1 rano kršćanstvo 1.st.n.e. Rano kršćanstvo = kasna antika...isti vremenski period Kršćanstvo-počinje Kristovim roĎenjem ; nastaje u kasnoj antici (bez obzira na to što se u Europi srednji vijek uzima kao početak kršćanstva, a Europa je baza kršćanstva). 300.g.Dioklecijan-zadnji veliki progoni kršćanstva 316.g.Konstantin – 313.g.prihvatio kršćanstvo kao drţavnu religiju ; 330.g.glavni grad carstva prenosi u Bizant-Konstantinopol kraj 4.st.Teodozije I- kršćanstvo je jedina prihvaćena religija ; 476.g.pad Zapadnog carstva kraj 5.st.Justinijan – period ranog Bizanta (1.faza) Kršćanstvo-širenje počinje već u prvoj generaciji nakon Kristove smrti(apostoli Petar, Pavao šire vjeru prvo na istoku(gradovi i luke-kozmopolitsko stanovništvo) , u Palestini –judeokršćani -,Siriji I Maloj Aziji...Tijekom drugog misionarsog putovanja apostol Pavao stiţe do Grčke i prodire sve do Rima (Ostije, Salona) gdje 64.g.Petar i Pavao postaju ţrtve Neronova progona. Brzo širenje kršćanstav pouspješuju i ostali čimbenici kao : velik broj ţidovskih zajednica u dijaspori, jedinstvena organizacija Rimskog Carstva sa sigurnim cestama i brzom komunikacijom , povoljno tlomeĎu niţim društvenim slojevima za razvijanje religije , opće raširena tolerancija te vjerski i filozofski sinkretizam kasnoantičkog rimsko-helenističkog društva. Do 4.st. kršćanstvo je religija koja se katkada tolerira a kadkada ne, rijetko su progoni krščanstva bili u isto vrijeme u svim dijelovima Carstva. QUO VADIS-legenda o progonima kršćana. U mirnijim dijelovima carstva već se uspostavila i crkvena hijerarhija. Razlog progonima kršćanstva – rimska drţavna ideja bazira se na tome da je car = boţanstvo .Dakle, progoni su bili više političkog, drţavnog karaktera nego li religijskog. Rimska bi religija mogla prihvatiti svakog od istočnjačkih bogova (nikada nisu progonili istočnjačku, egipatsku religiju), ali s obzirom na postojanje te ideje o caru kao boţanstvu (kojemu se pridonosi ţrtva i još mnogo različitih tradicija i priloga) i kršćanstva kao velike monoteistiĉke religije, to politički nije bilo moguće. Zadnji veliki progoni kršćanstva– 300.g. za vrijeme cara Dioklecijana .Na prijelazu iz 3.st u 4.st. Dioklecijan je učinio i par dobrih gospodarskih i političkih poteza za carstvo, a onda dolazi Konstantinovo vrijeme. Doba Konstantina je oko 320.g.n.e.(rano kršćanstvo se javlja u 1.st.n.e.). Konstantin Veliki gradi, završava Konstantinovu (Maksencijevu) baziliku ali i gradi prve velike ranokršćanske bazilike.Konstantin će omogućiti da već krizno carstvo poţivi još 160.g.(do 476.g.koja se računa kao propast Zapadnog rimskog carstva), a da Istočno carstvo potraje u kontinuitetu čak 1000.g.
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1
rano kršćanstvo 1.st.n.e.
Rano kršćanstvo = kasna antika...isti vremenski period
Kršćanstvo-počinje Kristovim roĎenjem ; nastaje u kasnoj antici (bez obzira na to što
se u Europi srednji vijek uzima kao početak kršćanstva, a Europa je baza
kršćanstva).
300.g.Dioklecijan-zadnji veliki progoni kršćanstva
316.g.Konstantin – 313.g.prihvatio kršćanstvo kao drţavnu religiju ;
330.g.glavni grad carstva prenosi u Bizant-Konstantinopol
kraj 4.st.Teodozije I- kršćanstvo je jedina prihvaćena religija ; 476.g.pad
Zapadnog carstva
kraj 5.st.Justinijan – period ranog Bizanta (1.faza)
Kršćanstvo-širenje počinje već u prvoj generaciji nakon Kristove smrti(apostoli Petar,
Pavao šire vjeru prvo na istoku(gradovi i luke-kozmopolitsko stanovništvo) , u
Palestini –judeokršćani -,Siriji I Maloj Aziji...Tijekom drugog misionarsog putovanja
apostol Pavao stiţe do Grčke i prodire sve do Rima (Ostije, Salona) gdje 64.g.Petar i
Pavao postaju ţrtve Neronova progona. Brzo širenje kršćanstav pouspješuju i ostali
čimbenici kao : velik broj ţidovskih zajednica u dijaspori, jedinstvena organizacija
Rimskog Carstva sa sigurnim cestama i brzom komunikacijom , povoljno tlomeĎu
niţim društvenim slojevima za razvijanje religije , opće raširena tolerancija te vjerski i
filozofski sinkretizam kasnoantičkog rimsko-helenističkog društva.
Do 4.st. kršćanstvo je religija koja se katkada tolerira a kadkada ne, rijetko su progoni
krščanstva bili u isto vrijeme u svim dijelovima Carstva. QUO VADIS-legenda o
progonima kršćana. U mirnijim dijelovima carstva već se uspostavila i crkvena
hijerarhija.
Razlog progonima kršćanstva – rimska drţavna ideja bazira se na tome da je car =
boţanstvo .Dakle, progoni su bili više političkog, drţavnog karaktera nego li
religijskog. Rimska bi religija mogla prihvatiti svakog od istočnjačkih bogova (nikada
nisu progonili istočnjačku, egipatsku religiju), ali s obzirom na postojanje te ideje o
caru kao boţanstvu (kojemu se pridonosi ţrtva i još mnogo različitih tradicija i priloga)
i kršćanstva kao velike monoteistiĉke religije, to politički nije bilo moguće.
Zadnji veliki progoni kršćanstva– 300.g. za vrijeme cara Dioklecijana .Na
prijelazu iz 3.st u 4.st. Dioklecijan je učinio i par dobrih gospodarskih i političkih
poteza za carstvo, a onda dolazi Konstantinovo vrijeme.
Doba Konstantina je oko 320.g.n.e.(rano kršćanstvo se javlja u 1.st.n.e.).
Konstantin Veliki gradi, završava Konstantinovu (Maksencijevu) baziliku ali i
gradi prve velike ranokršćanske bazilike.Konstantin će omogućiti da već krizno
carstvo poţivi još 160.g.(do 476.g.koja se računa kao propast Zapadnog
rimskog carstva), a da Istočno carstvo potraje u kontinuitetu čak 1000.g.
2
Taj se istočni dio u srednjem vijeku dosta transformirao -6.st.-i postao onim što
nazivamo BIZANT.Bizant traje do 1453.g. kada su Turci osvojili Carigrad.
Dakle 2 vaţne stvari koje je napravio Konstantin :
1. Legalizirao kršćantvo (pred svoju smrt i sam je preuzeo )
2. Osnovao Konstantinopl (Carigrad, Istambul) – „Novi Rim“ ; bilo je nemoguće
upravljati golemim carstvom iz Rima, Konstantinopol ima nevjerojatan
strateški, trgovački poloţaj ; na spoju glavnih puteva izmeĎu Europe i Azije.
Zaključak : Konstantinovi potezi omogućili su kontinuitet Rima kao kršćanske
drţave
Teodozije I – kraj 4.st. – kršćanstvo postaje jedina religija, sluţbena, drţavna
a poganstvo biva zabranjeno ( rimski, grčki ili bilo kojidrugi bogovi).
Zapadni i Istočni dio carstva nikada se više neće spojiti.
Od 400-tih g.nadalje Zapadno carstvo ulazi u teške krize, prodiru i Barbari ; Istočno
carstvo takoĎer je u krizi ali uspješno se bori protiv nje.
Iako Zapadno carstvo propada Konstantin se tokom 4.st. seli u Milano koji postaje
nova prijestolnica.
Od početka 5.st., nakon podjele carstva, centar Zapadng carstva postaje Ravenna
(zbog svog geografskog poloţaja, močvarno područje, koje je nepogodno za napad-
za razliku od Milana).
Vaţniji spomenici iz tog doba (5. I 6.st.) nalaze se u Ravenni.
U neposrednoj blizini nalazi se i Classe – ratna luka.
Ravenna ostaje prijestolnica Zapadnog carstava do nj pada 476.g. od kada postaje
vaţan centar istočne rimske uprave u Italiji te ostaje pod Bizantom sve do polovice
8.st.
+ paziti na odnos ranog kršćanstva i Bizanta ; to nije isto!
Ako promataramo ranokršćanski kontinuitet, npr. U Poreču ili Saloni, vidjet ćemo da
on traje sve do 6.st. kada pred kraj tog istog dolaze Hrvati te dolazi do pada Salone,
dok se kršćanstvo ipak zadrţava, ostaje u gardovima, na otocima (Pula, Poreč,
Zadar, Split, Salona, Rab).
Povijest Bizantske umjetnosti počinje osnivanjem Carigrada.
Justinijan – od kraja 5.i tokom 6.st.uzima se kao period ranog Bizanta
(1.faza). To je ujedno i doba kontinuiteta ranog kršćanstva unutar kasne
antike.
3
Nakon toga dolazi do novih velikih kriza i na zapadu i na istoku :
Zapad – nakon osvajanja zapadnog Justinijanaovog dijela carstva (Italija, cijela
Dalmacija, Istra), sa sjevera provaljuju Langobardi (divlji barbari) te od Bizanta na
zapadu prisutan ostaje samo dio od Ravenne do Rima i jug Italije.
Tek tada Europa ulazi u Srednji vijek.
Istok – dolazi do borbe sa Perzijancima ; počinju provaljivati Avari (kraj 6.st.-ostaje
krš ali i kontinuitet kršćanstva-Salona, Poreč,sj Hrvatska) i Slaveni ; početkom 7.st
pojavljuje se islam ; dolazi do borbi protiv ikonoklaza(protiv poštivanja ikona) i onih
koji ih zastupaju.
Opet dolazi mračno doba ne samo što se tiče arhitekture i umjetnosti već i što se tiče
samog opstanka istočnorimskog carstva, Bizanta (koji će 100 g.kasnije ponovno
ojačati i prijeći u srednji bizantski period).
Od 9.st. Srednji bizantski period – Bizant u pravom smislu
Period od Konstantina do Justinijana uzima se kao početak Bizanta...temelji
bizantske ahitekture (utjecaj grčke arhitekture) bit će postavljeni u 6.st.
316.g.Konstantin – 313.g.prihvatio kršćanstvo kao drţavnu religiju ; 330.g.glavni grad
carstva prenosi u Bizant-Konstantinopol
kraj 4.st.Teodozije I- kršćanstvo je jedina prihvaćena religija ; 476.g.pad Zapadnog
carstva
kraj 5.st.Justinijan – period ranog Bizanta (1.faza)
od 9.st. Srednji bizantski period (2.faza)
RANOKRŠĆANSKA ARHITEKTURA
Za vrijeme progona kršćana ( Dioklecijan 3.st.) nisu to mogli biti hramovi ili kršćanske
crkve(iako su one postojale ali su redovito bile zapljenjene, kao i predmeti koji su se
koristili u misi : kaleţi, knjige...).
Vjernici su se sastajali na zajedničkim obredima, u početku i na zajedničkom obroku
(vezano uz čitanje evanĎelja, propovjedi i sl.). Za takve skupove nije bio potreban
posebno posvećen prostor te su prvi prostori ranog kršćanstva zapravo bile
obiteljske kuće samih kršćana.
1. Domus eklezija – privatna kuća koju je kršćanin ostavio kršćanskoj zajednici
ili je odvojio pojedine prostore u te svrhe.
2. Ranokršćanska bazilika – Konstantinovo doba bilo je doba kada kršćanstvo
počinje s monumentalnom izgradnjom ; čvrsto odreĎeni tip izgradnje (s
varijacijama u odreĎenim dijelovima carstva Sirija, Anatolija, Egipat) – u osnovi
tip kršćanske bazilike.
4
3. Katakombe – priča se da su se u njima kršćani potajno sastajali ( u rimskom
carstvu u doba Republike i prvih careva pokojni su se spaljivali, a kasnije pod
utjecajem kršćana su se inhumirali, pokapali...rimski zakon je zabranjivao
pokapanje unutar grada, izmeĎu ostalog i zato što je gradsko zemljište
skupo...Groblja su se nalazila izvan gradova, u mekanom ali čvrstom tlu,
terenu.) ; postoji niz katakombi oko Rima, Napulja ali i u Africi ; u
katakombama kasnije se javlja i prvo ranokršćčansko slikarstvo koje ostaje do
danas sačuvano.
Grĉka kapela – obzid oko iskopa ; oţbukani grobovi oslikani freskama ;
jedna od kapela s luksuznijim grobovima
Kapela papa – tijela prvih rimskih biskupa
Arhitektonski katakombe nisu zanimljive.
PRVE KRŠĆANSKE BAZILIKE :
Dakle 2 vaţne stvari koje je napravio Konstantin :
Legalizirao kršćantvo (pred svoju smrt i sam je preuzeo )
Osnovao Konstantinopl (Carigrad, Istambul) – „Novi Rim“ ; bilo je nemoguće
upravljati golemim carstvom iz Rima, Konstantinopol ima nevjerojatan strateški,
trgovački poloţaj ; na spoju glavnih puteva izmeĎu Europe i Azije. Postaje
milijunski grad.
5
100 g.nakon Konstantina, Teodozije II gradi nove zidove (opet od mora do mora).
U 7. i 8.st., grad je 3 puta bio napadan i s mora i s kopna ali zidine su izdrţale. Zidine
su ostale dobro sačuvane zbog visokih kula koje štite zid, zbog predziĎa, jarka...
Od Konstantina počinje gradnja prvih velikih kršćanskih crkava, bazilika. On gradi :
veliku baziliku i rotondu na Golgati? ; memorijalnu kruţnu crkvu u Betlehemu ; veliku
baziliku nad grobom sv.Petra u Rimu ; poklonio je posjed i palaču za gradnju
rezidencije i glavne crkve-katedrale-rimskog biskupa(pape) ; poklonio je posjed za
grdanju crkve sv.Ivana Lateranskog i sl.
Prve kršćanske bazilike – termin dolazi od profane bazilike, sudske velike dvorane
na forumu, no pravi izvori tog tipa su bazilike kao velike dvorane u carskim palačama
s apsidom na kraju. To je jednostavna utilitarna arhitektura koja se sa minimalnim
izmjenama sačuvala do danas.
Vertikalni zidovi od opeke i betona, sve pokriveno drvenim otvorenim krovištem, s
nekoliko laĎa (obično 3, kod nekih većih 5, negdje čak 7,9,11 laĎa( Egipat).
Glavna je laĎa viša od pokrajnih, a osvijetljena je u razlici krovova glavne i pokrajnih
laĎa.
Bazilike su tehnološki bile vrlo jednostavne, relativno jeftine za izgraditi. Izvana su
bile potpuno jednostavne, asketske. Opeka je bila vidljiva, a ako je graĎena od
betona opet je bila oblagana opekom. Iznutra je često bila bez ţbuke i dekoracije,
obloţena mozaicima, a u slučajevima carskih investicija obloţena mramorom.
Bazilike su bile prostori za okupljanje.
6
Sv.Petar, Rim, 4.st., 326.g. – 1500.g.(srušena da bi bila ponovno
izgraĊena)
Bazilika je u svom prvotnom obliku bila sačuvana do oko1500.g.kada se ruši i
zamijenjuje današnjom velikom bazilikom sv.Petra (nova crkva samo je po tituli
bazilika ne i arhitektonski).
ATRIJ+FONTANA – podrijetlo iz domusa
BEMA – kasnije trasnept
7
8
9
Sv.Ivan Luteranski, Rim, 4.st.
10
Sta. Maria Maggiore, Rim, 5.st
Bazilika nema transepta ; ona je gigantska ; trobrodna.
Sačuvani su originalni mozaici iz 5.st., ali strop , lukovi i prozori su renesansno
dekorirani. Apsida je sdrednjovjekovna, ali otprilike odgovara originalnoj apsidi
11
Sta. Sabina, Rim, 5.st.
Manja bazilika, izvanredno očuvana, ali kasnije barokizirana.
12
Sv. Pavao izvan zidina, Rim, 5.st
Crkva je bila sagraĎena nad grobom sv.Pavla, ali je izgorila u 18.st. Sada postoji
replika.
Petobrodna bazilika s transeptom koji je odvojen trijumfalnim lukom. Stupovi su nosili
lukove.
Poznato je da su sve to bile longitudinalne graĊevine s ritmom greda i stupova
te s usmjerenjem prema oltaru.
CIBORIJ=oltarni baldahin
13
2.GROBNICE :
U okviru centralnih graĎevina u kršćanskoj kulturi spominju se mauzoleji(grobnice) ;
kapele nad grobovima mučenika i u mjestima mučeništva ; krstionice
S. Stefano Rotondo ( Sv. Stjepan Kruţni ) , Rim, 5.st.
Kruţna crkva prvog mučenika Stjepana.
Iznutra: jonski stupovi ; Izvana : korintski u ziĎu – nose lukove
14
15
Sta. Contstanza , Rim , 4.st.
Jedna od najznačajnijih graĎevina ranog kršćanstva.
Mauzolej Sv.Konstanze ; bio priljubljen uz crkvu Sv. Agneze izvan zidina.
Karakteristike – bazilikalni presjek ; mozaici ; deambulatorij s bačvastim svodom ; zid
s apsidama/apsidiolama ; simbolika osmerokuta ; u osima Sv. Agneze izvan zidina ,
Classe je ratna luka nekoliko kilometara od Ravenne.
Crkva je ranokršćanska bazilika s 2 karakteristike koje će se izraziti u bizantskoj
arhitekturi :
1. Poligonalna apsida : karakteristično već za 6.st. npr.ako u Dalmaciji naiĎemo
na crkvu za koju mislimo da je romanička, a ima poligonalnu apsidu, tada ona
datira 6.st.
2. Dvije prostorije : omeĎuju apsidu, a vrše funkciju sličnu onoj sakristiji u
zapadnoj crkvi PASTOFORIJE- presvlačenje, priprema....
24
Imposti nad kapitelima omogućuju više dizanje lukova.
Krovište je ravno, vidljivo nad glavnom laĎom, velikih prozora koji omogućuju
kvalitetno bazilikalno osvjetljenje.
Dekoracija glavnog broda nije u potpunosti sačuvana, ali je sačuvana kompletna
dekoracija apsidalnog prostora ( to ja danas jedan od bisera Ravenne) s trijumfalnim
lukom.
Apsida prikazuje Krista, ovčice i Sv. Appolinarea ; zelena boja – simbolika rajskog
vrta ; dojam prostranosti.
25
Ravenna malo po malo tone (doslovno) ,s obzirom na to da se nalazi na močvarnom
tlu, rade se novi nasipi, te se u neke objekte danas silazi a u druge penje ili oni koji
su imali stepenice danas su u razini poda (i panteon ima tu priču).
Ravenna kasnije dobiva provincijalni karakter, crkva je tamo dugo bila napuštena, ali
kasnije biva ipak obnovljena.
Od 530.g. car Justinijan vodi borbu za ponovno uspostavljanje rimskog carstva ;
teţak napor s tek djelomičnim uspjehom.
San Appolinare Nuovo, Ravenna, kraj 5.st. – poĉetak 6.st.
Gradnja crkve počinje u vrijeme vladavine Teodorika ( ostrogotski vladar koji je
vladao Italijom, Dalmacijom, Istrom nakon pada Rimskog carstva ; krajem 5. I
početkom 6.st.) ; misli se da je bila njegova obiteljska kapela.
Karakteristike : prava kršćanska bazilika sa svim svojim elementima : stupovi,
akpiteli, imposti, friz s maozaikom u srednjoj zoni gdje je krovište bočne laĎe s
otvorima iznad i mozaicima unutar njih.
San Appolinare Nouvo i San Appolinare in Classe mogle bi zajedno činiti jednu u
potpunosti sačuvanu baziliku jer Nuovo ima sačuvanu kompletnu mozaičku
dekoraciju uzduţnih zidova, dok Classe ima dekoraciju trijumfalnog luka i apside.
26
27
Digresija : Rim u to vrijeme jest „centar svijeta“ , čak i Carigrad je blizu toga, ali ostali
gradovi u ranom kršćanstvu (Aleksandrija, Autiohija, Kartaga ) su gradovi gdej ţive
neki od najznačajnijih ranih crkvenih otaca, pisaca, no, ti gradovi postepeno gube na
vaţnosti.
Bogata tipologija ranokršćanske arhitekture postoji u Maloj Aziji, Siriji, Palestini, u sj.
Africi, Egiptu, s malim lokalnim razlikama.
ISTOK :
Kalociman, Sirija, 5.st.?
Samostanski kompleks ; Kalociman je cijeli ţivot proveo asketski, ţiveći na stupu? ;
proglašen je svetcem i oko stupa sagraĎena je bazilika (trobrodna) ; stup se nalazi u
središtu oktogona.
U Siriji je duga tradicija upotrebe kamena ( Baalbek) ; Smatra se da su sirijski
graditelji utjecali na izgradnju Dioklecijanove palače u Splitu, ali i da je sirijska
arhitektura imala utjecaja na srednjovjekovnu arhitekturu u Europi.
Turmanin, Sirija, 5.st.?
Dva lagana tornja koji flankiraju centralni dio i ne ističu se jako ; često se spominje
rekonstrukcija te bazilike kada se govori o mogućem nastanku tornjeva u srednjem
vijeku.
28
RANOKRŠĆANSKA ARHITEKTURA U HRVATSKOJ :
Salona
Vaţan lučki grad ; centar Ilira ; vaţan centar kršćanstva ; arhitektonski : iskapanja su
bila komplicirana, osobito na mjestima gdje postoji kontinuitet.
Sakralni kompleks ( 6.st.)
Na Jadranu je bio čest slučaj graĎenja ovakvih bazilikalnih komplekasa. Uz taj
biskupski centar u samome gradu, Salona kao i Rim, kao i drugi gradova, imaju
nekoliko bazilika na grobljima ( mjestima salonitalnih mučenika npr. Sv.Duje ).
Manastirine
U saloni se od kraja 4.st. i 5.st. počinje transformacija kapitela ; što se elemenata i
dimenzija tiče, to je normalni korintski kapitel ( dvije zone lista akantusa itd.),
meĎutim lišće postaje oštro, počinje se spajati, prelazi u ornament! Nešto od tog
novog izraza je rezultat tehnike obrade materijala ; bušenje nadvladava nad
klesanjem ; to se očituje i u skulpturama tog doba ; dolazi do promjene ideala,
nestaje antički ideal prirode...
29
Drugi centar gdje moţemo pratiti razvoj kršćanstva od prostorija u kući kršćana na
rubu grada ( gdje se samo po mozaiku vidi da je to bio prostor predviĎen za kult) pa
sve do crkve, to je...
Poreĉ :
Eufrazijana, porečka katedrala. Nazvana je po biskupu Eufraziju koji je sred. VI. st.
temeljito preuredio katedralni sklop i veliku baziliku opremio mozaicima. Prije
Eufrazijeve pregradnje postojale su barem dvije faze ranokršćanskih graĎevina na
istome mjestu. U prvoj fazi podignuta je u IV. st. javna crkva ostatci koje se nalaze
sjeverno od Eufrazijeve bazilike. To je bilo zdanje s trima nejednakim četverokutnim
dvoranama, u kojima su sačuvani ostatci podnoga mozaika. Dio sjeverne dvorane
vjerojatno je sluţio kao krstionica. U crkvu se ulazilo kroz narteks koji je imao
keramični mozaični pod, a sa sjeverne strane bio je zaključen polukruţnom apsidom.
Ta je crkva podignuta na mjestu starijih rim. profanih graĎevina, zidovi kojih su
djelomično iskorišteni za crkvenu gradnju. Starija historiografija tumačila je dio
struktura tih rim. kuća kao ostatke tajne kršćanske bogomolje iz
predkonstantinovskoga razdoblja (domus ecclesia), sve povezujući s podatcima iz
natpisa koji spominje prijenos tijela biskupa Maura, zagovorom kojega je obnovljena
prvotna crkva (primitiva ecclesia). Prema tim tumačenjima, skrivenoj crkvi pripadalo
bi polje mozaika s prikazom ribe kao tajnog kršć. Simbola. Sredinom V. st. ta je prva
crkva preureĎena i povećana: tu fazu katedralnoga sklopa stručnjaci nazivaju
Predeufrazijanom. Ona se sastojala od dviju paralelnih trobrodnih bazilika, odijeljenih
uskim hodnikom i cisternom. Ispred njihovih pročelja protezao se dugački narteks s
mozaičnim podom (motiv riblje kosti). Velika bazilika (juţna) tlocrtno je identična
Eufrazijevoj, osim u istočnom dijelu, gdje je završavala ravnim zidom. Podni su joj
mozaici sačuvani ispod poda Eufrazijeve bazilike; u njezinu se svetištu nalazila
polukruţna klupa za svećenike i biskupa (sinthronos). Manja bazilika sačuvana je u
arheološkim ostatcima; u elevaciji se vide samo ostatci trijumfalnoga luka i jednoga
luka sjeverne arkature. Sintron i ostatci mozaičnoga poda sačuvani su ispod poda
sadašnje sakristije. Sklopu Predeufrazijane pripada i sačuvana osmerostrana
krstionica s ukopanim šesterostranim krsnim zdencem. IzmeĎu krstionice i velike
bazilike bilo je dvorište – atrij, a uokolo krstionice poligonalni ophod.
U temeljitom preureĎenju za biskupa Eufrazija velika je bazilika dobila novo svetište s apsidama, kolonadu i dekoraciju, izgraĎena je memorijalna kapela, novi atrij i biskupska palača, a manja bazilika i krstionica ostale su unutar novoga sklopa. Bazilika je opremljena mramornim stupovima s raskošnim kapitelima i namještajem od prokoneškoga mramora. Oltarna ograda restaurirana je u pretpostavljenom izvornom obliku od sačuvanih fragmenata. Arhitektonska plastika i namještaj pokazuju obiljeţja biz. skulpture sred. VI. st., i vjerojatno su nastali u imperijalnim klesarskim radionicama u Grčkoj, te su kao gotov proizvod dopremljeni u Poreč. Troapsidalno svetište bilo je potpuno pokriveno velikom mozaičnom kompozicijom. Ikonografski program gl. apside sastoji se od prikaza Krista s apostolima na trijumfalnom luk, niza medaljona s portretima svetica u unutrašnjoj konkavnoj površini trijumfalnoga luka (intradosu) i velikih slika u samoj apsidi. U kaloti je prikazan Krist
30
kojega drţi Bogorodica na prijestolju, sa strane su anĎeli i svetci mučenici. Natpisom je istaknut sv. Mauro, gradski zaštitnik. U pratnji svetaca i anĎela prikazani su biskup Eufrazije s modelom bazilike u rukama, Ďakon Klaudije i njegov sin Eufrazije. U donjem su registru prikazi Navještenja i Vizitacije, likovi sv. Zaharija i sv. Ivana Krstitelja. Istaknutim vijencem od štika, mozaik je odijeljen od dekoracija u prizemnom dijelu apside, koja se sastoji od niza četverokutnih polja izvedenih u tehnici raznobojnoga opus sectile. Pri dnu apside u potpunosti je sačuvana mramorna klupa za kler s biskupskim prijestoljem. 1. brod bazilike; 2. supseliji predeufrazijeve bazilike; 3. narteks; 4. atrij; 5. krstionica;
3 bazilike : 4.st., 5.st. ( predeufazijana + biskupska palača – u sklopu kompleksa ),
6.st. ( Eufrazijana – Eufrazijan, Justinijan – nezgodno doba gradnje zbog napada
Avara i Slavena ; očit je kontinuitet katolika )
Apsida bazilike je potpuno sačuvana ; mozaik ; stupovi ( zajedno s kapitelima – u
donjem dijelu luka malo je oštećeno od potresa ) ; originalna štuko-gipsana ţbuka sa
dekoracijom i tragovima boje.
Apsida je dominantna ; s untarnje strane – mramor sa sedefastim umetcima ;
polukrţna ; izvana – poligonalna ; jedan od prvih primjera gdje se Bogorodica s
Kristom pojavljuje u apsidi.
Stupovi i kapiteli su iz carskih radionica.
Kapiteli : postoje primjeri koji se baziraju na kompozitnom kapitelu ( bazilika) i oni
košarasti koji gube vezu s izravnim korintskim (atrij).
Dematerijalizacija : mozaici čine efekt da zid nestaje kao nešto opipljivo.
Eufrazijev kompleks, Poreĉ, 6.st.
Karakteristike : trobrodna bazilika ( na nešto višem nivou nego li je bazilika iz 5.st.) –
moţe se vidjeti mozaik originalne bazilike iz 5.st. koja završava apsidom ( iznutra
konkavnom, izvana poligonalnom) ; pokrajnje laĎe završavaju malim apsidama koje
su upisane u ravan zid ;
narteks – nalazi se pred bazilikom i ujedno je i jedno krilo atrija ( atrij je, osim jednog
stupa koji je zamijenjen, originalan ) ;
Baptisterij – nasuprot bazilike ; iz 6.st. ali je prva faza bila ranije ;
Biskupska palača – u zadnje vrijeme više istraţivana
Trolisna kapela – nadovezuje se na baziliku ; vjerojatno memorijalna kapela
porečkog biskupa i svećenika Sv. Maura ( cela trihora )
Mozaik – riba kao simbol kršćanstva ( nalazimo ga još i u rimskim kućama )
34
Sta. Maria Formosa ( ostatci ), Pula, 6.st.
Od 538. do 788. godine Pula je u sastavu bizantskog imperija. U 6. st. ravenatski
biskup Maksimilijan, porijeklom iz Rovinja, gradi u Puli trobrodnu baziliku Svete
Marije Formoze. Bazilika je bila duga 32 m, a široka 19 m (pretpostavlja se da su na
ovom mjestu bile ruševine Minervinog hrama).
Po zapisima iz ovog i kasnijeg razdoblja moţe se zaključiti da je bazilika bila izuzetno
raskošna (na ukrašavanju radili su carigradski majstori). U crkvi su bili mramorni
stupovi, mramorni reljefi, freske, podni mozaici. Jedan zapis iz 16. stoljeća govori o
kamenom sarkofagu nekog biskupa u memorijalnoj kapeli pa se takoĎer pretpostavlja
da su kapele u to vrijeme imale ulogu mauzoleja.
Trobrodna crkva imala je dvije kapele kriţnog oblika, potpuno simetrične. Postojao je
i zvonik koji je danas (ili ako je išta ostalo od njega) ispod susjednih zgrada. Ostaci
sjeverne kapele danas se vide samo manjim dijelom na zidu susjedne zgrade.
U potpunosti je do današnjih dana sačuvana juţna kapela. Već u 13. stoljeću crkva
je toliko zapuštena i okruţena močvarom te je nazvana crkvom Sv. Marije od Trstike.
U upropaštavanju crkve veliku su ulogu imali mlečani, uzimajući njezine raskošne
mramorne stupove i neke druge djelove koje su odnijeli u Veneciju i ugradili u niz
zgrada ovog grada. U 16. stoljeću zapisi govore o potpuno razrušenoj crkvi.
Zapadno od bazilike nalazila se benediktinska opatija koja je takoĎer potpuno
srušena, a njezini su ostaci locirani za sada isključivo arheološkim sondiranjem.
Kako je to nekad izgledalo? (iz knjige "Pula antički grad")
deblje linije označuju djelove bazilike koji još postoje (zid koji je danas preuzeo ulogu
ograde susjednog vrta, juţna kapela.
35
Ono što je u Ravenni u Gala Placidiji bilo od opeke (močvare, blato ) to je u
Dalmaciji i Istri uvijek od kamena.
36
Palaĉa, Polaĉe ( Mljet )
Rimska palaĉa u Polaĉama je naziv za fortifikacijsku cjelinu, koja se sastoji od
antičke palače, termi, dviju ranokršćanskih bazilika, arsenala i skladišta za galije, a
nalazi se u naselju Polače, u istoimenom zaljevu, na otoku Mljetu. To je treći
najočuvaniji i najveći rimski spomenik na hrvatskoj obali Jadranskog mora, odmah
poslije Dioklecijanove palače u Splitu i Arene u Puli.
Sadrţaj
1 Dolazak Grka i Rimljana na Mljet 2 Stvaranje naselja u Polačama 3 Antička palača 4 Starost palače 5 Ranokršćanske bazilike 6 Terme 7 Ţivot u palači 8 Izvori 9 Vanjske poveznice
Dolazak Grka i Rimljana na Mljet
Najstariji povijesni zapisi o otoku Mljetu datiraju iz 4. stoljeća pr. n. e. i vezani su za grčke moreplovce koji su plovili prema svojim kolonijama na otocima Korčuli, Visu i Hvaru, a prolazili su kroz današnji Mljetski kanal. Ploveći uz Mljet, zadrţavali su se na mjestima uz obalu gdje su bili izvori pitke vode, što nesumljivo znači da su zalazili i u zaljev Polače, u koji su se sklanjali za vrijeme jakih juţnih vjetrova jer je zaljev od vjetra zaštićen sa svih strana. Materijalnih ostataka na kopnu otoka Mljeta, koji bi svjedočili o boravku Grka, nema, ali zato je podmorje bogato nalazištima amfora što nesumljivo dokazuje njihov boravak.[1] Prve konkretne podatke o naseljavanju otoka daje rimski pisac Apijan u svojem djelu Rimski građanski ratovi opisujući ratove cara Augusta protiv Ilira na Mljetu i Korčuli. Apijan navodi kako je August tada razorio grad Melitusu, premda se povjesničari do danas nisu dogovorili gdje bi se taj grad točno nalazio. Najveći se broj povjesničara slaţe da to nije zapravo bio grad, već veća ilirska naseobina graĎena od suhozida te da se taj grad nalazi u luci Polače, koja ima najpogodnije uvjete za razvoj većeg naselja, jer je duboko uvučena u kopno i tako zaštićena od vjetrova, ima izvor pitke vode, a okolno je zemljište pogodno za razvoj stočarstva i ratarstva.
Stvaranje naselja u Polaĉama
Razaranjem Melituse, rimski je car August, vjerojatno zauzeo samo zapadni dio otoka Mljet, jer nije imao dovoljno vojnika da pročešlja čitav otok, koji je tada bio pokriven neprohodnim šumama. Nakon što je zauzeo otok, u zaljevu Polače postepeno se stvara carski posjed. Iliri su iz Polača otišli na istok otoka, a s vremenom se izmeĎu njih stvaraju trgovačke veze te meĎusobno upoznavanje i miješanje, što je rezultiralo potpunom romanizacijom ilirskog stanovništva. Tome u prilog idu brojni lokaliteti na kojima su pronaĎeni rimski tragovi, primjerice u Pomeni,
gdje su naĎeni ostaci ţara, u Ivanju polju na sredini otoka, kao i u Koritima, gdje je pronaĎen rimski novac.
Antiĉka palaĉa
Prema legendi, palaču je, prema uzoru na rimske zaseoke iz doba Carstva dao izgraditi Agezilaj iz Anazarba u Kalikiji. Agezilaj se na Mljet sklonio zajedno sa sinom, pjesnikom Opijanom, nakon što ga je rimski car, Septimije Sever, protjerao sa dvora. Legenda dalje kaže da ih je car Karakala oslobodio od zatočeništva nakon što mu je pjesnik sročio nadahnute stihove o ljepoti mora i ribarenja u svojima dvama didaktičkim epovima Kuvnyetika i Alieutika. Opijan i njegov otac odbili su povratak u Rim, opravdavajući se kako svoje malo carstvo nikad ne bi mjenjali za veliko i pritom su caru poslali granu alepskog bora sa ptičjim gnjezdom u kojem je bila školjka. Ni danas se točno ne zna kad je palača izgraĎena, ali nema sumnje da je prvi posjed dao izgraditi August, nakon što je zauzeo Mljet. Tokom vremena, izgraĎen je palacij u kojem je stolovao rimski namjesnik za područje Mljeta. Palača je podignuta zbog zaštite svojih strateških interesa: zaljev je bio siguran od vjetra, izvor pitke vode je bio niti pedeset metara od mora. Palača je jedan od najznačajnijih spomenika rimskog razdoblja, a ubraja se meĎu najmonumentalnije spomenike na našoj obali Jadrana.[
Starost palaĉe
Postoje razmimoilaţenja meĎu stručnjacima i povjesničarima u odnosu na starost rimske palače.
F. Bulić smatra da potječe iz 2. stoljeća, na temelju dvaju fragmenata naĎenih u palači.
Lj. Karaman, usporeĎujući mljetsku s Dioklecijanovom palačom, prvu uvrštava u fazu kasnorimskog, a drugu u fazu srednjerimskog carskog doba, sudeću po
masivnom i neraščlanjenom gornjem dijelu mljetske palače te otvorima za vrata i prozore, koji su probijeni u prizemlju. Svoju tvrdnju potkrepljuje i svojim viĎenjem mozaika u Susi u Africi iz 2. stoljeća gdje se vide podudaranja u pročelju palače i dvjema osmerokutnim kulama.
K. Prijatelj smatra kako je palača u Polačama izgraĎena pod utjecajem nešto starije Dioklecijanove palače. Glavnim se argumentom smatra podudaranja dviju palača u glavnim linijama pa se zato smatra da je palača izgraĎena krajem trećeg ili početkom 4. stoljeća.[
E. Dyggve smatra da je palača izgraĎena u 5. stoljeću, a to zaključuje po tipu gradnje i po tehnici koja je korištena za gradnju palače. Jednako tako, Dyggve usporeĎuje palaču u Polačama s palačama u Ravenni i kod Piazza Armerina, koje su graĎene u 4., odnosno 6. stoljeću.
C. Fisković smatra da se palača treba promatrati sa šireg spektra. Cvito Fisković smatra da je palača graĎena u periodu prodora Avara i Slavena na područje Raguse, kad su stanovnici Raguse, ali i Narone bjeţali na Mljet. TakoĎer, Fisković smatra da palača nikad nije ni bila do kraja izgraĎena.[
Ranokršćanske bazilike
Uz palaču ostali su sačuvani ostaci dvaju sakralnih graĎevina od kojih je najveća i najbolje očuvana ranokršćanska bazilika, koja se nalazi jugozapadno od palače na udaljenosti od 70-ak metara. Bazilika je nadograĎivana i proširivana tri puta u zasebnim vremenskim razdobljima. Prvi sloj pripada najstarijem tipu ranokršćanskog objekta na našem obalnom području, a svrstava se u razdoblje 5. stoljeća. Drugi je sloj graĎen u periodu izmeĎu 6. i 9. stoljeća, dok treći sloj već pripada u razdoblje pučke romanike iz 12. stoljeća. U bazilici je, za vrijeme istraţivanja, pronaĎen arheološki vrijedan materijal: sjedalo za svećenika s katedrom za biskupa i krstionica. Otkriven je i grob, iznutra potpuno nadsvoĎen i kostur čovjeka, star najmanje 1500 godina. Uz kostur je još pronaĎeno mnoštvo obrednih posudica, oltarska mramorna menza te ostaci razne keramike. TakoĎer, pronaĎena je i kamena ploča sa slijedećim ...latinskim tekstom:
Ostaci kupališta su otkriveni 1980. godine i nalaze se 20-ak metara od glavnog zida palače. Ovo, autentično rimsko kupalište, se nalazi 0,5 metara pod zemljom, a u njegovoj neposrednoj blizini se nalaza i ostaci spremišta za galije. MeĎu pronaĎenim ostacima kupališta, najznačajniji je predmet okrukli mozaik ptice ţdrala i predstavlja simbol istočnih Gota. Ova su kupališta bila luksuzno opremljena, a bila su smještena uz samo more i vododerinu, kojom, za vrijeme kiše, teče obilna voda. Zid ovih kupališta je visok 1,5 metara i duljine je 4 metra. Kupalište nije do kraja istraţeno jer se mozaik pri dodiru sa zrakom vrlo brzo uništava.
Ţivot u palaĉi
Palača u Polačama je bila impozantne veličine i u njoj su stanovali upravnici ovog carskog posjeda, zajedno sa svojim dvorjanima i brojnom poslugom, niţe i više svećenstvo te narod koji je stanovao u bliţoj i daljoj okolici palače, u malim i neuglednim kućicama od kojih nije ostalo nikakvog traga. Vladajući sloj je pripadao rimsko-romanskom stanovništvu, a romanizirani su Iliri sluţili da glavna fizička snaga za vaĎenje i prijenos kamena za potrebe gradnje palače i bazilika. Kulminacija prosperiteta otoka Mljeta u 5. i 6. stoljeću dokazuje i darovnica Odoakra od 18. oţujka 489. godine, kojom svog comes domesticorum Pieriusa daruje posjedima kod Sirakuze i na Mljetu, pri čemu se posjed na Mljetu procjenjen na 200 solida godišnje, što je u ono vrijeme bio veliki novac. Tako velike prihode donosila je poljoprivreda, razvijena zemljoradnja, iskorištavanje šuma, drva za ogrjev i gradnju te trgovina koja je išla kroz luku Polače u koju su dolazili brodovi iz cijelog Carstva te su jednako tako i odlazili prema svim većim lukama Carstva.
Sinteza hrama ranog kršćanstva i rimske organizacije i tehnologije. U početku je to čak i eksperimentalna arhitektura koja svakako doseţe svoj vrhunac i postaje veličanstveni primjer svjetske arhitektonske baštine.
Najsjajniji primjerci su Aja Sofija i Sv.Apostoli u Crigradu. Iako crkve pripadaju kasnoantičkom razdoblju uvrštene su meĎu najveća dostignuća srednjeg vijeka.
Karakteristika : nadsvoĎenje velikih prostora – crkve s kupolama
Aja Sofija ( Sveta Mudrost ), 6.st.
Aja Sofija sačuvana je do danas, nakon pada Carigrada u funkciji je dţamije, a
početkom ovog stoljeća u funkciji je muzeja.
Širok i visok prostor (gledano s ulaza ), pokriven kupolom koja kao da lebdi ;
prostorno je tešo shavtljiva zbog svoje kompeksnosti i zbog dematerijalizacije koja je
dovedena do vrhunca ; granice se teško razabiru zbog mozaika koji svjetluca...
Arhitekti : Antemije iz Tralesa (M. Azija ) i Izidor iz Mileta + investitor – Justinijan
GraĎena je kao eksperimentalna graĎevina ; novo konstruktivno rješenje
(povijesničari nisu mogli naći uzor)
Posljedica – padanje kupole ( obnavlja je Izidorov sin Izidor )
Nova kupola - nešto viša ; ustanovljen je i otklon stupca koji nose kupolu otprilike 1m
na visinu od 50m.
Novo konstruktivno rješenje – kupola nad pravokutnom bazom.
Tu se javljaju 2 osnovna problema :
1. Horizontalno opterećenje koje nekako stupovi moraju preuzeti ( kod Panteona
je to riješeno 6metarskim zidom )
2. Kupola – kako ju smjestiti na kvadratični tlocrt – upotrebom pandantiva
Aja Sofija je prvi primjer upotrebe pandantiva u te svrhe!
Rješenje kupole na kvadratični tlocrt ( 2 načina postoje ) :
1. Trompe – lukovi koji spajaju uglove tvoreći črtverokut tlocrta u osmerokut pod
kupolom ; statički gledano , 8 točaka je prihvatljivo za izvedbu ; najčešće se
realiziraju dodavanjem lukova, pa to onda ozgleda kao neka
polukupola/apsida i oblikovno nije baš lijepo.
2. Pandantivi – sferni trokuti na površini kugle ; kvadratu opišemo kruţnicu i tu
podignemo polukuglu, odsječemo okomito šnite na sve četiri strane i jednu
42
horizontalnu ; dobivamo manju kruţnu bazu za kupolu ; moţe se staviti prvo
tambur ( što se češće radi ) pa onda kupola.
43
44
45
46
Kupola – promjera 32m (Panteon 43m) ; tjeme preko 50m ; zbog vijenca i niza
prozora – kao da lebdi ; moguće zbog gustih razdijelnih rebara i pojačanja u donjem
dijelu kupole.
Prostorni sistem – longitudinalni i centralni ; kupola označava kruţni (tj. kvadratični s
kupolom ) centralni prostor ; s jedne is druge strane kupole nalaze se polukupole ; na
jednom je kraju ulaz kroz narteks a na drgom apsida s oltarom.
+ za ispit je vaţno znati presjek, čak više nego tlocrt!
Prolazi na 1.katu su zazidani jer su stupovi popuštali.
Unutrašnjost – podna obloga mramorom ; mramor rezan tako da se ţile spajaju (
dekorativna upotreba kamena, ne konstruktivna ; kamen i opeka sluţili su za jače
opterećene dijelove, od zone lukova pa naviše ) ; mozaik – većim dijelom ne
Jednostavna graĎevina ; za one prilike izvanrednoa izvedba
92
Toranj u Earls Barton-u, Engleska
Toranj je predromanički a crkva kasnogotička.
To je karolinško doba, ali tu nisu vladali Karolinzi već Anglosaksonci.
Model graĎevini – tradicionalni drveni kanatni sistem ( kostur drvenih greda
ispunjen drugim materijalima) ; kamen na uglovima je više dekorativan nego
konstruktivan element (cijel je srednja Europa npr. Njemačka, u srednjem vijeku
upotrebljavala takav sistem)
93
Starohrvatska arhitektura (predromanika)
Hrvatska predromanika (tzv. Starohrvatska arhitektura) je dio europske
predromanike, sa svojim lokalnim znaĉajkama, s nekim principima koji
odgovaraju cijelom tom razodblju Europe.
Najveći broj sačuvanih graĎevina je s poĉetka 9.st., neke čak s kraja 8.st., kada
je osnovana hrvatska drţava s knezovima na vlasti (Trpimir, Branimir, Domagoj),
kasnije i kraljevima (925.g. Tomislav) ; puno toga saznalo se iz natpisa sa
oltarnih pregrada u crkvama.
2 su teze o starohrvatskoj arhitekturi :
Kontinuitet antike (jer su tlocrti tih crkvica izuzetno bogati, različiti ; one
su svoĎene – longitudinalne, centralne, kriţ, višelisne)
Langobardski utjecaj (pleter – sj. Italija)
Sv. Juraj, Rovanjska (kraj Maslenice)
Moţda najjednostavniji centralni prostor (kvadratični tlocrt na rimskim ostacima?) nad
kojim je kupola s malo nespretnim prijelazom.
94
Sv. Trojica, Split
Crkvica je centralna šesterolisna graĎevina, kruţni prostor s kupolom i 6 apsida
okolo.
ZiĎe je karakteristično ; od pritesanog kamena (vapnenac) ; vanjska raščlamba ziĎa
lezenama = uske istake.
Zanimljivo : postojala je kupola koja je pala u kratkom je razdoblju obnovljena i opet
ja pala ; danas je rekonstruirana tehničkom snimkom (kamen skagan da se suţava
prema vrhu).
Sve su centralne šesterolisne crkve, dakle sa 6 apsida.
Sv. Marija, Trogir
Sv. Mihovil, Pridraga
Sv. Mihovil, Bznazi
Crkva u Kašiću
Sv. Marija, Zadar
Crkva u Zadru arheološki je utvĎena nakon bombandiranja u 2.svj. ratu ; to je takoĎer
varijacija na šesterolisnu temu ; uzorno je obnovljena ; 6 je apsida produljena, a
vjerojatno je bila baza tornja.
95
Ošlje kod Dubrovnika
Osmerolisna.
Sv. Donat, Zadar, 800.g.
Originalan naziv je Sv. Trojstvo. ; najveći i najznačajniji od primjera starohrvatske
arhitekture.
Crkva je monumentalana predromanička rotonda.
GraĎena je u 2 faze (ali odmeh jedna iza druge) : 1) kao centarlna bazilikalna
graĎevina s ophodom 2) i galerijom iznad toga.
Kao temelji graĎevineupotrebljeni su stupovi na nekadašnjem forumu.
GraĎena je 800.g. vjerojatno pod utjecajem karolinške kapele u Aachenu, a mogla bi
se usporediti i sa San Vitale ; to je ipak jedna od najznačajnijih graĎevina u Europi
toga doba.
ZiĎe je vrlo karakteristično, slikovito, ali je bilo oţbukano vapnenom ţbukom.
Ne zna se da li je kupola bila planirana, ali je nikad nije bilo.
Krovište je drveno ; plohe zida raščlanjene su lezanama.
96
U tlocrtu se uočavaju debeli stupci, ali i stupovi ; upotrebljen je jedan antički stup
(kapitel) ; u drugom slučaju na vrh stupa postavljena je baza? ; graditelji su znali da
na vrh mora doći neki arhitektonski element, no očito nisu dobro pozanavali antičku
arhitekturu.
Crkva Sv. Donata (izvorno Sv. Trojstva) najvrijedniji je spomenik predromaničkog graditeljstva ranog srednjeg vijeka (9. stoljeće) u Hrvatskoj i simbol grada Zadra, a zbog osebujnog oblika jedna od najznačajnijih takve vrste u Europi.
Po tipu gradnje slijedi oblike dvorskih crkava kruţnog tlocrta od ranobizantskog do karolinškog razdoblja. Ipak, po svojoj gruboj monumentalnosti (visina 27, a širina 22 metra), neobičnom cilindričnom obliku i dvostrukum unutrašnjim prostorom ističe se originalnošću, bez nekih izravnih uzora. Prema predaji sagradio ju je zadarski biskup sv. Donat u 9. stoljeću, a spominje je u 10. stoljeću u svom glasovitom djelu "O upravljanju drţavom" bizantski car Konstantin Porfirogenet. Izvorno je bila posvećena Svetom Trojstvu, a imenom Sv.Donata počela se nazivati tek od 15. stoljeća.
Crkva je graĎena u maniri starohrvatskih arhitektonskih rješenja s obiljem ţbuke i kamena lomljenca. Veći dio arhitektonskog ukrasa, kao i monolitni stupovi u crkvi, antičkog su podrijetla i potječu uglavnom s porušenog rimskog foruma. Kada su zbog istraţivanja ogoljeni temelji zgrade, ukazao se cijeli niz tambura rimskih stupova na kojima počiva zgrada crkve izgraĎena izravno na ostacima foruma.
GraĎevnu zamisao crkve čine dvije koncentrične cilindrične zidne konstrukcije oko središnjeg kruţnog prostora poput svoji neizravnih uzora – crkve San Vitale u Ravenni i Dvorske kapele Karla Velikog u Aachenu. Širi valjak tvori vanjsko oblo zidno oplošje crkve, kojem su u pravcu istoka dodane tri polukruţne apside u punoj visini dvokatnog prostora. Troapsidalno svetište s radijalno postavljenim apsidama kreativan je doprinos koji crkvu čini bliţoj srednjovjekovnoj gradnji nego arhitektonskom izrazu kasne antike.
Vanjska ploha zida ukrašena je plitkim lezenama, a s unutrašnje strane polukruţnim nišama. MeĎu lezenama rasporeĎeni su i prozori. Periferni je zid podijeljen na prizemlje i prvi kat. U visini prvog kata periferna je zidna konstrukcija spojena sa središnjim cilindrom, tvoreći tako na prvom katu galeriju središnjem prostoru.
Središnji kruţni prostor je jedinstven u punoj visini graĎevine, a zatvara ga uţa cilindrična zidna konstrukcija koja završava središnjim tamburom s krovom u obliku plitkog stošca. U prizemlju se ova konstrukcija oslanja na šest monumentalnih pilona, meĎusobno povezanih lukovima, i dva monolitna stupa koji se s tri luka otvaraju prema apsidama. Prostorno kretanje je aktvirano i podreĎenio vertikali središnjeg prostora. Isti se raspored ponavlja i na prvom katu, ali su tamo otvori znatno niţi i kretanje je pasivnije. Do galerije (matronej) se stiţe zavojitim stubištem koje vodi u njezino predvorje.
Prostornost je minimalna unatoč većem broju prozorskih otvora, jer se svjetlost raspršuje i ne dopire do udaljenih dijelova. Masivnost, čvrstoća zida, iako blago negirana otvorima arkada i prozorima, nema gotovo ni jednog elementa kiparskog raščlanjivanja.
Crkva ima troja vrata: glavna su postavljena točno nasuprot svetištu, a bočna s njegove lijeve i desne strane. Prvotno zamišljena kao samostojeća zgrada, ova je crkva vjerojatno još prilikom graĎenja stekla više prigradnji pa je postala sastavni dio episkopalnog graĎevnog kompleksa uz katedralu Sv. Stošije. Tako je izraĎeno predvorje (narteks) kojim se prolazilo prema katedrali. Narteks je zadnji put pregraĎen u 18. stoljeću, od kada potječu prozori na prvom katu. Na prvom katu juţne strane crkve tri su velika zazidana prozora koji su nekada vodili u prostor prigraĎen juţnom zidu crkve i koji je srušen u 20. stoljeću.
Sv. Kriţ, Nin
Glasovita metafora „najmanja katedrala“ ; graĎevina je uzorno obnovljena i oţbukana (profesionalno – kako se to onda radilo) – da bi se vidjela reljefnost fasade.
Crkva je centralana graĎevina kriţnog tlocrt s usmjerenjem ka jednoj apsidi ; pod centralnim dijelom je svoĎena kupola.
Postoji teza (Pejaković) da su nepravilnosti namjerne i da odgovaraju nagibu padanja svjetlosti sunca u pojedino doba godine u odreĎene točke u crkvi(što se veţe na neke crkvene blagdane).
No, prof. Bedenko je osobno skeptičan prema tome. Kaţe da je predugo mjerio stare graĎevine pa da ga ne iznenaĎuje što su neke crkve totalno nepravilne, više ga iznenadi kada u kućama starijima od 100 g. negdje u Istri ili Dalmaciji naĎe prvi kut.
To je rana romanika ; crkvica je graĎena na prethistorijskom tumulusu.
Troapsidalna kapela centralnog tipa ; jedna od prvih kriţno-rebrastih svodova.
Sv. Petar Stari, Zadar
Adaptacija ranijeg prostora dvobrodne crkve ; to je dosta rijedak slučaj u antici (jer je centar u apsidi).
Oltar je u centru, a ispred su stupovi (opet upotrijebljeni antički). Kapitel stupa nije kapitel, već baza upotrebljena umjesto kapitela.
Njačešći oblik u Dalmaciji je jednobrodna crkva s apsidom.
Sv. Juraj, Kaštel- Stari
Ova je crkvica jedan jednostavan primjer ovog tipa ; mnogi su detalji (npr.prozori) iz kasnijeg razdoblja ; opet se susrećemo s raščlambom ziĎa lezenama (što je karakteristika mnogih kapelica tog razdoblja).
99
Sv. Petar kod Omiša (Prila)
Moţda najljepši primjer ovog tipa a, izduţena, pravokutna, jednobrodna graĎevina s apsidom i kupolom nad centralnim dijelom.
Ovdje se vidi i jedna od karakteristika predromanike, a to je raščlamba zida iznutra i izvana koje se ne podudaraju, što rezultira nekim arhitektonski grotesknim detaljima (iznutra je podjela na 3, a izvana na 5 polja uvučenih izmeĎu lezena).
Iznad srednjeg polja je kupola upisana u kubus sa piramidom.
Na prozorima se često (na okvirima)pojavljuje motiv pletera.
100
Sv. Mihael, kod Stona
Crkva je jedan od ljepših primjera tog tipa; obnavljana u par navrata.
Samostanska crkva, kapela s tri polja, vrlo visoka.
Postoje tragovi kupole u sredini, ali je više nema.
Otvorena je raščlamba s lezenama i nišama spojenim lukovima ; dosta nepravilno u odnosu na prozore.
U unutršnjosti je slika vladara koji šrinosi crkvu (motiv viĎen još u Eufrazijani) prema kojoj je postojao i toranj.
Minijaturna paravokutna apsida.
Sv. Spas na vrelu Cetine
Starohrvatska crkva Sv. Spasa na vrelu Cetine jedna je od najznačajnijih i najpoznatijih srednjovjekovnih sakralnih graĎevina kojoj svi ljudi, a posebno vjernici, pristupaju s osobitim poštovanjem i pijetetom.
Crkvu su dali sagraditi i uresiti kninski zupan Gastika, majka Nemira i sinovi. Sačuvani dio natpisa u hrvatskom prijevodu glasi: ... NA ČAST GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA JA GASTIKA ŢUPAN... Crkva je posvećena Kristu Spasitelju - Svetom Spasu kako svjedoči sačuvani natpis na dijelu kamene grede oltarne pregrade: "... SALVATOR....." i sto se sačuvalo do danas u narodnom nazivu Sveti Spas.
GraĎevina potječe iz IX. st., a u XII. ili XIII. st. produljena je na začelju.
101
Njezin četverostrani zvonik najstariji je dosada poznati sačuvani starohrvatski zvonik na matičnom području stare hrvatske drţave.
Kad se kaţe zvonik misli se na zapadni dio crkve, tzv. zapadni korpus, koji je sačuvao i westwerk u kojem se na prvom katu nalazi loza iz koje je ţupan promatrao bogosluţje što je karakteristika zapadnoevropske arhitekture.
Taj karakteristični element govori nam o franačkom pokrštavanju Hrvata. Sve to ukazuje i na hrvatsku pripadnost zapadnom kulturnom i umjetničkom krugu.
U crkvi se nalazi nekoliko fragmenata s natpisima i pleternom ornamentikom, a naziru se i tragovi zidnih slika.
Arheološka istraţivanja na crkvi Sv. Spasa otkrila su i podatak kako je u naknadnoj dogradnji crkve u XIII. i XIV. stoljeću u luk bio ugraĎen i ulomak s ranosrednjovjekovnim hrvatskim pleterom.
Snaţna pojačanja (kontrafori a ne lezene!)
102
103
Sv. Barbara (Sv. Martin), Trogir
Ova crkva je bazilikalna graĎevina ; zapravo je kapela, minijaturna, trobrodna ; s pravim bazilikalnim presjekom.
Zahvaljujući visini monumentalna je iako minijaturna ; vanjština se ne moţe osjetiti jer je ugraĎena u zgrade.
Upotrebljeni su već korišteni antički stupovi s akpitelima.
Apsida je pravokutna, a preko trompi se vrši prijelaz na polukalotu?.
Sv. Ivan, Lopud
O tornjevima :
Gospa od Zvonika
Toranj kod zapadnih (ţeljeznih) vrata Duoklecijanove palače ; toranj dominira jer počinje na visini zidova palače ; prema dnu je toranj zatvoreniji, a prema gore se otvara (bifore).
Ovakvi predromanički ili ranoromanički tornjevi u osovini javljaju se na više mjesta.
104
O interijieru crkvi :
1. U prvom redu, nailazimo na velik broj oltarnih pregrada i natpisa (npr. kneza Branimira), fragmenata.
Prema nekim istraţivanjima, takav tip oltarne pregrade (moţe se naći još u ranom kršćanstvu), koji manju kapelu presjeca pa se na sredini javlja luk i zabat nad njim, taj motiv tipičan je za starohrvatsku predromaniku.
Tu nailazimo i na ploče, pluteje (npr. Bašćanska) – s natpisima pojedinih vladara.
U kapeli Sv. Martina iznad zlatnih vrata u Dioklecijanovoj palači nalazimo jedini primjer gdje je pluteja na originalnom mjestu.
Primjer oltarne pregrade: crkva Sv. Martina, Split
2. Drugi karakterističan elemnt interijera je ciborij, baldahin nad oltarom , taj se element javlja u većim crkvenim prostorima.
Jedna je rekonstrukcija u biskupiji kod Knina ; većina drugih samo su arheološki iskopani, rekonstruorani od većeg broja dijelova
Postojale su i vrlo velike trobrodne bazilike, no u vremenu od srednjeg vijeka nadalje to je sve porušeno, tek u 19.st. donekle su iskopane i istraţene.
105
romanika
Romanika je prvo veliko razdoblje arhitekture!
Na primjerima iz predromanike vidjeli smo kako su Kerolinzi eksperimentirali u arhitekturi. Karolinško doba završava mraĉnim razdobljem. Europa je napadana s čak 3 strane : islamski jahači, Vikinzi, Germani, Normani (Danska, Skandinavija) ; kolonizirni su i Grenland. Osim njih Europu su pustošili i MaĎari, koji su krajem 9.st. doseleili u Panoniju i odrţavali su redovite pljačkaške pohode, čak do Francuske i Rima. Sve dok polovicom 10.st. nisu poraţeni (i kralj Tomislav je u tome sudjelovao) te su posustali ali su se oko 1000.g. pokrštavali.
850. – 950.g. europska kriza ; lagani ali stalni uspon (zastaje samo sredinom 14.st.- kuga)
950. - 1050.g. rana romanika
1050. – 1150.g. zrela romanika
1150.g. kasna romanika
Naravno, ne moţe se točno reći gdje i kad romanika počinje i završava (npr. u centralnoj Francuskoj 1150.g. već počinje rana gotika, u Njemačkoj romanika traje do 13.st., u Italiji i Dalmaciji takoĎer...)
Srednjovjekovno doba u Europi :
- Stalni porast stanovništva - Revolucije u poljoprivredi omogućile su veće prinose - Kolonizacija unutrašnjosti Europe
Njaznačajniji primjeri romanike su samostanske crkve, a ima vrlo malo romaniĉkih katedrala.
Katedrala – crkva koja je središte biskupije (što bi značilo da katedrala ne postoji tamo gdje nema biskupije, dakle jedna je katedrala, jedan grad). Ali npr. u gradovima, pogotovo u romanici, nalazilo se i nekoliko samostana, u većim gradovima i desetak.
MeĎutim, glavni su samostani izvan gradova. Ţive kao feudalni gospodari jer, ili je vlasnik darovao zemlju samostan ili su ljudi sami osnovali samostan.
Doba feudalizma je doba romanike.
Moćni su feudalci vladari, a kralj je samo šahovska figura.
Romanika je doba regija u Europi, većina je bila s prepoznatljivim karakterom (u Francuskoj, Italiji, Njemačkoj). Tada zapravo i nije bilo bilo čvrstih ganica izmeĎu velikih nacija.
Bez obzira na regionalnost postoji jasno odreĊen karakter arhitekture svojstven kompletnoj, europskoj romanici.
106
Dva su osnovna procesa koji povezuju tadašnju Europu:
1. Hodoĉašća – u kontinuitetu još od Antike ; posjećuju se sveta mjesta (Palestina, Izrael), mjesta gdje se čuvaju relikvije najvećih svetaca (Sv.Petar, Sv. Pavao) – Rim.
- u srednjem vijeku otkriveno je čudo – tijelo Sv. Jakova, apostola, u Španjolskoj – Santiago de opostela, jedno je od najznačajnijih europskih hodočašća.
- Još su neka značajna mjesta : Sv. Marko u Veneciji (čini se da su tijelo Sv.Marka venecijanski trgovci ukrali negdje, valjda u Aleksandriji) ; Sv. Nikola u Bariju – tijelo Sv. Nikole su trgovci iz Barija prošvercali iz Mire u Maloj Aziji)
- Svako mjesto traţilo je svog zaštitnika, mučenik (Sv.Duje – Split, Sv.Maur – Poreč)
2. Redovi – samostani su pripadali odreĎenim redovim, ponašali su se prema svojim zakonima a redovi nisu bili meĎusobno nikako povezani ; crkve su pokretale reforme kroz povijest pokušavajući se vratiti onoj prvoj ideji vjere.
Cluny je jedan od najznačajnijih samostana (benediktinski), posebno u arhitektonskom smislu, on je bio rezultat jedne od reformi ; postepeno su se redovi sve više povezivali (putovanja hodočasnika) kako se ne bi raspustili.
Pred kraj romanike stvorit će se idrugi značajni redovi.
Romanika – razvit će se od Švedske i Irske do Italije, od Španjolske do Poljske i granice s Bizantom ; pojavit će se i na prostorima kriţarskih ratova (od kraja11.st.).
BITNE SPOZNAJE :
Romanika izvanredno barata masama i prostorom ; jednostavne geometrijske mase rastu hijerarhijski u kompoziciju, ali na različit način u različitim dijelovima Europe.
Ranokršćanska crkva – ima duljinu koja odgovara razmaku izmeĎu stupova (ona moţe biti produljena za stup ili 2).
Romaniĉka crkva – bez obzira da li ima svodove ili ne, definirana je najčešće pojedinim odsjeĉcima ; prostor je rašĉlanjen, često na pravokutnike bliske kvadratu i ta mjera odreĎuje sve ostale elemente
Izvanredna trodimenzionalnost, plasticitet zida ; u kasnoj Antici, ranomkršćanstvu pa sve do Bozanta – zid se negira (mozaik) ; u romanici – zid je snaţan (naglašen je plohama, bridovima)
Rašĉalma zida je treća bitna stvar za romaniku (vezano uz debljinu) ; ponekad se ostveruje čvrstim, jasnim klesancima koji djeluju kao čvrsta masa. Lukovi i slijepe arkade raščlanjuju ziĎe, lezene
Prezbiterij
107
Kripta – podzemni prostor crkve ; nastala je zato što su ispod oltara u većem broju slučajeva bile relikvije svetaca ; mnoge su bazilike graĎene na grobljima van grada (Soli, Rim) ; vezano uz hodočašća (svatko je htio doći bliţe relikviji) ; tako se isprva stvara samo hodnik , a onda i cijeli podzemni prostori ispod svetišta ; kripta je redovito nizak prostor.
Postoji još jedan način gradnje kripte, prostorno interesantan, a radi se o djelomiĉno upuštenoj kripti (poluetaţa), tako da se svetište za pola etaţe diţe iznad razine glavnog prostora (laĎe).
Tornjevi – drugi element koji se pojavljuje u romanici (zapravo još u predromanici, ali u romanici počinju definirati volumen) ; u pojedinim dijelovima Europe tornjevi su na razne načine integrirani s volumenom graĊevine, ponegdje (Italija, Dalmacija) često su zvonici (tornjevi) odvojeni od same crkve (tako su ujedno i simbol grada i znak crkve) ; u Njem. I Fra. redovito su integrirani u kompletni volumen.
108
Arhitektura Romanike
U literaturi se često spominje termin „lombardska arhitektura“,jer se smatralo da je jako utjecala na njemačku arhitekturu.
Ali prof. Bedenko se s tim ne slaţe, već misli obrnuto.
Njemaĉka romanika :
Sv. Mihael (Sasha), Hildesheim, 11.st.
Ova je crkva jedan od najvećih i najkarakterističnijih primjera još rane romanike.
Sjetimo se Centule...To više nije ona klasična bazilika s ulazom s jedne a apsidom s druge strane ; ima 2 trensepta u punoj visini glavne laĎe i tornjeve nad kriţištima ; tornjevi dominiraju nad volumenom.
To je rast čistih geometrijskih volumena s obje strane graĎevine (karakteristika njemačke romanike).
Općenito za ranu romaniku karakteristični su čisti geometrijski oblici i grubo ziĊe (gotovo bez dekoracije ili vrlo jednostavno ; takvi su i prozori).
109
U tlocrtu se osjeća artikulacija prostora, izmjena ritma stupova i stupaca nije proizvoljna (oni definiraju kvadratiĉna polja).
Kapitel je karakterističan ; u ovim krajevima nije bilo nekog jačeg antičkog utjecaja i formirao se specifičani kubiĉni kapitel (teţnja što jednostavnijem mogućem prijelazu sa stupa na gredu tj. luk (slično principu pandantiva – problem je isti : prijelaz sa kruga na kvadrat).
110
111
112
Katedrala Speyer, uz Rajnu, 11.st.
Jedna od najznačajnijih spomenika njemačke romaničke arhitekture ; sam vrh romanike.
Saska škola romanike u Njemačkoj (vrlo jaka).
Speyer je bilo mjesto pokapanja karaljeva pa mu je i tebala velika katedrala ; snaţno i monumentalno djelo, bez suvišne ornamentike (masa, snaga zidova i stupaca).
Na presjecima se vidi da je raĎena u 2 faze.
Kriţni svod kakav smo dosada viĎali imao je više manje horizontalan vrh, a sada ima lagano kupolast oblik ; prije je to bio jednostavan presjek 2 valjka ; ovdje to više nije tako.
U Romanici se pojavljuju dijagonalne spojnice i to rezultira dizanjem svoda po sredini ; dobiva se lagano kupolasto nadvišenje u svakom polju ; ova je karakteristika vaţna za romaniku.
Uz Rajnu se nalazi nekoliko značajnih katedrala (Speyer, Meinz, Worms).