Kabinet Zaštitnika 020/241-642 Savjetnici 020/225-395 Centrala 020/225-395 Fax: 020/241-642 E-mail: [email protected]www.ombudsman.co.me Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, 81000 Podgorica, Ul. Svetlane Kane Radević br.3 Broj: 260/20 Podgorica, 15. septembar 2020. godine DK/DK Na osnovu člana 41 Zakona o Zaštitniku/ci ljudskih prava i sloboda Crne Gore 1 , Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore nakon završenog postupka po pritužbi g-dina XX iz Nikšića, daje sledeće: MIŠLJENJE I UVOD 1. G-din XX iz Nikšića podnio je pritužbu Zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore, koja se odnosila na postupanje Vojske Crne Gore, zbog diskriminacije koja se zasniva na vjerioispovijesti u oblasti rada. 2. Naime, u pritužbi i u ostaloj propratnoj dokumentaciji podnosilac pritužbe navodi da je zaposlen u Vojsci Crne Gore od 1992. godine, dok od 2008. godine ima čin čteca – crkvenoslužitelja u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Dana 02. marta tekuće godine, udaljen je sa dužnosti iz Pješadijskog bataljona zbog učešća na litijama koje je organizovala Mitropolija crnogorsko – primorska u znak protesta protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Ističe da mu je prije udaljenja sa dužnosti, zamjenik komandanta Pješadijskog bataljona - potpukovnik XX usmeno naredio da ne smije da ide na litije, kao i da je u saznanju da ima pripadnika Vojske koji su učestvovali na litijama, ali da nijesu udaljeni sa dužnosti već su upućeni u druge 1 ("Službeni list Crne Gore", br. 042/11 , 032/14 i 21/17 ).
12
Embed
Proba · 2020. 9. 21. · Kabinet Zaštitnika 020/241-642 Savjetnici 020/225-395 Centrala 020/225-395 Fax: 020/241-642 E-mail: [email protected] Zaštitnik ljudskih prava i sloboda
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Kabinet Zaštitnika
020/241-642
Savjetnici 020/225-395 Centrala 020/225-395 Fax: 020/241-642
dobi, imovnom stanju, porodičnom stanju, pripadnosti grupi ili pretpostavci o pripadnosti
grupi, političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i drugim ličnim svojstvima”.
Isti Zakon u članu 17a propisuje: Diskriminacijom po osnovu vjere i uvjerenja smatra se svako
postupanje koje je suprotno načelu slobode vjeroispovijesti, odnosno svako nejednako
postupanje, pravljenje razlike ili dovođenje u nejednak položaj lica po osnovu vjere ili ličnog
uvjerenja, kao i pripadanja ili nepripadanja nekoj vjerskoj zajednici.
Isti Zakon u članu 29 propisuje: “Ukoliko tužilac/teljka učini vjerovatnim da je tuženi/a
izvršio/la akt diskriminacije, teret dokazivanja da usljed tog akta nije došlo do povrede
jednakosti u pravima i pred zakonom prelazi na tuženog/u.
Pravilo o teretu dokazivanja iz stava 1 ovog člana primjenjuje se i u postupanju za zaštitu od
diskriminacije kod Zaštitnika/ce.
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, 81000 Podgorica, ul.Svetlane Kane Radević br.3
6
13. Zakon o Vojsci Crne Gore ("Službeni list Crne Gore", br. 051/17, 034/19) u članu 18 propisuje:
Lice u službi u Vojsci vrši službu politički neutralno i nepristrasno, u skladu sa javnim
interesom.
Lice u službi u Vojsci dužno je da se uzdržava od javnog ispoljavanja svojih političkih uvjerenja.
Lice u službi u Vojsci ne može biti član političke organizacije.
14. Zakon o Zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Sl.list CG br. 42/11 i 32/14 i 21/17)
u članu 27. propisuje: „Zaštitnik je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.“
Isti Zakon u članu 41.st.1. propisuje: „Nakon završetka ispitivanja povrede ljudskih prava i
sloboda Zaštitnik/ca daje mišljenje o tome da li je, na koji način i u kojoj mjeri došlo do
povrede ljudskih prava i sloboda.”
V OCJENA ZAŠTITNIKA
15. Prilikom zauzimanja stava i odlučivanja u ovoj pravnoj stvari Zaštitnik je imao u vidu
navode iz pritužbe, izjašnjenje Vojske Crne Gore na navode predmetne pritužbe, izjašnjenje u
predmetu XX br.239/20, kao i naprijed navedene antidiskriminacione i druge propise
domaćeg i međunarodnog prava.
16. Zaštitnik je, prije svega, datu pravnu stvar posmatrao sa aspekta antidsikriminacionih
propisa, te sa tim u vezi ističe da je u konkretnom slučaju kao diskriminatorni osnov navedena
vjerska pripadnost, a koji osnov je Evropskom Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda i Zakonom o zabrani diskriminacije eksplicitno predviđen kao jedan od osnova u
odnosu na koji je zabranjen svaki oblik diskriminacije.
17. Kada se govori o neposrednoj diskriminaciji, da bi ista bila ustanovljena neophodno je
kumulativno postojanje sledećih elemenata: 1. pojedinac/ka ili grupa lica koji imaju neko lično
svojstvo; 2. koje ih stavlja u nepovoljniji položaj ili bi mogli biti stavljeni u nepovoljniji položaj;
3. u odnosu na drugo lice odn.lica koja se nalaze u istoj ili sličnoj situaciji, a koji nemaju to
lično svojstvo i sa tim u vezi primjenjuje se tzv.test diskriminacije ustanovljen po metodologiji
Evropskog suda za ljudska prava.
18. U samoj pritužbi je naveden određeni krug lica prema kojima je nejednako postupano
zbog učešća na litijama koji nijesu udaljeni sa dužnosti kao podnosilac pritužbe, već su
premješteni u druge garnizone pa stoga, Zaštitnik ukazuje da u datoj pravnoj stvari jeste
postojao diskriminatorni osnov i nejednako postupanje. No međutim, nije postojala uporedna
grupa prema kojoj je različito postupano, a koja nema isto lično svojstvo kao i podnosilac
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, 81000 Podgorica, ul.Svetlane Kane Radević br.3
7
pritužbe, te s tim u vezi ne može biti primijenjen test diskriminacije, a samim tim ni utvrđena
diskriminacija u datom slučaju.
19. Postupanje jedinstvenog ombudsmanskog tijela po pritužbama za zaštitu od
diskriminacije ne znači samo ispitivanje povrede prava u domenu diskriminacije u granicama
postavljenog pritužbenog zahtjeva i okončanje postupka ukoliko se ista ne utvrdi, već se
nastavlja ispitivanje povrede prava koje proizilazi iz Konvencije ili zakona a koje ne mora nužno
biti ukazano u inicijalnom aktu. Sledstveno tome, Zaštitnik je pristupio ispitivanju povrede
drugih prava i to člana 9 i 11 Konvencije.
20. Član 9 stav 1 Konvencije sastoji se od dva dijela, prvi koji se odnosi na pravo da se ima
neko uvjerenje i drugi, na pravo da se ono ispoljava. Pravo da se ima bilo kakvo intimno
uvjerenje (vjersko ili koje drugo) i da se promijeni vjeroispovest ili uvjerenje je pravo koje je
apsolutno i bezuslovno u koje država ne može da se miješa, na primer - da pojedincu diktira
u šta treba da vjeruje ili da preduzima mjere kako bi pojedinca prinudila da promijeni svoja
uvjerenja3. Sa druge strane, pravo da pojedinac svoja vjerovanja ispoljava sam i privatno, ali i
da ta vjerovanja praktikuje s drugima i javno nije apsolutno: pošto ispoljavanje svojih vjerskih
uvjerenja može imati posljedice po druge, pa su shodno tome autori Konvencije uz taj dio
slobode vjeroispovesti ostavili određene rezerve u drugom stavu člana 9. U njemu se ističe da
svako ograničavanje slobode ispoljavanja svoje religije mora biti predviđeno zakonom i
neophodno u demokratskom društvu, radi postizanja jednog ili više legitimnih ciljeva koji su
u njemu izraženi4.
21. U cilju utvrđivanja povrede člana 9 Konvencije neophodna je primjena međunarodnih
standarda tj.testa koji je ustanovio Evropski sud ljudskih prava, a prvo pitanje na koje treba
odgovoriti je Da li predstavka/pritužba potpada pod opseg člana 9 Konvencije5; Područje
primjene člana 9 potencijalno je prilično široko. Odredba pokriva ne samo privatno ili lično
uvjerenje, već i kolektivno poimanje tog mišljenja ili vjerovanja, pojedinačno ili sa drugima.
Naime, da bi na neko lično ili kolektivno uvjerenje moglo da se odnosi na pravo na slobodu
mišljenja, savjesti i vjeroispovesti, ono treba da dostigne dovoljan stepen snage, ozbiljnosti,
cjelovitosti i značaja. Organi Konvencije priznali su eksplicitno ili implicitno da se garancije iz
člana 9 Konvencije primenjuju između ostalog na „velike“ odnosno „stare“ religije u svijetu
koje postoje već milenijumima ili stoljećima6 kakva je nesumnjivo hrišćanstvo i pripadnost
pravoslavnoj crkvi, pa je Zaštitinik stava da predmetna pritužba potpada pod opseg člana 9
Konvencije.
3 ESLjP, Ivanova protiv Bugarske, presuda od 12. aprila 2007.g. , par.79; 4 ESLjP, Eweida i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15.januara 2013. g., par,80; 5 Međunarodni standardi preuzeti iz publikacije: Protecting the right to freedom of thought, conscience and religion under the European Convention on Human Rights, Council of Europe, 2012.; 6 Vodič kroz član 9, Sloboda mišljenja, savesti i veroispovesti, Savet Evrope, 2015, str. 7;
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, 81000 Podgorica, ul.Svetlane Kane Radević br.3
8
22. Drugo pitanje u provjeri postojanja povrede člana 9 Konvencije je Da li je postojalo
miješanje u prava po članu 9; Miješanje u prava pojedinca po pravilu podrazumijeva da neki
državni organ preduzme određene mjere ako se radi o pozitivnoj obavezi državnih organa, a
svakako može podrazumijevati i propust da se preduzme neka radnja, što znači da ovo pravo
nije apsolutno. U kontekstu ovog pitanja u obzir je uzeta činjenica da je podnosilac pritužbe
profesionalno vojno lice zaposleno u Vojsci Crne Gore od 1993. godine, dok čin čteca u
Mitropoliji crnogorsko – primorskoj Srpske pravoslavne crkve ima od 2008. godine. Status koji
podnosilac pritužbe ima u Mitropoliji crnogorsko – primorskoj SPC prethodnih 12 godina nije
bio upitan, a iz izjašnjenja ne proizilazi da isti prethodnih godina na bilo koji način svoje
profesionalne dužnosti u Vojsci Crne Gore nije izvršavao ili zapostavljao zbog angažmana u
SPC. Naprotiv, iz spisa predmeta proizilazi da je ovaj angažman postao upitan tek po
održavanju odn.učešću na litijama - pa se nesumnjivo dolazi do zaključka da je postojalo
miješanje organa na koji se odnosi pritužba. Prema opštem načelu, od državnih organa se
očekuje da zauzmu neutralan stav u odnosu na vjeroispovesti, vjere i uvjerenja7.
23. Sledeće pitanje shodno testu koji primjenjuje Evropski sud za ljudska prava je da li je
postupanje bilo propisano zakonom. Organ na koji se odnosi pritužba se poziva na član 18
Zakona o Vojsci Crne Gore koji predviđa političku neutralnost i nepristrasnost a citiran je pod
tačkom 13. ovog mišljenja. Nesumnjivo je da član 18 Zakona Vojske Crne Gore uređuje
političku nepristrasnost i neutralnost u vršenju službe, ali ne pominje i pitanje slobode
vjeroispovijesti, niti ijedna odredba ovog Zakona uređuje taj institut. Stoga, diskutabilno je
postupanje organa na koji se odnosi pritužba sa stanovišta usklađenosti sa zakonom.
Analizom Zakona primijećeno je da jedino član 60 uređuje pitanje prisustva pripadnika Vojske
Crne Gore na javnim skupovima, pri čemu je nošenje vojne uniforme odn.djelova vojne
uniforme zabranjeno pod predpostavkom da su to aktivnosti koje nijesu u vezi sa vršenjem
služe u Vojsci.
24. Shodno članu 4 Zakona o Vojsci Crne Gore propisano je da je služba u Vojsci vršenje vojnih
i drugih dužnosti u stalnom i rezervnom sastavu Vojske u miru i u uslovima ratnog ili
vanrednog stanja. Službom u Vojsci smatra se i vršenje poslova koje obavljaju lica u službi u
Vojsci, u organu državne uprave nadležnom za poslove odbrane, drugom organu državne
uprave, državnom organu, privrednom društvu ili pravnom licu i međunarodnoj organizaciji.
25. Imajući u vidu da organ na koji se odnosi pritužba nije istakao da je imenovani u vrijeme
prisustva crkvenim obredima (liturgijama) i litijama vršio vojne ili druge dužnosti (službu u
Vojsci), to su odredbe članova 18 i 60 Zakona o Vojsci Crne Gore u jezičkom značenju jasne,
a u ciljnom tumačenju neprecizne ili nedorečene. U takvim okolnostima, kada su ljudska prava
u pitanju mišljenja smo da važi princip in dubio pro reo, odnosno da se kod ovakvog stanja
stvari nejasna odredba i nedostatak zabrane ne može tumačiti na štetu korisnika prava. To
7 ESLjP, Ivanova protiv Bugarske, presuda od 12. aprila 2007.g. , par.81-86;
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, 81000 Podgorica, ul.Svetlane Kane Radević br.3
9
nadalje znači da bi svako ograničenje izvan onoga što zakon izričito propisuje bilo u
suprotnosti sa standardima ograničenja prava na slobodu vjeroispovijesti.
26. Ovo tim prije, ako se ima u vidu da je organ na koji se odnosi pritužba smatrao da obaveza
podnosioca pritužbe da prethodno zatraži saglasnost za službu u vršenju crkvenih obreda, te
i na taj način vrši miješanje u pravo na slobodu vjeroispovijesti podnosioca pritužbe. Ovakav
zaključak Zaštitnik temelji na odredbi člana 79 Zakona o Vojsci Crne Gore kojim je propisano
da lice u službi u Vojsci može, po pisanom odobrenju ministra, a na predlog načelnika
Generalštaba, vršiti poslove u naučno-istraživačkoj, pedagoškoj, humanitarnoj, sportskoj
djelatnosti, predavača na seminarima i savjetovanjima, kao i objavljivati stručne radove. Iz
ovoga se zaključuje da je saglasnost potrebno pribaviti kod vršenja poslova u tačno
naznačenim oblastima, dok za učešće u crkvenim obredima pribavljanje saglasnost nije
neophodna. Zaštitinik je ovakvog stava jer se predmetna odredba (član 79) odnosi na dodatni
rad kao oblik obavljanja posla ili pružanja usluga fizičkom ili pravnom licu, pod uslovom da
takav rad nije zabranjen posebnim zakonom ili ne predstavlja sukob interesa ili smetnju za
vršenje dužnosti, odnosno ne šteti ugledu Ministarstva i Vojske. Nadalje, u spisima predmeta
ne postoji dokaz da je za ove svrhe podnosilac pritužbe primao novčanu nadoknadu ili
zaključivao pravni posao iz kojeg bi se dala zaključiti priroda njegovog angažovanja kao
dopunski rad, a za koji bi bila potrebna saglasnost nadležnih.
27. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, norma se ne može tretirati kao „zakon
odgovarajućeg kvaliteta” ako nije formulisana u dovoljnoj mjeri precizno da bi mogla
omogućiti građaninu da uredi svoje ponašanje: on mora biti u stanju ako je potrebno i uz
odgovarajući savjet – da predvidi, u stepenu koji je u datim okolnostima razuman posledice
koje bi mogao trpjeti, kao i da zakon mora zadovoljavati traženi standard jasnoće i
predvidljivosti8. Sa istim ciljem, analizirana su i Pravila službe Vojske Crne Gore9 u kojima
nijesu sadržane odredbe koje regulišu pravila ponašanje izvan vršenja vojnih i drugih dužnosti
u Vojsci Crne Gore.
28. Imajući u vidu naprijed navedeno, u smislu nedostatka zakonske norme određenog
kvaliteta i preciznosti, i da organ na koji se odnosi pritužba smatra da je obaveza podnosioca
pritužbe da prethodno zatraži saglasnost za službu u vršenju crkvenih obreda, to Zaštitnik
nalazi da u konkretnom slučaju postupanje Vojske Crne Gore nije u skladu sa međunarodnim
standardom, odnosno ograničenjem koje trpi podnosilac pritužbe u vezi sa ostvarivanjem
odnosno ispoljavanjem prava na slobodu vjeroispovijesti, pa je mišljenja da je u povrijeđen
član 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda na štetu podnosioca
pritužbe.
8 ESLjP, Hasan and Chaush protiv Bugarske, st. 84–85; 9 Dostupno na: http://www.mod.gov.me/biblioteka/pravilnici
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, 81000 Podgorica, ul.Svetlane Kane Radević br.3
10
29. U kontekstu člana 11 Konvencije Zaštitnik ističe da je država obavezna da štiti isključivo
mirne skupove i ista ima odgovornost da obezbijedi aktivne mehanizme i procedure kako bi
osigurala da se sloboda okupljanja uživa u praksi bez nedozvoljenih ograničenja. Kada se
govori o obliku, sloboda okupljanja se odnosi kako na privatne skupove, tako i na one na
javnom mjestu10 skupove u obliku demonstracija11, marševa12, čak i statične skupove koji nisu
u pokretu13 dok u sadržinskom smislu okupljanja mogu biti najrazličitije vrste: politička14
vjerska15 kulturna16 i druga okupljanja. U vezi sa tim, Zaštitnik naglašava da u ovom predmetu
sama priroda skupa nije bila relevantna u smislu ocjene dozvoljenosti ograničenja, pa se
uzdržao od bilo kakvog komentara da li se radi o vjerskom ili političkom skupu. To je logičan
slijed činjenice da Zakon o Vojsci Crne Gore u članu 60 ne pravi razliku između prisustvovanja
protestnim ili političkim skupovima i drugim aktivnostima koje nijesu u vezi sa vršenjem službe
u Vojsci, uključujući i učešće u štrajku.
30. Prvi kriterijum za ispitivanje da li je podnosiocu pritužbe povrijeđeno pravo na slobodu
mirnog okupljanja po testu koji je ustanovio Evropski sud za ljudska prava je da li je postojalo
zadiranje u slobodu okupljanja. Naime, činjenica koja se ispituje je da li je prije, za vrijeme ili
poslije spornog okupljanja došlo do ograničavanja ovog prava što u konkretnom slučaju
Zaštitnik nalazi da jeste, posebno imajući u vidu činjenicu da je nakon jednog od periodičnih
okupljanja koja su se neposredno prije podnošenja pritužbe održavala dva puta sedmično i to
nedjeljom i četvrtkom, podnosilac pritužbe udaljen sa dužnosti i protiv istog pokrenut
disciplinski postupak odlukom Vojske Crne Gore Dis.T.br.11/20-2 od 17.03.2020. godine zbog
disciplinskog prestupa iz člana 157 stav 1 tačka 1 i čl. 27 Zakon o Vojsci Crne Gore.
31. Svoj stav Zaštitnik potkrepljuje praksom Suda u Strazburu koji u svojim presudama ističe
da se disciplinsko17 prekršajno18 i krivično kažnjavanje19 organizatora i učesnika skupa smatra
zadiranjem države u pravo na mirno okupljanje. U odgovoru na ovo pitanje Zaštitnik prije
svega apostrofira da je organ na koji se odnosi pritužba najprije upozoravao zbog učešća, a
potom pokrenuo diskciplinski postupak u odnosu na podnosioca pritužbe zbog odlaska na
molitvene skupove koje je organizovala Mitropolija crnogorsko – primorska SPC u znak
protesta protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih
zajednica, pri čemu iz izjašnjenja ne proizilazi da su se ti skupovi održavali u radno vrijeme
podnosioca pritužbe i remetili proces rada u vršenju službe u Vojsci.
10 ESLjP, Rassemblement Jurassien et Unité Jurassienne c. Suisse protuv Svajcarske, presuda od 10. oktobra 1979, stav 3; 11 ESLjP, Oya Ataman protiv Turske, presuda od 5. decembra 2006, st.5; 12 ESLjP, Christians against Racism and Fascism protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. jula 1980, st,9; 13 ESLjP, Cissé c. France, , presuda od 9. aprila 2002., st.9; 14 ESLjP, Ibid; 15 ESLjP, Barankevich v. Russia, presuda od 26. jula 2007, st.8,9 i 10.; 16 ESLjP, Gypsy Council v. the United Kingdom, predstavka br. 66336/01, presuda od 14. maja 2002. 17 ESLjP, Ezelin protiv Francuske, presuda od 26 aprila 1991.godine, stav 50-53.; 18 ESLjP, Ziliberberg protiv Moldavije, presuda od 1 februara 2005.godine, st.9.; 19 ESLjP, Osmani i dr.protiv Bivše jugoslovenske Republike Makedonije, presuda od 11. otkobra 2001;
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, 81000 Podgorica, ul.Svetlane Kane Radević br.3
11
32. U svjetlu međunarodnih standarda da bi zadiranje u slobodu okupljanja bilo opravdano,
isto mora biti uređeno zakonom, pri čemu se zakon poima materijalno, a ne formalno, tako
da obuhvata cjelokupno pisano pravo, uključujući tu i podzakonske akte i sudsku praksu koja
ih tumači20. Sud isti standard predvidljivosti i preciznosti zakona ističe kako u vezi sa članom
9 tako i u pogledu člana 11 Konvencije. Kada se ovaj standard primijeni na datu pravnu stvar,
uviđa se da je postupak udaljenja sa dužnosti podnosioca pritužbe pokrenut zbog disciplinskog
prestupa iz člana 157 stav 1 tač 1 Zakona o vojsci Crne Gore, koji definiše disciplinski prestup
kao neizvršavanje ili odbijanje izvršenja naredbi, naređenja i odluka pretpostavljenog ili
neblagovremeno, nesavjesno i nemarno vršenje službe ili obaveze u službi. Ako se uzme u
obzir da je podnosilac pritužbe prisustvovao litijama van radnog vremena u vršenju službe, da
je učestvovao u svojstvu građanina, a ne kao predstavnik Vojske Crne Gore, da nije nosio vojnu
uniformu niti djelove vojne uniforme, opravdano se postavlja pitanje izdavanja naređenja
kao i izvršavanje odnosno neizvršavanje naredbi i naređenja od strane pretpostavljenih u
službi Vojske Crne Gore, i podvođenja ovog postupanja pod pomenutu materijalno pravnu
normu.
32.Na osnovu svega prednjeg, uvažavajući standarde međunarodnog prava, činjenice i dokaze
kako pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, Zaštitnik nalazi da je podnosiocu pritužbe
povrijeđeno pravo iz člana 11. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih
sloboda.
33. Sledstveno svemu istaknutom, Zaštitnik je našao nedozvoljeno miješanje u ostvarivanju
prava na slobodu misli savjesti i vjerosipovijesti iz člana 9 i povredu prava na mirno okupljanje
iz člana 11 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pa sledstveno
tome daje sledeće:
20 ESLjP, Kervanci protiv Francuske, presuda od 4. decembra 2008, stav 52;
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore, 81000 Podgorica, ul.Svetlane Kane Radević br.3
12
P R E P O R U K U
Ministarstvu odbrane i Generalštabu Vojske Crne Gore
1. Da shodno svojim nadležnostima pokrene pitanje izmjena i dopuna Zakona o Vojsci
Crne Gore kojim bi se detaljno uredila prava, obaveze i status lica u službi u Vojsci, u
skladu sa međunarodnim standardima, a kojima bi se prije svega ispunio kriterijum u
pogledu jasnoće i predvidljivosti zakona.
2. Da u svim budućim slučajevima primijene test ograničenja iz ovog akta imajući u vidu
da je članom 9 Ustava Crne Gore propisan primat međunarodnih ugovora (potvrđenih
i objavljenih) kada neki odnos regulišu drugačije od nacionalnog zakonodavstva.
Generalštab Vojske Crne Gore je dužan da po isteku roka od 30 dana od dana prijema ovog
mišljenja, Zaštitniku ljudskih prava i sloboda Crne Gore dostavi izvještaj o radnjama i mjerama