Podrazavanje je jedan od najvaznijih pojmova poetike kojim se
oznacava odnos izmedju stvarnosti I umetnickog ostvarenja. Za
Platona podrazavanje predstavlja oponasanje privida stvarnosti,
odnosno predmeta iz realnog sveta koji su vec imitacija onoga sto
postoji u svetu ideja. On ukazuje na stetno dejstvo podrazavanja
jer navodi publiku na empatiju, a poistovecivanje publike sa slabim
karakterima moze dovesti do toga da covek pocne sam da podrazava
dogadjaje I junake iz knjizevnih dela, sto je lose ako su oni los
primer. On je prema meri (kolicini) podrazavanja podelio knjizevne
vrste: 1. mimeza - cisto podrazavanje - komedija I tragedija 2.
dijegeza - jednostavno pesnikovo pripovedanje - ditiramb 3.
kombinacija oba - ep Aristotel podrazavanje posmatra kao urodjenu
aktivnost , kao osnovno sredstvo ucenja. Teonomija - boziji zakon
koji je iznad ljudskog I bezrezervno se postuje. Tragicka krivica -
uzroci greha, gotovo da se podudara sa harimatijom (prelazak iz
srece u nesrecu zbog loseg postupka junaka) Stihomitija - oblik
dijaloga u anatickoj drami koji se sastoji iz kratkih replika
obicno od jednog stiha. Najcesce se koristi u najdramaticnijem
trenutku zbog povecanja napetosti desavanja. Dramska (tragicka)
ironija - situacija u kojoj publika sa autorom zna sta se desava na
pozornici ili sta je izreceno, a dramska lica su u neznanju.
Publika moze da predvidi ishod koji junak ne ocekuje. Naziva se I
tragickom ironijom I pod njom se podrazumeva srljanje junaka u
propast zbog pogresnih pretpostavki, nagli preokret na gore kada se
cinilo da junaku ne preti opsanost cime se pojacava kontarst
izmedju srecnog I sudbinskog. Organska trilogija - je sklop tri
dela koja su medjusobno usko povezana istom tematikom I jedinstvom
radnje. Delovi su takvi da se nijedan ne moze izbaciti a da se
znatno ne promeni sustina I tok radnje, povezani su kauzalno.
Teomahija se tumaci na dva nacina: 1. borba izmedju bogova koja
predstavlja cestu temu mitova (Primer ovakve teomahije moze se naci
u Homerovim epovima gde ratuju bozanstva koja zauzimaju suprotne
strane u Trojanskom ratu.) 2. pobuna protiv bozanskog poretka I
njihovih nacela I normi. Zavisno od konteksta pobuna moze znaciti I
fizicko suprotsavljanje ili samo narusavanje bozanskog poretka zbog
cega dolazi do ljutnje bogova. Teodiceja je bozanska pravda,
objasnjava postojanje Boga u svetu u kome postoji zlo. U tom
znacenj se prvi put javlja kod Lajbnica pocetkom 18. veka. U uzem
smislu je teoloski pojam koji objasnjava kontardikciju da uprkos
Bozijoj
1
pravednosti u svetu I dalje ima zla. (U Eshilovoj Orestiji
teodiceja ili bozanska promisao coveka koji je zgresio kroz kaznu I
muke vodi do saznanja o zlu) Empatija - sazivljavanje; pre svega je
termin psihologije koji oznacava projekciju utisaka na publiku,
citaoca ili gledaoca. Hamartija - greska ili zabluda; junak dela u
zabludi ili neznanju sto pokrece niz katastrofa. (Aristotelov
primer za hamartiju je radnja Sofoklovog junaka Edipa) Ranije je
prema stoickoj I hriscanskoj tradiciji hamartija tumacena kao mana,
tacnije moralni nedostatak junaka. Hibris - u najsirem smislu
oznacava drskost I preteranu samouverenost zbog koje covek krsi
bozanske zakone I pravila drustvenog ponasanja. U izvornoj upotrebi
oznacava cin kojim se nanosi nepravda I bol zrtvi I kojim se zrtva
sramoti. Savremena upotreba termina hibris je zasnovana na
tumacenju prema kojem ljudi gordim I samovoljnim ponasanjem krse
norme bogova vredjajuci na taj nacin njihovu cast I oni ih
kaznjavaju. (Milos Djuric govori da Eshilovi junaci postaju
bogoborci, ustaju protiv bozanske pravde I zakona, a to je
nasilnistvo, hibris I izaziva gnev bogova.) Hibris I Hamartija
odredjuju smisao tragicke krvice. Katarza - (grc. Katharsis =
prociscenje) - Katarzu opisuje Aristotel u svojoj Poetici, ona
predstavlja bitan koji ostavlja tragedija. Katraza je prociscenje
koje nastaje u coveku empatijom. Prikazom dogadjaja koji izaivaju
sazaljenje I strah, gledalac se poistovecuje sa likovima I
oslobadja ovih afekata, tako dolazi do prociscenja I oslobadjanja
negativnih emocija. Stasimon - stajaca pesma koju hor grcke
tragedije peva nakon sto je usao u orhestru. Stasimon je obicno
povezan sa temom tragedije. (Euripid je bio sklon umetanju horskih
partija koje nisu povezane sa radnjom I prema Aristotelovom
misljenju tako se narusava celovitost tragedije). Stasimoni se u
tragediji odvajaju epizodama, a episode su pomocu stasimona
odvojene od eksode. Eksoda - prema Aristotelovoj kvantitativnoj
podeli tragedije predstavlja zavrsni deo tragedije posle kojeg nema
vise horskih partija. Prvobitno znacenje se poklapa sa izlaznom
pesmom, pa se I odnosi na pesmu koju hor izvodi izlazeci sa scene,
napustajuci orhestru. Moze stajati na kraju tragedije, ali moze se
pojaviti I pre zavrsetka. Paroda - ima dva znacenja: 1. ulaz u
orhestru kroz koji izlazi hor na scenu; 2. ulazna pesma koju hor
grcke tragedije peva ulazeci na scenu. Uglavnom se poklapa sa
prologom, tumaci publici dogadjaje koji su vec prikazani na sceni
ili prikazuje ono sto je prethodilo samoj dramskoj radnji (kod
Sofokla I Eshila paroda ima funkciju prikazivanja dogadjaja koji
uslovljavaju razvoj radnje u
2
tragediji, opisuje mesto radnje ili sudbinu protagonista, dok
kod jr kod Euripida ukljucena u samu radnju I prerasta dijalog,
tako da I hor preuzima aktivnu ulogu). Epizoda : deo radnje koji
predstavlja zaokrazenu celinu romana, epa ili drame koja je
smisaono povezana sa samim delom; 2. deo radnje koji nije cvrsto
povezan sa radnjom, udaljava se od nje , predstavlja digresiju; 3.
dijalog izmedju dve horske pesme u grckoj tragediji. 1. Digresija -
oznacava svako umetanje celina koje nisu neposredno povezane sa
osnovnom radnjom, ili temom dela. ISTOCNE KNJIZEVNOSTI EP O
GILGAMESU Osnovne crte sadrzaja: Ovaj istorijsko - herojski, a
istovremeno I teogonijski I mitoloski ep u centru paznje ima
velikog junaka, kralja Uruka, Gilgamesa. Osnovna tema epa je
njegova potraga za besmrtnoscu I porazno saznanje o prolaznosti
zivota I svega na svetu I o neizbeznosti smrti. Tema se otkriva tek
od osme glave nakon smrti Enkidua, Gilgamesovog prijatelja koga je
boginja Arura stvorila da unisti Gilgamesa I spase narod Uruka
njegove trianije. Gilgamesa, koji je u prvom delu opisan kao
tiranin, svemocan, neunistiv I silan, prijateljstvo sa Enkiduom
oplemenjuje I on postaje zastitinik naroda I borac za pravdu, stice
I mudrost I odbija necasne ponude boginje Istar - pokazuje se kao
ideal mudrosti I pravednosti, nepokolebljivosti. Zajedno sa
Enkiduom spasava grad ubivsi Humbabu, cuvara kedrove sume. Ubija I
nebeskog Bika koga besna I ponizena Istar salje da bi se osvetila.
Nakon Enkiduove smrti Gilgames krece u potragu za vecnim zivotom,
prisutan je njegov strah od smrti I prolaznosti - na putu
Utnapistimu, njegovom pretku koji je od boga dobio vecni zivot I
spasen je potopa, Gilgames srece prorocicu Sabitu, zatim ga ladjar
prevozi preko Vode smrti do Ostrva zivota na kome se nalazi
Utnapistim. Gilgames gubi cudotvornu travu koja pruza veciti zivot,
a koju mu je otkrio Utnapistim, odnosi mu je zmija, veciti
neprijatelj covekov, htonsko bice. U 11 ploci prikazan je njegov
silazak u podzemni svet I na kraju njegov razgovor sa Enkiduovom
senkom koju doziva Ea bog dubina. Gilgames umire u Uruku ne
saznavsi nista o onom svetu, porazen saznanjem da je smrt
neminovna. Istorijat - Delo pripada sumersko - akadskoj ili
sumersko - vavilonskoj knjizevnosti. Sumeri su narod koji je
zacetnik civilizacije, kulture I pismenosti. Njihovo pismo je prvo,
najstarije pismo - klinasto ili piktografsko, slike su urezivane u
glinene plocice koje su pekli, u pocetku je imalo 1500 znakova.
Okruzeni semitskim narodima Sumeri oko 2000. godine pre nove ere
bivaju okupirani od strane
3
nomada Akadjana koji zauzimaju njihove gradove, ali preuzimaju
njihovu kulturu I pismo I prenose je. Jos ranije je stvorena
sumersko - akadska kulturna simbioza I od 2000. - 1800. godine je
zapisan najveci broj dela sumerske knjizevnosti. Od 1800. godine
povecava se broj dela akadske knjizevnosti, sumerska knjizevnost se
zapostavlja, slabije se prevodi, pa samim tim I polako nestaje.
Medjutim bilo je dela koja su ostajala u skolama I izmedju redova
je upisivan akadski prevod. Takvo delo je I Ep o Gilgamesu. U
originalu je medjutim, sacuvana samo 1, 6, 10, 11 I 12 ploca,
ostale su rekonstruisane I sklopljena je celina. Ovaj akadski
prevod je pronadjen u rusevinama Asurbanipalove biblioteke u
Ninivi,a nastao je oko 1700. godine. Mnoge episode su nastale na
osnovu prica iz ciklusa o Gilgamesu koje su postojale I ranije -
npr. u 19. veku su zapisane - Gilgames I Aga od Kisa, Gilgames I
Nebeski bik, Gilgames, Enkidu I podzemni svet, Gilgamse I zemlja
zivih, Gilgamesova smrt (nazive su davali savremeni proucavaoci).
Funkcija dela je bila dvostruka - da zabavi I zainteresuje publiku
govoreci o onome o cemu ona zeli da slusa, a takodje je funkcija
bila I didakticka. Pocetak Epa podseca na kraljevske natpise, a oni
su imali didakticku funkciju, isticuci na kraju uvek odredjenu
poentu, sto je slucaj I u ovom epu. Zbog nedovoljnog poznavanja
sumesrsko - vavilonske knjizevnosti I nedovoljno podataka u samom
epu, neka pitanja ostaju nerazjasnjena. Tadasnji citaoci su bili
upoznati sa nekim elementima pa nije bilo potrebno objasnjavati ih,
ali danas na primer ne znamo zasto je bas Utnapistim spasen iz
potopa, zasto Gilgames ne proba odmah travu vecnog zivota,
neshvatljiva je I Enkiduova kletva zene koja ga je uvela u svet
ljudi - Ne bilo kraja danima tvoga zivota jer je ova kletva
paradoksalna u donosu na celinu gde je prisutna teznja upravo za
vecnim zivotom. Tumacenje I sustina dela Tema Epa o Gilgamesu je
potraga za besmrtnoscu koja se ne zavrsava uspehom jer je covek
predodredjen na smrt, jer je sve podredjeno prolaznosti.
Utnapistimov govor predstavlja sustinu dela, on upozarava Gilgamesa
da ne treba teziti za onim sto je uzaludno. San se neprestano
javlja u Epu, Enkidu cetiri puta sanja I njegovi snovi gradacijski
dovode do predskazanja njegove bolesti I smrti. San je prema
verovanjima povezan sa smrcu. Svakodnevni san je proba smrti I
Gilgames ne uspevsi da savlada ni taj obicni san nagovestava da
nece moci da se izbori sa vecitim snom. I onda kada izgleda da je
blizu ostvarenja svog cilja, kada ima cudotvornu travu vecnog
zivota, Gilgames ostaje bez saznanja I praznih ruku jer je tako
predstavljena sva uzaludnost borbe I traganja za necim sto je
unapred odredjeno I dato kao takvo. Bogovima je dat vecni zivot, to
u jednom trenutku govori prorocica Sabitu kao I Utnapistim, covek
je stvoren da uziva u zemlajskim zadovoljstvima, javlja se ideja o
hedonistickom shvatanju zivota (ovo se ponavlja kasnije u
starozavetnoj Knjizi propovednikovoj u III veku pre nove ere).
Mitoloska gradja nije podredjena unutrasnjim zakonitostima mita,
vec knjizevno - filozofskim ciljevima epa, u tome se ogleda
didakticka funkcija epa, nema pozitivnog zavrsteka. Groteska je
prisutna u Epu - u predstavljanju Enkidua, Humbabe.
4
Epizoda o potopu je naknadno dodata, to je nezavisna poema iz
vavilonske didakticke knjizevnosti, ali ovde naglasava odnos
smrtnog I besmrtnog, bozanskog I covecjeg, zivota nasuprot
neminovnoj smrt. Prikazom podzemnog sveta I pojavom Enkiduove senke
koja govori da kada bi Gilgames cuo zakon zemlje mrtvih samo bi seo
I zaplakao ubija se I poslednja nada o dostizanju nedostiznog.
BIBLIJA Biblija ili Sveto pismo je najvaznija knjiga hriscanske
religije temelj hriscanske i judejske kulture. Stari zavet je sveta
knjiga Jevreja, nazivaju je Tanah, skracenica je sastavljena od
pocetnih slova pojedinih delova Tora (5 kjiga Mojsijevih zakona),
Nevim (knjiga proroka) i Ketuvim (spisi). Pripada istocnim
knjizevnostima. To je jedna od najstarijih knjiga koju su hebrejski
mudraci, obogativsi je razmisljanjima Mesopotamije I Egipta, uveli
u grcko - rimski svet, a samim tim I u evropsku civilizaciju I
kulturu cije temelje ona I predstavlja. Ne moze se proucavati
razvoj nase slovenske pismenost bez Biblije - prvi spomenici nase
kulture sadrzali su prevode nekih delova iz Biblije. Nastala je od
grcke reci koja znaci knjizice. Sastoji se iz Starog I Novog Zaveta
- Stari zavet ima 24 knjige, a Novi 27. Hebrejski I grcki prevod ne
glasi zavet, vec savez , sto predstavlja savez izmedju Boga I
izabranog naroda, medjutim ovaj pojam kasnije nije bio od velike
vaznosti hriscanima pa je preveden kao zavet. Izvorni rukopisi
Biblije nisu dospeli do nas prvenstveno zbog neizdrzljivog
materijala na kome su tekstovi pisani, a I zbog verskih popisa kada
su se svi iole osteceni crkveni spisi sahranjivali na posebna mesta
- genize. Stari zavet je sacuvan u prevodu na hebrejski I aramejski
jezik I dve knjige na grcki, Novi zavet je preveden na grcki jezik,
osim Jevandjelja po Mateju cija je osnova nastala na aramejskom
jeziku. Prvi prevod sa hebrejskog na grcki - septuaginta. Biblija
je kanonizovana 364. godine. Stari zavet je konacno sastavljen u
vreme svestenika Jezdre, posle vavilonskog ropstva I stavljen je u
Jerusalimski hram. Vreme nastanka tekstova iz Biblije je veoma dugo
- od 1500. godine pre Hrista do 100 godina posle Hrista. Sadrzi
veliki broj prica i parabola: praroditeljski greh, bratoubistvo,
legenda o potopu, jevrejska istorija, savez izmedju Boga i Jevreja,
zidanje hrama, egipatsko ropstvo, povratak u Jerusalim... Novi
Zavet je nastao u I veku nove ere i dokumentacija o vremenu
nastanka I autorima je dostupnija. Novi zavet je celovitiji, bavi
se istorijom, zivotom, stradanjem i vaskrsenjem Isusa Hrista, i
zivotom coveka nakon njegove smrti. Ideja o krvnoj osveti iz Starog
zaveta (oko za oko, zub za zub) zamenjena je sa idejom prastanja
(ko tebe kamenom, ti njega hlebom). Biblija je geografski I
istorijski odredjena sto je cini drugacijom od svih religioznih
spisa. Ona zahvata podrucje skoro celog Srednjeg Istoka -
Mesopotamija, Egipat I od XIII veka I Palestina. Stari zavet
obuhvata skoro sve zanrove Bliskog istoka - mitove, basne, legende,
izreke I pesme (himne, molitve, psalmi, tuzbalice, ljubavne,
svadbene I vinske pesme, obredne pesme).
5
Novi zavet se sastoji od 4 jevandjelja, Dela svetih apostola, 21
Poslanica I Otkrovenja Jovanovog. Prvi slovenski prevod
novozavetnih spisa je cetvorojevandjelje Cirila I Metodija u IX
veku sto ujedno predstavlja I pocetak slovenske pismenosti. Na nas
jezik su Bibliju preveli Vuk Karadzic (Novi Zavet) I Djuro Danicic
(Stari Zavet) 1847. godine. Biblija se sastoji od istorijskih,
mudrosnih I prorockih knjiga. Novi zavet se sastoji od
jevandjeljskih istorija (koje su pisali ucenici Isusa Hrista -
apostoli Mateja, Marko, Luka i Jovan), epistolarne (poslanicke )
knjizevnosti I u okviru toga se nalaze jevandjeljske parabole koje
su doprinos celokupnoj svetskoj knjizevnosti. Knjiga o Jovu Pripada
mudrosnoj knjizevnosti, nastala je oko VI veka pre nove ere.
Prvobitno delo bilo je u prozi I sastojalo se iz dijaloga I
teofanije (?!), a kasnije je dodavanjem nekih elemenata dobilo
sadasnji oblik - umetnuta je Pesma o mudrosti I Elilujeva beseda.
Prolog I epilog su ostali prozni, a sredisnji deo je pesnicki. U
pesnickom delu nema aluzija na dogadjaje iz prologa sto moze
potvrditi pretpostavku da je pesnicki deo delo drugog autora. Tema
dela je nezasluzena patnja pravednika, kusanje I cutanje od strane
Boga koji okleva da mu pomogne. Postavlja se pitanje porekla zla,
patnje I nesrecne ljudske sudbine. Sotona je predstavljen kao
boziji sin, kao bozansko bice, a ne kao zli duh iz kasnije
biblijske tradicije. On je u ulozi tuzioca koji podstice boga da
iskusa Jovovu ljubav, njenu velicinu I istrajnost tvrdeci da ni
pravi vernici ne postuju iskreno Boga vec da to cine zarad nagrade,
korsti I blagostanja. Jov strada nevin, svestan je da nije pocinio
greh, proklinje dan kada je rodjen, razocaran je u boga, ali on ne
pristaje na to da bog nije ljubav, on se odrice boga koji to ne
predstavlja, ne prihvata cinjenicu da bog izdaje, on takvog boga
odbacuje. Bog se spusta na zemlju I u tom cinu je iskazan njegov
odgovor odgovor koji je Jovu dovoljan - bog se udostojio razgovora
sa njim, on sada priznaje svaki greh, pa I onaj koji nije pocinio.
Mi treba da se opravdavamo i kajemo zbog toga sto nismo ustali
protiv bilo kakvih predstava i sopstvenih pomisli o Bogu, u kojima
On ne predstavlja Ljubav. U tome sto smo smatrali dovoljan povod za
poklonjenje Gospodu to, sto je On - Tvorac, Svedrzitelj, Svemogu,
Car Nebeski, Strogi Sudija... Ali nikakva i najneoboriva sila nije
dostojna poklonjenja ukoliko ona nije Ljubav. Upravo je to greska
koju cine Jovovi prijatelji Elifas, Sofar ii Vildad, oni ne gledaju
boga uzviseno kao sto to cini Jov, oni ga vole jer znaju da tako
treba, mora, jer zaju da je iznad njih. Zato I stradaju, jer
njihova ljubav nije iskrena. Oni brane tradicionalno uenje, uvereni
su da je Jov poinio neki greh i da zbog toga strada. Neki tumaci
Eliluja vide kao bozijeg poslanika, on se odjednom pojavljuje I
isto tako nestaje, nosi poruke koje donosi I sam bog, ali tek
prisustvo Boga pojacava efekat izrecenog. Da bi se ispravno
protumacilo delo potrebno je znati da u vreme nastanka Knjige o
Jovu nije bilo ideje o zivotu posle smrti, o nagradi posle smrti,
takvo shvatanje javlja se oko II veka pre nove ere. Zemaljski zivot
je sve sto covek moze posedovati. Ime Jov sa semantickog stanovista
ima dvostruko znacenje - pitanje Gde je bozanski otac? I pridev
omrazen, progonjen.
6
Delo je parabola (prica koja povrsinskim slojem upucuje na
dublji duhovni smisao), ima I dramski karakter zbog svoje
kompozicije I razvijenih dijaloga. Kniga propovednikova Knjiga
propovednikova pripada Starom zavetu. Pripada mudrosnoj
knjizevnosti, nastala je oko 3. veka pre n.e. Napisana je u prvom
licu, tonom koji je pesimistican i opominjuci. Pisac se predstavlja
kao sin Davidov Solomon, ali to je samo knjizevni postupak koji
treba da upucuje na to da je pisac mudrac. Govori o ispraznosti
zivota i ovozemaljskim vrednostima koje ne mogu usreciti coveka.
Slicna misao se srece i u Knjizi o Jovu. Ista poruka se srece
kasnije u Novom zavetu. Propovednik govori o tome kako i covek koji
je pravedan moze da bude nesrecan. Sreca se ne nalazi na
ovozemaljskom zivotu, vec nakon njega. Pesma nad pesmama Pripisuje
se Solomonu, ali to je samo knjizevni postupak, kao i kod
Propovednika. Verovatno je nastala oko 4. veka pre n.e. To je
zapravo zbirka ljubavnih pesama, pisana veoma slobodnim jezikom.
Problem za tumace predstavlja pitanje: o kakvoj se ljubavi radi?
Postoji vise tumacenja: a) Alegorijsko ljubav Jahve prema Izraelu (
u hriscanstu simbolizuje spoj Hrista i Crkve); b) Doslovno pohvala
ljudskoj ljubavi; c) Teolosko pesma o ljudskoj ljubavi
reinterpretirana u perspektivi bozanske ljubavi. Postoji mogucnost
da je u pocetku bila zbirka verenickoh ili svatovskih pesama.
Najveci deo pesme je napisan u formi dijaloga dvoje ljubavnika. U
pesnistvu Starog zaveta ritma i metrika su slobodni. Cesti su
paralelizmi, simetrije, igre reci, asonance, aliteracije...
Jevandjelje - hriscanski spis koji prikazuje zivot I objasnjava
ucenje Isusa Hrista. Postoje kanonska, apokrifna I gnosticka
jevandjelja. Kanonska jevandjelja se nalaze u Bibliji, tacnije u
Novom Zavetu I ima ih cetiri, njihovi autori su Hristovi
sledbenici. Prva tri nazivaju se sinoptickim (opisju dogadjaje iz
Hristovog zivota, njegovo ucenje, dolazak u Jerusalim, sukobe sa
farisejima, tajnu veceru, Petrovo odricanje, Golgotu I zbivanja
nakon vaskrsnuca) - Matejino, Markovo I Lukino. Cetvrto je Jovanovo
koje je I najmladje (Markovo je najstarije).U apokrifnim I
gnostickim se osporavaju dogmatska nacela I institucija crkve kakvu
je sazdao sveti Petar (Nikodimovo, Tomino, Judino, Filipovo).
Rasporedjeni su u odogovarajuce zbornike, cetvorojevandjelja ili
jevandjelistare. Rec jevandjelje potice od reci evangelion i
oznacava radosnu vest, odnosno vest o dolasku Hrista. U gradji
jevandjelja se razlikuju logije (mudrosne izreke i poslovice,
prorocke izreke, propisi, parabole...) i narativni delovi (opisi
cuda, muka i zivota Isusa Hrista).
7
ANTICKA GRCKA KNJIZEVNOST Anticka tradicija podrazumeva tekovine
stare grcke i rimske kulture koja je trajala oko 12 vekova. Njeni
tragovi prostirali su se mnogo sire od teritorije danasnje Grcke.
Do vaznih saznanja u vezi sa ovom tradicijom dosli su Sliman, a
zatim i Robert Evans (otkrice kritsko mikenske kulture). Stara
grcka knjizevnost nastajala je bez bilo kakvih uticaja, potpuno je
originalna, bas kao i vavilonska i egipatska. Izvrsila je ogroman
uticaj na rimsku knjizevnost, a ona je kasnije taj uticaj prenela
na sve mladje zapadnoevropske knjizevnosti. Pisuci Eneidu,
Vergilije izvodi poreklo Rimljana upravo iz trojanskog mita Eneida
je trojanski junak koji se spasao i osnovao Rimsko carstvo.
Takodje, rimski stvaraoci za likove u svojim delima uzimaju Grke.
Stara grcka knjizevnost se razvila iz mita o bogovima i herojima,
iz folklora i kultova pojedinih polisa. Stih se javlja kao
najstarija pesnicka forma, bilo da je u pitanju epopeja ili lirika.
Drama se javlja poslednja kao najslozenija pesnicka vrsta. Pod
njenim uticajem razvile su se retorika, dijalektika i etika.
Periodizacija anticke knjizevnosti deli se na grcku i rimsku, a
Milos Djuric daje podelu grcke na osnovu glavnih istorijskih
dogadjaja: 1. Pretklasicki period u kojem je stvarao Homer, kao i
Sapfe i Ezop; 2. Klasicki period koji je obelezilo stvaralastvo
grckih tragicara Sofokla, Eshila i Euripida (Perikleovo zlatno
doba) i 3. Poklasicki period ili period helenizma, koji se dalje
moze podeliti na: a) Aleksandrijski period i b) Rimski period, u
kojem razlikujemo: Zapadnorimski ili Dokonstantinski period i
Istocnorimski ili Pokonstantinski period. Do procvata rimske
knjizevnosti dolazi zbog nove ekonomske i politicke moci i dodira
sa helenskom kulturom. Izdvajaju se tri perioda: doklasicni,
klasicni I poklasicni (do kraja rimske antike). ILIJADA Homer I
homersko pitanje O Homerovom zivotu I poreklu se dosta govorilo u
starijim vremenima, ali to pitanje ni danas nije rasvetljeno.
Konkretnih podataka o njegovom zivotu I stvaranju nema. Mnogi
gradovi otimali su se o cast da su otadzbina Homerova, u jednom
stihu pominje se sedam gradova, ali taj broj se ne moze uzeti kao
tacan jer predstavlja tradicionalni broj I nemoguce je da vise od
sedam gradova udje u jedan herojski stih, pa se zato i u raznim
varijantama pominje traj broj sedam sedam gradova. Kao mesta
Homerovog rodjenja navode se I Hij, Itaka, Pil I Kima, prema
pretpostavci da je Homer odatle jer je slavio junake iz tih gradova
(Nesor iz Pila, Diomed iz Arga, Odisej sa Itake). Aristarh je za
Homerovu otadzbinu smatrao Atinu zbog tragova atickog dijalekta u
Homerovim delima. Raspravljalo se I o tome da li je Homer rodjen u
dorskoj oblasti (Atika I egejska ostrva) ili u jonskoj oblasti
(Itaka, Peloponez) - Ilijada I Odiseja pokazuju da je Homer vezan
za obe ove tradicije I da pripada I jednoj I drugoj. - Vreme
njegovog zivota je takodje misteriozno, jedni su se orijentisali
prema Trojanskom ratu, neki prema nepouzdano odredjenom Hesiodovom
vremenu
8
(da je Hesoidov savremenik ili stariji ili mladji od njega),
neki prema upadu Kimerana u Anadol (Kimerane identifikuju sa
Kimeranima u Odiseji). Homer je najverovatnije ziveo oko 7. veke
pre n.e. - Etimologija Homerovog imena takodje povlaci pitanje
autorstva, kao I pitanje njegovog stvarnog posojanja. Za neke
aticke strucnjake znaci - pratioc, taoc, slepac, drug. Noviji
filozofi tumace njegovo ime kao - sastavljac I smatrali da to ne
ukazuje na licno ime, vec na umetnika uopste. U Homerovu slepocu ne
veruju mnogi upravo zbog njegovih zuivih I slikovitih poredjenja,
ali I da je zaista bio slep to ga ne izdvaja od mnogih drugih
pevaca I nije nikakva individualna osobina koja bi potvrdila
njegovo stvarno postojanje. - Mnogi su Homeru osim Ilijade I
Odiseje pripisivali I druge pesme koje imaju tematiku vezanu za
Trojanski rat, Zbornik himni, saljivu pesmu Boj miseva i zaba,
podrugljive pesme Margit i Kerkopi.... Aristotel kao Homerove pesme
smatra Ilijadu, Odiseju I Margitu. Ksenon I Helanik odricali su
Homeru I Odiseju zbog protivrecnosti sa Ilijadom, ali ova teorija
rastavljaca nije prihvacena, vec je prihvaceno misljenje da je
Homer Ilijadu stvarao u mladjim danima, a Odiseju u starijim I oba
dela su ostala prihvacena kao njegova. Moderni prouavaoci su, bavei
se Homerovim epovima, naili na brojne nedoslednosti - kompozicione,
sadrinske, kulturoloke, jezike, metrike, stilske i druge, a najvei
problem predstavljala su ponavljanja i duzina epova. Tako je
nastalo homersko pitanje: ko je bio Homer i koliki je bio njegov
udeo u stvaranju epova? To je pitanje autorstva, nastanka epova, i
tradicije kojoj pripadaju (usmena ili pisana). Proucavaoci su se
podelili u dve struje, analitiare i unitariste. Jedna od
najznaajnije analitikih teorija je teorija o pojedinim samostalnim
pesmama, koje je spevao ili Homer ili vie razliitih pesnika, a
zatim ih je Homer, kao kompilator, sastavio. Druga znaajna teorija
je teorija o jezgru. Pristalice ove teorije veruju u postojanje
praforme Prailijade i Praodiseje, kojoj je Homer dao poetni ili
zavrni oblik. Aristotel kao primer celovite price navodi upravo
Ilijadu, sto ne bi bilo moguce da jedan autor nije sproveo
karakterizaciju likova. Istorijska osnova Ilijade Ahilej nije tek
kasnije povezan sa Trojanskim mitom, vec mu je pripadao od pocetka.
Ahilej je Tesalac. I Agamemnn je Teselac, nije Peloponezanin,
otadzbina mu je Arg, ali ne Arg na Peloponezu, nego Arg u Tesaliji,
ali kada je procvetao peloponeski Arg, pevaci su taj Arg
podrazumevali kao Agamemnonovu otadzbinu. Ahejci su u stvari
Ahilejev narod iz juzne Tesalije, a Argivci Agamemnonov narod iz
severne Tesalije - ali su oba imena uzimana za sve Helene pod
Trojom. Ime Danajci ili Danejev narod, odnosno peloponeski Argivici
nastalo je tek kada je Arg u Tesaliji zamenjen peloponeskim Argom.
Pevac se za borbe oko Troje u prvom delu Ilijade posluzio epikom o
vojevanju Argivaca na Tebu, samo je Tebu zamenio Trojom, samim tim
se Trojanci ne razlikuju od Helena I zato se I oni nazivaju
Danajcima I Argivcima. Za borbe u drugom delu Ilijade pevac se
posluzio epopejom o vojevanju Ahileja oko Adramitenskog Zaliva u
Anadoliji.
9
Istorijsko u Ilijadi mogu biti borbe tesalskih iseljenika sa
starim stanovnistvom u severozapadnom anadolskom primorju, te borbe
predstavlja Ahilej. Vladalac bogate Mikene na Peloponezu prema
mladjem mitu bio je Agamemnon, pa je on I postao vodja helenskim
junacima protiv Prijamovog grada. Povod se lako nalazio - jer je
otmica zene kod najstarijih Helena bila obicna stvar I onda su se
sakupljeni junaci morali boriti protiv otmicara. Mit o Paridovoj
otmici Helene isti je kao mit po kome je Helenu oteo Tesej, a
spasila je braca Dioskuri. Izvor mita je jos u indoevropsko doba,a
Helena, Menelaj I Agamemnon su, u stvari, lakonska bozanstva. Kada
su Heleni stigli na Peloponez, mit o Ahileju je bio vezan za mit o
Troji I spojio se sa mitom o Heleni. Tako u razvoju Trojanskog mita
postoje tri perioda - tesalski, peloponeski I andolsko - jonski. U
poslednjem periodu Homer je dao mitu konacan oblik u Ilijadi.
Derpfeld je svojim iskopavanjima utvrdio da stara Itaka nije
danasnja Itaka (Taiki) nego Leukada. Danasnja Leukada se nekada
zvala Itaka, a dansanja Itaka se zvala Sama. Tokom dorskih seoba
mnogi nazivi gradova su izmenjeni. Moze se prihvatiti tvrdnja da
postoji nesto istorijsko u Ilijadi I Odiseji, ali da je veci deo
zasluga pesnicke maste, prenesenih I izmisljenih prica. Mitska
pozadina Ilijade Nastanak Ilijade vezuje se za Mit o Trojanskom
ratu. Zevs strahuje od prorocanstva da ce mu sin oteti presto, pa
boginju Tetidu udaje za smrtnika Peleja. Na svadbu nije pozvana
boginja razdora Erida I ona gnevna zbog toga baca na sto jabuku sa
natpisom Najlepsoj. Boginje Hera, Atena I Afrodita prepiru se oko
toga kojoj od njih je jabuka upucena. Zevs govori da o tome treba
da odluci Paris, najlepsi medju svim Grcima. Paris je pastir, sin
Hekabe i Prijama kojeg su kao dete ostavili u sumi saznavsi da ce
kad odraste unistiti grad. Hera nudi Parisu moc, Atena mu obecava
bogatstvo, a Afrodita ruku najlepse zene na svetu. On bira Afroditu
I ona mu govori da ce se ozeniti Helenom, zenom spartanskog kralja
Menelaja. Paris odlazi u Spartu I biva lepo ugoscen od strane
Menelaja, ali kad Menelaj ode na Krit na sahranu svog oca, Parid
bezi sa Helenom, Trojanci bivaju ocarani Heleninom lepotom. Menelaj
besan zbog otmice njegove zene, sakuplja vojsku koju cine
nekadasnji prosci lepe Helene (koji su se bili zakleli da ce mu
pomoci da brani njenu cast) I krece na Troju. Grcka flota krece pod
Agamemnonovim nadzorom, ali Artemida je besna umirila more I
vetrove I flota nije mogla da isplovi (bilo je to zato sto je
Agamemnon ubio jednog od njenih svetih jelena ili je uvredio oholim
ponasanjem). Prorok Kalhas izjavljuje da Ifigenija mora biti
zrtvovana da bi se bogovi umilostivili I Agamemnon to I cini I
flota krece ka Troji. Mit o Trojanskom konju obradjen je u Ilijadi
I u Vergilijevoj Eneidi. Bogovski svet I covekov odnos prema njemu
U Homerovim epovima bogovi nisu nosioci moralnih, etickih
vrednosti, oni su prikazani kao svemoguci, mocni, nadredjeni, kao
oni koji odlucuju o ljudskom zivotu na nacin na koji zele, imaju
svoje ljubimce, pomazu im u bojevima, svadjaju se medjusobno, imaju
slabosti, poroke, veoma su slicni coveku I jedina razlika sa
covekom je njihova besmrtnost, svemocnost I izobilje zivota u
kome
10
zive. Vecno mladi, oni ljudski svet posmatraju kao pozorisnu
predstavu, jeduci ambroziju I pijuci nektar. Covek im se klanja I
prinosi im zrtve da ih umilostivi jer ih se boji, poznaje njhovu
cud I mogucnost da se lako razdraze, pa se trudi da im udovolji da
ne bi osetio njihov bes (iz prakticnih razloga). Oni nisu vrhovni
ideal, ne propisuju moralne vrednosti I u nekim slucajevima su I
gori od ljudi, oni stardaju I pate zajedno sa ljudima uparvo zbog
svojih ljudskih strasti. Odnos vrhovnog boga Zevsa prema ostalim
bogvima je prikazan kao odnos staresine roda prema ostalim
clanovima roda - njegova odluka je konacna I ne mora uvek biti
pravedna. Div nije ni na ahejskoj, ni na trojanskoj strani, on se
stara da se izvrsi sudbina. Jedina boginja kojoj se I Div pokorava
je Sudbina ovakav odnos prema Sudbini svedoci o odmaklom stepenu
razvitka religiozne svesti I verovanju u predodredjenost I
zakonitost. Olimpskom panteonu pripadaju: Div, vrhovni bog; njegova
zena Hera, kraljica neba; Atena, Divova cerka; Apolon, sin Diva i
Lete, bog svetlosti i prorostva; njegova sestra bliznakinja
Artemida, devicanska boginja, kao i Atena, boginja lova; Arej, bog
rata; Afrodita, boginja lepote; njen muz Hefest, hromi bog kovac,
bog vatre; Posidon, brat Diva i Aida, bog mora. Atena i Hera su na
strani Ahejaca, uvredjene sto nisu dobile jabuku, a Afrodita,
Apolon i Arej su na strani Trojanaca. Ljudi svoje greske pripisuju
bogovima. Agamemnon se mireci se sa Ahilejem poziva na Sudbinu koja
ga je zaslepila I na nju svaljuje krivicu. U Odiseji na vecu bogova
Div govori o Egistu koji se suprotstavio sudbini ubivsi Agamemnona
iako su ga bogovi upozoravali da to ne cini - ovo je najstariji
pokusaj teodikeje (bozanske prade), kao I pojava svesti da covekova
sudbina lezi u njemu samom. I u samim Homerovim delima bogovi su
podvrgnuti kritici - medjusobno se prekoravaju ili se ljudi zale na
njihovu okrutnost. Scene u kojima su previse izrazene ljudske
osobine bogova (Herino zavodjenje Diva, pesma o Afroditinoj
preljubi sa Arejom) predstavljaju satiru na antropomorfizam
Olimpljana. Eshatoloske predstave Covek u Homerovo doba zna samo za
zemaljski zivot, on njemu predstavlja sve I zeli da uziva u njemu
ma koliko on kratak bio. Ne zna za kazne I nagrade nakon smrti,
smrcu mu se zavrsava sve. Oni strasno vole zivot I trude se da
uzivaju u njemu svim culima. Homerova zudnja za zivotom I njegovim
blazenstvima iskazana je najbolje kroz Ahilejeve reci upucene
Odiseju koji ga srece u Hadu on govori da bi pre bio na zemlji
neciji sluga I nadnicar nego vladalac mrtvima. Od smrti ljude ne
mogu spasiti ni bogovi jer je to njihova sudbina. Prikaz podzemnog
sveta srece se kod Homera posebno u Odiseji kada Odisej silazi u
Had I razgovara sa junacima. Pominju se Orion, Sizif, Tantal I
Tisija koji su podredjeni odredjenim mucenjima. (Orion se
neprestano bori sa zverima, Tisiju price kljucaju, Tantal trpi
vecnu glad I zedj, Sizif neprestano gura kamen uz brdo). Zivot u
Hadu je jednolican nema srece i nesrece; patnje i radosti; kazne i
nagrade.
11
Ahilej - herojski ideal Helensko shvatanje zivota je u stvari
herojsko shvatanje zivota, a istovremeno i nacin da se savlada
pesimizam. Herojski ideal u Ilijadi predstavlja Ahil, najhrabriji
borac, olicenje snage i lepote, njegovo duhovno I moralno drzanje
uzdizu se iznad ostalih junaka. Njemu je ponudjen dug i neslavan
ili kratak i slavan zivot, a on je odabrao ovo drugo. Ahilej je
sredisnji lik u idejnom I kompozicionom smislu, sve sto se desava
vezano je za njega, cak I ako se on ne pojavljuje. On je sin
boginje Tetide I smrtnika Peleja, po rodjenju je okupan u reci Stig
(majka ga je drzala za petu I to mu je jedino ranjivo mesto). Ceo
ep je izgradjen na motivu Ahilejevog gneva. To je pokretacki mottiv
epa, junak jeste iza kulisa, ali on je uzrok svih dogadjaja u epu.
Gnev Ahileja je dvostruk - prema Agamemnonu koji mu uzima lepu
robinjicu Briseidu I prema Hektoru koji mu je ubio najboljeg I
najdrazeg prijatelja Patrokla. Drugi gnev je posledica prvog,
proistice iz njega. Ahilejev gnev se javlja zbog povredjene casti I
zelje da se osveti Agamemnonu I pokazu mu kolika je njegova
velicina. On je smiren u trenutku kada kipti od besa, ali u sebi
kuje osvetu, on dostojanstveno podnosi uvredu svoje casti I ako u
osami zali I roni suze. Njegov dvostruki gnev je posledica dve
njegove ljubavi koje mu bivaju oduzete. On je neumoljiv, ne popusta
kada ga Agamemnon moli da se odljuti poslavsi mu Odiseja, Ajanta I
Fenika, Medjutim na kraju njegove neobuzdane strasti nadvladava
covecnost I sazaljenje. On se miri sa Agamemnonom, a to pokazuje
pohvalm njegovom junastvu I predaje Prijamu telo njegovog sina
Hektora na kome je dvanaest dana iskaljivao svoj gnev. Treca velika
ljubav nadvladava sav bes u njemu, jaca je od ove dve ljubavi, a to
je ljubav prema ocu - na pomen oca on se menja, postaje drugaciji,
plemenitost I humanist preovladjuju u njegovom ratnickom srcu.
Ljubav prema roditelju je u indoevropskim plemenima najdublja I
najmocnija ljubav, ona ovde savladava sve mrznje I nadvisduje sve
ljubavi. To je upravo pevac Ilijade hteo da pokaze, zato se delo ne
zavrsava pogibijom Hektora. Ahilej koji nije zeleo da cuje za to da
nakon pobede predaju mrtva tela porodici, koji je mucio vec mrtvo
Hektorovo telo prikazujuci se kao zver - preobrazava se, strasti u
njemu se stisavaju I kao da svega necovecnog nestaje iz njega.
Herojsko u Ahileju je nesavladivo - on uprkos predvidjanju da ce
poginuti nakon Hektorove pogibije odlazi da se bori jer zeli slavnu
smrt. Odbacuje sigurnost I zivot bez casti, pobede I slave. On je
hrabar, slavoljubiv, junak ratnickih podviga. On zna da smrt
izjednacava sve - I one nistavne I besposlene sa onima koji se bore
I trude, ali on se ipak odlucuje za smrt kao cast I pobedu. Ahila
ce ubiti Parid uz pomoc Apolona, ali to nije opevano u Ilijadi.
Homer kroz lik Ahileja opominje ljude da se cuvaju gneva I rata.
Ostali likovi Iako je rat jedna od glavnih tema Ilijade, Homerov
stav prema njemu je negativan. Taj stav je najizrazeniji u liku
Trojanca Hektora, sina Prijama i Hekabe, vrhovnog komandanta
trojanske vojske. On je mnogo humaniji ratnik nego Ahilej. Za
razliku od drugih ratnika on ne ratuje iz osvete, pohlepe,
ratobornosti, pustolovina ili radi slave, vec radi odbrane
otadzbine i porodice i u tome je njegova najveca moralna vrednost.
Ova ideja se ostvaruje i kroz lik
12
Hektorove zene, Andromahe i njihovih porodicnih odnosa. Ona ne
shvata Hektorovu moralnu obavezu da ide u rat. Njena najveca briga
je briga za muza i sina, Astijanakta, ali se takodje plasi i za
svoju sudbinu, jer zna da nju i sina ocekuje ropstvo. Lik suprotan
Hektoru je Parid. Nestor je takodje lik kojim pesnik iskazuje
gadjenje prema ratu. Pored velikog besednickog dara koji poseduje,
on je takodje mudar i hrabar. On ratuje da bi ohrabrio mladice
svojim iskustvom. On se trudi da resi sukob zavadjenih krakjeva,
pomaze Agamemnonu da smiri narod, savetuje da se posalje poslanstvo
Ahileju Ahilej, kojeg Homer daje u Odiseji, nije isti Ahilej iz
Ilijade koji bira kratak i slavan zivot. Sadrzaj i kompozicija
Ilijade Ilijada opeva srdnju Ahilejevu i njene posledice, tokom
desete, poslednje godine trojenskog rata. Jezik Homerovih epova
pripada starojonskom dijalektu, to je vestacki, izgradjeni jezik,
njime se nije govorilo. Ilijada ima 15696 heksametara. To je stih
koji se sastoji od sest daktilskih stopa (tonska versifikacija).
Prvih pet stopa cine daktili, a sestu trohej ili spondej. Ilijada
je podeljena na 24 pevanja (knjige) sto je zasluga kasnijih
reduktora. Podeljena je prema 24 slova grckog alfabeta tako da
svaka knjiga nije mogla da ima vise od hiljadu stihova - zbog toga
podela nije potpuno prema povezanosti dogadjaja, tako da se neki
dogadjaji prenose iz jedne u drugu knjigu (npr. Herino zavodjenje
Zevsa). Podelu su ustanovili ispitivaci Ilijade u Aleksandriji.
Pizistrat je u 6. veku pre n.e. naredio da se epovi zapisu i mi ih
danas znamo u tom obliku. Radnja celokupne Ilijade se prema
osnovnom motivu Ahilejevog gneva moze podeliti na cetiri dela: 1.
Ahilej se razgnevio 2. Dogadjaji za vreme Ahilejevog gneva (tri
borbe izmedju Ahejaca I Trojanaca) 3. Ahilej se miri sa
Agamemnonom, ali njegov gnev ide u drugom pravcu - prema Hektoru
koji je ubio Patrokla. 4. Ahilej predaje Hektorovo telo Prijamu
Kompozicija Ilijade je jedinstvena, a radnja cela i zavrsena, krece
se oko Ahilejevog gneva i razvija se u uzrocno posledicnoj vezi.
Ona je prosta, jer u glavnom sukobu izmedju Ahileja i Agamemnona,
kao ni u sporednom (Ahil Hektor) nema prepoznavanja. Okret
predstavlja Patroklova, a zatim Hektorova smrt.Postoji sporedno
prepoznavanje izmedju Diomeda i Glauka u 6. pevanju.Delo pocinje
tehnikom in medias res cime se citalac odmah uvodi u srediste
zbivanja I obavestava se o predmetu radnje. Na pocetku se javlja I
invokacija - molitva boginji pevanja da pomogne pevacu. Cesto je i
izlazenje iz epske objektivnosti kada pesnik govori o sebi
obracajuci se muzama. Jedna od najvaznijih osobina je cesto
koriscenje upravnog govora. Ahilejev gnev uzet kao osnova epa
posluzio je za postizanje dramaticnosti radnje I efikasan je nosac
cele kompozicije epa. Mnoge epizode koje se nalaze u Ilijadi su
kasnije prosirene tako da se u isto vreme radnja udaljava od
osnovne teme, ali je I povezana sa njom. Opisi borbi I dvoboja cine
sredisnji deo epa.
13
Epizoda u kojoj se Diomed odlikuje je jedna od najduzih epizoda
I to je verovatno zbog posthomerskih prosirivanja. Ova epizoda se
moze izdvojiti kao posebna, samostalna celina I verovatno je
samostalno I izvodjena. Ubacena je u ep da se poveca efekat
prisutnosti rata. Ova epizoda, Diomedija, cesto je uzimana kao
glavni primer Homerove umetnosti kao pesnika bitke. Sredstva koja
unose realnost I slikovitost scenama borbi su prikazivanje manje
zrtve I razvijeno I usporeno prikazivanje fatalnih rana. U
dvobojima nije uvek moralo doci do pogibije, nekada je junak spasen
voljom bogova, nekada je samo ranjavan, ali sam dvoboj nije
uglavnom bio preterano razvijen. Sastojao se iz verbalnog sukoba,
zatim sledi razoruzavanje protivnika I zarobljivanje ili spasavanje
njegovog tela. Junaka koji strada Homer je predstavljao govoreci o
njemu, o njegovom poreklu, zivotu jer je zrtva uglavnom bio manji
junak, nedovoljno poznat I neko ko se nece kasnije vise pominjati.
Sto se tice prikaza rana, u celom epu gotovo da nema dela tela koji
nije proboden I razmrskan. Jedan evropski naucnik je izjavio da bi
Homer mogao biti hirurg s obzirom na njegovo poznavanje anatomije
ljudskog tela. Medjutim, ovaj prikaz ranjavanja nije uvek bio
realan, nekad je bio potpuno fantastican, bilo je nemoguce to sto
pevac opisuje (ispadanje ociju, curenje mozdine iz povredjenog
kicmenog stuba I sl.), ali su ovi opisi ipak docaravali stradanje
junaka. Tako je opis ovakvih ranjavanja, bez obzira na hirurske
nepreciznosti - realistican I efektan, naglasava brutalnost rata,
patos, nemogucnost coveka da ostvari svoje ciljeve I sl. Kao
sredstvo skretanja paznje sa ratnih scena I promenu atmosphere zbog
otklanjanja monotonije, Homer koristi scene sa bogovima. Tu je
prikazana svakodnevica, humor I osobine koje nisu tipicno herojske.
Ove scene vode ka preokretu u toku bitke (licne intervencije
bogova, spasavanje junaka, Divovo merenje sudbine na Idu I sl.)
Epsko delo se ostvaruje retardacijama odlaganjem toka radnje - na
dva nacina: 1. Digresijom, umetnutim epizodama i deskripcijama,
npr. kovanje stita, susret Diomeda i Glauka, opisi svecanosti,
Herino zavodjenje Zevsa... 2. Katalozima (npr. katalog brodova),
nabrajanjima ( kada Helena nabraja ahejsku vojsku), prosirenim
poredjenjima ova odstupanja od radnje imaju formalnu, a ne
sadrzinsku crtu. Epizoda kovanja Ahilejevog stita na stitu je dat
prikaz sela, grada, svadbe, lova, posmrtnih svecanosti tj. ceo
zivot zajednice (svakodnevica, verovanja, pogled na svet,
obicaji...). Prosirena poredjenja su bitna karakteristika Ilijade,
ona su slikovita, realisticna I obicno su poredbeni elementi u
njima elementi iz prirode (postavljanje dve slike iz prirode, npr.
poredjenje Ajanta sa magarcem koji nece da ode dok se ne najede,
iako ga deca gadjaju, kao sto Ajanta gadjaju trojanski strelci).
Imaju dvostruku funkciju - realisticno predstavlaju slusaocu ili
citaocu neki prizor ili zvuk ili stanje svesti, a u isto vreme
unose dinamicnost u potencijalno monotona ratna zbivanja. Jedna od
glavnih odlika Homerovog stila su formule. Definiciju formule dali
su Peri i Lord: to je skupina reci koja se uvek javlja pod istim
metrickim uslovima da izrazi datu osnovnu ideju. Uloga formula je
da olaksa razumevanje dela slusaocu
14
i da omoguci pevacu da se odmori, ali i da zapamti delo. Formule
mogu da budu inicijlne (pozivanje muze), medijalne i finalne. Mogu
da izrazavaju ime, radnju, mesto i vreme. Postoje i kompozicione
formule koje su obicno i inicijalne. Stajaci epiteti uvek stoje uz
odredjen pojam i nose neko znacenje. Npr. Hektor je sjajnoslemi,
Ahilej brzonogi, Zora ruzoprsta... Veliki deo Ilijade posvecen je
velicanju herojskog nacina zivota. Neki kriticari su smatrali da je
tema Ilijade, Ahilejev gnev, razvijena iz price o Meleagrovom gnevu
(kojom se Ahilej upozorava na strasne posledice srdzbe), ali to je
malo verovatno - pre bi bilo da je ona samo jos jedan primer dobro
poznate teme koja je u osnovi mnogih epskih pesama. ODISEJA Sadrzaj
i kompozicija Odiseje Dobila je ime po Odiseju, kraca je od Ilijade
(12103). Takodje se deli na 24 pevanja prema malim slovima grckog
alfabeta. Odiseja opeva Odisejev povratak iz Trojanskog rata na
Itaku. Taj povratak trajao je 10 godina, dok su mu prosci njegove
zene Penelope harcili imovinu, ali naposletku im se on osvetio.
Dogadjaji su dati epizodicno i kada bi im se promenio redosled
nista se ne bi promenilo. Odiseja prikazuje svakodnevni zivot, ne
samo heroja, vec i nizih slojeva, sadrzi u sebi elemente
avanturistickog romana, ljubavnu pricu o vernosti, problem
porodicnih odnosa... Prema sadrzaju Odiseja se moze podeliti na
cetiri dela: 1. Odisej cezne za domovinom kod boginje Kalipse na
ostrvu Ogigiji; njegov sin Telemah polazi da ga trazi ( Telemahija
neki proucavaoci smatraju da je to bio poseban ep ) 2. Odisej kod
Feacana i kralja Alkinoja govori o svojim dozivljajima 3. Odisej
smislja osvetu 4. Odisej ostvaruje osvetu i miri se sa porodicama
prosaca. Kompozicija je prepletena, u prvom planu su karakteri, a
ne sukobi. Broj sukoba je mali, Odisej se sukobljava sa proscima i
njihovim porodicama. Postoji mnogo prepoznavanja i peripetija datih
gradacijski Odiseja prepoznaju Alkinoj, Telemah, Eumej, pas Argos,
Euriklija, Filetije, prosci, Penelopa, Laert... Za razliku od
Ilijade, ovde se koristi i retrospekcija. Epizoda silaska u
podzemni svet predstavlja jedno od opstih mesta u knjizevnosti,
javlja se kod Gilgamesa, Vergilija, Dantea... Odisej i Penelopa U
Odiseji su opisani dogadjaji posle rata i nesrecan povratak junaka
(Odisej, Menelaj, Agamemnon...). Lik Odiseja predstavlja antipod
Ahileju i Ajantu. Odisejev cilj nije herojska pogibija, vec da
spase sebe i svoje drugove i vrati se u domovinu. Zeleci da izbegne
odlazak u Trojanski rat, Odisej izigrava ludilo, ali neuspesno. On
je mudar i smotren, domisljat, lukav, strpljiv i vest je govornik.
On je takav I u Ilijadi. Za razumevanje njegovog lika bitan je I
podatak da je njegov deda bio Autolik, poznat po svojim kradjama I
prevarama. Njega pokrecu ceznja
15
za porodicom I zavicajem. Njegova vernost je najbolje prikazana
u epizodi sa princezom Nausikajom koja predstavlja novi izazov.
Ipak, lik njegove zene, Penelope, je mnogo istrajniji I moralniji.
Ona svojom mudroscu zavarava prosce, brinuci se o sinu I o muzevom
povratku, koji strpljivo iscekuje 20 godina. Njen lik je u
kontrastu sa likom Klitemestre koja izdaje svog muza, a to Homer
pokazuje Menelajevoj prici o ubistvu Agamemnona. Takodje se
ostvaruje kontrast preko lika lepe Helene. U Odiseji se javljaju i
likovi iz nizih slojeva, ne samo heroji (sluzavka, svinjar...).
Kolektivni lik prosaca koji bestidno harce tudju imovinu
predstavlja sramotu za stalez kojem pripadaju. Preobrazavanje
herojskog i bogovskog ideala (odnos Ilijada Odiseja) Odiseja, za
razliku od Ilijade slavi duhovnu I umnu nadmoc dolazi do
preobrazavanja herojskog ideala iz telesne jakosti u duhovnu snagu.
Dolazi i do preobrazavanja bogovskog ideala bogovi vise nisu
samozivi mocnici ni pasivni posmatraci, vec zastitnici moralnih
odnosa medju ljudima. To je posledica razvijenije moralne svesti.
Atena koja je u Ilijadi bila ljubomorna osvetnica, u Odiseji
postaje mudra, milostiva i pravicna boginja. Oba epa se zavrsavaju
pomirenjem. GRCKA TRAGEDIJA Poreklo tragedije je religiozno, njeno
prikazivanje je bilo deo drzavnog kulta. Njena glavna obelezja su
mit i kult boga Dionisa. Taj kult se javlja u 7. i 6. veku pre n.e.
i slavi novog boga entuzijazma i vina. Herodot navodi da je kitaras
Arion spevao ditiramb, pesmu u slavu boga Dionisa. Iz njega se
razvila satirska pesma kada je nastao obicaj da boga slavi njegova
pratnja, satiri, napola ljudi, napola konji celavi, debeli, sa
konjskim usima, nogama i repom. Oni su se nazivali tragosi tj.
jarci i pretpostavlja se da odatle potice rec tragedija. Pizistrat
je u vreme svoje vladavine uveo svetkovine Velike ili Gradske
Dionisije na kojima je 534. prikazana prva Tespidova tragedija.
Tespid je uveo prvog glumca, izdvojio ga naspram hora da bi
zametnuo razgovor sa horom ili horovodjom. Ulogu glumca igrao je
sam Tespid. Horska lirika imala je ritualno i socijalno znacenje.
Gradju je tragedija uglavnom preuzimala iz mita (osim npr.
Eshilovih Persijanaca). Mit je vrsta religijske svesti koja nije
kanonizovana. Kasnijim razvitkom tragedija dobija i moralno
religijsko i socijalno politicko obelezje. Svrha tragedije bila je
da izazove prociscenje katarzu. Pozoriste je imalo tri dela:
pozornicu sa pozorisnom zgradom oko nje, orhestru u kojoj je igrao
hor I prostor za publiku. Broj glumaca je bio ogranicen i svi su
nili muskarci. Eshil je uveo drugog, a Sofokle treceg glumca. Prvi
glumac kojem su pripadale navece i najteze uloge zvao se
protagonist, a drugi i treci deuteragonist i tritagonist. Glumci su
nosili obrazine (maske). Prema glumcima stajao je hor iz kojeg je
tragedija i nastala. Bio je sastavljen od 12 horeuta, a kod Sofokla
od 15; u komediji od 24. Zadatak hora se vremenom menjao kod Eshila
ucestvuje u radnji, kod Sofokla uzdrzano prati radnju, a kod
Euripida gubi svaku vezu sa
16
radnjom. Tragedije su u pocetku bile tetralogije, sastavljene od
organske trilogije i satirske igre. Po Aristotelu delovi tragedije
su dvojaki: po sustini i velicini. Delovi po sustini su (kada je u
pitanju pozorisno delo): 1. prica tragedija prikazuje srecu i
nesrecu, a to ne moze bez radnje, odnosno price koja podrazava
radnju; 2. karakteri ono sto pokazuje volju; 3. misli cija je svrha
da iskazuju odluke i izazivaju strah i sazaljenje; 4. govor kojim
se iskazuju misli, to je metricki sastav i pesnicka dikcija,
sredstvo podrazavanja; 5. predstava sluzi za to da se cin vrsi; 6.
melopeja (scenski aparat) pesme koje se pevaju uz muzicku pratnju.
Delovi po velicini su: 1. prolog pocetni cin; 2. episodije srednji
cinovi; 3. eksoda zavrsni cin; 4. horske pesme koje se dele na
parodu (ulaznu pesmu) i stasimone (stajace pesme). ESHIL Prvi je u
tragickoj radnji umetnicki vezao moralno - religiozni ili socijalno
politicki problem. Rodio se 525. godine u Eleusini. Vreme u kome je
ziveo je zlatno Periklovo doba, vreme razvoja demokratije, razvoja
zivota u Atini. I sam je ucestvovao u bitkama kod Salamine I
Maratona braneci slobodu cele Helade. Salaminska bitka bila je za
Atinjane otkrivanje bozije pravde koja daje slabijima snagu da se
odbrane I obara silne I mocne koji donose ropstvo. Tada se I javilo
verovanje da je sve ljudsko desavanje vezano za boziju pomoc, a ta
vera je upravo osnovni elemenat Eshilove tragedije. 458. godine je
u Atini prikazao Orestiju, potom je otisao na Siciliju gde je I
umro 456. godine. Napisao je 90 drama od kojih je 79 poznato po
imenu, ali je sacuvano samo 7 - Persijanci, Sedmorica protiv Tebe,
Okovani Prometej, Hektide (Pribeglice), Agamemnon, Hoefore
(Pokajnice) I Eumenide. Poslednja tri cine organsku trilogiju -
Orestiju. Eshilove drame su prikazivane I posle njegove smrti jer
ga je narod zavoleo, tako da je on I nakon smrti pobedjivao u
nadmetanjima. Persijanci su jedina sacuvana istorijska drama. Eshil
je imao velike ideje koje je temeljno I velicanstveno obradjivao u
svojim dramama, pa su se tako razvijale njegove tetralogije. On je
uveo drugog glumca na scenu, a u Orestiji I treceg sto je video od
Sofokla. Smanjio je horske partije, razvio je dijaloske I samim tim
pojacao dinamicnost radnje, stvorio vise peripetija I zapleta koji
su osnovna odlika dramske radnje. U svojim dramama, posebno u
Agamemnonu spojio je dramu I muziku jer je on bio u isto vreme
pesnik, reziser, glumac I kompozitor, smisljao je cak I
koreografije svojim glumcima, odredjivao kostime I sl. Njegove
drame su prepune slika koje docaravaju atmosferu drame, kao I
karaktere junaka, I uvode gledaoca u svet uzvisenog I
herojskog.
17
Moralno - religiozno pitanje Eshil uvodi u svoje drame visoka
moralna nacela koja se dosta razlikuju od Homerovih jer se I
moralna svest starih Grka dosta promenila. On bogove podize na visi
eticki nivo - njegova drama postaje primer bozije pravednosti I
mudrosti, nasuprot ljudskoj krivici I ispastanjima. Bogovi
medjusobno ne dolaze u sukobe I otklanja njihovu antropomorfnost
koja je bila prisutna kod Homera. Div je vrhovni bog, svemocan,
onaj koji je nosilac pravednosti I mudrosti. Bogovi postaju moralno
savrseni, ne u potpunosti, ali savrseniji od ljudi. Osnova njegovog
shvatanja zivota I sveta je teodikeja - bozanska pravda. Krivica I
greh ljudi uvek nastaju zbog teomahije - sukoba coveka sa bozanskim
normama I nacelima pravednosti I morala. Teomahija izaziva gnev
bogova - osvetljavanje takve krivice I objasnjavanje nuznosti
njenog ispastanja je glavna tema Eshilove tragedije. Eshil smatra
da je zivot zasnovan na sukobu strasti I zelja pojedinca I drzave
koja zeli da ih okrene u sopstvenu korist, obuzdavajuci ih I
uoblicavajuci ih. Eshil smatra da pronalazenje mere u svemu stavra
harmoniju, on osudjuje samoljublje, vlastoljublje I takvi junaci
stradaju I ispastaju. Njegova etika je etika mere nicega previse,
nista preko mere. Takodje do nesrece moze doci I zbog prekomerne
srece. Nasledstvo teomahijske krivice predaka je preduslov za
nesrece potomaka, ali, covek sam odlucuje o svojoj sudbini - on se
stavlja pred izbor I nikada ne strada samo zbog krivice svojih
predaka, vec zbog toga sto je odlucio da bude njen nastavljac.
Bogovi ne reaguju dok je covek ispravan, ali kada napravi prestup,
oni se javljaju da isteraju bozansku pravdu I kazne gresnika zbog
svog zla. Svest o pocinjenom nedelu dovodi do iskupljenja greha I
samim tim se covek unapredjuje I razvija. Odnos etike I politike
Eshil je odan atinskoj demokratiji, on je cak mit preobrazavao
prema drzavnom idealu karakteristicnom za Atinu I na taj nacin
ljude ucio moralnim nacelima I vrednostima, vracajuci im ono sto
vec poznaju obradjeno na drugaciji nacin. U Orestiji objavljuje
nacela politicke mudrosti (na usta Hora I Atene) odbacuje
samovoljstvo I govori da treba naci sredinu izmedju slobode I
zavisnosti. U Orestiji se takodje raspravlja o pitanju matrijarhata
I patrijarhata. Problem Orestije I krivice formulise se u prepirci
izmedju Erinija I Oresta. Namece se i pitanje: da li je Orest kriv
zato sto je ubio majku ili zato sto je osvetio oca? Eshil uvodi sud
na pozornicu umesto krvne osvete drzava preuzima pravdu u svoje
ruke. Glavnu ulogu ima porota koju cine slobodni gradjani aeropag.
Broj glasova je jednak, bog treba da okonca situaciju, pravda treba
da bude slepa. Erinije od progoniteljki postaju milostive Eumenide.
Iako promena prostora nije karakteristicna za tragediju, Orest je
od greha ociscen u Atini, demokratskoj drzavi. Mitska pozadina
Orestije Jedna od najznatnijih moralnih ideja koja pokree radnju u
Orestiji je nasledstvo teomahijske krivice predaka dato kroz mit o
lozi Labdakovia I Plistenovia. Kada dedovi jedu kiselo groze,
unucima trnu zubi.
18
Sinovi Plistena - Atrej I Tijest se otimaju oko vlasti. Tijest
ini preljubu sa Atrejevom zenom Aeropom, posle ega Atrej iz osvete
zakolje sinove svoga brata I daje mu da ih jede na gozbi. To povlai
dalja zloinstva koja prouzrokuje Alastor, demon osvete. Atrejev sin
Agamemnon prinuen je na to da zrtvuje svoju ker Ifigeniju kako bi
ahejska vojska dobila povoljan vetar za polazak u Troju.
Agamemnonova zena uz pomo Egista, jedinog Tijestovog prezivelog
sina, ubija svoga muza iz osvete nakon njegovog dolaska iz Troje.
Orest, sin Agamemnona I Klitemestre, sveti se za oevo ubistvo I
ubija I majku I Egista, ime se lanac grehova prenosi sa kolena na
koleno, I nasilja iz proslosti neprestano podstiu nova u
sadasnjosti. Hor objasnjava predistoriju zbivanja, unosi strepnju
zbog prokletstva, iznosi religioznu poruku o sustini teodiceje. I
hor I horovodja upustaju se u dijalog sa glumcima. U Eumenidama hor
cine Erinije koje progone Oresta tako da on aktivno ucestvuje u
zbivanju. SOFOKLE Sofokle je rodjen 495. godine. Sluzio je drzavi I
zauzimao visoke polozaje, nije bio vest ratnik, pa mu je Perikle
poveravo poslove u dipolomatiji. Vecu vaznost od drzavne za Sofokla
je imala svestenicka suzba. Dok su Eshil I Euripid ostavili
otadzbinu otisavsi u tudjinu, Sofokle je voleo Atinu I nije je
napustio, smatrao je da je onaj ko ide tiraninu njegov rob. Umro je
406. godine. Na nadmetanjima je odneo 24 puta prvo mesto, vise nego
bilo koji drugi helenski tragicar (Eshil 13, Euripid - 5). Imao je
130 drama od kojih je 114 poznato po imenu. Sacuvano je samo 7 -
Ajant, Elektra, Car Edip, Antigona, Edip na Kolonu, Trahinjanke,
Filoktet. + najveci deo njegove satirske igre Lovacki psi
(pronadjen je 1911. godine na egipatskom papirusu). Sofokle je uveo
treceg glumca koga je kasnije preuzeo I Eshil (u Orestiji). Povecao
je broj horeuta sa 12 (kod Eshila) na 15, tako se hor mogao
podeliti na dva dela. Horske pesme slave coveka, a ne bogove kao
kod Eshila. Prvi je poceo da sastavlja neorganske trilogije.
Sofoklove tragedije pune su kontarsta, a radnja se koncentrise na
jednog lika kako bi se istakao njegov karakter, cesto suprotstavlja
razlicite karaktere kako bi istakao glavnog junaka (Edip I Kreont;
Antigona I Ismena). U razvoju radnje Sofokle koristi preokrete,
prepoznavanja, tragicku ironiju. Posebnu paznju posvecuje zenskim
likovima (sto je tipicno I za Euripida). Aristotel je rekao da
Sofokle prikazuje ljude kakvi bi trebalo da budu, a ne kakvi jesu.
Koristeci kratke replike, postize dinamiku dijaloga i time povecava
napetost. Mesto gde je Sofokle izrazio u najvecoj meri svoje
shvatanje zivota je prva stajaca pesma Antigone - Sofokle se divi
oveku i njegovim sposobnostima, delima, razvitku i usavrsavanju,
napretku kao i kulturi koju on moze stvarati i unapreivati ako se
pridrzava bozjih zakona, ali smatra da je pred njim neprekoraiva
granica-smrt i da ga do te granice vodi upravo sva njegova
obdarenost i mogunost spoznavanja sopstvene veliine.
19
Sofoklova religioznost Sofokle smatra da bogove treba postovati
molitvama I zrtvama, verovati u njihova prorocanstva, slusati
njihova naredjenja - to su osnovna obelezja njegove poboznosti koja
on istice I u svojim delima kao ispravna. Ko predje odredjenu
granicu I povredi bozanska nacela - mora da bude kaznjen I da
ispasta, Dakle I Sofokle kao Eshil smatra da se ljudi ne smeju
odupirati bozijim naredjenjima, samo je razlika u njihovom nacinu
ophodjenja prema bogovima drugacija. Eshil u Orestiji prikazuje
Atenu kao umernu, mudru I blagu I na taj nacin umilostivljuje
Erinije. Sofkle se odlikuje nemilosrdnom moralnom strogostcu.
Sofoklovi junaci se uzdaju u boga I svesni su nepromenjivosti svoje
sudbine I ne dolaze u sukob sa bogovima kao sto to cine Eshilovi
junaci. Sofoklova religioznost nije strasna kao Eshilova. Sofokle
apsolutizuje boziju volju, podredjuje joj sve, ljudsko misljenje
nikako ne moze biti samostalno - religija je merilo moralnosti -
covekova autonomija je podredjena teonomiji (bozijim zakonima).
Razlika izmedju Eshila I Sofokla moze se videti na njihovim delima
koja govore o istom liku, caru Edipu, ali su drugacije obradjena -
Edipodija I Car Edip - u prvom delu tragika je predstavljena kao
nasledstvo krivice I plod prokletstva, a u drugom delu je radnja
koncentrisana samo na samog Edipa I njegovu sudbinu. Sofokle u prvi
plan istice coveka I njegovo stradanje nije posledica bozijeg hira,
vec (u slucaju Edipa) njegove radoznalosti, sukoba u samom sebi,
dakle, tragicka radnja je sasvim ljudska, bogovi ucestvuju samo u
njenom raspletu. Sofoklovu dramu obelezava karakter I njega pesnik
obradjuje psiholoski (ali ne onako realisticki kao sto je to cinio
Euripid). Najveca kazna za junake je kazna egzistencije, jer junaci
najvise pate kada saznaju za svoja dela. Mitska pozadina dela Kralj
Laj se ogresio o boga svetlosti Apolona ubivsi kosutu u njegovom
svetilistu. Apolon mu prorice da ce ga sin ubiti I ozeniti se
Jokastom, svojom majkom. Laj sa zenom Jokastom dobija sina. Nakon
tri dana od rodjenja deteta on mu probada noge, vezuje ih I odnosi
dete u kiteronsku goru gde ga daje jednom pastiru. Pastir ga iz
sazaljenja daje drugom pastiru prijatelju koji ga odnosi Polibu,
kralju Korinta I njegovj zeni Meropi da ga cuvaju. Prema svojim
oteklim nogama dobija ime Edip. Edip kasnije u Delfskom prorocistu
saznaje da ce ubiti svog oca I ozeniti se majkom I iz starha da se
to ne obistini on napusta Korint. Na ulazu u Tebu susrece kralja
Laja sa pratiocima I dolazi do sukoba. Edip ubija kralja I njegove
pratioce, osim jednog koji uspeva da pobegne. Prvi deo prorocanstva
je ostvaren. Tebu je terorisala Sfinga koja je prozdirala
prolaznike koji nisu znali da rese njene zagonetke. Edip mudro
odgovara na njenu zagonetku, resava je I oslobadj Tebu nesrece
(Sfinga se bacila u more). Kao nagradu za spas koji je doneo gradu,
Edip dobija kraljicu Jokastu za zenu. Tako se ostvaruje I drugi deo
prorocanstva. Oni dobijaju decu - Etiokla, Polinika, Antigonu I
Ismenu. Nakon odredjenog vremena u sreci I blagostanju bogovi salju
zarazu na stanovnistvo I ono se moli Edipu za pomoc, posto ga je
vec jednom spasio od sfinge. Delfsko prorociste prorice da ce
zaraza prestati kada bude otkriven ubica kralja Laja. I ako zlocin
bude obelodanjen. Edip preuzima na sebe zadatak da otkrije zlocinca
ne znajuci da je upravo to on sam. Nakon tog
20
saznanja Jokasta se ubija, a Edip sebi vadi oci. Kreont,
Jokastin brat, postaje tebanski kralj I proteruje Edipa iz Tebe.
Car Edip I pored svih starhota saznanja o nevolji koja ga je
snasla, Edip se ne buni protiv bogova, vec prima njihovu volju kao
nesto sto nije diskutabilno. Ovu tragediju nazivaju obicno
tragedijom sudbine, ali ona nije ipak to jer se Edip ipak ogresio o
nepisane bozije zakone koji su istovremeno I najvisi moralni
zakoni. On je bez premisljanja ubio putnika I njegove pratioce, a
zatim se mirno prepustio vladarskom polozaju I ne pomislivsi vise
na svoj zlocin. Kao sto je bio neuzdrzljiv u susretu sa Lajem, Edip
je bio I u trazenju krivca. U tome je njegova tragicka krivica -
neumerenost. Car Edip prikazuje tragicnost velike mudrosti koja se
usmerava na svog nosioca I dovodi ga do saznanja da je ljudska
snaga I zemaljska sreca potpuno nistavna I nesigurna. Jokasta
strada ne zato sto je odbacila dete, vec zato sto ga je rodila
uprkos Apolonovom prprocanstvu, prisutno je I njeno neverovanje u
bogove I proroke (tragicka ironija)- cime se u tragediji upravo
naglasava suprotno - potreba za verovanjem u bozansku pravdu. Za
Sofokla znanje ima samo bog I to njegov zamenik na zemlji - vrac.
Ova drama mozda predstavlja odbranu delfske religije koja je pod
uticajem sofistike tada bila mnogo napadana. Uloga hora je svedena
na komentarisanje dogadjaja (sto je jos vise izrazeno kod
Euripida). U tragediji I nema konkretne tragicke radnje jer se ona
vec dogodila, targedija prikazuje poledice te tragicne radnje. -
preokret i prepoznavanje, shvatanje krivice junaka koja se razvija
iz njegovog karaktera. Prisutna je tragika ironija Edip zeli da
otkrije istinu kako bi spasio grad od kuge koja hara, ali dolazi do
saznanja da je on uzrok sve nesree. Jokasta i glasnik koji govori
da on nije Polibov sin bi trebalo da ga umire, medjutim dolazi do
preokreta radnje gde se samo jos vise pojaava dramski naboj radnje.
Delo prikazuje kontrast izmeu stvarnosti i obmane, sree i ironije.
Antigona Jedna od najpopularnijih tragedija svih vremena. Obradjuje
se motiv naslednog porodicnog greha, ali se pokrece I pitanje
sahranjivanja pokojnika. Antigona istice vaznost krvnog srodstva
koje je ispred materinstva I braka (udace se za drugog coveka I
rodice drugo dete, ali ne moze imati drugog brata). Etiokle I
Polinik, Edipovi sinovi, svadjaju se oko vlasti I Edip ih
proklinje. Polinik odlazi u Arg I sa vojskom krece u napad na Tebu
(tema obradjena u Sedmorici protiv Tebe). Dolazi do bratoubistva.
Antigona se zalaze za ravnopravno sahranjivanje brace, posto je
Kreont, vladalac Tebe, naredio da se Etiokle primerno sahrani, a
Polinikovo telo baci bez pogreba. U grckoj tradiciji zastupljeno je
verovanje da ce se dusa pokojnika smiriti samo kada se sahrani, a
do tada luta I uznemirava zive. Karakterizacija glavnog lika,
Antigone, zasniva se na kontrastnom poredjenju sa Ismenom.
Antigonin monolog pred smrt prikazuje je kao zivo bice, od krvi i
mesa, vise nije beskompromisna. U delu je dotaknut problem odnosa
medju
21
generacijama, izmedju starih I mladjih stariji donosi konacnu
odluku, ali se postavlja pitanje da li je odluka pravedna I
ispravna. Kreont ne zeli da se podredi pred Antigonom jer je mladja
I zena je, a on kao vladar mora da istraje u svom naumu I zato
dolazi do niza tragedija. Sofokle prikazuje teznju za
uspostavljanjem pravedne drzave., zasnovane na etickim zakonima, a
ne zakonima prisile (slican problem kao u Orestiji). Covek mora
postovati eticke zakone koji moraju biti uskladjeni sa zakonima
drzave. Ova harmonija se moze uspostaviti ako covek svoje
postojanje shvati kao zadatak da doprinese drzavi I ako svoju moc
ne precenjuje. Hegelovo shvatanje - Tragedija je izgradjena na
sukobu porodicnog (obicajnog) I drzavnog prava. Samim tim tragedija
je zasnovana na suprotnosti, na suprotnim shbvatanjima moralnosti I
zakona od strane Antigone I Kreonta. Antigona zastupa obicajne
nepisane zakone, a Kreont drzavne. Oboje se ogresuju u jednu vrstu
zakona, tako da su oboje I krivi I ne. Kreont svojom zabranom zeli
da pokaze sopstvenu moc I samim tim postaje bogoborac, a Antiogna
je nepokolebljiva u pracenju sopstvenih stavova koji podrzavaju
moralno - religiozna shvatanja, shvatanja o bozanskoj pravdi I
zakonima. Kreont se poziva I na volju naroda, ali ne vidi njihovo
potajno neslaganje sa njegovom odlukom I njihov strah da se
suprotstave vladaru. Na mestu gde ptice kidaju telo pokojnika I
bacaju komade po gradu (kisa mesa) vidi se pobuna bogova protiv
narusavanja bozanskih zakona. EURIPID Euripid je rodjen 480.
godine. Bio je izuzetno obrazovan I pripadao je uglednoj kuci.
Mnogo se bavio starom knjizevnoscu sto se vidi iz njegovih dela,
ali bio je okrenut sofistima I ucenju jonskih kosmologa. Suprotno
vedrom Sofoklu, Euripida opisuju kao ozbiljnog I namrgodjenog, nije
voleo da se susrece sa ljudima, uglavnom je boravio u svojoj kuci
ili u usamljenoj pecini na Salamini. Nije se mesao u drzavne I
vojne poslove. Imao je mnoga interesovanja, ali se na kraju odrekao
svih I posvetio se knjizevnosti. Priznanje je dobio tek nakon
smrti. Od strane grckog komediografa Aristofana okrivljen je da
rusi stare obicaje. Napisao je 88 drama, a pobedio je svega pet
puta, cetiri puta za zivota I jednom nakon smrti. Od njegovih dela
sacuvano je 18 tragedija - Andromaha, Alekstida, Bakhe, Elektra,
Ifigenija na Tauridi, Ifigenija u Aulidi, Ijon, Medeja, Orest,
Pribeglice (Hektide), Res, Trojanke, Fenicanke, Hekaba, Herakle,
Heraklovici, Hipolit I jedna satirska igra Kiklop. Ziveo je u vreme
opadanja moci atinske drzave I razvoja I propasti demokratije.
Bavio se pitanjima morala, etike I kulture. Bio je svedok borbe
izmedju starih shvatanja morala, religije I filozofije I
sofistickih ucenja koja su u sve unela sumnju. Svojim dramama
podsticao je narod na razmisljanje o krupnim etickim I socijalno
politickim problemima. Umro je 407. / 6. godine. Odlike
stvaralastva Euripid je mitove sam prilagodjavao svojim potrebama
ili je za osnove dela uzimao lokalna predanja, ili postojece likove
predstavlja u drugacijem, do tada neotkrivenom svetlu. On prikazije
patnju, nagon, strast I osecanja. Koristi
22
prepoznavanja. Njegove drame nisu cesto jedinstvene, mada se on
trudi da postigne jedinstvenost uvodjenjem prologa, raspletom I
gradacijom. Prolog uglavnom prikazuje promene u mitu da bi upoznao
ljude sa izmenama koje im nisu poznate, nagovestava radnju ili
zaplet. Zaplet se rasplice na lak nacin, obicno pojavom boga ili
vise sile koja resava situaciju I sprecava katastrofu (dues ex
machina - pr. Artemida u Hipolitu, Helije u Medeji) - mnogi su
ovakav rasplet zamerali Euripidu, jedan od njih je Aristotel koji
zahteva da karakteri budu dosledni. Euripid Sofoklovu I Eshilovu
teonomiju I teodikeju zamnjuje antroponomijom I antropodikejom.
Glavni lik njegovih tragedija je covek, ne bog. Smatra da se bogovi
ne mogu smatrati bogovima ako nisu mudriji od ljudi. On meri
religiju moralom, a ne moral religijom. Vodi teomahiju protiv
antropomorfnih bogova jer oni ljudima ne mogu sluziti kao moralni
obrasci jer su moralno nedosledni. Bogovi koje prikazuje su
uglavnom razorni (Afrodita u Hipolitu), retke su svete bozanske
figure (Artemida na kraju Hipolita). Njegovo shvatanje je da je
covek sam gospodar svoje subine I on to I predstavlja u svojim
tragedijama okrecuci se prema ljudskim osecanjima I strastima . Sa
pojavom jonskih filozofa pocelo je rusenje teonomije, poricanje
postojanja bogova, oboren je homerski teizam. Evripid je prvi
psiholog koji je uspeo da udje u lavirint ljudske duse. On izvor
tragicnosti ljudi ne nalazi u spoljasnjim dogadjajima vec u samom
coveku, u njegovom srcu koje je prepuno strasi I nagona kojima se
ne moze odupreti. On ne prikazuje herojsku atmosferu vec slika
borbu prirode same sa sobom. Likovi koje Euripid predstavlja nisu
losi, vec su slabi I u nemogucnosti da se otrgnu strastima koje
upravljaju njima. Ne deli Sokratovo misljenje da je dovoljnio da
covek zna sta je ispravno, pa da to cini - on cini pogreske uprkos
svesti o njima I tu je njegova tragicnost (Fedra iznosi taj stav u
Hipolitu), Euripid objasnjava ono nerazumljivo, nesagledivo spolja,
on zaviruje u najskrivenije kutke covekove duse I u njoj nalazi
sile koje odredjuju sudbinu covekovu. Prikazivao je strasnu I
nagonsku ljubav I prikazao zagonetnost I zenske duse. Zene postaju
glavni likovi njegovih tagedija. Prikazao je posledice ljudske
strasti. Kod njega pomahnitalost budi ideju o ljudskoj slabosti dok
kod Eshila izaziva ljutnju bogova. Euripid je sklon realisticnom
prikazivanju I on prikazuje ljude onakve kakvi jesu (za razliku od
Sofokla koji ih prikazuje onakve kakvi bi trebalo da budu), sa svim
svojim manama I strastima. On na nov nacin daje zenske likove,
prikazuje ih kao zavodnice, zavedene, supruge, majke, cerke U
Medeji istice da bracni moral postoji I za muskarca I da je I on
obavezan da cuva vernost, a ne samo zena. Euripid prvi prikazuje
ljude iz nizeg sloja - dadilje, sluge, glasnike - oni postaju
aktivni ucesnici.
23
Medeja Kretej je imao dva sina - Peliju I Esiona. Nakon oceve
smrti, Pelija je oteo presto starijem Esionu I poceo je da proganja
njegovu porodicu. Esion je svog sina Jasona sklonio u goru Peliju,
predavsi ga na vaspitanje kentauru. Kada je Jason odrastao, vratio
se u Jolk stricu. Posto je usput izgubio cipelu, a Pelija je
prorocanstvom bio upozoren da se cuva onog ko mu dodje bosonog, on
Jasona salje da donese zlatno runo iz Kolhide, zeleci na taj nacin
da ga se otarasi. Posle mnogo avantura Jason stize u Kolhidu I uz
pomoc Medeje, cerke kralja Eeta, uspeva da ubije azdaju koja je
cuvala zlatno runo I sa Medejom bezi u Jolk. Da bi sprecila oca da
je zaustavi, Medeja ubija brata I kidajuci komade njegovog tela,
baca ih za sobom. Otac sakuplja komade tela svog mrtvog sina I tako
zaostaje za njima I oni uspevaju da pobegnu. Misleci da je Jason
mrtav, Pelija je pogubio njegovu porodicu. Medeja je osvetila
Jasonovu porodicu. Predstavila se kao prorocica I rekla Pelijinim
cerkama da ubiju oca, a onda ce ga ona podmladiti. Ona to, naravno,
ne cini I Pelijin sin Akast proganja nju I jasona iz Jolka. Oni
odlaze u Korint gde su ziveli srecno I harmonicno dok Jason nije
odlucio da se ozeni cerkom korintskog kralja. Tu pocinje radnja
Medeje. Postoje mnoge verzije mita o Medeji i smrti njene dece, ali
smatra se da je ova o cedomorstvu Evripidova. Za tadasnji publiku
ovakva tragedija bila je neobicna, tj. sokantana. Medeja je
varvarka, prinudjena da ode iz svoje zemlje, a u Korintu je ocekuje
Jasonova izdaja i izgnanstvo. Medeja nije uzviseni lik koji je
spreman da strada zbog visih ciljeva, ali ni njena dela nisu
kaznjena. U njen lik Evripid je uneo osobine heroja nju pokrecu
gnev, srdzba i strah od ponizenja; ona je odlucna i smela. Jedino
sto bi moglo da joj stane na put je ona sama Euripid pokazuje i
njenu drugu stranu: ona se premislja da li da ubije decu i kada ih
ubije pati zbog toga. Ipak, zadovoljna je, jer je na taj nacin
uspela da se osveti Jasonu. Hor podrzava njene odluke sve dok ne
izjavi da ce pored Kreonta i njegove cerke ubiti i svoju decu.
Hipolit Minojeva zena Psifaja je trazila da joj se napravi drvena
krava kako bi mogla da udje u nju da bi je bik obljubio jer se
zaljubila u bika. Bik je obljubio I ona radja sina Minotaura koji
je imao telo bika, a covecju glavu. (Minojeva I Pasifajina deca
bili su Fedra, Androgej I Arijadna). Posto je Androgej pobedio na
svecanim igrama u Atini, ubijaju ga iz zavidljivosti. Da bi osvetio
sina, Minoj namece danak - svake godine moraju da daju sedam
mladica I sedam devojaka za Minotaura. Tesej je osvojio Arijadnu I
od nje dobio konac pomocu kojeg je mogao izaci iz lavirinta nakon
sto je ubio Minotaura. On bezi sa njom, ali je ostavlja na ostrvu
Naksu gde je nalazi Dionis I, ocaran njenom lepotom, uzima je za
zenu. Tesej se ozenio Antiopom, kraljicom Amazonki, I sa njom imao
sina Hipolita. Nakon njene smrti ozenio se Fedrom, Minojevom cerkom
I ona mu je rodila dva sina Akamanta I Debofonta. Za razliku
odMedeje, u Hipolitu je razvijen veci broj likova. Njihove
karaktere Evripid iskazuje kontrastom stavljajuci likove pred
alternative cutanje I govor; uzbudjenje I rasudjivanje; prvi i
drugi sud. Njihova delanja pokazuju razlike, ali nemoc, jer ishod
ni za koga nije povoljan, osim za Afroditu. Ljudski izbor i
delanje
24
su uzaludni. Fedra je plemkinja koja ima visok moralni kodeks,
njena odluka je da spasi svoju cast samoubistvom, ali ne uspeva u
tome. Dadilja je potpuno suprotan lik, nju vode pragmaticni motivi.
Njen cilj ja da sacuva Fedrin zivot, a jedino sto postize je
odbacivanje. Hipolit je u potpunosti posvecen boginji Artemidi. On
zeli da sacuva oca od Fedrine izdaje, a docekace ga smrt. Tezej
zeli da sacuva svoj ugled, a svojim postupcima gubi sina. GRCKA
KOMEDIJA Razvila se u Atici, razvila se iz falicke pesme, u
obredima u kojima se nosio muski polni organ napravljen od drveta I
prevucen crvenom kozom kao simbol plodnosti I radjanja. Cilj obreda
je bio dobijanje naklonosti demona plodnosti, a kasnije su ti
demoni postali deo Dionizijeve pratnje. Pre razvoja komedije
postojali su drugi komediografski oblici - megarska farsa I dorska
komedija. Spajanjem megarskih dramskih I atinskih lirskih elemenata
nastala je aticka komedija kao nov umetnicki oblik. Grci nisu
ozbiljno gledali na komediju I u pocetku je hor sastavljan
dobrovoljno, a kasije ga je dodeljivao arhont. Prikazivanje
komedija drzava je uzela u svoje ruke 465. godine pre nove ere.
Prikazivane su prilikom Velikih Dionisija. Aticka komedija ima tri
faze: Stara komedija - V vek p. n. e; Hijonid, Magnet, Ekfantid,
Alkimen, Eufronije, Kratin, Aristofan Srednja komedija - pocetak IV
veka p. n. e; tekstovi nisu sacuvani; bavi se temama preljube,
trgovackih prevara, zamenom identiteta I sl, smanjen je udeo
politike, izbacen je hor I parabaza Nova komedija - kraj IV veka p.
n. e; Menandar, Filemon, Difil; radnja je sa mnogo raspleta I
zapleta, tipicni karakteri cije su osobine prenaglasene pomocu
hiperbole I kognomije (postupak karakteristican za komediju pomocu
kojeg se ime junaka povezuje sa njegovim osobinama, prvi put se
javlja u novoj atickoj komediji). Stara aticka komedija prikazuje
aktuelne dogadaje uglavnom iz protekle godine, posebno politicke,
sa mnogo licnih napada I karikatura. U njoj se ogleda savremen
zivot. Obraca paznju na obicaje, dnevnu politiku I prosvetu
(vaspitanje, filozofija, poezija). Stara komedija brani predanje,
stara verovanja I ideale I ismeva sve sto je novo. Prvi je politiku
uveo u komediju Kratin koji je komediji I dao definitivni oblik.
Drzava je pocela da prihvata komediju uvidevsi da od nje moze imati
koristi jer je slavila politicko postenje, staro predanje,
rodoljubivost I stvaralacku snagu starih pesnika. Podsticala je na
razmisljanje publiku. Izvodjaci hora su nosili maske kao u
ritualima. Stara aticka komedija predstavlja spoj niskog humora,
parodije, slobodne fantastike, satire I politicke angazovanosti.
Stara aticka komedija je iz tragedije preuzela hor I prolog. Dakle,
sastavni delovi komedije su: Hor - vise se istice nego u tragediji,
aktivniji je ucesnik u radnji Prolog - duzi I raznolicniji od
prologa u tragediji, u njemu se izlaze skica plana glavnog junaka
Paroda Eksoda
1. 2. 3.
1. 2. 3. 4.
25
5.
Agon (nadmetanje) - dva protivnika zastupaju suprotna misljenja,
a misljenje jednog od njih je misljenje pesnika I osnovna ideja
komedije 6. Parabasa - najvaznija horska partija; hor se pri
pevanju okrece publici; sastoji se iz dva glavna dela, a ukupno iz
sedam delova Sastoji se iz dva dela: - deo bez stroficke kompozicie
komadic, prava parabasa - pesnik govori o sebi, o svojim zaslugama
za dravu, preporucuje sebe publici dugi deo (zavrsetak parabase) -
deo sa strofickom kompozicijom prvi poluhor peva odu koja je
najcesce u slavu boga, horovodja prvog poluhora recituje publici
epiremu (sala I poruga), antoda koju peva drugi poluhor u slavu
boga, antepirema koju recituje horovodja drugog poluhora (sala I
podruga) Iz podrugiivanja gledaocima razvila se politicka satira
kao vazan element stare aticke komedije. Aristofan, Zabe Aristofan
je najslavniji predstavnik stare aticke komedije i od njegovih dela
sacuvano je 11: Aharnjani, Vitezovi, Oblakinje, Zolje, Mir, Ptice,
Lisistrata, Tesmoforijazuse, Zabe, Eklesijazuse,m Plut. Ime su
dobijle prema onome sto je prikazivao hor. Njegove komedije imaju
socijalno politicko obelezje i odrazavaju klasne i politicke borbe
u vreme Peloponeskog rata. Komedija Zabe je nastala 405. godine I
njen predmet je Atina izmedju pobede kod Arginuza I konacnog sloma
kod Egospotama. Naslov komedije aludira na rdjave pesnike cije se
uporno I besmisleno nagvazdanje moze uporediti sa upornim,
vecernjim kreketanjem zaba koje niko zivi I nicim ne moze
zaustaviti dok same ne zacute. Alegorija se mozda odnosi I na
politicku situcaiju I borbe stranaka u Atini. Takodje Aristofan
aludira na sofiste koji govore praznoverice I besmislice. Ipak,
njegove komedije je nemoguce potpuno razumeti, jer mnoge aluzije
koje on koristi vezane su za to vreme. Aristofan kritikuje bezverje
I sofistiku I poziva se na postovanje stare poboznosti, iako u isto
vreme I on sam ismeva bogove. Aristofan je prizeljkivao sistem
stare umerene demokratije I stare religije I obicaja. Njegov ideal
bila je Atina za vreme persijskih ratova - snazna I mocna drzava
koja je gradjanima pruzala sigurnost. Aristofan nije bio svestan
koliko je duh novog vremena zahvatio I njega samog I koliko je
svojom porugom bogovima sluzio duhu tog vremena. Aristofan je po
svojim politickim idejama konzervativan I brani nekadasnji zivot.
Tematski su Zabe knjizevna karikatura, alI je smisao te karikature
politicki. Aristofan u Zabama napada demagogiju u demokratiji,
prazna dokazivanja u sofistici, rusenje tradicionalnog morala kod
Euripida a da pri tom nije ponudjen bolji. On ukazuje na mane u
sadasnjosti suprotstavljajuci im vrline iz proslosti. Aristofan
predvidja blizak kraj atinske demokratije. U Zabama uloga spasioca
Atine ostaje ipak nedodeljena.
26
Agon Eshil / Euripid. Odnos umetnosti i politike Najveci grcki
tragicari su mrtvi, a od zivih niko nije dostojan da zauzme njihovo
mesto. Zato Dionis odlazi u Had da bi na zemlju vratio svog
omiljenog tragicara Euripida. U Hadu se za titulu najveceg namecu
Eshil, kome je to mesto pripadalo, i Euripid, koji, koristeci se
raznim sredstvima zeli to mesto da osvoji. Tada Dionis dobija ulogu
sudije, ne krijuci naklonost prema Euripidu. Ipak, svojim razumnim
argumentima, Eshil uspeva da ga pridobije na svoju stranu i
pobedjuje. U tom sukobu Aristofan kroz Eshilove reci iznosi svoja
poeticka nacela. On smatra da poezija treba da ima vaspitnu ulogu i
da penici treba da govore ono sto dolikuje. I Euripid kaze da
tragedija treba da cini ljude boljima, ali se u svojim delima ne
pridrzava toga. U Aristofanovim Zabama knjizevnost pocinje da
govori sama o sebi. Eshil za politicku situciju u tom trenutku
svaljuje krivicu na Euripida i njegovu umetnost.
Izgled Hada Prvi susret sa izgledom Hada nalazi se u Heraklovom
opisu Dionisu koji namerava da ode u podzemni svet da bi povratio
svog omiljenog tragicara Euripida. Mora se preci jezero preko koga
prevozi Haron, vozac u podzemnom svetu, zatim slede zmije I bestije
- na hiljade sve jezive, zatim more od govana u kome leze najveci
gresnici, a to su prema Aristofanu oni koji uvrede gosta, oni koji
zlostavljaju decake I ne plate im pri tome, koji premlate oca I
majku, koji ubijaju, a radi komicnog efekta u najvece gresnike
svrstava I one koji prepisuju stihove Morsipove jer je on najgor
pesnik. Nakon ovih prepreka nailazi se na one koji u hadu vode
blazen zivot jer su za zivota pripadali tajnom kultu (misti,
tijasi).Eak je vratar u podzemnom svetu. Stalno se aludira na
sujeverje da se mrtvaci moraju dozivati tri puta da bi culi
dozivanje. Lik Dionisa. Odnos sa Ksantijom Kult boga Dionisa, pored
Orfejevog i Apolonovog, zauzima jedno od najvaznijih mesta u
antickoj Grckoj, iako Dionis spada u mladja bozanstva. Njegov kult
slavi covekovu vezu sa prirodom, on je bog zivota, entuzijazma i
vina. On je I bog dramske umetnosti jer je drama nastala iz pesme u
njegovu cast. Drame (tragedije i komedije) su se izvodile za vreme
njegovih svetkovina Velikih i Malih Dionisija. Lik Dionisa u Zabama
nije ni nalik ovom bozanstvu. Iako je bog, on je strasljive
prirode. Njegova musko zenska priroda je iskazana i kroz njegovu
grotesknu odecu on je obucen u safranasto ruho, a preko toga ima
lavlju kozu i u ruci nosi toljagu. Njegovi postupci ne dolikuju
jednom bozanstvu (prepiranje sa zabama). Iako je bog pozorista,
Herakle bolje poznaje knjizevnost i ima bolji ukus od njega. Odnos
Dionis - Ksantija predstavljen je jos na samom pocetku komedije gde
Ksantija sluga mora da nosi teret, on kuka I jadikuje. Ova epizoda
je istovremeno parodija na komedije u kojima se nalaze ovakve
scene. Ksantija je na magarcu,
27
ali mora on da nosi teret, gde se vidi njegov podredjeni
polozaj. U epizodi u kojoj Eak utvrdjuje ko je bog, a ko sluga
(zbog zamene odela) - istaknut je polozaj sluge koji po pravilima
atinskog suda mora biti mucen umesto gospodara ukoliko je ovaj
nesto zgresio. U razgovoru Ksantije I Plutonovog roba prikazan je
prezit sluga prema gospodarima I njihova prikrivena poruga I osveta
onima koji ih muce - Plutonov rob govori kako se on smeje gospodaru
iz ledja, prisluskuje razgovore, pa to svima prenosi, dobacuje
psovke kada je gospodar u prilici da ih ne moze cuti. Iz ovoga se
ogleda I njihov strah od gospodara, ali I nemogucnost
suprotstavljanja autoritetu. Ksantija ismeva svog gospodara, pravi
sale na njegov nacin, uspeva da ga nadmudri i na taj nacin pokazuje
neku vrstu superiornosti. Ovaj motiv ce kasnije cesto biti koriscen
u komedijama.
ANTICKE POETIKE Platon, Aristotel i Horacije Platon, Drzava U
ovom dijalogu Platon je pokusao da da sliku idealne drzave. U
takvoj drzavi postojala bi podela rada, jer je najbolje da se svako
bavi samo jednom stvari i cinila bi je tri sloja: 1. upravljci -
filozofi 2. cuvari - ratnici 3. proizvodjaci - zanatlije On ovu
podelu daje praveci podelu sa ljudskim organizmom. Svoja poeticka
nacela i shvatanje umetnosti, posebno pesnicke, Platon iznosi u 2.,
3. i 10. poglavlju Drzave. Njegova poetika je deskriptivna. On
pravi klasifikaciju knjizevnih rodova i smatra da postoje tri tipa
podrazavanja: 1. mimeza - cisto podrazavanje - komedija I tragedija
2. dijegeza - jednostavno pesnikovo pripovedanje - ditiramb 3.
kombinacija oba ep Platon vrednuje dela po kolicini podrazavanja
(ono koje najvise podrazava najmanje vredi). On podrazavanje
svrstava medju tri vestine vestina upotrebe, vestina pravljenja i
vestina podrazavanja to je poetika vestine. On je protiv mimetickih
umetnosti je one podrazavaju samo izgled u datom trenutku, a ne
stvarnost i ideje. U njegovoj drzavi ne bi bilo mesta za pesnike i
ta ideja je najizrazenija u 10. poglavlju Drzave. Platon zamera
Homeru na njegovom prikazu antropomorfnih bogova, ali i na
prikazivanju tuge, srece ili strasti kod junaka. On ne odobrava ni
tragediju, jer ona prikazuje pad iz srece u nesrecu, a ako je u
pitanju dobar covek, to moze da vrsi negativan uticaj na citaoca.
Uloga drzave je da obrazuje ratnike koji treba da budu cvrstog
karaktera, a tu pesnistvu nema mesta. Pesnik sme da podrazava samo
uzvisene stvari. Mimeticka umetnost je moralno stetna, on prihvata
samo himne bogovima i pesme u pohvalu dobrih ljudi. Pesnicko delo
ne sme da sadrzi ni muzicke i ritmicke elemente. Uloga drzave je da
vrsi vaspitnu ulogu, a tu pesnicima nema mesta.
28
Aristotel, O pesnickoj umetnosti Aristotelova Poetika
predstavlja neku vrstu polemike sa Platonom. Njegova poetika je
deskriptivna. On kaze da su sve umetnosti ep, tragedija, komedija i
ditiramb - podrazavajuce delatnosti. One podrazavaju razlicitim
sredstvima, razlicite predmete, razlicitim nacinima. Sredstva su
ritam, harmonija i govor. Nacini su narativni i dramski.
Podrazavanje je urodjeno samom coveku, ali to je i sredstvo za
sticanje znanja. Predmet podrazavanja mogu da budu karakteri bolji
od nas (Homer), prosecni (Kleofont) ili gori od nas (Hegemon
Tasanin). Epopeji i tragediji svojstven je uzvisen predmet, a
komediji i parodiji nizak. Prednosti tragedije u odnosu na epopeju:
a) ima sve sto ima epopeja (i vise); b) postize cilj za krace vreme
(radnja 24h); c) ima vecu jedinstvenost (potpunije postize cilj).
Sastavni delovi tragedije (kvalitativno) su: prica, karakteri,
govor, misli, scenski aparat i muzicka kompozicija. Kvantitativo on
tragediju deli na: prolog, episodije, eksodu i horske pesme (ulazna
pesma i stasimoni). Razlika izmedju istoricara i pesnika je u tome
sto jedan govori o onome sto se stvarno dogodilo, a drugi o onome
sto je moglo da se dogodi. Pesnistvo prikazuje opste mora da se
pridrzava zakona verovatnosti i nuznosti, a istorija pojedinacno.
Radnja moze da bude prosta i prepletena. Aristotel govori i o tri
jedinstva: vreme, radnja i mesto (pominje samo prva dva). Kada je
rec o rasporedu dogadjaja oni moraju da imaju kauzalni poredak.
Tragedija je podrazavanje ozbiljne i zavrsene radnje koja ima svoju
odredjenu velicinu, govorom koji je otmen i poseban za svaku vrstu
u pojedinim delovima, licima koja delaju, a ne pripovedaju, a
izazivanjem straha i sazaljenja vrsi prociscavanje takvih afekata.
Uvodeci pojam katarze on daje protivargument Platonovoj tvrdnji da
je pesnistvo stetno. Naprotiv, izazivanjem straha (od toga da im se
ne dogodi nesto slicno) i sazaljenja prema onome ko nezasluzeno
pati ljudi se oslobadjaju rdjavih misli. Strah i sazaljenje moze da
izazove osoba koja je po sredini ne sme da se previse istice svojom
pravednoscu, ali ne sme ni da bude los covek. Najbolje je ako
pripada visem sloju. Takav lik je npr. Edip. Lica koja podrazavaju
to rade da bi prikazali dogadjaje, to je upravo i cilj tragedije.
Radnje koje izazivaju strah i sazaljenje treba da vrse lica koja su
prijatelji, neprijatelji ili nisu ni jedno, ni drugo. Najbolje ja
da to budu lica koja su u prijateljskoj ili rodbinskoj vezi. Govor
mora da odgovara liku, karakteri moraju da budu dosledni da se
ponasaju u skladu sa svojom prirodom. Horacije, Poslanica Pizonima
Horacije je tvorac normativne poetike koja propisuje opstevazeca
pravila. On se u velikoj meri oslanja na Aristotela. Njegovo delo
je u stvari pismo upuceno konzulu Pizonu i njegovim sinovima i
pisano je u stihu. On je svojom poetikom izvrsio veliki uticaj na
Nikolu Boaloa i njegovu poetiku klasicizma, koja je dalje imala
veliki uticaj na celu evropsku knjizevnost. On govori o izboru
reci, neologizmima i stilu; o stihu epa i elegije, o jambu. Liriku
samo pominje, iako su
29
on sam i Vergilije bili liricari. Bavi se najvise dramskom
umetnoscu, u sredisnjem delu pisma, iako ona nije imala ni
priblizan znacaj kao kod Grka. Horacije smatra da je za dela
najbolje uzimati opstepoznate teme, koje su Grci vec obradjivali i
zato teme u rimskoj knjizevnosti najcesce poticu iz grcke
mitologije. Dogadjaji mogu da budu izmisljeni jedino ako odgovaraju
principima verovatnog i moguceg. Stih tragedije i komedije treba da
se razlikuje. Karakteri treba da budu dosledni; tragedija treba da
ima pet cinova; pojedine dogadjaje ne treba prikazivati, vec treba
da se odigraju iza kulisa; hor treba da ima ulogu glumca; bog treba
da razresi situaciju jedino ako je to neophodno. Zalaze se za in
medias res princip, a delo mora da bude jedinstveno i celovito. U
trecem delu govori o pesniku. Pesnik treba da se usavrsava tokom
celog zivota, a cak i najveca dela imaju mane. Za Horacija je
pesnicka umetnost spoj nadahnuca i vestine, a svrha umetnost je da
zabavi, ali istovremeno i da koristi i pouci. Horacije uvodi siri
pojam podrazavanja to nije samo odnos izmedju umetnosti i
stvarnosti, vec i odnos izmedju dela i tradicije.
RIMSKA KNJIZEVNOST Plaut, Aulularija Komedija je dospela u Rim
oko 240. g.p.n.e. Rimska komedija deli se na dve grupe: rimska
togata i rimska palijata. Palijata je vrsta rimske komedije iz 3. I
2. veka pre nove ere. Nastala je preradom ili prevodom nove aticke
komedije, ciji su predstavnici Menandar, Filemon i Difil. Palijata
oznacava tip ogrtaca koji su nosili Grci, nasuprot rimskim togama.
Tako se razvila I komedija togata koja je imala lokalni karakter.
Palijata je potpuno preuzela odlike grcke komedije - protagonisti
su Grci, prostor I okruzenje su grcki, zaplet je istovetan sa
zapletom iz originala ili predstavlja kontaminaciju zapleta iz vise
razlicitih dela. Kontaminacija se koristi kao sredstvo za
pojacavanje komike, a ogleda se u spajanju razlicitih intriga,
dvaju razlicitih komada, ili prenosenjunekog prizora iz jedne drame
u drugu. Plaut crte grckog zivota zamenjuje rimskim, a funkcija
toga je da priblizi komediju gledaocima i da sluzi kao komicno
sredstvo. Glavni predstavnici su Plaut I Terencije. Sacuvana je
dvadeset i jedna Plautova komedija. Palijata je komedija karaktera
ili komedija zapleta. Sastoji se iz pet cinova izmedju kojih su
umetnuti muzicki delovi ( ekspozicija, zaplet i rasplet ). Hora
nema, kao ni u novoj komediji. Muzicki element koje je u novoj
komediji skoro nestao ovde se javlja u obliku arija glumaca
(cantica). Teme poticu iz svakodnevnog zivota, nema parodija ni
politike. Zaplet je obicno ljubavna intriga, a u prologu se daje
predistorija dogadjaja, jer Rimljani nisu kao Grci znali sta se
desava pre same radnje. Prolog ima ulogu da saopsti sadrzaj drame i
da publiku zamoli za paznju. Postuju se tri jedinstva. Plaut cesto
koristi grubu i neposrednu komi