Rimsko Doba u Istri

8/13/2019 Rimsko Doba u Istri

1/38

RIMSKO DOBA

IRI PREGLED

ZEMLJOPISNI IZVORI ZA STARU POVIJEST ISTRE

TIT LIVIJE I RAT RIMLJANA PROTIV HISTRA

NEZAKCIJ, MUTILA I FAVERIJA

HISTARSKA PLEMENA PO PLINIJU

CAR AUGUST I GRANICA NA RAI

RIMSKE KOLONIJE U ISTRI: TERGESTE,PARENTIUM, POLA

RIMSKA CENTURIJACIJA

AMFITEATAR U PULI

RIMSKI MUNICIPIJI U ISTRI:NESACTIUM,AEGIDA

RIMSKI MUNICIPIJI U LIBURNIJI

MASLINOVO ULJE, VINO I AMFORE

RIMSKE CESTE

RIMSKE LUKE I PLOVIDBA

RUSTINE VILE

PRVE KRANSKE ZAJEDNICE

NASTANAK NOVIH GRADOVA: ROVINJ,NOVIGRAD, UMAG, BALE, BUJE, BUZET...

ISTRA I LIBURNIJA POD GOTSKIM KRALJEVIMA

BIZANTSKA VLAST I KULTURA U ISTRI

115RIMSKO DOBA (177. g. pr. Kr. - 538. g. p. Kr.) IRI PREGLED


2/38

ZEMLJOPISNI IZVORIZA STARU POVIJEST IST RE

Pula, Katedrala, podni mozaik

Najstariji spomen Histra i Liburna nalazimo u fragmentima

djela Hekateja iz Mileta, iz VII. stoljea pr. Kr., koji su sauvani

samo kao citati u drugih, kasnijih pisaca. Tako su kod Stjepana

Bizantinca, autora rjenika zemljopisnih pojmova u VI. stoljeu,

sauvani navodi: Istri, narod u Jonskom zaljevu. Hekatej, Euro-

pa, Kaulici, narod uz Jonski zaljev. Hekatej, Europa. Nazvan je

po brdu, i Liburni, narod u dubljoj unutranjosti Jonskog zaljeva.Hekatej, Europa. Nazvani su pak po nekom Liburnu koji je izumio

liburnske lae i liburnsku mandiju oblik odjee. Zanimljivo je

spomenuti da su Grci dugo nae more nazivali Jonskim zaljevom

jer ono iz njihove perspektive i jest unutarnji dio Jonskoga mora.

Ime Jadransko more tek se poslije ustalilo, ali opet prema imenu

grke naseobine uz deltu rijeke Pad koja se zvala Adria.

Aristotel iz Stagire, poznati filozof iz IV. stoljea pr. Kr.,

mislio je kao i drugi Grci njegova doba da je Dunav jednim

116 DRUGOPOGLAVLJE116


3/38

krakom bio povezan i s Jadranom, pa je to dokazivao postojanjem

jedne vrste riba u Crnome moru i u Jadranu. I Plinije stariji, rim-

ski enciklopedist iz I. stoljea, donosi istu vijest.

Trei je vaan zemljopisni izvor iz tih ranih stoljea istar-

ske pisane povijesti opis duobalne plovidbe nepoznatog pisca

iz IV. stoljea pr. Kr. kojega nazivamo Pseudo-Skilakom, U na-

brajanju naroda, otoka, rijeka i planina uz obalu Sredozemlja,

Pseudo-Skilak kae: Istri. Iza Veneta dolazi narod Istra i rijeka

Istar. Ta se rijeka izlijeva i u Crno more, naprama Egiptu. Plo-

vidba uz istarsku obalu traje dan i no. Ovo posljednje je poda-

tak o duini plovidbe jer je to doista bio prirunik za plovidbu

sa svim vanim podacima. Tekst o Liburnima u Pseudo-Skilakaje opseniji jer donosi niz drugih podataka koji su poslije umet-

nuti. Koristio se do bizantskoga doba s brojnim dopunama i

ispravcima.

Svi knjievni tekstovi vani za najstariju povijest Istre po-

tjeu iz III. stoljea pr. Kr. Kalimah, Apolonije, Likofron, Apo-

lodor u pjesnikom obliku opisuju putovanje Argonauta na elu

s Jasonom, koji su Kolhianima oteli zlatno runo te bjeali prednjima uzvodno Dunavom do Jadrana (pria o drugom uu Du-

nava Istera u Jadran). Ovdje je Medeja, ki kolhidskoga kralja,

koja je pobjegla s Jasonom, na jednom otoku ubila i raskoma-

dala brata Apsirta pa su ti otoci nazvani Apsirtovim otocima

Apsirtidima, od ega dolazi ime gradaApsoros, a to je dananji

Osor. ak su i pojavu jantara na sjevernom Jadranu (koji je sti-

zao kopnenim putom s Baltika) Grci objanjavali mitolokom

priom o Faetontu koji nije umio dobro upravljati Sunevimkolima pa se sruio u rijeku Eridan, dananji Pad. Faetontove

rastuene sestre Helijade pretvorene su u jablane, a njihove suze

u kaplje od jantara.

Tek su u Augustovo doba zemljopisci utvrdili da Dunav

nema drugo ue u Jadranu, ve samo jedno u Crnome moru,

a to je potvreno tek kada su rimske legije stigle do Dunava i te-

meljito istraile taj dio Europe. Strabon, poznati grki zemljopi-sac toga doba, prvi je taj vaan ispravak ostavio zapisan u svojem

opisu cijeloga tada poznatog svijeta.

117RIMSKO DOBA (177. g. pr. Kr. - 538. g. p. Kr.) IRI PREGLED 117


4/38

TIT LIVIJE I RAT RIMLJANAPROTIV HISTR A

Rimski bronani kip

(carsko razdoblje)

Najvaniji povijesni izvor za tzv. Drugi histarski rat, tj. rat

Rimljana protiv Histra 177. g. pr. Kr., djelo je Tita Livija, rim-

skog povjesniara koji je ivio u vrijeme cara Augusta (kraj I.

st. pr. Kr. po. I. st. p. Kr.). Napisao je veliku povijest Rima,

Ab Urbe condita(Od osnutka grada) u 142 knjige, od kojih je

sauvana samo etvrtina. Potpuno je sauvan dio koji se odnosi

na godine izmeu 183. i 171. pr. Kr., o osnutku Akvileje, o ratuprotiv Histra, opsadi Nezakcija i njegovu osvajanju te

o zbivanjima neposredno nakon

toga. Ipak, njegove rijei valja

uzeti s oprezom jer je preuzimao

razne vijesti i izvjea koja nisu

uvijek bila pouzdana, a manje

se koristio izvornim spisima

o onome o emu je pisao,

iako su u njegovo vrije-

me jamano posto-

jali. Vie se sluio

tekstovima dru-

gih povjesniara,

osobito Polibija

(koji je obino vrlopouzdan) i mlaih anali-

sta, pisaca godinjaka, tj.

pregledima dogaaja po

godinama (koji su prilino

nepouzdani). Livijeva na-

mjera nije bila napisati objek-

tivno povijest radi povijesneistine, ve prije svega uzve-

liati slavu Rima i rimske



5/38

drave, a posredno (i to je njegov najvaniji cilj) Augusta, prvo-

ga cara, vladara u njegovo doba i utemeljitelja novog oblika rim-

ske drave. Zato je Livije koliko povjesniar, toliko i politiar i

knjievnik. Njegovu se djelu ipak ne moe odrei povjesniarska

vrijednost, ali ona ovisi o izvorima kojima se koristio.

Livijev opis rata protiv Histra (knj. 41., pogl. 414) dobra

je ilustracija njegove metodologije jer podrobno opisuje dramat-

ske zapletaje i obrate nekih dogaaja (histarsko osvajanje tabora

178. g. pr. Kr., panika u rimskim redovima, rimski protunapad;

ili pak skretanje toka rijeke ispod Nezakcija i samoubojstvo

Histra), dok druge samo shematski prepriava bez pojedinosti

(prva bitka negdje u Istri 177. g. pr. Kr.). Njegov opis zbivanja178. g. pr. Kr. u Istri zapoinje odlukom konzulova ratnog vi-

jea u Akvileji da pokrene rat protiv Histra. Tekst koji tome

neposredno prethodi nije sauvan, tako da nam nedostaje dio

konteksta svih tih zbivanja. Zatim pria tee uglavnom nepre-

kinuto i cjelovito, ali na nekim mjestima Livije ubacuje izvjea

o drugim istovremenim dogaajima, no potom se iznova vraa

dogaajima u histarskom ratu. Livije je, naime, i svojevrsni lje-topisac jer dogaaje reda kronoloki, opisujui godinu za godi-

nom.

U historiografiji i topografiji june Istre osobito je bilo za-

nimljivo pitanje nezakcijske rijeke za koju Livije kae da su joj

Rimljani napornim i dugotrajnim radom skrenuli tok pa su se

tako Histri nali bez pitke vode i obrambenog opkopa. To je

rimskim legionarima olakalo pristup utvrenoj gradini, a Epu-

lonovim je Histrima pokazalo da uzalud odolijevaju rimskojvojnoj sili. Pria o rijeci vjerojatno je tek ope mjesto, a Livije

ju je mogao nai u kakvu nepouzdanom ljetopisnom izvoru jer

su takvi opisi poznati i iz izvjea o nizu drugih rimskih ratova

protiv raznih naroda. Znamo da je Nezakcij bio kod sela Valtu-

re blizu Pule (danas se taj lokalitet zove Vizae), a to se mjesto

ne moe povezati rijekom jer u tom kraju vodotoka jednostavno

nema. Predaja, meutim, koja je stigla do Livija, nije bila posveneutemeljena jer je ispod Nezakcija, u dolini Budava, doista do

XIX. stoljea tekla rjeica.



6/38

NEZ AKCIJ , MUTILA I FAVERIJA

Pula

Na samome kraju opisa opsade i pada Nezakcija, Tit Livije

kratko kae da su osim Nezakcija, Rimljani osvojili i unitili jo

dvije utvrene gradine, Mutilu i Faveriju. Niti jedno od ta tri

naselja danas vie nije naseljeno, tako da se od antike do suvre-

menog doba izgubilo saznanje o njihovu postojanju i smjetaju.

Pitanje Nezakcija bilo je rijeeno krajem XIX. stoljea kada su

znanstvenici zapazili toponim Vizae koji je nastao od Nesac-tium. Arheoloka istraivanja zapoela su na tome mjestu kod

Valture 1899. godine, a nekoliko godina poslije pronaen je an-



7/38

tiki natpis na kojemu jasno pie da je taj spomenik podignula

r(es) p(ublica) Nes(actiensium), tj. zajednica Nezakana. Ne-

zakcij je bio sruen 177. g. pr. Kr., ali je u Augustovo doba po-

novno izgraen na rimski nain, kao rimski grad. Danas je to

vaan arheoloki lokalitet s ostacima prapovijesnih grobova, ali

i rimskih graevina: foruma s hramovima, kupalitima i stambe-

nim kuama. Otkriveni su i ostaci dviju ranokranskih crkava.

Naselje je postojalo tijekom cijelog antikoga doba, a naputeno

je krajem VII. stoljea.

Za Mutilu se pretpostavlja da bi se toponim mogao pove-

zati s kasnijim i dananjim Medulinom. To nije nemogue jer

na podruju Medulina ima vie gradina na kojima bi se moglosmjestiti histarsku Mutilu. Uz to, Medulinski zaljev bio je po-

godno skrovite histarskih brodica kojima su Histri mogli nad-

zirati more prema Loinju. Na medulinskom podruju nema

antikih gradova, naselja se oblikuju tek u novome vijeku.

Histarska Faverija i danas je otvoren problem jer nema ni-

kakvih elemenata kojima bi taj Livijev podatak mogli sigurno

i nedvosmisleno povezati s nekim buduim naseljem ili dana-njim lokalitetom. Ipak, potraimo li na karti june Istre (jer ju-

na Istra je u histarskom gusarstvu bila najvanija) pogodne to-

ke za gusarska skrovita, dakle duboke i zatiene zaljeve, luke s

pitkom vodom, tada osim zaljeva Budava (ispod Vizaa i Val-

ture) te Medulinskog zaljeva, ne moemo ne zamijetiti Pulski

zaljev. Taj je zaljev, uostalom, najvei, najsigurniji i s najjaim

stalnim izvorom pitke vode (dananji izvor Karolina). Moda je

gradina na mjestu Pule bila i vano histarsko uporite pa je timslijedom mogue pomisliti i da je to bila stara Faverija. Ta spe-

kulacija, meutim, nema ni olakotnu okolnost jezine slinosti

ili mogunosti jezikoslovnog dokazivanja. No valja je uzeti u

obzir kao mogunost, pogotovo zato to se Faverija ni drugdje

ne moe bolje smjestiti. A da je rije o trima pomorskim upori-

tima Histra sudimo po tome to jedino njih Livije poimenino

spominje. Rimljanima je, kada su krenuli u rat protiv Histra,najvanije bilo sprijeiti njihovo gusarenje pa je unitenje gusar-

skih uporita bilo za njih najvaniji cilj.



8/38

HISTAR SKA PLE MENA P O PLINIJU

Gaj Plinije Sekundo, poznatiji kao Plinije Stariji, djelovao

je sredinom I. stoljea. Napisao je golemo enciklopedistiko dje-

lo o najrazliitijim drutvenim i prirodnim podacima,Naturalis

historia(Prirodopis) u 37 knjiga. Kako sam istie u predgovo-

ru, prikupio je vie od 20.000 podataka od 146 rimskih i 327

nerimskih, uglavnom grkih pisaca. Zanimao ga je ponajprije

prirodni i drutveni zemljopis tada poznatog svijeta, zatim bilj-ni i ivotinjski svijet u svakome smislu, rude i druga tehnika

pitanja u vezi s prirodnim znanostima te likovne umjetnosti i

umjetnici.

U opisu zemalja oko sjevernog Jadrana, Plinije donosi i imena

zajednica koje su obitavale u italskoj Desetoj regiji, tako da je dra-

gocjen i zbog etnografskih podataka. Uz to, nije se koristio samo

suvremenim izvorima, nego i onima koji su bili stariji od njegova

doba, ak i za vie od pola stoljea. Stoga njegov tekst odraava i

starije stanje, a ne samo ono iz sredine I. stoljea. Ipak, prosudbu

oteava to to nije sam izravno poznavao sve pojedinosti onoga

o emu je pisao pa su mu se u koritenju razliitih izvora mogle

potkrasti greke koje nije uoavao.

Tako u posebnom odlomku nabraja narode za koje je naao

da naseljavaju podruje Alpa, a posebno imenuje one na podru-

ju od Pule do Tergesta: Fekusi, Subokrini, Katali i Menonkaleni.Prema tom tekstu, imenovani narodi ivjeli su izmeu Pule i Tr-

sta pa su mnogi znanstvenici pokuavali tonije odrediti podruje

svakoga od njih. Tako se Fekusi (Fecusses) smjetaju u zalee Pule,

Menonkaleni (Menoncaleni) na Poretini, a Katale (Catali) u za-

lee Kopra. Subokrini su najmanje sporni jer bi prema njihovu

imenu to morali biti oni koji su ivjeli sub Ocra, tj. ispod Okre,

a Ocraje lat. naziv za Nanos kod Postojne. No time se gubi smi-sleni redoslijed Plinijeva teksta pa se smjetaj svih njih ponovno

dovodi u pitanje.



9/38

Nezakcij, ploa s

reljefnim spiralama

Ravnamo li se prema pravilu da su predrimska imena grado-

va u antiko doba redovito nastala od etnikog imena, Histri

koji su obitavali u junoj Istri mogli bi

se zvati Polates, a oni na zapad-

noj obali Parentini. Isto tako,

stanovnici sjevernog dijela

srednje Istre bili bi Piquenti-

ni (premaPiquentum, starom

imenu Buzeta). Takvi nazivi,

meutim, nisu potvreni u

izvorima. A Plinijeva imena

plemena ne moemo sa sigur-nou povezati ni s jednim

uim podrujem. ak se pret-

postavlja da od etiri zajednice,

tri nisu pripadale histarskom

narodu, ve Karnima ili Japo-

dima jer da su ivjele na sjeveru,

izmeu zalea Trsta i Postojne.Tek se za Fekuse, ali bez prave

argumentacije, openito vjeru-

je da su ivjeli u unutranjosti

Istre, vjerojatno na podruju

izmeu minja i Pazina.

Samo je jo jedan etnograf-

ski podatak o istarskim pleme-

nima u rano rimsko doba, a tajpotjee s natpisa iz Materije, na

cesti Rijeka Trst, i spominje

etnik Rundikta (Rundicti) kao

ime lokalne zajednice. Znakovi-

to je da i danas na tom podruju

postoji selo Rodik, s vie nego

sigurnim imenskim kontinuite-tom. No jezikoslovlje nam u Istri

ne prua drugih takvih primjera.



10/38

CAR AUGUST I GR ANICA NA RAI

Pula, Slavoluk Sergijevaca

Kad je 27. g. pr. Kr. Gaj Julije Cezar Oktavijan, Cezarov

posinak, uzeo naslov Augustus i postao prvi rimski car, a od te

se godine rauna poetak Principata, prvoga razdoblja Carstva,

Istra i Liburnija bile su dijelovi provincije Ilirika koja je obuhva-

ala jo i cijelu istonu obalu Jadrana do juno od Visa (Lissos)

gdje je bila granica provincije Makedonije. Kada je 42. godine

cijela sjeverna Italija, do tada provincija Cisalpinska Galija, bilaprikljuena Italiji kao sredinjoj jezgri drave, granica izmeu

nje i Ilirika bila je pomaknuta s Timava na Rianu kod Kopra

te je tako i kolonija Tergeste (Trst)

ula u sastav Italije.

Sljedeu veliku reformu uprav-

nog ustrojstva Italije proveli su car

August i njegov prvi suradnik Me-

nenije Agripa. Ta je reforma prije

svega podrazumijevala podjelu ci-

jele Italije na jedanaest upravnih

podruja, regija, koje su isprva no-

sile samo brojke, a potom su dobile

i zemljopisna imena. Sjeveroisto-

na Italija postala je tako Deseta

regija (Regio Decima), a poslije jenazvana Venecija i Histrija (Vene-

tia et Histria).

Tome treba dodati jo jednu

bitnu novost za istarsku povijest.

Desetoj regiji, odnosno Italiji pri-

kljuen je i vei dio Istre jer je gra-

nica Italije s Riane premjetenana rijeku Rau. Tako Histrija vie

nije pripadala provinciji Iliriku,



11/38

ve Italiji kao sreditu drave. Nakon nemira 16. g. pr. Kr., kada

su Norici i Panoni sa sjevera ugrozili gradove na sjevernom Ja-

dranu, August je odluio Istru prikljuiti Italiji vjerojatno zbog

vojnih razloga jedinstvene obrane cijeloga sjevernojadranskog

priobalja. Opasnost tada nije prijetila od ilirskih gusara s mora,

ve od jo nepokorenih ili tek djelomino pokorenih naroda u

zaleu. Smatra se da je to uinjeno izmeu 18. i 12. g. pr. Kr.,

iako ima i drukijih miljenja.

Temeljni preduvjeti bili su postavljeni ve nekoliko deset-

ljea prije: to je bilo osnivanje kolonija na istarskoj obali. Pola i

Parencij nastali su 40ih godina pr. Kr., ali osnaene su i ospo-

sobljene za daljnji pravi razvoj na poetku Augustove vladavine.To su bila sredita romanizacije, to je bio glavni kriterij jer se

u Italiju ne bi ukljuivalo podruje koje ve nije bilo temeljito

romanizirano. Iako valja rei da su potomci pokorenih Histra

u unutranjosti bili razmjerno slabo romanizirani. Epigrafski

spomenici iz unutranje Istre govore o povrnoj akulturaciji

potomaka toga autohtonog ivlja pa je jasno da cilj prikljuenja

Istre Italiji nije bila daljnja romanizacija Histra, ve snaenjekolonija rimskih graana na obali, odnosno njihovo izjedna-

avanje u pravima i obvezama s drugim rimskim gradovima na

sjeveru Italije.

Granica je postavljena na rijeci Rai zato to je to bila etni-

ka granica izmeu Histra i Liburna. Rimljani su takve granice

uglavnom potovali, a etnike odnose nisu pokuavali mijenjati.

Misli se da je August pomiljao i na daljnje irenje Italije prema

Liburniji i da je zato liburnskim zajednicama dodjeljivao nekeelemente rimskoga graanskog prava, pripremajui ih tako za

potpuno ukljuenje u sasvim romanizirana podruja. U Libur-

niji, meutim, sve do Zadra nije bilo niti jedne rimske kolonije

pa je taj dio istone obale Jadrana bio podloan manje izraenoj

romanizaciji.

Granica izmeu Istre i Liburnije, tj. Italije i Ilirika, ila je

rijekom Raom (Arsia flumen) do epia, zatim rjeicom Bo-ljunicom do Vranje ispod Uke, a potom preko iarije do

Nanosa (Ocra mons) i sjevernije do Hruice (Ad Pirum).



12/38

RIMSKE KOLONIJE U ISTRI:TERGESTE, PARENTIUM, POLA

Prva kolonija rimskih graana na podruju Istre, tj. Histra,

bila je Tergestena mjestu dananjeg Trsta. Za nju se danas dri

da je bila osnovana ve 52. g. pr. Kr. (vjerojatno nekoliko godina

prije toga), kada je grad bio opljakan pri prodoru nekih karnskih

plemena s alpskog podruja prema moru. U povijesnim izvorima

najraniju potvrdu kolonijskog statusa Tergestenalazimo u Apija-

na koji opisujui dogaaje 35. g. pr. Kr., izriito kae da je Tergestetada bila rimska kolonija. Nita nas, naravno, ne prijei tvrditi da

je to postala prije pa se predlagala 42./41. g. pr. Kr., 46. g. pr. Kr., a

najnovija istraivanja upuuju na jo starije doba, na 54. g. pr. Kr.

U Trstu je sauvan natpis koji govori da je Oktavijan 33./32. g.

pr. Kr. dopustio izgradnju bedema i kula (to je obino bio znak

da je tada nastao grad), ali to valja protumaiti tako to je za Ok-

tavijana grad vjerojatno nakon graanskih ratova bio obnovljen i

osnaen, moda ak i osvjeen novim doseljenicima. Bio je smje-

ten na padini izmeu mora i vrha breuljka Sv. Justa, a okolna

polja uz more i do padina Krasa tvorila su poljoprivredni pojas.

Desetak godina nakonTergeste, zapoelo je osnivanje kolonije

u Puli. Nakon Cezarove pobjede nad Pompejem 47. g. pr. Kr., tre-

balo je pronai prikladan smjetaj za brojne isluene vojnike koji

su bili razvojaeni. Po svemu sudei, Cezar je skovao plan stvara-

nja mree kolonija na cijeloj istonoj obali Jadrana, tako da je daoosnovati ne samo Pulu, ve i Zadar, Salonu, Naronu i Epidaur.

Pula je dobila ime Colonia Pietas Iulia Pola, a za njezino ustroja-

vanje i fiziko podizanje bili su zadueni Lucije Kalpurnije Pizon,

Cezarov tast, i Lucije Kasije Longin. Oni su dobili zadau osnova-

ti novi grad, dati mu oblije i pravila postojanja. To je vjerojatno

bilo 46. ili 45. g. pr. Kr., ali je odmah potom Cezar ubijen, zapo-

eo je nov ciklus graanskih ratova pa je i razvoj Pule zastao. Teku Augustovo vrijeme, krajem I. stoljea, osnivanje grada potpuno

je dovreno pa je grad dobio novu skupinu naseljenika i potpunu



13/38

Pula, epigraf Iulia Pollentia

infrastrukturu

(ulice i trgove,

vodovod i kanali-

zaciju, luku i cestov-

nu mreu) te urbanu

opremu (javne zgra-

de za rekreaciju i za-

bavu, trnice itd.).

Trea kolonija

osnovana je u Poreu

za vladavine cara Ti-

berija, tj. 20ih godi-na I. stoljea. No ve

je od sredine I. stolje-

a pr. Kr. Parentium

bio oppidum civium

romanorum, tj. utvr-

da rimskih graana

koji su vjerojatno bilipodreeni pulskoj (ili

moda tergestinskoj)

koloniji i nisu imali

potpunu samoupra-

vu. Ali manja sku-

pina Rimljana ivjela je na tome mjestu i prije nego to je dola

velika skupina kolonista. Osnivanje kolonije znailo je ovdje do-

seljenje rimskih graana iz drugih dijelova rimske drave. Grad jebio na poluotoiu, opasan zidinama, a ulice su tvorile pravilnu

ortogonalnu mreu, s Forumom na vrhu poluotoka. Na tom je

glavnom trgu bilo nekoliko hramova (Neptunov, moda Mar-

tov?), i javnih zgrada za rad uprave i sudstva.Parentiumje imao

dobru luku, a cestom je bio povezan sPolomi Tergestom.



14/38

RIMSKA CENTURIJACIJA

Iako Rimljani nisu prvi na svijetu stvorili katastarski sustav

podjele zemlje na pravilne estice (ve je u Mezopotamiji i u Egip-

tu u II. tisuljeu pr. Kr. bilo razvijeno zemljomjerstvo, u grkoj

civilizaciji javlja se u helenistiko doba), razvili su ga do visoke

razine tonosti, esto su ga koristili u nizinskim poljoprivrednim

krajevima, a ostaci toga sustava ponegdje su sauvani u tragovi-

ma do danas. Prema latinskoj rijei za stotinu (centum), postupakkatastarske podjele zemlje naziva se centurijacijom (jer je jedna

centurija, paetvorina sa stranicom dugakom oko 700 m, imala

stotinu manjih dijelova).

Centurijacija je Rimljanima bila sredstvo podjele zemlje na

pravilne estice koje su bile dodijeljene novim naseljenicima u

kolonijama, novim gradovima koje su osnivali u osvojenim kraje-

vima. Da bi svi naseljenici dobili podjednak komad zemlje, cijelo

je poljoprivredno podruje kolonije bilo premjereno i podijeljenona pravilne estice, kako bi se izbjegle nepravde. Premjeravanjem

su se od jedne ishodine toke (umbilicus) povlaila posebnim

zemljomjerskim spravama dva pravca, okomita jedan na drugi.

Usporedno s dva glavna pravca zatim se postavljala itava mrea

na eljenom podruju. Svi pravci u smjeru istok-zapad zvali su se

dekumani, a oni u smjeru sever-jug kardines. Jedan se glavni pra-

vac zvao decumanus maximus, a drugi cardo maximus. Najmanja

jedinica povrine bila je paetvorina 35 x 35 m (actus quadratus).

Dvije takve jedinice, 35 x 70 m zvale su se juger ( iugerum), a dva

jugera inila su heredij (heredium). U svakoj centuriji bilo je po

stotinu heredija, a svaki je imao povrinu od 70 x 70 m, odnosno

oko 0,5 hektara. Koliko e pri podjeli zemlje dobiti svaka obitelj-

ska zajednica, ovisilo je o konkretnoj situaciji i mogunostima,

a nije bilo strogo propisano. Najvie je, naravno, ovisilo o omje-

ru izmeu broja kolonista i raspoloive zemlje: u republikanskovrijeme kolonisti su dobivali manje zemlje (nekoliko jugera), a u

carsko vrijeme i vie (nekoliko desetaka jugera). Poslije su neki



15/38

Centurijacija u junoj Istri

svoje posjede poveavali kupnjom i na druge naine, a drugi su ih

prodavali i naputali pa se imovinsko stanje mijenjalo vrlo brzo.

Ostaci rimske centurijacije danas se prepoznaju na katastarskim

i drugim mapama te na fotografijama iz zraka kao pravilne mee iz-

meu posjeda i poljski puteljci uvijek u pravilnoj ortogonalnoj mre-

i. To pokazuje da su du glavnih pravaca centurijacije u rimsko doba

tekli poljski putovi i ceste koje su povezivale razliite dijelove po-

ljoprivrednog podruja kolonije. Uz to, ienjem obradive zemlje,

pretvaranjem krevina u oranice, kamenje se s njiva bacalo na hrpe

du mea, a to su bili pravci centurijacije. Tako su kamene gromae i

suhozidne mee jo i danas najbolji pokazatelj antike centurijacije.

Podruja obje istarske kolonije,PoleiParentiuma, bila su centurija-cijom podijeljena na pravilne estice, a tragovi ortogonalnih pravaca

vidljivi su danas posebno dobro oko Pule (npr. cesta Pula ian lei

na vanom dekumanu) i prema Faani i Vodnjanu te Balama dalje

prema sjeverozapadu. Tragovi se prepoznaju i na podruju prema

Raklju. Parentinska centurijacija ima isti pravac kao pulska, kao da je

nastala istovremeno, ali je puno slabije sauvana, samo u tragovima

u zaleu Porea i prema Draevcu te prema Kateliru.



16/38

AMFITE ATAR U PULI

Pula, amfiteatar (unutranjost)

Najvelebnija antika graevina u Puli i u Istri svakako je am-

fiteatar, popularna Arena, graevina koja je sluila za spektaku-

larne priredbe okrutne borbe gladijatora i zvijeri. Svaki je vei

rimski grad imao amfiteatar, a pulski pripada najsauvanijima:

osim njega, tu su jo rimski Kolosej, Arena u Veroni, amfiteatri u

Pompejima, Nimesu i Arlesu u Francuskoj, onaj u Meridi u pa-

njolskoj, zatim amfiteatar u El Djemu u Tunisu. U puno vie gra-

dova postoje tragovi temelja ili donjih dijelova zidova amfiteatra,

primjerice u Solinu kod Splita i u Riminiju na apeninskoj obali

Jadrana. U amfiteatar su dolazili na predstave ne samo stanovnici

gradova, ve i cjelokupno romanizirano stanovnitvo ire okolice.

Amfiteatri su tipino rimske graevine u kojima su Rimljani ui-

vali u nasilju, borbama i krvi, a koncepcijski su nastale spajanjem



17/38

dvaju teatara (amphi-theatronznai dvostruki teatar), pri emu

su gledatelji sjedili na stubama oko eliptinog borilita, tako da se

u morfolokom pogledu amfiteatri mogu usporediti s dananjim

stadionima.

Pulska Arena izgraena je u I. stoljeu. Vjerojatno je ve za

Augusta nastao prvi amfiteatar, moda dijelom izgraen od drva,

koji je potom za cara Vespazijana proiren i izgraen u potpunosti

od kamena, dobivi dananji oblik. Dio gledalita naslonjen je na

padinu breuljka sjeverno od grada, tako da su graditelji utedjeli

na materijalu, radnoj snazi i vremenu potrebnom za izgradnju.

Ne znaju se pojedinosti o vremenu i duljini trajanja izgradnje ili o

arhitektu. U puku se proirila pria o tome da je Tit Flavije Ves-pazijan pulsku Arenu dao izgraditi na nagovor svoje ljubavnice

Puljanke Antonije Cenis, ali to e ipak biti tek pria bez vrstih

temelja u povijesnim podacima.

Eliptina oblika, Arena ima dvije glavne osi: os sjever-jug duga

je oko 130 m, a istok-zapad oko 100 m. Visina sa zapadne strane (na

kojoj je graevina najvia) iznosi oko 34 m. Na vrstim temeljima

poivaju dva reda luno zasvedenih otvora, a na vrhu je niz etvrta-stih otvora. Na etiri strane su izvan plata toga zida istaknute etiri

kule u kojima su vjerojatno bila dopunska stubita, a takve kule

nema niti jedan drugi poznati amfiteatar. Sve to je, meutim, bio

samo vanjski zidni plat koji danas izgleda poput prozranog kostu-

ra nekada pune graevine. Unutar njega bilo je na sredini elipti-

no ravno borilite (oko 100 x 70 m) koje je bilo pokriveno slojem

pijeska, gdje su se odigravale borbe i nadmetanja. Cijelo stupnjevito

gledalite uokolo, na kojemu je bilo mjesta za oko 20.000 gledatelja,graeno od velikih kamenih blokova, razneseno je nakon antike, u

srednjem vijeku, jer su blokovi iskoriteni za izgradnju drugih gra-

evina u gradu i oko njega (crkava, samostana i palaa).

Areni nakon antike sudbina nije bila odve sklona. Nakon

to je car Honorije krajem IV. stoljea zabranio gladijatorske pri-

redbe, svi su rimski amfiteatri izgubili razlog postojanja. Mleani

su ga, navodno, ak htjeli demontirati i prenijeti na Lido ispredVenecije. Da su to uinili, Pula danas ne bi imala jedan od najva-

nijih spomenika antike u ovom dijelu Europe.



18/38

RIMSKI MUNICIPIJI U ISTRI:NES ACTIUM, AEGIDA

Nezakcij, lokalitet

Osim triju istarskih kolonija (Tergeste, Pola i Parentium),

odreeni, iako nii, stupanj samouprave uivala su u Istri jo dva

gradska naselja u klasinoj antici Nezakcij i Agida. To nisu bila

domorodaka naselja, ve naselja rimskih graana, vjerojatno vei-

nom doseljenih iz Italije. Ipak, moe se pretpostaviti da su i roma-

nizirani stanovnici toga podruja dobili djelomino graansko pra-

vo pa su isto tako bili punopravni stanovnici tih gradova. ZaAgidu(AgidailiAegida), poslijeIustinopolis, Capris, danas Kopar Capo-

distria, misli se da je glavna prepreka napredovanju u status kolo-

nije bila blizina Tergestekao jaega sredita, pod iju je jurisdikciju

i, na neki nain, spadao. Plinije ga naziva oppidumcivium Romano-

rum, to je jedna vrsta municipalnog statusa, a izriito znai da su u

naselju veinu imali upravo rimski graani. Nezakcij ima u Plinija

drukije znaajke jer ga naziva samo oppidum, to valja protumaiti

tako da su njegovi stanovnici bili veinom romanizirani potomcistarosjedilakog stanovnitva, a ne potomci novodoseljenih Italika.



19/38

Terminoloka raznolikost odraava pravnu raznolikost rjeenja u

rimskom sustavu dravne i lokalne uprave, koji nije bio krut, ve

vrlo prilagodljiv razliitim zateenim stanjima.

Nezakcij se nalazi vrlo blizu Pule, od nje je udaljen tek dese-

tak kilometara, preblizu da bi imao potpuno neovisni status, ali

dovoljno vaan da u prvim stoljeima Carstva uva svoju lokalnu

samoupravu. Moda je na to utjecao njegov status vanoga gra-

dinskog sredita Histra u junoj Istri tijekom rimskoga osvajanja

u II. stoljeu pr. Kr. (opsada i pad Nezakcija opisao je opirno

Tit Livije), kada je bio sruen i spaljen. Za cara Augusta poela je

njegova ponovna izgradnja s rimskom urbanom fizionomijom, a

broj i karakter posvetnih natpisa autohtonim boanstvima u Ne-zakciju navodi na pomisao da je rije o vanom kultnom i simbo-

likom sreditu romaniziranih Histra.

Rimski je Nezakcij (Nesactium) bio okruen bedemima s

kulama, a u njima su se otvarala dvoja glavna gradska vrata i vie

sporednih. Sredite naselja bilo je oko glavnog trga (forum) s tri

hrama na njegovoj zapadnoj strani. Oko njega su bili i drugi javni

prostori te termalni sklop. Od zaravnjena sredita naselja, na tri se

strane sputaju padine na kojima su bile stambene kue: samo suneke dijelom istraene. U III. stoljeu na jednom se natpisu po-

sveenom caru Gorijanu III. spominje kaoRes publica Nesactien-

sium(Zajednica Nezakana), a za njegovu kasnoantiku povijest

nema drugih podataka. Poetkom VII. stoljea grad je naputen

nakon prvih avaro-slavenskih prodora u junu Istru, moda osvo-

jen, spaljen i uniten. Gradski ivot nikada se vie nije na tome

mjestu obnovio pa je i tradicija o Nezakciju do XIX. stoljea pre-

ivjela samo u tekstu Tita Livija.

Agidaima sasvim drugu priu. Do danas jo nije sigurno usta-

novljeno gdje se nalazila antikaAgidakoju spominje Plinije: mo-

da na Srminu kod Kopra, staroj gradini iz predrimskog razdoblja

jer je dolina ua Riane ispod nje bila movarna. Tek je u kasnoj

antici nastalo naselje na otoiu koje je u srednjem vijeku preraslo

u dananju povijesnu jezgru Kopra. Osim brojnih antikih natpisa

i ostataka arheolokih predmeta na cijelom irem podruju Kopra,nema tragova rimskom urbanizmu ili drugim graevinskim ele-

mentima veega opsega, tako da se o tomu nita ne zna.



20/38

RIMSKI MUNICIPIJI U LIBURNIJI

Municipalizacija rimske Liburnije bila je upadljivo temeljita

jer je zahvatila velik broj autohtonih zajednica i njihovih grad-

skih sredita. Tako su stanovnici Alone(danas Labin),Flanone

(danas Plomin), Tarsatice (danas Rijeka), Apsora (danas Osor),

zatim Crexa(danas Cres), Curicta(danas grad Krk) iFulfinuma

(danas Omialj) u I. stoljeu dobili dio rimskoga graanskog pra-

va, odnosno municipalni status. To im je omoguavalo koritenjeodreenih povlastica u poreznom sustavu, a i laku komunika-

ciju, a time i trgovinu s Italijom kao sreditem drave. Rimsko

graansko pravo stanovnika nekih zajednica Liburnije, odnosno

municipalitet njihovih gradskih naselja bili su znakovi ve uzna-

predovale romanizacije jer graansko je pravo bilo posljedica, a ne

pretpostavka romanizacije.

Promatrajui danas te gradie u istonoj Istri i na Kvarneru,

u veini njih zamjeuje se da su gradinskog podrijetla. Osobito

je to uoljivo u primjeru Labina i Plomina, ali i Omilja, koji su

smjeteni na vrhovima breuljaka, ponad zatiene luke u dubo-

kom zaljevu. U labinskom sluaju to je Rabac, nekoliko kilome-

tara udaljeno naselje koje je u svim povijesnim razdobljima imalo

funkciju luke. Ni grad Krk nije daleko od takve percepcije, na vi-

sokoj stijeni iznad mora, zatien debelim srednjovjekovnim zidi-

nama. Vrlo su esto bedemi srednjovjekovnih gradia sagraenina temeljima prapovijesnih suhozidnih bedema.

Primjer Tarsatice, odnosno Rijeke, meutim, najrjeitije po-

kazuje preobrazbu naselja od gradine do antikoga grada jer se

stara liburnska gradina nalazila na vrhu brda iznad lijeve obale

Rjeine: to je danas Trsat pa i toponim pokazuje kontinuitet. An-

tika Tarsaticaizgraena je, meutim, u podnoju gradine, blie

moru, i na desnoj obali Rjeine: tamo gdje je danas Stari grad uRijeci, od Korza do katedrale Sv. Vida. U ranoj antici vladao je

mir, i gradine nisu bile potrebne kao utvrde, a bile su neprikladne



21/38

Labin

za trgovinu zbog tekog pristupa. Zato se openito naputaju, a

nova se naselja grade ispod njih, u dolinama. U Plominu, Labinu i

Omilju glavnina antikih nalaza potjee iz podnoja gradinskog

naselja, dok to u Cresu i Osoru nije sluaj jer oni nisu imali pravi

gradinski karakter ni u prapovijesti, nego su se vrlo rano razvili

blizu mora. Zanimljivo je da su gotovo sve vanije prapovijesne

gradine, naputene u antici, ponovno naseljene u ranome sred-

njem vijeku i iz njih su izrasli dananji istarski i kvarnerski gradii

na breuljcima, od Dragua i Bala u Istri, do Bribira i Bakra u

Hrvatskom primorju.

Od II. stoljea najvanijim gradom postupno je postajala

Tarsaticajer se nala na kraju niza utvrda koje su od Ljubljanskekotline do Jadrana zaprjeivale ulaz u Italiju iz Panonije, odakle

je prijetila najvea opasnost za Rimsko Carstvo. Zato je u Rijeci

postavljeno regionalno zapovjednitvo, a itav je kraj militarizi-

ran. U sreditu antike Tarsaticenalazila se zgrada zapovjednitva

izgraena u obliku logora, sa sveanim monumentalnim ulazom

koji je sauvan i danas je najvaniji antiki spomenik u Rijeci,

Rimski luk.



22/38

MASLINOVO ULJE, VINO I AMFORE

Pula, rimske amfore

Vanost maslinova ulja i vina za istarsku poljoprivredu u

antici prelazi sve okvire povijesnih razdoblja. Nikad se poslije

iz Istre nisu izvozile takve koliine maslinova ulja koje je isto-

vremeno bilo poznato po kakvoi. Goleme rustine vile s vie

tijeskova za ulje (i vino) svjedoe o velikim kapacitetima prera-

de, a to znai da je istarsko ulje bilo vrlo traeno na tadanjem

tritu. Samo su najmanje rimske rustine vile u Istri imale je-dan ili dva tijeska: veina ih

je imala barem tri ili etiri, a

neke i desetak pa i dvadeset

tijeskova (Barbariga). Teh-

nologija tijetenja maslina i

groa bila je slina onoj koja

se u nas (i drugdje oko Sre-

dozemlja) rabila donedavno,

do uvoenja hidraulikih i

drugih strojeva. To znai da

bi se masline najprije samljele

u mlinu koji su pokretale i-

votinje, ili ak ljudi, a zatim

se samljevena smjesa stavljala

u tijesak koji ju je na razliitenaine (ali uvijek ljudskom

ili ivotinjskom snagom) pri-

tiskao i iz nje istiskao ulje.

Tehnologija tijetenja groa

razlikovala se samo po tome

to se ono prije tijetenja nije

mljelo, ve se stavljalo izrav-no u tijesak. Postojali su, na-

ravno, i primitivniji naini



23/38

tijetenja manjih koliina maslina, odnosno groa, pomou

improviziranim strojevima, ili ak gaenjem (groa) nogama.

Ako je postrojenje za preradu imalo vie tijeskova, tekuina

je obino otjecala jednim kanalom u bazene za proiavanje u

kojima se ulje odvajalo od neistoa i tehnoloke vode, a mot je u

takvim bazenima prolazio prvo vrenje. Iz njih se potom tekuina

pretakala u velike keramike posude (dolia) u skladitima, gdje je

ekala sazrijevanje i prijevoz. Skladita srednje velikih postrojenja

za preradu maslina ili groa u ulje ili vino imala su i po tridese-

tak, a i vie, takvih posuda. Svaka je posuda imala zapremninu od

oko 1.500 l, tako da se i po tome vidi veliina prosjene proizvod-

nje na jednom imanju: oko 450 hl ulja i vina.Ulje, vino i druge tekuine te itarice i druga hrana prevozili

su se u amforama. Amfore su se izraivale od keramike u poseb-

nim radionicama, a imale su uvijek dvije drke za noenje. Razno-

vrsni oblici amfora odreuju mjesto i vrijeme njihova nastanka,

tako da su se, primjerice u Istri, proizvodile amfore odreenog

oblika i veliine, a u drugim dijelovima Carstva drukijeg oblika.

U Istri su poznate dvije-tri radionice amfora u rimsko doba: jed-na u Faani kod Pule, druga u Loronu kod ervara. To su bile ve-

like pei za peenje nekoliko desetaka amfora odjednom, a pogon

je imao vie odjela: za proiavanje gline, za oblikovanje amfora,

za njihovo suenje te pe za peenje i skladite gotovih amfora.

Neuspjele amfore ili one s grekama nisu zavravale na tritu, ve

su se bacale na odlagalite otpada, gdje ih danas nalaze arheolozi

koji iz ulomaka odbaenih amfora otkrivaju podatke o njihovim

vlasnicima.Vlasnici radionica (a to su esto bili i vlasnici poljoprivred-

nog posjeda) oznaavali su svoje amfore prije peenja igom s ime-

nom. Tako danas znamo da je vlasnik radionice u Faani bio neki

Gaj Lekanije Bas, poznati senator oko sredine I. stoljea. Vlasnica

radionice u Loronu kod ervara (Pore) bila je stanovita Kalvija

Krispinila, dama na dvoru cara Nerona, u isto vrijeme. To je do-

ista bilo doba najvee potranje za istarskim maslinovim uljem uokolnom podruju, kada je ono postizalo najviu cijenu, odnosno

donosilo najveu zaradu.



24/38

RIMSKE CESTE

Rimska cestogradnja pripada znatnijim i poznatijim teko-

vinama te civilizacije. Kao i sve velike drave staroga vijeka koje

su se prostirale na golemim podrujima, rimska je drava sustav

cesta razvila i odravala ponajprije radi brza putovanja slubene

pote: obavijesti i zapovijedi od glavnoga grada prema periferiji

i obratno. Zato su ceste bile pomno izgraene, a na pravilnim

razmacima bile su postaje za odmor i okrjepu te za promjenukonja i konjanika, kako bi poruke mogle stii na odredite to

prije. Prve ceste toga sustava izgraene su kada se rimska vlast

proirila na cijelu Italiju, a sve su se zrakasto pruale iz Rima.

Poslije su i sve novoosvojene provincije dobile cestovni sustav

koji ih je povezivao s cjelinom.

Zbog svoga poloaja na sjevernom Jadranu, za Istru su jed-

nako bili vani cestovni i pomorski pravci povezivanja s okolnimkrajevima. Glavna cesta koja je povezivala Akvileju i Istru, ila je

najprije u Tergeste(Trst), zatim je prelazila Rianu (Formio flu-

men), Dragonju (Argaone) i Bujtinu te preko Mirne (Ningus

flumen) stizala na Poretinu. Cesta je ulazila u Pore pravcem Vi-

inada Katelir, a iz grada je izlazila prema Draevcu, Klotru i

Limskom zaljevu. Zatim je prelazila Limsku dragu i dugim ravnim

pravcima ila prema Balama, Vodnjanu i Puli. Njezina trasa nije

potpuno poznata, tako da se ne moe rei gdje je i kako prelazila,primjerice, rijeke Dragonju i Mirnu ili Limsku dragu. Ostaci ove

ceste sauvani su, odnosno sluajno pronaeni, samo kod Kopra

(blizu ravanja glavne ceste koja vodi iz Kopra u Trst i Ljubljanu)

i kod Pule (na Velom Vrhu, glavnome sjevernom ulazu u grad).

Kod Galiane je pronaen miljokaz, kameni natpis s oznakom

broja milja od polazne toke, s naznakom da je postavljen za vla-

davine cara Vespazijana te da se cesta zvala Via Flavia(Flavijevskacesta). CestaAquileia Tergeste Parentium Polajamano nije

izgraena tek za cara Tita Flavija Vespazijana, ve je tada vjerojat-



25/38

Rimska cestovna mrea u X. regiji

Venetia et Histria (prema Corbaneseu)

no bila obnovljena ili

osuvremenjena.

Druga vana ce-

sta izlazila je iz Pule,

iznad Arene prema

ijanskoj umi, a za-

tim dalje prema Ne-

zakciju. Od Nezak-

cija je zasigurno ila

do Alone (Labin),

ali nije poznato tono

kuda: preko Protinena Rakalj i potom do

zaljeva pa skelom pre-

ko njega, ili pak pre-

ma Marani i Barba-

nu, preko rijeke Rae

(Arsia flumen). Obje

su inaice bile po-djednako teke zbog

prirodne prepreke

duboke doline rijeke i morskog zaljeva. Prijelazom rijeke Rae

cesta je vodila u Liburniju, doAlonei potom doFlanone(Plomi-

na). Nastavljala je rubom epikog polja do Vranje i zatim preko

prijevoja Poklon na kvarnersku stranu masiva Uke te se sputala

prema Tarsatici, dananjoj Rijeci. Odatle je nova cesta nastavljala

dalje prema Dalmaciji, ali vjerojatno ne du obalnog ruba, ve napovienom terenu preko Bakra te Vinodolom do Novog Vinodo-

lskog.

Dakako, osim tih glavnih pravaca, postojale su i lokalne ce-

ste koje su spajale sva naseljena mjesta u Istri i Liburniji te na

otocima. Takve ceste esto nisu imale poploanu ve zemljanu

podlogu pa su to tee prepoznatljive. Mnoge od njih postojale

su i u kasnijim razdobljima, do danas, uvijek kao obini poljskiputovi.

Rimske ceste u Furlaniji i u Julijskoj krajini

Konzularne ceste (perstratae)

Sekundarne ceste (vicinales)

Dananji tok rijeka

Tok rijeka u rimskom periodu



26/38

RIMSK E LUKE I PLOVIDBA

Pomorska komunikacija na Sredozemlju oduvijek je bila ra-

zvijena: ljudi su morem plovili otkad su ivjeli na njegovim obala-

ma. Iako je more u primitivnim uvjetima postavljalo znatna ogra-

nienja (plovidba samo danju i za lijepa vremena, gotovo samo

u obalnom reimu te samo od travnja do listopada), morem se

bre i jednostavnije moglo prevesti vei teret nego kopnom. Zato

je morski prijevoz bio viestruko jeftiniji pa se koristio gdje godse moglo. Svi veliki gradovi starog vijeka smjeteni su na morskoj

obali, blizu obale ili pak na velikim plovnim rijekama.

Jadran je tipino zatvoreno more unutar kojega ni prije na-

vedena ogranienja nisu znaila preveliku prepreku. Zato su sva

obalna mjesta komunicirale morem, a na velike luke u gradovima

nadovezala se mrea kopnenih putova prema unutranjosti. Po-

morski putovi i ceste tvorili su tako nedjeljivu cjelinu, a sjeverni jeJadran za to dobar primjer.

Pola, Parentiumi Tergestenastali su kao rimske kolonije na

obali mora, imajui na umu i potrebu da gradovi imaju sigurne i

dobre luke. Dananje luke skrivaju pod morem i nasipanim oba-

lama ostatke rimskih operativnih obala i gatova pa se o njima go-

tovo nita ne moe rei. Pulska operativna luka bila je na potezu

od dananje zgrade glavne pote do foruma s june strane grada.

Poreka luka nalazila se vjerojatno sjeverno od grada, gdje se podmorem vide ostaci starog valobrana koji vjerojatno pripada anti-

kom dobu.

U rimsko je doba, osim gradova, bilo naseljeno i cijelo izvan-

gradsko podruje zapadne Istre, osobito rustinim vilama kao

sreditu poljoprivrednih imanja. Za izvoz poljoprivrednih proi-

zvoda s takvih imanja koristio se upravo pomorski prijevoz, tako

da su vlasnici imanja bili upueni na luice u njihovoj neposred-noj blizini. Sustav rimskih luka nije se oslanjao samo na velike

gradske luke, ve (u istarskom sluaju izvoza ulja i vina) na mno-



27/38

Brijuni, tlocrt uvale Verige

go luica du cijele obale. Od Linjana i Medulina do Savudrije,

Izole i Milja gotovo su svaki zaljev, svaka uvala mogli biti luica

za pristajanje manjih brodica koje su na takvim mjestima primale

teret amfora s uljem i vinom.

Arheoloki ostaci rimskih rustinih vila du zapadne obale

Istre brojni su, ali svaki takav graevinski kompleks imao je i pri-

padajuu luicu koja se obino nalazila u zaljevu. Bila je zatvore-

na jednim ili dvama lukobranima, a obala je bila zidana. Gatova

nije bilo (ili vrlo rijetko) jer se za pristajanje i vezivanje brodova

koristila obala, odnosno lukobrani s unutarnje strane. Poznati su

dobro sauvani primjeri luka u uvali Verige na Brijunima, zatim

u Savudriji, u Sv. Ivanu Kornetskom, a u slovenskom dijelu IstreSimonov zaljev kod Izole (Halietum). Svakoj takvoj luici gravi-

tirala su poljoprivredna imanja iz zalea, koja su tako cestama bila

povezana s obalom, a ne s oblinjim gradom. Naravno, cestov-

na veza s gradom bila je potrebna zato to je grad bio upravno i

politiko sredite, ali gospodarske veze pokoravale su se drugim

zakonitostima.



28/38

RUSTINE VILE

Brijuni, uvala Verige

Poljoprivreda je u rimskom gospodarstvu, kao i u svim pre-

dindustrijskim drutvima, bila veoma vana za opstanak i preiv-

ljavanje. Rimljani su razvili osobit nain koritenja zemlje za in-

tenzivnu proizvodnju specijaliziranih kultura, a u velikom dijelu

Sredozemlja to su bile vinova loza i masline. Samo su u sjevernoj

Africi, na Siciliji i u Egiptu te oko Crnog mora monokulturno uz-

gajali itarice. Isto tako, samo su iznimno koristili velike povrinekao panjake za velika stada stoke, i to u junoj Italiji na kraju Re-

publike. Intenzitet iskoritavanja zemlje bio je tako razvijen da je

nastao osobit oblik naseljavanja karakteristian za rimsko doba.

Takva naselja Rimljani su nazivali villa rustica rustina vila.

To su bili graevinski sklopovi izvan grada, koji su se sastojali

od nekoliko skupina prostorija u jednoj ili vie zgrada za stanova-

nje i gospodarenje zemljom, sredita zemljinih posjeda u kojima

je ivio vlasnik s obitelji i radnicima/robovima. Vlasnik je mogao

ivjeti i u gradu (esto je imao kuu u gradu i vie takvih posjeda

izvan grada), a imanje je povjeravao nadgledniku koji je u njegovo



29/38


30/38

PRVE KR ANSKE Z AJEDNICE

Pore, Eufrazijeva bazilika (detalj)

Nova religija spasa javila se u Palestini u I. stoljeu, a teme-

ljila se na smrti Isusa Krista na kriu radi otkupljenja grijeha

svih ljudi. Postala je vrlo omiljena jer je irila vjeru u uskrsnue i

vjeni ivot. Vrlo se brzo proirila velikim gradovima na istoku,

a zatim i na zapadu Carstva pa je tako dospjela i u istarske gra-

dove. No kako su prvi krani vjeru ispovijedali u tajnosti zbog

straha od progona, povijesni su tragovi najstarijih vremena vrloskromni. Postojanje prvih sigurnih kranskih zajednica u nas

datira se u III. stoljee, iako su moda postojale i u II. stoljeu.

U najeim progonima stradali su brojni vjernici, sveenici i

biskupi.

Tako je u Poreu muenikom smru stradao Mauro, bi-

skup kranske zajednice, a za Pulu postoji povijesno nepotvr-



31/38

ena pria o Germanu, pulskom graaninu koji je takoer ubi-

jen u to vrijeme u okolici grada. Kada je rimski car Konstantin I.

(Veliki) dopustio 313. godine kranima slobodno ispovijedanje

vjere, poela je znatna graditeljska djelatnost radi podizanja bo-

gomolja. Bogomolje su u pravilu nastajale u privatnim kuama

uglednijih vjernika, gdje su se u vrijeme progona krani tajno

sastajali. Od privatnih kua nastale su prve crkve u IV. stoljeu,

a u iduim su se stoljeima irile, pregraivale i uljepavale.

Sv. Mauro nakon smrti bio je pokopan na gradskom gro-

blju, a na mjestu njegove tajne kapele izgraen je prvi slube-

ni crkveni kompleks u gradu s dvjema usporednim crkvama.

Njegovo je tijelo premjeteno u oltarni prostor te crkve kakobi svojom svetou i fiziki bio blizu vjernicima koji su se u njoj

okupljali. U VI. stoljeu tadanji biskup Eufrazije podignuo je

na istome mjestu novu crkvu ureenu sjajnim mozaicima, a pre-

uredio je i cijeli sklop (biskupska rezidencija, atrij, krstionica)

koji se danas po njemu naziva Eufrazijeva bazilika.

Iako Pula nema tako neprijepornog muenika (pria o sv.

Germanu

da je osuen u Areni, a pogubljen uz cestu za Ne-zakcij zabiljeena je tek mnogo poslije pa nije posve povijesno

pouzdana), i u tom je gradu u IV. stoljeu nastala prva dvostru-

ka crkva koja je poslije brojnim preinakama preobraena u da-

nanju katedralu. U to su vrijeme izmeu sjevernog Jadrana i

Alpa obino graene po dvije usporedne crkve, od kojih je jedna

sluila svakodnevnom kultu, a druga za tovanje svetakih moi.

Tako je i Pula imala dvije crkve, od kojih je manja u srednjem

vijeku naputena, zaputena i sruena te je danas na njoj cvjet-njak.

Pola i Parentium postali su sjedita biskupa, ali crkve su

nicale i u drugim naseljima. Ve u IV.V. stoljeu izgraena je

dvojna bazilika u Nezakciju, a izgradnja mnogobrojnih crkava

u cijelom obalnom podruju Istre (Brijuni, Betika kod Barbari-

ge, Guran kod Vodnjana, Sv. Foka kod Vodnjana, Banjole kod

Vodnjana i druge) osobito je procvala u V.

VI. stoljeu. I u Pulii oko nje podignuto je mnogo crkava (Sv. Felicita, Sv. Ivan od

Nimfeja i dr.).



32/38

NASTANAK N OVIH GRAD OVA: ROVINJ,NOVIGRAD, UMAG, BALE, BUJE, BUZET...

Pulska kapsaKasnoantiko razdoblje imalo je znaajne posljedice za ka-

sniju povijest Istre jer su u to doba na poluotoku nastala brojna

nova gradska naselja, od kojih mnogi gradii i danas

postoje. Osim Pule, Trsta i Porea, tri kolonije koje su

Rimljani osnovali u I. stoljeu pr. Kr., odnosno u I.

stoljeu, municipija u Kopru i Nezakciju te u

Labinu i Plominu, izmeu V. i VII. stoljeaniknulo je vie novih sredita koja su se

vrlo brzo pretvorila u gradove.

Nastanak tih kasnoantikih/ra-

nosrednjovjekovnih gradova bilo

je specifino jer su nicali na za-

tienim mjestima uz obalu, na

otocima ili poluotoiima du

zapadne obale Istre, odnosno

na breuljcima na kojima su

se u prapovijesti uzdizale hi-

starske gradine. Nastali su radi

obrane jer su se u njih ljudi

sklanjali od opasnosti. Jedno-

stavno su traili sigurnija mje-

sta koja e moi dovoljno do-bro utvrditi za obranu. Dio

stanovnika tih novih gradova

bile su dobjeglice iz drugih

krajeva, posebno iz panonskih

provincija iz kojih se rimska

vojska postupno povlaila zbog

neprekidna pritiska bar-bara u ratovima koji su

se tamo vodili. Daka-



33/38

ko, i stanovnici Istre koju su dotad ivjeli izvan gradova, na ne-

zatienim gospodarskim imanjima na selu, morali su potraiti

sklonite na utvrenim mjestima. To su isprva bila privremena

naselja (refugia), od kojih su se neka preobrazila u stalno nase-

ljene gradove, a neki meu njima potom su nastavili ivjeti do

danas.

Od obalnih gradova posebno je zanimljiv sluaj Rovinja koji

je nastao na otoiu (koji je tek u XVII. stoljeu bio nasipanjem

povezan s kopnom, kao to je i danas), a prvi se put spominje u pi-

sanim izvorima tek u VI.VII. stoljeu pod imenomRuignumili

Ruginium. Sigurno nije nastao puno prije toga prvoga povijesnog

spomena, a oito je bio sigurno sklonite na osamljenom mjestuuz obalu. Drugi su takvi gradovi, koji su zacijelo nastali u tim bur-

nim stoljeima seoba i ratova, migracija i raanja novih gradova,

Vrsar, Novigrad, Umag i Sipar, odnosno Piran i Izola u Sloven-

skom primorju, a jamano Beli i Lubenice na otoku Cresu.

Naselja na otoiima ili poluotoiima uz more bila su poseb-

no dobro zatiena jer je opasnost prijetila prije svega od kopne-

nih naroda koji nisu dotad imali iskustva u ratovanju na moru.Obalni gradovi na Sredozemlju zato su mogli jo dugo odravati

veze izmeu sebe, tako da je antika civilizacija na moru propala

mnogo kasnije od one na kopnu.

Lijep je i pouan primjer naselja koje je nastalo na mjestu

rimske vile u uvali Madona (Gospina uvala, Dobrika, Val Ma-

donna) na Brijunima u V.VI. stoljeu izgradnjom debelih be-

dema i naseljavanjem brojnih dobjeglica. Njihov je gradi bio

smjeten na obali mora, i to na vanjskoj strani otoka, pa nijebio vidljiv s kopna. Poslije je naputen i nije preivio poetak

srednjega vijeka.

Mnogo ih vie ima u unutranjosti Istre, gdje su brojne gra-

dine bile ponovno naseljene privremenim zbjegovima, a neke su

postale gradska naselja. Takvi su gradovi, primjerice, Buje, Gro-

njan, Oprtalj i Motovun u sjeverozapadnom dijelu Istre, odno-

sno Kubed, Soerga i Pomjan u slovenskom dijelu Istre, Pian,Graie, Boljun, Paz i Dragu u sredinjoj Istri, potom Brse,

Moenice i Kastav u istarskoj Liburniji te Bribir u Vinodolu.



34/38

Ranokranski sarkofag

iz Betike pored Barbarige

ISTRA I LIBURNIJA POD GOTSKIM KR ALJEVIMA

Iako se 476. u historiografiji uzima kao godina propasti Za-

padnoga Rimskog Carstva, kada je vojskovoa i kralj germanskih

Herula svrgnuo Romula Augustula, povijesni dogaaji malo su

zamreniji od tako jednostavnog prikazivanja. Nakon Honori-

ja, koji je od 385. do 423. godine prvi vladao kao zapadnorimski

car (a njegov brat Arkadije postao je istonorimskim carem),

u V. stoljeu samo je jedan car bio dovoljno snaan da vrstovlada due vrijeme: Valentinijan III. (425. 455.). Nakon njega

vladalo se u prosjeku tri godine. Predzadnji car bio je Julije Ne-

pot kojega je u njegovoj treoj godini vladanja 475. godine svr-

gnuo s prijestolja Orest, njegov prefekt pretorija, koji je odmah

potom za cara proglasio svojega sina Romula Augustula. Julije

Nepot nije, meutim, bio ubijen, ve se povukao u Dalmaciju,



35/38

gdje je jo do 480. godine vladao kao zakoniti zapadnorimski

car (priznavao ga je i istonorimski car Zenon), iako Carstvo

vie nije postojale, ve se razdvojilo na vie samostalnih barbar-

skih kraljevina. Nakon toga je Odoakar svoju vlast, koju je bio

uspostavio u Italiji, proirio i na Dalmaciju.

U to su vrijeme Ostrogoti ugroavali neke pokrajine Isto-

noga Rimskog Carstva pa ih je Zenon uputio prema zapadu, nu-

dei im Italiju. Odoakar se s njima sporazumio o podjeli vlasti,

ali ga je 493. godine ostrogotski kralj Teodorik ubio i zapoeo

stvaranje ostrogotske drave s glavnim gradom u Ravenni. Ve su

nekoliko godina prije (489. ili 490.) Istra i Dalmacija dole pod

vlast Ostrogota. Ostrogoti su uspostavili svoj sustav vlasti i inov-nika, koji se oslanjao na ostrogotsku aristokraciju i na podinjene

romanske starosjeditelje. Na elu uprave, osim kralja, bio je pre-

fekt pretorija, a svakom je pokrajinom u dvije prefekture (Itali-

ja i Galija) upravljao knez (comes). Svaki je grad imao i gradskog

upravitelja (comes Gothorum per civitates).

Brojni nalazi predmeta ostrogotske kulture i umjetnosti,

razasuti irom Dinarida od mora do Posavine, svjedoe o njiho-voj nazonosti i kontroli teritorija, iako su Ostrogoti bili samo

upravljaki sloj u dravnom sustavu, a nisu inili veinu stanov-

nitva. I u Istri ima sporadinih nalaza ostrogotske materijalne

kulture, ali sve upuuje na neprekidnost ivota starosjedilakog

stanovnitva.

Nakon Teodorikove smrti, 526. godine naslijedio ga je ma-

lodobni unuk Atalarik, a umjesto njega vladala je njegova majka

Amalasvinta koja se nakon njegove smrti udala za Teodata kojije takoer pretendirao na kraljevsko prijestolje. Kada je Teodat

534. godine svrgnuo i ubio Amalasvintu, to je posluilo Justini-

janu kao povod za poetak rata protiv Ostrogota. Rat je trajao

dvadeset godina protiv Teodatovih nasljednika Vitigesa i Toti-

le, te je zavrio bizantskim osvajanjem ostrogotske drave. Bor-

ba za Dalmaciju i Liburniju vodila se od 535. do 537., a Istru su

Bizantinci osvojili 538. godine. Time su na sjevernom Jadranunestali Ostrogoti koji i nisu ostavili veega traga u kulturi i po-

vijesti Istre.



36/38


37/38

Kapsa od slonovae

iz Samagera

To je bila velika trobrodna crkva bogato ukraena mozaicima i

mramornim ploama u umjetnikom stilu po tadanjem ukusu

na sjevernom Jadranu (Ravenna je bila snaan umjetniki uzor),

a pod utjecajem bizantske umjetnosti. Osim bazilike, istom sklo-

pu pripadaju pretprostori (trijem i predvorje), krstionica i velika

biskupska palaa koja je do danas sauvana u gotovo izvornom



38/38

obliku iz VI. stoljea, te je po tome jedna od najvanijih graevina

nae graditeljske batine.

U Puli i drugim gradovima crkvene i druge graevine toga

doba sauvane su samo u tragovima ili pak u skromnim ostacima.

Ali svi zajedno, takvi ostaci govore o pravom preporodu kulture i

umjetnosti u rano bizantsko doba, tako da je to vrijeme bilo vrlo

vano u povijesti Istre i sjevernog Jadrana kao znaajan prijelaz

prema srednjemu vijeku, prema novim oblicima drutvenog i po-

litikog ureenja.


Rimsko Doba u Istri

Documents