Peter Maass: Ljubi blinjeg svog Divlja zvijer Ova knjiga opisuje
ljude i dogaaje usidrene u ratu u Bosni, ali nije ni historija tog
sukoba niti predvianje njegovog krajnjeg ishoda. U stvarima rata i
mira, bolje je odoljeti navadi predvianja. Posljednji dogaaji i
iznenadni obrti za ovu knjigu su od drugorazrenog znaaja, i u
svakom sluaju oni samo slijede putanju uspostavljenu 1992. i 1993.
godine, kad sam izvjetavao o ratu u Bosni. Jer, tragedija i patnje
ljudi koji su opisani na stranicama to slijede nisu se od tada
promijenile: mrtvi nisu ustali iz svojih grobova; sumnja nije
prerasla u vjeru. tavie, ono to se dogodilo tim ljudima, deavalo se
i ljudima u drugim zemljama i desie se ponovno. Rat i njegovi
pratioci - kukaviluk i junatvo - univerzalne su osobine rata. Ja
sam u svojoj knjizi pokuao to istraiti, nastojao sam nai odgovor na
ono strano, izluujue pitanje Zato?. To, vie no sama Bosna, istinska
je tema ove moje prie o ratuPovodom hapenja Ratka Mladia, ponovo
objavljujemo delove iz knjige Ljubi blinjeg svog Petera Maassa koja
predstavlja svedoanstvo o ratu u Bosni. Da se podsetimo kakva je
sve zlodela inila vojska pod Mladievim vostvom i kako je izgledala
Bosna dok su po njoj krvavo orgijale generalove horde zla.Kad
odraste u Americi, nikad ne sazna kako ovjek moe gadno zaudarati,
ba kao to nikad ne osjeti miris smrti. Kad ljeti ue u prepun
autobus, osjeti neprijatan zadah, ali to iskustvo je kratkotrajno.
Okrene li glavu ili se pomjeri koji korak od neugodnog saputnika,
zadaha nestane.Nema tog broja vonji autobusom, meutim, koji bi te
mogli pripremiti na zadah prognanika. Kad ue u sportsku dvoranu
prepunu ena i djece koji se mjesec dana nisu prali, ili u staju
punu zatvorenika, to se nisu oprali dva, tri mjeseca, zapahne te
neki drugaiji a uasan vonj. Uini ti se da ti je lice neko umotao
isluenom, usmrenom kuhinjskom krpom, i prisiljen si zrak udisati
kroz nju.Naravno da je taj vonj odvratan. To je miris prljavtine,
zadah ivotinje. Nita lake nego ivotinje doivljavati kao ivotinje
samo stoga to vonjaju kao ivotinje. Po tome se od ivotinja
razlikujemo. Ali, ta da misli kad se nae meu ljudskim stvorovima
koja zaudaraju kao krave, ak i gore? To te podsjeti da su ljudi
ivotinje, kadre da smrde kao svinje i ubijaju kao vukovi.Sportska
dvorana u Splitu zaudarala je na znoj, ne na znoj sportista ve
prognanika. Koarkaka dvorana bila je prepuna Bosanaca, uglavnom ena
i djece, koji su upravo dobjegli u grad. Spavali su na ebadima,
cijela porodica na jednom. Dvorana je bila premalena za sve, pa se
nekoliko stotina prognanika smjestilo na tribinama. Bio je maj
1992. godine. Mnogi od tih Bosanaca, zatoeni po podrumima,
sakriveni u umama, nisu se imali priliku istuirati otkako je, prije
mjesec dana, poeo rat. Redovi za tuiranje u sportskom centru bili
su tako dugi da se veina, danima nakon dolaska u Hrvatsku, nijednom
nije uspjela oprati. Ni est sedmica ranije, neki od njih su bili
uredni, njegovani ljekari i pravnici. Sad su zaudarali kao marva. I
to je bila najblaa uvreda koju im je rat nanio.Split je grad na
hrvatskoj obali Jadrana, glavna dalmatinska luka i jedino mjesto u
Evropi u kojem se osjeam kao da sam u Kaliforniji. To je zemlja u
kojoj hrane ima napretek, zemlja dobrih vina i preplanulih ena koje
izgledaju kao boginje. U Dalmaciji je svijet oputen, priblian prije
neobaveznom stilu Italijana, sa druge strane Jadrana, koji su im
bili vladari, povremeno, tokom minulih stoljea, nego mranim
strastima Balkana. ak i kad je, 1991. godine, Hrvatska proglasila
nezavisnost od Jugoslavije i est mjeseci ratovala, Split je ostao
gotovo netaknut tek pokoji protestni mar, malo krvi, a onda je sve,
bez fizikih oiljaka, bilo gotovo. Ovaj je grad savreno ispunjavao
sve moje prohtjeve, bio je ugodna uionica u kojoj sam mogao nauiti
neto o Bosni prije no to se, idui preko planina, otisnem u
unutranjost tamo gdje je bjesnio pravi rat.Sjeo sam na parket sa
Muneverom, koja je upravo stigla sa svoje dvoje djece,
sedmogodinjom kerkom i petogodinjim sinom. Pjeice je dola iz Foe,
bosanskog grada koji je, u normalnim vremenima, est sati vonje od
Splita. Usred noi se morala kupiti iz Foe, kad su upadi bandi
srpskih paravojnih jedinica postali prevelika prijetnja. Nou se ona
iskradala od jednog do drugog sigurnog sela, nikad idui pravo,
izbjegavajui ceste, pjeaei kroz ume i planine, izbjegavajui srpska
sela, odakle su znali i zapucati na nju i njenu djecu. Putovala je
bosanskom podzemnom eljeznicom. Putovanje je bilo tegobno. Ni u
najsigurnijim selima nije mogla predahnuti due od jednog dana, jer
pristizali su drugi izgnanici, a hrane je ponestajalo. Pitao sam je
koliko joj je trebalo od Foe do Splita.etrdeset pet dana, rekla
je.ta?etrdeset pet dana.Pjeaili ste etrdeset pet dana?Da. Ali samo
nou. Danju je bilo vrlo opasno.Peter Maass je radio kao strani
dopisnik iz Azije i Evrope, u periodu od 1983. do 1995. godine.
lanci su mu objavljivani u listovima Washington Post,New York
Times,Wall Street Journali New Republic. Za knjigu Ljubi blinjega
svoga dobio je 1997. nagradu za Knjigu godineLos Angeles
Timesa(1997 A Times Book Of The Year Award) i nagradu1997 Overseas
Press Club Prize.Peter Maass ivi u Njujorku i redovito pie za
magazineNew Yorker, Wiredi Slate.Zapisao sam to u svoj notes, ali
nisam joj vjerovao. Kako je mogla sa dvoje djece biti u zbjegu
etrdeset pet dana? Tokom II svjetskog rata ljudi su znali toliko
bivati u zbjegu, ak i due. Ali, bosanski je rat bio kratak,
nekolicina ubijenih, nekoliko hiljada prognanih, sve e se srediti
za koji mjesec, im se politiari dozovu pameti. Ona nije pjeaila od
Rusije do Poljske. Ovo je 1992, ne 1942. godina. Bosna ima dobre
puteve i brze automobile sa pouzdanim konicama i dobrim motorima.
ta se to tamo zbiva? Pogledao sam Muneverina stopala ne bih li tu
naao odgovor. Imala je plave zimske izme. To je bilo najbolje to je
mogla obuti kad je krenula put planina koje su jo bile pod
snijegom. Bjeala je toliko dugo da se, kad je krajem maja stigla u
Split, promijenilo godinje doba. Vani je bilo dvadesetak stepeni.
Ja sam bio u majici kratkih rukava. Ona u zimskim izmama, jedinoj
obui koju je imala.Munevera je bila oiena. Ta rije, oiena, jo nije
bila ula u ameriki rjenik. Poput djeteta koje tek srie prve rijei,
mora je prvo nauiti sricati da bi shvatio njeno znaenje. Prvo
slogove, onda cijelu rije: dijelove govora, potom gramatiku. Prvo
ti valja nauiti ta su masovna hapenja, muenja, silovanja i progoni,
potom shvati da se radi o sistemu a ne o nizu nepovezanih
incidenata. Tek tad si kadar razumjeti znaenje rijei ienje. Treba
ti vremena. To se ne da probaviti intuitivno. Opire se, jer ti je
nepojmljivo da Evropa opet, na kraju dvadesetog stoljea, tone u
ludilo. Kad sam sreo Muneveru, jo sam se hrvao sa abecedom
zla.Tokom intervjua Munevera mi je kazala da su u Foi mukarci
Muslimani i Hrvati bili prvo pohvatani pa odvedeni u koncentracioni
logor van grada (ovo nisu moje rijei, ve njene). Zapisao sam ih i
zaboravio. Konclogori su bili nacistiki izum, a mi smo 1945. godine
sahranili zvijer to ih je stvorila. Munevera je bila histerina.
Munevera mi je govorila o sedamnaestogodinjoj djevojci, svojoj
susjetki, koju su srpski vojnici jednoga dana odvukli da bi je
poslije nekoliko dana vratili kui. Utroba joj je krvarila. Silovali
su je nebrojeno, nepojmljivo mnogo puta, rekla mi je Munevera, i
umrla je kad su je doveli kui. I to sam zapisao. Munevera je bila
histerina. Borbeni helikopteri JNA su nadlijetali Fou, granatirali
i mitraljirali kue, rekla mi je. I to sam stavio u biljenicu.
Munevera je bila histerina.Pokuala sam danas nazvati prijateljicu u
Foi, rekla je Munevera. Ona je ostala. Govorila sam joj da ne
ostaje. Javio mi se neki nepoznat ovjek. Pitala sam za svoju
prijateljicu, a on je rekao: Ovo je sada srpski stan.Osjetio sam da
me neko vue za rukav.Gospodine, doite ovamo, onom ovjeku, mom
roaku, ubili su sedmericu brae.Moja se posjeta pretvarala u
horror-show. Nisam mogao tek tako odbiti da pogledam sljedei
primjer; besplatno, satisfakcija zajamena. ovjek sa sedmericom
mrtve brae. Oprostio sam se od Munevere i njene nesree i preselio
se na sljedee ebe. Seljak po imenu Adem sjedio je u oku, presamien,
sagnute glave. Njegov roak, onaj to me pozvao, pokuavao je, s
mukom, povratiti Adema u ivot. Adem je pruio ruku, golemu, miiavu
apu teaka. Rukovao sam se sa njim, stisak mu je bio mlitav. Sakat,
kao i njegova dua, od one noi kad su Srbi iz susjednog sela
pokupili etrdesetpetericu mukaraca iz njegovog sela i sve ih
zaklali. Ispriao mi je to mucavim apatom. Ubili su ih Srbi koji su
im bili prijatelji, ljudi koji su im, prije, kad doe jesen, znali
pomagati u polju, ljudi sa kojima su zajedno protutnjali mladenake
pustolovine i dijelili tajne, u vruim se ljetnim danima zajedno
kupali u Drini, nou ganjali slobodnije seoske cure. A onda
iznenada, naizgled bez razloga, pretvorili su se u ubice.
Adem kome je bilo dvadeset est godina, pobjegao je na vrijeme, u
trenutku kad je prepad poeo, jedne veeri u prvoj sedmici aprila.
Nije bio jedini koji se uspio izbaviti, bijegom u ume i polja oko
sela. Srbi su se, divljaki pucajui u mrak, urlajui kao pijani,
poput razularenih brana, to su zapravo i bili, dali u potjeru za
njima. Balije, hej, uhvatiemo vas sutra. Za noas su nam dovoljne
vae ene. Dobro emo ih jebati. ujete li? Noas emo ih dobro jebati!
Neki od mukaraca su u bijegu bili ranjeni. Preklinjali su
prijatelje da ih ubiju da ih Srbi ne bi uhvatili. Znali su, im
svane, pretraie sve da ih nau. Adem mi nije kazao da li su im izali
ususret, ali njegova je utnja bila dovoljno rjeita. Lica oborenog
prema tlu, oi su mu zurile u taku na ebetu koju je samo on vidio.
Ruke su mu se poele tresti.Gospodine, kazao je njegov roak. Hoete
li da ujete jo? Znam jednog koji je...Nisam ga sasluao do kraja. ta
da radim sa svim tim priama o smrti i nitkovima, od kojih nijedna
nije bila uvjerljiva, veina van pameti? Dovoljno ih je uti pa
shvatiti da je Bosna bila preplavljena zlom. Ali, vrag bi ga znao?
Srbi su govorili da nije istina. Kojoj strani vjerovati? Jedna
djevojica mi je ispriala kako je neki Musliman iz njenog sela bio
zakovan za damijsku kapiju, ispruenih ruku, kao raspeti Krist, i da
je jo bio iv. ta?, viknuo sam. Zakovan za kapiju? Da, odvratila je,
vidjela je to svojim oima, jer su ene iz sela, potjerane, prole
pored damije da bi ih onda ugurali u autobuse koji e ih odvesti na
eljezniku stanicu. Tamo su nakrcane u teretne, stone vagone i
izgnane iz svog zaviaja, jer to vie i nije bio njihov zaviaj. Na
jednoj su stanici najljepe djevojke skinuli sa voza. Sve su
silovane, rekla je. Ja sam imala sree jer nisam lijepa. Djevojke su
sve inile da im se to ne desi, iale se na muko, mazale lica blatom,
stezale grudi da lie na momke. Nekad bi im to i upalilo.Trebalo mi
je svjeeg zraka. Prie, smrad, bilo mi je dosta za taj dan. Izaao
sam napolje, zaslijepljen suncem koje je ponitavalo sve to sam uo u
mranoj utrobi sporstske dvorane. Kad si u ugodnom Splitu, bijeda
Bosne ti se ini nemoguom, nevjerovatno kao komar koji obuzme
susjedov dom dok se tvoja kua kupa u sunevoj svjetlosti. eli li
saznati istinu, utvrditi da li je ovjek kadar ponaati se poput
zvijeri i vonjati kao zvijer, mora se skloniti sa svjetla i
zaroniti u mrak. Tek tako e shvatiti da izgnanici, za koje si
osjetio toliko saaljenja, spadaju u najsretnije Bosance, jer oni su
se iupali iz mraka.IIVie od etiri stoljea, Viegradom su dominirale
dvije stvari, njegov most i njegovi Muslimani. Most preko rijeke
Drine podignut je u doba vladavine osmanskog sultana Sulejmana
Velikog. Tada, a i danas, most se d porediti sa horizontalnim
Ajfelovim tornjem. Trgovina izmeu Bosne i Srbije odvijala se preko
njegovih kamenih blokova, stoljeima uglaanim da su sad glatki kao
djetinja koa. Most je bio zasluan to je Viegrad bio raskre
Osmanskog carstva i kranskog svijeta, i kad je izmeu ta dva diva
vladao mir, grad je doivljavao procvat. U suprotnom gadno je
stradao, jer Viegrad je leao na povijesnoj rasjeklini.U ljeto 1992.
godine, kad sam otiao u Viegrad, most je i dalje stajao jak i
pouzdan kao uvijek. Lahko je bilo razumjeti zato je nekim momcima
prva ljubav bio most, a ne djevojka. ak i kad bi odrasli, Viegraani
su osjeali neku naroitu ljubav prema svom mostu, i hvalili se njime
kao da im je sin-jedinac. Vidi to je lijep, govorili su, to je jak,
nema mu premca. Te godine, most nije bio rtva ve svjedok poetka
rata, koji je Viegrad tek ovla dotakao, tek pokoja spaljena kua,
oteena fasada. Rat je brzo doao i jo bre otiao, a ipak je neto
oduzeo gradu. Njegove Muslimane.Viegrad je bio oien, ne od smea,
koje se gomilalo po ulicama i sokacima, ve od ljudi. Djelovao je
kao ukleti grad iz vesterna, samo to se glavnom ulicom nije valjala
bala smea i osuene trave. aluzine su mlatarale na prozorima,
udarale su na najmanji daak vjetra, psi-lutalice tumarali, stenjui
i liui otvorene rane. Bili su odlina meta za vojnike koji su, od
dosade, na njima vjebali gaanje. Kapije na kuama irom otvorene;
tako su ih za sobom ostavili pljakai i vojska. Mogli ste ui u bilo
koju muslimansku kuu u Viegradu, a ono to biste tamo nali bilo je
gotovo uvijek isto. Uljezi koji su traili nakit i njemake marke,
omiljenu stranu valutu u Jugoslaviji, poskidali su podne daske,
dueci su, kao svinje za klanje, bili rasporeni noem, sadraj ladica
istresen po podu, primjerci Kurana, na podu, ispiani. Skorena krv
na jednom zidu ili posvuda po zidovima. to god je imalo ikakvu
vrijednost, sve do zadnje sijalice odneseno.Srbi, koji su
naslijedili grad, to su zvali napretkom.Ne znam ta podrazumijeva
pod etnikim ienjem, rekao mi je Mojmilo Markovi, koji je sebe zvao
gradonaelnikom, mada je pitoljberetta, uguran u pantalone, svjedoio
o njegovoj znatnoj osrednjosti. Muslimani su dobrovoljno otili. ta
hoete, pa mi smo im obezbijedili i autobuse? Nismo ih tjerali da
idu. asna rije.Stotinak metara od zgrade optine, damija dinamitom
dignuta u zrak, ruevine uklonjene. Ostala je samo mrlja pocrnjele
zemlje, a Markovi mi objanjava kako e tu, kad se stvari
normaliziraju, biti park. U gradu nema dovoljno parkova, rekao je,
kao da je unitavanje hrama bio nadahnuti in ekoloke svijesti.
Viegradski mudahedini su munaru koristili kao mitraljesko gnijezdo,
objasnio mi je, tako da je, naalost, damija morala biti sruena.
Markovi, surov ovjek nevelike pameti, nije imao odgovor na pitanje
zato, ako su mudahedini pucali iz damije, na okolnim zgradama nije
bilo ni traga od metaka. On je bio amater u prekrajanju
historije.ienje Viegrada je bilo jednostavna operacija, svjedoili
su izgnanici koji su je preivjeli. Paravojne jedinice, uglavnom iz
Srbije, stigle su u grad odmah nakon to je rat zapoeo i poeli, idui
od kue do kue, od stana do stana, hapsiti nenaoruane mukarce,
Muslimane. Srbi su kruili u nekoliko kamiona, bila je tu ak i
hladnjaa. Jedan stari Musliman, koga su natjerali da baca leeve u
rijeku, uspio je pobjei i kasnije razgovarati sa mojim kolegom
izWashington Posta, Blaineom Hardenom. Srbi su zatvorenike odvodili
do ograde mosta, priao je. Natjerali bi ih da se nagnu. Neke su
ubijali metkom, neke klali. Sve su ih pobacali u rijeku... Meni i
jednom ovjeku, starijem i od mene, naredili su da odemo na most. Na
ulici le starca unakaene glave. Naredili su nam da odvuemo le na
most. Dok smo vukli starca, lobanja mu se otvorila i ispao mozak.
Odvukli smo le na most. Naredili su nam da ga bacimo u Drinu. Na
mostu su bila jo dva tijela. Zaklana. Nareeno nam je da i njih
bacimo u rijeku. Jednom su bila tek odsjeena etiri prsta na
ruci.Bijeli kameni most se crvenio od krvi, ali to nije bilo prvi
put. Okrutnost je u Viegradu odomaena, a most je stoljeima bio u
sreditu balkanskih zapleta. Kamen ne govori, ali njegove prie
ispriane su u epskom romanu koji je svom autoru, Ivi Andriu, donio
Nobelovu nagradu za knjievnost 1961. godine. Andri je odrastao u
Bosni i bolje od ikog je poznavao njen narod i povijest. Njegovo
remek-djeloNa Drini uprijaje knjievni otisak strasti koje i Balkan
i ostatak svijeta svakih nekoliko generacija, nekad i ee, gurnu u
ludilo. Roman poinje prije etiri stotine godina uasnom scenom u
kojoj srpskog pobunjenika na mostu nabijaju na kolac. Njegova je
greka bila to je pokuao sprijeiti gradnju mosta.To balkansko
razapinjanje nije tek prosto guranje kratke drvene motke kroz
utrobu rtve. Mnogo je delikatnije, i bolnije, ako se izvede kako
treba. Hrastov kolac, dugaak je oko dva i po metra, sa zailjenim
eljeznim vrhom, a cijelom je duinom ulaten mau. Gurne se u anus
rtve, koji je za ovaj obred proiren noem. Egzekutor, koji biva
nagraen ako rtva dugo izdri iva, gura kolac sasvim polahko i vrlo
paljivo u stomak, udarajui ga drvenim maljem i inei sve da izbjegne
povrjeivanje vitalnih organa. Kolac prolazi kroz utrobu, mimoilazi
jetru i slezenu, dijafragmu i plua, jurne pored srca a onda,
pobjedonosno, probije miie na ramenima i na leima izbije na povrinu
koe. rtva bi trebalo da je jo iva. U tom trenu motka je u napola
uspravnom poloaju tako da je svi vide. rtva tako visi, savinuta i
sklupana statua, dok ne izdahne. Protivnici pljuju po njemu a
seoski psi liu krv koja kaplje. U Andrievoj knjizi, Srbin ivi
cijeli dan, a zadnje su mu rijei rijei pobune upuene muiteljima:
Turci na upriji... da paski skapavate... paski pomrete.To je jedan
okrutan obiaj i ovo je brutalna scena, ali Andri je poten i eli da
njegovi itaoci spoznaju i najgore i najbolje u ovjeku. Shvatite li
sve to Andri eli da shvatite, biete mnogo mudriji od gospodara rata
i svjetskih diplomata koji od ovog naeg svijeta prave haos. Dogaaji
iz 1992. godine dobijaju smisao nakon itanja Andrieve knjige.
Divlje strasti osloboene 1992. i strane posljedice koje su
ostavile, identine su prethodnim grenjima ljudskog duha, poput onog
iz 1914. godine, kad je srpski nacionalist iz Sarajeva po imenu
Gavrilo Princip ubio austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i
time pokrenuo I svjetski rat. Iznenada, kao kad udari grom, mir u
Viegradu bio je prekinut onog ukletog ljeta 1914. godine. Andrievo
tumaenje je univerzalno, nije vezano ni za specifino vrijeme niti
mjesto:Ljudi su se podijelili na progonjene i na one koji gone. Ona
gladna ivotinja koja ivi u ovjeku i ne smije da se pojavi dok se ne
uklone prepreke dobrih obiaja i zakona, sad je osloboena. Znak je
dat, prepreke su uklonjene. Kao to se esto u ljudskoj povjesnici
deava, preutno su doputeni nasilje i pljaka, pa i ubijanje, pod
uslovom da se vri u ime viih interesa, pod utvrenim parolama, nad
ogranienim brojem ljudi, odreenog imena i ubjeenja. ...Za nekoliko
trenutaka zbrisana je arija koja je poivala na vjekovnoj tradiciji,
u kojoj je uvijek bilo i pritajene mrnje, i surevnjivosti i vjerske
netrpeljivosti i osvetanih grubosti i svirepstva ali i ojstva
imerhameta i osjeanja za red i mjeru, osjeanja koje je sve te zle
nagone i grube navike dralo u snoljivim granicama i, na kraju,
mirilo ih i podvrgavalo opim interesima zajednikog ivota. Ljudi
koji su etrdeset godina vodili rije u ariji nestali su preko noi,
kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i
ustanovama koje su oni oliavali.Ja sam naiao na jednog estitog
ovjeka u Viegradu. Ime mu je bilo Vladimir Raen, stolar i Srbin.
Razgledao sam jednu opljakanu muslimansku kuu i ugledao ga, u
jednoj tijesnoj ulici sa metlom u ruci. udan prizor u gradu bez dua
ili due. Vladimiru je bilo oko etrdeset pet godina. Punaak ali
djeakog lica koje je inilo da djeluje mlae i bezazleno. ivio je u
blizini i nastojao da bar svoj kvart nekako pospremi i sredi, onih
nekoliko slobodnih dana kad nije bio na frontu. Imao je na sebi
majicu, i dva dana neobrijanu bradu. Svi smo mi u Viegradu ivjeli
kao jedna velika porodica, i Muslimani i Srbi, sjeao se, oslanjajui
se na metlu. Svi su bili u mijeanim brakovima. Nikad se nije pitalo
ko je Srbin a ko Musliman. Nismo traili razlike. Znate, nije narod
htio rat. Politiari su nam priredili ovu kau, a sad nam nema
natrag.Htio sam saznati neto o porodici koja je ivjela u opljakanoj
kui. Podovi su, naravno, bili odvaljeni, zidovi, dakako, prepuni
rupa. Sve to je pripadalo porodici, stvari koje onima to su kuu
poharali nisu bile od ikakve vrijednosti, razbacane po sobama,
poput smea na deponiji. Hodajui po njihovoj odjei, njihovim
knjigama i slikama, osjeao sam se kao da hodam po njima, a da ovaj
njihov dom vie nije bio dom ve otvoren grob, kojeg ja, kao nepozvan
gost, sad skrnavim. Posvuda razbacani papiri i knjige, neke sam
uzimao u ruke. Ko su bili ovi ljudi? Jedan papir je bio molba
lokalnim vlastima da im se izda dozvola za proirenje kue. Drugim je
porodica bila obavijetena da im je kerka dobila stipendiju za
studij u Sarajevu. U oku, izgaena kondukterska eljezniarska kapa;
pripadala je ocu, eljezniaru. Pronaao sam i dnevnik, pun kerkinih
mladenakih misli o ljubavi. ta li se s njom desilo? Jesu li je
silovali? Muili? Ubili? Ili je samo oiena, to je bilo najbolje,
znaju li se alternative?Upitao sam Vladimira. Izgledao je neobino
tuan, na rubu plaa, i njegov zbunjeni izraz lica me je naveo da se
sjetim Lennieja, prostodunog farmera iz romana O mievima i ljudima
Johna Steinbecka. Vladimir nije sasvim shvatao ono ta se, tako brzo
i tako okrutno, posljednjih mjeseci dogaalo oko njega. Bili su
divni ljudi, kazao je. Pobjegli su, jer su se prepali onog to se
deavalo. Mnogi su muslimani morali pobjei. Sad se zbog toga osjeam
siromaan i tuan. Svaki dan bih plakao.O Viegradu sam saznao vie,
nekoliko mjeseci kasnije, kad sam upoznao djevojku po imenu Emina,
koja je bila istih godina sedamnaest kao i djevojka iz one
opljakane kue, iji sam dnevnik sauvao. Emina je bila vrlo lijepa,
to je bila njena velika nevolja i mana kad je izbio rat. Viegradski
gospodar rata je bacio oko na nju i jedne noi odvukao i nju i njenu
mlau sestru, odvojivi ih od majke koja je, naravno, histerino
plakala, drei tog ratnika za noge, dok je on udarao nogama i vikao,
Ja sam ovdje zakon! Njegovo je ime bilo Milan (Luki, danas u Hagu
gde mu se sudi, prim. redakcije). Grupe koje se bave ljudskim
pravima imaju o njemu debele dosijee, jer on je bio glavni ista
Viegrada. Milan je odveo Eminu i njenu sestru u motel Vilina vlas,
svratite pretvoreno u mjesto za razonodu tih nitkova; Bosanci su
takva mjesta zvali logorima za silovanja. Emina je bila zakljuana u
jednoj sobi, a njena sestra u drugoj, sa druge strane hodnika.
Emina je ula kako Milan uz smijeh govori nekom vojniku u hodniku da
je ispita, ali ne puno. Emina je ula vojnike kako se smiju kad je
jedan od njih uao u sobu njene sestre. Nekoliko sati kasnije, Emina
je ula pla i jecaje, i shvatila da to jeca njena sestra. Bio je to
posljednji put da je Emina, i bilo ko drugi, uo njenu sestru. Imala
je petnaest godina.Milan je uao u Emininu sobu, zakljuao za sobom
vrata i na njih prislonio sto. Rekao joj je da se skine.Rekao mi je
da se nikad neu vratiti kui, ne uradim li ta trai, rekla mi je
Emina, govorei to nervoznim glasom, ali bez zastajanja. Onda mi je
naredio da skinem odjeu. Nisam to htjela uraditi. Rekao je da
moram, da je bolje da se sama skinem ili e to on uraditi i da nee
biti njean. Poela sam plakati. Rekao mi je da imam sreu to sam s
njim. Rekao mi je da su me mogli baciti u rijeku sa kamenjem oko
glenjeva. Ali, ja se nisam htjela skinuti. On se razbjesnio, poeo
psovati i kazao: Doveu ti deset vojnika.Emina je zautjela. vre je
stisla ruku svoje starije sestre, koja je tokom cijelog intervjua,
koji je trajao dva sata, mada se inilo da traje mnogo due, sjedila
uz nju. Sjedili smo u jednoj praznoj zenikoj piceriji, u podrumu,
gdje je Emina pobjegla kad su se njene viegradske muke i pokora
jednom okonale. Zurila je u istu onu taku njena je bila na
stolnjaku koju je Adem, onaj izgnanik u Splitu, gledao dok mi je
priao kako su ubijena njegova sedmerica brae. Ja tu taku nisam
vidio. Emina mi je priala kako je pokuala prestati plakati dok ju
je silovao ovjek koji je sebe zvao zakonom. Kad je zavrio sa
silovanjem ili, kako je on volio rei, sa ispitivanjem Emina se opet
rasplakala. ta bi mi sad uradila?, cerio se Milan. Stavila me u
topovsku cijev i ispalila u Tursku?Onda je zaspao. Kasnije su neki
vojnici zakucali na vrata i jedan od njih je viknuo Milanu: Znamo
da si unutra, pusti i nas malo. Milan im je kazao da idu. Oko pet
sati ujutro, probudio se i naredio Emini da se obue i onda je, na
njeno golemo iznenaenje, odvezao kui. Eminina majka je ekala pred
zgradom. Emina nije spomenula ta se desilo, a njena mati nikad nije
pitala. Popele su se u stan, obje u suzama. Ostale su u Viegradu jo
mjesec dana, sve dok to vie nije bilo mogue, u nadi da e im se mlaa
sestra vratiti. Eminina mati je gotovo svakodnevno ila u policiju
bez uspjeha. Tokom jedne takve posjete, neki je Srbin uperio puku u
nju i rekao joj: Odlazi. Drugi put je vidjela Milana. ta hoe?,
cerio joj se. Vratio sam ti bar jednu. Tako je to bilo u Viegradu,
kao uostalom i u drugim mjestima.Ono to me najvie zaokupljalo u
vezi sa Bosnom je bilo pitanje koje je ona nametala o ljudima kako
su uope mogli initi tako udovine stvari? Kako se ovjek mogao
probuditi ujutro i pucati komiji u glavu i usput mu silovati enu?
Kako su mogli zaboraviti, kao da je nikad nije ni bilo, zapovijed
da ljube blinjeg svog? Kako se to moglo deavati tako masovno, kako
su to mogli dopustiti dobri ljudi poput Vladimira Raena? Objanjenje
kojeg sam ja prigrlio prvih nekoliko mjeseci rata bilo je sasvim
prosto. Ovo je Balkan, radi se o etnikim trvenjima, plemenskim
ratovima, ovaj je svijet neciviliziran, to se ovdje inilo
stoljeima. Bilo je to umirujue objanjenje jer nasilje definira kao
antimoderan i antizapadni fenomen kao izuzetak. Ovi su ljudi
drugaiji od nas, govorio sam sebi, oni su poput ivotinja u nekom
udnom zoolokom vrtu. To je bilo ubjedljivo ali objanjavalo je
stvari koliko i one nezaboravne rijei to ih je izgovorio onaj
britanski oficir dok smo gledali nekog penzionera, na narandastom
biciklu, kako polahko vozi snajperskom avenijom. Britanac je samo
odmahnuo glavom i rekao: Jebena bosanska ludnica.Provedete li dosta
vremena u Bosni, ak i u ovoj njenoj bijedi, brzo shvatite da je ona
prije rata bila relativno razvijena. ivotni standard u Jugoslaviji
bio je slian onom u siromanijim regijama Zapadne Evrope i Amerike.
Zemlja je imala otvorenu socijalistiku ekonomiju koja im je
omoguavala pristojan ivotni standard, salevisfarmericama i
Madonninim ploama. Jugoslavija se 1948. iupala iz sovjetskog
zagrljaja i njeni su graani uivali u slobodama nepojmljivim za
jednu socijalistiku zemlju, npr. mogunost da putuju kud ele.
Jugoslavija nije bila Amerika, ali nije bila ni Afrika. Mnogi
bosanski istai bili su pravnici i ininjeri koji su, u vrijeme mira,
na posao ili u odijelu i sa kravatom i u dnevnim sobama imali
televizore markesony.To mi nije ulazilo u glavu. Moje putovanje u
dubine ljudskog duha tek je zapoelo, a ja ve nisam shvatao ono to
sam vidio. Bio sam previe znatieljan da bi mi se smuilo; u to
vrijeme znao sam samo da su Muslimani u Viegradu pogrijeili to su
mislili da je sve u redu i da barbarstvo pripada prolosti, jer su
imali univerzitetske diplome i pjesnike veeri i ili na skijanje u
Alpe. Zaboravili su Andrievo upozorenje da, na zov divljine, spone
koje vezuju civilizaciju iznenaujue razlabave, da se profesori tad
pretvore u manijake i da se sve to je jedna generacija sagradila
zna u jednom, ili dva dana razoriti i da to esto uini ista ta
generacija. Divlja zvijer nije izumrla. Pokazalo se da ona vrlo
strpljivo eka, nadivljujui sve, ekajui u visokoj travi povijesti na
svoj trenutak kad podivlja i stane opet udarati.IIIPutovanje kroz
vrijeme u Bosni je proces koji se ne tie neije volje, on se moe
desiti svakog asa. Desi se, naprimjer, da vas srpski seljak pozove
u svoju kuu, natoi vam aicu ljivovice, a onda vas uspava lekcijom o
Kosovskom boju, historijskom porazu 1389. godine koji je doveo do
gotovo petsto godina turske dominacije nad Srbima. Rakija je ista
ona koja se pila u tim vremenima, Srbin, va domain, nosi u sebi
gene ratnika o kojima vam besjedi, pjesma koju e vam poslije prve
boce otpjevati je moda ona ista koju su Srbi pjevali dok su prije
pet stoljea ginuli, muziki instrument sa jednom icom je i tada
postojao. Zaboravite li na friider u kuhinji i tekuu vodu u
kupatilu, zapravo ste u 1389. godini.Jednog vrelog ljetnjeg dana
1992, maina koja me je vratila u prolost bio je jedan BMW sa etvero
vrata. Dan je poeo u samom krilu savremenog svijeta, u hotelu Hyatt
u Beogradu, gdje je na televiziji bila ponuda od desetine kanala,
poev od CNN-a pa do Eurosporta. Jedan ameriki kolega me je ubijedio
da krenem s njim u potragu za tajnim srpskim zatvorenikim logorima
u Bosni, i doao ujutro u devet po mene u hotel. Svijet je upravo uo
prve vijesti da Srbi imaju svoje gulage; pria o koncentracionim
logorima bila je glavna tema mjeseca. Iz Beograda smo krenuli
autoputom, preli eljezniki most i uli u dio Bosne pod kontrolom
Srba, a onda, malo prije ulaska u Bijeljinu, skrenuli sa glavnog
puta i nali se na seoskom putu.Krajolik je bio bezvremen, kukuruzna
polja sa obje strane ceste, sunce nad glavama. Seljaci bez koulja
kosili su, zamahivali srpovima, utovarali etvu na vagone. Prema
karti, ta cesta zavravala je u selu zvanom Batkovi, to je bio na
cilj, ali na oko dva kilometra prije Batkovia, zaustavila nas je
barikada. Nije to bila uobiajena barikada sa vojskom u maskirnim
uniformama i sa kalanjikovima. To su bile dobre barikade, jer su
momci pod orujem bili pod neijom komandom u kojoj je, obino, bio i
neko ko nije bio potpuno lud. Ova barikada za Batkovie je bila neto
drugo, tu su bila etiri momka sa lovakim pukama i udi vrele poput
istopljenog asfalta u podne. Odmarali su se u hladovini nekog
drveta, askajui sa nekoliko ena iz sela. Nisu imali normalne
uniforme, nisu imali previe zuba, i nije im bilo drago to nas vide.
ta ete vi ovdje?, rekao nam je njihov ef, ovjek ija su prsa liila
na bure a stomak mu visio preko pojasa. On je jedini imao nekakvu
uniformu, ali je bila iz vremena II svjetskog rata. Mogla je
pripadati njegovom ocu a moda je bila i njegova. Bilo mu je barem
ezdeset godina, kovrdava sijeda kosa bila mu je dijelom pokrivena
kapom koju sam viao u historijskim knjigama o etnicima. Njegovo
ponaanje je bilo ukorijenjeno u 1389. godini.Doli smo obii
zatvoreniki logor.Nema ovdje nikakvog zatvorenikog logora. Nosite
se.Ako ga nema, to e vam ova barikada?Rekli su da tamo dalje ima
borbi i da ne bi bilo bezbjedno da produimo. Znali smo da lae, jer
je to podruje bilo pod vrstom srpskom kontrolom, ali na pokuaj da
postavimo jo neko pitanje naglo je zaustavljen. Tri su puke bile
uperene u nas, a prsti na okidau bili su prsti pijanih
ljudi.Razlaz. I to smjesta!Posluali smo. Meu mnogim pravilima
preivljavanja u Bosni ima jedno koje glasi da nikad ne smije
razgovarati sa puanom cijevi. Srbi su htjeli da odemo, i mi smo
otili. Da su poeljeli nae pancire, mi bismo im ih dali. Da su
htjeli kola, i njih bismo im dali. Takva su pravila. Kola, panciri,
novac u naim novanicima, sve se moe otpisati kao nai trokovi.
Nevjerovatno je koliko toga novinar moe otpisati kao nepovratni
troak. Ali ima neto to se ne moe tek tako otpisati svoj
ivot.Odvezli smo se oko dva kilometra natrag niz cestu i tu stali.
Dva smo sata potroili da bismo stigli na ovo smetljite i nismo bili
spremni vratiti se praznih ruku. Ako nije moglo do logora, moda u
razgovoru sa mjetanima moemo dobiti potvrdu o njegovom postojanju.
Bie to pristojna pria, mada ne i bombastina pria kakvoj smo se
nadali. Nekoliko ne-Srba je jo ivjelo u tom kraju i mi smo stali
kod jedne ciganske kue, gdje je prvo to smo od jedne ene uli bilo:
Doli ste da vidite zatvoreniki logor? Objasnila nam je da su
autobusi puni zatvorenika obrijanih glava svakodnevno stizali u
Batkovi. Svi su znali ta je bilo na kraju te ceste. Pokazala nam je
oblinju koziju stazu koja je presijecala polje i zaobilazila onu
barikadu. Otili smo i u oblinju cigansku kuu i uli istu priu od
druge ene, iji je mu pobjegao na biciklu im smo se mi
pojavili.Vratili smo se do kola da porazgovaramo da li bi bilo
uputno otisnuti se tom kozijom stazom. Vrijedi li pokuati? Odgovor
je oito bio ne. U ovim krajevima nae prisustvo nije bilo dobrodolo,
i krenemo li tom stazom, vjerovatno emo nabasati na drugu barikadu
sa ljudima jo oamuenijim i od pia i od predrasuda od ovih koje smo
upravo sreli. A ako oni na prvoj barikadi saznaju da jo okolo...
Nije to bila ba ugodna misao. Bolje da se vratimo u Beograd,
smjestimo se u klimatizirani hotel Hyatt i slistimo nekoliko piva
iz mog mini-bara. Bio je krajnji as da se vratimo u dvadeseto
stoljee.Krenuli smo kozijom stazom.Bosanski rat je nadahnjivao
amerike i zapadnoevropske novinare da izvjetavaju dobro i smjelo.
Ali je i rezultirao smru desetina novinara i ozbiljnim ranjavanjem
mnogih. To je bilo stoga to su najbolje prie esto one koje neko
pokuava sakriti, ili je zbog borbi teko do njih doi. Novinari koji
do njih dou obino su oni koji su spremniji na najvee rizike, to
znai da pravu priu ugrabe najlui kukini sinovi a ne najbolji
novinari i najbolji analitiari. To je bio dio moje nelagode vezane
za rad u ratnoj zoni; ja sam se takmiio sa ludacima. Unezvijeren
sam bio i zbog spoznaje da sam i ja imao sposobnost da se ponaam
kao suludi kukin sin, bez obzira na moju razboritost. Situacija je
bila jednostavna. Novinari su obdareni instinktom pasa tragaa koji
osjete miris lisice. Kao sumanuti jure za priom i, to su blii, to
su odluniji da u nju zariju zube, dok ih miris dovodi gotovo do
ludila i ine stvari koje inae ne bi inili. Psi tragai jure dok ne
crknu od umora, a u jeku potjere kadri su se sa litice baciti u
smrt. Isto je sa novinarima; u ratu, mi znamo predstavljati
prijetnju vlastitom ivotu.Nemjerljiva je glupost nae odluke da
krenemo kozijom stazom. ak i da doemo do logora, ta smo oekivali da
emo tamo nai? Teko da e nas zapovjednik logora doekati na kapiji,
rukovati se s nama i rei: Gle uda, mislio sam da nikad neete
uspjeti. Svaka ast! Ovo nije pria kojom se ponosim ona odraava
glupost a ne hrabrost ili pamet ali mi je pomogla da trezveno
prihvatim injenicu da sam to sam due boravao u Bosni imao vee anse
da tamo skonam.Preli smo samo stotinjak metara. ovjek koji je
odjurio na biciklu im smo stigli do one druge ciganske kue bio je
dounik koji je urio da upozori svoje prijatelje na barikadi.
Jonathan Landay, kolega za volanom BMW-a, prvi je primijetio crveni
Yugo koji je jurio za nama. Sjeam se da su mu prve rijei bile Jebi
ga. Banda sa barikade je bila u Yugi, puke su trale kroz prozore,
prizor smijean da nije bio zastraujui. Signalizirali su farovima,
pritisnuli na sirenu i naredili nam da stanemo.Ja ne znam ta znai
biti zaraen virusom AIDS-a, ali mislim da znam kako se ovjek osjea
kad mu se to saopi. Sjedei u autu i pokuavajui izgledati koliko je
mogue bezbrian, osjetio sam muninu u stomaku, napola kajanje a
napola slutnju. To je osjeanje koje me uvijek obuzme u trenucima
straha, kad bih se naao usred bitke ili u autu uletio u snajpersku
vatru, i kad mi ne bi preostalo nita do da molim da se to desi.
Zamiljam da isti takav osjeaj ima ovjek kad sazna da je zaraen
virusom AIDS-a. Odjednom se osjea uasno loe, osvrne se za sobom da
ustanovi u kom si trenutku napravio tu glupu greku koja sad znai
smrt. Za ovjeka sa AIDS-om, taj trenutak moe biti jedna no sa
nepoznatom osobom u New Yorku. Ustanovi koji je to sudbonosni
momenat bio a onda sebe pone proklinjati. Od toga ti nije nita
bolje, ali te naas odvoji od one neposredne prijetnje smrti. Poeli
neto ili se pone moliti; moli se Bogu u kojega moda i ne vjeruje, i
misli, Samo kad bih se mogao vratiti unazad, ne bih napravio istu
greku. I to stvarno misli.Ja sam imao taj osjeaj. Poeo sam se
znojiti ne od vruine, ve od straha. inilo se da je jasno ta e se
desiti. Bili smo na kraju svijeta, opkoljeni tri metra visokim
kukuruzima a vjetar je bio tako slab da se pucnjevi nee uti daleko.
Srbi imaju izraz za osamljeno mjesto poput ovoga, vukojebina. Bilo
je to savreno mjesto za ubistvo. A to je bilo ono to sam oekivao da
e se zbiti, kad je ona bratija sa barikade izala iz auta i sjurila
se na nas, sa pukama koje su im pokazivale put, vratnih ila koje su
se htjele rasprsnuti od dernjave. Nekako smo izvukli pasoe i
novinarske akreditacije Ujedinjenih nacija i posluali njihovu
naredbu da krenemo za njima.Odvezli su nas jo dublje u kukuruze. Ne
sjeam se da smo uope razgovarali u autu. Jonathan, ja i naa
prevoditeljica, Vlatka Miheli, znali smo da je sve protiv nas i da
se malo ta moglo uiniti da stvari promijenimo. Da smo iznenada
promijenili brzinu i pokuali da se iz kukuruza izvuemo u punoj
brzini, momci iz Yuga bi jednostavno poeli pucati. U takvim
trenucima ovjek prosto eli zamiriti. Spustiti glavu i plakati. Sam
si sve zeznuo, oko toga nema sumnje, sve je gotovo. Osjea slabost,
kao kad te neko dobro udari po testisima i taman je zamahnuo da te
jo jednom dobro odvali. Osjea se kao bespomono, ustravljeno dijete
kao Bosanac. Jedino to eli je da preivi, i misli da e biti najbolje
da im se povinuje. Moda se vai muitelji saale na vas, moda ustvari
ne ele da vas ubiju, moda stigne konjica da vas spasi. Niko u BMW-u
nije ni pokuavao da neto izmijeni ni da bjei.Yugo je poeo
usporavati i onda se okrenuo to je znailo da su oni, i mi s njima,
ili prema glavnoj cesti. Krenuli smo za njima. To je bilo dobro.
Moda su, vozei se dublje u kukuruzite, shvatili da bi ipak trebalo
da dobiju od nekog dozvolu da nas kazne. Jebeni novinari, rei e voa
sa prsima poput bureta. Oni zasluuju da umru, ali, jebi ga, bolje
da to prvo odobri komandant. Onda e se zabuljiti u jednog od
momaka, pozadi u kolima. Bogdane, ostavi se te ljive, i jebi ga, ne
prdi vie. To to su okrenuli kola nije znailo nae oslobaanje, tek
pomilovanje.Jedna od tajni bosanskog rata je to to je toliko dobrih
ljudi stajalo i gledalo dok se u njihovo ime inilo zlo ljudi poput
Vladimira, Srbina iz Viegrada, koji je plakao zbog onog to je
uinjeno njegovim komijama. To nikad neu shvatiti. Zato, kad
potencijalni diktatori ponu lajati rijei prepune mrnje, zato toliko
ljudi zapjeva u horu za njima a ne ustane i ne kae, jednostavno,
Ne? Klie je ukazivati na dobre Nijemce, koji su slijedili Hitlera
putem njegovog ludila, jer im dunost nije bila da pitaju ve da
posluno izvravaju. A ta je sa Amerikancima koji su pokleknuli pred
makartizmom? Ili sa onim joggerima u Central parku koji ustraeni
tre pored ovjeka koga deparoi pljakaju?Nisam bio jedini koji je
tako prosuivao o Srbima koji su utke podravali prljavi rat. Da sam
ja na njihovom mjestu, pobunio bih se. Ili sam bar tako mislio dok
se nisam naao u njihovoj koi.Srbi su nas vratili na glavnu cestu i
zaustavili se pored neke rasturene kahvane. Jedan od njih uao je i
telefonirao, oito svom komandantu. Voa, po nadimku Voja etnik,
izaao je iz kola i nije se inilo da je primijetio da smo i mi
uradili isto. Otiao je do dvorita kahvane i iznenada poeo vikati na
mravog, sredovjenog Muslimana koji je u hladovini pijuckao kahvu.
To je bila jedna od neobinih stvari u podrujima pod srpskom
kontrolom: dok su Muslimani u zatvorenikim logorima bili mueni,
drugi, koji su se zakleli na lojalnost lokalnim srpskim gospodarima
rata, bili su slobodni, mada je to bila muna sloboda.Ramize! grmio
je Voja, Jesam li ti rekao da ovamo ne dolazi? Napolje, balijo
smrdljivi!Voja je zgrabio pivsku bocu i udario njome Ramiza po
ramenu. Sra se razletjela na sve strane, ovjek je poeo krvariti.
Ramiz nije stigao ni da se pridigne sa stolice jer ga je Voja poeo
akama udarati po glavi, drei ga prikovanog za stolicu. Ramiz je
pokuavao pridii ruke da zatiti lice, ali bez uspjeha. Voja ga je i
dalje udarao. Kad se zasitio, puanom je cijevi odvalio Ramiza po
prsima i onda otkoio obara. Malo je nedostajalo da ga ubije.Ovo se
deavalo na dva-tri metra od mene. Nisam preklinjao Voju da potedi
Ramizov ivot. Nisu ni Jonathan ni Vlatka. Ne mislim da je ijednom
od nas to palo na pamet. utjeli smo. Voja e uraditi ta je naumio, i
ko god bi se umijeao, pogotovo novinari, kojima jednako ne gine
strijeljanje, bio bi ubijen zajedno sa Muslimanom. Jonathan i
Vlatka su gledali. Ja sam se okrenuo i otiao do kola. Radije nisam
gledao. Svjedoci ratnih zloina rijetko ive dovoljno dugo da o tome
posvjedoe. Ako okrenem lea, moda e Voja pomisliti da nisam vidio
ubistvo i da neu o tome pisati, ili e, moda, pomisliti da me
naprosto nije bilo briga za sudbinu smrdljivog Muslimana. Ramiz je
bio sam.Na kraju, Voja nije pucao. Odnekud je bahnula Ramizova ena
i bacila se izmeu Voje i svog mua. Voja je psovao i jo malo udarao
Ramiza i onda ga pustio da bjei, poput izmuenog mia koji se
oslobodio iz kandi dokone make. Dobro smo uinili to se nismo
mijeali, ali nismo se zbog toga dobro osjeali. Govorio sam sebi da
novinari ne treba da se mijeaju u dogaaje o kojima piu, to je
istina. A to je i alibi. ovjek je gotovo bio strijeljan,
hladnokrvno, balkanski, a mi smo stajali po strani, jer je to bilo
razboritije. Ima li neke razlike izmeu nas i onih Srba koji su
razborito utjeli dok su njihove bosanske komije ubijane i tjerane u
zatvorenike logore?Jedan od Vojinih ljudi izaao je iz kahvane i
priapnuo mu da komandant trai da nas dovedu u komandu. Ovo je bila
sjajna vijest. Voja je, lajui kao pas, izdao nareenje da poemo za
njim, to smo i uinili, i onda nas uredno predao glavnokomandujuem
Bijeljine, grada u kojem je, moe se rei, 1. aprila 1992. godine
zapoeo srpski udar na Bosnu.Prvog dana aprila, beogradski gangster
koji je sebe zvao Arkan, a ije je pravo ime eljko Ranjatovi, doveo
je svoju privatnu miliciju u Bijeljinu, strateku kapiju Bosne,
pohvatao vodee Muslimane toga grada, nekoliko ih pogubio pred
glavnom damijom. Nakon nekoliko dana pljake i haranja po Bijeljini,
Arkan i njegova privatna milicija, poznata kao Tigrovi, krenula je
prema jugu i napala strateki granini grad Zvornik. Arkan, koji e
kasnije biti izabran u srbijanski parlament, izvodio je po Bosni
svoje pohode pljaki i ubijanja koje je godinu dana ranije izveo u
Hrvatskoj. Njegove aktivnosti, koje e postati poznate kao etniko
ienje, ilustriraju injenicu da su ljudi izvana, iz Srbije koji su
djelovali uz podrku srbijanskih vlasti organizirali i zapoeli rat u
Bosni.Arkan vie nije drao Bijeljinu, kad su nas doveli u vojnu
komandu. Ovo su neprijatelji koje smo uhvatili blizu Batkovia,
rekao je Voja glavnom lokalnom gospodaru rata, Duanu ukiu,
prijatnom momku koji me likom podsjetio na glumca Richarda
Dreyfussa. uki je zahvalio Voji i otpustio ga. Voja nije zavrio s
nama. Dok je prolazio, promumljao je da se vie niste vratili. U tom
asu povratak mi nije bio ni na kraj pameti.uki nas je naruio to
tumaramo ratnom zonom bez odgovarajuih dozvola. Umjesto da nas baci
u eliju, odvezao nas je u kuu koju je nekome oteo, posluio nas
kahvom icoca-colomi predloio nam da pogledamo odvratni jednosatni
video o historijskim zloinima koje su Muslimani i Hrvati poinili
nad Srbima. U Bijeljini nije bilo struje struja se tedjela pa
nikako nije mogao ukljuiti televizor i videorekorder. uki je onda
nazvao efa stanice i naredio mu da cijelom gradu pusti struju. U
pet minuta dola je struja. Bila je to majstorska demonstracija
sile. Paljivo smo pogledali njegov video a potom ga intervjuirali,
biljeei svaku rije koju je izgovorio, poput studenata kojima je
veoma stalo da ugode uitelju. Jedino je bilo vano izbaviti se iz
Bijeljine, a ako je to znailo klimati glavom pred ovim silnikom, mi
smo bili spremni klimati glavom i ulagivati mu se.Ljubazno smo ga
pitali ima li u Batkoviu zatvoreniki logor.Naravno da nema,
odgovorio je uki. U ovom kraju nema zatvorenikih logora. Nemam
razloga da vam laem.Pustio nas je da idemo. U nama je ostao jo
jedan ludaki in. Umjesto da krenemo pravo iz grada u relativnu
sigurnost i normalnost Srbije, mi smo se odvukli u grad, u malenu
brijanicu blizu damije. Jo nam je bilo stalo da saznamo cijelu priu
o logoru za kojeg je na ljubazni gospodar rata tvrdio da ne
postoji. Vlatka je zapoela razgovor sa dvojicom ljudi u brijanici,
bricom i muterijom.Jeste li Muslimani?, pitala je onako
usput.Pogledali su se, a onda klimnuli potvrdno.Ovi sa mnom su
ameriki novinari, rekla je.Brija je ispustio makaze iz ruke, otiao
do vrata, namakao rezu i spustio roletne.ta nam imate rei o
logoru?, pitala je Vlatka.Sve, apnuo je on.Sat kasnije, napokon smo
bili na cesti iz Bijeljine. Most kojeg je trebalo prei kako bismo
uli u Srbiju bio je privremeno zatvoren, jer je prolazio voz.
Morali smo ekati. Bio sam nervozan. Stekli smo nekoliko prijatelja
u Bijeljini a na razgovor u brijanici (koja e, zajedno sa oblinjom
damijom, poslije biti unitena i pretvorena u parking) bio je
posljednji in inata koji nee ostati nekanjen ako komandant ili Voja
saznaju za njega. Ja sam elio samo jedno pobjei iz Bosne. Naa su
kola bila druga u redu za prelazak preko mosta. Srbi iza nas su po
specijalnim registarskim tablicama vidjeli da smo stranci pa su
poeli s nama askati. Onda su nas stali psovati; uobiajena pria o
strancima koji hoe da unite Srbe. Jedan, pijan i ponesen vlastitim
psovkama, zaboravivi da smo mi bili meta svih tih prostakluka,
uivao je sad u poznatoj srpskoj razbibrizi psovanju svega to mu
padne na um. Srbi imaju mnogo talenata, od kojih je jedan
sastavljanje psovki koje su mjeavina mate i gadosti. Psovke stoje s
onu stranu politike ispravnosti, i ja sam im se zbog toga divio,
jer govorili su ta im je bilo na umu, i to na najivopisniji mogui
nain, nimalo umiljato. Uzdravanje je Srbinu strano, to je dobro ako
ti je Srbin prijatelj, loe ako ti je neprijatelj.Vlatka se poela
smijati i ak malo pocrvenjela, to je bilo neobino za jednog od
najiskusnijih ratnih prevodilaca na Balkanu. Pitao sam je ta Srbi
govore. Oh, odgovorila je, vie ne psuju nas. Dobro, kazao sam, koga
sad psuju? Oh, smijala se Vlatka, spominju mater Isusovu i jebu je
konjskim... Oh, sad kau da se Miloeviu jebe za obine Srbe jer on
ivi u Beogradu i svaku no tuca manekenke. Oh, sad kau da je danas
tako vrue da krave nemaju snage ni da seru.I ja sam se nekako
opustio. Klasina pria. U jednom asu vas Srbin natjera da se znojite
od straha, sljedeeg te nastoji nasmijati. Gotovo sam zaboravio da
treba da preemo most, koji je, trenutak kasnije, opet bio otvoren.
Vratili smo se u kola, preli u Srbiju, i za devedeset minuta u
hotelu Hyatt u Beogradu tamanili pia iz mog mini-bara.
Logori smrti Photo: genocideinbosnia.files.wordpress.comIMilan
Kovaevi je htio da obavi molitvu. Bila je nedjelja, vikao je:
Jebeni svetac, i htio je da ode u crkvu. Kovaevi je imao oko
stotinu kilograma, graen poput kakvog boksera teke kategorije, iji
su se miii pretvarali u salo, ali on vas je i sad mogao jednim
udarcem odalamiti tako da odletite na drugi kraj Balkana. Sjedio je
na elu stola u jednoj prljavoj sobi prljave zgrade opine u
Prijedoru, gradu gotovo sasvim oienom od ne-Srba. Uz opreznu vojnu
pratnju, u taj grad sam sa grupicom novinara stigao u jedno
nedjeljno jutro, u augustu 1992. godine, i naa prva obaveza je bila
susret sa Kovaeviem. Jer, mi smo eljeli vidjeti njegov gulag.On za
to nije htio ni da uje.Psovao je oficira koji nas je dopratio u
Prijedor iz sedamdesetak kilometara udaljene Banja Luke. ta se kog
avla mi raspitujemo za te logore? to se, jebi ga, ne pozabavimo
istragom o ubistvima srpskih beba? Njegovim vojnicima su ti sabirni
centri bili potrebni da bi u njima drali muslimanske vojnike, vikao
je Kovaevi. I ta je tu udno? Pa, ovdje se vodi rat. I zar ne znamo
da su Srbi dobri prijatelji Amerikanaca? Kad se ovaj rat zavri i
kad Bosna bude pod punom kontrolom Srba, moda e ona postati pedeset
i prva amerika drava! Kovaevi se nije alio. Na sebi je imao
maskirnu majicu na kojoj je, i sprijeda i pozadi, pisalo Amerika
mornarica. Momak je volio Ameriku.Bio je nevjerovatan tip. Po
profesiji anesteziolog, Kovaevi je imao brkove kao u morskog konja
koji bi, da su vremena bila druga, inili da djeluje poput
simpatinog djeda, ali vrijeme je bilo ratno, i sivi brkovi su mu
sluili samo kao skladite za ostatke doruka. Pucao je od sirovosti i
drnosti. ovjek bi ga istovremeno mogao i voljeti i prema njemu
osjeati gaenje, kao da je u pitanju komiar koji se krevelji na
sceni izazivajui navale smijeha. Ima li ita smjenije od ideje da bi
se takva oiena Bosna moda htjela spojiti, ne sa Srbijom, ve sa SAD?
Ali Kovaevi se nije alio. Desna mu je ruka bila u njenoj vezi sa
pitoljem za pojasom.Ovo je veliki trenutak u istoriji srpskog
naroda, pojao je kao svetenik.Kovaevi je bio ludak od roenja, i,
kad to kaem, mislim doslovno. Roen je, za vrijeme II svjetskog
rata, u hrvatskom konc logoru, zloglasnoj klanici Jasenovac u kojem
je skonalo na desetine moda stotine hiljada Srba, Jevreja i Cigana.
Zamislite samo kakve mu je prie pripovijedala majka kad je bio mali
naravno ako je preivjela Jasenovac. Kovaevi je posjetiocima
Prijedora govorio kako nikad ne smiju smetnuti s uma njegovo
porijeklo, a to je bio savjet koji je bio i istinit i koristan.
Bilo je neke vulgarne pravde u injenici da je neko ko je roen u
koncentracionom logoru, kasnije rukovodio sopstvenim lancem
logora.Zlo ima dva lica. Postoji ono banalno lice o kojem je pisala
Hannah Arendt u svom klasinom djeluEichmann in Jerusalem (Eichmann
u Jerusalimu),koje biljei ivot i suenje jednom viem nacistikom
funkcioneru, osuenom na smrt u Jerusalimu za zloine protiv
ovjenosti. Arendtova pie da je Adolf Eichmann bio tup ovjek, ni
inteligentan niti podmitljiv, tek birokrata iji su prsti mogli biti
okrvavljeni samo noiem za papir. Bio je personifikacija banalnosti
zla. eli li primijeniti politiku zla, potrebni su ti ljudi poput
Eichmanna. Voe pripadaju drugom soju. Oni su poluludi geniji,
vulgarno lice zla, Hitleri i Staljini, oni koji nude konana
rjeenja. U Bosni, oni su bili ti koji su oivjeli pojam etnikog
ienja, ispalili prve metke i poinili prva silovanja. U poremeenom
univerzumu zla, to su oni smioni, oni to su kadri iskazati
neizrecivo i izvesti neizvodivo, i udarivi dlanom o dlan, povesti
kolone sljedbenika.injenica da je Kovaevi imao muno i poremeeno
djetinjstvo nije sluajnost. Ovo nije bio razuman rat kojeg su
vodili razboriti ljudi. Pogledamo li malo poblie kolovane politiare
i generale koji su poveli obine Srbe u rat, vidjeemo da su imali
munu prolost. Pogledajte Slobodana Miloevia, srbijanskog
predsjednika. Otac mu je propao kao pop, pa se ubio. Majka mu je
bila vatrena komunistkinja koja je izvrila samoubistvo. Pogledajte
generala Blagoja Adia, naelnika generaltaba JNA, koji je
organizirao rat protiv Hrvatske. Kao dijete, u II svjetskom ratu,
Adi se zavukao u stablo kad su hrvatske ustake snage upale u
njegovo selo, i gledao kako mu kolju cijelu porodicu. Ili, general
Ratko Mladi, komandant srpskih snaga u Bosni. Oca su mu, u II
svjetskom ratu, ubile ustae, a kerka mu je sama sebi oduzela ivot,
za vrijeme rata u Bosni. Mladi je uveo novi vojni argon, sa
izrazima poput pri, razvali ih i razvuci im pamet; sve su to
naredbe koje je izdavao preko vojnih radio veza. Kovaevi je bio od
njihovog soja.Prije nego to se Kovaevi dao na posao, Prijedor je
bio drugi po veliini grad u sjevernoj Bosni, sa 112.000 stanovnika,
od kojih su Muslimani bili u tijesnoj veini nad Srbima i vodili
skuptinu opine. Na poetku rata, srpski nacionalisti su izveli
komarni pu protiv izabranih muslimanskih vlasti. Nije bilo mnogo
borbe, jer su Srbi bili dobro naoruani, a Muslimani nisu pruili
otpor vrijedan pomena. Bili su nespremni za rat. Kovaevi je
organizirao preuzimanje vlasti. Slubena mu je titula zavisila od
toga u kakvom je raspoloenju bio kad bi mu doli novinari u posjetu.
Prilikom naeg susreta, Kovaevi se predstavio kao izvrni
gradonaelnik. Drugim je novinarima reeno da je on direktor grada
ili predsjednik skuptine opine. Bio je gospodar rata, a takvi mogu
sebe zvati kako im volja.Kad je veina prijedorskih Muslimana,
mukaraca, otjerana u logore, kampanja ienja je usmjerena na
razbijanje najtvreg oraha zvanog Kozarac gradia od 25.000
stanovnika, uglavnom Muslimana, koji se nalazio samo desetak
kilometara cestom od Prijedora. ienje Kozarca se pretvorilo u jedan
od najgorih pokolja civila u cijelom ovom ratu. Mary Battiata, moja
kolegica izWashington Posta, napisala je poduu i vrlo ozbiljnu
reportau o ienju Kozarca, i ja koristim detalje iz njenog lanka da
bih ilustrirao to kako je ovaj grad praktino zbrisan sa lica
zemlje.Granatiranje je poelo 24. maja, nakon to je Kozarac bio
opkoljen srpskim tenkovima. Do petnaest granata je padalo na grad
svake minute iz dvanaest pravaca. Nakon nekoliko sati, granatiranje
je prestalo, a Srbi su koristili megafone kako bi narodu Kozarca
objavili da im niko nee nauditi, samo ako izau iz podruma i predaju
se. Narod je to i uradio, i gotovo istog trena kad su Muslimani,
koji su se odluili na predaju, napunili ulice, nastavilo se
granatiranje. Bila je to prijevara, a ulice su bile prekrivene
odsjeenim udovima i ljudskom krvlju. Preivjeli su pobjegli natrag u
podrume ili u brda. Nakon dva dana neprestanog bombardiranja,
izdata je jo jedna naredba da se predaju, i kozaraki Muslimani su
ponovo pristali da to urade.Ovaj put, Srbi su izveli drugi trik.
Kada se izranjavano stanovnitvo Kozarca skupilo i, u koloni,
krenulo prema fudbalskom stadionu, jedan Srbin koji je ivio u gradu
stajao je na balkonu i upirao prstom na svakog vienijeg Muslimana
gradonaelnika, efa policije, ljekare, advokate, sudije,
poduzetnike, ak i sportske junake. Veinu su srpski vojnici
ustrijelili na licu mjesta, ili su odvedeni u oblinju kuu gdje su
zaklani. Jednom su ovjeku noge zavezali za tenk i onda ga vukli
kroz grad. Skonao je tek kad ga je tenk pregazio. To je bila scena
iz filmaSchindlerova lista, ali ovo nije bio film i dok Steven
Spielberg nije o tome napravio film, malo je Amerikanaca znalo, ili
vjerovalo, da se takvo neto dogodilo. Ovo je bio eliticid,
sistematsko ubijanje politikog i ekonomskog vodstva jedne zajednice
kako se ta zajednica vie nikad ne bi obnovila. Najmanje 2.500
civila je u Kozarcu ubijeno za 72 sata. Bila je to prava klanica.
Preivjeli su satjerani u koncentracione logore koje sam ja sad htio
obii.Kovaevi je nastavio da pria o odlasku u crkvu. Dobro, rekli
smo, idite u crkvu, ali, molimo vas da nam dozvolite da posjetimo
vae logore. Ako nemate ta kriti, zato nas ne pustite tamo? To je
trajalo gotovo cijeli sat. Bio nas je sit, i na kraju nam je
dodijelio prijedorskog efa policije, Simu Drljau, da nas odvede u
tri logora u tom podruju Keraterm, Trnopolje i Omarsku. Nismo bili
prvi novinari koji su ih posjetili. aica reportera je tamo bila
nekoliko dana prije nas, tako da je svijet ve bio upozoren, i
Kovaevi je poeo istiti svoj gulag, spirajui krvave mrlje, odvozei
leeve i komade tijela i zatvarajui najgore logore. Sad nam je mogao
dopustiti da bacimo jedan higijenski pogled na njegove logore.
Skoro da mi je to bilo milo, jer i taj posjet Potemkinovim logorima
bio je dovoljno zastraujui; dotuklo bi nas da smo vidjeli stvari
kakve su stvarno bile.Drljaa, na vodi, bio je drugi najgadniji
karakter u Prijedoru. Drljaa, koji je bio visok skoro dva metra i
odjeven u crnu maskirnu uniformu, imao je nezaobilazni pitolj za
pojasom i prevarantski instinkt loeg igraa pokera. Zato elite da
idete u Keraterm?, raspitivao se. To je obina fabrika, tamo nema
nieg. Da, bilo je tamo nekoliko zatvorenika, ali to je samo na koji
dan, a posljednji su otili prije vie od mjesec dana". U redu,
odgovorili smo, ali odvedite nas ipak tamo. Slegnuo je ramenima i
mi smo, u konvoju, krenuli prema tvornici keramike Keraterm u
predgrau Prijedora. Procurila je vijest da su tu poinjeni neki od
najstranijih zloina. Bosanci su bili zatvoreni u skladita, bez
hrane, vode i svjeeg zraka; mnogi su umrli od ei, leei u smradu
sopstvenog izmeta i mokrae. Kad bi zavapili da im se pomogne, strae
bi pucale kroz vrata; zatvorenici koji su izvoeni iz skladita su
obino bili nasmrt mueni.Na je kombi uao u fabriki krug. Bio je
pust, nigdje nije bilo ive due. Drljaa nas je uveo u jednu zgradu i
rekao nam je da je ona samo nekoliko dana u junu sluila kao zatvor.
Vidite, nema krvi, smjekao se. Dao nam je pet minuta da obiemo
cijeli krug. Zgrada je bila veliine fudbalskog stadiona; tu je bila
glavna pe za peenje keramike. Prostor oko pei je bio prazan,
pokriven tankim slojem bijele praine. Ni na podu ni na zidovima
nije bilo ni traga ljudskih mrlja. Nije bilo nita do odbaene pertle
za cipele. Nije bilo nikakvog vonja, ak ni znoja ili antiseptika.
Bilo je previe isto. Zatvorenici nikad nisu bili drani u toj
zgradi. Ratna lukavstva su zapoela.Drljaa nas je odveo iz zgrade i
rekao nam da se vratimo u kombi. Traili smo da uemo u skladite za
ciglu, manje od dvjesta pedeset metara od nas. Naravno, kasnije emo
saznati da je to bila zgrada u kojoj su drani i mueni zatvorenici i
odakle su evakuirani samo dan prije naeg dolaska. Ne, kazao je on,
tamo ne moete, to je vojni objekat. Nigdje na vidiku nije bilo ni
jednog vojnika niti komada oruja. im je jedan od televizijskih
snimatelja usmjerio objektiv prema zgradi, jedan od Drljainih ljudi
je skoio pred njega. Nema snimanja zgrade, vikao je vojnik. Drljaa
se opet nasmijeio. Vrijeme je da krenete, rekao je. Postupili smo
po naredbi. Bili smo njegovi gosti i, ne vladamo li se po njegovim
pravilima, mogli bismo i sami zavriti u zatvoru. Ba tako.Krenuli
smo prema selu i, nakon petnaest minuta, stigli pred bivu osnovnu
kolu iznad ijeg je ulaza bio natpis na engleskom: Otvoreni prijemni
centar Trnopolje. Kad su nekoliko dana prije nas tu stigli drugi
novinari, bodljikava ica je jo uvijek bila oko cijele zgrade i nije
bilo nikakvog natpisa sa dobrodolicom. Ali Trnopolje se samo malo
promijenilo od tada; u sutini je to bilo isto ono mjesto. Nekoliko
hiljada Bosanaca je bilo tu nagurano, okrueno, ne bodljikavom icom,
ve naoruanim straarima, koji su ih stalno obilazili, neprestano
svjesni da nemaju kud pobjei. Cijeli taj kraj je bio u rukama Srba,
zatvorenici nisu imalu kud pobjei, niti se sakriti, nisu se mogli
ak na miru uuriti nadajui se oslobaanju.Nikad nisam mogao ni
sanjati da u jednog dana nabasati na ivi kostur. To mi se desilo u
Trnopolju. Proao sam kroz kapiju i nisam mogao vjerovati svojim
oima. Tu, tano ispred mene, bili su ljudi koji su izgledali kao
preivjeli iz Auvica. Sjeam se da sam pomislio da iznenaujue dobro
hodaju za ljude bez miia i mesa. Bio sam zapanjen samom injenicom
da su bili u stanju govoriti. Zamislite, kosturi koji govore!
Obratio sam se jednom od njih, pogledao mu ruku i shvatio da bih je
mogao epati i prelomiti nadvoje kao granicu. Isto sam mogao uraditi
i sa njegovim nogama. Vidio sam jo desetine takvih hodajuih
kostura. Mogao sam im svima slomiti ruke i noge. Krvc. Krvc.
Kvrc.Mnogo puta otkad sam izvjetavao iz Bosne, odlazio sam u
Ameriku i esto se sudarao sa istim pitanjem: Jesi li bio u tim
logorima? Jesu li stvarno tako gadni? I sad mi je teko povjerovati
da su Amerikanci i zapadni Evropljani bili zateeni onim to se
deavalo u Bosni i, naroito, da nisu povjerovali u prie o logorima.
Da, bio sam tamo, i, da, uistinu su gadni. Pa, vidjeli ste na
televiziji? Zar ne vjerujete u to to ste sami vidjeli? Zar
vjerujete ijednoj rijei Radovana Karadia, voi bosanskih Srba, koji
kae da su te slike falsifikat? Chico Marx ima jednu sjajnu repliku
u filmuDuck Soup (Supa od patke),kad pokuava da jednu naivnu enu
(igra je Margaret Dumont) navede da povjeruje u nevjerovatnu
namjetaljku: Pa, kome e vjerovati, meni ili svojim vlastitim oima?
Isto je to sa Karadiem i logorima.U Trnopolju su drani ljudi koji
su bili puteni iz najstranijih konc logora, Omarske i Keraterma.
Otud su stizali ovi kosturi. A ene i djeca, protjerani iz oblinjih
sela, dolazili su dobrovoljno u Trnopolje. Da, dobrovoljno. To je
bila jedna od najudnijih situacija u Bosni ljudi koji su sigurnost
traili u zatvorenikim logorima. Otii u Trnopolje nije znailo otii
na izlet, ali znane grozote koje e im tamo initi bile su bolje od
sudbine namijenjene Bosancima koji su pokuavali ostati u vlastitim
domovima. Jer, ene su u Trnopolju mogle biti silovane, ali nisu ih
silovale cijele bande. Tukli su ih, ali vjerovatno ih nisu ubijali.
Ironija je da su prve televizijske slike koje su okirale svijet
bile slike iz Trnopolja, najboljeg logora. Nikad niko nije vidio
one najgore logore kad je u njima bilo najgore.Najsretniji
zatvorenici Trnopolja su bili oni to bi nali mjesto na podu kole
koja je zaudarala na mokrau i neoprane ljude. Unutra se nije moglo
kroiti a da nekog ne nagazite. Oni manje sretni ivjeli su napolju,
prei se na augustovskom suncu i drhtei u hladnim noima. Nunik im je
bio jedna kuica nainjena nad jarkom; ljudi su ivjeli na nekoliko
koraka od njega. Drljaa nam je dao petnaest minuta da proetamo
okolo; tehniki govorei, mogli smo razgovarati s kim smo htjeli. Ali
straari sa kalanjikovima iray-bannaoarima su tumarali okolo, i ja
bih uspijevao razgovarati ne vie od minute ili tako nekako, prije
nego to bi mi se jedan od njih dounjao iza lea i poeo prislukivati
razgovor. Nekoliko straara je sklonilo puke na lea i poelo nas
slikati kako razgovaramo sa zatvorenicima. Nisu bili suptilni; oni
su bili gazde i htjeli su nam to staviti na znanje. Ako ima ita to
je zajedniko svim siledijama, onda je to da svi hoe da ti stave do
znanja da su siledije. Jedan zatvorenik-kostur je jedva imao
vremena da otkopa koulju, pokazujui mi osakaena prsa, nekoliko
desetina svjeih oiljaka od sam-Bog-zna-kakve torture, prije nego to
mu je izraz uasa prekrio lice. Zurio je, poput jelena ulovljenog
svjetlom automobilskih farova, u neku taku tano iznad moje glave.
Okrenuo sam se. Straar je stajao iza mene.Produio sam. Jedan me
zatvorenik povukao za rukav.Poite za mnom. Krenuo sam, nastojei
sakriti da ga slijedim. Odveo me do boka kole i, osvrnuvi se oko
sebe, projurio unutra. Krenuo sam za njim. Kud me je vodio? Zato?
Bojao sam se ne samo nevolja u koje bih mogao zapasti, ve i nevolja
u koje se on mogao uvaliti. Vrata su se zatvorila za mnom. Soba je
bila malena, mrana. Trebalo je koji trenutak da mi se oi naviknu.
Pored mene su ljudi aptali. Pogledao sam na pod. Tu su leala dva
tijela. Leevi? Jo ne. Bio sam u stacionaru, najtunijem stacionaru
koji moete zamisliti. Bez lijekova, bez kreveta. A ja tu nisam smio
biti.Ljekar, i sam zatvorenik, mahnuo mi je da se sagnem kako me
straari ne bi vidjeli kroz prozor. Poeo je skidati prljavi zavoj sa
noge jednog od dvojice ljudi. iknuo je gnoj. ovjek je ispod samog
koljena imao inficiranu rupu veliku kao lopta za bejzbol. Udarac
kundakom od kojeg kosti pucaju. Za koji dan e rana postati
gangrenozna i ovjek e umrijeti. Ljekar je svoja objanjenja aptao
Vlatki, mojoj prevoditeljici, koja ih je onda aptala meni. Dodao
sam joj svoju biljenicu i naliv-pero. Postavljaj pitanja, zapisuj
odgovore, rekao sam joj, nemamo vremena za prevoenje. Vlatka je
dovoljno dugo radila za mene i druge novinare da je znala postaviti
prava pitanja. Bila je najbolja u svojoj brani.Pogledao sam drugo
tijelo, jedva ivo. inilo se da je ovjeku manje od etrdeset godina,
ili tu negdje. Bilo je to teko odrediti. Lice mu je bilo isjeeno i
puno modrica, crno i crveno, i nateeno, kao da gledate strano uvean
odraz u cirkuskom trik-ogledalu. Pogledao sam njegov goli torzo -
nove modrice, nove otekline, nove otvorene rane. Nije se micao, i
ja sam se pitao da li je uope iv. Nisam morao pitati ta se ovom
jadnom ovjeku desilo, niti ta e mu se desiti. Njegova e agonija
ubrzo prestati, jer ako ga rane ne dokusure u sljedea dvadeset
etiri sata, uinie to straari. Kasnije u saznati da su straari
rutinski ubijali zatvorenike koji se nisu brzo oporavljali od
prebijanja. Zatvorenici koji nisu mogli govoriti i hodati bili su
beskorisni.Iskrali smo se nakon nekoliko minuta, prvo Vlatka, a ja
koju sekundu kasnije. Priao nam je jedan osamnaestogodinjak. Upravo
je stigao u Trnopolje, nakon dva mjeseca u Omarskoj, najgorem od
svih logora. Koa mu je bila nategnuta preko rebara i ramena poput
prozirne mahrame. Bilo je strano, aptao je. Pogledajte me samo. Kad
su nas batinali, straali su se sluili rukama, motkama, kaievima,
pojasevima, lancima, bilo im. Normalan ovjek ne moe ni zamisliti
metode kojima su se sluili. ao mi je to moram kazati da je bilo
dobro kad bi doli novi zatvorenici. Straari su, za promjenu, tukli
njih.Tutnuo sam mu u ruku jedan sendvi iz torbe. Bio je to sendvi
sa unkom.Oprostite, to je sve to imam, rekao sam mu. Hoete li ga
pojesti?Buljio je u mene, kao da sam obina budala. Naravno da e
pojesti. Bila je to hrana. Allah e odvratiti pogled, dok on bude
jeo zabranjenu svinjetinu.Priao sam drugom skeletu, ovaj je bio
previe uplaen da pria, odvratio je pogled poto je proaptao jednu
jedinu rije: Dahau.Bilo je vrijeme da se krene. uvari su poeli
opkoljavati novinare. Ukrcali smo se u kombi. Bilo nas je otprilike
estero: reporter i snimateljska posada jedne amerike televizijske
mree, novinarNewsweeka, ja, jedan francuski fotograf. Boravili smo
u istom hotelu u Banjoj Luci i, naavi se zajedno u toj munoj
situaciji, brzo smo se sprijateljili; uvijek smo imali tema za
razgovor. Ali, kombi je bio nijem kad smo krenuli iz Trnopolja.
Mislili smo isto. Jebi ga, ovo ne mogu vjerovati.Ne sjeam se ta sam
na kraju rekao u razgovoru sa posljednjim zatvorenikom. ta kazati u
takvoj situaciji? Vidimo se kasnije? Nek ti je sretno? Jer,
ostavlja osuenike, polumrtvace, a injenica da si s njima razgovarao
gura ih u jo vee opasnosti nego to su ve bili. Ti sam si tog jutra
dobro dorukovao, dvoje jaja, neto tosta, mnogo dema. A on je pojeo
pola krike starog kruha, i to ako je imao sree. U tvom novaniku za
pojasom je pet hiljada dolara i tamo odakle si stigao uvijek ima jo
novca. On nije imao nita. Ti ima ameriki paso koji ti omoguava da
ue u logor i izae a da te niko ne mui. On nema pasoa, samo dva oka
koja te gledaju kako izvodi to udo izlazi iv. Ti negdje ima dom
koji nije dignut u zrak dinamitom. Ima djevojku koja nije bila
silovana. Ima oca kojeg nisu pred tobom ubili.Kad god bih se vratio
na neko normalno mjesto nakon novinarskog zadatka u Bosni,
prijatelji su me pitali kakav je osjeaj iznenada napustiti ratnu
zonu i nai se negdje gdje ne padaju bombe. Govorio sam da to nije
nita naroito, to je bilo tano. Otii iz Sarajeva u London u jednom
danu psiholoki je velika stvar. Osjetio bih olakanje, blaeno
olakanje. To se nije moglo porediti sa osjeanjem koje ima kad se
izmijea sa zatvorenicima u logoru smrti, i onda jednostavno otuda
ode - slobodan ovjek koji pred sobom ima budunost. Jer, na mjestima
kakvi su logori smrti, jad i emer Bosne nije se nalazio na drugoj
strani planete; zurio ti je pravo u oi, korak-dva od tebe, gledao
te kako ulazi u kombi i odlazi, i primjeivao da se ne osvre za
sobom.Sljedea stanica je bila Omarska. Imao sam privilegiju, ako se
tako moe kazati, da sretnem neke od najgorih muitelja dvadesetog
stoljea. Na svom vrhuncu, Omarska je bila sama nulta taka zloina.
Za postojanje logora i njegovih strahota saznalo se nekoliko dana
prije no to smo mi stigli. Rezultat je bio da su Srbi poeli da se
igraju igre skrivanja: veina zatvorenika je prebaena na druge
lokacije ili ubijena, logor je oien, obroci se popravili za one
koji su ostali u logoru, a onda su unutra pustili strane novinare.
Kad smo mi stigli pred logorske kapije, tu nije bilo vie od dvjesto
pedeset zatvorenika od na hiljade njih, koji su tu drani, a ovi
koje su nam pokazivali su bili novi zatvorenici, koji jo nisu bili
izmueni niti okrvavljeni. Njih su tu drali zbog novinara poput
mene, kako bismo svijetu mogli obznaniti da je logor mali, a uslovi
podnoljivi. Omarska je bila jedno izmijenjeno mjesto i njen je duan
bio pred zatvaranjem, ali je jedna stvar ostala ista, uas u oima
zatvorenika. Oni su imali mnogo razloga za strah.Nije bilo ponienja
koje se d zamisliti, a da se ono u prethodnim mjesecima nije
deavalo u Omarskoj. To nije bio logor smrti poput Auschwitza. Tu
nije bilo gasnih komora pred kojima su zatvorenici svakodnevno
stajali u redu. Ono to se deavalo u Omarskoj je bilo prljavije i
gadnije. Broj umrlih nije nikad dosegao nacistike nivoe, ali
okrutnost je bila uporediva ili, u nekim sluajevima, superiorna,
ako mogu upotrijebiti tu rije. Nacisti su htjeli da ubiju to je
mogue vie Jevreja a da to uine to je bre mogue. Srbi su, meutim,
htjeli ispitivati svoje bonjake zatvorenike, sadistiki uivajui tako
to su ih na najokrutnije naine muili a potom ih ubijali sa onim to
bi im se nalo pri ruci, moda pukom, noem ili makazama, ili parom
snanih ruku oko mravog vrata. Da su se Nijemci koristili istom
metodom, trebale bi im decenije da ubiju est miliona
Jevreja.Desetog jula 1997, dr Milan Kovaevi je uhapen u Prijedoru i
prebaen u Hag. Postupak protiv Milana Kovaevia poeo je 6. jula
1998, a 1. avgusta 1998 Milan Kovaevi je umro u Pritvorskoj
jedinici zbog pucanja aneurizme stomane aorte. Simo Drljaa je
ubijen 10. jula 1997. godine dok se opirao hapenju u operaciji
nazvanoj "Tango", izvedenoj na podruju Prijedora. Britanski
komandosi iz sastava SAS, u sklopu SFOR-a, ubili su Drljau pored
jezera Gradina.Omarska je bila jedan naputeni rudnik. Zatvorenici
su uglavnom drani na dva mjesta - u otvorenom rudarskom oknu i
velikom skladitu. Mnoga isljeivanja su zavrila strijeljanjem u
zgradi koju su zatvorenici zvali Bijela kua, bila je tu jo jedna
zgrada, poznata kao Crvena kua, gdje su, pored ubijanja,
iskasapljena tijela drali dok ih ne bi sahranili negdje izvan
Omarske ili bacili u naputeno rudarsko okno. Dnevno je ubijano
izmedu dvadeset pet i pedeset ljudi. Neki zatvorenici nikad nisu
dospjeli do Crvene ili Bijele kue, umirali su od ei, gladi ili
guenja (bili su tako nagurani) dok su ekali da na njih doe red za
formalno muenje ili su umirali kad bi pogrijeili pa traili vodu od
straara, a umjesto toga dobijali metak u glavu. To su bili sretnici
koji su umirali brzo i bezbolno.Na kombi je zaustavljen na uskoj
asfaltnoj traci uz Bijelu kuu. Jedna grupa od oko pedeset
zatvorenika se umivala na esmi pored zgrade. Bili su okrueni
straarima sa mainkama u ruci. Neutralno govorei, straarima, jer to
podrazumijeva izvjesnu disciplinu, osjeaj da su u logoru postojala
pravila, i da su ti ljudi koje zovemo straarima tu da ta pravila
potuju i da njihovo potovanje osiguraju. Nema nita to bi bilo dalje
od istine. U Omarskoj nije bilo nijednog pravila do jednog: straari
su bili svemoni. Stoga bi tanije bilo nazvati ih bogovima, ne
straarima. Mogli su ubiti, ako im je to bila volja, pomilovati, ako
su htjeli, silovati, ako im je bilo do toga. Njihovi sunji,
zatvorenici, molili su ih za oprotaj, uslugu, ivot.Uveli su nas u
zgradu, uz mrano stepenite, na drugi sprat. U onu sobu, rekao nam
je Drljaa, pokazujui nam vrata na kraju hodnika. Krenuli smo. Soba
je bila pretrpana, gomile novina na podu, jedan sto, stolice, radni
sto. Iza radnog stola je visio kalendar. Na njemu - polugola ena sa
ogromnim grudima. Glavni istraitelj logora je sjedio za stolom. No
ovaj put sam ponio instamatik, idiot-kameru, i tokom onih pola sata
koliko je glavni istraitelj sa nama razgovarao, pokuavao sam ga
tako uhvatiti u kadar da ga imam sa tom golom curom iza lea. Sam
intervju je bio primjer opscenosti, tako da uz njega nita nije ilo
bolje od te vizualne opscenosti.Ta je sesija bila beznaajna, i ja
sam mnogo toga zaboravio, ak i lice glavnog istraitelja. Zvui udno,
jer ne dogaa se esto da postavlja pitanja ovjeku koji je,
najvjerovatnije, posljednje mjesece proveo nadgledajui pomahnitalu
okrutnost. Pomislite da neko zaboravi intervju sa dr. Mengeleom?
Ali, ovaj ovjek, poput desetina drugih ratnih zloinaca koje sam
intervjuirao dok sam bio u Bosni, nije bio spreman da nam istrese
sve to mu je na dui. Naravno da nije. Rekao nam je da su
zatvorenici ispitivani kako bi se ustanovila uloga koju su igrali u
islamskoj pobuni, i da su oslobaani im bi se utvrdilo da nisu
igrali nikakvu ulogu. Oni koji su imali veze sa tom famoznom
pobunom prebacivani su, radi suenja, u druge objekte. Je li bilo
muenja? Nasmijao se. Naravno da nije.Istraga se vri na isti nain
kao u Americi i Engleskoj, rekao je.Podigao sam pogled sa notesa.
Gola djevojka nam se smjekala sa kalendara.
Photo: genocideinbosnia.files.wordpress.comOno to smatram
najudnijim sa te sesije je da se ne mogu sjetiti lica glavnog
istraitelja. Potpuno izbrisano, rupa u mom pamenju, ili zapeaeno u
nekom uglu do kojeg ne mogu doprijeti, bez obzira koliko dugo
nastojim da se sjetim. Kao da se moja podsvijest sa mnom poigrava,
kao da mi pokuava poruiti da je identitet tog ovjeka nevaan, jer on
je tek jo jedno ljudsko bie, bezlino, on je ti, on je moj
prijatelj, on je ja.Doao je i trenutak za predstavu. Odvedeni smo
dolje u kantinu; malu, od one institucionalne, besprijekorno iste
vrste. Sluen je orbast grah. Zatvorenici su uvoeni u sobu u grupama
po dvadesetak, glava ponizno sputenih, vukui se jedan za drugim,
pogrbljeni. Znali su ta im je raditi. Poto bi dobili svoju orbu i
komad kruha - jedini dnevni obrok - odvukli bi se do nekoliko
stolova i, to su bre mogli, nagurali tu splainu u usta. Imali su
oko minut-dva, prije nego to bi neki od straara izgovorio jednu
jedinu rije i oni bi skoili sa stolica, odteturali prema izlazu,
gdje su predavali inije i kaike sljedeoj grupi. Tu nije bilo nieg
od dokoliarenja i zijevanja koje viate u drugim zatvorima. Samo
strah od sile, zastraujue sile.Bilo nam je doputeno da prohodamo po
toj prostoriji i da postavljamo pitanja. Bio je to jo jedan
poniavajui in za zatvorenike, ali i za novinare. Moda su to zato i
inili. Straari nikad nisu bili dalje od nekoliko koraka, a nije
bilo ni povjetarca izvana da odnese zatvorenikove rijei izvan
domaaja prislukivaa. To je bila prostorija u kojoj su svi mogli uti
grebanje kaike po iniji. Rijei su se odbijale o zidove poput onih
malenih, prozirnih lopti sa kojima sam se igrao u djetinjstvu.
Nagnuo sam se nad nekolicinu zatvorenika i postavio im pitanja, ali
nisam naiao na njihovu pravu reakciju. Samo bi jo vie sagnuli
glave, nosevi bi im doslovno bili u inijama. Ovo se deavalo tamo
gdje su ih rijei, bilo koje rijei, mogle ubiti.Molim vas, ne
pitajte nita, jedan od njih me je aptom molio.Ja sam igrao prema
pravilima igre koja su zadali tamniari. Posjeta novinara je bila
samo jo jedan vid torture. Pokuao sam da malo promijenim taktiku,
da intervjuiram jednog od straara. Odabrao sam jednog golemog
bilmeza kome je, kao i drugim straarima, bilo neophodno jedno dobro
brijanje. Bio je visok negdje izmeu metar i devedeset i dva metra i
desetak centimetara. Odjeven u crnu uniformu, liio je na steroidima
napumpanog igraa amerikog fudbala i imao dovoljno oruja za cijeli
vod; po pitolj na svakom boku, kompaktni kalanjikov mu je visio na
remenu o desnom ramenu, a trideset centimetara dugi no o pojasu.
Ruke su mu, do vrhova prstiju, bile pokrivene crnim konim
rukavicama. Nosio je sunane naoari u kojima se vidio odraz kao u
ogledalu. Bili smo u zatvorenom prostoru.Podigao sam pogled prema
nebu i pokuao da ga smekam. Jedino to nam je bilo zajedniko je to
to smo se obojica strano znojili.Vrue je ovdje, a? zapoeo sam. On
me je gledao mirkajui sekundu ili dvije. Nije odgovarao. Pokuao sam
ponovo.Koliko dugo ve ovdje radite? Bez odgovora. Intervju nije
vodio nikuda. Vlatka me je pogledala kao da je htjela rei,Okani se
orava posla. Pokuao sam jo jednom, posljednji put.Je li tano da
muite zatvorenike?Privukao sam njegovu panju. Pogledao me je, a
usne su mu se zakrivile u jednu vrstu tankog osmijeha, koji vas ne
potie da mu uzvratite osmijehom.A to bismo ih tukli?, odgovorio
je.ou se nastavljao. Odveli su nas u jednu spavaonicu sa oko
etrdeset poljskih kreveta. Tu nije bilo tako loe ali sve je,
naravno, bilo namjeteno za nas. Do prije nekoliko dana zatvorenici
su spavali na tvrdoj zemlji u oblinjoj kolibi. Straar me je stalno
pratio kao sjenka, tako da su nastojanja da razgovaram sa
zatvorenicima bila neuspjenija nego ikad. Tutnuo sam notes i paket
cigareta Vlatki u ruke i kazao joj da u ja izai nadajui se da e
straar krenuti za mnom. Kad sam krenuo napolje, proao sam pored
jedne televizijske ekipe. Reporter je intervjuirao jednog
zatvorenika koji je, u groznici, leao na leaju. Televizijski
reflektor je sijao pravo u jadnika, a nekoliko straara je vrebalo
oko kreveta. Zatvorenik se tresao, ebad se dizala gore-dolje od
furioznog poskakivanja njegovih prsa. Da li se prema vama dobro
odnose? pitao je reporter. Zatvorenikov prestravljeni pogled se jo
vie ukoio, i on je pogledao jednog od straara, ne znajui ta da
odgovori. Oito, nije mogao govoriti otvoreno, ali straari bi se
mogli razbjesniti i ako pretjera u pohvalama. Istina bi ga ubila,
ali i pogrena la je bila ubitana.Dobro, dobro, promrmljao je.Izaao
sam iz sobe, tuan zbog zatvorenika i ljut na TV ekipu, koja je, ini
mi se, prihvatajui tu igru, prela granicu. Bio je to svojevrstan
ruski rulet. Pet praznih komora u pitolju, u jednoj metak. Reporter
je zatvoreniku pruio u ruke taj pitolj, im je ukljuio
kameru.Govori, rekao je reporter.Povuci obara.Zatvorenik je bio
bezbijedan dok smo mi bili tu, ali ta se deava kad odemo, a straari
vie ne budu morali da glume? Pretpostavljam da je moj bijes na
momke sa televizije bio pojaan injenicom da sam i sam radio to
isto, mada ja barem nisam moje rtve tjerao da govore glasnije, jer
je to bilo potrebno zbog snimanja. ta se oekuje od novinara? Da ne
idu u logore? Da ne pokuavaju razgovarati sa zatvorenicima? Odgovor
bi mogao biti: razgovaraj sa onima koji su voljni, ali za Boga
miloga, kad zatvorenik drhti u krevetu, iskljui kameru.Nisam
oklijevao kad je Drljaa, na turistiki vodi, dao znak da krenemo.
Uli smo u kombi i krenuli iz logora. Zaustavili smo se u kahvani na
ulazu, jer je Drljaa htio da sa nama popije pivo. Uli smo, spojili
smo nekoliko stolova da bismo svi sjedili zajedno, kao prijatelji.
Svako je dobio po bocu piva, Drljaa je nazdravio miru, i mi smo
nazdravili miru. Ja sam sjedio do njega pa smo poeli askati. Pitao
sam ga ta misli o naem pratiocu iz Banja Luke, oficiru kojeg je
prije toga Kovaevi psovao.A, taj, smjekao se Drljaa. Kad se ovaj
rat zavri, srediemo upke poput njega.Pivo je bilo gotovo ispijeno i
Drljaa se otkravio. Htio je da neto zajedno prezalogajimo. Ja sam
to jedva doekao, jer nema nikog priljivijeg od Srbina kad popije
koju. Televizijska ekipa je htjela krenuti jer su urili u Banja
Luku i onda, navee, za Beograd - kako bi emitirali priu o logorima,
pa je bilo vrijeme za pokret. Drljaa nas je otpratio iz kahvane i
stao pored kombija da bi se sa svakim od nas pozdravio. Rukovao sam
se s njim i zahvalio mu to je za nas odvojio vrijeme. Rado bih
rekao jo neto, ali razborit ovjek u takvim situacijama ne moe rei
vie. Francuski fotograf koji je uao u kombi iza mene je bio sviknut
na hod po otrici noa. Fotografi su genetski neobuzdani. Odrijeito
je zahvalio Drljai, a onda, okrenuvi se da ue u kombi, tiho u
vjetar dodao: Nadam se da e gorjeti u paklu.IICijela istina je
isplivala na vidjelo kad su novinari i diplomati razgovarali sa
Bonjacima, koji su bili osloboeni iz logora i dokopali se
sigurnosti u Hrvatskoj, gdje su mogli slobodno govoriti. U
Hrvatskoj sam intervjuirao nekoliko desetina preivjelih i proitao
mnoga pisana svjedoenja. Najbolju cjelokupnu sliku je dao, mada
prekasno, State Department, koji je imao daleko vie izvora
informacija od bilo kojeg pojedinog novinara, u seriji izvjetaja
poslanih Vijeu sigurnosti UN. Izvjetaji su ve predstavljali katalog
neizrecivog i nepodnoljivog. Jedan od najstravinijih odlomaka se
nalazi u izvjetaju od 22. oktobra 1992. godine, pod naslovom
Zlostavljanja civila u kaznenim centrima. Evo kako jedan bivi
zatvorenik iz Omarske svjedoi o svom iskustvu:Svjedok izjavljuje da
je jedan mladi Musliman iz Kozarca, koji je imao motocikl suzuki,
muen pred drugim zatvorenicima. Bio je gadno pretuen po cijelom
tijelu, a zubi su mu bili izbijeni. Straari su mu onda testise
zavezali vrsto icom, a drugi kraj ice zakaili za motocikl rtve.
Jedan straar je sjeo na motocikl i u punoj se brzini
odvezao.Vjerujete li da je to neko mogao uiniti u Evropi na kraju
dvadesetog vijeka? Izvinite, ali pitanje se mora drugaije
formulirati. Evropljani, Bosna nas na to podsjea, nisu ampioni
vrline. Uganda, Evropa, Kamboda - nema razlike u mjeri okrutnosti.
To je jedna mrtva trka. Zato postavljam pitanje: Vjerujete li da je
ljudsko bie ovo kadro uiniti na kraju dvadesetog vijeka? Meni je
teko povjerovati da je neko u stanju sjesti na motocikl i odjuriti
na njemu sa testisima drugog ovjeka zavezanim za auspuh. Pa ipak,
svjedoenja preivjelih logoraa su konzistentna. To me ne prestaje
muiti.Jedan preivjeli, Emin Jakubovi, je novinarima rekao da mu je
neki od tamniara u Omarskoj naredio da kastrira tri zatvorenika.
Natjerali su me da im otkinem testise vlastitim zubima, pa sam im
ja vlastitim zubima i odgrizao testise. Vritali su od bola.
Nemogue? U jednom izbjeglikom centru u Hrvatskoj, razgovarao sam sa
ovjekom koji mi je rekao da je svojim oima vidio tu epizodu. Bila
je zima, a mi smo sjedili u nenamjetenoj i nezagrijanoj prostoriji
prepunoj opuaka cigareta i izgaenih novina. Kaput mi je bio zakopan
do grla, a mastilo mi se smrzlo u peru, ba kao i desna ruka koja je
bila toliko ukoena da nisam mogao itko pisati. Nekoliko sati sam
razgovarao sa preivjelima iz zatvora i bio umoran i sit svega.
Gledao sam ovjeka po imenu Ibrahim, jo uvijek poluispijenog od
muenja, i klimao glavom. Mada sam o ovakvim stvarima sluao i
ranije, nisam mogao vjerovati. Ne, rekao sam mu, ne vjerujem u to
to mi govorite. ak i za muitelje postoji granica preko koje ne mogu
ii, kao to je kastracija. Pitao sam Ibrahima da li bi on povjerovao
da mu je neko rekao stvari koje je on rekao meni. Netremice me je
gledao.Znam, odgovorio je. Ne bih povjerovao ako ne bih vidio
svojim oima.Trinaestog februara 1995. godine, u svojoj prvoj
optunici, UN-ov Tribunal za ratne zloine izdao je meunarodne
potjernice za hapenje dvadeset i jednog Srbina na temelju poinjenih
ratnih zloina i zloina protiv ovjenosti. Meu optuenima je bio Duan
Tadi koji je, prema navodima Tribunala, natjerao muslimanskog
zatvorenika da odgrize testise drugom zatvoreniku.Bosna vas navodi
da posumnjate u aksiome, i jedno od pitanja se odnosi na muenje.
Zato bi, najzad, uope moralo biti granica? Za osobu koja je u
stanju nekoga muiti, ne postoji oblik muenja koji je van granica.
Veliki moralni korak unatrag ve je bio nainjen kada su vrata sa
oznakom Muenje otvorena i kad je prvi rez nainjen na koi
zatvorenika, ili prvi teki udarac pao po licu. Odjednom, muitelj
shvata da je on, ili ona, uao u novi svijet sadistikih
zadovoljstava. Divlja zvijer je osloboena i naselila njegovu duu.
Koja je moralna razlika izmedu prerezivanja grkljana i kidanja
testisa? Molim vas da mi kaete, nek mi bilo ko to kae. Nema je. Ako
ti stomak moe svariti da razmrska glavu ovjeku svojom izmom, onda
najvjerovatnije moe podnijeti da eni odsijee dojke. Da li e te Bog
tretirati bolje zato to si ubio, ali si se uzdrao da ne kasapi?
Nee. Moe raditi ta ti volja i nema se ega bojati. Uao si u svijet
koji bi se smuio i Edgar Allan Poeu.Moe, naprimjer, provaliti u
neiju kuu, prisloniti pitolj uz glavu oca i rei mu da e povui obara
ako ne siluje svoju ker ili barem simulira silovanje. (Sluao sam o
ovakvim dogaajima u Bosni). Otac e odbiti i rei, umrijeu prije nego
to to uradim. Ti e slegnuti ramenima i odgovoriti: Dobro, stari,
neu te ubiti, ali u ti ubiti ker. ta otac sada ini, dragi itaoe? On
se pravda i preklinje, ali onda ti, ovjek sa pitoljem, naslanja taj
pitolj na glavu keri, potee obara i puca,Sada! Uini to! Ili ja
pucam! Otac poinje da rida, ali istovremeno polako otkopava pojas,
kreui se kao oamueni zombi, jo ne vjeruje da to mora uraditi. Ti se
naceri i kae, - Tako stari, skini te pantalone, zagrni kerkinu
haljinui uradi to.Ti si zakon, i osjea se boanski.Preivjeli
zatvorenici opisuju bizarni entuzijazam koji su pokazivali njihovi
muitelji, smijali se, pjevali i napijali se dok su inili svoje
zloine. Oni nisu samo vrili svoj posao nego su radili neto u emu su
uivali. Osjeali su se osloboeno. Mogli su razbiti svaku kristalnu
au u prodavnici i sruiti svaki tabu, i nije postojao zakon koji se
njih ticao. Jedine oi koje su ih vrebale bile su oi stranih
novinara, a nas su mogli drati na udaljenosti od mjesta zloina, a
mogli su nas i lagati. Muenje je postalo zabava. Iz razonode,
straari su ak primoravali zatvorenike da napadaju jedni druge.Jedne
noi, nakon to su nas dugo tukli, straari su se umorili, priao mi je
Ibrahim. Odluili su da bi bila dobra ideja da se zatvorenici
meusobno tuku. Straar je izdvojio mene i jo jednog zatvorenika.
Njemu je rekao da stoji mirno, a meni da ga oamarim to mogu jae.
Uradio sam to. Ali, straar je rekao da to nisam uinio dovoljno
jako, pa me je kundakom puke udario u potiljak. Nastavio je da me
udara sve dok nisam bio potpuno obliven krvlju. A onda je izabrao
jednog postrojenog zatvorenika i rekao mu da me udari.To je bilo
doba gladijatora. U naredna dva sata, straari u Omarskoj su
naredili velikom broju zatvorenika da se meusobno tuku. To ih je
beskrajno zabavljalo, osim kad bi vidjeli da zatvorenik izbjegava
da udari; e, tad bi straar nazubljenim kundakom udario zatvorenika
koji oklijeva. Naroito im je zadovoljstvo priinjavala tua izmeu
lanova iste obitelji. Brai bi nareivali da se potuku. Silno.
Razgovarao sam sa jednom amerikom diplomatkinjom koja je
intervjuirala zatvorenike putene iz Omarske. To je bila esta igra
meu straarima, rekla mi je. To je bilo kao rimski Koloseum. Mora
udariti onog drugog ovjeka to moe jae, ako eli da ostane iv. Ne
udari li dovoljno jako, bie ubijen.Straari su ak otvorili kapije
logora i dozvolili svojim prijateljima da sudjeluju u provodu.
Civili bi doli izvana i provodili noi tukui, ubijajui ili silujui.
udnovati su i sami razlozi zbog kojih su ovi Srbi ulazili kroz
kapije pakla zarad noi izopaenog zadovoljstva. eljeli su srediti
stare raune. Preivjeli su mi govorili kako su se sklanjali iza lea
drugih zatvorenika kad bi se Srbi, koje su oni poznavali, iznenada
pojavili na prostorima logora. Siromani Srbin je moda traio bogatog
Muslimana koji je odbio da mu da posao prije pet godina;
zemljoradnik bi mogao pokuati da nae Hrvata koji je, prije deset
godina, odbio da mu pozajmi traktor na jedan dan; sredovjeni ovjek
bi mogao traiti Muslimana koji mu je, prije dvadeset pet godina,
oteo srednjokolsku ljubav. Sitne prepirke su rjeavane velikim
zloinima.Zvui nevjerovatno, ali se ipak dogodilo. Nagoni me da se
zapitam ta bi se dogodilo da je pola populacije Peorije stavljeno u
koncentracioni logor, a drugoj polovini reeno da mogu ui u logor i
uiniti to im se prohtije, a da se ne trebaju bojati nikakve kazne,
jer bi se svaki in nasilja ili silovanja smatrao patriotizmom. To
je zvanian poziv divljim zvijerima da izau iz svojih skrovitih
jazbina. Koliko stanovnika Peorije bi se predalo ovom iskuenju?
Koliko bi ih odoljelo?Hiljade stranica koje je tamparski odjel
Vlade SAD objavio u ime State Departmenta su vrijedan doprinos
analima ljudskog sadizma. Odlomak jednog izvjetaja opisuje sudbinu
jedne srednjokolke iz Kozarca koja je bila zatoena u Trnopolju:Tri
dana nakon njenog dolaska u zatvor, otila je sa grupom ena i drugih
djevojaka da zahvati vodu na jednom izvoru koji je bio udaljen oko
pedeset metara od zatvorskih kapija. Po povratku sa izvora,
trnopoljski straari su zadrali est djevojaka, ukljuujui i
svjedokinju, i zabranili im ponovni ulazak kroz zatvorske kapije.
Njima su se pridruile jo etiri zatvorenice. Straari su tih deset
djevojaka odveli u jednu kuu na drugom kraju livade. Odvedene su u
stranje dvorite kue, koje se nije moglo vidjeti sa ceste. Trideset
srpskih vojnika - ukljuujui i neke koji su bili obueni kao
tenkisti- se tu zateklo, ismijavali su i zadirkivali djevojke,
nazivajui ih turskim kurvama. Djevojkama je bilo nareeno da skinu
odjeu ili e ih oni svui. Tri djevojke su odbile ili oklijevale iz
straha. Odjea im je bila isjeena noevima.Srpski vojnici su naredili
nagim djevojkama da polahko hodaju ukrug. Mukarci su sjedili van
kruga - puili, pili, izvikivali gadosti. Svjedokinja procjenjuje da
je parada trajala oko petnaest minuta. Tri vojnika su uzeli jednu
djevojku - jedan da je siluje, dok su je dvojica drala. Njih su se
trojica onda izmjenjivali. Jedan vojnik je priao svjedokinji i
ismijavao je, tvrdei pri tome da je zna odranije. I, mada ga ona
nije prepoznala, vojnik je izvukao fotografiju svjedokinje sa
njenim devetnaestogodinjim mladiem Muslimanom, kojeg je on psovao
zato jer je bio u jedinicama bosanske Teritorijalne odbrane.
Mukarac sa fotografijom ju je silovao prvi. Svjedokinja kae da se
borila i da mu je poupala kosu, ali ju je on grizao i udarao po
licu. Usne su joj krvarile. Jako ju je udario kundakom po obrazu,
to ju je nesnosno boljelo. Drugi silovatelj joj je prevukao otricu
noa preko grudi kao da e joj zguliti kou, ostavljajui rezove koji
su krvarili. Nakon toga, silovalo ju je jo osam mukaraca prije nego
to se onesvijestila.
Photo: genocideinbosnia.files.wordpress.comIzvjetaji se
pretvaraju u pornografiju. To je ona vrsta pornografije koja se
veini ljudi gadi, ali neke uzbuuje. Dugo vremena, cijela Amerika i
Zapadna Evropa su, ko zna zato, bile fascinirane. Bosanska nesrea
se, mora se rei, dobro prodavala u ljeto i jesen 1992. Interes se
postepeno gubio, ne zbog toga to su zloini jenjavali, nego to je se
Amerika zasitila. ak i filmovi sa autentinim ubistvima vremenom
postanu dosadni.IIITeko je bilo ravnoduno sluati desetine pria iz
logora. Moj prvi impuls je bio gnjev i mrnja prema Srbima. Ima li
ita prirodnije? A opet, jednom sam se naao u blizini, kad je jedan
Bonjak plakao, opisujui pakao kroz koji je proao, i uo ga kako
govori da su mu Srbi pomogli; dok ga je jedan njegov komija Srbin
vojnim izmama udarao po licu, drugi komija, takoer Srbin, se
umijeao i zahtijevao da prestane. Ili, jedan Bonjak koji je
objanjavao da mu je u logoru, jedan od srpskih straara kojeg je
poznavao, kriom donosio hranu i njegovoj porodici javio da je iv.
Sluao sam prie o asnim djelima, poput onih o srpskim vojnicima
kojima je bilo nareeno da siluju djevojke i koji su ih odvodili ali
ih ne bi ni taknuli, ve nagovarali da govore da su ih
silovali.Pogreno bi bilo pristati na slijepu mrnju prema Srbima.
Jer, malo njih su bili zatvorski straari, jo manje muitelji. Veina
su pacovi - poast koja napada sva drutva - a