SVEUČILIŠTE JOSIPA JURJA STROSSMAYERA U OSIJEKU EKONOMSKI FAKULTET U OSIJEKU STRUČNI STUDIJ OSIJEK Ivana Škarica ZAVRŠNI RAD IZ KOLEGIJA FINANCIJSKO RAČUNOVODSTVO RAČUNOVODSTVENO PRAĆENJE SIROVINA I MATERIJALA Mentor: doc. dr. sc. Ivo Mijoč Osijek, 2014.
43
Embed
RAČUNOVODSTVENO PRAĆENJE SIROVINA I · PDF filestandardnog troška, metoda trgovine na malo, metoda specifične identifikacije, FIFO metoda, LIFO metoda te metoda prosječne ponderirane
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
automobilske gume za teretna, radna, specijalna i putnička vozila.
Za ova sva nabrojena sredstva sitnog inventara je glavni uvjet osim toga što im je vijek
uporabe najčešće duži od godine dana, taj da su manje nabavne vrijednosti (na primjer do
2.000,00 kuna koliko je kod nas utvrđeno poreznim propisima).
4 Crnković, L., Mesarić, J., Martinović, J. : Organizacija i primjena računovodstva, Ekonomski fakultet u
Osijeku, Osijek, 2006., str. 296.
5
3.2. Nedovršena proizvodnja
Zalihe nedovršene proizvodnje su posljedica tehnološkog postupka, pa isto tako i
obračunskog razdoblja za koje se mora načiniti financijsko izvješće o poslovanju. Zalihe
nedovršne proizvodnje se nalaze u proizvodnim, a donekle i u uslužnim djelatnostima. Takve
zalihe nisu klasične zalihe koje imaju svoju uporabnu vrijednost, nego one predstavljaju
vrijednost uloženu u nezavršene proizvodne ili uslužne faze u određenom trenutku. U pravilu
se takve zalihe u knjigovodstvu vode samo prema vrijednosti, a ne prema količini.
3.3. Gotovi proizvodi i trgovačka roba
“Zalihe gotovih proizvoda, trgovačke robe i drugih sredstava namijenjenih prodaji najviše
ovise o tržišnim kretanjima, ali i o karakteristikama proizvodnog ciklusa i načinu vođenja
poslovanja.”5 Zalihe pojedinih gotovih proizvoda moguće je izbjeći samo u slučajevima
proizvodnje gotovih proizvoda za poznatog kupca. Gotove proizvode i zalihe trgovačke robe
će uvijek biti potrebno držati u većim količinama jer zbog nestašice tih zaliha se kupci lako
okrenu drugom dobavljaču što nije nikako pogodno za niti jedno poduzeće.
3.4. Zalihe u širem smislu
“S računovodstvenoga gledišta pod zalihama treba podrazumijevati ne samo predmete koji su
uskladišteni, nego i one koji sun a putu uskladištenja.”6 Zalihama u širem smislu se zapravo
smatraju svi izdatci vezani za kupnju zaliha, za troškove njihove konverzije te ostalim
troškovima nužnim za dovođenje zaliha u skladište. Osim tih zaliha, kao zalihe se vode i na
primjer novčani predujmovi koji su plaćeni za nabavu zaliha.
5 Crnković, L., Mesarić, J., Martinović, J. : Organizacija i primjena računovodstva, Ekonomski fakultet u
Osijeku, Osijek, 2006., str. 297. 6 Ibidem, str. 297.
6
4. UPRAVLJANJE ZALIHAMA
Zalihama je potrebno razumno upravljati kako bi se postigla ekonomska efikasnost pojedinog
posla. Zalihe su prisutne u cjelokupnome procesu rada, pa je politika upravljanja zalihama dio
ukupne politike upravljanja pojedinim poslovnim subjektom.
Politika upravljanja zalihama obuhvaća niz pojedinosti:7
planiranje potreba na temelju dinamičkih planova proizvodnje odnosno prodaje,
osiguranje smještaja,
analizu ponude i potražnje,
procjenu optimalnoga nabavnog ciklusa,
politiku ugovaranja,
transportnu politiku,
osiguranje od rizika držanja zaliha,
nomenklaturu i šifriranje zaliha,
određivanje računovodstvenih evidencija i izvješća o zalihama,
analizu nekonkuretnih zaliha,
politiku vrednovanja zaliha kao bilančne stavke i kao stavke troškova,
analizu troškova držanja zaliha,
reduciranje raznovrsnosti zaliha,
pokazatelje stanja i kretanja zaliha: pokazatelje strukture zaliha prema vrstama i
vrijednostima, prema veličini zaliha te pokazatelje obrtanja zaliha,
sustav kontrole i provjere zaliha.
Gospodarski subjekti će naravno morati posvetiti veću pozornost upravljanju zaliha nego li će
to morati učiti neke društvene djelatnosti. Računovodstvo se inače ne bavi politikom
upravljanja zaliha, ali opet svakako mora dostaviti i osigurati upravi te onima koji se time
bave odgovarajuće potrebne podatke te i uz to sve prezentirati tražena izvješća.
7 Crnković, L., Mesarić, J., Martinović, J. : Organizacija i primjena računovodstva, Ekonomski fakultet u
Osijeku, Osijek, 2006., str. 298.
7
4.1. Planiranje zaliha
Veliki broj poslovnih sustava ne može uspješno djelovati bez zaliha, pa je njihova upotreba
prijeka potreba u dobrom poslovanju. Zalihe uspješno rješavaju problem koji nastaju zbog
poremećaja i zastoja u prodaji i nabavi te za osiguranje dobrog poslovanja. Vrlo je bitno uz
ovo sve i odrediti optimalnu veličinu zaliha.
Na veličinu zaliha, pogotovo predmeta rada utječe:8
vrsta i veličina poslovnog procesa,
trajanje i kontinuitet poslovnog procesa,
tehnološki postupak,
trajanje nabavnog ciklusa,
troškovi držanja zaliha,
rizik držanja zaliha.
U svim najrazvijenijim gospodarstvima se poslovanje odvija po načelu – točno na vrijeme. To
zapravo podrazumijeva poslovanje bez zaliha predmeta rada ili sa nekim zalihama koje su
nabavljenje neposredno prije početka obavljanja pojedine poslovne aktivnosti. Politiku zaliha
je potrebno voditi na taj način da se one drže na nekoj prihvatljivoj i minimalnoj razini.
Količinu potrebnih zaliha u poslovanju će odrediti oportunitetni trošak držanja zaliha te rizik
koji nastaje zbog njihovog ne držanja.
4.2. Smještanje i čuvanje zaliha
Zalihe se čuvaju na posebnom mjestu koje se naziva skladište. “U poslovnoj uporabi riječ
skladište ima dva značenja: zgradu, prostoriju ili prostor gdje se smještaju i čuvaju zalihe, te
vrstu uskladištenih predmeta.”9 Postoje različite vrste skladišta, između kojih su zapravo
skladište rada, skaldište sitnog inventara, skladište gotovih proizvoda te skladište trgovačke
robe. Svako od tih skladišta se vodi na posebnom kontu, pa se govori o skladišnom kontu
zaliha materijala, kontu zaliha sitnog inventara, kontu gotovih proizvoda te trgovačke robe.
8Crnković, L., Mesarić, J., Martinović, J. : Organizacija i primjena računovodstva, Ekonomski fakultet u
Osijeku, Osijek, 2006., str. 299. 9 Ibidem, str. 299.
8
4.3. Nomenklatura i šifriranje zaliha
Nomenklatura predstavlja propis koji obuhvaća točne nazive te sva tehnička svojstva
proizvoda kako bi se otklonili svi pojmovni nesporazumi pri prepoznavanju pojedinačnih
artikala. Osim što je potrebno evidentirati sve uskladištene proizvode, potrebno je uz to sve i
evidentirati njihove tokove pojedinačno, a taj proces se naziva šifriranje. Popis šifri se naziva
šifranik. On je bitan za organiziranje analitičkog knjigovodstva zaliha. Njega je potrebno
znalački osmisliti, na taj način da se šifra sastoji od znamenki koje označavaju razvrstavanje
proizvoda te se na taj način proizvodi moraju moći pojedinačno prepoznavati. Da bi neka šifra
bila prepoznatljiva i pamtljiva, njen klasifikacijski broj (broj koji služi za razvrstavanje) mora
imati svoju unutarnju strukturu i njome govoriti o kakvom je artiklu riječ. “Svaka klasifikacija
koja je našla svoj odraz u šifri učinila je tu šifru dijelom ili u potpunosti govorećom šifrom,
jer će se iz same šifre moći iščitati, prepoznati neke značajnije skupine.”10
S obzirom na upotrijebljene znakove razlikujemo više tipova šifara:11
abecedne ili alfabetske – upotrebljavaju se slova iz abecede,
brojčane ili numeričke – upotrebljavaju se arapski brojevi i
mještovite ili alfanumeričke – upotrebljavaju se i slova i brojke.
Od svih tih tipova šifri, po svim analizama i istraživanjima nekako bi bilo najbolje prednost
dati numeričkim šiframa.
Danas se u Europi, pa tako i kod nas upotrebljava sustav za šifriranje vlastitih proizvoda koji
se zove EAN (European Article Numbering), sustav koji služi za označavanje proizvoda. Te
šifre koje upotrebljava se sastoje od 8 ili 13 znamenaka. Prve tri znamenke kod svake šifre su
oznaka nacionalnog udruženja za kodiranje (Hrvatsko udruženje ima broj 385, pa sve EAN
oznake započinju sa tim brojem), drugim četirima znamenkama se označava tvrtka, dok
preostale znamenke (pet znamenki) služe za označavanje artikla te određene tvrtke. Takva
šifra se utiskuje na naljepnicu, omot ili privjesak artikla u obliku linijskig bar koda koji
kasnije očitava OCR čitač (Optical Character Recognition).
10 Belak, V., Brčić – Stipčević, V., Brkanić, V., Buzadžić, M., Franc, V., Habek, M., Hrabrić, A., Kopun, V.,
Lončar Galek, D., Popović, Ž., Seđak – Guszak, M., Šoštanić, B., Švenda, N., Trampus, Z., Trokter, I., Veža, J.:
Upravljanje zalihama i skladišno poslovanje, RRIF plus, Zagreb, 2002., str. 57. 11 Crnković, L., Mesarić, J., Martinović, J. : Organizacija i primjena računovodstva, Ekonomski fakultet u
Osijeku, Osijek, 2006., str. 300.
9
5. ZADAĆE KNJIGOVODSTVA ZALIHA
Zalihe predstavljaju jednu od najbitnijih sastavnica svakog poslovnog procesa. Podatci o
zalihama su vrlo važni pokazatelji funkcioniranja proizvodnih poslovnih procesa te je zbog
toga zadaća računovodstva da takve podatke osigura u poslovnim knjigama, te da se na
temelju njih sastavljaju potrebna financijska izvješća.
Ti podatci su iznimno važni za provođenje politike upravljanja zalihama te za razna izvješća o
poslovanju. Upravo zbog tih golemih potreba za raznim podatcima, računovodstvo osigurava
trostruku evidenciju o zalihama koje mogu biti vođene u glavnom knjigovodstvu, analitičkim
knjigovodstvima te pomoćnim knjigovodstvenim evidencijama.
5.1. Zadaće u glavnome knjigovodstvu
Zalihe se mogu držati za različite namjene, a svaka se može sastojati od velikog broja vrsta i
pojedinačnih artikala. Upravo zbog toga se u glavnoj knjizi osiguravaju svi podatci o nabavi
zaliha, zatim svi zbojni podatci o vrijednosti zaliha prema namjenama te njihovim glavnim
vrstama i podvrstama, zatim podatci dani na dorado ili obradu te kontrole knjiženja u
analitičkim knjigovodstvima.
5.1.1. Podatci o nabavi zaliha
Bez obzira na namjene i vrste zaliha glavno knjigovodstvo ima zadaću osigurati podatke o
nabavi zaliha, i to za svaku pojedinu nabavu podatke o:12
kupovnoj cijeni,
ovisnim troškovima nabave,
carinama i drugim uvoznim pristojbama,
predujmovima plaćenim za nabavu zaliha.
Glavni korisnici podataka glavnoga knjigovodstva su nabavne službe, pomoću kojih nabavne
službe preko nabavnih cijena planiraju i analiziraju poslovanje pojedinog poduzeća.
12 Crnković, L., Mesarić, J., Martinović, J. : Organizacija i primjena računovodstva, Ekonomski fakultet u
Osijeku, Osijek, 2006., str. 302.
10
5.1.2. Podatci o vrijednostima zaliha prema namjenama
U glavnoj knjizi se najčešće vode konta za vrste i podvrste zaliha, među kojima su sirovine i
materijal (u koji se ubrajaju sirovine i osnovni materijal, poluproizvodi, pomoćni materijal te
uredski materijal), zatim energetsko gorivo (pogonsko gorivo i gorivo za zagrijavanje),
pričuvni dijelovi, sitni inventar (pod kojim se nalaze alat i mjerni instrumenti, sredstva zaštite
na radu, ambalaža te automobilske gume), nedovršena proizvodnja (u kojoj se podrazumijeva
vrijednost nedovršene proizvodnje proizvoda, vrijednost nedovršenih usluga, vrijednost
nedovršene biljne proizvodnje te vrijednost stoke u tovu), zatim tu se nalaze i gotovi
proizvodi (koji se nalaze u skladištu te u prodavaonici) i na kraju, ali ne i manje važna
Ti podatci o vrijednostima zaliha služe upravi za planiranje veličine zaliha i vođenje nabavno-
prodajne funkcije, a računovodstvu za izradu financijskih izvješća te planova i analiza
poslovanja.
5.1.3. Podatci o zalihama danim na doradu i obradu
Neke od zaliha je moguće rabiti samo ako ih se dodatno doradi i obradi. U većini slučaja se
zalihe daju nekom drugom na doradu ili obradu, ali isto tako se mogu i promijeniti i u vlastitoj
izvedbi. Nebitno kako se zalihe obrađuju, u računovodstvu se u oba slučaja one moraju
zabilježiti na način da se izdaju sa skladišta i to pomoću konta zaliha danih na doradu i
obradu, konta troškova dorade i obrade te pomoću konta obračuna zaliha danih na tu istu
doradu i obradu.
5.1.4. Kontrola knjiženja u analitičkim knjigovodstvima
Glavno knjigovodstvo ima kontrolnu funkciju. Za svaku vrstu zaliha se u glavnoj knjizi vode
različiti računi za sve pojedine vrste zaliha, gdje se vode pojedinačni podatci o svakoj vrsti
zalihe. To je izuzetno bitno za kontrolu knjiženja u analitičkim knjigovodstvima, a isto tako
služi za što bolje poslovanje svakog pojedinog poduzeća.
11
5.2. Zadaće u pomoćnim knjigovodstvenim evidencijama
“U pomoćnim knjigovodstvenim evidencijama, koje se vode u skladištu, zadaća je da se
osiguraju podatci o pojedinačnim predmetima zaliha, ali samo prema količini.”13 U skladištu
se vode dvije usporedne evidencije, jedna kao razbacana pojedinačna evidencija uz smještaj
zaliha, a druga kao razbacana pojedinačna evidencija. U skladišnoj evidenciji se vode podatci
o minimalnim, optimalnim i maksimalnim zalihama. Ti podatci koji nastaju u skladišnoj
evidenciji se moraju neprekidno usklađivati sa podatcima u analitičkom knjigovodstvu i
obavezno nakon svakog obračunskog razdoblja.
5.3. Knjigovodstvene isprave u računovodstvu zaliha
Knjigovodstvo za knjiženje zaliha crpi podatke iz knjigovodstvenih isprava i to one podatke
koji govore o pribavljanju zaliha o prometu zaliha. Tim ispravama o stanju zaliha najprije se
osigurava dokumentiranost i vjerodostojnost knjigovodstvenih podataka u različitim
poslovnim događajima. Vrlo je bitna ažurnost različitih knjigovodstvenih podataka, a nju je
moguće osigurati samo pravodobnim ispostavljanjem isprava i što bržim dostavljanjem tih
istih podataka u računovodstvo. Upravo zbog toga, računovodstvo mora kreirati obrasce za
zalihe pomoću kojih se utvrđuju svi nužni podatci i svrha pojedinih zaliha na skladištu, a te
obrasce to računovodstvo mora stalno pratiti u usmjeravati.
5.3.1. Isprave o nabavljanju zaliha
Isprave o nabavljanju zaliha razlikujemo prema tome je li riječ o zalihama vlastite
proizvodnje, o zalihama trgovačke robe ili o zalihama predmeta rada. Upravo zbog toga i
postoje različite isprave vezane za nabavljanje zaliha. Pomoću njih se lakše, jednostavnije i
preglednije prati nabavljanje zaliha za potrebe proizvodnje. Ukoliko nebi bilo nikakvog
redoslijeda, vrlo teško bi se moglo snalaziti u raznim skladištima te bi se isto tako otežao i
sam proces proizvodnje, koji je cilj djelovanja pojedinog poduzeća.
13 Crnković, L., Mesarić, J., Martinović, J. : Organizacija i primjena računovodstva, Ekonomski fakultet u
Osijeku, Osijek, 2006., str. 304.
12
Postoje različite vrste isprava o nabavljanju zaliha:14
1. isprave o nabavljanju predmeta rada i sitne opreme,
2. isprave o troškovima vlstite proizvodnje,
3. isprave o skladištenju gotovih proizvoda,
4. isprave o nabavljanju trgovačke robe.
Kada se govori o ispravama vezanim za nabavljanje predmeta rada i sitne opreme vrlo je bitno
naglasiti da se materijalno knjigovodstvo susreće sa mnogobrojnim vanjskim i unutarnjim
ispravama.
Vanjske isprave obuhvaćaju račune dobavljača koji predstavljaju obračun izvršene isporuke u
skladu sa ugovorenim uvjetima, zatim obuhvaćaju i otpremnice dobavljača kojima se
potvrđuje otpremljena roba, zatim razne račune prijevoznika, račune za carine, carinske
pristojbe te nepovratne poreze, te obuhvaćaju i druge izravne troškove koji se mogu pribrojiti
troškovima nabave.
Unutarnje isprave obuhvaćaju primke pomoću kojih skladištari potvrđuju količine zaliha na
skladištu, zatim zapisnike o kvanititativnom i kvalitativnom preuzimanju zaliha, obračun
troškova zaliha, povratnice, zapisnike o viškovima zaliha te međuskladišnicu za promet zaliha
između glavnih i pomoćnih skladišta.
Isprave o troškovima vlastite proizvodnje obuhvaćaju unutarnje isprave, od kojih su
najvažnije radni nalog, nalog za unutarnji prijevoz, nalog za manipulaciju zalihama te uz to
sve i obračun vlastite proizvodnje.
Isprave o skladištenju gotovih proizvoda podrazumijevaju ove isprave predatnicu,
međuskladišnicu, primku te otpremnicu.
Isprave o nabavljanju trgovačke robe su primka, međuskladišnica te otpremnica zaliha sa
skladišta.
14 Crnković, L., Mesarić, J., Martinović, J. : Organizacija i primjena računovodstva, Ekonomski fakultet u
Osijeku, Osijek, 2006., str. 309.
13
5.3.2. Isprave o prometu zaliha
Isprave o prometu zaliha su uglavnom unutarnje isprave. Razlikuju se za pojedine vrste
zaliha, ali bez obzira na to o kojim je zalihama riječ, one su osmišljene tako da vjerno prate i
opisuju poslovni događaj, da poštuju potrebe poslovnog procesa te da osiguravaju sve podatke
koji su nužni za knjiženja, kalkulacije, analize i razna izvješćivanja.
“Pod prometom predmeta rada podrazumijevamo izdavanje predmeta rada sa zaliha i povrat
više potrebnih predmeta rada u skladište.”15 U vezi s tim prometom pojavljuju se izdatnica,
otpremnica, povratnica, međuskladišnica te razne izdatnice.
Isprave o prometu sitnog inventara koje se ispostavljaju su izdatnica te alatna knjižica. Za
sitni inventar se izdaju dvije vrste isprava. Ukoliko se sitni inventar otpisuje zbog isteka roka
uporabe koji je propisan posebnim aktom, tada se ispostavlja nalog za knjiženje rashodovanja
sitnog inventara iz uporabe.
Budući da potroškom predmeta rada nastaju troškovi, nije suvišno naglasiti da svaka isprava o
prometu zaliha mora sadržavati sve nužne podatke za sveobuhvatno vođenje troškova:16
vrsta toška (troškovi materijala, rezervnih dijelova, sitnog inventara),
vrsta aktivnosti (proizvodnja, održavanje, režija),
mjesto troška (budžetski centar, troškovni centar, profitni centar, invensticijski centar),
nositelja troška (proizvod A, B, C, radni nalog 1, 2, 3, projekt 1, 2, 3, … ).
Ako je pak nastao manjak, šteta ili drugi oblik nepostojanja sitnog inventara, to isto
isknjižavanje se obavlja na temelju povjerenstva i odluka mjerodavnoga upravnog tijela.
Isprave koje se koriste za promet gotovih proizvoda i trgovačke robe su otpremnica,
povratnica, međuskladišnica, odluka mjerodavnoga tijela te temeljnica.
15 Crnković, L., Mesarić, J., Martinović, J. : Organizacija i primjena računovodstva, Ekonomski fakultet u
Osijeku, Osijek, 2006., str. 311. 16 Ibidem, str. 311.
14
6. OKVIR ZA PRIZNAVANJE I MJERENJE ZALIHA
Zalihe se, kao i većina ostale imovine, u računovodstvu vrednuju po troškovima nabave. Čim
se proizvede pojedina vrsta robe, ta ista roba se prodaje sa zaliha, a njen se trošak nabave
izostavlja iz bilance i prenosi na troškove prodane robe koji se, potom, sučeljavaju s prihodom
od prodaje u RDG-u. Trošak zaliha, naime obuhvaća sve troškove nabave, troškove
konverzije i druge troškove nastale za vrijeme dovođenja zaliha na sadašnju lokaciju i u
sadašnje stanje.
Zalihe treba mjeriti (MRS 2 I HSFI 10):17
prema trošku ili
prema neto utrživoj vrijednosti koja se može realizirati na tržištu ako je ona niža od
mjerenja prema trošku.
Kada se zalihe mjere po trošku, u vrijednost zaliha se uključuju troškovi kupnje zaliha,
troškovi konverzije18 te ostali troškovi.
Kao troškovi kupnje zaliha podrazumijevaju se kupovna cijena zaliha, carina, nepovratni
porezi, troškovi prijevoza i troškovi osiguranja prijevoza, zatim troškovi rukovanja te svi
drugi troškovi koji se mogu izravno pripisati nabavci zaliha.
Kao troškovi konverzije pojavljuju se troškovi izravnog rada, zatim svaki raspoređeni dio
fiksnih općih troškova proizvodnje te svaki raspoređeni dio varijabilnih općih troškova. Kada
se raspoređuju fiksni troškovi na troškove konverzije, upotrebljavaju se proizvodni kapaciteti,
što znači i to da fiksni dio troškova koji se odnosi na neiskorišteni dio kapaciteta, ne može biti
trošak konverzije, nego se podmiruju kao teret rashoda razdoblja u kojem su nastali.
Ostali troškovi koji nastaju prilikom dovođenja zaliha na određeno mjesto u određenom
vremenu obuhvaćaju troškove dizajniranja proizvoda koji se dizajniraju za posebne kupce,
zatim troškove skladištenja i to samo onih proizvoda koji su nužni u obavljanju tog trenutnog
17 Crković, L., Martinović, J., Mijoč, I. : Financijsko računovodstvo, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek,
2008., str. 116. 18 Ibidem, konverzija (lat. conversio – okretanje, preokret) – preobrazba, str. 116.
15
procesa proizvodnje, obuhvaćaju i amortizaciju te troškove posudbe koji se odnose na zalihe i
to pod uvjetom da je za to isto dovođenje zaliha u skladište potrebno puno vremena.
U računovodstvu je izuzetno važno mjerenje zaliha. U većini slučajeva, vrijednost zaliha
najveća je stavka tekuće imovine, a i najveći rashodi su rashodi prodane robe. Zalihe se
trebaju mjeriti po neto utrživoj vrijednosti ili po trošku, što ovisi o tome što je niže.
“Neto utrživa vrijednost je neto iznos koji subjekt očekuje realizirati prodajom zaliha u
redovnom tijeku poslovanja. Fer vrijednost odražava iznos po kojem iste zalihe mogu biti
razmijenjene između obaviještenih i spremnih kupaca i prodavatelja na tržištu. Prvo je
specifična vrijednost za subjekt, a posljednje nije. Neto utrživa vrijednost zaliha ne mora biti
jednaka fer vrijednosti umanjenoj za troškove do točke prodaje.”19 Ona predstavlja specifičnu
vrijednost za poduzetnike.
Mjerenje zaliha prema konceptu neto utržive vrijednosti koja se može realizirati u pravilu se
primjenjuje na postojeće zalihe, i to:20
ako su potpuno ili djelomično zastarjele,
ako su oštećene i
ako se povećaju procijenjeni troškovi njihova dovršenja ili procijenjeni troškovi
njihove prodaje.
Neto utrživa vrijednost koja se može realizirati u redovitom poslovanju je zapravo
procijenjena prodajna cijena redovitog poslovanja koja je umanjena za procijenjene troškove
dovršenja i procijenjene troškove koji su nužni da se obavi određena prodaja. Procjena neto
utržive vrijednosti temelji se na najnovijim dokazima koji postoje u vrijeme procjene
vrijednosti zaliha za koje se očekuje da će biti ispunjene. Te procjene uzimaju u obzir
promjene cijena ili troškova izravno povezane s događajima nakon kraja razdoblja u mjeri u
kojoj ti događaji potvrđuju uvjete koji su postojali na kraju razdoblja. Materijal i druge zalihe
namijenjene proizvodnji zaliha ne otpisuju se ispod troška nabave, ako se očekuje da će
gotovi proizvodi u koje će biti ugrađene biti prodani po cijeni u visini ili iznad troškova.
Međutim, kad smanjenje cijene materijala upućuje na to da će troškovi gotovih proizvoda biti
veći od neto utržive vrijednosti, vrijednost materijala se otpisuje do neto utržive vrijednosti,
19 Dostupno na: http://srr-fbih.org/msfi_mrs/2_mrs_2.htm (27.03.2014.) 20 Crković, L., Martinović, J., Mijoč, I. : Financijsko računovodstvo, Ekonomski fakultet u Osijeku, Osijek,