1 DEFINIRANJE PODRUČJA PEDAGOŠKE PSIHOLOGIJE Jedno od vrlo popularnih područja psihologije je pedagoška psihologija, koja se definira kao „grana psihologije koja istražuje i proučava psihološku stranu procesa odgoja i obrazovanja” (Vizek-Vidović i sur., 2003). Glavna ideja pedagoške psihologije, koju zapravo sadrži navedena definicija i koju treba zapamtiti, vrlo je jednostavna - pedagoška psihologija bavi se proučavanjem i primjenom teorija i koncepata iz psihologije na odgoj i obrazovanje. Možemo ju podijeliti a) s obzirom na dob, pa razlikujemo psihologiju obrazovanja djece, mladih, odraslih i psihologiju obrazovanja osoba treće životne dobi; a možemo ju podijeliti i b) s obzirom na mjesto realizacije odgojno-obrazovnog rada, gdje razlikujemo psihologiju nastave (najčešće je to formalno obrazovanje) i psihologija izvannastavnih aktivnosti (neformalno obrazovanje). No, zašto bi Vam baš pedagoška psihologija mogla pomoći u radu? Pedagoška psihologija nastoji otkriti psihološke zakonitosti koje djeluju pri učenju i poučavanju. Pritom otkriva nove znanstvene činjenice ili zakonitosti koje omogućuju postavljanje modela ili teorija u području obrazovanja. Nova znanja ili znanstvene potvrde nekih već poznatih činjenica prikupljaju se pažljivo planiranim istraživanjem. Podaci prikupljeni istraživanjima pružaju nam mogućnost boljeg razumijevanja ponašanja učenika i učitelja te unapređenja rada u obrazovnoj grupi ili razredu. Na primjer, istraživanja o razumijevanju problemskih matematičkih zadataka mogu pomoći u učinkovitijem poučavanju matematike, dok istraživanja straha od ispitivanja učiteljima daju korisne informacije o tome kako prepoznati takve simptome i primjereno organizirati ispitivanje znanja. A kako je sve počelo? POVIJEST PEDAGOŠKE PSIHOLOGIJE S obzirom da ste na drugim predmetima učili o povijesnom razvoju različitih edukacijskih znanosti, ovdje ćemo se usredotočiti samo na one najistaknutije pojedince, ne umanjujući važnost i doprinos onih nespomenutih. Bilješke su pripremljene iz slijedećih knjiga: 1. Vizek Vidović, V., Vlahović., Štetić, V., Rijavec, M. i Miljković, D. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP-VERN. 2. Sternberg, R. J. i Williams, W. M. (2002). Educational psychology. Boston: Allyn & Bacon. 3. Woolfolk, A. (2007). Educational Psychology. Boston, MA: Allyn & Bacon. Ove bilješke nisu odobrene od Znanstveno-nastavnog vijeća Hrvatskih studija, nisu recenzirane niti lektorirane i nisu dio izdavačke djelatnosti Hrvatskih studija. Služe isključivo kao bilješke s predavanja za pomoć studentima u pripremi ispita iz Pedagoške psihologije te se ne smiju koristiti u bilo koju drugu svrhu.
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1
DEFINIRANJE PODRUČJA PEDAGOŠKE PSIHOLOGIJE
Jedno od vrlo popularnih područja psihologije je pedagoška psihologija, koja se definira kao „grana
psihologije koja istražuje i proučava psihološku stranu procesa odgoja i obrazovanja” (Vizek-Vidović i
sur., 2003). Glavna ideja pedagoške psihologije, koju zapravo sadrži navedena definicija i koju treba
zapamtiti, vrlo je jednostavna - pedagoška psihologija bavi se proučavanjem i primjenom teorija i
koncepata iz psihologije na odgoj i obrazovanje.
Možemo ju podijeliti a) s obzirom na dob, pa razlikujemo psihologiju obrazovanja djece, mladih,
odraslih i psihologiju obrazovanja osoba treće životne dobi; a možemo ju podijeliti i b) s obzirom na
mjesto realizacije odgojno-obrazovnog rada, gdje razlikujemo psihologiju nastave (najčešće je to
formalno obrazovanje) i psihologija izvannastavnih aktivnosti (neformalno obrazovanje). No, zašto bi Vam
baš pedagoška psihologija mogla pomoći u radu? Pedagoška psihologija nastoji otkriti psihološke
zakonitosti koje djeluju pri učenju i poučavanju. Pritom otkriva nove znanstvene činjenice ili zakonitosti
koje omogućuju postavljanje modela ili teorija u području obrazovanja. Nova znanja ili znanstvene
potvrde nekih već poznatih činjenica prikupljaju se pažljivo planiranim istraživanjem. Podaci prikupljeni
istraživanjima pružaju nam mogućnost boljeg razumijevanja ponašanja učenika i učitelja te unapređenja
rada u obrazovnoj grupi ili razredu. Na primjer, istraživanja o razumijevanju problemskih matematičkih
zadataka mogu pomoći u učinkovitijem poučavanju matematike, dok istraživanja straha od ispitivanja
učiteljima daju korisne informacije o tome kako prepoznati takve simptome i primjereno organizirati
ispitivanje znanja. A kako je sve počelo?
POVIJEST PEDAGOŠKE PSIHOLOGIJE
S obzirom da ste na drugim predmetima učili o povijesnom razvoju različitih edukacijskih znanosti,
ovdje ćemo se usredotočiti samo na one najistaknutije pojedince, ne umanjujući važnost i doprinos onih
nespomenutih.
Bilješke su pripremljene iz slijedećih knjiga:
1. Vizek Vidović, V., Vlahović., Štetić, V., Rijavec, M. i Miljković, D. (2003).
Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP-VERN.
2. Sternberg, R. J. i Williams, W. M. (2002). Educational psychology. Boston:
spacijalna, (4) tjelesno-kinestetička, (5) glazbena, (6) interpersonalna, (7) intrapersonalna. Svaka osoba
ima jedinstvenu kombinaciju spomenutih inteligencija. Neki autori navode osmu - prirodnu, koja označava
povezanost s prirodom i ekologijom, a u posljednje se vrijeme spominje i deveta – egzistencijalna, no sam
autor još nije siguran ispunjava li sve tražene kriterije.
25
Vrste inteligencije, opis i moguća zanimanja
LOGIČKO-
MATEMATIČKA
• ljudi s razvijenim ovim tipom inteligencije dobro logički zaključuju, lako napamet barataju količinama, brzo shvaćaju matematičke pojmove, vole igre logike, zagonetke i kompjutere, uz izraženu sposobnost kategorizacije, klasifikacije, zaključivanja, generalizacije, računanja i provjere hipoteza
• zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer znanstvenici, inženjeri, liječnici, matematičari, ekonomisti
LINGVISTIČKO-
VERBALNA
• ljudi s razvijenim ovim tipom inteligencije vješti su govornici, dobri u debatama i raspravama, lako pamte riječi, lako uče strane jezike, lako razumiju sintaksu i strukturu jezika, uživaju u čitanju, pisanju, govoru, ali i slušanju
• zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, novinar, filozof, političar, pjesnik, odvjetnik
VIZUALNO-
SPACIJALNA
• ljudi s razvijenim ovim tipom inteligencije lako zamjećuju simetriju i sklad, s lakoćom mogu „u glavi“ rotirati složene likove i nacrtati što god vide, uspješni su u slagalicama i lako se snalazi na ulicama novog i nepoznatog grada, imaju dobar osjećaj za boje, linije i oblike; ova inteligencija formirana je i u slijepe djece
• zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su arhitekti, umjetnici, navigatori, fotografi, turistički vodiči
TJELESNO-
KINESTETIČKA
• ljudi s razvijenim ovim tipom inteligencije dobri su u rukovanju predmetima, svoje tijelo pokreću skladno i s lakoćom, vrlo su vješti i spretni pa uspješno izrađuju razne predmete, imaju dobru koordinaciju i ravnotežu; dobri su u sportu i plesu, obično najbolje uče kroz pokrete i fizičku aktivnost
• zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su na primjer, atletičari, plesači, glumci, muzičari, vojnici, policajci, kirurzi
GLAZBENA
• ljudi s razvijenim ovim tipom inteligencije imaju vrlo razvijen osjećaj za glazbu, razlikovanje glazbe, glazbenu kreativnost i izražavanje, osjećaj za ritam, dinamiku, melodiju, vole razne vrste glazbe i sviraju neki instrument, bilo da su to učili, bilo da to čine po sluhu
• zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su muzičari, pjevače, dirigenti, govornici, pisci, kompozitori
INTERPERSONALNA
• ljudi s razvijenim ovim tipom inteligencije lako razumiju druge ljude, osjetljivi su na njihova raspoloženja i osjećaje, prirodni su vođe, vješto posreduju u međuljudskim sukobima jer su u stanju vidjeti situaciju očima obiju strana, često omiljeni među ljudima, sposobni su se i neverbalno izražavati i prepoznati neverbalne znakove, ekstrovertirani, vješti komunikatori, najbolje uče u radu s drugima i uživaju u diskusijama i debatama
• zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su trgovci, političari, menadžeri, učitelji, socijalni radnici
INTRAPERSONALNA
• ljudi s razvijenim ovim tipom inteligencije svjesni su svojih osjećaja, ideja, potreba i želja, mogu predvidjeti svoje emocije i reakcije, uporni su, gotovo tvrdoglavi, u aktivnostima kojima se vole baviti, samodisciplinirani, obično intuitivni i povučeni, vole raditi sami
• zanimanja koja odgovaraju ljudima s razvijenim ovim tipom inteligencije su filozofi, psiholozi, teolozi, pisci
Od navedenih, škola danas prvenstveno vrednuje lingvističku i logičko-matematičku inteligenciju, a
trebala bi nuditi različite zadatke i metode poučavanja koji bi djeci omogućili i realizaciju ostalih
sposobnosti. Prema Gardneru, svaki kurikulum bi trebao predvidjeti materijale koji bi potaknuli razvoj
različitih vrsta inteligencije koje su do sada bile zanemarene u školskom sustavu. Iako su anatomski
inteligencije odvojene jedna od drugih, Gardner tvrdi kako te inteligencije vrlo rijetko djeluju
samostalno. Umjesto toga, inteligencije se koriste istovremeno i međusobno se nadopunjavaju. Na
primjer, plesač može biti odličan u svojoj glazbenoj umjetnosti ako ima: a) jaku glazbenu inteligenciju –
razumije i osjeća ritam i varijacije u glazbi, b)razvijenu interpersonalnu inteligenciju koja mu omogućuje
shvatiti kako se ljudi plesom mogu nadahnuti ili oduševiti, kao i c) tjelesno – kinestetičku inteligenciju
koja mu omogućuje agilnost i koordinaciju pokreta.
Višestruke inteligencije u učionici
Pođemo li od pretpostavke kako svi ljudi imaju određenu razinu razvijenosti svih sedam vrsta
inteligencije te kako većina ljudi može razviti svaku inteligenciju do određene razine kompetentnosti,
otvaraju se mogućnosti za implementaciju rezultata istraživanja i u nastavnom procesu. Djeca mogu učiti
na različite načine, različitom brzinom i iz različitih razloga. Sva djeca imaju različite sklonosti unutar svih
26
inteligencija, što pruža mogućnost uporabe različitih strategija u nastavnom procesu. Zbog velikih
individualnih razlika među učenicima, nastavnici bi trebali koristiti širok raspon nastavnih strategija.
Višestruke inteligencije zahtijevaju da nastavnici budu otvoreni novim načinima razmišljanja i učenja.
Oni moraju naučiti prenijeti poruku novim načinima na koja nisu navikli kao studenti. Nastavnici moraju
raditi na načinima kojima mogu pomoći učenicima ojačati različita područja – inteligencije u kojima su
slabiji. Teorija navodi da je određena razina svih vrsta inteligencija potrebna za produktivno
funkcioniranje u društvu. Nastavnici dakle, trebaju misliti na sve inteligencije kao jednako važne. To je u
velikoj suprotnosti s tradicionalnim sustavima obrazovanja, koji obično daju naglasak razvoju i korištenju
lingvističko-verbalne i logičko-matematičke inteligencije. Višestruke inteligencije zahtijevaju još veću
individualnost u nastavi. Nema memoriranja činjenica, a naglasak je na samom procesu i manipulaciji
idejama. Identifikacija višestrukih inteligencija kod učenika nije nikakav test, već procjena kako biste
vidjeli kako učenici funkcioniraju u određenom području i koje područje sami preferiraju.
Praktična primjena višestrukih inteligencija
Prijedlog aktivnosti koje možete koristiti u nastavi za poticanje određene vrste inteligencije:
lingvističko-verbalna inteligencija: slušanje, čitanje, pisanje, vježbanje vokabulara, igre riječima,
društvene igre riječima, situacije i dijalozi, diskusije, igrokazi
tjelesno-kinestetička inteligencija: pratiti tekst pokretima ili pantomimom, izraditi kartice,
slagalice, igre, pronaći predmete koji ilustriraju temu, plesati, igre u kojima je uključeno kretanje
glazbena inteligencija: pjevati pjesmice, istražiti zvukove u prirodi vezane uz temu, otpjevati
dijalog, slušati glazbu koja stvara određeni ugođaj, izraditi glazbala od običnih predmeta, pratiti
izrađenim instrumentima radnju ili pojedine riječi (brzo - sporo, visoko - nisko), pronaći glazbu za
određeno doba povijesti ili zemlje o kojima se govori, smisliti rap za određeni tekst
vizualno-spacijalna: djeca koja misle u slikama, opisati put do..., odrediti smjer, položaj u
logičko-matematička inteligencija: pronaći usporedbe, naći sličnosti i razlike, uočiti zakonitosti,
razvrstati riječi, računalne igrice
Nasljeđe ili okolina?
Najveći broj autora pristalice su ideje da je inteligencija pod utjecajem oba činitelja - i nasljeđa i
okoline. Brojna istraživanja povezanosti inteligencije među srodnicima, usporedbe inteligencije
jednojajčanih i dvojajčanih blizanaca te ispitivanje inteligencije posvojene djece govore u prilog takvom
27
mišljenju. Za jednojajčane blizance, koji u potpunosti dijele genetsko nasljeđe, korelacija iznosi 0.82,
dok je kod dvojajčanih blizanaca koeficijent korelacije 0.59.
Važno je naglasiti kako će izrazito nepovoljna okolina djelovat snažnije od naslijeđenog potencijala!
Ukoliko je poticajnost okoline dosegla barem minimalan prag, naslijeđene predispozicije pokazat će
se važnijima. To je važno za nastavnike, jer ako su svjesni da poticajna okolina može pridonijeti
intelektualnom razvoju učenika, prema tome mogu kreirati odgovarajuću školsku okolinu. Ukoliko
vjerujemo da je inteligencija potpuno naslijeđena, nećemo niti pokušati stimulirati razvoj djece za koju
smatramo da u vlastitom domu nemaju poticajnu okolinu.
KREATIVNOST
Kreativnost je sklop osobina i psihičkih procesa koji omoguće kreativan učinak - rješenje, ideju ili
neko materijalno ostvarenje. Da bi nešto bilo prihvaćeno kao kreativni učinak, mora ispunjavati dva
uvjeta:
a) mora biti novo ili dovoljno drugačije od bilo čega poznatoga
b) mora biti za užu ili širu društvenu okolinu u općem smislu korisno
Biti kreativan znači pronaći novo, originalno rješenje nekog problema, vidjeti neobičan odgovor tamo
gdje ga drugi ne vide ili napraviti originalno umjetničko djelo. Pojedinci koji postižu niske rezultate u
testovima inteligencije, postižu i niske rezultate u testovima kreativnosti. Oni koji postižu visoke rezultate
u testovima inteligencije, postižu od najnižih pa sve do najviših rezultata u testovima kreativnosti. Prema
tome, prosječna inteligencija je nužan, ali ne i dovoljan uvjet za kreativno mišljenje. Istraživanja su
pokazala kako kreativna djeca potječu iz obitelji koje su i sam kreativne, koje cijene dječje interese,
nezavisnost i preuzimanje rizika.
Kako poticati kreativnost u školi
Zahtjevi škole najčešće su usmjereni na jedan točan odgovor koji rješava postavljeni problem. Razvijen
je čitav niz tehnika koje mogu poslužiti i za poticanje kreativnosti kod učenika. Treba uvijek imati na umu
da je nama, nastavnicima, neko rješenje možda poznato, ali za dijete koje je došlo do tog rješenja ono
može biti sasvim nov i kreativan odgovor na problem. Na primjer, možemo organizirati brainstorming
odnosno „oluju mozgova“, pri čemu ćemo usmjeravati učenike na određeni problem i tražiti što više ideja
koje bi ga mogle riješiti. Ili učenicima zadamo određeni pojam na početku sata (na primjer, motivacija) i
uputimo ih da nam kažu što više asocijacija koje imaju uz ovaj pojam. Ovdje trebamo imati na umu
nekoliko pravila, ako želimo uspješno koristiti metodu brainstorminga:
svi trebaju imati priliku iznijeti svoje ideje
nije dozvoljeno vrednovanje pojedine ideje (dobra, loša)
što više ideja to bolje, jer je veća šansa da će doba ideja biti među njima
integracija i kombinacija ideja je dobrodošla, u smislu kombinacije već spomenutih ideja
evaluacija dolazi nakon što su sve ideje iznesene, i radi se u dogovoru s učenicima (sami
odabiru dobre ideje, kombiniraju ih i dolaze zajedno do konačne)
28
S djecom (i odraslima!) možemo igrati različite igre:
- igre originalnih odgovora: što je sve žuto? uobičajeni odgovori donose 1 bod (lišće u jesen, žuta
bojica, žuta ruža), neuobičajeni 2 ili više (post-it, žuto more, rani jaglac)
- igre riječima: povezivanje, premetanje itd.
- nastavljanje priča
- pronalaženje veza: što je zajedničko mravu i kotaču?
- različite upotrebe: za što sve može služiti ključ?
- smišljanje i dodavanje različitih pokreta
- što bi bilo kad bi ... : na primjer, ljudi mogli letjeti
- konstrukcijske igre: kockice, oblici
- problemske priče
Za poticanje kreativnosti u nastavi možemo iskoristiti i slijedeće prijedloge:
- organizirajte nastavu tako da poučavate pojmove, a ne činjenice
- omogućite individualizirane pristupe i projekte pod stručnom supervizijom
- omogućite učenicima kontakte s izvorima informacija i kreativnim pojedincima
- obrazujte se u specifičnim područjima
- osigurajte poticajnu, ne zastrašujuću atmosferu
- nemojte vi biti sudac (procjenitelj) uratka u razredu, naučite djecu da sami vrednuju svoj
uradak
- modelirajte sami kreativno mišljenje i ponašanje
- potičite učenike da budu kreativni, originalni, da osmisle nova rješenja problema
- sustavno nagrađujte nova rješenja
- uključite u rad aktivnosti koje traže i omogućuju veliki broj točnih odgovora
UČENICI S POSEBNIM POTREBAMA
pripremljeno prema priručniku „I ja mogu uspjeti“ Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba
Učenikom/icom s posebnim obrazovnim potrebama smatra se svako dijete koje ima teškoće u učenju
znatno veće od svojih vršnjaka, zbog čega mu je potrebna posebna odgojno-obrazovna podrška. U skupinu
učenika s posebnim potrebama se ubrajaju djeca koja su ispodprosječna u navedenim osobinama, ali i ona
iznadprosječna, posebno darovita.
Izjednačavanje pojmova „djeca s posebnim potrebama“ i „djeca s teškoćama u razvoju“ je pogrešno,
budući da nisu sve posebne potrebe djece uzrokovane teškoćama u razvoju. Posebne potrebe djeteta su
privremene ili trajne veće neravnoteže, zaostajanja ili ubrzanja u pojedinim aspektima razvoja ili razvoja
u cjelini koja se kod djece različito izražavaju. Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja organizma
koja prema svojoj prirodi zahtijevaju poseban stručni pristup kako bi se omogućilo izražavanje i razvoj
sačuvanih sposobnosti, a time i što kvalitetniji život.
Djeci s teškoćama u razvoju teškoće su se očitovale u najranijem djetinjstvu, dok su djeci s
poteškoćama u učenju teškoće nastale s formalnim početkom školovanja. Iskustvo rada s ovom
29
populacijom djece ukazuje na zaključak da ima nešto mnogo važnije za djetetov uspjeh, a to je stav
okoline. Najčešći je upravo negiranje postojanja ove kategorije teškoća. Svako dijete može kreativnijim,
učinkovitijim i osmišljenijim načinima postići više. Može naučiti bolje misliti, bolje pamtiti, osvijestiti
kako naučiti što treba, prepoznati kako i na koji način nadomjestiti manje razvijene sposobnosti. Uz veliku
podršku roditelja, znanje nastavnika i ustrajan rad stručnjaka dijete će postići bolje rezultate.
Prema važećoj orijentacijskoj Listi vrsta i stupnjeva teškoća u razvoju (Pravilnik o osnovnoškolskom
odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju, 1991.) vrste teškoća u razvoju su:
1. oštećenje vida i oštećenje sluha
2. poremećaji govorno-glasovne komunikacije i specifične teškoće u učenju
3. tjelesni invaliditet i kronične bolesti
4. blage, umjerene, teže i izrazito teške intelektualne teškoće
5. poremećaji u ponašanju uvjetovani organskim faktorima ili progredirajućim psihopatološkim
stanjem
6. autizam
7. postojanje više vrsta i stupnjeva teškoća u psihofizičkom razvoju
Što su poteškoće u učenju?
Poteškoće u učenju obuhvaćaju specifično neurološko funkcioniranje koje ometa sposobnost
pohranjivanja, obrade ili stvaranja informacija i na taj način stvara raskorak između sposobnosti i
učinjenog. Djeca s poteškoćama u učenju najčešće su prosječne ili natprosječne inteligencije.
Poteškoće u učenju mogu utjecati na sposobnosti čitanja, pisanja, govora ili matematičkog računanja,
a mogu ometati i društvene vještine. One mogu utjecati na jedno ili više razvojnih područja. Djeca s ovim
poteškoćama mogu s određenim vrstama zadataka imati značajne probleme, dok s drugim vrstama mogu
nadmašiti ostale. Poremećaj pažnje i hiperaktivnost ponekad se javljaju uz poteškoće u učenju, ali to nije
pravilo. Djeca s takvim poteškoćama nisu mentalno zaostala, senzorno oštećena niti imaju emocionalnih
smetnji. Kod određivanja tih smetnji bitno je postojanje razlike između djetetovih intelektualnih
potencijala i stvarne izvedbe. U kojoj mjeri su ove smetnje neovisne o općoj mentalnoj razvijenosti
govore biografski podaci o mnogim znamenitim ljudima koji su u mladosti patili od specifičnih teškoća u
učenju. Na primjer, Albert Einstein i Thomas Edison bili su disleksičari koji su vrlo teško naučili čitati, dok
je Hans Christian Andersen bio disgrafičar s izrazitim teškoćama u pisanju. Poteškoće u učenju gotovo
uvijek izazivaju školski neuspjeh, ali svaki školski neuspjeh ne mora biti prouzročen specifičnim
teškoćama u učenju. Poteškoće se ne mogu izliječiti niti se može očekivati da će same nestati. Međutim,
djeci se može pomoći kako te nedostatke nadoknaditi, odnosno kako ih čak i sasvim nadvladati.
Termini koji se često dovode u vezu s poteškoćama u učenju
Disleksija
Odnosi se na poteškoće iščitavanja i razumijevanja pročitane riječi i pravilnog pisanja riječi. Dijete
zamjenjuje slova koja sliče zvučno ili slično izgledaju (d-b, b-p, i-l, š-ž, m-n) te ispušta slogove i dijelove
30
riječi. Radi se o smetnji čitanja povezanoj s neurološkim činiteljima koji dovode do teškoća u primanju i
preradi vidnih podražaja u središnjem živčanom sustavu. Glavni pokazatelji disleksičnosti u djeteta su:
- teškoće u povezivanju slova i glasa
- zamjena sličnih slova u čitanju (b i d, p i b, u i n)
- neizgovaranje slova na kraju riječi
- dodavanje slova koje ne postoje u riječi
- pogađanje riječi
- sporost u čitanju, sricanju, pisanju
- zamjena mjesta simbola (ne mogu se sjetiti simbola, kombinacije simbola...)
- vremensko-prostorna zbrka
- dezorganizacija
- teškoće shvaćanja
- nerazumijevanje onog što pročitaju
Uz ove tzv. karakteristične pogreške, često je izražena i nesigurnost u orijentaciji kako prema
vlastitom tijelu, tako i općenito, u prostoru. Tako djeca imaju poteškoća u razlikovanju smjera lijevo-
desno, a često je i rukopis ove djece neujednačen (česte promjene smjera slova – povremeno udesno pa
zatim ulijevo, veličine slova – neka slova su mala, druga mnogo veća i sl.). Bitno je naglasiti da vrlo
inteligentna djeca uspijevaju dosta često i dugo prikrivati svoje teškoće u čitanju i pisanju, tako da se
prave teškoće javljaju tek kasnije, u petom ili šestom razredu i to posebno u pisanju (mnogo pravopisnih i
gramatičkih pogrešaka). Dislektična djeca ispoljavaju konfuziju i pri međusobno sličnim brojevima: 7-1, 5-
3, 6-9, 2-3 ili kod dvoznamenkastih brojeva: 23-32, 45-54, 36-63, 71-17. Teškoće im također zadaju i
matematički simboli za četiri računske operacije: plus (+), minus (-), množenje (X), dijeljenje (÷).
Disleksija nije bolest. Ona je sindrom ili skup osobina primanja, obrade i pohranjivanja informacija u
neke osobe zbog kojeg ona ima određeni stil spoznavanja sebe i svijeta oko sebe. U tomu su izvori
teškoća, ali i mogućih nadarenosti, o čemu svjedoče mnoge poznate osobe s disleksijom koje su ostvarile
natprosječne rezultate u različitim područjima: Whoopi Goldberg, Agatha Christie, Tom Cruise, Jamie
Oliver, Albert Einstein, Isaac Newton, John F. Kennedy, Leonardo da Vinci, Pablo Picasso, Walt Disney,
Muhammad Ali, Anthony Hopkins, Hans Christian Anderson, Ernest Hemingway, Mark Twain...
Disgrafija
Odnosi se na poteškoće usvajanja vještine pisanja. Prepoznaje se u nepravilnom držanju olovke,
nečitkom rukopisu, zrcalnom pismu za neka slova i brojke (s, z, e, 3, 1), pisanju riječi zajedno,
nepoštovanju crtovlja, ispuštanju slova i slogova te zamjeni slova. Povezana je s disfunkcijom
psihomotoričkih centara središnjeg živčanog sustava. Teškoće, tj. pogreške, nisu povezane s neznanjem
pravopisa, i trajno su zastupljene bez obzira na dovoljan stupanj intelektualnog i govornog razvoja,
normalno stanje osjetila sluha i vida te redovito školovanje. U velikom broju slučajeva disleksija i
disgrafija su u djeteta istovremene. Ipak, u mnogim slučajevima specifične teškoće u pisanju postoje
zasebno. Takvo dijete može imati teškoće u čitanju samo na početku školovanja, a ozbiljne teškoće u
pisanju ostaju mnogo duže, kada je čitanje već svladano. Istraživanja pokazuju da su poremećaji u pisanju
u učenika 4., 5. i 6. razreda osnovne škole 2-3 puta češća pojava nego poremećaji u čitanju.
31
Kada učitelj promatra rad djeteta s disgrafijom, prvo što će uočiti jest da se određene pogreške stalno
ponavljaju. Određenost pogrešaka i njihova stalnost i mnogobrojnost ključni su za prepoznavanje
simptomatike disgrafije u dječjim pisanim radovima. Te pogreške ne nastaju bez razloga. Svaki tip
pokazuje da je u djeteta nedostatno formirana određena vještina. Tako se mogu javiti pogreške na razini
slova i sloga (izostavljanja, premještanja, dodavanja suvišnog slova ili sloga, zamjene i miješanja,
perseveracije (zaglavi na prethodnom činu) i anticipacije (istrčava unaprijed)); pogreške na razini riječi
(rastavljeno pisanje dijelova iste riječi, sastavljeno pisanje nekolicine riječi, remećenje granica između
riječi); pogreške na razini rečenice (pogreške povezivanja riječi unutar rečenice, neispravna
interpunkcija).
Diskalkulija i akalkulija
Teškoće u usvajanju matematike mogu biti lake, umjerene i teške, pa je, prema tomu, rezultat
djelomična ili, pak, potpuna matematička nesposobnost. Terminološki razlikujemo diskalkuliju i
akalkuliju. Diskalkulija je djelomičan poremećaj u procesu usvajanja matematike, koji se može
pojavljivati u svim ili samo određenim matematičkim područjima. Dijete pri tome napreduje u usvajanju
matematike, ali mnogo sporije od svojih vršnjaka i neadekvatno svojoj mentalnoj dobi. Drugim riječima,
ovaj pojam odnosi se na poteškoće usvajanja matematičkih vještina i utječe na matematičko računanje.
Može također utjecati i na sposobnost pamćenja matematičkih podataka, na pojam vremena, novca te na
glazbene pojmove.
Akalkulija je pojam koji označuje potpunu nesposobnost usvajanja gradiva iz matematike, tj. potpunu
odsutnost matematičkog mišljenja. Takva nesposobnost može biti primarna ili, pak, sekundarna. U većine
akalkulija je sekundarni, stečeni poremećaj koji se događa u odrasloj dobi zbog moždane lezije ili bolesti
središnjeg živčanog sustava. Nastaje zbog toga što su pogođeni dijelovi i sustavi mozga odgovorni za
obavljanje matematičkih operacija.
Poremećaj pažnje sa ili bez hiperaktivnosti
Popularne kratice "ADHD/ADD" dolaze od engleskih naziva ADHD = Attention Deficit Hyperactivity
Disorder (poremećaj pažnje i hiperaktivnost) te ADD = Attention Deficit Disorder (poremećaj pažnje).
Danas se mnoga djeca opisuju kao “hiperaktivna” i čini se da je ovaj izraz postao jako popularan. No, ako
je dijete živahno, puno energije, u pokretu, brbljavo, znatiželjno, to još uvijek ne znači da je
hiperaktivno, tj. da ima poremećaj pažnje-hiperaktivni poremećaj.
Poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj (ADHD) odnosi se na skupinu raznih simptoma koji najčešće
obuhvaćaju smetnje pažnje, praćene nemirom i impulzivnošću. ADHD nije samo faza koju će dijete
prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju, niti je znak djetetove “zločestoće”. To je
stvarni, biološki uvjetovan poremećaj. Izvor je zabrinutosti roditelja i nastavnika, a najviše samog djeteta
kod kojeg je uočena hiperaktivnost. Ovakvo dijete može imati poteškoće na tri različita područja:
(hiper)aktivnost, pažnja i kontroliranje impulsa. Nije nužno da svako dijete koje je povremeno ponekad
hiperaktivno, impulzivno i ima poteškoće s pažnjom i koncentracijom ima ADHD. Postoje i druga
medicinska i psihijatrijska stanja koja se mogu zamijeniti s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti, npr.
smetnje ponašanja, traume glave, nuspojave lijekova ili droga.
32
Za dijagnozu ADHD-a treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma
hiperaktivnosti i impulzivnosti. Također je bitno da
simptomi nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti trebaju trajati najmanje šest mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem
neki simptomi postojali su prije 7. godine života
neka oštećenja, kao posljedica simptoma, očituju se u dvije ili više sredina (npr. kućna, školska, radna)
moraju postojati jasni dokazi značajnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja
Nepažnja
ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskom uratku, poslu ili drugim aktivnostima
često imaju teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri
često se čini da ne slušaju i kad im se direktno obraća
često ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa)
često imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaći uradak)
često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.)
često ih ometaju vanjski podražaji
često zaboravljaju dnevne aktivnosti
Hiperaktivnost
često tresu rukama i nogama ili se vrpolji na stolcu ili sjedalu
ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostanu na mjestu
često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira)
često imaju teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti
često su u „pogonu“ ili kao da ih „pokreće motor“
često pretjerano pričaju
Impulzivnost
često „istrčavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
često imaju poteškoća s čekanjem reda
često prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru)
Savjeti za nastavnike u radu s ADHD/ADD
Akademsko postignuće jednako je važno hiperaktivnom, kao i svakom drugom djetetu. Hiperaktivna
djeca trebaju visoku razinu strukture u situaciji učenja. Djetetu se može pomoći tako da se s njim
dogovori svakodnevni raspored i rutina u izvršavanju školskih zadataka. U razrednoj sredini dobro je
potaknuti svu djecu, pa tako i hiperaktivno dijete, da bilježe što imaju za zadaću i povremeno treba
provjeravati je li dijete sve zabilježilo. Preporučuje se hiperaktivno dijete smjestiti u prvu klupu i poticati
ga da ima što manje stvari na stolu. Naime, u prvoj klupi ono je jače fokusirano na nastavnika i manja je
mogućnost interakcije s drugom djecom tijekom nastavnog sata. Poželjno je da dijete ne sjedi pokraj
prozora ili vrata jer će podražaji izvan učionice snažno utjecati na fokus pažnje djeteta. Tijekom
nastavnog sata dobro je postavljati više potpitanja hiperaktivnom djetetu, vraćajući pažnju djeteta na
nastavni proces. Također, bitno je usmjeriti se na pozitivno, na ono što je dijete napravilo, na zadatke
koje je uspješno završilo, a ne na ono što nije napravilo ili u čemu je pogriješilo. Usmjeravanje na
33
pozitivno povećava motivaciju djetetu i jača njegov osjećaj kompetencije i postignuća. Većina poteškoća
s hiperaktivnom djecom proizlazi iz njihove smanjene sposobnosti da slijede pravila, zbog čega dolazi do
remećenja discipline u razredu.
Hiperaktivna djeca mogu biti iznimno zahtjevni učenici. Za nastavnike je važno imati na umu da ta
djeca imaju ozbiljan problem. Većini ljudi ta je perspektiva strana jer se ne radi o sljepoći, gluhoći,
invaliditetu ili cerebralnoj paralizi. No, iako se na prvi pogled čini da je s hiperaktivnom djecom fizički sve
u redu, specifičan način funkcioniranja njihova središnjeg živčanog sustava stvara im više problema u
njihovu svakodnevnom funkcioniranju. Hiperaktivno će dijete uspješno učiti u sredini koja podržava
individualne razlike unutar fleksibilnog, strukturiranog pristupa, dok će usmjeravanje na razlike dovesti do
njihove stigmatizacije i osamljivanja. Važno je razumijevanje i adekvatno reagiranje na djetetove uspjehe
i njihovo vrednovanje. Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na brižan stav nastavnika i, kao posljedica toga,
visoko su motivirana i postižu sjajne rezultate.
Darovitost
Početkom 20. stoljeća pojam darovitosti podrazumijevao je samo visoku opću inteligenciju, izmjerenu
kao kvocijent inteligencije (KI/IQ) od 130 ili veći. Nešto noviji pogledi na darovitost ne isključuju važnost
opće intelektualne sposobnosti, ali uvode i specifične sposobnosti (glazbene, matematičke, psihomotorne)
te neke nekognitivne činitelje (motivacija, osobine ličnosti). Teoretičari razlikuju darovitost i talent pa
pojam talent koriste za specifične sposobnosti koje omogućuju uspjeh u posebnim područjima ljudske
djelatnosti.
Danas se darovitost promatra kao sklop osobina koje omogućuju pojedincu da dosljedno postiže
izrazito iznadprosječan uradak u jednoj ili više aktivnosti kojima se bavi. Ključna je interakcija tri
osnovne skupine osobina: iznadprosječne sposobnosti, kreativnost i posvećenost zadatku. Darovitost je
kombinacija sposobnosti i osobina ličnosti. Javlja se u različitim domenama kao jedinstvena sposobnosti ili
kombinacija sposobnosti. Može biti manifestna pa su rezultati vidljivi ili potencijalna koja će se razviti uz
poticaje i potporu okoline.
Darovita djeca u školi
Škola i školski programi prilagođeni su prosjeku - dubina, širina gradiva, postavljene norme odgovaraju
prosječnim učenicima. Pri tome su često dvije grupe učenika zakinute: učenici s poteškoćama i daroviti
učenici. Predrasude i neznanje o osobina darovitih često uzrokuju njihovo neidentificiranje i
podcjenjivanje. Učitelji najčešće vjeruju da su daroviti dobro prilagođeni, popularni, samopouzdani.
Teško identificiraju buntovno dijete, „zasjenjeno“ dijete ili dijete koje podbacuje u učenju kao darovito.
Većina učitelja ne čini gotovo ništa posebno za darovitu djecu. Više od 50% darovite djece postiže loš
školski uspjeh. U školi su darovita djeca često izložena zahtjevima koji su ispod njihovih sposobnosti i
potreba. S druge strane, neki od njih znaju o pojedinim područjima više nego njihovi učitelji/-ice,
postavljaju teška i izazovna pitanja, dosađuju se na satu i razvijaju loše navike učenja. Njihovo kritičko
mišljenje, dovođenje autoriteta u pitanje ili njihova dominantnost u podruju može iritirati učitelja/-icu,
ali i druge učenike i roditelje. Čak i kad im žele pomoći, mnogi roditelji i učitelji/ice ne znaju što činiti s
njima, kako ih uputiti, kojim metodama ih poticati i podržavati.
34
Osobine darovitih učenika
LAKO PREPOZNATLJIVE:
uče brzo i lako
koriste praktično znanje i zdrav razum
lako pamte ono što su čuli/le
znaju puno o stvarima o kojima druga djeca ne znaju
upotrebljavaju veliki broj riječi lako i točno
ustrajni i visoko motivirani na pojedinim zadacima
kreativni, često imaju neobične ideje i zanimljive poveznice
uočavaju odnose i razumiju značenje
TEŽE PREPOZNATLJIVE:
ne izražavaju svoje sposobnosti na očit i prihvatljiv način
nemirni, nepažljivi, skloni dnevnom sanjarenju
šutljivi, nespremni pokazati znanje
vole raditi stvari na svoju ruku
pretjerano kritični, dovode autoritet tu pitanje
povučeni, odbijaju sudjelovati u zadaćama grupe
dosađuju se na sati i razvijaju loše navike učenja
Danas postoje dva pristupa koji kroz školski sustav pokušavaju odgovoriti na obrazovne potrebe
darovitih učenika: akceleracija i obogaćeni program.
Akceleracija je svladavanje obrazovnog programa brže i/ili u mlađoj dobi nego što je to uobičajeno.
Pretpostavlja se da se daroviti učenici razlikuju od vršnjaka po brzini kojom usvajaju znanje te će brže
svladavanje programa bolje udovoljiti njihovim obrazovnim potrebama. Sadržaji propisanih programa
prikladni su i za darovite, ali nisu im dostupni zbog dobne/razredne barijere tj. djeca idu u niži razred
zbog kronološke dobi, a njihovim obrazovnim potrebama odgovarao bi sadržaj programa višeg razreda.
Vrste akceleracije:
prijevremeni upis
„preskakanje“ razreda
akceleracija u predmetu (dio dana u školi provode u višem razredu)
sažimanje predmeta (nauči predmet u manje borju sati, npr. cijelo gradivo u jednom
polugodištu)
izvanškolsko obrazovanje (ljetni programi, škole i slično)
Nema egzaktnih pokazatelja koji bi govorili o lošim posljedicama akceleracije, no stručnjaci se slažu
kako je preskakanje razreda najzahtjevniji oblik kako za dijete tako i za okolinu (druge učenike, učitelje,
obitelj). Ovaj oblik predlaže se u slučajevima kad učenik daleko nadmašuje razred u kojem se nalazi.
Prethodno treba razmisliti o mogućim poteškoćama socijalne i emocionalne prilagodbe na novu okolinu,
kao i na pripremljenost okoline za prihvat novog učenika.
Obogaćeni program znači obraditi sadržaj u dubinu, detaljno i svestrano. Neki stručnjaci smatraju da
darovito dijete uči brže i da će brže svladavanje programa bolje udovoljiti njegovim potrebama, međutim,
akceleracija neće potpuno zadovoljiti potrebe darovitih jer su školski programi za njih najčešće ograničeni
na relativno sužen skup znanja i vještina i premonotoni. Zato darovitim učenicima program mora biti
obogaćen mogućnostima za primjenu i elaboraciju znanja, temu treba obraditi detaljnije i svestranije
nego što je uobičajeno te valja prilagoditi i način poučavanja - ne oslanjati se na rutinu i učenje činjenica,
već poučavati složene vještine, razumijevanje i kreativnost, dati im priliku da sami organiziraju svoje
učenje. Pri obogaćenju središte treba biti dobrobit učenika, s naglaskom na sadržaje koji će pridonijeti i
kognitivnom i socijalnom i emocionalnom razvoju djeteta. Obogaćenje se razlikuje od akceleracije zbog
nastojanja da se kroz obogaćeni program poštuju jedinstvena priroda svakog djeteta, njegove potrebe i
interesi. Drugim riječima, potpuno je nesuvislo dijete zainteresirano za biologiju, dati na dodatnu nastavu
35
iz matematike. Jedan daroviti učenik iz 4. razreda gimnazije o učiteljima kaže ovako: „Kod nastavnika mi
se najviše ne sviđa kada koristi svoj autoritet da prikrije neznanje“.
Škola je dužna organizirati uočavanje, školovanje, praćenje i poticanje darovitih učenika te
organizirati dodatni rad prema njihovim sklonostima, sposobnostima i interesima. Zakonom je predviđeno
da škola omogući rad po programima različite težine i složenosti, izborne programe, grupni i individualni
rad, rad s mentorom, raniji upis darovite djece, akceleraciju, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti,
kontakte sa stručnjacima iz područja interesa djeteta i pristup izvorima specifičnog znanja. Detalje
možete pogledati u: Pravilnik o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju darovitih učenika (1991); Pravilnik
o srednjoškolskom obrazovanju darovitih učenika (2005).
Teškoće u ponašanju i emocionalne teškoće
Većina učenika u nekom životnom razdoblju ima emocionalne teškoće, ali tek oko 1% učenika ima teške
i duboke smetnje koje zahtijevaju poseban pristup u školi, često praćen terapijskom intervencijom.
Učenici s emocionalnim smetnjama i smetnjama ponašanja su oni koji kroz duže vrijeme postižu slab
školski uspjeh zbog slijedećih razloga:
a) nemogućnost učenja koja se ne može objasniti intelektualnim ili zdravstvenim činiteljima,
b) nesposobnosti uspostave zadovoljavajućih međuljudskih odnosa s vršnjacima i učiteljima,
c) neprikladnog ponašanja ili doživljavanja u normalnim okolnostima,
d) općenitog osjećaja nesretnosti i potištenosti,
e) sklonosti razvijanju tjelesnih simptoma, bolova i strahova povezanih s osobnim i školskim
problemima.
Emocionalne teškoće često su povezane s nepovoljnim životnim uvjetima u obitelji, kao i s teškoćama u
prilagodbi na život u novoj socijalnoj i kulturnoj sredini.
Djeca s teškoćama u ponašanju mogu se svrstati u 4 skupine:
1. djeca kod koji se poremećaj u ponašanju očituje u suprotstavljanju autoritetu, neprijateljskim
osjećajima, nedostatku osjećaja krivnje,
2. anksiozna i povučena djeca koja su plašljiva, pokoravajuća, osjetljiva, pretjerano ovisna o
drugima i sklona potištenosti, ta su djeca često sklona pesimizmu, niskog su samopoštovanja, a
mnoga pate od naučene bespomoćnosti,
3. socijalno nezrela djeca, nezainteresirana, nespremna na suradnju,
4. socijalizirano-agresivna djeca s teškoćama u ponašanju, ali prihvaćena od vršnjaka, često
sklona delikventnom ponašanju, uzimanju droga.
Agresivnost
Agresivan učenik je onaj koji na svaku provokaciju reagira agresivno i ljutito, urla i stvara još veće
probleme. Ponaša se vrlo negativno prema drugim učenicima u razredu, a oni ga se boje. Rijetko radi
nešto korisno na satu, ako ga se pokuša kazniti reagira vrlo neprijateljski. Agresivna djeca imaju problema
s kontroliranjem bijesa (ili nisu naučili pozitivan oblik ponašanja). Vrlo često takva djeca nisu u stanju
podnijeti poraz (u igrama i natjecanjima) i ne podnose prigovore. Većinom ne uviđaju da su počinili
36
pogrešku, nego se osjećaju uvrijeđenima. Imaju ekstremno nisku toleranciju na frustraciju koja polazi iz
osjećaja nesigurnosti i nepovjerenja prema njihovoj socijalnoj sredini. Takva djeca su vrlo često sklona
dokazivanju – ne mogu podnijeti nijedan poraz, te se stalno moraju dokazivati da su oni “gore” i
“nadmoćni”. Zbog toga se dive nasilnicima, identificiraju se s njima i oponašaju ih. Verbalna agresivnost
je puno češća – ogleda se u galami, vrijeđanju, psovkama, tužakanju, ocrnjivanju, podsmjehivanju,
kritiziranju, ucjenjivanju. Kod agresivnosti problem je prikrivenost, npr. hotimično ili nehotimično
razbijanje natpisa na školi, uništavanje predmeta ili uspomena nekome, kada je netko u nevolji, agresivci
uživaju u strahu drugih.
Kako s agresivnim učenicima:
- izbjegavajte sukobe s njim – sukobi ga čine još agresivnijim, pokušajte ostati mirni i vlastitim
primjerom pokažite kako se neagresivno ponašati,
- dosljedno ograničite agresivno ponašanje djece - kada dijete udari ili gurne neko drugo dijete
odmah prekinite agresivno ponašanje, ako je potrebno i fizički,
- jasno iznesite posljedice daljnjeg agresivnog ponašanja - bude li dijete i dalje ustrajalo u
njemu odmah postupite u skladu s tim,
- pomozite im shvatiti kako njihovi postupci utječu na druge - ukažite im na znakove koji će im
pomoći shvatiti kako se drugi osjećaju,
- pobrinite se za žrtve agresije - utješite žrtvu pred agresorom, neka i agresor pomogne žrtvi,
- jasno dajte do znanja agresoru da nećete trpjeti agresivno ponašanje,
- nagradite neagresivno ponašanje – naglasite to djetetu i drugima, kako bi svi uvidjeli da se to
dijete zna i dobro ponašati.
Prkošenje i suprotstavljanje
Prkošenje i suprotstavljanje ozbiljan je i kroničan psihijatrijski poremećaj za koji je svojstvena
verbalna agresivnost, sklonost k uznemiravanju drugih, prkosni stav te neobaziranje na tuđe osjećaje.
Istraživanja pokazuju da je ovaj poremećaj rezultat kombinacije genetike i okoline: negativna, traumatska
ili zanemarujuća okolina može biti glavni činitelj koji pridonosi razvoju tog poremećaja, ali to nije uvijek