari. Svaki od petorice mladobosanaca, koji su tog
jutra sa pitoljima ili bombama ekali u Apelovoj ulici nadvojvodu
Ferdinanda izneo je svoje razloge za neuestvovanje u atentatu.
Muhamed Mehmedbai je na primer izjavio da mu je Danilo Ili rekao da
bombu baci samo ako prepozna Franju Ferdinanda, a on ga nije
prepoznao. Vasa ubrilovi je istranim organima rekao da nije pucao
zbog toga to mu je bilo ao vojvotkinje. Cvetko Popovi je na suenju
izjavio da nije pucao jer nije imao hrabrosti, i da ne zna to se sa
njim tog trenutka dogodilo.
Uklonio onog to je inio zlo IZ sudskih i istranih spisa se vidi
da su za nepun as posle ispaljenih hitaca na austrougarskog
prestolonaslednika, dvojica atentatora dovedeni u policijsku
stanicu. Princip i abrinovi su bili okrvavljeni i u pocepanim
odelima. Prema datom iskazu pred istranim sudijama, njih su zverski
tukli policajci i graani koji su se nali na ulici. Posle nekoliko
dana uhvaen je i trei atentator iz beogradske grupe - Trifko Grabe.
Leei u memljivoj eliji i okovan tekim gvoem Princip je primetio da
u zatvoru mue ljude, masovno dovoene pred isledne organe koji su od
njih zahtevali da priznaju uee u ubistvu Ferdinanda. Nevini ljudi
su toliko zlostavljani da su njihovi krici dopirali do elije
glavnog atentatora.
-
Grozni prizori muenja naveli su Principa da se iz saaljenja
odlui na jedan neobian postupak: zahtevao je od istranog sudije da
se suoi sa Trifkom Grabeom i Danilom Iliem. U zapisniku sa
sasluanja svoj zahtev je ovako obrazloio: "Ispriau sve sasvim tano
i navesti krivce, i to samo iz tog razloga da ne stradaju nevini
ljudi, jer mi krivci bili smo ionako spremni da odemo u smrt.
Ali
molim da me prije sasluanja sasvim kratko suoite sa Danilom
Iliem i Trifkom Grabeom, kojima u rei samo dvije-tri rijei. Onda u
sve iskazati. Inae neu nita priznati, pa makar me ubili". Na ovakav
Principov ultimativni zahtev istrani sudija morao je pristati, jer
bi se u protivnom sudski postupak produio u nedogled, to vlastima
nije bilo u interesu. Kada su Ili i Grabe dovedeni iz svojih
zatvorskih elija i suoeni sa Principom, saznali su za motive ovog
njegovog udnog postupka. Iz zapisnika o sasluanju to se najbolje
vidi: "Gavrilo Princip privodi se iz zatvora i na odstojanju od
osam koraka suoava sa Trifkom Grabeom, kojem kae: - Priznaj sve:
kako smo dobili bombe, kako smo putovali i u kakvom smo drutvu
bili, da se ne bi naudilo pravednicima. Tad se iz zatvora privodi
Danilo Ili i, poto je Trifko Grabe prethodno odveden, suoava se sa
Principom, nata ovaj izjavljuje: - Poto je sud ve mnogo saznao, a
da bismo spasli nevine, potrebno je da ti sve kae, kome si razdao
oruje i gdje se oruje nalazi. Na to je Danilo Ili odveden u zatvor,
a i on je rekao, kao maloprije Grabe, da e sve priznati." Grabe i
Ili, koji dotada nita nisu priznali, bili su u prvom trenutku
zaueni ovakvim Principovim stavom, ali su kasnije, kako su rekli na
sudu, sve to razumeli i saglasili se sa tim. Shvatili su, naime, da
ako su oni spremni da se rtvuju za odreenu stvar, to ne mogu da
zahtevaju i od drugih ljudi. Istina, njihova spremnost da pred
istranim organima sve priznaju da bi spasli nevine ljude, imala je
i jednu nepredvienu posledicu: pohapeni su i neki njihovi
sauesnici, koji bez ovoga priznanja ne bi bili otkriveni. U zatvoru
su se tako nali svi uesnici i sauesnici u atentatu, osim Muhameda
Mehmedbaia. POHAPENI su i oni seljaci koji su beogradskoj
atentatorskoj trojci omoguili da od Isakovieve ade na Drini
nesmetano stignu u Tuzlu. Mehmedbai, kao jedini musliman, koji je
neposredno uestvovao u zaveri, uspeo je da pobegne u Crnu Goru, jer
je, kako je sam rekao, na glavi nosio fes i zbog toga nije bio
sumnjiv
policijskim organima. Posle druge i temeljne istrage, suenje je
otpoelo 12. oktobra, a zavrilo se 23. oktobra 1914. godine. Pred
Veliko vee Vojnog suda u Sarajevu izvedeno je 25 optuenih, meu
kojima je bilo dosta maloletnika. Sudsko vee su inili stranci:
predsednik je bio Luii fon Kurinaldi, poreklom Italijan, a sudije
Majer Hofman i Bogdan Naumovi, prvi Nemac, a drugi Ukrajinac.
Glavna taka optube je bila veoma udna: Princip i njegovi drugovi su
okrivljeni jer su hteli "da Bosnu i Hercegovinu otrgnu od
Austrougarske monarhije i da je pripoje Kraljevini Srbiji" i zbog
toga
su izvrili "potajno ubistvo iz zasjede." Prisutnim novinarima je
palo u oi da su gotovo svi optueni negirali umeanost zvaninih
vlasti u Srbiji u ovo ubistvo. Gavrilo Princip je i u istrazi i
pred sudom izjavio: "Mene niko nije nagovarao na ovo djelo, niti
sam sa kim bio u dogovoru." Kasnije je bio jo odreeniji u negiranju
uea zvaninih srpskih organa u ubistvo Ferdinanda: "to se nama hoe
sugerisati da je neko bio inicijator, to nije istina.
-
U nama je nikla ta ideja, te smo izvrili atentat." Da bi
potkrepio ovu tvrdnju Princip je izneo: "Da oficiri iz vladajuih
krugova nisu znali za pripremu atentata, vidi se po tome to nam je
Ciganovi (koji im je predao oruje - prim. aut.), rekao da emo u
Srbiji sasvim sigurno biti uhapeni ako nam vlasti uu u trag".
Sudsko vee je bilo jako zainteresovano da sazna koji su motivi bili
presudni da tako mladi ljudi dignu ruku na austrougarskog
velikodostojnika. Gotovo svi optueni su bili jedinstveni u odgovoru
da ih je na ovo delo nateralo teko stanje i patnje njihovog naroda,
prouzrokovano samovoljom austrougarskih vlasti. KAD ga je
predsednik Sudskog vea upitao ta podrazumeva pod "patnjom naroda",
Princip je odgovorio: "to je potpuno osirotio, to ga smatraju
stokom. Seljak je u bjedi, upropastili su ga potpuno. Ja sam sin
seljaka i znam kako je na selu. Zato
sam htio da se osvetim i nije mi ao". Zatim je dodao: "Zloinac
nisam, jer sam uklonio onog koji je inio zlo". Kao potvrdu takvog
stava izjavio je da mu je "ao to je ubio vojvotkinju Sofiju,
ehinju, jer je nije hteo ubiti, budui da je taj hitac bio namenjen
Pooreku, ali da mu nije ao to je ubio austrougarskog
prestolonaslednika". I ostali okrivljeni davali su sline iskaze.
abrinovi je odgovarajui na pitanje predsednika Vea, zato je bacio
bombu na prestolonaslednika Ferdinanda, rekao: "Ja sam precizno
nianio u nadvojvodu da bih ga ubio jer je on... neprijatelj Slovena
uopte, a osobito Srba". Vladimir Dedijer istie da su svi
prvooptueni izjavili da im je glavni cilj bio "revolucionarno
unitenje Austrougarske i osloboenje Junih Slovena". Princip je
nekoliko puta izjavio da je on "revolucionar, da mrzi Austriju i da
ona treba da bude unitena". Grabe je rekao da Sloveni moraju dobiti
prava koja uivaju drugi narodi u Monarhiji, naroito politika prava.
Predsednik se upustio u diskusiju sa Grabeom oko ovog pitanja,
napomenuvi "da u vojsci ima mnogo Slovena koji se bore za
Austrougarsku". Na to mu je Grabe dobacio: "Kad se slovenski
vojnici bore za austrijsku stvar, onda su nesvjesna masa". Dravni
tuilac je na to skoio: "Molim da se to unese u zapisnik, jer ja u
ga zbog toga goniti". abrinovi je u istrazi rekao da je "Austrija
trula... Sva joj je sila na bajonetima". Vaso ubrilovi je obrazloio
da biti nacionalista "znai da se mora boriti da njegov narod doe na
onaj stepen na kojem su i drugi narodi". A kad ga je predsednik,
kasnije, upitao na kakvim principima poiva ureenje Austrougarske
Monarhije, on je odgovorio: "Mogu kazati to da u Austrougarskoj
Monarhiji vladaju Nijemci i Maari, a Sloveni se ugnjetavaju". Grabe
je nazvao sarajevski atentat "najveim revolucionarnim aktom koji je
izveden u istoriji" i dodao da su on i Princip, u trenutku kad su
saznali da e Ferdinand doi u Bosnu", zakljuili kako je vreme da
Austrija i, posebno, Franja Ferdinand, plate za sve ono zlo koje su
naneli Bosni i
Hercegovini". Grabe je, takoe, rekao da Sloveni ne uivaju
jednaka prava s drugim narodima, da je njihov kulturni razvitak
ugroen, da nemaju dovoljno osnovnih kola, gimnazija, ni
univerziteta. Predsednik je pokuao da opovrgne njegovo tvrenje, na
to je Grabe dobacio: "to pobijate ono to svaki poten ovjek
misli".
-
PRESUDE CEREMONIJALNO Posle 11 dana, suenje je okonano 23.
oktobra, a presuda izreena 28. oktobra 1914. godine. Austrougarske
vlasti su se potrudile da poslednji dan suenja i izricanje presude
bude ceremonijalni, kako bi javnost stekla utisak da je Sud potovao
sve norme pravne drave. Sudije su bile obuene u crna odela, to je,
izmeu ostalog, bio znak da e se na ovom procesu izrei i smrtne
presude. I, zaista, petorica optuenih osuena su na najteu kaznu. To
su bili Danilo Ili, Veljko ubrilovi, Miko Jovanovi, Neo Kerovi i
Jakov Milovi. (Poslednjoj dvojici su u drugostepenom postupku
ublaene kazne).
Klicali protiv Austrije TROJICI prvooptuenih - Principu,
abrinovi i Grabeu, nije izreena smrtna kazna, jer su na dan
atentata imali manje od 20 godina, odnosno po austrougarskim
zakonima bilu su maloletnici. Umesto
najstroe kazne izreena im je kazna od 20 godina teke robije.
Interesantan sluaj dogodio se sa Gavrilom Principom. NJega je
smrtne kazne spaslo jedino slovo u krtenici, odnosno u matinim
knjigama. Naime, prota iz Bosanskog Grahova Ilija Bilbija napravio
je slovnu greku: u crkvenoj krtenici upisao je netaan datum
Gavrilovog roenja - 13. juna 1894, dok je u matine knjige uneo
isprava - 13. jul (umesto "l" stavio je "n"). Zbog ovoga je u toku
suenja voena otra rasprava izmeu tuica i branioca. Tuilac je traio
da se kao datum Principovog roenja prihvati 13. jun, kako stoji u
krtenici, to bi znailo da je Princip u trenutku atentata (28. jun)
imao 20 godina i 15 dana, odnosno bio punoletan i automatski bi mu
sledila smrtna kazna. Sudsko vee nije prihvatilo obrazloenje
tuioca, nego je kao datum roenja prihvatilo podatak iz zvaninih
matinih knjiga. To je Principa spaslo od najtee kazne. Trojica
osuenika na smrt - Danilo Ili, Miko Jovanovi i Veljko ubrilovi
proveli su poslednje dana "na belom hlebu", piui pisma porodicama i
rodbini, a Veljko ubrilovi, koji je inae bio religiozna oek pred
izvoenje na gubilite itao je Bibliju. U zoru 3. februara 1915.
godine po hladnom i sveem vrmenu sva trojica su izvedena u dvorite
vojnog zatvora, gde su ve bila pripremljena veala. Svi koji su
prisustvovali egzekuciji, slau se u izjavama da su osuenici, ekajui
da im se oma metne na vrat bili mirni i dostojanstveni. Dravni
delat, Alojz Zajfrid, Austrijanac po narodnosti ovako je opisao
poslednje trenutke Ilia, ubrilovia i Jovanovia: "Sa osuenicima,
kojima su skinuli lance jo u eliji, doao je svetenik koji je itao
poslednju molitvu. Oni su bili vrlo sabrani i mirni. Kad je ponovo
proitana presuda, koju su mirno sasluali, doa je na red jedan izmeu
njih koji je bio onizak. Bio je to Veljko ubrilovi. Kad je stao pod
stub, poeo je da skida kragnu i kravatu. Ja sam hteo da mu
pomognem, jer je teko otkopavao, a on mi je mirno dodao: "Nije
potrebno, sam u!" Drugi je bio mrav (Miko Jovanovi). I on je bio
miran. Trei (Danilo Ili), koji je kao najkrivlji bio poslednji, bio
je takoe vrlo miran i sabran. Jedan od ove trojice - ne seam se
koji - rekao mi je: "Molim vas da me samo dugo ne muite!" - Ne
brinite, ja sam peen u svom zanatu, nee sve ni sekundu trajati -
rekao sam mu".
-
Na pitanje da li su ta govorili u poslednjem asu svoga ivota,
delat je odgovorio: "Kako da ne, ja sam to bolje uo nego drugi, jer
su doboi lupali. Klicali su protiv Austrije, i to vrlo ivo. ta bi
drugo i moglo biti, ta oni su ubili naega cara i mrzili su
Austrougarsku. Ja ovdje - kao Austrijanac, koji voli svog vladara -
kaem da hrabrijih i mirnijih osuenika u mojoj praksi nisam imao."
Treba napomenuti da suenjem madobosancima u Srajevu nije stavljena
taka na represije austrougarskog reima u Bosni i Hercegovini.
Odrani su sudski procesi i u Banja Luci, Bihau, Travnikui na njima
je osueno vie desetina lica. ivot Danila Ilia, Veljka ubrilovia i
Mika Jovanovia zavren je na vealima, ali sudbina ostalih osuenika
koji su dobili vrmenske kazne nije bila ni malo bolja. za veinu
njih moe se rei da su bili "osueni na ivot", ivot nedostojan
ljudskog bia: okovani u lance, koji su bili teki preko deset
kilograma, bez dovoljno hrane i vode, mueni od zatvorskih straara,
molili su Boga da to pre umru. Dokumenti pronaeni posle zavretka
Prvog svetskog rata koji se odnose na Gavrila Principa, Nedeljka
ubrinovia i Trifka Grabea pokazuju da su zatvorske vlasti elela da
svojim nehumanim psotupanjem i raznim metodama muenja postignu ono
to nisu uinile sudske vlasti: da trojicu prvooptuenih na ovaj surov
nain usmrte. Prva trojica optuenih su posle izricanja presude
upueni na izdravanje kazne u vojni kazamat, koji se nalazio u
staroj tvravi iz XVIII veka u mestu Terezino u ekoj. Okovani u teke
lance i praeni od naoruanih vojnika oni su poetkom decembra 1914.
godine ukrcani u specijalni vagon na Sarajevskoj eleznikoj stanici,
koji e ih odvesti na put bez povratk.a U toku putovanja straari su
saznali da je Beograd pao u austrougarske ruke (to se dogodilo na
samom poetku Prvog svetskog rata) i to trijumfalno saoptile
Principu. Po iskazu jednog od vojnika koji su sprovodili osuenike,
on je na to prkosno odgovorio - "Srbija moe biti okupirana, ali ne
i pobeena." Usred zime, koja je te godine bila veoma jaka, osuenici
su stigli u Terezino i smeteni su u hladne, mrane i memljive elije.
Igrom istorijske sluajnosti, Princip je dobio eliju u kojoj je 35
godina raniej tamnovao uveni bosanski buntovnik Hai Lojo, ovek koi
je podigao Muslimane na ustanak protiv austrougarske okupacije. O
prvim Principovim danima u Terezinu veoma se malo zna, jer su ga
zatvorske vlasti uvale pod specijalnim reimom, sa stalno upaljenim
svetlom u eliji i sa straarima koji su budno pratili svaki njegov
pokret. Tek kada je poznati beki psihijatar dr Martin Papenhajm
dobio dozvolu da doe u Terezino, kako bi prouavao psihike promene
kod zatovrenika, moglo se saznati neto vie o tekom ivotu glavnog
osuenika. Prema Papenhajmovim reima Princip je bio u loem stanju.
alio se da mu je uskraeno jedino zadovoljstvo u ivotu - itanje
knjiga. Priznao mu je da je hteo da izvri samoubistvo i to pekirom
koji mu je kao jedini od stvari ostavljen u eliji. Ubrzo je oboleo
od tuberkuloze i prebaen je u zatvorsku bolnicu, gde mu je
amputirana desna ruka, zbog tuberkuloznog procesa na kostima. Jedan
drugi lekar, A. Mar izneo je neto detaljnije podatke o Principovom
ivotu u Terezinu: "kada sam u leto 1916. godine poeo leiti Principa
na hirukom odeljenju garnizonske bolnice u Terezinu, on je ve bio
kandidat smrti, ivi le, njegovo do kostiju sasueno telo pokrivale
su mnoge tuberkulozne rane u veliini tanjira.
-
Sigurno je Princip jo pre svoga hapenja nosio u sebi klicu
tuberkuloze, ali su dve godine tamnovanja u kazamatima terezinske
tvrave bile dovoljne da toliko rasplamte to arite bolesti da se
smrt bolesnika mogla oekivati u najkrae vreme. im su se pojavili
prvi teki simptomi tuberkuloze, preneli su ga u garnizonsku
bolnicu, u kojoj je imao istu negu kao i ranjeni ili bolesni
vojnici. Nadzor
je, dodue, bio veoma strog: jedan vojnik s nataknutim bajonetom
stajao je u njegovoj sobi, dvojica su stajali pred vratima, a
dvojica su drali strau ispod prozora, iako je pokuaj bekstvo od
strane bolesnika bio iskljuen, jer bi on jedva mogao da pree dve
stotine metara. Uprkos strogoj zabrani ma kakvog razgovora s njim,
ja