Položaj oštećenog u krivičnom postupku.docx

KOMPARATIVNI PRIKAZ POLOŽAJA OŠTEĆENOG U KRIVIČNOM POSTUPKU(Avdić Amra, Julardžija Belma, Halilović Ernesa, Mahir Haris, Murtić Alem i Kozlić Alen)

1. Položaj oštećenog u krivičnom postupku na primjeru Bosne i Hercegovine (Kozlić Alen)

Ona osoba kojoj je krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo neko pravo bilo imovinsko ili

lično naziva se oštećena osoba, ovaj pojam se može odnositi kako na pravnu tako i na fizičku

osobu.

U krivičnom postupku oštećena osoba ima određena prava i obaveze u zakonu o krivičnom

postupku BiH, ova prava oštećeni može ostvariti sam ili uz pomoć zakonskog zastupnika,

odnosno punomoćnika.

Prava oštećenog u krivičnom postupku BiH su slijedeća:

1. Podnošenje prijave o krivičnom djelu.

2. Pravo podnošenja prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u određenim

uslovima.

3. Pravo predlaganja provođenja postupka medijacije, povodom istaknutog

imovinskopravnog zahtjeva.

4. Pravo da bude obaviješten o nesprovođenju istrage, kao i razlozima za to (rok od 8

dana).

5. Pravo da bude obaviješten o obustavi istrage, kao i razlozima za to (rok od 8 dana).

6. Pravo da bude upoznat sa rezultatima pregovoranja o krivnji, o čemu ga obaviještava

sud.

7. Pravo da bude obaviješten da je tužilac povukao optužnicu i da je obustavljen krivični

postupak.

8. Pravo da bude pozvan i da prisustvuje saslušanju svjedoka ili vještaka izvan sudnice,

kao i rekonstrukciji događaja.

9. Pravo da bude saslušan kao svjedok u istrazi i na glavnom pretresu.

10. Pravo prisustvovanja glavnom pretresu.

11. Pravo da se u završnoj riječi osvrne na dokaze koji potkrepljuju imovinsko pravni

zahtjev.

12. Pravo da izjavi žalbu na odluku suda o troškovima krivičnog postupka i

imovinskopravnom zahtjevu.

13. Pravo da bude obaviješten o primjeni načela oportuniteta u postupku prema

maloljetniku.

14. Pravo da se protivi ustupanju krivičnog gonjenja stranoj državi.

15. Pravo na osiguranje imovinskopravnog zahtjeva u postupku izručenja

Pored prava koje oštećeni ima u KP BiH oštećeni ima i određene dužnosti koje mora ispuniti

a to su:

1. Ukoliko je pozvan kao svjedok na oštećenog se primjenjuju sve dužnosti koje su

vezane za položaj svjedoka, dakle mora se odazvati na uredno dostavljen poziv, i

dužan je da isti istinito svjedoči.

2. Da položi zakletvu ukoliko ga saslušavaju kao svjedoka.

3. Da poštuju sud, red i procesnu disciplinu (ako ometa red može se nakon upozorenja

udaljiti iz sudnice i kazniti novčanog kaznom u iznosu od 10000 KM).

Imovinskopravni zahtjev

Uslovi za pokretanje imovinsko pravnog zahtjeva u krivičnom postupku su da je nastao

izvršenjem krivičnog djela, ako je ovlaštena osoba postavila zahtjev i akose time ne bi znatno

odugovlačio postupak, ovaj postupak se drugačije naziva adhezioni postupak ili pridruženi

postupak.

Ukoliko se raspravlja o imovinsko pravnom zahtjevu u krivičnom postupku tada se ne može u

pogledu istog zahtjeva pokrenuti i parnični postupak.

Imovinskopravni zahtjev se može postaviti u pogledu nadoknade štete, povraćaja stvari ili

poništenja određenog pravnog posla.

Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva podnosi se tužiocu, odnosno sudu,

najkasnije do završetka glavnog pretresa. Imovinsko pravni zahtjeva mora biti jasan i

određen.

Ovlaštena osoba može do završetka glavnog pretresa odustati od prijedloga za ostvarivanje

imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku i ostvariti ga u parničnom postupku.

U slučaju donošenja oslobađajuće presude ili presude kojom se optužba odbija, te rješenja

kojom se obustavlja postupak, sud je obavezan da raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu

i donošenje odluke o njemu prenese na sud u parničnom postupku.

Zbog osiguranja imovinskopravnog zahtjeva koji je posljedica izvršenog krivičnog djela,

osobe ovlaštene za podizanje imovinskopravnog zahtjeva mogu predložiti određivanje

privremenih mjera osiguranja ovog zahtjeva, od privremenih mjera najčešće se primjenjuju

zabrana raspolaganja, otuđenja ili opterećenja pokretne stvari, čuvanje pokretne stvarii

zabrana otuđenja ili opterećenja nepokretne stvari.

Oštećeni kao aktivno i pasivno dokazno sredstvo

Saslušanje oštećenog je razumljivo iz razloga što je oštećeni najbolje upoznat sa okolnostima

u kojim je počinjeno krivično djelo.

Pojava oštećenog kao svjedoka u KP je fakulatativna što zavisi od više faktora (da li je bio

prisutan prilikom učinjena kd da li zna ko je učinitelj kd...)

Pri ocjeni njegovog iskaza treba voditi računa o tome da je oštećeni zaintersovan za ishod KP,

također treba imati na umu mogućnost zastrašivanja od strane optuženog.

U određenim slučajevim kad je oštećeni pasivno dokazno sredstvo može biti podvrgnut

radnjama i protiv njegove volje,npr vještačenje duševnog stanja, vještačenje tjelesnih povreda,

tjelesni pregled, uzimanje krvi i druge medicinske radnje.

U pogledu pravila koje se odnose na položaj oštećenog postoje i posebna pravila koja se

primjenjuju na posebne kategorije svjedoka a to su:

1. Prilikom saslušanja maloljetne osobe, pogotovo ako je oštećena kd, mora se postupati

obazrivo i mora se izvesti uz pomoć psihologa pedagoga i drugih stručnih lica

2. Oštećenog krivičnim djelom nije dopušteno ispitivati o njegovom seksualnom životu

prije izvršenog krivičnog djela.

3. S obzirom na posebne okolnosti, oštećeni se može saslušati putem tehničkih uređaja za

prijenos slike i zvuka tako da mu branilac i stranke mogu postavljati pitanja.

4. Posebna pravila o dokazima u slučajevima seksualnih delikata.

5. Saslušanje svjedoka se mora snimiti audio ili audiovizuelnim sredstvima u

slučajevima kada se radi o maloljetnim osobama koje nisu navršile 16 godina života.

2. Položaj oštećenog u krivičnom postupku na primjeru Republike Srbije (Avdić Amra)

Pojam oštećenog u krivičnom postupku Republike Srbije dat je u čl. 221 st. 1 tač. 6

Zakona o krivičnom postupku gde je navedeno da je oštećeni lice čije je kakvo lično ili

imovinsko pravo pravo krivičnim delom povređeno ili ugroženo. Oštećeni stiče to

svojstvokada su ispunjena dva uslova: da je izvršeno krivično djelo i da je izvršenjem

krivičnog djela došlo do povrede nekog njegovog ličnog ili imovinskog prava. Ustanova

oštećenog u krivičnoprocesnom smislu različita je i šira od one u materijalnom krivičnom

pravu (pasivni subjekt krivičnog dela). Načelno, postoje oštećeni koji nisu i pasivni subjekti

krivičnog djela i vice versa, poznajemo i pasivne subjekte krivičnog djela koji su oštećeni, ali

se ne mogu pojaviti u krivičnom postupku.

Zakon o krivičnom postupku propisuje da će istražni sudija i predsjednik vijeća

upoznati oštećenog sa njegovim pravima.

Osnovne odredbe u vezi sa ostvarivanjem prava odnose se na pravo oštećenog da u toku

postupka ukaže na sve činjenice i dokaze, da postavlja pitanja optuženom, svedocima i

veštacima, da iznosi primedbe u pogledu njihovih iskaza i da daje druge izjave i predloge.

Oštećeni ima pravo i da razmatra spise i razgleda predmete koji služe kao dokaz.

Oštećeni može da umesto državnog tužioca preduzme ili nastavi krivično gonjenje

okrivljenog. Osim procesnih prava, oštećeni ima pravo da zahtjeva krivičnu osudu izvršioca

krivičnog djela, tj. da izrazi svoju zainteresovanost za krivični progon okrivljenog, kao i da

ostvaruje pravo na naknadu štete, materijalne i nematerijalne, da zahteva povraćaj stvari ili

poništaj pravnog posla.

Propisano je i pravo da oštećeni bude zaštićen od uvrede, pretnje i svakog drugog

napada o čemu sud vodi računa. Na prijedlog suda državni tužilac može da uputi zahtev

policiji da se preduzmu posebne mere zaštite oštećenog. Ustav Republike Srbije u čl. 32 st. 1

propisuje pravo na pravično suđenje, koje se u odnosu na oštećenog ispoljava kao pravo da

nezavisan i nepristrasan sud, pravično i u razumnom roku, javno raspravi o njegovim

pravima. Kao što je već navedeno, to su prvenstveno pravo da izvršilac krivičnog djela bude

oglašen krivim i osuđen u skladu sa zakonom, kao i pravo na naknadu štete.

Oštećeni izvršenim krivičnim djelom može da bude lično povrijeđen, a u slučajevima

kada je izvršenim djelom neko lice izgubilo život, status oštećenog imaju njegovi najbliži

srodnici. Krivični postupak, sa jedne strane, predstavlja put za ostvarivanje prava oštećenog.

Sa druge strane, posebno kod teških krivičnih dela, tokom postupka može doći do

retraumatizacije oštećenog. Zakonik o krivičnom postupku je predvideo mogućnost

okrivljenog da angažuje punomoćnika koji će se tokom postupka starati o njegovim pravima.

Retraumatizacija je karakteristična za krivična djela protiv života i tijela, protiv polne

slobode, za ratne zločine i dr. Oštećeni se može saslušati u krivičnom postupku i kao svjedok.

Opšte prihvaćeno pravilo je obaveza suda da vodi računa o tome da svojim pristupom,

obraćanjem i pitanjima vodi računa o tome da u što manjoj mjeri povređuje prava oštećenog u

smislu ponovnog prizivanja stresnih događaja. Ovakvo postupanje ne smije biti stavljeno

ispred načela utvrđivanja istine.

Bitno je istaći da osim za maloljetnike u procesnom sistemu Srbije ne postoji

mogućnost da oštećeni ima besplatnu pravnu pomoć. Razlog za ovakvo rešenje je taj što

oštećeni može da učestvuje u postupku i bez punomoćnika, a o krivičnom progonu

okrivljenog se prvenstveno stara državni tužilac. U određenim slučajevima kada su u pitanju

najteža krivična dela, tj. kada je oštećeni posebno teško pogođen posljedicom, mnogi smatraju

ta je potrebno izmijeniti takvu odredbu. Naime treba uzeti u obzir to da se državni tužilac

prvenstveno stara o javnom interesu koji ne mora uvek biti i interes oštećenog, a da sam

oštećeni veoma često ne vlada potrebnim procesnim i materijalno-pravnim znanjima koja bi

mu omogućila uspešno zastupanje sopstvenih interesa. Uz postojanje i takvih materijalnih

uslova na strani oštećenog koji mu ne dozvoljavaju angažovanje punomoćnika iz reda

advokata, teško da će zahtev za pravičnim suđenjem u odnosu na oštećenog biti ispunjen.

Shodno navedenom možemo zaključiti da se oštećeni sa aspekta ovog krivičnopravnog

zakonodavstva može pojaviti kao: privatni tužilac, supsidijarni tužilac, sa prijedlogom za

krivično gonjenje, sa prijedlogom za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva i kao svjedok.

Oštećeni se u svojstvu privatnog tužioca javlja kod krivičnih djela koja se gone po

privatnoj tužbi. Privatna tužba je moguća kada se radi: o krivičnom djelu malog značaja,

uslovljenosti postojanja djela subjektivnim osjećanjima oštećenog, kao i činjenici da gonjenje

za neka krivična djela vršeno po službenoj dužnosti nanosi veći štetu žrtvi krivičnog djela

nego samo krivično djelo. Podnosilac privatne tužbe može biti ovlašteno fizičko ili pravno

lice ( lice čije je lično ili imovinsko pravo povrijeđeno ili ugroženo krivičnim djelom). U

onim slučajevima kada su istim krivičnim djelom povrijeđena ili ugrožena prava više lica,

krivično gonjenje će se preduzeti po privatnoj tužbi svakog oštećenog, što istovremeno ne

znači da je pravo svakog od oštećenih nezavisno od prava ostalih oštećenih. Postupak u

ovakvim slučajevima je jedinstven, te se zbog postojanja više tužilaca ne može povećati broj

tužbi i po tom osnovu voditi više procesa. Oštećeni koji se pojeve kasnije mogu se samo

pridružiti onima koji su to pravo prije koristili. Odustanak jednog od oštećenih ima pravno

dejstvo samo u odnosu na njega.

Rok za pokretanje krivičnog postupka od strane privatnog tužioca je određen zakonom.

Taj rok iznosi tri mjeseca od dana kada je oštećeni saznao za krivično djelo i učinioca. Radi se

o prekluzivnom roku nakon čijeg proteka se gubi navedeno pravo.

Privatni tužilac može da izgubi svojstvo privatnog tužioca na dva načina: izričitim

odustankom (davanjem izjave o odustanku od tužbe) i prešutnim odustankom ( putem

zakonske presumpcije o odustanku od tužbe. Bitno je istaći da izričiti odustanak predstavlja

vid slobodnog raspolaganja tužbom, dok je prešutni odustanak predviđen zakonom i to u

slučaju da privatni tužilac ne dođe na glavni pretres iako je uredno pozvan ili mu se poziv nije

mogao uručiti zbog neprijavljivanja sudu promjene adrese.

Pored oštećenog pravo na podnošenje privatne tužbe kao i pravo na nastavljanje

krivičnog postupka započetog privatnom tužbom od strane oštećenog mogu ostvarivati i druga

lica, pa tako ako privatni tužilac umre u toku roka za podnešenje privatne tužbe ili u toku

postupka, njegov bračni drug, lice sa kojim živi u vanbračnoj zajednici, djeca, roditelji,

usvojioci, usvojenici, braća i sestre mogu, u za to predviđenom roku poslije njegove smrti,

podnijeti tužbu, odnosno dati izjavu da postupak nastavljaju.

Oštećeni kao supsidijarni tužilac u kaznenom procesnom pravu, ni poslednjim

izmenama krivičnog zakonodavstva Srbije nije doživeo posebne promene, proučavajući

njegov specifičan položaj i de lege lata i de lege ferenda. Ipak, dinamičan društveni razvoj i

sveukupne promene koje se dešavaju zahtevaju povećanu pažnju kad su u pitanju ne samo

zaštita prava okrivljenog već i oštećenog - supsidijarnog tužioca, kao ustanove koja pruža

osnovu za smanjivanje ili otklanjanje posledica mogućeg nezakonitog rada državnog tužioca i

davanje mogućnosti oštećenima da štite svoja prava koja su im povređena ili ugrožena

krivičnim djelom za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti. U cilju otklanjanja

mogućih negativnih posledica suspenzije krivičnog gonjenja od strane državnog/javnog

tužioca za krivična dela gde se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti u odnosu na

oštećenog je predviđena mogućnost da pod određenim uslovima on preuzme krivično

gonjenje umesto javnog tužioca. Na taj način uvodi se u krivični postupak specifičan subjekat

postupka, oštećeni kao tužilac, odnosno supsidijarni tužilac, koji tako postaje procesna

stranka. Ovom ustanovom eliminišu se dve eventualno negativne posledice odustanka javnog

tužioca od gonjenja: prvo, stvorena je mogućnost da se proveri i utvdi osnovanost, odnosno

zakonitost i opravdanost odustanka državnog tužioca od gonjenja, te čak postojanje interesa i

potrebe reaktiviranja javne tužbe u javnom interesu, i drugo, oštećeni je u mogućnosti da

ostvari svoje imovinsko ili kakvo drugo lično pravo koje je povređeno ili ugroženo krivičnim

delom. Ali ova ustanova treba da omogući i nastavak postupka od supsidijarnog tužioca i ako

je došlo do povrede ili ugrožavanja i nekog javnog, opšteg interesa, ako izostaje

pravovremena i adekvatna reakcija državnog tužioca. Ako bi se držali isključivo tog pravila

kao ekskluzivnog prava javnog tužioca, došli bi do toga da bez obzira na načelo legaliteta,

pojedini izvršioci krivičnih dela, suprotno načelu jednakosti građana pred zakonom, nikada ne

budu izvedeni pred nezavisan i nepristrasan sud, a na štetu javnog interesa i interesa

oštećenog. Do ovoga dolazi kada javni tužilac odluči da ne započinje krivično gonjenje ili

odustane od započetog gonjenja protiv određenog lica za određeno krivično delo. Javni tužilac

ovakvu odluku može da donese zloupotrebom službenog položaja, pa njegova odluka

protivno načelu legaliteta neopravdano izostaje. Do nepreduzimanja ili odustajanja od

krivičnog gonjenja još češće dolazi zbog pogrešne i nepravilne procene o neispunjenosti

uslova za krivični progon. Samim postojanjem ustanova supsidijarnog tužioca ima preventivni

karakter uticajem na podizanje kvaliteta rada javnog tužilaštva, da bi sveli na minimum

mogućnost da izostane krivično gonjene javnog tužioca u situaciji kad za to ima osnova.

Potpuna novost uvedena reformama je ta, da je supsidijarni tužilac izgubio pravo na

preuzimanje krivičnog progona tokom istražnog postupka, u skladu sa novom koncepcijom

istrage. Umesto toga, a to važi i u slučajevima da državni tužilac za krivična djela za koja se

goni po službenoj dužnosti odbaci krivičnu prijavu, obustavi istragu ili odustane od krivičnog

gonjenja do potvrđivanja optužnice, supsidijarni tužilac ima pravo po članu 51 ZKP-a da

podnese prigovor neposredno višem javnom tužiocu, koji rješenjem odbija ili usvaja prigovor.

Pravo koje je oštećeni izgubio, iako se direktno ne tiče prava potencijalnog

supsidijarnog tužioca, odnosi se na postupak deal-a, odnosno zaključivanja sporazuma o

priznanju krivice. Naime, u primeni ovog, sve prisutnijeg, instituta isključena je u potpunosti

aktivnost oštećenog, pa i na žalbu na rješenje suda o usvajanju prigovora.

Oštećeni stiče svojstvo supsidijarnog tužioca ukoliko je javni tužilac, kod krivičnih djela

koja se gone po službenoj dužnosti, našao da nema osnova za preduzimanje krivičnog

gonjenja. Dakle oštećeni je ovlašten da preduzme gonjenje tek pošto je javni tužilac odustao

od krivičnog gonjenja. Javni tužilac, izjavom da odustaje od krivičnog gonjenja, gubi procesni

položaj stranke u krivičnom postupku i na njegovo mjesto kao stranka u krivičnom postupku

može stupiti oštećeni kao supsidijarni tužilac. U praksi, veoma rijetko može doći do situacije

da u jednom krivičnom postupku egzistiraju dvije vrste tužilaca. To je moguće samo ako je

postupak vođen protiv dva ili više lica (saučesništvo), a u odnosu na jednog od njih, javni

tužilac odustane od krivičnog gonjenja te gonjenje preuzme oštećeni. U ovom slučaju se radi

o paralelnom tužiocu, ali ne u odnosu na istog okrivljenog, već u odnosu na različite

okrivljene, a u istom postupku. Do ove situacije može doći i u slučaju sticaja.

Prema zakonu o krivičnom postupku Srbije, oštećeni stiče svojstvo supsidijarnog

tužioca u slijedećim slučajevima: kada javni tužilac odbaci krivičnu prijavu zato što smatra da

nema uslova za krivično gonjenje, rješenjem istražnog sudije o obustavi istrage zbog

odustanka javnog tužiocaa od gonjenja u toku istrage ili po završenoj istrazi, rješenjem vijeća

o obustavi istrage protiv volje javnog tužioca, kada javni tužilac odustane od optužnice prije

nego što je glavni pretres počeo, kada javni tužilac odustane od optužnice na glavnom

pretresu, odustankom javnog tužioca na pretresu pred drugostepenim sudom od optužnice u

cjelosti, u skraćenom krivičnom postupku kada je oštećeni podnio krivičnu prijavu, a javni

tužilac u roku od mjesec dana po prijemu prijeve ne podnese optužni prijedlog niti obavijesti

oštećenog da je odbacio prijavu. Oštećeni kao tužilac ima ista prava kao i javni tužilac. Jedini

zakonom predviđeni izuzetak, gde ne postoji ni supsidijarna ni privatna tužba je postupak

prema maloletnim izvršiocima krivičnih dela, gde je ekskluzivno ovlašćeni tužilac - javni

tužilac. Kumulativno određen uslov da bi supsidijarni tužilac preuzeo progon su i prekluzivni,

međusobno isključujući rokovi za preduzimanje, odnosno nastavljanje gonjenja. Ti rokovi su

kratki i u odnosu na njih je samo izuzetno dozvoljen restitutio in integrum. Prekoračenjem

rokova dolazi do definitivnog gubitka prava na supsidijarnu tužbu (jer tako se poštuju i prava

okrivljenog), čak i ako bi javni tužilac putem vanrednog pravnog lijeka doveo do takve

mogućnosti. Primaran je subjektivni rok od osam dana od kada je oštećeni obavešten da je

javni tužilac odbacio krivičnu prijavu, odnosno da je sud doneo odgovarajuće rjšenje usljed

odustanka javnog tužioca od daljeg krivičnog gonjenja okrivljenog. Objektivni rok od tri

meseca je apsolutni rok i računa se samo ako oštećeni nije obavešten o odustanku tužioca ili o

odbačaju krivične prijave. Međutim, u slučaju da javni tužilac ili sud obavijeste potencijalnog

supsidijarnog tužioca sa zakašnjenjem, pri kraju roka od tri mjeseca, pitanje je kako računati

rok od osam dana. Ako u tom obaveštenju stoje tačni datumi radnji odbačaja ili obustave, tada

bi izjava oštećenog bila blagovremena ipak u roku od tri mjeseca. Kada tako precizno

obaveštenje izostane, trebalo bi prihvatiti kao blagovremeno izjašnjenje i ako se probije rok

od ta tri mjeseca, a u okviru subjektivnog roka.

Očigledno je da oštećeni ne postaje tužilac davanjem izjave o preuzimanju gonjenja ili

podnošenjem odgovarajućeg procesnog akta. Do toga dolazi tek nakon što ta radnja

oštećenog, kao i kad je u pitanju akt državnog tužioca, prođe sudsku kontrolu, u zavisnosti od

faze postupka, sprovedenu od strane istražnog sudije, predsjednika vijeća ili vanraspravnog

vijeća. Prethodne sudske kontrole nema izuzetno ako je reč o preuzimanju pravnosnažne

optužnice javnog tužioca, koji je odustao od daljeg gonjenja u fazi pripremanja glavnog

pretresa.

Prijedlog oštećenog za krivično gonjenje je procesna pretpostavka za pokretanje i

vođenje krivičnog postupka kod grupe krivičnih djela, za koje ovlašteni tužilca ne može

pokrenuti krivični postupak bez prethodnog prijedloga oštećenog. To su krivična djela koja

može voditi i zastupati samo ovlašteni tužilac, ali samo ukoliko oštećeni postavi svoj

prijedlog za gonjenje. Oštećeni može da odustane od svog već postavljenog prijedloga za

krivično gonjenje do završetka glavnog pretresa i u tom slučaju ovlašteni tužilac ne može

nastaviti krivični postupak. Prijedlog za krivično gonjenje podnosi se javnom tužiocu u roku

od tim mjeseca od dana kada je ovlašteno lice saznalo za krivično djelo i učinioca. Javni

tužilac bez obzira na prijedlog oštećenog lica ne mora da pokrene postupak, a u toku postupka

može da odustane od gonjenja kada oštećeni ima pravo da preduzme krivično gonjenje.

Izvršenjem krivičnog djela mogu nastati i određena posljedice koje imaju imovinski

karakter u slučajevima kada izvršeno krivično djelo proizvodi štetu dobrima koja pripadaju

određenom fizičkom i pravnom licu. Osnovni uslov za mogućnost postavljanja

imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku od strane ovlaštenog lica je da je

izvršenjem krivičnog djela pričinjena šteta. Imovinskopravni zahtjev dakle proizilazi iz

krivičnog djela. Predmet imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku može se odnositi

na naknadu štete, povraćaj stvari ili poništenje određenog pravnog posla i to pod uslovom da

je njihovo ostvarivanje moguće pred parničnim sudom. Predmet imovinskopravnog zahrjeva

ne mogu biti one stvari o kojima se ne može odlučivati u parničnom postupku. Krug lica

ovlaštenih na podnošenje ovog zahtjeva je širi od oštećenog i pasivnog subjekta krivičnog

djela. Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva podnosi se organu kojem se

podnosi krivična prijava ili sudu pred kojim se vodi postupak. Rok za podnošenje prijedloga

za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva može se podnijeti najkasnije do završetka glavnog

pretresa pred prvostepenim sudom. Odustajanje pd prethodno postavljenog imovinskopravnog

zahtjeva ne znači i gubitak prava na ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u parnici.

Ovlašteno lice ima pravo na ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u parnici sve do

zastarjelosti njegovog potraživanja po zakonu o obligacionim odnosima.

3. Položaj oštećenog u krivičnom postupku na primjeru Hrvatske (Mahir Haris)

Pravni položaj žrtve kaznenog djela u dugoj povijesti kaznenog prava doživio je velike

promjene. Od početnih oblika kaznenog postupka, gdje je žrtva bila ujedno i stranka u

postupku kao ovlašteni tužitelj, podržavljenjem kaznenog postupka njezin je položaj slabio da

bi se na kraju sveo praktično samo na ulogu svjedoka, bez značajnijih procesnih prava koja

uživaju stranke. No, posljednjih nekoliko desetljeća zanimanje za položaj žrtve raste, a s tim

zanimanjem dolazi i do postupnog poboljšavanja njezina položaja u kaznenom postupku. U

hrvatskom kaznenom procesnom pravu žrtva kaznenog djela i oštećenik tradicionalno uživaju

dosta povoljan pravni položaj, u usporedbi s većinom stranih zakonodavstava.

U skladu sa važećim odredbama Zakona o kaznenom postupku (ZKP/97),

“oštećenik je osoba čije je kakvo osobno ili imovinsko pravo kaznenim djelom

povrijeđeno ili ugroženo“

Pojam oštećenik je određen s tri elementa:

(1) pravom kao objektom povrede ili ugrožavanja,

(2) zakonskim obilježjima kaznenog djela

(3) konkretnim počinjenjem kaznenog djela

POLOŽAJ ŽRTVE I OŠTEĆENIKA U KAZNENOM POSTUPKU

Sukladno važećem Zakonu o kaznenom postupku iz 1997. godine, oštećenik je osoba

koje je kakvo osobno ili imovinsko pravo kaznenim djelom povrijeđeno ili ugroženo.

Oštećenik se kao sudionik u kaznenom postupku može javiti u više uloga, i to kao:

1. oštećenik u užem smislu (oštećenik koji nije stranka),

2. oštećenik kao tužitelj, tj. supsidijarni tužitelj,

3. privatni tužitelj,

4. podnositelj prijedloga za progon

5. podnositelj imovinskopravnog zahtjeva, tj. kao subjekt u adhezijskom postupku.

Oštećenikom u užem smislu nazivamo oštećenika koji nije ovlašteni tužitelj u

kaznenom postupku, tj. nije privatni tužitelj niti supsidijarni tužitelj. Takav oštećenik

međutim u kaznenom postupku ima procesna prava ostvarivanjem kojih pridonosi kaznenom

progonu. Za oštećenika koji nije stranka, ali koji vršenjem svojih procesnih prava pomaže

kaznenom progonu u teoriji kaznenog procesnog prava uvriježio se naziv “nuzgredni

tužitelj’’.

Oštećenik ima opće pravo upozoravati na sve činjenice i predlagati dokazekoji su važni

za utvrđivanje kaznenog djela, pronalaženje počinitelja kaznenog djela i utvrđivanje njegova

imovinskopravnih zahtjeva. Na glavnoj raspravi ima pravo predlagati dokaze, postavljati

pitanja okrivljeniku, svjedocima i vještacima te iznositi primjedbe i objašnjenja glede njihovih

iskaza, pa i davati druge izjave i stavljati druge prijedloge. Oštećenik ima i pravo razgledati

spise i predmete koji služe kao dokaz, no može mu se uskratiti razgledanje spisa dok ne bude

ispitan kao svjedok. Može biti nazočan očevidu i ispitivanju vještaka, a ispitivanju svjedoka

samo ako je vjerojatno da svjedok neće doći na glavnu raspravu.

Oštećeniku se dostavlja i rješenje o obustavi istrage, protiv kojeg ima pravo žalbe. Ako

je protiv rješenja o obustavi istrage žalbu podnio samo oštećenik, a žalba se uvaži, smatrat će

se da je oštećenik podnošenjem žalbe preuzeo kazneni progon.

Na glavnoj raspravi, nakon završetka dokaznog postupka, oštećenik ima pravo iznijeti

završnu riječ. Oštećenik ili njegov opunomoćenik može u svojem govoru obrazložiti

imovinskopravni zahtjev i upozoriti na dokaze o krivnji optuženika.

Dok oštećenik tijekom istrage i glavne rasprave ima na raspolaganju brojna navedena

prava te tako, kao nuzgredni tužitelj, doista može pomoći kaznenom progonu koji vrši državni

odvjetnik, u stadiju pravnih lijekova zakonodavac ga svodi praktično na ulogu svjedoka bez

spomenutih postupovnih prava. Još većom nedosljednošću žalbenih odredba u odnosu na tijek

postupka smatramo pravilo prema kojem oštećenik ne može uložiti žalbu zbog odluke o

imovinskopravnom zahtjevu, tj. osoba koja je jedina ovlaštena na podnošenje tog zahtjeva i u

čijem je jedino interesu donošenje odluke o tome zahtjevu ne može uložiti žalbu zbog odluke

o tom zahtjevu. Kao razlog takvog zakonodavnog rješenja obično se navodi nemogućnost

kaznenog suda da odbije imovinskopravni zahtjev, tj. procesne odredbe prema kojima sud taj

zahtjev, ako ga smatra neosnovanim, ne odbija, nego upućuje u parnicu.

Valja upozoriti i na manjkavosti u pravnoj regulaciji dostave presude. Naime, prema čl.

363. st. 1. ZKP, oštećenik žalbu može podnijeti samo zbog odluke suda o troškovima

kaznenog postupka, ali oštećenik koji je bivši supsidijarni tužitelj (oštećenik od kojeg je

državni odvjetnik preuzeo progon) može podnijeti žalbu zbog svih žalbenih osnova. No,

prema čl. 358. st. 4. ZKP, ovjerovljeni prijepis presude dostavit će se “tužitelju, optuženiku

osobno i njegovu branitelju.’’ Dakle, ne i oštećeniku. Stoga se postavlja pitanje kako će

oštećenik doći do presude i tako uopće doći u mogućnost uložiti žalbu. Oštećenik ima pravni

interes uložiti žalbu zbog odluke suda o troškovima kaznenog postupka budući da se u

troškove kaznenog postupka ubrajaju i nužni izdaci oštećenika i njegova zakonskog

zastupnika te nagrada i nužni izdatci njegova opunomoćenika (čl. 119. st. 2. t. 8. ZKP).

Oštećenik ima i pravo na pravnu pomoć, tj. može svoja prava u postupkuostvarivati i

preko opunomoćenika. No oštećenik koji nije supsidijarni tužitelj imat će opunomoćenika

samo ako ga sam angažira. Dakle, važeći ZKP ne predviđa mogućnost ostvarivanja pravne

pomoći oštećeniku u užem smislu (tj.oštećeniku koji nije supsidijarni tužitelj) na trošak

proračunskih sredstava.

U skraćenom postupku oštećenik ima i neka dodatna prava. U slučaju nedolaska

državnog odvjetnika koji je uredno pozvan na glavnu raspravu oštećenik

ima pravo na glavnoj raspravi zastupati optužbu u granicama optužnog prijedloga.Isto

tako, ako državni odvjetnik nije bio nazočan glavnoj raspravi, oštećenik ima pravo u svojstvu

tužitelja podnijeti žalbu protiv presude, bez obzira na to žali li se i državni odvjetnik.

Naveli smo već da se oštećenik, osim u ulozi “uzgrednog tužitelja’’, u kaznenom

postupku može javiti, pored ostalog, i kao podnositelj prijedloga za kazneni progon. Za

kaznena djela koja se progone na prijedlog oštećenika oštećenik ima pravo podnošenja tog

prijedloga državnom odvjetniku u roku tri mjeseca od dana kad je saznao za kazneno djelo i

počinitelja

Nadzor nad radom državnog odvjetnika ostvaruje se primjenom instituta oštećenika kao

tužitelja (supsidijarnog tužitelja). Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za

pokretanje ili provođenje kaznenog postupka, na njegovo mjesto može stupiti oštećenik kao

tužitelj. Oštećenik koji u svojstvu supsidijarnog tužitelja vrši kazneni progon ima u postupku

sva ona prava koja bi kao stranka imao i državni odvjetnik. procesno pravo predviđa obvezu

državnog odvjetnika da u roku od osam dana po odluci da neće poduzeti kazneni progon o

tome obavijesti oštećenika te da ga uputi da progon može poduzeti sam. Oštećenik ima pravo

poduzeti ili nastaviti kazneni progon u roku osam dana od primitka obavijesti. Ako oštećenik

nije obaviješten o mogućnosti preuzimanja kaznenog progona, svoju izjavu o preuzimanju

progona može dati pred nadležnim sudom u roku tri mjeseca od obustave postupka ili u roku

šest mjeseci od odbacivanja kaznene prijave. Ako je državni odvjetnik odustao od kaznenog

progona na glavnoj raspravi, oštećenik se izjašnjava odmah želi li preuzeti kazneni progon.

Za razliku od “običnog oštećenika’’, tj. nuzgrednog tužitelja, postoji mogućnost

oštećeniku kao tužitelju, na njegov zahtjev, postaviti opunomoćenika na teret proračunskih

sredstava, ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje se prema zakonu može izreći kazna

zatvora više od tri godine. U toj se situaciji može, na traženje oštećenika kao tužitelja,

postaviti opunomoćenik ako je to u postupka i ako oštećenik kao tužitelj, prema svome

imovnomstanju, ne može podmiriti troškove zastupanja.

Za kaznena djela za koja se progon provodi po privatnoj tužbi kazneni progon može

provoditi isključivo privatni tužitelj, koji je u ovim slučajevima jedini ovlašteni tužitelj.

Privatni tužitelj u pravilu je oštećenik, no postoje islučajevi kada to mogu biti i neke druge

osobe kao npr. bliski srodnici i bračni drug oštećenika te zakonski zastupnik maloljetnog

oštećenika ili oštećenika koji je lišen poslovne sposobnosti. Rok za podnošenje privatne tužbe

jest tri mjeseca od saznanja za kazneno djelo i počinitelja. Privatni tužitelj može odustati od

privatne tužbe sve do završetka glavne rasprave i tada gubi pravo na ponovno podnošenje

privatne tužbe. Ako uredno pozvani privatni tužitelj na raspravu ne dođe, pretpostavit će se da

je od tužbe odustao. Budući da je privatni tužitelj stranka u postupku, njegov je pravni položaj

mnogo povoljniji nego položaj oštećenika koji nije stranka.

Sljedeći način aktivnog sudjelovanja oštećenika u kaznenom postupku jest podnošenje i

zastupanje imovinskopravnog zahtjeva kojim se od kaznenog suda traži da riješi

građanskopravno pitanje štete nastale oštećeniku počinjenjenjem kaznenog djela. Dakle, o

zahtjevu koji je po svojoj pravnoj prirodi građanskopravni vodi se parnica koja se, iz razloga

procesne ekonomije, pridružuje kaznenom postupku.

Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku može

podnijeti osoba koja je ovlaštena takav zahtjev ostvarivati u parnici. Imovinskopravni zahtjev

može se odnositi na naknadu štete, povrat stvari ili poništaj određenoga pravnog posla.

Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u kaznenom postupku podnosi se tijelu

kojem se podnosi kaznena prijava ili sudu pred kojim se vodi postupak najkasnije do

završetka glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom. U presudi kojom okrivljenika

proglašava krivim sud može oštećeniku dosuditi imovinskopravni zahtjev u cijelosti ili mu

može imovinskopravni zahtjev dosuditi djelomično, a za ostatak ga uputiti na parnicu. Ako

podaci kaznenog postupka ne daju pouzdanu osnovu ni za potpuno ni za djelomično

presuđenje, sud će oštećenika uputiti da imovinskopravni zahtjev u cijelosti može ostvarivati

u parnici.

Zaključuje kako su stoga vrlo česti slučajevi da jedan dio imovinskopravnog zahtjeva

oštećenika bude dosuđen, a da oštećenik u preostalom dijelu zahtjeva bude upućen na parnicu,

što rezultira da postoje dvije vrste postupka u istom predmetu i svakako ne ide u prilog

oštećeniku efikasnosti postupka.’

4. Položaj oštećenog u krivičnom postupku na primjeru Makedonije (Halilović Ernesa)

Nakon raspada bivše Jugoslavije, Republika Makedonija je kao i sve druge zemlje koje

su bile u njenom sastavu preuzela je neke propise koji su bili na snazi. Samim donošenjem

ustava Republika Makedonija je preuzela Zakon o krivičnom postupku koji je bio na snazi

1997. godine, tj. kada je Makedonija donijela prvi makedonski zakon o kricičnom postupku

kada se govori o razvoju krivičnoprocesnog prava Makedonije sve veća pažnja pridaje

položaju oštećenom u krivičnoprocesnom pravu gdje se proširuje njegovo učešće u postupku

koji dovodi bržeg i efikasnijeg zadovoljavanja njegovih ličnih interesa i ostvarivanja

imovinsko pravnog zahtjeva, što je rezultat nove krivično pravne filozofije koncepta ljudskih

prava, iz čega proizilazi da se oštećeni posmatra kao dio korpusa ljudskih prava koja se

moraju poštovati u cijelini kao što se poštuje i pravo učinioca. Kako u zakonu o krivičnom

postupku tako i u krivičnom zakonu. Ono što zaslužuje pažnju u pogledu položaja oštećenog

je to da je potrebna njegova saglasnost bez koje sud ne može da donese odluku od

oslobađanja od kazne. Prema zakonu o krivičnom postupku Makedonije koji je trenutno na

snazi oštećeni je lice čije je lično ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili

ugroženo čl. 189 ZKP Makedonije. Procesno pravni položaj ogleda se kroz poziciju:

1. privatnog tužioca

2. oštećenog kao tužioca

3. kroz poziciju svjedoka

OŠTEĆENI KAO PRIVATNI TUŽILAC I OŠTEĆENI KAO TUŽILAC

Oštećeni kao privatni tužilac ovlašten je za lakši oblik krivičnih djela koja se gone po

privatnoj tužbi ili po prijedlogu oštećenog. Rok za podnošenje privatne tužbe ili prijedloga za

krivično gonjenje je tri mjeseca od dana kada je ovlašteno lice saznalo za krivično djelo i

učinioca (čl. 48 ZKP Makedonije). Prema čl. 49 stav 1. ZKP- a Makedonije prijedlog za

krivično gonjenje podnosi se nadležnom tužiocu, a privatna tužba nadležnom sudu. Kada se

radi o maloljetnim licima prijedlog za krivično gonjenje ili privatnu tužbu podnosi njihov

zakonski zastupnik, dok maloljetna lica koja su navršila šesnaest godina mogu i sama

podnijeti prijedlog ili privatnu tužbu za krivično gonjenje (čl. 50 ZKP Makedonije). U slučaju

smrti oštećenog ili privatnog tužioca, u roku za podnošenje prijedloga ili privatne tužbe,

njegov bračni, vanbračni drug, dijete, roditelj, usvojilac, usvojenik, brat, sestra mogu u roku

od tri mjeseca da podnesu prijedlog ili tužbu ili da daju izjavu za nastavljanje postupka (čl. 51

ZKP Makedonije). Tokom istrage oštećeni ili privatni tužilac imaju prava da ukazuju na sve

činjenice i da predlažu izvođenje dokaza koje su od važnosti za otkrivanje učinioca krivičnog

djela i utvrđivanje imovinsko pravnog zahtjeva (čl. 55 stav 1. ZKP Makedonije), također

oštećeni kao tužilac i privatni tužilac ima pravo razgledanja spisa i predmeta koji mogu

poslužiti kao dokaz, ali se oštećenom može uskratiti razgledanje spisa dok ne bude saslušan

kao svjedok (čl. 55 stav 3. ZKP Makedonije). Na glavnom pretresu oštećeni ima pravo da

predlaže izvođenje dokaza, postavlja pitanja optuženom, svjedoku, vještaku kao i da daje

prijedloge (čl. 55 stav 2. ZKP Makedonije). Oštećeni također ima pravo da izjavi žalbu u roku

od petnaest dana od dana dostavljanja presude (čl. 350 stav 1. ZKP Makedonije). Oštećeni

kao supsidijarni tužilac se pojavljuje kod krivičnih dijela koja se gone po službenoj dužnosti.

U slučaju kada javni tužilac uvidi da nema osnova za krivično gonjenje o tome obavještava

oštećenog da bi on mogao u roku od petnaest dana preuzeti krivični progon (čl. 56 ZKP

Makedonije). Također, ukoliko javni tužilac tokom postupka odustane od optuženog akta

oštećeni može da ostane pri podignutoj optužnici ili podigne novu (čl. 56. stav 1. ZKP

Makedonije). Oštećeni kao tužilac ima ista prava kao i javni tužilac osim i onih prava koji

pripadaju javnom tužiocu kao državnom organu (čl 59 stav 1. ZKP Makedonije). Prema čl. 61

stav 2. ZKP Makedonije oštećeni kao tužilac ima pravo da mu se po njegovom zahtjevu

dodijeli punomoćnik ako je za to krivično djelo propisana kazna zatvora preko pet godina.

Poboljšanje položaja oštećenog u krivičnom postupku Makedonije pokazuje alternativne

mjere čiji j e cilj da se prema učiniocu krivičnog djela ne primjeni kazna za lakše krivično

djelo, kada se svrha kažnjavanja može postići mjerama pomoći i nadzora nad učiniocem koji

je na slobodi, međutim da bi se to učinilo sudija mora da predhodno sasluša oštećenog i da

traži njegovu saglasnost za primjenu ovih mjera. Kada je oštećeni u ulozi ovlaštenog tužioca

ove mjere se izmiču prema odredbama krivičnog postupka bez održavanja glavnog pretresa, i

time je postupak brz i nema formalnosti koje prate redovni krivični postupak, i može se

provesti za krivična djela koja su u nadležnosti sudije pojedinca s dovoljno dokaza. U tom

slučaju ovlašteni tužilac predlaže donošenje presude bez održavanja glavnog pretresa i jednu

ili više zakonskih sankcija ili ostalih mjera koje se mogu izreći krivično odgovornom

učiniocu. U krivičnom zakonodavstvu Makedonije moguće je oslobađanje od kazne radi

ostvarivanja štetnih posljedica krivičnog djela, to je moguće u slučaju ako je počinjeno

krivično djelo za koje je propisana novčana kazna ili kaznu do tri godine, a sud ocijeni da je

djelo učinjeno usljed naročito olakšavajućih okolnosti a učinioc nadoknadi štetu ili prati

protivpravnu imovinsku korist prije završetka krivičnog postupka ili na drugi način nadoknadi

druge štetne posljedice djela, ali se ovo može primjeniti samo ukoliko se predhodno dobije

saglasnost oštećenog, ovim je oštećeni stavljen u povoljan položaj i data mu je mogućnost

kontrole oslobađanja činioca od kazne radi ostvarivanja štetnih posljedica koje pogađaju

učinioca krivičnog djela.

OŠTEĆENI KAO OVLAŠTENIK IMOVINSKO PRAVNOG ZAHTJEVA

Ovaj institut kroz položaj oštećenog u krivičnom postupku znatno je poboljšan kroz

izmjene Zakona o krivičnom postupku iz 2004. godine, u kojem se navodi da sud presudom

kojom se optuženi oglašava krivim, odlučuje o imovinskopravnom zahtjevu djelimično ili u

cjelini za razliku od ranijeg zakonskog određenja u kojem je sud mogao, ali nije i morao da

dosudi imovinskopravni zahtjev u cjelini ili djelimično ili što se najčešće primjenjivalo da

uputi oštećenog da svoj zahtjev ostvari u parnici ( čl. 101 ZKP Makedonije). Također, sud

ima mogućnost i da ne odlučuje o imovinskopravnom postupku ako bi se time odugovlačio

postupak (čl. 79 stav 1. ZKP Makedonije). Ukoliko u toku postupka dođe do situacije da ne

postoji dovoljna osnova za potpuno ili djelimično presuđivanje imovinskopravnog zahtjeva a

za ostatak tog zahtjeva može donijeti dopunsku presudu. Također oštećeni ima mogučnost da

zaštiti svoju naknadu dodatno da podnese zahtjev osiguravajućem društvu (čl. 97 stav 3. ZKP

Makedonije).

Član 415 stav 1. 4 predviđa oštećenom preinaćenje pravosnažne osuđujuće presude u

dijelu koji se odnosi na imovinskopravni zahtjev i bez ponavljanja postupka. Ta mogućnost

postoji u slučaju ako se nakon donošenja presude pojavi novi oštećeni i to u roku od tri

mjeseca od dana kada je novi oštećeno saznao da je presuda donesena. Na ovaj način se daje

mogućnost odklanjanja štete oštećenim licima za koje sud tokom postupka nije imao saznanja.

5. Položaj oštećenog u krivičnom postupku na primjeru Njemačke (Julardžija Belma)

Položaj oštećenog u krivičnom postupku Njemačke je predmet pravno – polotičkih

diskusija koje su zahtjevale veću aktivnost oštećenog u krivičnom postupku . To pokazuje

zakon o zaštiti žrtve iz 1987 god. koji je pokušao da poboljša položaj oštećenog u procesu

kažnjavanja. Kako ovaj koraj nije bio dovoljan zakonodavac je 1999 god. Predložio

izjednačavanje počinitelja i žrtve u krivičnom postupku i donio Zakon o reformi prava žrtve.

Prema aktuelnom zakonu o krivičnom postupku Njemačke oštećeni u krivičnom postupku

ima različite uloge posebno izražen stav jeste u mogućnosti oštećenog za privatnim

pokretanjem tužbe. Pokretanje privatne tužbe odnosi se na određen broj krivičnih djela kao

što su : protivpravno prodiranje u tuđi stan , uvreda , povreda tajnosti pisma , tjelesna povreda

i dr.Prije pokretanja privatne tužbe nastoji se uspostaviti pokušaj pomirenja između oštećenog

i izvršioca krivičnog djela i više od pola ovih slučajeva dovodi do dogovora .I kod krivičnih

djela koja se gone po privatnoj tužbi oštećenom nije u potpunosti ostavljen put slobode –

tamo gdje je narušen red i mir izvan granica , npr. prilikom vrijeđanja većeg broja osoba ili

rasističkih motiva . U jednom ovakvom slučaju državno tužilaštvo od početka može prihvatiti

pratnju tužioca,ali i preuzeti već započeti postupak privatne tužbe. U oba ova slučaja se

postupak nastavlja kao kod oficijalnih delikata. Međutim, i u ovakvim slučajevima oštećeni se

može pridružiti u postupku kao nuzgredni tužilac.

Sljedeća procesna aktivnost oštećenog je oštećeni kao nuzgredni tužitelj.Ovim oblikom tužbe

omogućava se učešće oštećenog kod oficijalnih delikata koji se goni od strane javnog

tužilaštva.Ovdje javno tužilaštvo ostaje glavni tužilački organ.Međutim,oštećeni može

pristupiti kao dodatni tužilac. Neuzgredni tužilac dobiva sva prava kao privatni

tužilac.Gledano sa strane troškova bolje je postavljen nego privatni tužilac,svi troškovi

nuzgrednog tužioca padaju na teret državnoj kasi,izuzev gdje je nuzgredni tužilac bezuspješno

preuzeo određene procesne radnje ,kada preuzima određene troškove.Kada je u pitanju

svojstvo oštećenog kao svjedoka u krivičnom postupku- oštećeni može prilikom uočavanja

svojih prava potražiti advokata ili prepustiti da ga on zastupa.Advokat tokom postupka može

za oštećenog tražiti uvid u spise kao i odgovor na pojedina pitanja.Ukoliko se oštećeni

saslušava kao svjedok,može zahtjevati da se dozvoli prisustvo jednoj osobi od njegovog

povjerenja.

Naknada štete oštećenom u krivičnom postupku ostvaruje se na dva načina. Prvi, da se

oštećenom omogući ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva u „ adheziskom postupku“.

Ovim postupkom oštećenom se omogućava naknada štete uništenjem nekog materijalnog

dobra ili zbog pretrpljenje duševne boli. Procesna uloga oštećenog kao privatnog tužioca u

ovom postupku nije posebno jaka,jer ne doseže položaj neuzgrednog tužioca.Drugi način je

odšteta povrijeđenog iz javnih sredstava.Ovaj način ostvarivanja naknade oštećenog je

osiguravanje socijalne sigurnosti za sve osobe koje snose posljedice krivičnog djela.Pored

predhodno pomenutih prava oštećenog posebno je spomenuti još neka opća ovlaštenja,koja

pripadaju oštećenom ,čak i onda kada nije u ulozi privatnog ili sporednog tužioca. Tu spadaju:

pravo oštećenog na uvid u spise - ukoliko ne postoji posebni zahtjevi i interesi

okrivenog ,pravo oštećenog na informacije o rezultatu postupka, pravo da bude obavješten o

početku rasprave,da na zahtjev oštećenog pod određenim predpostavkama oštećeni bude

obavješten kada osuđeni prvi put izlazi iz zatvora ili kada će biti pušten na slobodu.

6. Položaj oštećenog u krivičnom postupku na primjeru SAD (Murtić Alem)

Tema nase prezentacije je UPOREDNO PRAVNI PRIKAZ POLOZAJA OSTECENOG ILI

ZRTVE U UPOREDNO PRAVNOM POSTUPKU SRBIJE, HRVATSKE, NJEMACKE i

SAD. Moje izlaganje se bazira na komparativnom prikazu ostecenog/zrtve između procesnog

zakonodavstva u BiH i SAD, pa bih s tim zapoceo upoznavajuci vas sa pojmom ostecenog.

Pojam ostecenog u globalnom smislu

Prema nasem pravu bitno je razlikovati pojam zrtve od pojma ostecenog.

Pojam zrtve je kompleksan pojam u okviru kojeg se najcesce govori o zrtvama raznih nedaca,

odnosno događaja. Zrtva je osoba koja trpi od nekog zla ili neke sile. Ona moze biti

povrijeđena zivotno, tjelesno, moralno ili imovinski ostecena.

Također je veoma bitno spomenuti da se u naem procesnom zakonodavstvu ne spominje

pojam zrtve vec samo pojam "ostecenog".

Pojam zrtva ne koristimo jer se pod tim podrazumijevaju sve osobe koje trpe posljedice

izvrsenog kr. djela.

Nas zakon poznaje pojam ostecenog prije svega kao 1) subjekta u krivicnom

2) materijalno pravni pojam ostecenog

3) procesnopravni pojam

4) međunarodni pojam ostecenog,

Prema prvom shvatanju osteceni predstvalja osobu cije je licno ili imovinsko pravo

povrijeđeno ili ugrozeno kr. djelom i prema ovome osteceni ima određena prava koja se

sastoje u sljedecem.:

-podnosenje prijave za pocinjeno kr. djelo

-pravo podnosenja prijedloga za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva.

-pravo provođenja postupka medijacije povodom istaknutog imovinskopravnog zahtjeva

-pravo da bude obavijesten o neprovođenju istrage, kao i o razlozima za to

-pravo da bude obavijesten o obustavi istrage kao i o razlozima za to.

-pravo da bude upoznat sa rezultatima pregovaranja o krivnji, o cemu ga obavijestava sud.

-šravo da bude obavijesten da je tuzilac povukao optuznicu i da je obustavljen postupak.

-pravo da bude pozvan i da prisustvuje saslusanju svjedoka

-pravo da bude pozvan kao svjedok

-pravo da prisustvuje glavnom pretresu

-pravo da se u zavrsnoj rijeci osvrne na dokaze koji potkrepljuju imovinskopravni zahtjev.

-pravo da izjavi zalbu na odluku suda o troskovima kr. postupka.

-pravo da bude obavijesten o primjeni nacela oportuniteta u porupku prema maloljetniku.

-pravo da se protivi ustupanju kr. gonjenja stranoj drzavi. osim ako je dato osiguranje za

imovinsko pravni zahtjev.

pravo na osiguranje uimovinskopravnog zahtjeva u postupku izrucenja.

;+Materijalnopravni pojam ostecenog je ustvari materijalnopravni pojam zrtve, tako da je

mnogoznacan i presirok. Ustvari, govori se o osobama koje trpe od nekog zla cije je dobro

povrijeđeno ili ugrozeno. Ugl. radi se o mnogo sirem pojmu u odnosu na ostecenog kao

subjekta u procesnom pravu.

Procesno pravni pojam je slican pojmu ostecenog kao subjekta u kr. postupku, tj. osteceni

postoji kako u slucaju povrede prava, tako i u slucaju ugrozavanja prava izvrsenim kr. djelom.

Međunarodni pojam ostecenog bazira se na međunarodne dokumente poput Deklaracije UN o

temeljnim pravima zrtve kr. djela i zloupotrebe moci, Konvencija protiv transnacionalnog

organiziranog kriminala sa pripadajucim protokolima.

To bio bio neki uvod i kratka objasnjenja ostecenog i zrtve sa stanovista pozitivnog prava

BiH.

Dalje, zelim da napravim komparaciju ostecenog iz perspektive statusa istog u BiH, odnosno

njegova prava i privilegije koje sam vec naveo sa pravima, odnosno statusom koji ovo lice

uziva u SAD-u.

SAD

U SAD teoretski gledano nema razlike izmđu ostecenog i zrtve, nego je upitanju samo jedan

termin koji u sebi ima i ostecenog i zrtvu. Naime, svaka osoba ostecena kr. djelom ima

određana prava i privilegije. Da bi se ovaj pojam sto bolje analizirao potrebno se vratit u

proslost i postepeno "dokuciti" danasnje stanje ostecenog.

Prava Zrtava su zakonska prava koja se pruzaju zrtvama zlocina. To ukljucuje pravo na

restituciju, pravo da ne budu iskljuceni iz. kr. postupaka, kao i pravo da govore, odnosno

ucestvuju u kr. postupku.

Prava zrtava zlocina kao pokret u SAD nastao je u kasnom modernom razdobolju (1800-

1970). Od 1970-ih Pokret je radio na tome da se da zrtvama smislena uloga u krivicnom

postupku u cilju ukljucivanja pojedine zrtve/ostecenog kao pravno priznatog sudionika sa

pravima, interesom i glasom.

Historija

Tokom kolonijalnih i revolucionarnih razdoblja u SAD, krivicnoprocesni sistem je bio

"zrtveno-orjentisan", tako da su u tim periodima cesto istrazivani i procesuirani osteceni,

odnosno zrtve. u 19 stoljecu i pocetkom 20 stoljeca, fokus se pomako tako da je zlocin bio

viđen prije svega kao "drustveno zlo". Krivicno pravni sistem dosao je kao alat za

popravljanje ovih drustvenih steta", a uloga zrtve u rivicnom postupku je drasticno

pormijenjena.

Moderni status zrtava zlocina Prava na Pokret poceo je 1970 godine. To je pocelo prije odluke

Americkog Vrhovnog Suda u odluci Linda RS protiv Richarda D. (410 US 614). Lindi RS

sud je presudio da prituziteljica nije imala pravni polozaj da bi tuzilastvo diskriminacijski

primjenilo statut zbog zlocina neplacanja alimentacije. tadasnji sud artikulirao je tada

preovladavajuci stav da je zlocin u kojem direktno ucestvuje zrtva ne moze biti procesuiran

kao krivicni progon jer "privatni građanin nema sudski prepoznatljiv interes u krivicnom

progonu ili ne progonu". Ovo rjesenje je sluzilo kao visoki odmak od prvobitno zrtvo-

orjentisanog pristupa kr. postupka, sto je jasno da osteceni 1970 godine nije imao nikakav

formalni status. izuzev svjedocenja, koje u pogledu da se na stolici za svjedocenje mogla naci

bilo koja osoba vezana za kr. djelo i nije bilo zadovoljavajuce za samog ostecenog, odnosno

bio je uskracen za mnoga prava,

Presuda Linda RS bio je jasan prikaz problmea zrtava u pogledu iskljucenosti, ali je također i

nagovijestio rjesenje problema. Sud je naveo da je Kongres mogao "donijeti statut koji daje

prava zrtvama te kako ne bi trebala da postoji nijedna ozljeda statuta i nijedna ozljeda ustava

tim statutom. S tom tvrdnjom sud je pruzio pravni temelj za prava zrtava zakonodavstva.

Pored toga, doslo je do istodobnog rasta drustvene svijesti o pravima ostecenih.Pokret

ZAKON I RED , te Pokret zrtava kr. djela, pa i feministicki pokreti 20 stoljeca u SAD

rezultovali su buđenje javnosti i donosenja drugacijih regulativa i rjesenja ovog problema.

Moderni status ostecenih u SAD.

Godine 1982, predsjednik SAD Ronald Regan je Radnoj Skupini za zrtve kriminala objavio

svoje zavrsno izvjesce. Izvjescem je ponovio zabrinutost prava zagovornika tvrdeci da su

"nevine zrtve zlocina dio sistema i kao takve ih treba zastiti, te omoguciti određena prava,

naime, njihove osobne probleme, finansijske i njihove rane nece proci bez nadzora". Izvjesce

sadrzi 68 preporuka za pruzatelje usluga vladinih sluzbenika, gdje su se mnoge zadrzale do

danas. Izvjesce također ulazi u amandman SAD i ostaje podrzan od strane ostecenih sve do

danas.

U desetljecima koja su slijedila zagovornici ovih prava su dozivjeli znatan uspjeh.Danas se

kroz prava ostecenih nastavljaju promicati zakoni koji jamce temeljna prava za zrtve, te

omogucavaju procesne mehanizme za ucinovito provođenje.

Trenutni status prava ostecenog u SAD.

Od 1982. godine, trideset tri (33) drzave mijenjaju svoje ustave zbog rjesenja u pogledu prava

zrtava. Iste godine Kongres je donio prvu regulativu za vezanu za ucesce ostecenih pred

sudovima i pruzanje pojedinacne zastite zrtvama ugrozenih kr. djelom.

Prava ostecenog iz 2004 koja vaze i danas.

Zakon SAD daje zrtvama sljedeca prava.

1. Pravo na zastitu od optuzenih

2. Pravo na obavijesti

3. Pravo ne biti iskljucen iz postupka

4. Pravo govoriti u krivicnim postupcima

5. Pravo se konsultovati sa tuziteljem

6. Pravo na restituciju

7. Pravo na postupak bez nerazumnog odugovljacenja

8. Pravo biti tretiran sa postenjem i sa dostojanstvom.

Bitno je spomenuti i da u nasem krivicnom zakonodavstvu tuzitelj je "alfa i omega" i odlucuje

da li ima uslova za pokretanje postupka pred nadleznim sudom il ne, tako da utvrđivanje

istine u ovom slucaju za ostecenog, moze zavisiti samo od jedne osobe i biti maksimalno

korektno i ispostovano od str. procesnog zakonodavstva, a u tom pogledu moze biti i

pogresno u nekom moralnom smislu s obzirom da je istinu veoma tesko utvrditi.

U SAD osoba ostecena u kr. postupku ima pravo svoj interes traziti u parnicnom postupku,

bez obzira o kojoj se vrsti krivicnog djela radi, tako da tu imamo 2 paralelne strane "u borbi"

pred pasivnim sudom.