Gledati izbliza Haiku je zapis doživljaja. Do-živjeti doslovno znači biti tik iz život, biti dotaknut njime. Haiku ne ide za tim da opiše, nego da potakne čitatelja da doživi isto što je osjetio i pjesnik. Time i sam postaje pjesnikom. Kratkoća i sublimiranost dolazi iz intenziteta osjećaja: kad je osjećaj najintenzivniji u nama obuzima nas šutnja jer riječi više ne mogu iskazati unutarnju zbilju. Time haiku-doživljaj pokazuje da se oblik ili izraz stvara sam kad je duh shvaćen i da između njih zapravo nema razlike. Kad netko o nečem tužnom kaže da je tužno, gube se implikacije, i na kraju je čak i dojam tuge slab. Bitno je da se o nekoj stvari ne kaže “tužna je”, već da ona sama od sebe bude tužnom. (Chikamatsu Monzaemon, u: V. Devidé Japanska haiku poezija) U nekom smislu haiku piše sam sebe preko pjesnika koji pokušava doživljaj prenijeti u njegovoj čistoći. Haiku poezija poezija je svakidašnjeg života - ono što je svakidašnje, obično, jednostavno, njezino je područje. List koji se otkida na vjetru, vrapčić koji kljuca zrno, glatkoća nekog kamena, dijete koje briše rukavom svoj nosić, skromnost nekog cvijetka - sve je to haiku. Promatramo li pažljivije bića i stvari iz prirode, otkrivamo da je sve blisko čudo, da nas sve oko nas može potaknuti, oživjeti snagom doživljaja koji je neposredna veza sa životom samim, nerastrganim, nepodijeljenim, cijelim i svetim. Sjetite se perspektive! Velike su stvari velike, no i male su stvari velike ako se gledaju izbliza. (Shiki, Isto) Zajednički je element osjećaj u misli i misao u osjećaju. Kad su riječ i zbilja podijeljeni, nemoguć je haiku. Haiku je iskra koja preskače prazninu između naizgled različitih i nevezanih zbilji te uspostavlja među njima vezu. Haiku potiče duh da izvede skok. Zato doživljaj postaje ljepotom Takvosti. 5
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Gledati izbliza
Haiku je zapis doživljaja. Do-živjeti doslovno znači biti tik iz život, biti dotaknut njime. Haiku ne ide za tim da opiše, nego da potakne čitatelja da doživi isto što je osjetio i pjesnik. Time i sam postaje pjesnikom.Kratkoća i sublimiranost dolazi iz intenziteta osjećaja: kad je osjećaj najintenzivniji u nama obuzima nas šutnja jer riječi više ne mogu iskazati unutarnju zbilju. Time haiku-doživljaj pokazuje da se oblik ili izraz stvara sam kad je duh shvaćen i da između njih zapravo nema razlike.
Kad netko o nečem tužnom kaže da je tužno, gube se implikacije, i na kraju je čak i dojam tuge slab. Bitno je da se o nekoj stvari ne kaže “tužna je”, već da ona sama od sebe bude tužnom.
(Chikamatsu Monzaemon, u: V. Devidé Japanska haiku poezija) U nekom smislu haiku piše sam sebe preko pjesnika koji pokušava doživljaj prenijeti u njegovoj čistoći.
Haiku poezija poezija je svakidašnjeg života - ono što je svakidašnje, obično, jednostavno, njezino je područje. List koji se otkida na vjetru, vrapčić koji kljuca zrno, glatkoća nekog kamena, dijete koje briše rukavom svoj nosić, skromnost nekog cvijetka - sve je to haiku. Promatramo li pažljivije bića i stvari iz prirode, otkrivamo da je sve blisko čudo, da nas sve oko nas može potaknuti, oživjeti snagom doživljaja koji je neposredna veza sa životom samim, nerastrganim, nepodijeljenim, cijelim i svetim.
Sjetite se perspektive! Velike su stvari velike, no i male su stvari velike ako se gledaju izbliza.
(Shiki, Isto)
Zajednički je element osjećaj u misli i misao u osjećaju. Kad su riječ i zbilja podijeljeni, nemoguć je haiku. Haiku je iskra koja preskače prazninu između naizgled različitih i nevezanih zbilji te uspostavlja među njima vezu. Haiku potiče duh da izvede skok. Zato doživljaj postaje ljepotom Takvosti.
Oni koji prihvaćaju prirodni tok i slijed stvari i žive im u poslušnosti, ti su iznad radosti i tuge, zato jer su u samom njihovu srcu.
(Matsuo Basho, Isto).
Otkriće i ulazak haiku u našu kulturu nije samo unošenje nove forme i novog izraza, nego je i ponovno uvođenje i novog pristupa poeziji po kojem se poezija shvaća kao život i život kao poezija.
J. B.
5
6
SVAKODNEVICA GRADA
7
8
Jutarnji vjetar.Plastična čaša na granikima: “Dobar dan”.
Ponad krovovaispružile vratovežirafe-dizalice.
Na čelu kućećelav starac sjedi.Balkon pun cvijeća.
9
Na ulici miješaju semirisi jela i pjesme s radija.Nedjeljno jutro.
Tek što korak dosegnemali papirić na putu,ovaj već pobjegne dalje.
To od starostina brcima izbija inje.Ili od studeni.
Pod težinomklonule grane bora.Trudne od snijega.
82
Ogoljele grane tresu se od hladnoće.Motrim u kaputu.
Nema tramvaja.Vjetar do kostiju, do pustoši.
Smreka obučenau bijelu tišinu.Zastaje korak.
83
Pada mrkla noćzajedno sa snijegomSve je utihlo.
Usred danasluša tajnu noći.Usamljen bor.
84
ZAPISI S JEZERA
85
86
Razdvoje sedvije sjene na mostu.a gdje je čovjek?
Tone čamacdotaknut obalama.Nijema rijeka.
U tišinuiznova pada slap.On i ne on.
87
Svoju sloboduvoda pronalazi u silaženju.Kao sveti Franjo.
Teži prema zraku iz kojeg se vraća, da bi se opet popela.
Okrenem li seuzvodno ili nizvodno, rijeka svejedno teče.
88
Ispod mirne, gotovo ravnodušne površine,naslućujem skriven ocean.
Voda lješkari. Nježno mreškana, treperi na vjetru.
Krugovi se šireod naših kamenčića.Gle, poljubac!
89
Podigla granekao čovjek u molitvi.Vrba uz vodu.
Klizi ptičja sjenakrilima se dotičući blizankeiz jezera.
Divlja patka većna sam dodir pogledaprhne u zrak.
90
Neke su ptice dlanovi savijeni u uljanicu.S plamenom u sredini.
Neke su ptice otpalo lišćešto stalno leti uvis.
Lepet krilasamo remeti tišinu.Ili dopunjuje.
91
Za hladna, vedra dana,kad nikog nema u blizini, jezero pokazuje svoje dno nebu.
Konačno se smirila.Konačno je stabilna i čvrsta.Voda u ledu.
Gdje se krajoliks odrazom u vodi spajanema zemlje.
92
Kakvi to glasovismetaju u daljini?Sumrak na jezeru.
Dok se sunce ne spusti iza brda,voda puna neba.
Još dugo poslije iza sklopljenih vjeđaponavlja se isti prizor svjetla.
93
Kao da se tišina zvijezdaspustila nad krajolik.Jezero blista u noći.
Mir potpun.Kroz tišinu - crkveno zvono.Kao srce što kuca u meni
94
SKULPTURA OD SVJETLA
95
96
Zlatni mu kljunumočen u tamu:Svjetlost od perja.
Po kopnu gega,u vodi bešumno klizi.U zraku – cvate ljiljan.
Guska, galeb,leptir, golub, cvijet.Svi su u tebi.
97
Svinut dugi vratponad kupole tijela.Skulptura od svjetla.
Sklupčana u njemumliječna, blaga svjetlostjutarnjeg sna.
Otopio se snijeg.Na labuđim krilima sva bjelina.
98
Sigurnina leđima majke.Prvi izlet.
Bijeli lopočirasuti po jezeru.Čijom to rukom?
Svaki od njihjedri među svojimasam samcat.
99
Glava mu lelujana gordo izvijenu vratu.Odbijanje ili zov?
Koja ih to putanjanepogrešno vodido krivulje srca?
Dvije bjelinetiho brode u svjetlostJedan beskraj.
100
Vjeran, vraća seprastarim tragovima.Gdje li je ona?
Sama od sebeoplahuje tvoje noge.Nježna voda.
Gle, pokrenuo se!Nevidljivom svjetlošćutiho proboden.
101
Šum vjetrau jednom pokretu glave.A onda – tišina.
Prsima razdvajaledenu vodu jezera.Usamljen labud.
Pokretom tijelaizaziva voden vir.Grgut tišine.
102
Dugo ga čekampritajena uz vodu.Začas prođe.
Za njimnamreškana površina.Ne treba riječi.
Gle, kako izlazi!Ne otresav sa sebekapljice vode.
103
Napeo je luksvoje bijele šije.A onda – mir.
Poput jedra razvio je svoja krila.Spreman za put.
O njegove grudipriljubljen poput broša,zadnji list.
104
Magla što sespušta za tobom,ostaje vani.
Pušta da mu klizneniza smrznuta krilaleden snijeg.
Plavičast dahledene ga vode skriva.Kao da ga nije.
105
Livade, šume,sve je uzeo snijeg.On – oduvijek bijel.
Nadimlje mu se na tamnoj pozadinipernat plašt.
Samo još sejedna sjena bijeli nad jezerom.
106
Skrio je glavumeđu krila si.Sve utihnu.
Poput rogadozivam te izdaleka.Odziv – jeka.
Jesi li to tiili drugog da čekam?Prsten na nozi.
107
Zajedno s njimodleti dio mene.Povrat daljina.
Zadržavam tedulje nego li sliku.Letiš u meni.
Vodeni labud zrcali se na nebu.Java i san.
108
Blaga voda ustavlja tvoju sliku.Zrcalo čije duše?
Nepomičanprodire u prostor svet.Zadrhti voda.
Koja ljepota!A on ništa ne činida bi bio.
109
Kljunom do dna vode,vršcima krila do neba.Sve je njegovo.
Dolazi s nebai ondje bi da se vrati.Nebeska svjetlost.
Ovu težinu tijelasamo ovakva krila mogudići toliko visoko!
110
Anđeli letekrilima labudova.Raspon visina.
Tvoja stopala ostavljaju tragoveplavim nebom.
Dok te gledampomisao na smrtviše ne straši.
111
112
KAZALO
Gledati izbliza 5
Svakodnevica grada 7Razmjena daljina 15Proljeće 23Trudno nebo 31Dijete 37Ljeto 41Kiosk 47Ti 53Jesen 61Groblje 65Sjećanja i zastajanja 69Zima 75Zapisi s jezera 85Skulptura od svjetla 95
Bilješka o autorici 115
113
114
BILJEŠKA O AUTORICI
Jadranka Brnčić rođena je u Samoboru 8. listopada 1958. Diplomirala na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu - smjer: francuski jezik i književnost i ruski jezik i književnost. Radi na istom Fakultetu kao urednica nekoliko biblioteka iz područja znanosti o književnosti.Do sada objavila dvije knjige: teološku studiju Anđeli, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1998. i (auto)biografski roman Vezan uz snop života, Mozaik knjiga, Zagreb 2002. te cijeli niz znanstvenih i stručnih tekstova, eseja i kritika. Bavi se i prevođenjem.Haiku objavljivala niz godina u haiku časopisima “Haiku”, “Paun”, “Vrabac, “Cikade” a izbor je objavljen i u: Antologija hrvatskih haiku pjesnika (prir. Devidé), Pavičić, Zagreb 1997. Voli šetnje u prirodi, renesansnu i baroknu glazbu, ljudska lica i tišinu šutnje.