-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
1/73
1
Branko opi
ORLOVI RANO LETE
PRVI DIO
I
Iz gusta ljeskara, na ivici Prokina gaja, javi se glas kukavice
: Ku-ku! Ku-ku!Iz tajanstvena sumraka bukove ume, iz daljine,
odazva joj se slian glas:
Ku-ku! Ku-ku!Ovaj, na izgled obian "razgovor" kukavica, ne bi
prevario nekog paljivog sluaoca.
Glas ovih "'kukavica" bio je, istina, melodian, iako malo tvrd i
previe glasan, ali otkud sad,pod samu jesen, da se kukavice toliko
razviu?! One se najvie uju s proljea, kad se javiprvi list, ali
sad! Ehe, bie to neto drugo.
I zaista, iz ljeskara, umjesto ptice, ispade dugonog bos djeak i
trkom jurnu u sjenovitudubinu staroga Gaja izmeu golih i pravih
bukovih stabala.
Kud li to djeak otra, na iji znak?Prokin gaj, zaputena, gusta i
prilino velika uma, na sat hoda udaljen od podnoja
planine, bio je oduvijek, ak i za starije ljude, pomalo strano i
tajanstveno mjesto. Babe suaputale da je uklet i da nikako nije
dobro nou kraj njega prolaziti. Zaas te, kau, moeepati ledena ruka
nepoznata udovita i povui za sobom pod zaaptane svodove
bukovihkroanja. A to e dalje biti br! strano je i pomisliti.
Tako veerom, pored ognjita, kazuje baka zablenutom unuku, a
djeak samo iri oi iod maka u oku ini mu se da je neznana ogromna
zvijer s vatrenim ourdama.
Jo u bosanskohercegovakom ustanku, 1875, u tome Gaju opkoljen je
i poginuo odbegova uveni hajduk Jovane. Borio se dva dana pucajui
iz crne ugljarske kolibe, a onda je,kau, ak od Bihaa dovuen top i
koliba poruena, a hajduk ubijen. Sahranjen je na samoj
ivici Gaja.Kraj njegova groba, pod krukom divljakom, za vrelih
ljetnih dana hladuju obani.Okupe se oko kamene nadgrobne ploe bez
natpisa, naherene i obrasle mahovinom, priaju ismiju se, a kad u
irokim bukvama zaumi vjetar, djeacima se ini da se to, dolje u
Gaju, jouvijek nastavlja davno minula bitka izmeu silnih begova i
mrtva hajduka.
Predaj se, Jovane! jei sa svih strana. Ne predajem se! tvrdo
vraa nevidljiv hajduk.uureni u sjenci, puni udne treme, djeaci
oekuju kad e da grune garav top, ali
sve je uokolo tiho, nad Gajem se smjeka zlatno ljeto, a pucanj
nikako da se uje. Davno jenestalo i topova i tobdija i malog
Jovaneta sa srebrnim tokama.
Poneko obane tako i zaspi i, s glavom uz kamenu plou, sanja
udesne snove, a kadse od straha prene, dugo trlja oi buljei u ovce,
miluje topao kamen i apue:
Gdje si, Jovane, sad si bio tu? Tako si mi neto lijepo priao, a
ja zaboravio.Za ljetnih noi huu po Gaju avetinjske sove, javlja se
uk, a truo panj tinja
zelenkastim sjajem i plai osamljena putnika: ekaj samo, sad u da
te zgrabim!Zimi su sve staze i putevi oko Gaja iarani zejim i vujim
tragovima. S njima se ukrta
trag lisice, a ponekad i zloude divlje svinje koje se spuste s
bliske planine.Kroz jarugu, duboko u Gaju, mrmori uzan potoi pun
trula lia i brzo se gubi u tijesnu
kamenitu ponoru. Nema te babe u selu koja bi se usudila
nadviriti nad to mjesto. A i kako biimala hrabrosti kad se tu, kau,
krije strano udovite drekavac, koje za kiovitih noisvojom prodornom
drekom ispunjava itav kraj.
Pa ipak, ipak... im je iz Gaja uo glas kukavice, djeak je
glavake jurnuo u umu.Kako se samo ne boji i ko li ga to zove?
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
2/73
2
Duge noge brzo su donijele djeaka do jedne manje zaravni usred
Gaja. Liila je nadno kakve plitke inije ili tepsije u kojoj se peku
pite. Kad se spustite na to poljane, ve stezaklonjeni od svaijeg
pogleda.
Ku-ku! opet se tiho oglasi djeak. Ku-ku! zau se odgovor, ali
odnekle odozgo, kao s neba, i istog trenutka niz glatko
stablo vitke bukve na ivici zaravanjka spuznu isti takav jedan
djeak. Oho, majstorski se sputa pohvali ga djeak doljak.
Od tebe sam nauio, Strie, nasmija se putnik s bukve. Eh, jo samo
da imamtako dugake noge i ruke kao ti, pa da mogu obuhvatiti svako
stablo.
Djeaci se spustie na malu zaravan i sjedoe pod prastaru debelu
bukvu koja je raslau sredini i svojom irokom kronjom natkriljivala
gotovo itav poljanak.
Kako je danas bilo u koli, Strie? Uf, Jovane, ne pitaj! I ja sam
dobio paprene ibe huknu Stric i pokaza dlanove.
Evo, pogledaj. A zbog ega je tebe? Zbog Dunava, avo ga odnio i
Dunav! Kazao sam da se Dunav uliva u Jadransko
more, a kad uitelj skoi: "Evo ti, veli, Jadranskog mora, isprui
dobro dlan!" Opali mi dvijevrue, pa e opet: "Deder sad, gdje se
uliva Dunav?"
A ta ti? A ja: ne uliva se, kaem, nigdje. "Kako nigdje" izbei se
on. Lijepo, velim, ponire
pod zemlju kao onaj potoi u Protinom gaju. Uhu, brate moj, ti si
zagrdio! Kakva ponornica! U Crno more, bolan. E, sad u i ja
zapamtiti da je crno, jer mi je danas propisno zacrnilo. I Dunav mi
je
crn, a uitelj jo najcrnji. Sad vadim da ti ima pravo to se krije
od kole. Evo i mene utvoju druinu, a bie ih jo, sve po izboru
junaci.
Zbilja? Pa da. Zbog samog Dunava bie ih najmanje pet, a kad tek
uzme istoriju iha! na
samom Kosovu izginue etvrtina razreda. Pa raun! podsjeti ga
Jovane. Iha, nek avo izrauna koliko e tu stradati. A kad pone da
ispituje pirirodopis? Onda e biti takvih batina da e pola klisnuti
u prirodu, to jest u umu. itavu emo
etu stvoriti ovdje u Prokinu gaju.Jovane se zamisli.
E, neemo primati sve bjegunce iz kole, samo one najsigurnije,
one koji nee nikomodati gdje nam se nalazi eta.
To si dobro smislio. Vidi, ja se toga nikad ne bih sjetio
iskreno priznade dugakiStric i s potovanjem pogleda svog
nerazdvojnog druga. Hajde, hoemo li sad kui. Djecasu jo prije pola
sata izasla iz kole.
Hajdemo... Uz put emo se dogovoriti koga emo primiti u nau
etu.
II
Poetkom te kolske godine u selo Lipovo stigao je novi uitelj,
zloud stariji ovjek,koga su po kazni, zbog pijanstva, premjestili u
selo iz oblinje varoice. im su ga, prvog
kolskog dana, aci ugledali, onako neispavanog, mrkog i
zlovoljnog, nastao je bojaljivapat:
U-uh, s ovim nee biti lako. Bogme emo se poeljeti nae dobre
uiteljice Lane. Vidi mu samo nosa, kao paprika.Dugaki Stric, najvii
ak u razradu, sjedei u posljednjoj klupi, prosto nije
povjerovao
svojim roenim oima: zar umjesto Lane da doe ovaj ovdje? Ne, ne,
to nije istina!Stric je vrsto zamirio oekujui da novi uitelj iezne
kao privienje, ali kad je
ponovo otvorio oi, umjesto leptiraste plave Lane, za katedrom je
stajao jo uvijek podbulistranac s crvenim nosom.
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
3/73
3
Ih, nos mu, kao paprika. Gospodin Paprika! Stric je ponovo
zamirio i poeo u sebi daita neto kao molitvu:
Dragi, boe, i sveti Nikola, i sveti Pankracije, i sveti Akakije,
dovedite u razred naustaru uiteljicu, gospojicu Lanu, a ovoga
Papriku nosite kud znate.
Iako je molitva bila iskrena i od srca, kad je Stric otvorio oi,
za katedrom je i nadaljestajao natmuren crvenonosi.
Hajde da jo jednom oprobam.
Stric opet zamiri, prisjea se imena svih svetaca koje je itao u
nekom staromkalendaru, naetom od mieva, pa poinje da reda.
Sveti Petre, i sveti Luka, i svete asne Verige, i sveta Petka, i
sveta Suboto, i svetaBogorodice Trojeruice, i sveta Stonogice,
nosite ovoga svetog Papriku kud god znate, a vra-tite nam nau Lanu,
makar bosu, amin!
Sve uzalud. Stric otvara oi, a novi uitelj, stoji li stoji, i
mrti obrve. Phi, ba su mi to neki kieni sveci! Da oni mene neto
zamole, na primjer da se
igramo "trule kobile" ili ta bilo drugo, ja bih odmah skoio. Ma
ta ti to guna? upita ga Jovane, njegov drug iz klupe. Nita. Na se
uitelj zove "Gospodin Paprika". Javi dalje.Jovane stade da se smije
kriom, u aku, pa gurnu druga ispred sebe:
Pero, ovaj se uitelj zove gospodin Paprika. Javljaj dalje.Kad je
vijest o nadimku "Paprika" stigla negdje do sredine razreda, novi
uitelj primijeti
kako se aci saaptavaju, pa oprui noge i brzo dopade do njih. ta
vi tu apete, a?! grmnu on tako strogo da najblii ak apta i nehotice
sununavie i ukoi se u mjestu kao ledenica.
ta apete?Preplaenom aku kljoc-kljoc samo zazvonie zubi i rijei
same od sebe poletjee
iz usta: Molim gospodine Paprika, kau da se vi zovete gospodin
Paprika. Paprika! Ko je to kazao? Molim, otuda, od zadnje klupe.Dok
je strani uitelj prilazio posljednjoj klupi, Stric je osjeao kako
mu se njegove
duge noge sve vie drvene od straha kao da se pretvaraju u dva
obina bukova tapa. Da lavna nj jurne, ini mu se, on s mjesta ne bi
mogao da makne. Da mu mi potri uz nogavicu, nebi ni onda. Eh, kud
ba on izmisli onaj prokleti nadimak?!
Ko je od vas dvojice ono kazao? Odjednom, neoekivano, Jovane
ustade s mjesta i
mirno, vrstim glasom, odgovori: Ja sam rekao.Iznenaen, uitelj
malice ustuknu.
Ba ti? Jeste.Djeakov postojan glas i tvrd pogled odjednom
razgoropadie pijanca. On iznenada
dreknu kao jare: A tako ti, buntovnie, je li! ekaj samo! Ej, ti
dugaki viknu on na ukoenog Strica
brzo donesi jednu dobru ibu!Same od sebe pruie se Strieve
noge-drvenlije i zaas iznesoe djeaka napolje iz
razreda. Prolazei uzdu zida, on se oglednu na prozoriu od nunika
i sam udari sebi estokamar.
Magare, nijesi imao kurai da se javi, nego si ostavio druga da
zbog tebe strada, je
li! I jo ba ti ide da ibu donese kojom e da ga biju, a! Evo to
jo jedna zaunica.Stric se jo jednom prezrivo iskezi na svoj lik u
prozoriu i proguna: Paprika! Nita pametnije nijesi mogao da
izmisli.U oblinjem ljeskaru, odakle je valjalo donijeti ibu, Stric
se nae u velikoj neprilici. Koji
god bi prut odabrao, taj bi mu se inio isuvie opasan. Zar ovaj?
A ne, ne! Ba ovakvim tukao me je djed Todor. Boli kao vrag.Maio bi
se za drugi i odmah trgao ruku.
Ne, ne, ni taj neu! Neim slinim vijali su me oko crkve kad sam
iskidao vrapijagnijezda. Sve su mi noge bile modre.
Odluio se najzad za jednu potpuno suvu mladicu. Iz bogatog
iskustva, isprobanog na
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
4/73
4
roenim leima, znao je da se suvi prutevi najlake lome, ve od
prvog udarca. Evo, ovo sam ba traio.Kad se vratio u razred, uitelj
se nabusito otrese na nj:
Jesi li bio na sjevernom polu kad te tako dugo nema? Ne, bio sam
u oblinjem ljeskaru odvrati Stric tako ozbiljno da itav razred, i
pored
svega straha, prasnu u smijeh.Uitelj vinu po vazduhu donesenom
ibom da joj isproba vitkost, ali ona istog
trenutka pue preko sredine. Gospodin Paprika sunu poput munje na
djeaka podnosei mupod nos patrljak od pruta.
Je li ovo ta tvoja iba, a? Pa to je samo polovina moje ibe
zbunjeno doeka Stric. Dobie polovinu i ti i onaj tvoj drug!
razgoropadi se uitelj, pa jurnu prema
posljednjoj klupi, ali Jovane istog trenutka trkom dopade do
otvorenog prozora i poput lopteiskoi napolje.
Opa! ote se Stricu oduevljen uzvik. Uitelj i sam pojuri prema
prozoru, virnunapolje, pa se okrenu razredu i ljutito povika:
Hvatajte ga! Svi za njim!itav razred, kao da je jedva doekao tu
komandu, veselo jurnu napolje i prosu se niz
dvorite u pravcu gusta ljeskara, kud je umakao bjegunac. Dri ga!
Dri gaaa!
Aha, ne daj tamo!Dok je namrteni Paprika sa kolskog praga
ljutilto zurio za njima, gonioci se brzoizgubie u lisnatu ljeskaru
derui se koliko je ko vie mogao. Jedan preplaen zec iskoi
ispodniska bunja i jurnu nekud udesno. Stric se nadade za njim.
Eto ga tamo. Dr, ne daj!Jo uvijek larmajui kao da trae bjegunca,
djeca se dadoe u berbu prezrelih ljenika,
koji su ve sami ispadali iz svojih poutjelih aica. Preduzimljivi
Stric ve je uao visoko ukronji rodna oraha na drugoj strani ikare i
dernjao se:
Aha, dri ga, dri! Oho, evo ga! Evo jo dvojica! Iha, brzo hvataj,
u njedra trpaj.Na bjegunac, zadihan i crven, ve je bio na ivici
Prokina gaja. Kad je stigao pod staru
kruku do groba hajduka Jovana, svog ukundjeda, on sjede u
prezrelu jesenju travu ipomilova rapavu nadgrobnu plou.
ukundjede, evo i mene, pobjegoh u hajduke!Tiina. Nad hajdukovim
grobom samo tiho uketa kruka sitnim izjedenim liem, ali
se djeaku ini da ga njegov davni predak i vidi i uje. Suze mu
naviru na oi i itav prediopred njim poinje da treperi i rastapa
se.
Ne dam da me na pravdi biju. Kriu se u gaju tamo gdje je nekad
bila koliba iz koje sise ti borio.
Djeak je od starijih uo tek poneto o pravdi, ali sluti da je
dobro i pravedno to to jepokuao da zatiti svog druga Strica. To ga
ispunjava udnom snagom i radou i daje muodvanosti da sam samcat
krene u dubinu puste ume. Idem da potraim mjesto za svojhajduki
logor.
III
Strievo pravo ime bilo je Stevo, ali su ga u razredu prozvali
Stricem zato to je bionajvii u itavoj koli, pa je liio na nekog
zajednikog akog strica. Osim toga uvijek jenosio akire, prsluk i
slamni eir svog mravog sitnog strica, a zimi, bogme, i strieve
starecokule, krut crn gunj i dugaak al, kojim bi se omotao oko
vrata jedno etiri puta. Djeak jebio siroe, bez oca i matere, stric
ga je othranio i podigao uz pomo djeakova djeda i nikadga nije,
koliko se zna istukao. To je ponekad inio samo djed, a dobri
striko, ako bi se kadgodi naljutio, tukao je prutem stari gunj u
kome nije bilo djeaka, i karao ga:
Evo ti, nevaljale, sad si dobio to te spada! Pa ak bi se i zbog
toga raalostio ibriui suze, stao je da miluje gunj.
Nee tebe tvoj striko, alim se ja samo.
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
5/73
5
Po visini Stric je liio na svog brata od tetke, oeve sestre,
krupnu seosku mominuNikoletinu Bursaa. Kad god bi ga gdjegod
susreo, Nikoletlina je dobroduno gunao:
Zdravo, brate Strie!Kad se Jovane predvee vratio iz Gaja, Stric
ga presrete na panjaku.
ta misli sad? Paprika je ljui od prave paprike, prebie te kad
sutra doe u kolu. A ja zato neu doi.Stric samo zinu. Toj mudrosti
on se ve ne bi dosjetio: ne doe u kolu, nema batina,
prosta stvar. Pa ta e onda raditi?Jovane veselo uzvi
obrvama.
Ehe, to sam ja ve smislio. Ponesem ujutru knjige i ruak u
torbici kao da u u kolu,pa kad naiem pored Gaja...
A ti na drvo! doeka Stric, koji je pred svim potjerama i
opasnostima uvijek bjeaona prvo drvo poput uplaena maka.
Ne, ne, u umu, u hajduke, kao moj ukundjed Jovane. Ima u Prokinu
gaju jednazaravnjena udolina, ja sam je nazvao Tepsija, tamo u
logorovati.
Ihaj, i ja u s tobom im dobijem prve batine povika Stric. To te
ve sutra eka. Ih, nek me samo Paprika jedanput kljucne, eto me tebi
u Tepsiju pa makar se odmah
u njoj ispekao.
Primam te, dobar si drug. A predvee, kad se aci vraaju kui, i mi
emo krenutinatrag kao da se vraamo iz kole.Sutradan je i Stric, kao
to smo ve uli, dobio batine zbog rijeke Dunava i odmah
odjurio u Prokin gaj, do Tepsije, da se nae s drugom.Uz put,
vraajui se iz Gaja, dogovorili su se koga e, od bijenih aka,
primiti u
druinu. Curice nikako! sveano izjavi Stric i ratoborno namae na
elo svoj otrcani slamnati
eir. A zato? Sve e izbrbljati, istorokati, znam ja njih. Sastanu
se jedna s drugom pa na uvo: hi-
hi-hi, ho-ho-ho! kau i ta su ruale, i ta su vidjele, i ta su
ule. Za pola sata svo bi selosaznalo za nau Tepsiju.
Tako je, bogami. Djevojice meni trebaju za neto drugo. Od njih u
ja najprije doznati ko je u koli
dobio batine, ta uitelj sprema za nas bjegunce, ta se o nama
pria. Samo je malopotegnem za jezik, a ona se rastoroe.
Je l' takva i tvoja Lunja? Ih, avo je odnio, dabogda crkla!
pocrvenje Stric i jo jae natue eir. Ne mogu
oima da je vidim.Lunja je bila tiha utljiva desetogodinja
djevojica, velikih mirnih oiju, Strieva prva
kominica. Uvijek je utke, i nepozvana, ila za djeacima,
posmatrala ta rade i kako seigraju, pronalazila ih u ribarenju oko
rijeke, u krai lubenica, u potrazi za ptijim gnijezdima.
Vikali su na nju, prijetili joj i ak je tjerali kamenjem, ali
tiha radoznala djevojica sklonila bise samo za kratko vrijeme i tek
je djeaci smetnu s uma, a ona ve viri iza nekog buna iliukajui
izlazi iz visoka kukuruza.
Eno je opet, avo je odnio! istom bi povikao neko od druine.Lunja
se pojavljivala otud odakle joj se najmanje nada: iz visoke
travuljine pored
rijeke, sa taglja punog slame, iza krda mirnih goveda, s mrana
tavana, ispod guste nagnutelijeske. Odasvud si je mogao oekivati
kao nekakvog arobnjaka.Jednom je djeake ljetna kia zatekla iznenada
na panjacima pod samom planinom.
Trkom su pojurili do polurazvaljene obanske kolibe, a kad tamo,
pod ostacima niska krova,sjedi glavom ko? Lunja! Nita nije kazala,
samo se skromno povukla sasvim u oak daostalima naini mjesta i sve
ih je gledala sreno i s ljubavlju svojim velikim precrnim oima.Bila
je radosna to su pored nje i to su pobjegli od pljuska.
U jazavevu jazbinu da se uvuem, tamo bih sigurno Lunju naao
uvjeravao jeostale djeake Stric, njezin komija. Vidio bih je gdje
sjedi i bulji u kuma jazu onim svojimgaravim ourdama.
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
6/73
6
Nije zato ni udo to je Stric, pri pomenu Lunjina imena, poeo da
vie i da sezabrinuto rogui.
Da zna Jovane, ona e nas prva pronai, budi u to siguran. Kako e
nas nai ako joj niko ne rekne? udio se mali harambaa. Kako? ta ja
znam kako. Ima ti ona za te stvari nos. Samo se uputi kroz umu
i
njuc njuc! evo je usred Gaja, na Tepsiji. I stane uz drvo, gleda
nas! dopuni ga Jovane.
Bulji kao peen brav, i ne trepe! Pa nee nas valjda izdati ako
nas i pronae poe da ga tjei Jovane. E, to ve ne znam iskreno
priznade Stric. Ona uti ak i kad je tuku, a ja se, na
primjer, tako slavno dernjam da se pola sela sleti oko moje
kue.Pretresoe i ostale ake kakav je koji i je li pogodan za druinu,
a na rastanku Stric jo
jednom potvrdi da ve od sjutranjeg dana kree da "kupi
vojsku".
IV
Grupa djevojica s grajom se vraala iz kole i upravo kad su
prolazile pokraj gustaljeskova bunja obavijena divljom lozom, jedna
od njih preplaeno vrisnu:
Jao, noge! Eno nogu!Curice se skamenie u mjestu. Iz ubasta bunja
zaista su virile neije duge zapraenenoge i kao da nekom daju lukav
tajni znak, one istog trena poee micati prstima, a zatim iitavim
tabanima.
Pst, miu se! proaputa jedna djevojica. Miu se kad ih ja miem!
zabobonji iz buna neki djevojicama dobro poznat glas.itava grupa
sad malo slobodnije ivnu. Nije tamo, znai, nikakav razbojnik,
mrtvac ili
neto slino. To je neko od poznatih. Ej, pokai se, nemoj nas
plaiti.Prsti na nogama opet obijesno poigrae. Djevojice su i dalje
neodluno stajale, a onda
se iz grupe izdvoji mirna Lunja i poe prema bunu. Radoznalice
prokleta, svud ti mora prva zaviriti! dreknu iz lijeske ljutiti
glas i na
put s praskom iskoi glavom i bradom Stric. Ehe-he, jeste li se
prepale? Da zna, tuiemo te uitelju da nas plai! svadljivo viknu
jedna djevojica. Ne idem ja vie u kolu pa da me uitelj izbije kao
tebe danas doeka Stric. Eto ba nije mene, nego oku Potrka! zlurado
zakreta svaalica. A koga jo? E ba ti neu kazati! Ne zna, pa zato
nee. Ne zna, ne zna, ba, ba! Znam, ba znam: oku Potrka i Lazara
Maka, eto ti! Obojicu je danas istuk'o. Eno
ih, ostali su u zatvoru.Lukavom Stricu nita drugo nije ni
trebalo nego da sazna ko je bio bijen u koli. Eto
novih junaka u druinu. I to ba Maak i Potrk, dvije delije iz
etvrtog razreda kakve se samozamisliti mogu. I Potrk i Maak bili su
nadimci. Potrka su zato tako nazvali to je trkom idolazio u kolu i
vraao se kui, potrkivao je i onda kad na tablu izlazi. Jednom su mu
ak, u
jednoj crkvenoj procesiji, dali da nosi pred narodom krst, a on
ga je pograbio i trkom pojurio
oko crkve tako da su babe digle viku: Drate ga, odnese
krst!Naravno, procesija se pokvarila, oko dobio batine i nadimak
"Potrk".Lazar Maak bio je omalen i prgav djeak, gotov uvijek na
svau i boj ako ga samo
neko naljuti. Nije se bojao ni mnogo starijih i veih od sebe i
smjelo se zalijetao na njihfrkui kao srdit maak. Drugovi su ga
voljeli zato to je bio vesele udi, okretan, otvoren iveliki majstor
za pravljenje najrazliitijih igraaka: puaka i prskalica od zove,
zamki za ptice izeeve, raznih vrteki, igri, strijela, praki i
bezbroj drugih mudrolija. U kui svog oca, kolara,on je na tavanu
imao itavu malu radionicu u kojoj je acima popravljao noeve,
polupanetablice i kutije od pera, pernice. Popravio je ak i stari
kolski globus, samo je na njemu
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
7/73
7
Zemljanu kuglu malo i suvie nakrivio, pa je liila na pijanca
koji se upravo sprema da legne.Po koli je kruila pria: Lazar Maak
bio ljut pa nakrivio Zemlju!Mnogi bivi aci te kole itavog ivota
zamiljae Zemljanu kuglu u onome poloaju u
koji je postavljena vjetim rukama djeaka Maka na polumranom
tavanu seoske kue, uzopasno zuzukanje osa, koje su malianu smetale
i pokvarile mu majstoriju.
Na preduzimljivi Stric sad se ponovo postavio u zasjedu da saeka
ove dvije delije kojesu amile u kolskom zatvoru, "u tamnici kui
neobinoj".
Prvi se na vidiku pojavio oko Potrk. Jurio je drumom kao da ga
vija roj pela, bijesnopseto ili kakav Gligorije crkvenjak s
toljagom na ramenu.
Stoj! ispade preda nj dugaki Stric, a zahuktali oko, prije nego
se mogaozaustaviti, jo dvaput optra ako Strica i tek onda zastade
jo uvijek pocupkujui i podviknu:
O-op, sto-oj! Tebe danas istukoe, a? priupita Stric. Izmlatie,
brate, sve po nogama, po mojim brzim traljkama! veselo doeka oko
i
obazre se kao da mu je uitelj jo za petama. Kako li samo tako
brzo do tebe stie taj glas,bre nego ja sam?
A bi li ti poao sa mnom na jedno mjesto gdje nee biti tue i
batina? lukavo zakiljiStric.
Evo me odmah! O-op! i oko pojuri drumom. Ej, stoj, kuda e?
Pa tamo gdje ne tuku! viknu oko vraajui se trkom. A gdje je to?
Da, zbilja, nijesi mi jo ni kazao. Gdje je?Kad mu Stric ispria za
Jovaneta i Tepsiju, oko samo veselo podvrisnu i stuti se
putem u pravcu Prokina gaja. O, op, juri u hajduke!Ubrzo se
drumom pokaza i Lazar Maak. Po onome kako je iao, vidjelo se zaista
da je
zasluivao svoj nadimak. Zavirivao je u ivicu, akao po okolnom
bunju i zvjerao za pticamakao kakav proskitani seoski maak, lukava
beskuna maorina, koja samo cunja i gleda to ezdipiti na zemlji,
ispod zemlje i na drveu. Od takvih su samo zvijezde sigurne, pa i
one poitavu no nepovjerljivo mirkaju kao da e rei:
Kuda li se to ti smuca, protuvo jedna, kad sav poten svijet
spava?Kad Maak stie do bunja za kojim se krio Stric i poe okolo
njukati, dugajlija skoi
pred nj i dreknu:
Pis, macane!Lazar prestraeno odskoi u stranu, ali se brzo pribra
i borbeno narogui.
Hoe da se bije? ik! Tebe su ve izbili poe da se ceri Stric. Ih,
da sam na tvom mjestu, ja vie ne bih
uitelju u ruke. Bogme i neu! planu prgavi Maak. Pa kuda onda
misli? Smisliu neto kod kue na tavanu. Ja se uvijek gore zavuem kad
neto smiljam. Doi u nau druinu predloi mu Stric i sve mu ispria o
Jovanetu i o logoru
Tepsiji. Maku sinue oi. Oh, ta li emo sve tamo nainiti da samo
zna. Pusti me, idem odmah na svoj tavan
da mislim. Eto me sutra u Gaj.
V
U Prokinu gaju, u logoru male diruine, oko Patrk, zahuktan kao
drebence,optravao je poljanak Tepsiju. Stric je dokon jahao na
grani stare bukve, a Jovane i Maaksu vodili ozbiljan razgovor.
Kako ti se dopada na logor? ispitivao je Jovane. Dobro je
skriven u hladovini... A ta emo kad udari kia? sjeti se razboriti
Maak.
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
8/73
8
Zar ne vidi ovu bukvetinu nad nama, zaklonila je itavu
Tepsiju.Maak die pogled, ozbiljno osmotri moan zelen svod nad
glavom i uvjerljivo ree:
Prokisnue. avoli me oderali ako prokisne i za najveeg pljuska
povika Stric odozgo s grane.
Ja u itav dan prosjediti pod ovom bukvom, pa da pada ne znam
kakva kia. A bude li kiovito i sutradan, ta onda? zakilji Maak.
Prokapae i kroz najguu
kronju.
E, toga se ve nijesam sjetio prostoduno priznade Stric. Onda se
mora praviti neka koliba predloi Jovane. To sam i ja sino na tavanu
smslio ree Maak. I jo sam neto smislio, ali
estoko. ta to, ta to?! u trku upade oko i radoznalo uii oima. E,
za tu nam rabotu treba i jedno magare. ta tu treba magare! poskoi
oko. Evo mene. O-op, ja sam bri od svakog
magareta. E, kada bi bilo na trku, ali tu treba nositi, i to
dobar tovar poe da objanjava
Maak. Hou svoju radionicu s tavana da preselim ovamo.Dugajlija
Stric hitro se smandrlja s grana.
Doveu svoje magare. Mogu jo noas. Idem s njim u mlin pa kad se
budem vraao.Toga poslijepodneva, dok su Lazarevi radili u polju
mislei da je djeak u koli, Jovane
i Lazar prevukoe s tavana sav onaj kr od razne starudije i alata
koji je Maak s ponosomnazivao "moja radionica". Sve to posakrivae
iza jedine ivice u dnu bate, tamo gdje nikonije zalazio.
Uvee se oprezni Maak jedva nekako izvue neopazice iz kue i poe
na drum dasaeka Striev povratak iz mlina. Napinjao je ui i buljio u
tamu, ali to je vie naprezao vid,okolni bunovi i drvee dobijali su
sve udnije oblike. Pojavie se neki divovi visoki desetmetara,
zamahae dugim rukama avetinjske babe, umjesto trnova buna uao je
crnmedvjed.
Lazara Maka podie jeza. vrsto zatvori oi i poe da apue: Znam ja,
znam, nijeste vi ni babe, ni divovi, ni medvjedi. Sve je to
drvee.Pa da bi se jo bolje ohrabrio, on glasno zovnu:
Lazare!Odmah zatim odazva se sam sebi izmijenjenim glasom:
ta je?
Boji, li se? pitao je debeli glas. Ne bojim. Lae! tvrdio je
kobajagi onaj dirugi. Bogami ne laem! Ne bojim se ni koliko za mali
prst. Ni ovo mu nije bilo dovoljno, pa
zato viknu i treim glasam, piskavim, enskim: ta to vas dvojica
priate? ta je tebe briga! doeka obini Lazarev glas. ta je tebe
briga! ponovi i onaj debeli. Tek to je Maak tako sam sebe malo
okuraio, iza okuke druma zau se pjesma:"Tele rie, domaica vie:
Zato rie, izjeli te vuci!?"
Aha, evo Strica! poveseli se Maak. Prepao se pa pjeva. Ih, a jo
je u drutvu smagarcem! Istrao je na put i jo poizdalje povikao:
Ej, Strie, pjeva li to da odagna strah? Stric je jedva doekao da
uje drugarev glas
pa, obradovan, odgovori sasvim iskreno: Tjeram ga, ali on stalno
kaska za nama i kaklja me po vratu. Pobjegao je tek sadkad si se ti
javio.
Ehe, zna on da se Lazar niega ne boji! isprsi se Maak.Provukoe
se po mraku do one ivice podno bate i poee da tovare magare.ega li
se sve tu nije nalo i im li sve jadno magare nije optereeno!U
Strieve prazne mlinarske vree najprije su pobacane sitnije stvari:
arafi, ekseri,
stare turpije, brusovi, skoble, tesle, dlijeta, ekii, klijeta,
izlizana bradva, kutija od masti zacokule marke "arap", ila,
burgije, zumbe, probojci, kresivo, kremenje, polovina od
maica,donja konjska vilica, jagnjee krzno, toak od kolica, ivae
maine i neke ogromne mamuze,
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
9/73
9
zatim nekoliko potkovica obinih i "turskih", pa razne kuke,
lanci, kutija od sata budilnika,neko staro proupljeno sue i jo
bezbroj drugih stvari, i bezimenih i s imenom.
Hm, ovdje ti jo nedostaje samo pop s bradom i Maar sa tapom, pa
bi sve bilo uredu! zaueno proguna Stric.
Povrh one dvije vree na magareev samar naslagae, natovarie,
objesie, natrontaei privezae jo vazdan kojeta: suvih dasaka,
obrueva, sindira, kostur drvena sedla, polakolske rude, a sve to
pokrie izderanom austrougarskom zidnom kartom Bosne i
Hercegovine,
koju je Maak naao na kolskom tavanu. E, sad je sve gotovo! Da je
bio dan, ispod toga ogromnog tovara bi se vidjele samo magareve
noge, dio
njuke i jedno uvo koje je virilo kroz rupu na geografskoj karti,
i to ba negdje izmeu Bihaai Travnika.
Naprijed, Sive!Magarac samo u neprilici mae svojim himalajskim
uvom iznad bihake ravnice kao da
dalekim zvijezdama nad sobom daje znak da i one pogledaju ovaj
kolarsko-kovaki muzej nanjegovim leima, ali se ni za dlaku ne
pomjeri s mjesta.
Sijevaj, Sive! glasnije ree Stric i razmahnu prutom. Zveknu
starudija.Sivac je i dalje uporno utao kao da u sebi prijekorno
misli:"Bezdunici jedni, nije vam dosta tolikih krntija, nego mi jo
odozgo dodadoste Herceg-
Bosnu!"
Prut nije nita pomogao, jer je magare prosto bilo oklopljeno
gvoem i drvenarijamakao kakav srednjovjekovni vitez. Zato Stric
popade s njega onu kolsku rudu i raspali ga svomduinom krr!
Istog trenutka Sivac ipnu i trkom nadade u no. Za njim se stutie
Lazar i Stricodreujui pravac prema zveketu starudije.
Stoooj!Magare na drumu naleti na pripitog seoskog crkvenjaka,
koji se odnekle kasno vraao,
a ovaj, prestraen od neobina klempava udovita, strugnu preko
polja i pljesnu u baru, uneko staro moilo za konoplju. Tu je jo
dugo uao u abokreini, krstio se i gunao:
Oe na, ie jesi, ono je bio sam avo! Kako li je samo naoruan, sve
zvoni!Lazar i Stric na kraju su jedva uhvatili magarca i za ular ga
povela kroz Protin gaj.
Pipajui, spotiui se i zveei tovarom, jedva nekako dogurae do
logora Tepsije i turastavarie Sivca.
Ti se sad vraaj kui, a ja ostadoh da ovdje spavam ree Stric
pipajui ubijeno
koljeno. Kazau kod kue da sam noio u mlinu.Maku se nije vraalo
samom kroz umu, pa poe da ga strai:
A zar ne misli na vuka? Nek na nj misli magarac proguna umorni
Stric. Izreka veli: ujeo vuk magarca, a
ne: ujeo vuk Strica! A ti bar vii "ku-ku-ku" dok ja ne izaem iz
Gaja zamoli ga Maak. Manje e me
biti strah.Dok je Lazar urio, spoticao se i pipao kroza umu,
Stric je neko vrijeme marljivo
kukao, a kad se pucketanje suvih grana udalji, on se neto
dosjeti, pa stade iza svega glasada tuli oponaajui vuje
zavijanje:
Auuu! Av-av-auuu!Pri kraju Gaja, na onoj strana kud se izgubio
Maak, zau se neki lom i krenje. Stric se
prosto zavali od smijeha:
Aha-ha-ha, uje li, Sive, kako na junak strue!Jo nekoliko puta
zapitao je Sivca ta misli o Makovoj hrabrosti, ali kako se
magarcu,oito, nije prialo, Stric na kraju mudro zakljui:
Ima pravo, treba spavati.Djeak se pokri jednom vreom i kartom
Bosne i Hercegovine, a druga vrea, prostrta
pod njim, uini mu se kao najmeka slamarica na kojoj on brzo
potonu u dubok mlinarski san.
VI
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
10/73
10
Rano jutarnje sunce tek to je poelo ovdje-ondje da se probija
kroz guste bukovekronje i da pada po umi vesela okca kad se Lazar
Maak oprezno uunja u Prokin gaj. Uruci je nosio dobro naotreno
sjekire i zvjerao lijevo-desno kao da neto oekuje. Ondasastavi ruke
oko usta i javi se glasno i otegnuto:
Ku-ku-ku-ku!Tiina. apue samo ustreperen list i negdje uka
sakriven kos. Maak se rastui.
Jadni moj Stric, noas ga je zaista onaj vuk pojeo. Dobro sam ga
uo kako zavija.Djeak izvue iz njedara nekakvu starinsku kuburu, pa
sjekiricu uze u lijevu, a kuburu u
desnu ruku i tako, gotov za bitku, jo opreznije krenu prema
logoru Tepsiji. Sad neko ima da pogine!Prvo to je smotrio u plitkoj
dolini bila je neka siva zvijer koja je, sagnute glave,
vjerovatno neto jela. Maku odumrijee noge: Vuk! Dorukuje ili
magarca ili Strica.Kako bi sad Maak rado strugnuo, kad bi samo
vladao nogama! Ali, umjesto nogu, pod
njim su dva drvena stuba, dvije krute ledenice, ne moe ih pomai
s mjesta. Moe sadvuina slobodno prii i smazati ga kao pitu guvaru,
on se ni lecnuti ne moe.
A kubura? Kad ona grune, sam bi avo pobjegao.Maak naniani u
hrbat zvjerke, zatvoru, oi i povue za obara.Kvrc!
Prevari ga vjerna kubura, ne opali. Kvrcnu samo oroz, ali to
majstora Maka vie uplainego da je zagrmio top. Pazi, zaboravio sam
da je potpraim barutom! E, jesam neka eprtlja.Ono zvijere, kao da
je slutilo da se radi o njegovoj koi, odjednom podie glavu i
zagleda se pravo u Maka. Djeaku od straha stadoe oi. Majko mila,
koliki je! Gle mu samo uiju! Pa gle... Pa on ima ular na glavi!
Zaularen
vuk, ej!Kvrc, kvrc! kresnu dva-tri puta neto u Makovoj glavi i
onda pred njim sinu jasna
vesela svjetlost, Pa ovo je Striev magarac Sivac! U dva skoka
bio je kod magareta i oduevljeno stao
da ga grli. Dragi moj, roeni, pametni! Ba mi je milo to si to
ti, a nije vuk! Volim te vie nego
deset vukova!Kad ga minu prvi talas razdraganosti, tek tada se
sjeti da pogleda ta je sa Stricem.
Ispod karte Bosne i Hercegovine ulo se umno struganje i itava
teritorija odizala se isputala u ritmu Strieva disanja kao da to
dolje, u podzemlju, uti pritajen vulkan i spremase da Bosnu baci u
vazduh.
ekaj, mavalo jedno, sad e vidjeti! Maak pograbi poduu suvu
granu, raspalinjome po karti i hitro skoi iza velike bukve. Istog
trena itava Bosna i Hercegovina poletjeeuvis i prevrnue se na lea,
a ispod njih iskrsnu Stric, upav, razbaruen i unezvjeren.
Jao, propadoh!Prestraeno je buljio oko sebe, jer je upravo
sanjao kako pade s neke kruke. Kakve,
vraga, kruke kad je nad njim bukva! A osim toga, kad je ve pao s
drveta, trebalo bi da gabole noge i tur, a gle njega bole ramena!
ta je sad to?
Zaueni Stric zagleda se u svog magarca i proguna: to zuri u
mene, budalo?! Pao, pa pao, to se to tebe tie!Kako je jo uvijek bio
pospan, on prigrnu Makovu vreu i ponovo lee.
Ehe, idem opet na onu kruku. Tek sam bio poeo da berem.Iza bukve
se opet pokaza Makova glava. Udarac ponovo tresnu po spavau.Stric
skoi sad jo vie poplaen.
ta je sad ovo?! Batine s neba padaju ili... Djeak popade magarca
za ular. Ti si se na mene ritnuo, priznaj! Moda jesam, a moda ba i
nisam.Djeak smotri prelomljenu granu i zabezeknu se:
Pa ti si to mene granom, a?! Kako si to izveo, deder?Kako je
magarac i dalje mirno stajao i utao, Stric uze da guna u velikoj
neprilici:
Dobio sam po leima, grana je tu, prelomljena, a Sivac nema ruku!
ta onda? Ili je
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
11/73
11
ovo neko udo ili sam ja magarac jo vei od Sivca! Ti si magarac,
i to najvei! dreknu Maak iskaui iza bukve.I opet prestraen i
iznenaen, Stric mu skoi u susret, zgrabie se od radosti u plei,
porvae i pogurae, dok se ne spotakoe o Sivca i oba padoe na
zemlju. Tek tada zaduvan icrven, Stric spazi svoj slamni eir i
povika:
ta je ovo? Neko mi izgrizao eir.Zaista, pola oboda Strieva eira
bilo je otkinuto i nekud iezlo.
Stoj! povika Maak. Znam ko je kriv. Virio sam iza drveta i
mislio da to tebe jedevuk, a kad ono Sivac ...
Jede moj eir! zapanjeno dodade Stric. Ej, crni Sive, zar ne nae
boljegdoruka?!
Kad biste sad kazali da se Sivac pravdao i kleo kako nije ni
takao eira, to ne bi biloistina, niti bi vam ko vjerovao. Sivac je,
pravo da reknemo, ponovo krenuo da zagrizepokazani eir mislei da mu
ga nude, ali je Stric hitro trgao ruku.
Jedi svoj ular, a ovo je krov za moju glavu!Samo je sad nevolja
bila u tome to je taj Striev slamni "krov" s jedne strane bio
odvaljen, a tako kusa krova stidjela bi se najcrnja ciganska
kovanica, a kamoli ne bi jednaovakva, kiena hajduka glava kao to je
bila Strieva.
ta da radim s ovim udom? zabrinu se djeak. Lazare, ti si
majstor, daj pomozi.Kad si znao popraviti Zemaljsku kuglu, umjee i
ovaj eir za moj "globus".
Maak uze eirinu u ruke, znalaki je zagleda, coknu dva-tri puta
jezikom kao to toine odrasli majstori kad procjenjuju neku krntiju,
a onda zamiljeno ree: Hm, hm, hm! ta ti znai to tvoje "hmakanje"?
radoznalo e Stric. Prvo "hm" znai da je tvoj krljak mnogo oteen,
drugo "hm" da mi treba igla i
konac, a tree "hm" kae da mi valja nai neto od ega emo nainiti
pojedeni kraj oboda. Moe li kakav komad lima? upita Stric. Ta nije
tvoj eir crkva pa da ga limom krpimo. Bolje bi bilo da uzmemo kakvu
sargiju
iz magareva samara. A zar sam ja magarac? pobuni se Stric. Ama,
nijesi, brate. Magare ima etiri noge, a ti samo dvije. Taman si za
pola
magarca. A zajedrio s tobom sam itav atavcati magarac! doskoi mu
Stric i oba udarie u
tako grohotan smijeh da ak i Sivac die glavu i prijekorno ih
pogleda kao da veli:
Budale il' se smiju il' po glavi eu!Najzad Maak pronae u svojoj
"radionici" veliku iglu za ivanje samara, zvanu
"samarnjaa" ili "uvaldus" zatim jak i debeo konac i, konano,
vrst karton od jedne kutije ukoju je nekad bio pakovan otrov za
pacove. Na kartonu je pisalo crnim tampanim slovima:
"Nita nema da te brine,od ovoga pacov gine!"
Stric proita neobian naslov i poe da se buni: Ih, ko bi to
nosio! Pa to e onda ispasti da sam ja neki otrov za pacove.Lazar se
nasmija.
Pa i mene zovu Maak, a to je smrt za mieve. Taman spada u moje
drutvo.Maak je tako popravio eir da je izgledao nov novcijat. Dodao
mu je ak i pantljiku
nainjenu od poruba stare djevojake marame i zatakao iza nje tri
cvijeta ciklame. Evo pa probaj, izgledae za petnaest godina
mlai.Stric veselo nakrivi svoj slamnato-kartonsko-ciklamni eir s
pantljikom. Istinu budi
reeno, nije ba izgledao petnaest godina mlai, jer je ranije imao
svega dvanaest, ali je takosa slamom, ciklamom i djevojakom trakom,
liio na veseo seoski jesenji vaar na komeupoglava curica prodaje
najbolji "antipacolin".
Ihaj, ovo treba da vidi itav svijet! veselo povika dugonogi
djeak i brzo zagrebe uzprvu bukvu. Popeo se do na sam vrh, sve dok
mu glava nije izronila povrh treperava mora odlia.
Ehej, narode itavoga globusa, pogledajte moj eir!
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
12/73
12
Od priblino dvije i po milijarde ljudi na ovome svijetu ba niko
nije primijetio znamenitieir. Izgubljen u zelenu umsikome moru,
ispod nebeskog okeana, on je bio zapaen samood strane izlizanog
tanjunog jutarnjeg mjeseca, koji s uenjem naheri glavu i poe da
srieudnovat natpis:
"Nita nema da te brine,od ovoga pacov gine!"
VII
Druina malog Jovaneta polako je rasla. Dan-dva poslije Maka i
Potrka, Stric je ulogor doveo novog druga, Niku ulibrka. Ovaj
vojniki salutira i pozdravi na engleskom:
Halo, bojsovi! (Zdravo momci!)Nikin otac Mile, zvani "Majkel",
radio je dugo godina u Americi kao rudar, farmenski
radnik i kauboj (uvar stoke), a kad se otuda vratio, mijeao je u
na jezik mnogo engleskihrijei, enu Maru zvao je "Meri" a oca ura
"an", a sina Nikolu "Nik". Zbog toga je itavoselo, pa i aci u koli,
djeaka zvalo Nik.
Nik je nosio plave pantalone prekrojene od oeva radnikog
kombinezona i kaubojskieir iroka oboda, pa im je stigao u logor,
odmah je pomraio slavu Strievom priprostom
eiru od slame i kartona. Ono, istina, ameriki kauboji jau konje,
a Stric je obino jahaomagarca, pa je zato i bio red da nosi obian
slamni eir, jer ni njegov Sivac nije bio banaroito gizdav.
Ubrzo iza Nike ulibrka stie u mali logor i drugi "inostranac",
ak Ivan Popovi, zvani"Vanjka". Njegov otac bio je u prolom ratu
zarobljenik u Rusiji (vojenopljeni) i tamo seoenio Ruskinjom.
Ivan-Vanjka bio mu je najmlai sin, djeak plavokos kao zrela ra i
takokrupan i temeljit da su ga sva djeca zvala Vanjka iroki.
Tako je sad mala druina, na veliko Jovanetovo zadovoljstvo,
imala svoga"Amerikanca" i svog "Rusa". A zar je lako nai takvu
hajduku druinu?
Jednoga dana za Stricem doskita i jedan nezvan gost, koji ni po
emu nije spadao uovo odmetniko drutvo etvrtokolaca. To je bio mali
Nikolica, ak prvog razreda, svojeglav iljut djeai, crn kao Arapin.
On je za sobom uvijek na uzici vodio svoju, svakom poznatu,utu kuju
uju i im bi neko poeo da ga zadirkuje, on je putao uzicu i
podvikivao:
Dri ga, uja!Vjerna kuja smjelo je juriala na bezobraznika i tako
je mnogi okaenjak odjurio
poderana tura, srean to je itavo ostalo ono to se krije iza
tura.Zbog te njegove opasne pratnje, Nikolica je u itavom selu bio
poznat po nadimku
"Nikolica s prikolicom".Nikolica s prikolicom vodio je sa sobom
kuju uju i u kolu i ostavljao je vezanu u
kolskoj upi. Njegov otac uzalud se protiv toga borio. Jednom je
bio i prodao kuju ak udrugo selo, ali se djeak od tuge odmah
razbolio, legao u krevet i smrknuto izjavio da e daumre bez svoje
vjerne pratilice.
Eto ti ba, kad nema uje, nek nema ni mene!I vjerna ivotinja nije
mogla bez svoga malog gospodara pa je kod novoga gazde
itavu no zavijala, sve dok nije prekinula lanac i drugog jutra
dojurila svojoj kui i strpala seu krevet kod jogunastog bolesnika.
Nikolica je, naravno odmah "ozdravio" i odjurio u kolu.
Uiteljica Lana nije imala nita protiv ove djeakove ljubavi prema
vjernom psetu i
putala je maliana da dovodi kuju u kolu. Meutim, novi uitelj
opazio je poslije nedjeljudana da Nikolica dovodi uju i vee je u
upi, pa je strogo naredio:
Da te vie nisam vidio s tom obanskom dukelom, jer u odmah zvati
posluitelja daje umlati, a i ti e dobiti svoje.
Toga dana rastuen Nakolica uz put ree svojoj kuji: uja, gotovo
je sa kolom. Kad ne daju tebi, neu ni ja ii.Kako je Strieva kua
bila blizu njegove, Nikolica je brzo zapazio da se svi aci
bjegunci
od kole esto sastaju sa Stricem i neto potajno dogovaraju.
Sigurno se negdje zajedno kriju dosjeao se malian. Kako koji pone
bjeati od
kole, evo ga ve kod Strica.
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
13/73
13
Jednog jutra, kad je bilo vrijeme za kolu, Nikolica povede uju i
uputi se nazorice zaStricem. Kad je stigao ve na ivicu Prokina
gaja, dugaki djeak spazi da malian s psetomskree sa seoskog druma
pravo za njim.
Kuda si poao? okosi se Stric. Za tobom. Vraaj se odmah. Neu!
Vraaj se kad ti kaem jer ako te... Stric poprijeti akom i pouri
kroz Gaj, ali maliopet krenu za njim.
Mar natrag, uje li! povika Stric, pa pograbi sa zemlje neki
suvarak i baci se namaliana. Kuja skiknu i odskoi u stranu.
Nikolica planu i pusta uzicu.
E ekaj sad! uja, dri ga!Kuja zaurla i jurnu za Stricem. Dugonogi
djeaina, videi da nema ale, skoi do prvog
stabla i hitro se uspuza na drvo. U posljednjem trenutku uja se
zaskoi, dohvati ga za nogu iskide mu prostranu cipelu.
Ajoj, zakla me prepade se djeaina, pa se uspuza sasvim u kronju
drveta iuklijeti se u grane.
Aha, ta e sad?! zlurado doeka Nikolica i sjede pod bukvu zajedno
s kujom. Odlazi odatle! povika Stric s grana. Neu!
E, ni ja neu da siem, ta mi moete ti i tvoja runa kujetina. Ja i
uja priekaemo. A ja neu da siem ni za sto godina! zainati se Stric.
A ja i uja ekaemo trista godina! prkosio je Nikolica. Mi smo
ponijeli ruak. A ja u ostati hiljadu godina! viknu Stric. A ja i
uja ekaemo hiljadu stotina i pedeset godina! glasno se prodera
Nikolica
kao da je kazao najvei broj na svijetu. A ja u se na drvetu i
oeniti, pa kad li te moja djeca pojure tapovima kroz Gaj!
zaprijeti Stric.Nikolica zabrinuto pogleda uz drvo i zamiljeno
upnu nosi, pa se istom neto dosjeti i
graknu: I moja e se uja oteniti, pa kad li tenad zaokupe tvoju
djeurliju!Vidi Stric da s upornim Nikolicom nije lako izii na kraj,
pa okree drugi list: Zbilja, Nikolice, kud si ti to jutros
poao?
Pa tamo gdje se vi krijete. Ee, pa ti ne moe tamo! otegnu Stric
s drveta. Nama dolaze samo oni koje je
uitelj istukao. A meni uitelj ne d da uju dovodim u kolu poali
se malian. Kad ona ne
moe, neu ni ja da idem. Pa ta e onda raditi? Sakriu se svaka dan
u umu dok me vuk ne pojede tuno proguna djearac.Sad se i Stric
rastui.
Nita se ti ne boj, ne damo mi tebe. Ima nas ovdje... Ih! Eh, ima
vas, a tjerate jednog malog djeaka da ga vuci rastrgnu.Stric hitro
spuznu s drveta, zagrli maliana i uze da ga tjei.
Ne damo mi, bogami, svoga Nikolice. Hajde ti sa mnom. Neu! Ba
nek me vuk pojede.
Eh, pojee on uju, a tebe e ostaviti!Ovo je upalilo. Djeai
uplaeno pogleda svoju kuju i skoi na noge. Hajdemo brzo!U logoru
doekae Nikolicu srdanije negoli se Stric tome nadao. im ugledae
njega i
njegovu uju, die se vesela graja: Ehej, evo Nikolice s
prikolicom! povika prvi voa druine Jovane i njegovo lijepo
crnpurasto lice radosno zablista. Igrao je izvijenim
sastavljenim obrvama i u osmijehupokazivao sjajne bijele zube. E ba
nek ste doli i ti i uja.
Ja i uja loviemo zeeve! doeka oko Potrk, uze od Nikolice uzicu i
zajedno skujom pojuri ukrug oko itavog logora.
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
14/73
14
Praviemo uji kuicu! predloi Lazar Maak. Ol rajt! (Vrlo dobro!)
sloi se Nik ulibrk, a Vanjka iroki samo se zadovoljno
pljesnu rukom po bedru kao da e rei: Kad neto zagusti, tu
sam!Tako je Nikolica s prikolicom, ak prvog razreda, na opte
zadovoljstvo itavog logora
Tepsije, primljen u odmetniku druinu etvrtokolaca.
VIII
umom je ukalo i vrljalo jesenje jutro ogrnuto prohladnom
sjenkom. Druina se tekbila iskupila u Tepsiji i poela da larma kad
Jovane ustade, prie staroj bukvi i stade uzasamo stablo, svean i
ozbiljan. Galama odmah prestade.
Neto se sprema proaputa Stric. Djeaci! poe Jovane. Mi se moramo
zakleti da neemo nikom kazati gdje se
nalazi na logor, da jedan drugog neemo izdati i da emo jedan
drugog svuda braniti ipomagati. Tako su radile sve hajduke ete i
druine.
Ima to i u pjesmi, ja sam itao! pouri oko Potrk. Ol rajt! sloi
se Nik ulibrk. I meni je tata priao jednu takvu priu.
Pa da se zakunemo proguna Stric i presta da trpka svoju
kukuruzu. Hoemoodmah? Hoemo, ali ne ovdje ree Jovane. Ja sam neto
drugo smislio. Zakleemo se na
grobu hajduka Jovaneta.Svi se djeaci na preac uozbiljie. Sjenka
davnog hajduka prominu sjenovitim Gajem.
Bljesnu njegovo srebrom okovano oruje. Neto zakripa duboko u
umi. Zar to ne vukuglomazni turska top da gaaju hajdukovu
kolibu?!
Jovane!Hajdukov grob uti u sjenci divlje kruke na ivici Gaja.
Tamo se valja zakleti na vjernost
eti i drugovima. Oho, pa to je neto ozbiljno! tiho ree ak i
veliki objeenjak, oko Potrk. A ta emo s Nikolicom, on je malen za
zakletvu? sjeti se Stric.Djeai se narogui.
ta, ti misli da ja ne znam utati?! Dabogda crkli i ja i uja ako
rije proslovimo!Okupljeni oko groba "slobodarskog hajduka, koji je
smjelo prkosio svakoj sili i nepravdi,
ovi nedorasli djeaci, istinski uzbueni, zarekoe se da e jedan
drugom biti vjerni i da semeu njima nee nai izdajnik koji e uitelju
batinau odati gdje se kriju mali odmetnici.
Izdajnik! To niko nee postati!U ovoj zemlji gdje je sve do jue
sijevala sablja tuinskih porobljivaa, drugarstvo i
vjernost cijenjeni su iznad svega ostalog. Rasuti grobovi
etobaa, ustanika i hajduka nijemosu priali prolaznicima o vjernim
drugovima koji se ni smrti bojali nisu.
S druge strane, opet, krezube zidine i provaljene kapije starih
tvrava sjeale suputnika na izdajnike koji su kriom davali znake
neprijatelju i odavali tajne branilaca. Izmrane pustoi kamenih kula
sledi te i danas hladan dah davne kletve:
Proklet bio izdajica koji je neprijatelja pustio na tajna
vrata!Nije onda ni udo to su se veseli aci Jovanetove druine
sjetili i tako ozbiljnih stvari
kao to su zakletva, drugarstvo ili izdaja. Iako mali, oni su
ipak bili djeca svoje zemlje. Zbog
toga se, dok su stajali oko hajdukova groba, naem Jovanetu
naresila suza na oku. Zbogtoga je dugaki Stric onako paljivo skinuo
svoj slamnato-kartonski eir, a Nik ulibrk svojkaubojski. Zato je
Lazar Maak bio tako ozbiljan, oko Potrk miran, a Vanjka iroki,
ruskadua, onako tuan. ak je i mali Nikolica s prikolicom utao mrko
kao da se duri i strogogledao svoju nerazdvojnu uju kao da je
opominje:
Sad ima da se miruje i glavom i repom! Kad su se vraali natrag u
svoju omiljenuTepsiju, prvi se javi kolovoa Jovane:
Sad smo tek prava druina, prava eta.
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
15/73
15
IX
Za malu druinu sad je nastao najzanimljiviji posao: ureivanje
logora Tepsije.Na prijedlog Lazara Maka najprije se pristupilo
izgradnji kolibe. Ide kasna jesen, kie,
vjetrovi, kako e da sjedi samo pod bukvom, pa makar ona bila ne
znam kako granata igusta.
Tek su poeli da planiraju gdje e smjetati graevinu, kad se
Nikolica neto prisjeti: A kamo kuica za moju uju? Zar ona, sirota,
da ei na kii?! Tako je! sloi se Jovane. Ona e nam preko noi uvati
logor, kad mi odemo
svojim kuama. Slae li se, Nikolice?Malian zabrinuto pogleda
kuju, pa logor, pa Jovane, pa opet kuju i odvrati teka srca:
Pa nek ostane.Kad su poeli da grade pseu kuicu, Nikolica
predloi:
Nainite malo veu da se i ja mogu zavui. Kad bude kia, ja u
sjediti sa ujom, onato voli.
Majstor Maak paljivo je izmjerio Nikoliinu visinu i kujinu duinu
i poeo da pravikuicu, a ostali su mu pomagali.
Nije to bila bogzna kakva kiena graevina. Udarili su u zemlju
povisoke koie i oplelizidove od prua, a rupe na njima zaepili
mahovinom. Krov nainie od grana i guste divlje
paprati, a unutra nastrijee paprat i suvo lie. Bila je to zaista
udobna kolibica, mrana i tiha,prosto da se zavue i da odmah zahre.
uja, evo kuice, ulazi.Nastade sad nova nevolja: uja nee, pa nee ni
da priviri u kolibu. Mole je,
nagovaraju, guraju, vuku aja! Ona samo podvija rep, zakree glavu
od mrana ulaza iplaljivo skamue.
Ubacie unutra komad kukuruze, ali uja ni da pogleda. ta da
radimo? zabrinu se Jovane.Odjednom Nikolica poskoi i viknu:
Aha, sad sam se dosjetio!On se etveronoke uvue u kuicu i prui se
po utavoj prostirci. uja odmah uskoi
za njim, okrenu se i lee s glavom prema vratima kao svako pravo
pseto uvarkua. Vidi ti nje! zaudi se prostoduni Stric, pa i sam
krenu da poviri u kolibu, ali uja
prijetei zarea. Aha, sad je shvatila da je kuica njezina, brani
je! ree Jovane. Ol rajt! odobri Nik ulibrk, a plavokosi Vanjka samo
klimnu glavom kao da i on
potvruje: Harao! (Dobro je!)Kad se povede rije o kolibi za
djeake, Stric povika:
Lazare, naini i nama istu kao uji! To e biti najljepa koliba na
svijetu. Istu, istu! zagrajae djeaci. ak se i Jovane sloi: Nema
bolje od ujine. Na posao, momci!Poee da rade bradve, sjekire, pila.
Radilo se veselo, bez predaha. Mali Nikolica
dovlaio je itava naruja paprati, mahovine i po punu vreu suva
lia. Opa, alaj e biti mekano! Spavaemo po itav dan.Razigra se i
odomai i uja, pa uze da se valja i prevre po donesenoj paprati.
Od
obijesti je vukla Strica za nogavicu, propinjala se uz Jovaneta,
gurala Vanjku irokog. Morali
su, najzad, da je veu za koi pred njenom kuom jer je smetala u
poslu.Djeaci su se bili toliko zagrijali za posao da umalo ne
zaboravie da pou kuama u
vrijeme kad se i ostali aci vraaju iz kole.Toga dana svima je
bilo ao napustiti logor i zapoetu kolibu. Nikolici je bilo
najtee,
njemu je valjalo ostaviti i kuju da uva logor.Malian je otiao do
skrivenog potoia-ponornice i donio uji vode u olupanoj iniji iz
Makove radionice. Zatim je pokupio sve kore iz kolskih torbica
svojih drugova i sve to sloiopred pseom kuicom.
Evo, uja, veeraj, pa na spavanje. Eto mene sutra rano. Pazi,
dobro uvaj logor!Iako je iz "razgovora" sa svojim Nikolicom
shvatila da joj valja ostati u logoru, uja ipak
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
16/73
16
stade alosno da cvili kad je vidjela da malian zaista odlazi.
Nikolica je morao jo nekolikoputa da se okree i da joj izdaleka
dovikuje:
Mir uja, eto mene sutra! Bogami dolazim, ne varam te! Istinu ti
veli, uja, on je ovjek od rijei! potvrivao je Stric vanim tonom
odrasla
ovjeka.Kad logor potpuno ieznu iz vida, Nikolica uze kradom da
brie suze. Jovane ga
prijateljski zagrli.
ta je, Nido? Ne znam ni ja sam: moda mi je muica upala u oko ili
me je ubo trn u petu.Vanjka iroki, koji je itavo vrijeme utao,
odjednom se javi: Na je Nikolica najmlai meu nama, a ipak je uinio
za na logor vie od nas sviju.
Ostavio je tamo ono to najvie voli. Bogami, ba jesam! iskreno
priznade malian. Nikad ja ne bih plakao zbog trna i
muice, ali uja... Plakau noas dok ne zaspim. Neu ni veerati samo
u malo gricnuti akobude pite.
X
ta je kuja uja proivljavala one prve noi svoga usamljenikog
straarenja u logoruTepsiji, to bi, kazano na pseem jeziku, bila
pria puna tihog cviljenja i enjivog zavijanja,pria vie tuna nego
strana. Istina, promicale su oko logora mnoge sjajne oi i oice,
buljilesu, gorjele, iile, svjetlucale, palucale i krijesile se tako
jezivo da se i paprat na krovu pseekuice dizala uvis od uasa, ali
uja je sve to postojano izdrala. Samo bi izduboka zarealakad bi se
neko nono tumaralo primaklo i odvie blizu:
Grrr, ta trai, zlikove?!Nepoznata skitnica sunula bi na to kroz
mrak poput svjetlice, a uja bi nastavila da
sanjivo cvili: Nikolica, Nikolica!Kolika li je onda njezina
radost bila kad je ujutru, od ivice ume, ula Nikoliin glas.
Poskoila je uvis, pretrgla uzicu i kao sumanuta jurnula kroz Gaj
i strpala se na svog neraz-dvojnog drugara. Valjala se i prevrtala
s njim po mekom prologodinjem unju, lajala,skiala, skamukala,
cviljela, tektala. Nikolica je dobro razuo taj njezin zadahtani i
oduevljenirazgovor.
Ehe-hej! tu li si opet! klicala je ona. Doao si, dojurio,
dotrao! Sram te bilo, stidte bilo, bruko jedna! Jao-jao-jao, kako
sam noas tugovala, i kako sam samo cviljela.Zlikove, nevaljale,
skitnico, buvolove!
Dugonogi Stric, koji je doao zajedno s Nikolicom, zavidljivo
uzdahnu: Eh, kad bi mene neko tako volio! A mene svako pseto, im me
opazi, odmah dr za
nogu, za tur, za taban, gdje prije stigne. Dosad bih triput
optrao zemaljsku kuglu, toliko samse nabjeao pred psima.
Zato tebe voli tvoj Sivac tjeio ga je Nikolica. Eh, udne mi
njegove ljubavi! Dosad mi je pojeo dva i po eira, rukav od
koulje,
bukvar i moj najbolji crte, na kome je bila naa kua, drvo,
bunar, ovjek i moj potpis. Vidi, moja uja ne jede crtee pohvali je
Nikolica. A ni ja jo ne znam da crtam.Posao na kolibi nastavljen je
s istim arom kao i prolog dana. Graevina od jaka kolja i
vitka prua brzo je rasla uvis. Kad su zidovi od pletera dostigli
Strievu visinu, Lazar Maaknaredi:
Sad postavljamo krov. Naprijed momci!Krov je pravljen od jakih
zelenih grana s liem oborenim nadolje da bi se niza nj
slivala kia. Odozgo ga jo pritiskoe suvim ograncima i sve skupa
dobro uvezae vreamadivlje loze, kojih je po ljeskarama, ivicom
Gaja, bilo na pretek. Tako je dobijena solidnagraevima koja bi
mogla odoljeti vjetru, kii i svakoj drugoj nepogodi ak da se
nalazila i naotvorenom polju. Ovako, zatiena bukovom umom, ukrivena
u dolini i s monom kronjomnad sobom, ona je bila prava tvrava, koja
moe prkositi svakoj oluji, ak i prolomu oblaka.
Evo, sad imamo kuu! uzviknu Jovane i zadovoljno pljesnu rukama.
Hajde da je
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
17/73
17
pogledamo malo poizdalje.Izioe iz Tepsije i odmakoe se od logora
jedno pedeset koraka. Gledana odatle,
koliba je samo gornjim dijelom virila iz udoline. Stric, kao
najvii, vidio joj je ak i vrata, amali Nikolica samo krov. uja,
vjerovatno, nije vidjela ni toliko, moda samo vrh krova.
Ovakve nemaju ni umurai u planini ree Jovane, koji je sa svojim
ujakomodlazio ljeti u goru, do ugljarskah koliba.
Prava hajduka! aputao je Stric. Da su djeaci itali knjige o
Indijancima i o
amerikom Divljem zapadu, njima bi njihova graevina liila na
(kolibu nekog trapera, lovcana medvjede, ili na maskiran indijanski
ator, a ovako Oni su znali samo za hajduke iumurdije a to su, mora
se priznati, tajanstveni ljudi vezani za no, duboku umu iskrivene
puteve.
Jedini koji je u itavoj ovoj akoj graji ostao tih i ozbiljan bio
je Lazar Maak, glavnimajstor. Koliba je, u stvari, bila njegovo
djelo, pravljena po njegovom planu, i zato je on, kaoi svaki pravi
stvaralac, posmatrao svoju tvorevinu s mirnim ponosom, a i
pomalonezadovoljno kao da veli:
Pa... dobro je, ali moe i bolje.Dugaki Stric protrlja nogu o
nogu kao skakavac i predloi:
Da metnemo na kolibu neki natpis kao to ima na koli, ljepe e
izgledati. Natpis, natpis! zagraja itava druina. Jovane se okrenu
oki Potrku. Ti si najvee spadalo meu nama, smisli neto.
Ja sam zbog smiljanja i dobio batine od uitelja Paprike veselo
doeka Potrk. Bojim se da zbog toga i od vas ne izvuem.Zaista, novi
uitelj iznenadio je oku ba kad je ovaj pred itavim etvrtim
razredom
glasno recitovaio svoju najnoviju "pjesmicu":
"Na uitelj ba je slika,nos mu crven k'o paprika!"
Sad e se tebi crveniti neto drugo! dreknuo je iza njegovih lea
uitelj i prutomtako stao da voti pjesnikovu pozadinu da je ovaj
zaista pocrvenio i tamo gdje mu ni na umnije palo.
Hajde, okane, hajde, molim te, smisli neto da i ja ujem! uze da
moli Nikolica sprikolicom. Ne boj se, niko te ne smije dirnuti, jer
ja odmah putam uju.
Dobro, hajde da se pone pristade oko. Dajte mi samo kakvu
slamku.
A ta e ti sad slamka? zinu Stric. Kad smiljam pjesmice, ja moram
da vaem slamku, inae posao ne ide objasni
Potrk. Kad hou neto veselo, uzmem peninu slamku, za tune stvari
najbolja je gorkastabljiica kantariona koji raste na brdskim
sjenokosima, a za sasvim aave stvari dobrodoe i to kad se gricka
trava "hou-neu".
Hajde onda da se trai kakva pogodna slamica, travka ili tako
neto slino reeJovane i djeaci se razioe po gaju upkajui i kupei
paljivo kao ptice kad trae materijalaza gnijezdo.
Prvi se vrati Lazar Maak i donese tananu stabljiicu zejeg
kupusa. oko gricnu i reezabrinuto:
Ovo ne, ispalo bi mnogo neveselo, neto kao zec nou, osamljen,
sjedi u mladom itui mrda uima.
Stric je naao pero divljeg luka. Pjesnik tek to ga omirisa, ve
se namrti.
Phi, od ovoga bi samo dobio volju da se svaam. Nosi mi ga dalje
od nosa ili janosim nos dalje od njega.Neiskusni Nikolica donio je
otrovnu buniku i ljekovito velebilje, ono od koga se kozama
raire zjenice. oko zagrize i jedno i drugo i razroko se zagleda
u maliana. Taman posla, Nikolice, da ovo vaem i neto smiljam, niko
mi ni rije ne bi
razumio. Pomijeao bih buve i slonove.Tek poto mu Jovane donose
neku divljanu biljicu opora okusa, naenu u procijepu
jedne stijene, Potrk se razvedri. E, ovo e ve ii.Grickao je
zamiljeno tvrdu stabljiicu nepoznate biljke i odjednom se
oglasio:
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
18/73
18
Ovdje ivi hrabra etaharambae Jovaneta.
Ol rajt! povika Nik ulibrk. To e biti dobro. To, to! povikae i
ostali.Ve poslije jedan sat nad vratima umske kolibe bio je
prikucan poklopac od kutije za
cipele na kome je stajao natpis od krupnih tampanih slova
ispisan irokom majstorskomolovkom Lazara Maka:
"Ovdje ivi hrabra etaharambae Jovaneta."
XI
Nastavljalo se ureivanje logora. Poslije kolibe i psee kuice,
nainjeno je jedno maloozbiljno ognjite za vatru. Bila je to, u
stvari, prava pe od kamena, oblijepljena ilovaomiznutra i spolja, s
okruglim otvorom na vrhu, u koji je metan makov plehnati kotao kad
bi se
za druinu kuvao krompir ili kukuruz.Opasan i kakljiv posao oko
nabavke hrane preuzeo je na sebe glavom sam voagrupe, Jovane. On je
upadao najprije u svoju njivu, drugog dana u Strievu, pa u Makovu
itako redom, birao kukuruz, kopao krompir i upao rotkve i slatku
repu. Sve je to trpao u dvijestare vree majstora Maka, pa su on i
Vanjka iroki nosili u logor. oko Potrk i Nik ulibrkuvali su za to
vrijeme strau i im bi se uo ugovoreni znak, glas kukavice, Jovane i
Vanjkabrzo bi klisnuli u najblii iprag, u jarak, ili popadali po
zemlji tamo gdje bi se zatekli.
Mali odmetnici nisu ba bili uvijek gladni, niti bogzna kakve
izjelice, ali kako je samobilo prijatno, poslije trke kroz umu,
sjediti pored kotla koji krka nad ognjitem i ekati da sekrompir
skuva. To ni izdaleka nije liilo na onaj krompir koji se kod kue
kuva i pee. Ovo jebilo jelo koje se sprema u slobodnoj divljini, u
umi, jede se kad hoe i koliko hoe, niko tena to ne goni.
Volim da jedem krompir skaui s noge na nogu, onda mi je najslai
mudrovao jeoko Potrk ali zbog toga su me kod kue stalno grdili. Ja
zgrabim krompir, poigram i tamanda u s njim u usta, a djed prutom
vic, vic po nogama!
Bogami u i ja potraiti prut, jer ti e tako, poskakujui, izjesti
itav kotao pribojavao se oprezni Stric.
Nikolica je dijelio svoju porciju s kujom. uja jedino nije
htjela da jede luka, samo biomirisala svoj dio i ostavila.
Boji se da ne pokvari njuh tumaio je Stric. Jovane je pravedno
dijelio svudonesenu hranu. Kad bi svakom dao svoj dio, pitao
je:
Je li pravo, djeaci? Pravo je! obino je jednoglasno odgovarala
vesela bratija i navaljivala na jelo.Kako li je sve to drukije bilo
nego u selu. Kod svoje kue neko se na jelo durio, drugi
se svaao s braom i sestrama, trei je gledao da zdipi vei komad,
a ovdje u logoru ta sva-kog bi bilo sramota da tako neto uradi.
A od koga sramota? pitao bi neko. Moda najvie od Jovaneta, od
Strica...
Ne, ne, ni od koga pojedinano! priznao bi svaki djeak. Mi se
stidimo najvie odnae druine, od ete.
Tako je eta prekono, neopazice, postala za djeake neto mnogo
monije, vrednije idrae nego ikoji pojedinac iz nje. ta je prema
njoj bio ak i voa Jovane! eta je mogla dapohvali, da osudi, da
odbrani, a kad eta neto kae, to je onda ehe! nisu to prie
okePotrka.
ak i navee, kad bi se koji od naih djeaka zatekao gdje podalje
od kue i morao dase vraa sam, po mrklu mraku, nije se vie plaio kao
nekad. Ranije bi esto prezao odsvakog unja, zaobilazio umarke,
jaruge i pusta mjesta, a sad bi se samo sjetio da pripadaeti
Jovanetovoj eti i ve bi hrabro udario posred najgue ikare, kroz
tamu i huk
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
19/73
19
vjetra. Ta ta mu ko moe! Uza nj su Jovane, dugaki Stric, Vanjka,
oko, Nik, a eno,sasvim na kraju, i Nikolice s kujom, s ljutom ujom!
Deder, ko je taj ko ih smije doekati?
Ehej, gdje si sad, vue, kad je tu uja?!oki Potrku, kao i mnogom
drugom, ranije su se u mraku priinjavala sve nekakva
udovita: te nekakav div s glavom kao plast sijena, te straan
bradonja s lepezastim rukamai kandama, te crna baba s torbom.
Premirao je na svakom koraku, zaustavljao dah i zatvaraooi samo da
to lake promakne kraj uklete prikaze.
U-uh, umakoh iv! odahnuo bi samo za trenutak, a ve mu je onaj
strani Nekopristizao iza lea i spremao se da ga pokaklja iza
vrata.
Meutim, otkad je pristupio eti, oki kao da se smae ispred oiju
prozirna sivazavjesa kroz koju je veerom gledao udovita i prkaze.
Sad je vidio samo tamne kronjedrvea zgusnute sutonom, sanjive
lijeske, zaspale bregove. No vie nije bila strana, bila jesamo
zamiljena, tiha, a ponekad i tuna. Nepoznati Neko nije mu vie u
tmini bio za petama.oko je sam imao svoju etu i pred sobom i za
leima.
Ehe, doi sad, strani stare! Gdje si, babo s torbetinom?!Majstor
Lazar Maak nainio je u logoru i ljuljaku, pozabijao u stablo
prastare bukve
gvozdene klince da se lake moe popeti gore, u iroku kronju, a
jednog dana izgubio senekud prema sjenovitoj jaruzi kroz koju je
romorio taman potoi. Satima se nije vraao.
Kud li se to izgubi Maak? zabrinu se Jovane, koji je jedini
primijetio nestanakmajstora, jer su ostali bili zabavljeni igrom.
Da mu se nije to desilo.
Poao je u potragu na onu stranu kud je iezao Lazar. Kad je
stigao na ivicu dubokejaruge, u poetku nije nita naroito zapazio.
Jaruga je vijugala, tajanstvena, sumrana, punaraspucalih krenjakih
stijena, ispunjena grgorenjem crne vode. Djeaka podie laka
jeza.
Ovdje, kau, ivi drekavac!I on je esto, za kiovitih proljetnih
noi, sluao iz Prokina gaja otegnuto i prodorno
krianje nepoznatog stanovnika mrane none ume. Ovdje on, dakle,
ivi. Drekavac!Odjednom se Jovanetu sledie noge. Spazio je kako
ispod jedne vee sive stijene
izlijeu grudve zemlje i rue se prema potoku. Eno ga! Drekavac
kopa jazbinu!Da je neko drugi bio na Jovanetovu mjestu, zadio bi
odmah trkom natrag u logor da
uzbuni ostale, ali odvani djeak brzo savlada prvi strah i
pomisli: A ta e biti ako je samo obini jazavac ili neka jo
bezopasnija ivotinja? Smijae mi
se itava eta to sam strugnuo.
Poekao je jo malo, a kad zemlja poe ponovo da izlijee ispod
stijene, on uze poveikamen i hitnu ga u jarugu. Kamen zveknu o samu
ivicu stijene i rasprsnu se kao bomba.
Ehej, drekave, dri se! povika on ohrabren praskom svoje
"bombe".U istom trenutku ispod stijene se zau ljutit glas:
edo ti je drekavac! Ej, ko se to baca? Jesi li ti to, Lazare? Ja
sam, ja. Ej, ne bacaj se!Iza stijene, sa strane, pomoli se oznojeno
lice Lazara Maka.
ta to radi dolje? zaudi se Jovane. Doi da vidi.Jovane se spusti
u jarugu. Ispod nagnute stijene, zaklonjena gustim bunom crnog
graba, kukrike, zijevala je poiroka tamna rupa. ta to kopa,
majstore?
Proirujem otvor na ovoj peini. Ovo sam jo neki dan
otkrio.Jovanetu zaagrie oi. ek da zavirim... u, pa ovo je otilo
duboko pod brdo. Bog te pita koliko. Samo je otvor zasut zemljom,
zaustavila je ova kukrika. Ko bi znao ta unutra ima! uzbuivao se
sve vie Jovane. Moda jazavac, lisica
ili neto jo opasnije? Da moda nema zmija?Majstor Maak ozbiljno
zanijeka glavom:
Zmija sigurno nema. U jarugu nikad ne dopire sunce, a u peini je
uvijek hladno. I ti bi se usudio da se unutra zavue? pogleda ga
Jovane zadivljeno. Bih, ali samo s fenjerom ili s baterijskom
lampom. Baterija e biti bolja, lake u je
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
20/73
20
sakriti od ostalih. A to da krije? zaudi se Jovane. Zar ostalim
djeacima neemo kazati za ovu
peinu? Bolje je da ne govorimo predloi Maak. Ja bih ovdje sakrio
glavni dio svoje
radionice, ono to mi ba ne treba u logoru, a bude li mnogo djece
znalo za peinu, brzo ese uti i u selu.
E, pa ti si to krio i od mene oalosti se Jovane.
Ne, ne! Htio sam samo da izvidim, pa da te onda iznenadim. Eh.
zar od tebe da janeto krijem? Hajdemo sad kui, vrijeme je, a sutra
emo nastaviti.
XII
itave noi Jovane je nemirno spavao. Tek zatvori oi, i ve se nae
u nepoznatojsumranoj peini. Iza kamenita stuba viri lisica, kezi
se. Djeaka hvata strah: evo je, sad eskoiti! Uto odnekle ispada
Nikolica s kujom. Jovane mu, sav srean, ipa u susret i... bubnes
kreveta pravo na zemlju.
Vrag s tobom i tvojom kujom! guna on u mraku i pipa vorugu na
glavi. Bogmee sutra platiti za sve ovo!
Ali ve ujutru Jovane zaboravlja i straan san i svoju vorugu i
trkom juri u Prokin gaj.Tamo ga eka neugodno iznenaenje. oko Potrk
javlja da majstor Maak nee doi. Zadraoga otac da mu pomogne u nekom
hitnom poslu oko jednih kola.
Onda danas nema nita od ulaska u peinu oalosti se Jovane. Da sam
bar japonio neki fenjer i sam samcat pokuao da se uvuem tamo.
Dok je tako sjedio neveselo oborene glave, tre ga iz misli
Striev prestraen uzvik: Eno je! ta je?! Ko je?! poskakae djeaci.
Ona! Ona glavom! Zar lisica? uskliknu oko. Da putam uju? pouri
Nikolica. Kakvu uju! viknu Stric. Nee uja na nju. Pa ko je onda?
Meka? prepade se oko. Gdje je? Nita ja ne vidim. Eno je iza one
bukve. Sakrila se im sam ja povikao. Ama ko je, kazuj?! pograbi ga
Jovane za rame. Pa zar ve nisam rekao da je ona! naljuti se Stric
ona glavom! Ma koja ona, slone jedan? Lunja, ovjee! Ko e drugi biti
nego Lunja Jovane se uozbilji. E, onda smo propali, otkrila je
logor.Svi potrae onoj bukvi i sjatie se oko djevojice, koja je
stajala uza samo stablo i
skromno i stidljivo pritiskivala lice vuz glatku koru drveta. ta
radi tu? strogo poe Jovane. Dola sam da vas vidim tiho ree Lunja i
pogleda ga tako dobroduno svojim
velikim tamnim oima da Jovane, ve spreman da vikne, samo grgutnu
kao mlad pjetli inastavi mnogo meke:
A zato da nas gleda?Umjesto Lunje, u razgovor se utae
nakostrijeeni Stric:
Dola je ona da nas pijunira, znam ja nju. Lijepo se provukla
nazorice za nekim odvas, za nekom budalom koja se nije obazirala da
je neko ne prati.
Je li tako, Lunjo? upita Jovane. Za kim si dola? Za Stricem. On
se nikad ne obazire, samo prua korake.itava druina prsnu u smijeh i
sabi se u vrst krug oko pocrvenjelog Strica, koji je
samo zbunjeno zvjerao oko sebe kao da je pao s kruke. Aha-ha-ha,
dola za budalom, veli! Ko li je ta budala, ej Strie? Ja sam budala!
odjednom dreknu Stric, munjevito priskoi stablu i dok se jo
djeaci nisu ni snali od iznenaenja, on je ve okretno puzao uz
bukvu. Zaustavi se tek u
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
21/73
21
prvim granama i zlurado se isceri: Nek sad za mnom doe, pijunka
jedna! Uh, to je mrzim! A mrzi li ti, Lunjo, njega? zagrajae
djeaci. Djevojica podie prema kronji svoj
miran pogled i odgovori tiho i sasvim prijateljski: Ne, ja volim
naeg Strica.Pod bukvom uzavri jo vea graja.
Ehej, Strie, voli te, voli te! Silazi dolje da te enimo.
Postieni Stric navali da se pentra jo vie uz drvo i najzad
sasvim ieznu u liu.Poslije krae stanke odjeknu njegov glas negdje s
vrha drveta:
Nek ide ona kud hoe, dabogda crkla!Na te njegove rijei djevojica
pokorno, oborene glave, krenu kroza umu. Jovane se
uozbilji. Lunjo, kuda e? ta ja znam kuda u. Idem kad me tu ne
vole. ta ne vole! Ko ne voli! povika Vanjka iroki. Strie, magare
jedan, oalostio si
djevojicu, eno je ode bogzna kuda. He, a ta ona tu pria nabureno
otegnu Stric. Jest, pa mi se onda svi smiju. Hajde, boj (mome),
silazi odozgo, neemo se vie rugati zovnu Nik ulibrk.Lunju nekako
vratie natrag. Brisala je malu, malecnu suzicu u uglu oka i, jo
uvijek
kriom, gledala Strica, koji se pravio da je ne vidi. Ona se onda
pribi uz Vanjku irokog, svog
zatitnika, a na to Stric ljutito lupi dlanom po stablu i
zaprijeti: Drugi put u skoiti s vrha bukve, pa nek bude milo onima
koji me mrze!Djevojici zaigrae usne. Ona pogleda po svima redom da
se uvjeri uzimaju li oni
ozbiljno to to Stric govori. Najzad zaustavi pogled na njemu,
kos, ispitivaki i muenikipogled onoga koji strada i voli.
Zapazio to i Stric, ali se ipak pravio da nita ne vidi, iako mu
je srce igralo da od radostiumalo nije sunuo uz bukvu i gore na
vrhu rairio krila i poletio ak do Amerike. Tako senjemu bar
inilo.
Pa deder, ta emo sad s Lunjom? upita Jovane. Djeaci su utali
oborenih glava.Lunja i sama obori pogled i ree sasvim tiho:
Pustite me blizu vas Samo da gledam ta radite. Pa da je pustimo?
javlja se Vanjka iroki. U etu moe samo onaj koji je tuen opomenu ih
Jovane. Lunjo, je li tebe uitelj
tukao?
Nije. E, onda ne moe s nama.Lunja se tre, poigra obrvama i
namrteno ree:
Neka znate, i mene e istui. Doi u ja ovamo.Okrenula se, odluna i
ljutita, i bez rijei se uputila kroz Gaj. Djeaci su zaueno
gledali za njom. Ko bi se to od Lunje nadao, od one tihe utljive
Lunje. Jedini Nikolica napuiusne.
Ih, da mi ensko doe u logor! A tvoja uja? Valjda nije ona neki
mukarac! zajedljivo doeka Stric.Nikolica ubrzano zatrepta i u udu
se zagleda u svoju kuju. Pazi, molim te, pa i uja je
ensko, a on se toga dosad nije sjetio.
XIII
Lunja je stigla u kolu ozbiljna, stisnutih usana, a im je uitelj
uao u razred, onaustade sa svog mjesta i prie katedri.
ta je? zlovoljno promrsi uitelj i ne gledajui je. Hou da dobijem
batine.Uitelj se tre, zatrepta i, ne vjerujui da je dobro uo,
naheri glavu i zakloni uvo
dlanom. ta kae? Ponovi! ta si to rekla?
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
22/73
22
Hou da me istuete, batine da dobijem! glasnije ponovi
Lunja.Uitelj Paprika pogleda je najprije uplaeno, pa zabezeknuto,
zatim razroko kao da mu
je muva sjela na crveni nos, a onda se zabaci natrag, na naslon
stolice, lupi rukom po stolu iluaki stade da se smije:
Aha-ha-ha-ha, hoe djevojica batine! Aha-ha-ha!Lunja je ekala da
on prestane sa smijanjem, ali kako uitelj nije prekidao, ona
uze
kredu i suner s police pred tablom i baci na zemlju.
Oho-ho-ho, ba neu da te tuem! grohotao je Paprika.Lunja onda
zgrabi s katedre razrednicu, ukorienu teku svesku, i tresnu je o
zemlju.
Poletje oblak praine na sve strane kao da je bomba pala. Eto,
sad u dobiti batine!Uitelj kihnu od silne praine i uhvati se za
katedru od zagrcnutog smijeha.
Ha-ha-haaaa! E, avo te odnio, ovo ti vrijedi Carigrada! Ama ko
bi te tukao kad sitakva. Aha-ha-ha!
Namrtena Lunja odluno popade tablu za nogu i povue je. Ploa se s
treskom sruina pod. Paprika prosto podivlja od smijeha, izbulji oi
i stade tako da urla da od togazazveckae boice s mastilom po
klupama. Za njim udari u grohot itav razred.
O dijete, o avole, prestani ve jednom, jer u inae pui!
Aha-ha-haaaj! Hi-hi-hi! njitao je razred.Uitelj se toliko smijao i
smijao da mu najzad udarie etverostruke suze. Dugo ih je
brisao, hohotao i hohotao sve tie, a kad se konano potpuno
smirio, on zaueno pogledaoko sebe kao da se budi iza sna i buljei
oi zapita: A kakav je ovo nered? Ko je sruio tablu, ko je bacio
razrednicu? Hi-hi-hi-hi! zacilika razred.Paprika skoi i popade
prut.
Pravite lom i jo se smijete, a! ekajte, sad u ja vama
pokazati!Jurnuo je uzdu klupa i vic, vic! raspalio lijevo-desno po
akim rukama, po
leima a negdje, bogami, i po glavi. Smijeh prestade kao da ga
zasu pljusak. Pravite nered i jo se smijete, je li!Kad se vratio za
katedru, on izbulji oi u Lunju kao da je sad prvi put vidi.
A ti? ta ti tu eka, a?Pa kao da se odjednom dosjetio, on zlurado
zakilji:
Aha, sad mi pade na um: batine, batine, je li!Poeo je da se
obazire oko sebe za onim glavnim prutom, "paradnim". Lunja se
prepade. Sve do tada bila je uporna, hrabra, ali sad... Odjednom
je spopade takav strah dajoj se uitelj uini vei od planine.
ta bi sad, kuda bi?Istog trena sjeti se Jovaneta i onog
nezaboravnog dana kad je taj hrabri djeak pred
samim uiteljevim nosom iskoio kroz prozor i pobjegao! A kako bi
tek bilo da ja djevojica, i to jo najmlaa u razredu, skoknem kroz
prozor?
Ala bi to bila pria!Lunja ponovo baci jedan brz pogled na
uitelja. Sad joj se vie nije inio kao planina.
Kakva planina! Pa to je samo jedan zloud mamuran ia, od rakije
propao, vjeito kiseo iljut. Gle ga kako zaviruje iza ormara, trai
prut.
Hop, sad je vrijeme!Lunja sunu prema irom otvorenom prozoru,
pope se na prozorsku dasku i du!
skoi u mekanu leju, pored bokora perunika.
O, pa ovo nije ba tako strano. Samo se zemlja malo zatresla. I
planina u daljiniposkoila je uvis i opet pala natrag, a nije se
razbila! Kako li je divna stvar skakanje, znajudjeaci ta je
dobro!
Ne gubei mnogo vremena, Lunja skoi na noge, otrese suknju (kao
to bi uradilasvaka djevojica, pa makar s neba skoila!) i trkom
pojuri u prvo ljeskovo ipraje.
Zabezeknuti uitelj nije skoio iza katedre i pojurio za Lunjom
kao ono nekad zaJovanetom. Ovome se on ni u snu nije nadao od jedne
djevojice. Zato je i ostao mirno nasvome mjestu, mirkao, klimao
glavom i najzad proguna:
Tako me lijepo molila da je izmlatim, a ja umjesto toga zapucao
prutom po itavomrazredu. I eto ti, stigni je sad!
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
23/73
23
Stigni je! Lako je to rei, ali zaista teko izvriti, jer je Lunja
kao krilata jurila pravo uProkin gaj. Upala je u Gaj sa zapadne
strane kud gotovo niko ne zalazi. Okretno je preskakalakamenite
krenjake krape, rupe i pukotine. Tako je stigla i nadomak jaruge
potoiaponornice kad joj se na nekom glatkom bunu omae noga i ona
kliznu u duboku rupuskrivenu u gustu paprat. Otiskivala se i
kotrljala nekoliko metara niz tijesno grotlo ponora inajzad se nala
na dnu jame, u gustoj hladnoj tami.
XIV
Sljedeeg jutra nestrpljivi Jovane prvi je stigao u logor
Tepsiju, a kad se uskoro krozaumu ukaza i Lazar Maak, on mu potra u
susret.
Lazare, brzo u peinu dok ostali nisu stigli. Nosi li
bateriju.Maak izvadi iz njedara elektrinu lampu i sveano je podie
uvis.
Evo je! Nov novcat umetak u njoj. Sija kao sunce. Djeaci trkom
krenue krozaumu. Nad jarugom je jo leala jutarnja sjenka. Jovane se
najei.
Ko bi znao ta nas eka danas? Teak posao, kopanje odgovori
staloeni majstor Maak. Valjae dobro zapeti.Spustie se u jarugu
ispod nagnute stijene i naizmjenice stadoe da kopaju naotrenim
Lazarevim aovom. Otvor u peinu lagano se irio. Svaki as bi, sad
jedan sad onaj drugi,kleknuo na koljena i povirio unutra. Iz peine
je udarala hladnoa, prijetio zagonetan mrak.Kad je otvor ve toliko
proiren da bi se mogao uvui ak i odrastao ovjek, Lazar
Maak pusti aov. Sad je dosta, moemo unutra. Evo, ja u prvi. A
zato ne bih ja? pobuni se Jovane. Ja sam pronaao peinu, pravo je da
ja poem prvi. A ja sam i bateriju donio prijekorno napomenu
Maak.Protiv tako jakih razloga Jovane nije mogao niim istupiti.
Zato on samo slee
ramenima i pristade: Pa dobro, idi. Nego... a ta se ono pria o
drekavcu u ovoj tu jaruzi? Da se on moda
ne krije ba u ovoj peini? Maak odjednom poblijedje i ustade. Pa
drekavac je tamo dolje gdje uvire potok. Tako svi kau... Kau,
ali... Je li ga ko vidio ba dolje? Ih, moda njega i nema
neuvjerljivo poe Maak. Sjea li se to je uiteljica
priala da je to neka ptica koja ivi po movarama... Pa da, tako
je sloi se Jovane. Hajde onda ulazi. Hajde ti prvi poe da zatee
Maak. Pa ti si se otimao da prvi ue, ti si otkrio peinu, lampa je
tvoja. A ti si na komandant prekide ga Maak. Ti treba svuda da si
prvi.Kad mu drug pomenu njegovo komandantsko zvanje, Jovane
odjednom prestade da
bude obian djeak iz etvrtog osnovne koji se plai mraka, peine i
drekavca. On je koman-dant, voa druine, itave ete, a takvi se ne
smiju nieg bojati. Hrabro, dakle, naprijed!
Upalio je baterijsku lampu i etveronoke se uvukao kroz tijesan
otvor u peinu. Puzioje tako na koljenima i laktovima sedam-osam
metara, dok mu je lampa osvjetljavala samogole zidove niskog
kamenitog hodnika. Odjednom, naglo, hodnik se zavri kao da
jeodsjeen, nestade zidova, a lepezast mlaz njegove lampe prosu se
po ravnom patosu
nekakve podzemne prostorije. ta li je ovo sad? s jezom upita
Jovane, pa die lampu malo vie i baci snop
svjetla lijevo-desno od sebe. Pred njim se otkrie ukasti zidovi
neke dosta prostrane peine,neto malo manje od njihovog razreda u
koli.
Lazare, ide li? zovnu on apatom. Tu sam isto tako apatom odazva
se Maak. Pogledaj ovo!Jovane se lagano ispravi i bojaljivo poe da
krui rasprenim snopom svjetlosti po
zidovima. Pred njima se iz vjeitog mraka pokazivala ovisoka
podzemna dvorana sa ijeg sustropa visile debele kamene svijee.
Upravo toga trenutka s najdeblje od tih svijea otkide se
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
24/73
24
teka vodena kaplja i s udnim zvukom probi tajanstvenu tiinu:
strop! ta je to? lecnu se Maak. Kaplje! izree Jovane sveanim
apatom. Oprezno, korak po korak, uputie se u
razgledanje dvorane. Iznenada Maak se trgnu i vniknu: Jao! ta
je?! prepade se Jovane. Jao, neto me ubode za vrat! U-uh, to
boli... Jao, jao, evo ga mili niz lea.
Jovane mu bre bolje posvijetli iza vrata, pa i nehotice prsnu u
smijeh. Peina odjeknukao da neko lupi daskom o dasku.
ta se sad smije? Aha-ha, pa to je kaplja s tavanice pala za
vrat! Ma ne moe biti! dahnu s olakanjem Lazar i pipnu se za
"ubodeno" mjesto. E
jest, vjere mi. avo je odnio, alaj me prestrai!Strop! pljesnu
opet iza samih Makovih lea i on odskoi kao da ga neto lupi.
Al' si straljiv, majstore! podrugnu se Jovane. Eh straljiv! Ne
bojim se ja, neg ovo iznenada Pa da, iznenada. Kladim se da e se
opet prepasti kad neto iznenada... uze da ga
zaikuje Jovane, ali ga Maak brzo prekide: Kladim se da neu!Kvrc!
odjednom peina ieznu u potpunoj tami. Maak dreknu:
Ajoj, pali lampu!Tiina. Iz gluve vjene tame nikakva odgovora.
Jovane! Jovane, gdje si?!Opet ni glasa. U hladnoj tami odjeknu samo
jedno: strop!
Ajoj, brate Jovane, javi se! povika Maak gotovo kroz pla. Samo
se javi! Aha, jesi li se uplaio, kaem li ja! jeknu Jovanetov glas
kraj samog njegovog uva i
lampa ponovo sinu. Ne boj se, evo mene.Krenue dalje sve pored
zidova peine. Na jednome mjestu pred njima se u neravnoj
stijeni ukaza velika pukotina od vrha do dna podzemne
prostorije. Pri zemlji ona se irilastvarajui neku vrstu ukrivena
ulaza u nekakvu odaju, tunel ili bog te pita kakvu
tajanstvenurupu.
Jovane zastade. Da virnemo tamo, a? ekaj, da ti se prihvatim za
opasa proaputa Maak. Paljivo osvjetljavajui ispred
sebe, Jovane uini korak-dva, pa stade. ta je? apnu Maak iza
njegovih lea. Nekakva jama, ta li je proguna Jovane u nedoumici, pa
se nagnu naprijed i poe
da ara lampom po neem ispod svojih nogu. Pazi ga, voda,
jezerce.Maak provue glavu ispod njegova pazuha i ostade zablenut,
upola otvorenih usta.
Pred njim, poput nekog bunara, zijala je iroka rupa, a u njoj,
na dubini od najmanje trimetra, blijetala je voda obasjana
Jovanetovom lampom.
Jezero! proaputa Maak obuzet sveanom jezom pred tim smirenim
ogledalompodzemne vode. Bogzna koliko je duboko. Sigurno sto
metara.
Jovane se jo vie nagnu i posvijetli. Nije duboko. Eno, vidi se
dno. Nema ni pola metra. Pogledaj.Zurili su dugo u tajanstvenu
bistru vodu bez riba, bez aba, bez ijedne travke. Sve je
bilo mrtvo i tiho u plitkom jezercu, koje se prualo nekud u
nedogled kroz kamenit hodnik
niska svoda. Da imamo kakve ljestve, pa da se spustimo u jezero,
mogli bismo da zasuemonogavice pa kroz vodu dalje ree Jovane.
Bogami, ja se ne bih usudio proaputa Maak. Naroito ne bih bez
rezervnogumetka za lampu. Zamisli: izgori ti baterija, a ti ostane
u mraku, u vodi.
Toga se nisam ni sjetio, majstore, ree Jovane i strese se od
jeze.Kako se vie nije moglo dalje, morali su opet natrag, u veliku
dvoranu. Ona im sad,
poslije udnog utljivog jezera, doe nekako poznata i bezopasna pa
poee razgovaratimnogo slobodnije i glasnije. Ispitivali su i dalje
neravne zidove sve dok, na suprotnom krajuod prolaza za jezero, ne
otkrie novi hodnik neto nii i tjenji od onoga prvog. Jovane se
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
25/73
25
morao dobro sagnuti da bi se unutra zavukao. Ej, uvaj se opet
kakvog jezera! glasno viknu Maak, koji se ve bio odomaio u
peini i prestao da se plai. Gledaj dobro preda se, ej!Tek to je
to izgovorio i (poeo da se smije, kad iz dubine hodnika, iz
neodreene
daljine, kao neki odgovor na njegove rijei, doprije jedno tanko,
podzemno: Ej!Dva mala istraivaa skamenie se u mjestu. Jovane samo
to okrenu glavu i ukoeno
se zagleda u Maka kao da nijemo pita: ta je sad ono? Gasi!
proita mu Maak u samo uvo. Prekida kvrcnu. Tama potrpa djeake.
Istog
trena iz dubine hodnika zau se jasno i ponovljeno: Ej, ej!
XV
Jesenje sunce ve je bilo ugrijalo prohladnu sjenovitu jutarnju
umu, a od Jovaneta iMaka jo ni traga ni glasa. Treperile su po Gaju
zlataste sunane pjege, mamile u igru, alidjeacima se nikud nije
polazilo. Svi su ve odavna na okupu, ali nema dvojice
najglavnijih:
voe Jovaneta i majstora Maka.ta se moe poeti bez njih dvojice?
Da nijesu stigli prije nas pa nekud otili? upita Nik ulibrk. Teko
da jesu promuca Stric.Nemirni oko Potrk, kome su se po glavi vjeito
vrzmale najudnije misli, odjednom se
neto prisjeti: A ta e biti ako su oni jutros otili u kolu da se
predaju? To Jovane nikad ne bi uradio ozbiljno doeka Vanjka iroki.
Onaj ko je tuen,
vie se ne vraa u ake uitelju Papriki.Potrk odmahnu rukom.
Ehej, znam to i ja. Mi, koji smo dobili batine, ne okreemo vie
tamo, ali Jovane semoe prevariti. On jedini meu nama nije bio
tuen.
Kako da nije? zinu Nikolica. Pa itav etvrti razred zna da je on
pobjegao kroz prozor prije nego ga je uitelj i
takao prutom. Stric zinu od uda i zabaci eir na potiljak. Au,
au, ja se toga dosad nijesam ni sjetio! Zaista. Jovane uopte nije
dobio batina,
nijedne zvrke.Svi se djeaci grdno zabrinue i sneveselie. U
njihovoj sumnji jo ih vie uvrsti oko
Potnk kada ih podsjeti: Jeste li vidjeli kako su se oni prola
dva dana neto dogovarali i saaptavali? Ima tu
neto.Vanjka iroki opet se usprotivi. Iako nije tuen, Jovane ipak
zna da ga u kola ekaju batine. Zato bi se onda
predavao? E, zato! poe da mudruje Potrk. Ako on uitelju izda
gdje se nalazi na logor,
moda ga nee ni tui. On i Maak rei e da su se pokajali, a mi...
onda emo mi za sveplatiti.
Zaista, neto su se esto saaptavali potvrdi Nik ulibrk. Brao
moja, dok mi ovo priamo, moda se ve potjera primie Gaju opomenu
oko. Kako bi bilo da se mi sakrijemo? Na drvee! Svi na drvee!
veselo doeka Stric ve unaprijed srean to e se
pentrati po drveu pa ma zbog ega bilo. Idemo malo dalje od
logora, pa na bukvu. Odozgoemo viriti kako nas trae.
Bojei se iznenadnog dolaska potjere, druina urno krenu kroza
umu. Na jednopedeset koraka od logora Stric odabra jednu bukvu
niske i vrlo guste kronje na koju se lakomoglo popeti.
Evo je! Tu nas nee nai ni sveti Pantelija. Nikolica odjednom
zaprepateno izbei
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
26/73
26
oi. A ta u ja s mojom ujom? Ona se ne zna penjati. Pa da je
sveemo pod bukvu bubnu Stric. Ehej, a kad je oni nau, pa pogledaju
gore i vide nas! dosjeti se oko Potrk. A mi neemo da siemo, pa im
je opet dabe! zainati se Stric. Oni mogu posjei bukvu! prepade se
Nikolica.Najzad se dogovorie da kuju veu za jedno drvo desetak
metara dalje od njihovog.
Tako se nisu morali bojati da e biti otkriveni. Ko bi se
dosjetio da pregleda sve bukve uokolini.
Vezae kuju i jedan za drugim popee se na drvo. Gore, u gustoj
hladovitoj kronjibukve, bilo im je nekako mnogo ljepe nego na
zemlji. Bili su kao u nekom zaaranomlisnatom carstvu.
Odjednom se u blizini zau neko neobino cviljenje. Svi se trgnue.
ta je ono? promuca oko. Pa to je uja! dosjeti se Nikolica. Zove
mene. Umiri je, vrag s njom! proita Stric.Nikolica se spusti na
najdonju granu i proviri. Kuja je netremice piljila u pravcu
njihove
bukve, zatezala uzicu i alosno cviljela. Malian viknu: Mir, uja,
da uti! Sad u ja doi.Vjerna kuja veselo zamaha repom, lee i spusti
glavu na ipe, ali joj oi i dalje ostadoe
prikovane za drvo na kome se krio njezin voljeni Nikolica.
XVI
Ostavili smo Jovaneta i Maka u peini ba u onome stranom asu kad
su ugasililampu i u istom trenutku ponovo uli iz podzemnog hodnika
onaj tajanstveni uzvik:
Ej, ej!Djeacima se sledie i ukrutie noge kao one kamene svijee
koje su visile sa stropa
peine. Da im je sad neko priskoio iz tame, mogao ih je slobodno
makljati kao dva goveeta,oni se ne bi umjeli ni pomai s mjesta.
Ej, upalite opet lampu! sad neto blie u se tanak piskav glas. Ne
pali! samu Maak.Jovane je napeto oslukivao. U nekoj knjizi,
dobijenoj od uiteljice Lane, on je itao o
patuljcima, malecnim dobrodunim ljudima koji lutaju umom. Ovo je
moda jedan od njih.Izgubio se u mraku i sad zove u pomo. Zato da ga
se djeak boji? Glas mu je takodjetinjski, nimalo straan.
Ej, vi tamo, upalite! molio je glasi. Sad u da se javim proaputa
Jovane. Ono je patuljak. Zna, onaj iz prie.Maak mu vrsto stee ruku
i promuca:
Hajde pa ta nam bude. On je jedan, a nas dvojica, biemo jai.
Upali samo da gavidimo.
Jovane trecnu lampom i zovnu trudei se da mu glas bude to
deblji: Ehej, ko je to?Iz hodnika, jo blie njima, doe odgovor.
Ja sam, zar ne vidite.
Djeaci se zagledae blijedi neto od straha, a neto od odbljeska
sa zidova. Krugsvjetlosti njihove lampe oprezno poe u dubinu
hodnika.
Ehej, gdje si?! viknu sad i Maak malice okuraen. Evo me, Maak,
idem odgovori glas. Lazar Maak zbunjeno pogleda u Jovaneta. Otkud
patuljak zna da je meni nadimak "Maak"? Svata oni znaju proaputa
Jovane, pa se odjednom okurai i uperi lampu pravo u
dubinu hodnika. U krugu svjetlosti nae se neto ivo,
pomino.Zabezeknuti djeaci samo zinue, a onda viknue u jedan
glas:
Lunja!Djevojica je epala hodnikom pognuta, razbaruene kose.
Jovane od iznenaenja
-
5/20/2018 Branko Copic - Orlovi Rano Lete
27/73
27
jedva povrati dar govora. Ej, otkuda sad ti? Svuda se ta nae
proguna Maak. Lunja se oprezno izvue iz hodnika u dvoranu,
obrisa lice i mirno objasni: Bjeala sam iz kole ovamo u gaj, pa
upala u jamu, u ponor. Kad si upala? nepovjerljivo zakilji Maak.
Maloprije. Najprije sam plakala, onda sam probala da se izvuem gore
pa nisam
nikako mogla, a onda Pa to onda? ispitivao je Maak. Onda sam
opet plakala, pa sam onda ula vas, vidjela svjetlost i pola na tu
stranu. I-ih vidi je! A zar se nijesi bojala? udio se Maak. ta da
se bojim kad imam ovo ree Lunja i isprui dlan. ta ti je to?
radoznalo se nadviri Jovane. Ukosnica. Gle kako je otra. Kad god
idem kuda kroz mrak, ja samo izvadim
ukosnicu, drim je u ruci i nieg se onda ne bojim. Kako ne boji?
zinu Maak. Lijepo. Nek samo neto naie, ja ga odmah bocnem pa da
vidi! kurano se napui
curica. A drekavac? upita Maak. I drekavac! odgovori Lunja i ne
trepnuvi. Boc, boc, pa e odmah krepati!
Idemo mi bre napolje dok nije dolo neto gore od Lunje predloi
Jovane.Maak odjednom sjede i huknu: Ja vie ne mogu nikud ni
maknuti. Tek sad su mi se odsjekle noge od onoga straha
od maloprije. Daj ruku, ja u te povesti protepa dobroduna Lunja.
Maak