POHODA B. D. M.zupa-marijagorica.hr/web/wp-content/uploads/2020/05/...Zdravo Kraljice i njezina velika prihvaćenost od strane širokih masa, a u kojoj je Blažena Djevica Marija shvaćena

R K T. Ž U P A

POHODA B. D. M.

God. VI. Broj: 34 3. svibnja 2020.

Četvrta vazmena nedjelja

Braćo i sestre, na blagdan Dobrog Pastira slavi se i Dan zvanja. Uz ostale poruke današnjih čitanja, bit

će govora o svećeničkom i redovničkom pozivu. U nekim župama, ukoliko bude moguće upriličit će

se i klanjanje za nova svećenička i redovnička zvanja. Ipak, evo nam svima nove prilike za iskrenu

molitvu za nove radnike na njivi Gospodnjoj. Sada, u ovim specijalnim okolnostima vidimo koliko

nam fali svećenik, sudjelovanje u Euharistiji, sakrament Ispovijedi, a osobito sv. Pričest. Zabrinuti

smo pomalo jer ne znamo hoćemo li moći, kada i kako organizirati Prvu svetu Pričest, ne znamo ni

što će i kako biti sa sakramentom svete Potvrde, firme ili krizme. Dakle, potrebni su nam djelitelji

sakramenata i zato molimo dobroga Boga da nam pošalje novih, barem klica zvanja koje ćemo mi

svojom podrškom, ponajprije molitvom pratiti i hrabriti na putu ostvarenja zvanja. U svim zvanjima

događaju se prekrasni uspjesi, ali i razočaranja. I toga moramo biti svjesni. Ne dozvoliti da bilo kakvim

komentarima uništimo klicu zvanja u nekom mladiću ili djevojci koji možda pokazuju interes za

svećeništvo ili redovništvo ili osjećaju da ih Bog zove u svoju službu. Nije dobro nikad idealizirati, a

niti zlobno kritizirati bilo koje zvanje ili zanimanje, jer, koje zvanje nema problema u ostvarivanju

zadanog cilja? Gledajući mnoge u našoj crkvi u jedinstvenoj pobožnosti, željne Božje riječi i

sakramenata, znam da nijedna svećenikova žrtva nije uzaludna. Bez muke nema uspjeha. Njome smo

slični Kristu.

Nema mjesta malodušnosti. Svakodnevno molimo kratki zaziv: „Neka te vide u meni“. Poslani smo

da radimo, propovijedamo, i bit će ploda iako možda ne za našega života. Zrno je dugo skriveno dok

ne isklija i rodi. Danas ćemo, zahvalni, moliti za nova zvanja. Snaga je našeg odaziva u Kristu, u Duhu

koji nas oduševljava za veliko poslanje. Mi kakvi da smo, svećenici smo, most, putokaz za drugu

obalu. Istina koju je izrekao sv. Pavao: „Ne ja, nego Bog u meni!“ Uostalom, ni Krist nije za života

prošao drugačije, doživio je i zanosno klicanje i osudu.

Na njegovu ljubav odgovorili su mržnjom i križem. Jednako su tako prošli i apostoli. U Prvoj poslanici

Petar govori o Kristu raspetome. Predstavlja ga kao mesiju, jednaka Bogu, onoga koji je uspio u

ljudima otvoriti prozore duše da Duh provjetri i osvježi vjeru. A Ivan poziva ljude na obraćenje i

otvorenost Duhu Svetome, kojega će primiti svi koji su povjerovali. I tako se ostvaruje ono što je Isus

navijestio učenicima: da će se u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim

narodima. Tako je započelo vrijeme Crkve.

U današnjim čitanjima govor je o zajedništvu u Kristu. Rast u vjeri je i rast u zajedništvu s Kristom,

Trojstvom. Zajedništvu s ljudima. Duh Sveti nas povezuje u zajedništvu Crkve i sakramenata. Koji je

naš zadatak? Nije sve na svećeniku.

Svatko od nas ima ulogu u vršenju onoga što mu je zadano. Kako je to riješio Petar u prvom čitanju?

O Petrovoj ulozi i postupcima učenika, svjesnih da je sve počelo Isusovim uskrsnućem, izvještavaju

2.

nas Djela apostolska. Crkva nastupa u njegovo ime, a svi koji prihvaćaju Isusa uskrslog krste se u

njegovo ime „da im se grijesi oproste i da prime dar Duha“. Nije čudo da su se mnogi pridružili

zajednici nakon Petrova svjedočenja. Govor je slikovit. Slikom pastira objašnjava se mjesto i uloga

Isusa u Crkvi. on nas „uvodi u ovčinjak, zove po imenu“. Veliko otkriće. Svi smo mi u Crkvi osobe,

ne bezimena grupa. On nas hrani, izvodi na pašu, krijepi, tješi. Slikom vrata želi nam reći da u njemu

nalazimo zajedništvo i susret i život. Jedini mogući način. za razliku od onih koji zlorabe vlast i

položaj, on je dao život za nas. Svjesni smo da ljudi, unatoč svim naporima, ne postižu zajedništvo ni

nacijom, ni interesima, ni bogatstvom, ni slavom. Crkva je ta koja okuplja ljude u sveopće zajedništvo,

„ovčinjak“ sigurnosti, ljubavi i mira. Krštenjem smo ušli kroz ta čudesna vrata u zajedništvo s njime.

Razmišljamo danas i o onima koji moraju to Isusovo djelo nastaviti. Nisu to samo svećenici, svatko je

od nas navjestitelj Radosne vijesti. Svi smo mi primili dar Duha. Pavao je Efežanima naglasio da je

poslanje jedno, a službe različite. On „dade“ jedne za apostole, druge za proroke, evanđeliste, pastire,

učitelje za djelo služenja i izgrađivanje Tijela Kristova.

U čemu je problem?

Unatoč svemu, „žetve je mnogo, radnika malo“. Na nama je da molimo za mlade koji će se, ohrabreni

našom vjerom i molitvom, pridružiti navjestiteljima evanđelja. Kao kršćani, svi smo pozvani. Važno

je prepoznati svoju ulogu u Božjem planu spasenja.

Isus je Dobri pastir, kako ga naviješta evanđelje. Ne začuđuje stoga njegov prijekor upućen farizejima,

riječima osude koje su izrekli proroci onima „koji su uništavali, rastjerali ovce“ (Jeremija), „koji su

pasli sami sebe“ (Ezra).

Krist se nudi kao pastir kojega treba slijediti. On je uzor i slika svećenika. Brine se za sve jednako, za

slabije, nemoćne, bolesne. „On nas je ljubio do kraja“, kaže Pismo. On je Pastir i ujedno vrata, u njemu

su svi ujedinjeni, on nas zove imenom, brine i život svoj za nas polaže.

U kršćanstvu je naglasak na osobi koju Bog cijeni, voli. U nekim režimima stvarane su zajednice,

kolektivi koji su nijekali pojedince i njihovu osobnost. O zajedništvu u Kristu mi razmišljamo u

zajedništvu s drugima. Isus svakome od nas prilazi osobno, a mi mu odgovaramo osobnom vjerom,

pri čemu je važno istaknuti naše „ja“. „Ja vjerujem“, ne mi. Tako ćemo svojom vjerom obogatiti i

druge osobe i zajednicu župe i naroda. Iz takve atmosfere rastu duhovna zvanja. Amen!

Naša je crkva svakodnevno otvorena od 9 do 17 sati. U tom vremenu možete pojedinačno navratiti, pomoliti se,

uzeti župni listić, Glas Koncila ili nešto drugo kao korisno štivo. Već smo pri kraju mjeseca travnja, u crkvi vam

je dostupan novi MAK, Mali Koncil za naše prvopričesnike i krizmanike, ali i druga štampa. Znam da djeca imaju

svakodnevno nastavu, da puno vremena provode za računalom, a oni manji pred televizorom, da se ne mogu

igrati vani i da je njima možda najteže. Osobno, već dugo nisam vidio ni jedno dijete! Znači, pridržavamo se

propisanih mjera zaštite i vjerujem da se nikome ništa neće dogoditi. Vi stariji koji odlazite u trgovinu, poštu, ili

navratite u našu crkvu, ponesite djeci MAK da mogu predahnuti uz malo kvalitetnog duhovnog sadržaja! Župni

Listić i dalje izlazi redovito i možete ga uzeti svakodnevno u našoj crkvi, ili u trgovini ili u Pošti u Mariji Gorici!

Možda ste u ovo vrijeme izolacije poželjeli u ruke uzeti Bibliju? Evo zgodne prilike! Sada možete naručiti Bibliju

po cijeni od samo 100 kuna i ako želite, bit će Vam dostavljena na Vašu adresu! Naručite telefonom, mobitelom,

mailom… platite kod preuzimanja! Vjerujem da sada imamo dovoljno vremena za čitanje, pa Vam toplo

3.

preporučam Bibliju! Oni kojima je možda teže patiti odjednom, nudim mogućnost plaćanja na dvije rate! Naručite

na broj 098/452-192.

U mjesecu travnju radi koronavirusa u našoj župi nije bilo ni krštenja, ni vjenčanja. Ipak, umrle su dvije osobe:

1. ŠTEFANIJA ŽUPANČIĆ r. Budić (76), Dubravička 123, Vukovo Selo; i

2. ANĐELA GALIĆ r. Levojević (77), Brdovečka 71, Sveti Križ.

Pokoj vječni, daruj im, Gospodine!

Neka pobožnosti Mariji ispune i ovaj svibanj

Riječ je o pučkim pobožnostima koje su nastale tako da je narod nosio pred Djevicu Mariju bukete i vijence svježega proljetnoga cvijeća, htijući na takav način njezine kipove i slike još više uresiti i time joj iskazati svoju zahvalnost. Pri tome su joj pjevali razne pjesme i molili marijanske molitve, napose molitvu krunice. S vremenom se ta pobožnost ukorijenila u cijeloj Crkvi, a otkako je u 16. st. odobrena i preporučena, predstavlja narodu vrlo drag oblik štovanja nebeske Majke. Obično se pobožnost provodi u župnim i samostanskim crkvama i kapelicama, uz slavljenje svete Mise (odatle i naziv “svibanjske večernjice”), kao i moleći krunicu, Lauretanske litanije, pjevajući marijanske pjesme i sl. S obzirom na takav oblik pobožnosti, dobro je primijetiti dvije stvari i prema njima nastojati oblikovati i način čašćenja Blažene Djevice Marije kroz to vrijeme: s jedne strane činjenicu da se u mjesecu svibnju nalazimo u pouskrsnom vremenu liturgijske godine, a s druge strane činjenicu da Kristovu i našu Majku vrlo često častimo na jedan nedovoljno jasan način, takav koji joj obično pridaje tek ulogu Tješiteljice novoljnih. S obzirom na prvu činjenicu, odnosno da je riječ o vrlo važnom razdoblju liturgijske godine, kada se sve do blagdana Duhova naročito intenzivno slavi otajstvo Kristova uskrsnuća, nipošto ne bi bilo dobro da to vazmeno vrijeme bude zasjenjeno različitim oblicima pobožnosti prema Majci Božjoj, nego je važno da međusobno budu skladno isprepleteni, kao što su međusobno bili isprepleteni i životi Isusa i Marije. Potrebno je zato da se i kroz čašćenje Marije u mjesecu svibnju jasno uoči njezina nenametljiva i samozatajna uloga, kao one koja je cijeli svoj život podredila poslanju svoga Sina, ali također da se uoči i njezina uloga kao suotkupiteljice i Majke cijele Crkve. To se lijepo može povezati ne samo kojom dodatnom riječju na početku (svake) svete mise, nego i kroz druge oblike koji kao takvi mogu biti skladni vezivni elementi između krunice i litanija, između marijanskih pjesama i adoracije itd. U tom se smislu mogu sročiti kratke molitve ili tumačenja, čitati prikladni svetopisamski tekstovi ili odlomci nekih knjiga, marijanskih enciklika, razmatranja nad Lauretanskim litanijama ili nekih drugih prigodnih tekstova i sl., a koji kao takvi, ako se skladno i usmjeravajuće podijele tijekom cijeloga mjeseca, mogu postati zgodan način odgajanja vjerničkoga puka i općenito pridonijeti rastu u vjeri. Na takav nas, naime, način pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji uvodi u pouskrsnu mistagogiju, baš kako je to Ona sama činila za svoga života, o čemu nam svjedoče i Djela apostolska, potvrđujući da je bila u uskom zajedništvu s Dvanaestoricom i prvotnom Crkvom, odnosno

4. da su se svi oko nje okupljali, kako to u biti i mi danas činimo. Prostora za takvu povezanost marijanske pobožnosti i vazmenoga vremena ima više nego dovoljno i dobro bi ga bilo iskoristiti. Također, mjesec svibanj nam može dozvati u pamet važnost ispravnoga načina štovanja Blažene Djevice Marije, a koji se, valja priznati, tijekom povijesti u mnogim svojim elementima udaljio od svetopisamskoga koncepta, do mjere da je Marija u svijesti velikoga broja kršćana postala tek Zaštitnica patnika i Tješiteljica nevoljnika. Na to nas posebno podsjeća molitva Zdravo Kraljice i njezina velika prihvaćenost od strane širokih masa, a u kojoj je Blažena Djevica Marija shvaćena kao ona kojoj vapiju prognani sinovi Evini, kao ona kojoj isti ti uzdišu plačući u ovoj suznoj dolini, a jednako ju tako mole da im nakon ovog (ovozemaljskoga) progona pokaže Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. Naravno, Blažena Djevica Marija je i u tom smislu naša Zagovornica i Tješiteljica, a naznačena molitva itekako ima svoju veliku vrijednost, no bilo bi vrlo necjelovito pridati joj samo takvu ulogu. Stoga je važno da se ona druga, radosna strana Marijina štovanja, jasno vidi barem kroz vrijeme mjeseca svibnja, pa je dobro kroz različite oblike pobožnosti da upravo to dođe do izražaja. Mogu se tako npr. kroz to vrijeme češće moliti i neke druge marijanske molitve koje su vjerničkomu puku manje poznate, kao npr. Slavna Majko Spasitelja… ili Rajska kruno, rajska slavo… ili Pod obranu se tvoju utječemo…, koje se u Časoslovu nude na izbor pri moljenju Povečerja. Također, u tom radosnom svjetlu ne treba ni zanemariti nastanak ove pobožnosti, odnosno dobro je prisjetiti se da su vjernici jednostavno htjeli cvijećem ukrasiti Marijine kipove i slike i na takav način, uz pjesmu i molitvu, iskazati joj svoju ljubav i predanje. Stoga se čini opravdanim da se i danas vjernici potiču da kroz mjesec svibanj donose cvijeće u crkve i da ih ukrašavaju, a posebno pri tome krune njezine kipove i slike. Isto se može činiti, bilo privatno, bilo organizirano, na Marijinim kipovima u poljima, na groblju, na raskrižjima i drugim mjestima, a sve se to može još svečanije upriličiti uz ophod u kojemu će se npr. pjevati marijanske pjesme, moliti krunica, litanije itd., a sve završiti svetom misom. Gdje je zgodno, mogu u takvim pobožnostima sudjelovati i školska djeca, kao i drugi staleži, što sve uz dobru pripremu može bitno pridonijeti još ljepšem i radosnijem zahvaljivanju našoj Majci jer je spremno prihvatila Božji poziv da postane Majka Spasitelju svijeta. I, naravno, pri svemu tomu ne treba zanemariti ni obiteljsko štovanje Blažene Djevice Marije, baš kako nas na takvu cjelovitu pobožnost potiče i papa Pavao VI.: “To je, u stvari, mjesec u kojemu će kršćani u hramovima i u obiteljskim domovima gorljivije i srčanije uzdizati Mariji prinos svojih molitava i pobožnosti. To je ujedno mjesec u kome će više i obilatije silaziti na nas darovi božanskog milosrđa.” Obasjaj nam pute kako zalutali ne bi koja bdiješ nad dječicom svojom Ti koja za nas moliš Sjaj Marijo, Majko naša. Ti koja nas nikada povrijediti nećeš koja nam daješ svu ljubav svoju Sjaj Marijo, zaštitnice naša. Sjaj Marijo lurdska i fatimska

5. Sjaj Marijo bistrička i međugorska Sjaj Marijo Guadalupska Sjaj Majko Isusova Sjaj Majko naša Sjaj Marijo Sjaj Marijo, Majko naša u tugama i jadima u bolestima našim. Pomozi nam zaštitnice snažna, zaštitnice posebna i mila Sjaj Marijo, Majko naša. Ti koja si nam poklonila Nebo

DIREKTORIJ ZA PASTORAL SAKRAMENATA U ŽUPNOJ ZAJEDNICI

Sakrament SVETOGA REDA - nastavak iz prošlog broja

Red đakonata - red »za služenje«

Đakoni ne za svećeništvo nego za služenje. »U nižem stupnju hijerarhije stoje đakoni, na koje se

polažu ruke 'ne za svećeništvo, nego za služenje'« (LG 29). Đakoni su zaređeni službenici za zadatke

služenja u Crkvi. Oni ne primaju ministerijalno svećeništvo, ali im ređenje podjeljuje važne uloge u

službi naviještanja riječi Božje, bogoslužja, pastirskog upravljanja i djelotvorne ljubavi« (KKC 1596).

Ipak, i ređenje đakona je događaj što ga treba ponovno otkriti i vrednovati u mjesnoj Crkvi.

Kod ređenja đakona samo biskup polaže ruke, označujući tako da đakon treba svoje »zadatke« vršiti

pod pastirskom vlašću svoga biskupa (usp. KKC 1596). Kao pridruženi obred ređenju predviđeno je

da biskup knjigu Evanđelja preda novom đakonu koji je primio poslanje naviještanja Kristova

evanđelja (KKC 1574).

Trajni đakonat. Nakon Drugoga vatikanskog koncila đakonat nije više samo prolazna stepenica

prema prezbiteratu. Latinska Crkva je ustvari obnovila đakonat »kao posebni i trajni hijerarhijski

stupanj“ (LG 29).

»Trajni đakonat, koji može biti podijeljen oženjenim muškarcima, važno je obogaćenje za poslanje

Crkve« (KKC 1771). Zato ga treba njegovati, cijeniti i predlagati u mjesnoj Crkvi. Oni obavljaju

dragocjenu službu u malim zajednicama ili crkvenim skupinama kao i u siromašnijim društvenim

sredinama.

Biskupsko i svećeničko ređenje događaj cijele zajednice

Biskupsko i svećeničko ređenje događaj cijele zajednice. Biskupsko i svećeničko ili đakonsko ređenje

uvijek je događaj od velikog značenja u životu jedne župe i jedne biskupije. Ređenjem (dijecezanskog)

6.

biskupa biskupijska zajednica dobiva pastira, odgovornog za cijelu zajednicu. To je prigoda još

intenzivnije molitve kako za novog pastira, tako i za partikularnu Crkvu i cijelu Crkvu. Za biskupsko

ređenje (kako dijecezanskog tako i za pomoćnog biskupa) valja organizirati hodočašće u crkvu

ređenja uz prethodne višednevne molitve.

Dan ređenja dan hodočašća u katedralu. Redenici (svećenici i đakoni) plod su brojnih molitava i

zalaganja cijele biskupijske zajednice. Zato je i dan svećeničkog ređenja izuzetno važan događaj za

biskupiju. Obred ređenja predviđa da biskup pita cijelu zajednicu prisutnih o prikladnosti kandidata

za svećeničku službu. Nakon što odgovorni svećenik pozitivno odgovori da upitani Božji narod nije

dao nikakav prigovor, biskup prihvaća zahtjev kandidata i izabire ih za red prezbitera. Cijela zajednica

očituje radost na tu odluku i radosno zahvaljuje Gospodinu.

Dan ređenja nipošto ne bi smio ostati nezapažen, naprotiv, neka bude dan hodočašća u katedralu,

odnosno u crkvu u kojoj se podjeljuje sakrament svetoga reda. Na ređenje treba pozvati cijelu

biskupiju, napose odgojitelje sjemeništa i profesore teologije odnosno bogoslovnog fakulteta, zatim

župnike i vjernike župa u kojima su redenici kršteni i rasli, odnosno u kojima su bili »na praksi“. Isto

tako valja pozvati one koji su svojom ustrajnom molitvom, a možda i materijalnom pomoći,

neposredno pratili i pomagali kandidate do ređenja. U nekim biskupijama je običaj da se ređenje slavi

i u župnim zajednicama u kojima su zvanja nikla i koje su molitvom i kršćanskim životom podržavale

kandidate do svećeničkog ređenja. Katedrala kao majka svih crkava u biskupiji ima prednost, osim

toga, ređenjem svećenika jednog prezbiterija u jednoj crkvi snaži osjećaj pripadnosti jednom

prezbiteriju. Napose je preporučljivo da se niže službe dijele u župnim zajednicama kao jedan oblik

djela za zvanja.

Mlada misa. Na župnika spada da sa župnim pastoralnim vijećem organizira liturgijsko slavlje mlade

mise, duhovno pripravi župnu zajednicu kroz trodnevnicu i dogovori pojedinosti mladomisničkoga

stola. U svakom slučaju, središte mora biti euharistijsko slavlje, u kojem će se voditi briga o broju i

sadržaju pozdrava, o pjevanju u kojem neće biti zanemaren puk, o mjestu i ulozi svećenika

sudionika... Mlada misa je osvježenje za crkvenu zajednicu, ohrabrenje za mladomisnika i prilika u

kojoj Gospodin nekima upućuje poziv: »Dođi i slijedi me!«. Neka mlada misa doista bude »mlada

misa“ a ne »vjenčani pir“ ili nešto slično. Mladomisničko slavlje je prigoda da kršćanska zajednica

probudi ili produbi svijest odgovornosti za duhovna zvanja.

Niže službe

»Nezaređene službe«. Episkopat, prezbiterat i đakonat zovemo zaređenim službama jer se primaju

»svetim redom«. No u životu i u nauku Crkve postoje i druge službe koje se ne podjeljuju ređenjem,

to su tzv. »nezaređene« službe ili »niže službe«. Njih možemo svrstati u dvije skupine: zakonito

postavljene službe i činjenične službe (de facto).

7.

Zakonito »postavljene« službe su one što ih je Crkva ustanovila na temelju stanja što ih vjernici imaju

snagom krštenja, na osnovi kojega mogu preuzeti posebne zadaće u zajednici. One su dar što ga Duh

Sveti daje na dobro Crkve i one su milost, istina ne sakramentalna, nego zazvana i zaslužena

zagovorom i blagoslovom Crkve. Nakon Koncila ustanovljene su dvije službe (lat. ministeria): služba

čitača (lektorat) i služba akolita (akolitat). »Osim njih postoje najvažnije službe (lat. officia) akolita i

lektora s privremenim ovlaštenjem, kojima se pribrajaju druge službe Opisane u Rimskom misalu«

(RS 44).

»Čitač se postavlja za naviještanje čitanja Svetoga pisma, izuzevši Evanđelje. Može predmoliti i

nakane sveo će molitve, a *ako nema psalmista psalam između čitanja. Čitač u euharistijskome slavlju

ima vlastitu službu (usp. 194-198), koju treba da vrši baš on« (OU 99). Čitač ima zadaću i poučavati

djecu i odrasle u vjeri da bi dostojno primali sakramente, naviještati poruku spasenja ljudima koji je

još ne poznaju (usp. Rimski ponti. fikal, Postavljanje čitača, br. 4).

»Akolit se postavlja za službu oltaru te za pomoć svećeniku i đakonu. Njegova je poglavita zadaća da

pripravlja oltar i sveto posuđe i da vjernicima dijeli euharistiju, čiji je izvanredni djelitelj. U službi

oltara akolitu pripadaju Vlastiti dijelovi (usp. br. 187-193), koje mora vršiti“ (OU 98).

Izvanredni djelitelj svete pričesti. Uz te dvije »postavljene« službe stoji i služba izvanrednog služitelja

svete pričesti.57 Ta je služba izvanredna, ne trajna, nju podjeljuje biskup osobama sposobnim i

formiranim da je obavljaju. Izvanredni služitelj svete pričesti može biti i muškarac i žena i on može

pričestiti sama sebe, može dijeliti pričest vjernicima, nositi je bolesnima i starcima isto tako nositi je

kao popudbinu umirućima. To je velika milost jer omogućava da vjernici koji se žele pričestiti ne

ostanu bez euharistije a iz raznih razloga ne mogu doći u Crkvu zbog bolesti ili starosti, ili možda nema

svećenika.

Ministranti. Ima još činjeničnih službi defacto. To su one koje neki vjernici obavljaju na dobro

zajednice bez službenog postavljanja ali s privolom crkvenog autoriteta (0U 100-107, RS 44-47). Jedna

od tih službi je i služba katehete, koja je sve prisutnija u mnogim zajednicama. O ministrantskoj službi

koncilska Uredba o Liturgiji kaže: »Pravu liturgijsku službu vrše također i ministranti, čitači, tumači i

oni koji pripadaju zboru pjevača. Stoga neka svoju ulogu vrše tako iskrenom pobožnošću i urednošću

kakva pristoji tako važnoj službi i kakvu Božji narod od njih s pravom traži. Sve ih stoga treba na svoj

način brižljivo zadojiti liturgijskim duhom i poučiti da svoje uloge obavljaju pravilno i skladno“ (SC

29). »Hvalevrijedno je zadržati običaj da dječaci ili mladići, nazvani 'ministranti', poput akolita

pomažu u službi oltara te prema stupnju shvaćanja primaju prikladnu katehezu o svojoj službi. Ne bi

trebalo zaboraviti ni to da je tijekom stoljeća iz redova tih dječaka proizišao velik broj svetih služitelja.

K službi oltara ove vrste mogu biti pripuštene i djevojke ili žene, prema sudu dijecezanskog biskupa

te u skladu s utvrđenim normama“ (RS 47). Pastoral ministranata od velike je važnosti u sveopćem

djelu za duhovna zvanja. Mnogi biskupi i svećenici osjetili su svećenički poziv upravo kao ministranti.

Zapravo, cijela Crkva ako želi biti vjerna Kristu »sluzi Božjem i sluzi ljudi«, mora slijediti Krista na putu

služenja i biti doista službenica. Ne samo »zaređeni« službenici, ne samo postavljeni službenici, ne

8.

samo vjernici dobre volje, koji posvećuju svoje sile i svoje vrijeme u razne oblike služenja na dobro

kršćanske zajednice, nego svaki krštenik, ako želi ostvariti svoj poziv, mora se založiti u službi Bogu i

braći.

Molitva za duhovna zvanja

Pastiru Gospodine Isuse Kriste, Ti si Put, Istina i Život, pozovi u svoju službu mladiće i djevojke koji te

traže i pitaju: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Objavi im svoju volju i podaj hrabrosti da se odazovu Tvome

pozivu. Pošalji, Gospodine, svojoj Crkvi novih radnika koji će svojom vjernošću, molitvom, svetošću i

jakošću obnoviti lice zemlje. Utvrdi u vjeri, nadi i ljubavi sve one koji se već odazvaše Tvome pozivu.

Neka nas sve prosvjetljuje, jača i upravlja Tvoj Duh, da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Amen.

Oni koji su naručili mise, sada smiju prisustvovati, uz poštivanje određenog razmaka! Sve mise

koje su bile do sada zaprimljene su i odslužene. Radnim danima ima puno slobodnih mjesta za

Vaše nakane! Crkva je i dalje svakodnevno otvorena od 9 do 17 sati, pa možete navratiti u

vrijeme kada vam odgovara, uz poštivanje propisanog razmaka!

Nažalost, do daljnjega moramo odgoditi i Prvu sv. Pričest i Krizmu, a o novim datumima ćete

biti pravovremeno obaviješteni! O nastavku župnog vjeronauka ćete također biti na vrijeme

obaviješteni! Zahvaljujem na razumijevanju!

Ovaj broj našeg Listića dostupan Vam je u crkvi, u trgovini i u pošti u Mariji Gorici!

Izdaje: ŽUPA Pohoda B. D. Marije – MARIJA GORICA

Tel. 01/3395-848; 098/452-192; [email protected] glavni urednik: vlč. Stjepan Barić, župnik

PON 4. V. Florijan 19h

Marija Gorica Za duše u čistilištu

UTO 5. V. Hilarije 19h

Marija Gorica

Za zdravlje jedne osobe i blagoslov

u Obitelji

SRI 6. V. Irenej

Srijemski

19h

Marija Gorica Za duše u čistilištu

ČET 7. V. Dujam 19h Marija Gorica

+ Stjepan Jakolić i Obitelj Crnić

PET 8. V. Arsen

SUB 9. V. Izaija 19h

Marija Gorica

Obit. Jakševac, Mihalinec i Studak,

za duše u čistilištu i za nerođenu

djecu

NED 10. V. PETA

VAZMENA

NEDJELJA

8h

Marija Gorica

9,30h

Sveti Križ

11h

Marija Gorica

+ Mihalj i Zora širanović, Nikola i Dragica Tašić i Obitelj Stjepan (Marijan) Tašić i Mira Nemčić

ŽUPNA SV. M I S A