PRVI DEO
PRVI DEO
OPTA PEDAGOGIJA
GLAVA I
VASPITANJE
VASPITANJE KAO SPECIFINO LJUDSKA DELATNOST
Vaspitanje je istorijsko-civilizacijska karakteristika oveka i
drutva, ono je bitan faktor i uslov: ooveenja oveka i humanizacije
drutva.
Prvi je oblik ovekovog osveivanja nastao iz nagonske brige za
opstanak, odranje i razvoj vrste, od koje se, pre svega, razlikuje:
svesnim postupanjem, namerom i utvrenim ciljem.
Vaspitanje se zaelo na prelasku epoha ovekovog svesnog
prilagoavanja sredini i svesnog menjanja linosti. Svi ljudi
uestvuju u procesu vaspitanja kao vaspitanici ili oni koji
vaspitaju. Vaspitanje ima oblik meusobnog komuniciranja i ovekovog
svakodnevnog ivljenja. Ljudi u delatnosti vaspitanja uestvuje
svesno i namerno ili intuitivno, u oba sluaja sa namerom i
intencijom.
Vaspitanje povezuje pojedince, generacije i drutva.
Vaspitanje se vremenom konstituisalo kao svesna, celishodna,
sistematina i organizovana delatnost.
Vaspitanje je specifino ljudska delatnost i nije karakteristina
za druga iva bia.
Uenje i vaspitanje nisu identini. Uenje je znaajno u procesu
vaspitanja. Vaspitanje je, pre svega proces prenoenja i usvajanja
tekovina jednih na druge tj. jedne generacije na drugu generacuju.
Ono je svesno voen proces sa odreenim ciljem, a u kome uestvuje,
direktno ili indirektno, dva ili vie lica.
Sistematinost i organizovanost nuan su uslov svesne i racionalno
voene delatnosti vaspitanja. Ceo proces vaspitanja podreuje se
unapred postavljenom cilju.
Celishodnost se ogleda u izboru i formulisanju ciljeva
vaspitanja.
Svesnost u izboru najboljih puteva,naina i sredstava.
Vaspitanje se ostvaruje putem odreenih sadraja, ija
interpretacija odruje tip, nain i rezultate vaspitanja.
U pedagogiji izraz funkcionalno vaspitanje odnosi se na uticaje
koji nisu intencionalni (namerni), koji utiu na razvoj linosti, a
izviru iz svakodnevnog ivota i ponaanja ljudi. Proirivanjem
vaspitne delatnosti sve vie se menja odnos u korist namernih
intencionalnih uticaja, to zahteva pojaan razvoj pedagoke
nauke.
ZNAAJ VASPITANJA
Zbog dugog perioda detinjstva, nerazvijenog instikta i prirodnih
osnova ivota, kod oveka je vei zahtev za intervenciju svesnim i
namernim vaspitanjem.
Vaspitanje je nuno zbog sve vee koliine znanja i potrebe za sve
veim brojem sposobnosti u urbanim uslovima ivota. Znaajno je za
uspeniju komunikaciju meu ljudima sa naglaenom individualnou, ime
postaje osnovni put i nain za afirmaciju linosti i za obezbeivanje
njenog materijalnog i drutvenog statusa.
Pobude i razlozi za organizovanjem vaspitanja, kroz istoriju, se
sve vie proiruju i obogauju. Vaspitanje postaje jedna od
najrasprostranjenijih ovekovih delatnosti. Stvoreno je drutvo koje
ui. ovek pojedinac, a i drutvo, danas ne mogu opstati bez sistema
vaspitanja. Treina ivota oveka posveena je uenju, treina radu a
treuna mirovini. Vaspitanje postaje doivotni proces.
VASPITANJE KAO NAJIRI PEDAGOKI PROCES I POJAM
Vaspitanje je najiri pedagoki pojam. Ono je svesna, namerna,
sistematina i organizovana aktivnost na planu formiranja
linosti.
Obrazovanje je ui proces i ono je jzgro procesa vaspitanja. Bez
obrazovanja nema celovitog, harmoninog i svestranog vaspitanja
linosti.
Vaspitanje, tj. proces formiranja linosti, obuhvata celokupnost
uticaja drutvene zajednice i meuljudski odnos u formi dvosmernog
ili viesmernog komuniciranja, a ostvarije se odreenim sadrajima
putem raznovrsnih aktivnosti.
Vaspitanje je vieslojni proces koji ine tri nivoa:
a) proces usvajanja znanja, umenja i navika (obrazovanje)
b) proces razvijanja fizikih i psihikih snaga i sposobnosti
c) proces formiranja pogleda na svet
Etape u realizaciji ciljeva vaspitanja:
a) etapa racionalnog (saznato - znanje,shvatanje)
b) etapa emocionalnog (prihvaeno - uverenje stavovi)
c) etapa voljnog (primljeno - delovanje i postupanje)
Osnovna podruja razvoja linosti se dele na:
a) kognitivni razvoj (znanje i intelektualne sposobnosti)
b) afektivni razvoj (stavovi, miljenja, interesi i emocije)
c) psihomotorni razvoj (upravljanje motorikim aparatom
organizma)
Preterano isticanje termina obrazovanje ukazuje na
zapostavljanje vaspitanja ovekove linosti u njegovom
civilizacijskom totalitu.
Vaspitanje je:
sloen, kompleksan i dugotrajan proces izgraivanja linosti
ukupnost uticaja i aktivnosti drutva, socijalnih grupa,
institucija, porodice, ...
veoma razvijena drutvena delatnost
koherentan proces razvijanja svih pozitivnih psihikih i fizikih
svojstava i snaga jedne linosti
socijalni prostor u kome linost moe da se dokae
individualni i drutveni in (izgradnja jedne linosti i
drutveno-istorijski proces)
Kroz istoriju, razliiti autori, u razliitim vremenima, su
stavljali akcenat na dve etape:
a) vaspitanje kao uvoenje mladih u ivot i svet odraslih i
b) vaspitanje kao pedagoki oblikovanu komunikaciju ljudi, sa
naglaenom aktivnou onih koji se vaspitavaj
MOGUNOST I GRANICE VASPITANJA
inioci razvoja oveka: naslee, sredina, vaspitanje i aktivnost
vaspitanika
Pedagoki pesimisti potcenjuju ulogu vaspitanja i precenjuju
ulogu naslednih faktora, dok pedagoki optimisti precenjuju ulogu
vaspitanja a potcenjuju ulogu naslea.
Epikurejci su govorili o sudbinskoj predodreenosti dok Erazmo
Roterdamski kae Priroda, ako ti je poklonila sina, nije ti dala
nita drugo do sirovu masu, a tvoja je stvar da toj masi da najbolju
formu. Don Lok je na strani vaspitanja, kao i Lajbnic, ...
inioci koji odluujie uestvuju u razvitku linosti
inioce i faktore koji uestvuju u razvitku linosti delimo na:
bioloke (unutranje, nasledne, uroene)
socijalne (spoljanje, drutvena sredina, vaspitanje)
Naslee obezbeuje preduslove koji su osnova daljeg razvoja
linosti. Ono se ne ispoljava u vidu gotovih karakteristika linosti,
ve u vidu odreenih mogunosti i dispozicija - genotip. Svaki genotip
ima mogunosti da se razvije u razne fenotipe.
U prolosti je dosta bila rasprostranjena nativistika (bioloka)
shvatanja, naroito u epohama usporenog drutvenog razvoja ili u
vremenima kriza vladajuih klasa, slojeva ili rasa. Te teorije su
esto imale politiku pozadinu. U tim periodima ljudi su iveli u vrlo
izolovanim i zatvorenim socijalnim grupama, vrsto vezani za svoj
socijalni krug sa naglaenim antagonizmom prema drugima, to je
ograniavalo uslove za vaspitanje i razvoj.
Jo neke od nativistikih teorija (teorija biolokog determinizma
ili fatalizma) su:
religijsko uenje o uroenom praadamovskom grehu
teorija plave krvi
u Nemakoj ista arijevska rasa, itd.
Osnovni problem nativistikih teorija se ogleda u tome to sa
organskih uroenih osobina prelaze na teren prava i moralnih
karakteristika.
Teorije pedagokog naturalizma: individualistike, personalistike,
pedocentristike, svode razvitak svode samo na sazrevanje.
Teorije koje precenjuju ulogu sredine nazivaju se empiristike
(sociologistike). Stav da nita nema u intelektu to nije prolo kroz
ila, vodi nas u zabludu o svemoi vaspitanja.
Teorija geografskog determinizma - unapred usvojene razlike u
zavisnosti od toga gde su ljudi roeni - hladni i proraunati
severnjaci ili topli i temperamentni junjaci i sl.
Danas se smatra da mogunosti i granice vaspitanja lee u
nasleenim osnovama, uslovima drutvene sredine, u pravovremenosti i
pravilnosti vaspitanja i u angaovanosti i motivaciji samog
ispitanika, a ostaje sporno kako, u kojim uslovima i u kojoj meri,
naroito kada se raspravlja o razvoju inteligencije.
ovek se svojim razvojem u toku civilizacije postepeno
osamostaljuje od svoje bioloke prirode, ali i sve vie zavisi
odvaspitanja.
Mogunosti i granice razvoja i vaspitanja linosti zavise od
mnogih faktora koji mogu da ometaju uspostavljanje optimalnog
odnosa izmeu prirodnih moi ivaspitanja. Te faktore npr.
Nepravovremenost, nepovoljne ivotne prilike, boles i sl., zovemo
parazitarnim ometejuim faktorima.
Teorija konvergencije je pokuaj pomirenja nativista i empirista,
gde se daje podjednaka uloga nasleu i drutvenoj sredini,
predstavlja vetako pomirenje jednostranih teorija.
Vaspitanjem se utie na drutvenu sredinu kao to ona utie na
vaspitanje. Pedagoki radnici treba da vode rauna o meusobnoj
uslovljenosti ovih faktora kako bi nali optimalni odnos istih i
pravu meru u organizaciji vaspitanja i rada.
Iako je vaspitanje ovekova celoivotna karakteristika, kada se
radi o institucionalnim formama vaspitanja, ono se vezuje uglavnom
za pojam detinjstva.
Detinjstvo, period pripreme za ivot i ukljuenje u
radno-proizvodne i drutvene aktivnosti (inicijacija), u poslednja
tri veka, ima trend stalnog produavanja. Period detinjstva je
apsolutno i relativno najdui, u odnosu na mladost (adolescencija),
zrelo doba i starenje (senescencija).
Bioloko sazrevanje i ukupan razvoj deteta odvija se u
socijalno-kulturnom kontekstu, u okviru koga je vaspitanje
najorganizovanija i najsvesnija aktivnost.
VASPITANJE KAO STALNA DRUTVENA FUNKCIJA
VASPITANJE I DRUTVO
Vaspitanje je delatnost koja omoguuje funkcionisanje drutva u
razvojnom smislu.
Vaspitanjem se ostvaruju pre svega integracijski vertikalni
odnosi, prenoenje trajno vrednih ljudskih iskustava i tekovina, ime
se ostvaruje jedan neprekidni civilizacijski lanac.
Vaspitanjem se takoe ostvaruju i horizontalni odnosi ljudi koji
ive u jednom vremenu. Vaspitanje ima jedan reciproan i povratni
odnos razmene.
Drutvena uslovljenost vaspitanja postoji od samih poetaka ove
delatnosti i oitava se kao tekovina drutvenog razvoja, a ne
prirode. Vaspitanje vodi jednom sveoptem prograsu i razvoju
drutva.
Znaaj organizovanog vaspitanja velik je naroito danas tj. u doba
intenzivne nauno-tehnoloke revolucije praene informatizacijom i
kibernetizacijom na svetskim prostorima.
Analize pokazuju da je vaspitanje uslovljeno socijalnom,
stalekom, klasnom i politikom strukturom drutva. Osnovno pitanje
koje se postavlja, kroz sve epohe, je koje drutvene snage koriste
vaspitanje i koja je to politika kojoj ono slui. Vaspitanje
usmereno samorealizaciji i razotuenju linosti je oslobaajui proces.
Tendencija da se vaspitanje pretvori u sredstvo manipulacije i
pranja mozgova u skladu sa ideolokim, politikim ili ekonomskim
interesima vladajuih struktura, vaspitanje se pretvara u proces
alinacije (otuenja) linosti.
U prosvetnoj politici jednog drutva nije lako odrediti pravu
meru drutvene uslovljenosti vaspitanja, a da ono sauva progresivni
karakter.
Vaspitanje je istorino u smislu stalne promenljivosti u skladu
sa drutveno istorijskim promenama. Kada se bitnije promeni drutveno
ureenje, menja se i vaspitanje.
VASPITANJE I KULTURA
Vaspitanje se posmatra kao istorijski mogua transformacija niih
oblika postojanja u vie humane oblike egzistencije oveka tj. stvara
mogunost ovekove samoaktuelizacije putem rada i stvaralatva u
atmosferi dobro organizovanog drutva.
Razvojem kulture, u svim njenim oblicima, razvijano je i
vaspitanje. Ta veza je uvek obostrana: vaspitanje omoguuje irenje,
prenoenje i bogaenje kulturnih dobara, a kultura vri unapreivanje
procesa vaspitanja. Danas ih je teko odvojiti mada je greka
poistoveivati ih.
Kad god je ovek napravio pomak u oblasti kulture, uvek je
dolazilo do prave revolucije u vaspitanju i do ekspanzije u kolskom
sistemu (npr. prelazak sa govora na pismo, sa pisma na tampu, sa
tampe na elektroniku).
inom vaspitanja stvaraju se novi ljudski potencijali za svet
kulture, te stoga vaspitanje nema samo transferni i reproduktivni
karakter ve i produktivni karakter.
Kulturoloki aspekt vaspitanja ogleda se konkretnom uslovljenou
odreenim tipom kulture.
VASPITANJE I RAD
Vaspitanje i rad su meusobno povezane i uslovljene drutvene
funkcije, nastale paralelno i kao preduslov nastanka samog drutva.
Kada se pojavio rad i vaspitanje se pojavilo kao sredstvo prenoenja
tih ovekovih prvih radnih iskustava.
Usavravanjem procesa rada usavravao se i proces vaspitanja.
Podelom (parcijalizacijom) rada deli se i proces vaspitanja tj.
stvara se intelektualno i radno-proizvodno vaspitanje. Otuenjem od
pojedinih vrsta rada, vaspitanje postaje jedna od formi
alijeniranosti oveka (posebno u industrijskom drutvu). Vaspitanje
ne sme u potpunosti biti podreeno samom radu ve mora imati ire
ciljeve koji se odnose na linost u celini i na linost u
budunosti.
Radikalne promene u svetu rada i proizvodnje, dovode da umesto
uskog, parcijalnog i utilitarnog tehnikog intelektualizma, dolazi
vreme opteg obrazovanja, visoke specijalizacije i osloboene
kreativnosti.
KONCEPCIJE VASPITANJA
Pedagoke koncepcije nikada nisu bile jednoznane i univerzalno
prihvaene, posebno kada se radi o vaspitanju dece.
Lista onih koji su nudili odreivanje pravaca i naina vaspitanja,
dakle koncepcije, je velika: roditelji, vrai, plemenske stareine,
uitelji, filozofi, dravne vlasti i politiari, ...
U istoriji pedagogije je bilo na stotine koncepcija vaspitanja.
Nije jednostavno nai princip njihovog grupisanja i
klasifikovanja.
Bogdan Suhodolski: Dve pedagoke koncepcije - pedagogija esencije
(insistira na optosti, univerzalnosti, trajnosti, ... i okrenuta ka
budunosti, ka idealnom) i pedadogija egzistencije (insistira na
razliitosti, individualnosti, pojavnom, ... i okrenuta je ka
sadanjosti, ka postojeem).
Frantiek Singule: Jedanaest glavnih pravaca, koncepcija...
F. Majer, Don Brubaher, Nikola Potkonjak, ...
Za neke koncepcije je polazni osnov dete, za druge drutvo
(interesi drave), za neke nasledna osnova, vrednosti van samog
oveka (transcedentalno), bog, pojedinac, ...
Poznavanje starih i postojeih koncepcija vaspitanja omoguuje
kompetentnu analizu svih novih ideja i samokritiku ocenu stavova o
vanim pitanjima u vaspitanju.
CILJ I ZADACI VASPITANJA
Cilj vaspitanja je uvek bio drutveno-istorijski uslovljen i
odreen. Svako konkretno drutvo je kroz njega saoptavalo svoje
interese u odnosu na proces razvoja i ponaanja ljudi, a posebno u
odnosu na pravce formiranja mlade generacije.
Cilj vaspitanja predstavlja idealno zamiljen i generalizovan lik
oveka, kojim se eli i nastoji da vaspitanjem formira kod svakog
lana odreenog drutva.
Opti cilj obrazovanja i vaspitanja u naem drutvu je slobodna,
svestrano razvijena linost.
Funkcije ciljeva vaspitanja su:
izricanje poeljnih i oekivanih ishoda akcija,
usmeravanje, usklaivanje i praenje vaspitno-obrazovne delatnosti
i
postavljanje osnova za norme i standarde vaspitno-obrazovnih
postignua.
Razvijena i demokratina drutva podstiu raznovrsnost i pluralitet
u ciljevima, samoizbor i promenljivost u toku realizacije.
Totalitarna drutva se zadovolavaju linostima uskog profila i zato
nemaju problema u definisanju ciljeva i zadataka vaspitanja.
U savremenoj pedagokoj praksi postoje dva osnovna nauno
formulisana i definisana cilja vaspitanja:
cilj kao gotova statina idealna slika i idealno zamiljen model
i
cilj kao odlika i svojstvo samog procesa kojim se dolazi do
njega
... ovo je uslovilo postojanje, s jedne strane, imperativne,
odosno normativne pedagogije i s druge strane, procesualne,
komunikacijske, samoaktuelizacijske pedagogije.
Procesualno formiranje cilja vaspitanja, ne govori samo o tome
ta se eli vaspitanjem ve i kako, na koji nain. Ovim se pedagogija
afirmie kao integrativna nauka koja se bavi procesom formiranja
linosti oveka u celini.
Procesualnim pristupom prihvata se stav da je cilj izraz
strategije, a da su zadaci izraz taktike.
Procesualnim formiranjem cilja vaspitanja, klasine formulacije
cilj vaspitanja je svestrano razvijena linost i slino, zamenjuju
formulacije svestrano razvijanje svih potencijala linosti i sl.
Drutveno-istorijska uslovljenost ideala svestrano razvijene
linosti
Svestranost nije samo problem elje i mogunosti pojedinca i samo
je delimino mogua u drutvu proizvodnih, socijalnih i linih
protivrenosti i ogranienja.
Jednostranost je neizbena odlika nerazvijenih proizvodnih snaga
i neusavrenih drutvenih odnosa.
Nauno tehnoloka revolucija, odnosno, visok stepen razvoja
stedstava za proizvodnju daju veu mogunost da se ovek razvija u
svestranu linost, tj. stvaraju se potrebni materijalni, vremenski,
drutveni, pa i obrzovni uslovi za celovito razvijanje linosti za
sve ljude u drutvu.
Ako u nekom drutvu ne postoje potrebni svi uslovi uslovi za
potpuno svestrano razvijanje svih ljudi, cilj se ipak formulie, to
predstavlja sutinu perspektivnosti i motivacione funkcije cilja
vaspitanja.
Ova ideja o svestranom razvoju svake linosti ima, pre svega,
etiku dimenziju, gde je ovek najvea vrednost, polazite i cilj svih
drutvenih reformi.
Svestranost, individualnost i specijalnost
Protivrenost izmeu svestranosti i specijalnosti je
drutveno-istorijski uslovljena i prolaznog je karaktera. Postepeno
se pribliavamo uslovima za razreenje ove protivrenosti, time to se
visoka specijalnost moe ostvariti jedino na temeljima svestranosti,
tj. svestranost i specijalnost se meusobno ujedinjuju, proimaju i
dopunjuju. Ovim se prevazilazi dualizam u kolskom sistemu i u
procesu formiranja konkretne linosti, tako to se integrie opte i
struno obrazovanje.
Ima miljenja da ideja svestranosti gui individualnost linosti,
to je samo privid zbog nesavrenosti drutva ili neizgraenosti
pojedinca, upravo svestranost i individualnost se proimaju,
dopunjuju i meusobno uslovljavaju.
Svestranost je i rodno svojstvo oveka koje u njemu moe da se
pokrene i izgradi. U izgradjivanju linosti treba, dakle, uzeti u
obzir sva tri aspekta strukture linosti: genetiki,
drutveno-istorijski i personalni.
Determinante cilja i zadataka vaspitanja
Ciljevi vaspitanja moraju se stalno redefinisati i menjati u
skladu sa optim drutvenim promenama i potrebama ljudi.
Osnovne determinante cilja i zadataka vaspitanja su:
dosadanji ukupni razvitak oveka,
razvitak ljudskog drutva u celini,
razvitak konkretnog drutva kome pojedinac pripada,
drutveno ureenje
karakter ljudskog rada
sistem vrednosti, ideoloka i politika shvatanja
saznanja o oveku i njegovoj linosti
drutvena tradicija
razvijenost pedagoke nauke i sistema vaspitanja (kolstva)
elje, potrebe i interesi linosti na koje se vaspitanje odnosi
...
Konkretizacija cilja vaspitanja - stvaranje sistema zadataka
vaspitanja
Cilj vaspitanja daje odgovor na pitanje ta elimo, a zadaci
vaspitanja odgovaraju na pitanje ta treba da uradimo, da bi taj
cilj ostvarili.
Ono to elimo u vaspitanju definie se na nekoliko razliitih
nivoa, u rasponu od najoptijeg, do konkretnog, tj. od vaspitnog
ideala (koji je najoptiji), do zadataka vaspitanja (koji
predstavljaju konkretizaciju cilja). Veoma je znaajno postizanje
skladnosti i bliskosti izmeu optih vaspitnih ideala i
konkretzovanih zadataka u realnim vaspitnim situacijama.
Postoje pedagoki pravci (koncepcije) koji insistiraju na jasnom
i preciznom formulisanju cilja vaspitanja koji svi moraju potovati
(religijske koncepcije, varijante dravnog vaspitanja, marksistike
pedagogije, ...). Drugi, pak, polaze od stanovita, da niko sem same
linosti nema pravo da odreuje ciljeve vaspitanja (pravci kao to su
individualistika i personalistika pedagogija i sl.)
Formuliu se jasni ciljevi vaspitanja, za odreenu oblast,
aktivnost, podruje delovanja. Za svaku zaokruenu aktivnost (odreenu
celinu, program) odreuje se cilj, koji se konkretizuje kroz zadatke
vaspitanja (ta treba uraditi). Realizacijom zadataka ostvaruje se
cilj. Ono to je u jednoj zaokruenoj celini cilj, u nekom drugom,
irem vaspitnom prostoru, moe biti zadatak, a cilj e biti neto
optije.
Dostignue bliih i konkretnih ciljeva i zadataka, otvara vidike
za jasnije definisanje onih udaljenih, koji su do tada bili
apstraktni i uopteni.
Vano je da ciljevi i zadaci vaspitanja budu formulisani i
interpretirani tako da ih svi vaspitanici prepoznaju kao svoje.
Oni, stoga, ne smeju biti apstraktni, nerealni i udaljeni od ivota
i stvarnih ljudskih potreba. Takoe je potrebna konkretizacija
ciljeva i zadataka vaspitanja u zvaninoj i pisanoj formi (npr.
Nastavni plan i program).
Konkretizacija ciljeva i zadataka vaspitanja
prema podrujima razvoja i stranama vaspitanja
Prema stranama vaspitanja svestrane linosti, da bi videli ta
sve, kod iste, treba vaspitanjem izgraditi, postoji podela na:
umno i radno vaspitanje
drutveno-moralno vaspitanje
estetsko vaspitanje
fiziko-zdravstveno vaspitanje
Zadaci umnog i radnog vaspitanja su:
usvajanje naunih znanja i sistema vrednosti;
formiranje neophodnih navika i umenja;
negovanje i razvijanje umnih i logiko-saznajnih svojstava i
sposobnosti linosti;
razvijanje stvaralakog aktivnog stava prema okruenju i samom
sebi;
negovanje i razvijanje radne kulture i
osposobljavanje za dalje obrazovanje i permenentno
samoobrazovanje.
Zadaci drutveno-moralnog vaspitanja su:
izgradnja moralne svesti na osnovu usvojenih moralnih normi;
razvijanje i negovanje moralnih oseanja;
usvajanje moralnog ponaanja i
razvijanje moralne savesti.
Postoje tri odnosa putem kojih se ispoljava moralna linost
oveka: odnos prema zajednici, odnos prema drugim i odnos prema
samom sebi.
Zadaci estetskog vaspitanja su:
razvijanje sposobnosti za uoavanje i procenjivanje estetskih
vrednosti;
razvijanje sposobnosti za doivljavanje estetskih vrednosti;
osposobljavanje oveka za stvaranje lepog u okruenju i u sebi
samome;
Zadaci fiziko-zdravstvenog vaspitanja su:
razvijanje organizma u celini i po delovima, ouvanje i jaanje
zdravlja, ... ;
sticanje znanja iz oblasti fizike i zdravstvene kulture;
navikavanje oveka da pravilno koristi slobodno vreme i
osposobljavanje oveka da se bavi nekom granom fizike kulture i
sportske delatnosti.
*
Rezime ili lista elemenata za saeto definisanje pojma
vaspitanja:
vaspitanje se odnosi na linost,
vaspitanje je svesna aktivnost,
vaspitanje je celishdna (ciljevita) delatnost,
vaspitanjem je ovek, od prirode predodreen razvoj, uinio
promenljivim,
vaspitanje je specifino ljudska delatnost,
vaspitanje je intencionalna (namerna) delatnost,
vaspitanje je organizovana i sistematina delatnost,
vaspitanje je drutvena aktivnost i delatnost,
vaspitanje predstavlja ukupnost svih pozitivno usmerenih uticaja
na linost,
vaspitanje se ostvaruje uvek i jedino posredstvom odreenih
sadraja,
vaspitanje je sve sloenija i odgovornija delatnost,
vaspitanje je meugeneracijska pojava i viesmeran komunikacijski
proces,
vaspitanje ima konzervirajui i dinamiki karakter,
vaspitanje je doivotni proces,
vaspitanje se ostvaruje u institucionalnim i vaninstitucionalnim
formama,
vaspitanje je individualni i drutveni in,
vaspitanje tei da obogati ovekove generike potencijale,
vaspitanje je najiri pedagoki proces i pojam i
GLAVA II
PEDAGOGIJA
PEDAGOGIJA OD UOPTAVANJA DO NAUKE
Re pedagogija potie od grke rei paidagogus - onaj koji vodi
dete.
Kao to su se sa kolena na koleno i sa generacije na drugu,
prenosila ivotna i radna iskustva, tako je prenoeno, odabirano i
uoptavano iskustvo o nainima vaspitanja.
Sa umnoavanjem ljudskog iskustva, proirivanjem komunikacija,
razvijala se delatnost vaspitanja, poveavao se broj kojima je
vaspitanje profesija, a time i onih koji su ga prouavali.
Istorija vaspitanja je starija i bogatija od istorije
pedagogije. Pedagogija se definie kao nauka o vaspitanju.
Pedagogija, kao i veina drutvenih nauka, ima korene u
filozofiji. Osamostalila se tokom XIX veka. J.F. Herbart (1806), se
smatra sistematizatorom i ne jedinim osnivaem pedagoke nauke.
Evropska civilizacija je jo od Herbarta uvela u upotrebu termin
pedagogija.
U nauci postoje etiri uslova koje neka oblast treba da ispuni,
da bi se smatrala posebnim naunim sistemom:
da ima predmet svoga prouavanja i istraivanja,
da ima akumuliran i bogat fond znanja (sadraja),
da ima razvijenu metodologiju za istraivanje svoje oblasti i
da ima izgraen pojmovno-terminoloki i leksiki sistem (jezik
nauke).
Pedagogija celovito izuava vaspitnu problematiku, u jedinstvu i
multidisciplinarno, uz angaovanje svih drugih srodnih nauka.
Pedagogija nije jedina nauka koja prouava iroku i sloenu
problematiku vaspitanja. Razvile su se i tzv. meugranine i pomone
discipline, kao to su: pedagoka psihologija, filozofija vaspitanja,
ekonomija obrazovanja, pedagoka sociologija, ...
Mada ima i bioloku i drutvenu dimenziju, pedagogija spada u
grupu drutvenih nauka, sa naglaenom humanistikomorijentacijom.
Posebno se istiu tri funkcije pedagoke nauke:
deskriptivna (opisuje vaspitanje kao pojavu),
regulativna (normativna - vrednuje vaspitnu realnost, ...) i
dinamika (unapreivanje vaspitanja, ...).
Postoji vrsta povezanost izmeu pedagoke teorije i prakse (mnogi
je zbog toga proglaavaju vetinom). Analizom, sistematizacijom i
uoptavanjem pozitivnog pedagokog iskustva, pedagogija dolazi do
odreenih naunih saznanja o vaspitanju.
Danas se pedagogija se sve vie orijentie na druge oblike
savremenog istraivanja (simulacije, eksperimenti, timska i
institutska istraivanja, ...).
ISTORIJSKI PREGLED RAZVOJA VASPITANJA I PEDAGOGIJE
OSNOVNE KARAKTERISTIKE RAZVOJA VASPITANJA
Istorija vaspitanja je neposredno integrisana u istoriju drava.
Posmatramo samo osnovne i najvanije etape u razvoju vaspitanja.
U prvobitnoj zajednici vaspitanje jo nije izdvojeno u posebnu
drutvenu delatnost. Odvijajui se sa znaajnim elementima oponaanja i
u sklopu brige za odranje vrste, vaspitanje se svodi na prenoenje
radnih iskustava (sakupljanje, lov, ribolov, zemljoradnja).
Vaspitanje je priblino isto za sve i svi odrasli uestvuju u brizi o
mladima. Razvojem sredstava za proizvodnju, pojavom privatne
svojine, tj. pojavom socijalnih podela i razlika, pojavljuju se
vrai, reci, islueni ratnici i prvi uitelji koji vaspitaju mali broj
privilegovane dece i odraslih.
Najstarije ljudske civilizacije su se upravo po organizovanosti
vaspitanja i stepenu pismenosti razlikovale od divljih varvarskih
plemena koja su ih okruivala.
Kod Sumera - klinasto pismo, u Indiji - obrazovanje samo za
najvie kaste, Persijanci su obraali panju fizikom zdravlju i
borilakim vetinama, Stari Kinezi - usvajanje komplikovanog pisma.
Stari Egipat - ezoterika (duhovne vrednosti) i egzotika
(geometrija, graevinarstvo, navodnjavanje, ...)
Antiko drutvo: Spartanci su imali tipino vojenizirano vaspitanje
u nekoj vrsti vaspitno-vojnih logora, gde se vebaju ratnike vetine,
dok se intelektualnom vaspitanju ne pridaje znaaj. Atina dostie
visok stepen kulturnog razvitka i bogat drutveni ivot. Konstituisan
je prvi sistem vaspitanja - dve vrste kola: kola gramatista
(itanje, pisanje raun) i kola kitarista (muzika, literatura,
umetnost). Za odrasle postoje filozofske kole (Akademija, Liceum).
U Rimskom carstvu - tri vrste kola: elementarna (itanje, pisanje,
raun, gramatika), gramatika (latinski, gramatika, knjievnost) i
retorska (zakoni, pravo, istirija, filozofija, geografija,
govornitvo).
U srednjem veku vaspitanje je staleko. Feudalci prolaze kroz
obuku riterskih vetina, ue se ponaanju na dvoru i vitekim
turnirima. Pojava institucije domaeg, dvorskog, uitelja. Duhovni
stale (svetenstvo) je sticalo znanja iz teologije i drugih
disciplina (gramatika, retorika, aritmetika, astronomija, ...), u
parohijskim i manastirskim kolama. Jaanjem gradova i graanskog
stalea pojavljuju se gradske i esnafske (cehovske, gildske)
kole.
U novom veku dominantni graanski stale realizuje progresivan
razvoj vaspitanja: 1) omoguuje se obrazovanje velikom broju dece,
ideja narodne kole; 2) nastava na maternjem jeziku (umesto
latinskom); 3) u nastavu se uvode vie prirodne nauke; 4) grade se i
opremaju kole; 5) vri se postepena etatizacija kole...
Industrijska revolucija (kraj XVIII i poetak XIX veka) dovodi do
masovnosti obrazovanja to organizovana drutva i drave ini zavisnim
od od vaspitanja i njegove efikasnosti. Konstituie se posebna nauka
pedagogija, koja se bavi sve sloenijim pitanjima vaspitanja i
obrazovanja.
Socijalistiki ureene zemlje nastavlja tendencije iz
industrijskog perioda i pojaava se etatizacija nad sistemom
vaspitanja.
Na samom kraju dvadesetog veka smanjenje potreba za fabrikim
radnicima, a raste potreba za visoko obrazovanim, kadrovima
kreativnog i komunikacionog profila.
NAJPOZNATIJI PEDAGOZI I NJIHOVA DELA
Pedagogija roena u krilu filozofije pa prve rasprave o
vaspitanju nastaju iz pera filozofa Sokrata, dobrog i popularnog
vaspitaa atinske omladine. Platon u delima Drava i Zakoni razrauje
itav sistem obrazovanja za jedno idealno drutvo. Aristotel u delu
Politika, vaspitanje smatra sredstvom jaanja drave. Za Kvintilijana
se moe rei da je, itavim svojim praktinim i terijskim opusom,
pedagog.
U periodu humanizma sve se vie raspravlja o vaspitanju i sve vie
veruje njegovu snagu. Iz ovog perioda su Vitorino de Feltre, Ludvig
Vives, Fransoa Rable, Miel Montenj, Erazmo Roterdamski, ...
Na prelazu iz starog u novi vek, jedan od najveih pedagokih
teoretiara i praktiara, je eki pedagog i humanist Jan Amas
Komenski. Naroito se bavio pitanjima didaktike i smatra se osnivaem
te pedagoke discipline i pretea je pedagogije kao samostalne nauke.
Dao je i razradio razredno-predmetno-asovni sistem nastave, ...
Don Lok - porodino vaspitanje dece viih stalea tj. graanske
klase.
an Zak Ruso zastupa interese sitne buroazije. Dao je originalne
pedagoke koncepcije koje se temelje na slobodnom razvoju i
vaspitanju, vaspitanju saobraenom prirodi deteta, ...
Popularni pedagoki klasik, Johan Hajnrih Pestaloci, veliki
humanista i demokrata, poznat po ljubavi prema deci. Rado itano
njegovo delo Kako Gertruda ui svoju decu.
Herbert Spenser, najpopularniji engleski teoretiar XIX veka,
proteirao je prirodne nauke, polazei od shvatanja . Darvina, tj.
teorije evolucije. Bio je protiv toga da drava koluje decu radnika
i sirotinje.
Od svih pedagokih teoretiara, po znaaju i po shvatanjima izdvaja
se Johan Fridrih Herbart, nemaki klsik pedagogije sa poetka XIX
veka. Smatra se osnivaem pedagogije kao nauke. Herbartove teorije
prihvatane su, sve do poetka naeg veka, u celom svetu. Postoji
pedagoki pokret - herbartijanstvo.
Herbart je nastojao da pedagogiju izgradi kao samostalnu nauku i
to kao normativnu teoriju, zasnovanu na etici i psihologiji.
Prvi je povukao jasnu razliku izmeu pedagogije kao nauke
(teorije) i pedagogije kao praktine delatnosti (vetine), na taj
nain da je teorijska pedagogija osnova i predhodi praktinoj
pedagogiji.
Prema Herbartu, pedagogija treba najpre da utvrdi cilj
vaspitanja, koji treba da je izgradnja moralnog karaktera,
zasnovanog na hrianskoj religiji. Tri su osnovna sredstva, prema
Herbartu, kojim se postavljeni cilj ostvaruje: 1) upravljanje decom
(da se obuzda deja priroda, nagoni, instikti i to opomenama,
zabranama, kaznama,...); 2) nastava (sticanje predstava i njihovo
asociranje); 3) disciplinovanje (izgraivanje moralno vrstog
karaktera).
Herbart je nastavu smatrao najvanijim sredstvom vaspitanja, ali
je, po pitanju iste, esto upadao u krut ablonizam i formalizam.
Ipak ne treba zaboraviti da je on detaljno razradio mnoge probleme
nastave, doprineo osmiljavanju prdagoke prakse i izgradnji
celovitog naunog pedagokog sistema.
Sledbenici, herbartovci, nisu se uvek drali dosledno stavova
svog uitelja. Istaknutiji Herbartovi sledbenici su: Ciler, Rajn,
Stoj, Vilman, ...
Herbartovoj struji u pedagogiji suprotstavljalo se vie pedagokih
mislilaca i pravaca, mei kojima je i K.D. Uinski koji je pedagogiju
smatrao vetinom, koja se ak pribliava umetnosti.
Don Djuj je najistaknutiji predstavnik pedagogije pragmatizma.
Pedagogiju sa optih drutvenih ciljeva preusmerava na konkretne
dnevne ivotne ciljeve i aktivnosti.
Anton Semjonovi Makarenko je najpoznatiji pedagog socijalistike
epohe. Bavio se, najvie sledeim pitanjima: vaspitanje u kolektivu i
putem kolektiva, vaspitanje socijalistikog humanizma. Odlaskom
socijalizma, iznete su na povrinu brojne zablude, nedostaci i greke
socijalistike pedagogije (uniformnost i etatizovanost kolskog
sistema, dogmatinost vaspitanja, idejno politika jednostranost,
zanemarivanje talenata i sl.).
U XX veku je teko govoriti pedagokim klasicima, ve vie o velikom
broju istaknuti pojedinaca, pedagokih pravaca, institucija, pa i
meunarodnih organizacija i asocijacija.
Nai prvi pedagozi se koluju u Nemakoj u drugoj polovini XIX
veka. Za razvoj pedagokih ideja kod nas, svakako je najzasluniji
krug koji se itavih sto godina formirao i razvijao na Katedri za
pedagogiju, a kasnije na posebnoj Grupi za pedagogiju pri
Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Strani uticaji na razvoj nae pedagoke nauke su veoma znaajni. U
XIX veku dominantan je uticaj nemake pedagogije, jer se veina naih
prvih pedagoga kolovala u Nemakoj odnosno Austro-ugarskoj. Izmeu
dva svetska rata blago je prisutan uticaj francuske pedagogije jer
se velik broj srpskih intelektualaca kolovao u Francuskoj. U
periodu neposredno posle drugog svetskog rata, radikalan je uticaj
sovjetske, socijalistike, pedagogije. Poslednje decenije XX veka,
prvladava uticaj raznovrsne naune literature o vaspitanju, nastale
u okviru govornog podruja na engleskom jeziku.
SISTEM NAUNIH DISCIPLINA U PEDAGOGIJI
Bogaenjem i diferencijacijom ljudskih znanja, iz opteg
filozofskog konteksta, izdvajaju se, najpe, prirodne nauke
(matematika, fizika, geografija, ...) a potom dolazi do naglog
razvoja i diferenciranja drutvenih nauka. Prenoenje velikih koliina
ljudskog znanja, opismenjavanje i nauno obrazovanje svih pripadnika
mlade generacije, kao i izgradnja celovitog kolskog sistema,
ubrzalo je proces konstituisanja sloenog i autonomnog naunog
sistema.
Herbart prvi formulie pedagogiju kao nauni sistem, objanjava
nene naune zadatke i okvire i prvi je predaje kao samostalnu
univerzitetsku disciplinu. On koristi tekovine drugih nauka,
pedagogiju teorijski povezuje sa svim naukama i smeta je u taj
sistem nauka.
Krajem XIX i poetkom XX veka, upravo u borbi protiv
herbartovskog naslea, nastaje poplava reformskih pravaca, kola,
novih pedagogija, koncepcija i teorija vaspitanja, ime je
pedagogija dobila nove parametre kvaliteta.
Opte, teorijske i fundamentalne probleme vaspitanja prouava opta
pedagogija (predmet, ciljeve, zadatke i sl.). Istorija pedagogije
prouava istorijski razvoj. Metodologija pedagokih istraivanja bavi
se nauno-istraivakim metodama, tehnikama, ...
Razvijenih naunih disciplina u pedagogiji ima onoliko, koliko
ima podruja vaspitno-obrazovnog rada (porodina pedagogija,
predkolska pedagogija, kolska pedagogija, ...). Pojedine discipline
(grane) pedagoke nauke imaju svoje podsisteme. Discipline se stalno
razvijaju i granaju, povezuju meusobno i sa drugim naunim
disciplinama.
Discipline moemo klsifikovati, osim po podrujima
vaspitno-obrazovnog rada i po razliitim kriterijumima, npr, prema
uzrastu vaspitanika (predkolska pedagogija, pedagogija odraslih,
andragogija), prema mestu izvoenja vaspitanja (porodina, kolska,
internatska, vankolska pedagogija), itd. Dakle pedagogija je nauka
koja ima bogat i razgranat sistem naunih disciplina.
PEDAGOGIJA I DRUGE NAUKE
Ni jedna nauka ne moe biti zatvoreni sistem, niti moe bez
isprepletenosti sa drugim naukama. Vaspitanje jeste predmet
pedagoke nauke, ali ona nije jedina koja se njime bavi, niti ona
moe prouavati vaspitanje bez prouavanja i srodnih problema.
Kroz istorijuje dolo dotendencije povezivanja srodnih nauka. To
posebno vai za sloenu delatnost vaspitanja u kojoj je pedagogija
taj integrativni faktor koji moe da objedini sve bitne nauke i
povee istraivae razliitog profila (pedagoge, fiziologe, psihologe,
sociologe, ...).
Najposrednija i oiglednija veza izmeu pojedinih nauka ostvaruje
se preko tzv. graninih naunih disciplina (pedagoka psihologija,
pedagoka sociologija, filozofija vaspitanja, pedagoka
antropologija, ...).
Poto je vaspitanje veoma sloen i promenljiv fenomen, neophodno
je da se srodne nauke meusobno povezuju, potpomau i nadopunjuju. U
tom smislu, druge nauke i ulaze u tzv. osnove pedagogije kao nauke.
Ona obilato koristi njihove tekovine i zajedno sa njima traga. Zato
se esto govori o potrebi za interdisiplinarnim i
multidisciplinarnim istraivanjima. To to pedagogija teko moe bez
saradnje sa naukama iz drugih obasti, manje govori o ogranienjima
pedagogije, a vie o sloenosti pojava koje istrauje.
Pedagogija i fizlozofija
Filozovija tei da odgovori na osnovna pitanja ovekove
egzistencije: ta je ovek, kakva je njegova priroda i sutina, kakva
je njegova misija i sudbina. Sva ta pitanja su u osnovi svake
pedagoke koncepcije. S druge strane u osnovi svake pedagogije
neizbeno lei odreena filozofska koncepcija, odreena filozofija. Pod
direktnim uticajem poznatih filozofa konstituisale su se i
odgovarajue pedagogije (pragmatistika pedagogija,
egzistencijalistika pedagogija, marksistika pedagogija itd.).
U savremenim uslovima ponovne integracije svih nauka, svi koji
se na nauan nain bave pitanjima vaspitanja, poznaju dobro sve
relevantne naune oblasti. Pedagozi su naroito zainteresovani za
razvoj filozofskih disciplina kao to su etika (moralno vaspitanje),
aksiologija (sistem vrednosti), logika, estetika itd.
Filozofi su kroz istoriju za sobom ostavljali itave rasprave o
vaspitanju.
Pedagogija i psihologija
Pedagogija i psihologija su srodne, bliske i tradicionalno
povezane nauke. Psiholoka saznanja su u osnovi shvatanja svih
koncepcija vaspitanja. U koliko su se vie oslonili na tekovinu
psihologije, u toliko su i radovi teoretiara vaspitanja bili ire
prihvaeni i trajnije vredni.
Za pojedine naunike je teko odrediti da li su bili vie psiholozi
ili vie pedagozi. ak i do diferenciranja pedagogije i psihologije
dolo tek krajem prolog veka. Proces razdvajanja psihologije i
pedagogije nije tetio njihovom razvoju, ve je naprotiv doprineo da
su se nih problema, vezanih za pedmet i metode ovih nauka,
razjasnili i obogatili novim istraivanjima.
Zadnih decenija se, na jednom viem nivou, opet tei ka
integrisanju i ostvarivanju jedinstvenog pedagoka-psiholokog
pristupa u prouavanju vaspitnih pojava.
Psihologija i sociologija
Vaspitanje je oduvek drutveno uslovljeno i ostvaruje se u
odreenim drutvenim strukturama, kao to su porodica, kola, deja
organizacija i sl.
Za pedagogiju su znaajna socioloka prouavanja drutvene
strukture, drutvenih odnosa, socijalnih razlika, a naroito
istraivanje iz oblsti sociologije linosti deteta.
Drutveno ureenje, socijalna struktura drutva i pojedinih
drutvenih grupa (porodice, npr.), polazna su osnova u prouavanju
veine kolskih i pedagokih pitanja.
Razliiti pravci razvitka sociologije, uvek su ostavljali traga i
na odgovarajue pedagoke ideje.
NAUNO ISTRAIVANJE VASPITNIH POJAVA
(Metodologija pedagokih istraivanja)
Uporedo sa razvojem pedagoke nauke, kao njen osnov i uslov,
razvijena je i specifina metodologija pedagokih istraivanja. Pod
pedagokim istraivanjem podrazumevamo aktivnost (delatnost) iji je
cilj otkrivanje i utvrivanje zakonitosti, unutranjih veza i odnosa
koji vladaju u procesima i pojavama vaspitanja. Pod metodologijom
pedagokih istraivanja podrazumevamo posbnu naunu disciplinu u
okviru pedagogije, koja se bavi prouavanjem i unapreivanjem svih
aspekata i odlika naunog istraivanja vaspitanja. Jednostravno reeno
to je deo pedagogije koji prouava puteve naunog saznavanja u
podruju vaspitanja.
Metodologija pedagogije je vrsto ukorenjena u zajednikim
metodolokim osnovama svih nauka: logici, optoj metodologiji naunog
rada i metodologiji drutvenih nauka. Ona koristi njihova iskustva i
saznanja, pozajmljuje i specifino prerauje njihove istraivake
instrumente (npr. psihologija je razvila metodoloku aparaturu za
praenje razvoja dece).
Specifinosti i tekoe istraivanja vaspitnih pojava
Istraivanje vaspitnih pojava je specifino i teko zbog:
sveopte uslovljenosti i uzajamne povezanost pojava u
vaspitanju
promenljivosti, razvojnosti i procesualnosti vaspitnih pojava
(pojave se menjaju u toku samog istraivanja)
toga to je u pedagogiji najee predmet istraivanja dete
toga to se radi o procesima, odnosima, ponaanju i sl. pojavama
koje je teko meriti
Opte karakteristike pedagokog istraivanja su: nauna
objektivnost, mogunost provere i uporeivanja rezultata sa
rezultatima drugih istraivaa i primenljivost rezultata u obrazovnoj
praksi. Zbog navedenog istraivanja toliko esto treba ponavljati,
koliko je neophodno da se postigne nuni nauni kvalitet.
Vrste i tok pedagokih istraivanja
Osnovne vrste pedagokih istraivanja su: fundamentalna, razvojna
i primenjena. Polazei od drugih priterijuma, pedagoka istraivanja
moemo podeliti na: istorijska, savremena i prognostika; na
teorijska i empirijska. Pojedini autori ih dele prema podrujima
vaspitanja i oblastima rada, a drugi prema strukturi naunih
disciplina u pedagogiji. Postoje i podele prema dominantnoj metodi
i tehnici ili nekoj drugoj karakteristici.
U periodu kionstituisanja pedagogije u nastojanju da dokae svoj
nauni karakter i nivo, pedagogija se koristi specifinim metodolokim
deduktivizmom, koji se ogledao u postupku izvoenja i konstruisanja
pedagokog sistema iz jedne unapred odreene i usvojene
filozofije.
Kao suprotnost, u fazi osamostaljivanja pedagogije kao nauke,
pojavio se metodoloki induktivizam, koji je insistirao na
prouavanju pojedinih iskustvenih injenica i vodio u impirizam i
prakticizam.
Ovo je specifian metodoloki dualizam postepeno se prevazilazi
samim razvojem pedagogije kao jedinstvene integralne nauke o
vaspitanju koje ima izgraen i celovit sistem naunih istraivakih
metora, tehnika i instrumenata.
Izuzetna sloenost savremenih vaspitnih fenomena namee pedagogiji
da sve ee pristupa timskim istraivanjima i da organizuje
sveobuhvatna interdisciplinarna i multidisciplinarna
istraivanja.
Svako istraivanja vaspitnih pojava, mora da ima jedan logian tok
i da odgovori na osnovno pitanje ta prouavati, kako prouavati,
pomou kojih metoda, tehnika i instrumenata.
Veina naunih istraivanja vaspitnih pojava ima sledee faze:
izbor i formulacija predmeta istraivanja
odreivanje cilja i zadataka istraivanja i postavljanja
hipoteza
izbog i razrada metoda tehnika i instrumenata
preciziranje populacije i uzorka istraivanja
prikupljanje podataka
obrada podataka
analiza i interpretacija rezultata, izvoenje zakljuaka
pisanje izvetaja i eventualna primena u praksi
Zbog mnogostruke uslovljenosti i stalne promenljivosti vaspitnih
pojava vano je voditi rauna o reprezetativnosti uzorka. Uzoak treba
da verno oslikava populaciju na koju e se odnosti zakljuci
istraivanja.
Istraivaki instrumenti, moraju zadovoljiti neke opte zahteve:
moraju biti valjani, pouzdani, obuhvatni, jednostavni i
praktini.
Korienje testova znanja
Iskustva i saznanja pedagoke metodologije, pored toga to
koristimo u naune svrhe, koristimo i u svakodnevnom radu nastavnika
i drugih koji rade u vaspitnoj, a posebno u kolskoj praksi (npr.
unapreenje sopstvenog nastavnikovog rada).
Naroito su u estoj upotrebi testovi. Testovi koji su proli
strogu proceduru standardizacije i koji obino imaju iru i trajniju
upotrebu, nazivaju se standardni. Testovi koje naee sastavljaju
sami nastavnici za svoje konkretne potrebe, nazivaju se neformalni,
pri emu se u njihovoj konstrukciji treba pridravati odreenih
kriterijuma.
GLAVA III KOLA I KOLSKI SISTEM
OSNOVNI INIOCI SISTEMA VASPITANJA
Postoje brojni raznoversti inioci, odnosno fakturi vaspitanja
koji direktno ili indirektno uestvuju u vaspitanju i doprinose
ostvarenju cilja zadataka vaspitanja (porodica, drugovi, deiji
vrtii, razni tipovi kola, biblioteke, muzeji, ...).
Pojedini inioci koji su nekada bili odluujui (stari ljudi, crkva
i sl.), danas imaju sve manji uticaj, a javljaju se novi sve
raznovrsniji inioci (tampa, televizija, putovanja i sl.).
Sistem vaspitanja je drutvneo istoriji uslovljen i primenljiv.
Nekada je sistem vaspitanja shvatan ue i odnosio se preteno na kole
i ustanove koje je organizovala drava za potrebe vaspitanja dece i
omladine. Danas se vaspitni proces odvija permanentno, tokom itavog
ivota pojedinca i sve je manje lociran u kolama.
Poto su sistemi vaspitanja, a posebno kolski sistemi, danas u
procesu kontinuirane promene, porastao je i znaaj njihovog
prouavanja. To nije bi sluaj u vreme statikih kolskih sistema, kada
po nekoliko decenija nije bilo kolskih reformi. Danas je nauno
prouavanje kolskih sistema postalo jedno od osnovnih i najvanijih
pitanje pedagogije. Do polovine XX veka se obino govorilo o kolskim
reformama, koje su bile sve ee i radilanije, a danas se govori i
pie o kontinuiranom i neprekidnom preobraaju sistma vaspitanja u
celini.
PREDKOLSKO VASPITANJE
U razvoju i vaspitanju oveka, predkolsko vaspitanje ima izuzetan
i presudan znaaj, upravo zbog injenice to se u periodu od roenja do
polaska u kolu pokreu i aktiviraju fizike i psihike osobine i
dispozicije donete nasleem. Mnoga istraivanja govore da se itav
razvoj oveka zasniva na pravovremenom poetnom razvoju veine
ovekovih funkcija.
Pedagoko vaspitanje je u funkciju ostvarenja ideala, vaspitanja
svestrane linosti. Ostvarenje zadatka predkolskog vaspitanja se sve
vie pomera sa porodice na druteno organizovane oblike
vaspitanja.
Na ovom uzrastu se vie nego kasnije poklanja panja zdravlju,
ishrani i fizikom razvoju deteta. Intelektualni razvoj predkolskog
deteta je vrlo intenzivan, poev od razvoja ula i njegovog
stavljanja u funkciju intelekta, preko formiranja sistema
predstava, do razvijanja umnih snaga i sposobnosti linosti.
Rano vaspitanje se ogleda u zadovoljenju linih potreba, deteta,
navikavanje na samoposluivanje i njegovo angaovanje da pomae u kui
i obavlja deo svojih kunih obaveza, su put za formiranje trajnih i
vrstih radnih navika. U elji da porastu, da budu veiki, deca
ispoljavaju elju da rade.
Zadatke moralnog vaspitanja ostvarujemo na ovom uzrastukroz
aktivnost dece i njihovo emocionalno vezivanje za konkretne
pozitivne primere. U ovom periodu dete se navikava da prima i daje,
da deli, da sarauje, da gubi bez ljutnje i sl.
Ove su godine presudne za stvaranje odnosa prema druvneo
prihvatljivim estetskim vrednostima.
Pripremanje dece za polazak u kolu je zadatak porodice i
ustanova koje se bave predkolskim vaspitanjem. Polazak u osnovnu
kolu jedan je od najvanijih trenutaka u ivotu oveka i dete treba da
ga doivi pripremljeno. Dete iz uskog socijalnog kruga odjednom
treba da se ukljui u sloen kolski kolektiv u kome postoji relativno
trogo odreen reim ivota i rada, da upozna nova lica, nove situacije
i mnogo novih obaveza.
U predkolskom periodu treba obezbediti zdravstvene, higijenske,
psiholoke, pedagoke i druge uslove, tako da sam polazak u kolu ne
predatavlja neki dramatini trenutak
USTANOVE ZA PREDKOLSKO VASPITANJE
Drutvena sredina u skladu sa svojim potrebama, interesima i
mogunostima, organizuje raznovrsne oblike vaspitnog rada sa
predkolskom decom (deiji vrtii, vaspitne grupe i drugi
organizacioni oblici vaspitno-obrazovnog rada sa predkolskom
decom).
Zadaci deijih vrtia i vaspitnih grupa pri osnovnim kolama imaju
zadatak ouvanja zdravlja i fizikog razvoja dece, da razvijaju
njihove intelektualne i druge sposobnosti, formiraju rane navike i
navike kulturnog ponaanja, navikavanje dece na kolektivan ivot i
rad, njihovo pripremanje za polazak u kolu kao i pedaka pomo
roditeljima u njihovom vaspitnom radu sa decom.
Osnovne aktivnosti putem kojih se ostvaruju programi vaspitanja
su: usmerene aktivnosti i slobodne samostalne aktivnosti. Osnova
tih aktivnosti su: igra, rad i uenje.
OSNOVNA I SREDNJA KOLAZnaaj i speicifinosti kolskog
vaspitanja
i obrazovanja
kola je, svakako, osnovna i najznaajnija institucija vaspitanja
u savremenim drutvima. Ona pokriva najdue razdoblje organizovanog
vaspitanja i obrazovanja linosti u toku ivota, tj. period
detinjstva i mladosti. Ono je, kao osnovno, u svim organizovanim
drutvima obavezno, dakle nije stvar same linosti ili porodice, ve
drutvena norma i zahtev.
kola je znaajna zbog toga to organizuje vaspitanje dece i mladih
upravo u periodu njihovog najintenzivnijeg razvoja.
kola je institucija preko koje se najbre desiminiraju i
distribuiraju najnovija nauna dostignua i popularie nova forma
drutvenog ivota. Takoe predstavlja centar za irenje prosvete i
kulture. Zbog svega navedenog kola je ustanova od posebnog
drutvenog interesa i znaaja.
Razvoj kole i kolskog sistema
Proces instuticionalizacije vaspitanja u vidu kole je samo jedan
od najorganizovanijih i danas dominantnih formi vaspitnog uticaja
na razvoj linosti.
Prvi uitelji u prvobitnoj zajednici su bili vrai, mudri starci,
... Na pojavu kola uticala je i injenica da su ljudi stvorili takve
fondove znanja, vetina i navika da ih vie nisu mogli prenositi na
mlade neposredno kroz vakodnevni ivot, ve u posebno organizovanim
ustanovama kolama. Pre kole nastale su kao izraz potrebe da se
ostvari mo i uticaj i steeno sauva ga (pisarske, inovnike,
svetenike kole).
Najstarije kole se javljaju u bogatim drutvima, kao to su
Egipat, Atina ...
U svom razvoju kola je bila u stalnoj transformaciji. Nekada su
to bile grupe mladih okupljene oko uenog oveka ili filozofa, grupe
dece okupljenih u manastirima, rad uitelja u kui imunog oveka,
ponekad su kole nalik na vojne zavode, poput Sparte.
Crkva i kola su tesno povezane sve do pojave industrijskog
drutva. Uloga crkve je znaajna za pismenost i kolovanje naroda.
kola i drava postaju povezane od vremena kada kola postaje
masovna i ire znaajna institucija. Zavisnost od drave, tj. porces
etatizacije, zapoinje odrivanjem kolske obaveze i obezeivanjem
dravnog finansiranja. Rad kola se ureuje spoljnom voljom dravnih
organa.
Konstituisanje celovitih kolskih sistema zapoelo je u periodu
etatizacije kola i stvaranja industrijskog drutva. Unicifiranju
kole i objedinjavanju dravnih kolskih sistema naroito je doprinela
buroazija u tenji da razvije nauku, tehniku osnovu industrijske
proizvodnje i da putem trgovine proiri svoje bogatstvo. Time je
zatvorena konstrukcija, ve klasinog kolskog sistema, koji u sebi
ima osnovnu kolu, srednju kolu i fakultet.
Savremena kola i savremeni kolski sitem danas tee razbijanju
uniformnosti i ponovnom afirmisanju ideje o plularitetu tj.
raznovrsnosti modela i tipova kolskih institucija i naina
obrazovanja.
*
Primanjem hrianstva i slovenskog jezika u varijanti irilice,
stvoreni su uslovi da tokom IX veka i kod Srba u Rakoj pone da se
razvija u manastirima i pri dvorovima vlastele pismenost i da se
postavljaju temelji srpske kulture.
Za vreme turske vlasti kolu su imali samo manastiri.
U XVIII veku dolazi do osnivanja velikog broja kola na
prostorima dananje Vojvodine, prema propisima iz Bea. U Somboru,
najstarija uiteljska kola na Balkanu, u Sremskim Karlocima,
otvorena I gimnazija.
Prvi razvoj kola i konstituisanje kolskog sistema u Srbiji
povezano je sa procesom nacionalngo osloboenja i stvaranja drave u
XIX veku. Prva srednja kola u Beogradu i Licej (Velika kola).
Godine 1905 Velika kola prerasta u uniferzitet sa 5 fakulteta.
Kritika kole i kolskog naina vaspitanja
i obrazovanja
Najjai talas kritika kole pojavio se krajem XIX i poetkom XX
veka. Sve ove kritike moemo rzvrstati u nekoliko osnovnih grupa:
jedni su traili da se ve jednom izvri zapoeta unifikacija kola,
drugi su vaspitanje shvatali kao instrument svoje vlasti i traili
da se obezbedi njihov apsolutni uticaj na kolu, trei su traili da
se kola vrati ambijentu prirode neposrednog uenja iz prirode...
Savremena kritika kole institucionalnog sistema vaspitanja
zapoela je u II polovini XX veka kada su se pojavili prvi oblici
krize klasinog ind.drutva i najave snane naune tehnoloke
revolucije.
Vrsta kole
Savremena tipologija kola sve kole klasifikuje prema razliitim
kriterijumima: na kole za normalno razvijenu decu i decu ometenu u
razvoju; na kole oavezne za svu decu i neobavezne; na kole za opte
obrazovanje i strune kole; prema stupnjevima obrazovanja na
osnovne, srednje, vie, visoke kole; prema mestu rada na seoske,
prigradske; prema osnivau na dravne, optinske, privatne...
OSNOVNA KOLA
Pod osnovnim vaspitanjem i orazovanjem podrazumevamo vaspitanje
i obrazovanje koje je neophodno sakom naem graaninu da i se uspeno
ukljuio u drutveni ivot i da bi zapoeo svoje profesionalno
obrazovanje. Ono je ustavno pravo i obaveza svih graana.
Osnovno vaspitanje i obrazovanje se ostvaruje pre svega u
osnovnim kolama, kao i kolama za osnovno obrazovanje odraslih.
Osnovno obrazovanje je obaezno za svu decu, koje se stalno
produavalo i sada je u naoj zemlji osam godina.
Drutvena zajednica obezbeuje svima osnovne usloe za sticanje
osnovnog vaspitanja i obrazovanja: kolski prostor i opremu.
Postoji stalna tenja da svi uenici budu u priblino jednakim
uslovima radi sticanja osnovnog obrazovanja i vaspitanja.
Postoji podsistem osnovnog obrazovanja odraslih i specijalnog
kolstva koji obuhvata decu i odrasle koji su ometeni u razvoju.
Osnovna kola je vaspitno-obrazovna ustanova i u njoj se na
najsistematiniji i najorganizovaniji nain ostvaruju zadaci osnovnog
obrazovanja i vaspitanja.
Naa osnovna kola ima sledee bitne odlike:
daje osnovna, prva, poetna, elementarna znanja i umenja
ona je bazina jer predstavlja temelj za dalje opte i
profesionalno obrazovanje
ona je besplatna
ona je najmasovnija institucija za vaspitanje i obrazovanje
i
osnovna kola je kod nas dravna ustanova i ne moe biti
organizovana od strane privatnih lica
danas je u naoj zemlji odvojena od crkve
nastava je na maternjem jeziku
Zbog toga to je osnovna kola jedinstvena i u osnovi ista za svu
decu ona mora biti uniformna.
SREDNJE KOLE
Srednje obrzavanje u naoj zemlji prolo je vie etapa, a na
njegovu promenu najvie su uticale promene u sveri rada i prozvodnje
i duina osnovnog obrazovanja.
Do II svetskog rata osnovna kola traje 4 godine, a u opsegu
srednjeg obrazovanja postojali su razliiti tipovi kola: egrtske
kole, graanske kole, nia i via gimnazija.
Posle 1945. osnovna kola traje sedam godina, a postoje : nie
gimnazije i progimnazije, vie gimnazije, kole uenika u privredi i
uiteljska kola.
Od 1958. osnovna kola traje osam godina, a delimine su promene
na nivou srednjeg obrazovanja. Otvara se mogunost direktnog upisa
na fakultete.
Posle 1974. srednje obrazovanje se usklauje na jedinstvenim
osnovama.
Ovom reformom je ukinuta gimnazija ko jedina srednja obrazovna
kola.
Krajem 80.-tih i poetkom 90.-tih godina ponovo je, na novi nain
oivljen tradicionalni sistem srednjih kola: rehabilituje se
gimnazija.
STRUKTURA VASPITNO OBRAZOVNIH
AKTIVNOSTI OSNOVNE I SREDNJE KOLE
U klasinoj organzacionoj emi osnovne i srednje kole postojala je
podela na: nastavu, vannastavni rad i kulturnu i javnu delatnost
kole.
Savremena kola ima veoma bogatu strukturu raznovrsnih
vaspitno-obrazovnih i drugih aktivnosti, ne samo sa uenicima ve i
sa drugom decom, roditeljima i ostalim graanima. Otovrenost
savremene kole se ogleda u njenom uticaju na graane, prijemu
uticaja iz svog okruenja, i u opte u nainu nastupa u kreiranju i
realizaciji vaspitno-obrazovnog programa.
Profesionalno informisanje i profesionalna orijentacija su
aktivnosti kole koje e biti od koristi i ueniku i porodici i
drutvenoj sredini.
kola inicira i vaspitno-obrazovni rad u drugim institucijama
kulture i umestnosti: bibliotekama, muzejima, galerijama ...
kola, posebno osnovna, brine o svim kategorijama uenika. Ona
organizuje korektivni pedagoki rad sa onima koji ne ostvaruju
planirane zadatke vaspitanja, pribliava se na poseban nain deci
koja su blae ometena u razvoju i sl.
kola pravi ekoloke programe i vodi akcije za zatitu unapreenja
zdravlja i ivotne sredine.
Nastava je, svakako centralna aktivnost i osnovna obaveza u
svakoj koli. Ona ne sme biti podcenjena, ali i ona mora biti
organizovana na raznovrsne naine. Samo nastava bogata i raznovrstna
u varijantama moe ivot i uenje i uenika u koli uiniti podnoljivim i
uspenim.
USNOVE ZA OBRAZOVANJE I VASPITANJE
DECE OMETENE U RAZVOJU
Na posebno organizovan nain i sa posebno kolovanim kadrovima naa
drutvena zajednica obezbeuje deci ometenoj u razvitku, predkolsko,
osnovno i srednje vaspitanje i obrazovanje, osposbljavanje za rad i
ukljuivanje u raznovrsne oblikek ivota.
Vaspitno-obrazovni rad se organizuje u zavisnosti od stepena i
kategorije ometenosti:
deca ometena u metalnom razvitku
sa poremeajima govora
sa oteenim vidom
sa oteenim sluhom
telesno invalidna deca
deca viestruko ometena u razviku
U organizacionom pogledu specijalno vaspitanje i obrazovanje se
ostvaruje u vie razliitih oblika u specijalnim vaspitno-obrazovnim
ustanovama. Takoe se specijalna odelenja mogu osnivati i pri
redovnim osnovnim kolama za odreene kategorije ometenosti.
U novije vreme sve su ea shvatanja da izolacija ove dece u
specijalne kole i zavode igoe decu, pa je sve zastupljenija teza da
je za odreene kategorije lake ometenosti rad bolje organizovati u
redovnim kolama.
VIE KOLE I FAKULTETI
Vie kole su vaspitno-obrazovne ustanove strune orijentacije,
koje osposobljavaju kadrove preteno za oblast proizvodnog rada.
Traju po pravilu etiri semestra.
Fakulteti su samostlane nauno-nastvne institucije koje imaju
trostruku funkciju: obrazuju visokostrune kadrove za razna podruja
drutvenog ivota i proizvodnog rada, organizuju i unapreuju
odgovarajuu naunu oblasti i formiraju nauni kadar.
Studije mogu biti redovne ili vanredne.
Univerzitet predstavlja samostalnu celu i vie fakulteta.
KOLA I NJENO OKRUENJE
VASPITANJE U PORODICI
Porodica je osnovno socijalno okruenje u kome se linost razvija
i najznaajniji faktor u razvoju i vaspitanju linosti. Postoji vie
razloga za takvu tvrdnju:
obezbeenje biloke reprodukcije oveka
fiziko odranje novoroeneta
lanovi porodice su prvi vaspitai svakog deteta
u porodici se provodi najvie vremena
bliskost i poverenje izmeu lanova porodice
omoguuje detetu psihiku sigurnost
roditelji imaju oseaj najvee odgovornosti za brigu o svojoj
deci
U porodici, u uslovima porodinog ivota i ponaanja roditelja,
kriju se objanjenja za kasnija ponaanja deteta u ivotu za brojne
njegove prishine probleme i socijalne nesporazume, sukobe i ivotne
neuspehe.
Porodica, pre svega treba da bude zdrava i stabilna socijalna
zajednica, da bi bila uspean inilac u vaspitanju svojih lanova,
posebno mladih.
Povoljan materijalni i zdravstveno-higijenski standard porodice
je verovatno poetni i osnovni, ali ne i najvaniji uslov. Drutvenu
pomo porodici u vaspitanju dece je posebno znaajna za pojedine
kategorije porodice koje u oteanim uslovima ostvaruju svoje zadatke
na vaspitanju dece.
VASPITANJE U SLOBODNOM VREMENU
Skraivanje radnog vremena i poveanje slobodnog vremena su jedan
od osnovnih kriterijuma za merenje napretka civilizacije. Isto
omoguuje poveanje vremena za uenje i permanentno obrazovanje. Menja
se shvatanje pojma detinjstva, koje se oslobaanjem rada produava, u
smislu dueg bavljenja vaspitanjem, obrazovanjem i pripremanjem za
ivot i rad.
Slobodno vreme se moe definisati kao vreme koje nam preostaje
kada zavrimo svoje obaveze i kada njime moemo raspolagati prema
svome nahodjenju.
Sve ee se istie da je vano vaspitanje za slobodno vreme i u toku
slobodnog vremena.
Kultivisano i pravilno korienje slobodnog vremena danas moe
imati za oveka i drutvo viestruki znaaj: uspostavljanje ravnotee
rada i odmora, humanizovanje rada, doprinoenje poveanju
produktivnosti i poveanju standarda ljudi, otvaranje prostora i
svestrani kulturni razvoj ljudi itd.
Drutvena i pedagoka intervencija u oblasti slobodnog vremena ne
sme da narui osnovno obeleje sloodnog vremena: slobodu,
dobrovoljnost, spontanost, samoaktivnost, kreativnost, ...
ira i ua drutvena sredina treba da stvore to povoljnije uslove u
kojima e se ponuditi to vei broj i izbor aktivnosti u slobodnom
vremenu za sve.
Faktori organizovanja slobodnog vremena dece i odraslih su
brojni, kao i aktivnost. Medjutim, veoma je vano pitanje novioa
svesti o odgovornosti svih koji se bave zadovoljenjem potrebe dece
i odraslih u slobodnom vremenu (npr. niski interesi brze i lake
zarade i sl.).
Potrebe dece u slobodno vreme je jedno od osnovnih pitanja
kojima se bavi pedagogija slobodnog vremena. Naime, u koliko
polazimo od principa dobrovoljnosti, deca e se opredeljivati za
aktivnosti prema svojim potrebama. To znai da je neophodno
negovati, vaspitavati i kultivisati same potrebe kod dece.
Drutvene i slobodne aktivnosti uenika
Nastava moe da realizuje samo jedan deo vaspitno obrazovnih
zadataka i ima odreene ogranienosti tj. njome se teko zadovoljavaju
potrebe i specifina interesovanja i sklonosti dece. Zato savremena
kola ima razvijen i razgranat itav sistem drutvenih i slobodnih
aktivnosti uenika koje organizuje samostalno ili u saradnji sa
drugim institucijama.
Brojne vannastavne i vankolske aktivnosti se odreuju i
osmiljavaju putem: uenikih organizacija, zajednica i slobodnih
aktivnosti.
Osnovni vaspitno-obrazovni zadaci ovih aktivnosti su da stvaraju
uslove za sticanje zananja i afirmaciju uenikih sklonosti.
Zajednice uenika se formiraju kao odeljenski, razredni i kolski
kolektivi sa ciljem da, u nenastavnim formama, doprinesu
osvarivanju plana i programa vaspitno-obrazovnog rada i njihovom
ukljuivanju u celokupni ivot i rad kole.
Postepeno, a naroito od etvrtog razreda osnovne kole, uloga
uitelja i odeljenskog stareine se menja, a ueniki kolektivi se
osamostaljuju.
Zajednica uenika kole dobija na znaaju ukidanjem pionirskog
odreda u kolama.
Broj i vrsta slobodnih aktivnosti nisu ogranieni ve su odraz
interesovanja uenika, specifinih uslova sredine, a i posedica
pedagokih angaovanja vaspitaa.
Slobodne aktivnosti se grupiu u etiri podruja i to: predmetne,
kulturno-umetnike, tehnike i radno-proizvodne i
sportsko-rekreativne.
Kulturno-umetnike slobodne aktivnosti ulaze u grupu sa najduom
tradicijom i veoma su popularne medju uenicima.
Predmetne i naune istraivake aktivnosti imaju za zadatak da
produbljuju i aktuelizuju znanja uenika, zadovoljavaju njihovu
intelektualnu radoznalost i da talentovane podstaknu na istraivanje
pojedinih problema.
Sportsko-rekreativne aktivnosti se odvijaju putem sekcija,
klubova ili kolsko-sportskog drutva. One uenicima obezbeuju
druenje, jaanju zdravlja, aktivni odmor, zabavu, ...
Uenika zadruga, jedan je od veih i znaajnijih interesa kolektiva
u koli. Treba da inicira aktivnosti proizvodnog i drugog drutvenog
korisnog rada.
Savremena kola, na alost, jo uvek najvie panje posveuje redovnoj
nastavi i obrazovanju. Zato se sve vie istie zahtev da se kola
otvori prema lokalnoj drutvenoj sredini, pre svega, prema drutvenim
organizacijama za rad sa decom i omladinom, kulturno-prosvetnim
institucijama, kulturno-umetnikim drutvima i sl.
Prijatelji dece, kao organizacija odraslih, i deiji savez, kao
najmasovnija deija organizacija su posebno znaajne za ostvarivanje
ciljeva i zadataka vaspitanja u kolama u naoj zemlji. Oblici rada u
Deijem savezu mogu biti: pohodi, druenja, smotre, akcije i sl.
VASPITNI ZNAAJ SREDSTAVA MASOVNOG KOMUNICIRANJA
U oblasti vaspitanja sve izraeniji proces ukidanja monopola
udbenika, kao dominantnog i jedinog izvora znanja. Sve je vei
uticaj vanudbenikih, vanknjikih i vanuionikih izvora znanja listova
za decu, tv emisija, filmova, ...
tampa i deija tampa
Kombinujui tampanu re sa slikom, hiljade listova i asopisa, u
milijonskim tiraima, krue svetom, pruaju ljudima informaciju,
pouku, pa i zabavu.
Listovi namenjeni deci i omladini imaju poseban drutveni i
pedagoki znaaj i odgovornost: sadraji u njima su dati popularno,
atraktivno i dinamino; ilustracije, stripovi, ...; sadraji u njima
su aktuelni i odnose se na najnovije dogaaje u nauci, kulturi,
sportu i drutvu u opte.
Izuzetno znaajnu vaspitnu ulogu imaju listovi, asopisi i
zbornici koje pripremaju, uredjuju i izdaju uenici u kolama.
Danas u skoro svim osnovnim, a i umnogim srednjim kolama rade
novinarske sekcije.
Film
Film je danas i umetnost i dokument i sredstvo
vaspitno-obrazovnog rada, kao i sredstvo zabave i razonode. U
vaspitno-obrazovnom radu se dosta koristimo tehnikim prednostima
koje prua film (filmoteke u koli, klub prijatelja filma,
kino-klub...).
Radio televizijske emisije
Za ostvarivanje ciljeva i zadataka vaspitanja, pored
informativnih i opte obrazovnih programa, naroito su znaajne
emisije namenjene deci i omladini. Korienjem snimaka, tv i drugih
video kaseta i irenjem tzv. interne televizije poveava se mogunost
korienja ovih emisija u vaspitno-obrazovnom radu.
VASPITANJE I OBRAZOVANJE ODRASLIH
Pojam obrazovanje odraslih je u svom nastanku oznaavalo preteno
obrazovne aktivnosti kompenzacijskog karaktera u odnosu na
kolovanje u periodu detinjstva i mladosti. Ostvaruje se u
drutveno-institucionalnim i samoobrazovnim formama, sa ili bez
pomoi drutvene zajednice.
Sredina aktivnost u obrazovanju odraslih je razliita, u
zavisnosti od kulturnog i ekonomskog nivoa razvijenosti pojedinih
drutava, njihove tradicije i perspektive.
Na planu obrazovanja i vaspitanja odraslih naroitu vanost imaju
sledee institucije: posebne kole za odrsle, radniki narodni
univerziteti, kulturni centri, savetovalita...
Za odrasle, posebno u veim gradovima, postoji bogata
obrazovno-kulturna ponuda: predavanja, tribine, teajevi, seminari,
kongresi, simpozijumi...
GLAVA IV
OPTA PITANJA METODIKE
VASPITANJA LINOSTI
NEOPHODNOST POZNAVANJE LINOSTI VASPITANIKA
Na razvoj deteta i odraslog utiu brojni inioci, namerni ili
nenamerni stalni ili povremeni. Vaspitanje se izdvaja o znaaju i
moi uticaja, upravo zbog svojih karakteristika: svestnosti,
celishodnosti, sistematinosti i organizovanosti.
Da bi vaspita uspeno ostvario svoje zadatke, neophodno je da
dobro poznaje opti proces razvitka linosti, karkateristike etapa
kroz koje prolazi taj proces, faktore koji utiu na razvitak svake
linosti, kao i individualne osobenosti svakog vaspitanika.
Na osnovu poznavanja svojih vaspitanika vaspita moe odrediti
aktivnosti vaspitanika, birati sredstva rada i najoptimalnije
metodske postupke. U tome se i razlikuje nauno zasnovan pedagoki
rad, od stihijskog.
Plansko i sistematsko praenje vaspitanika i prikupljanje
podataka o njegovim razvojnim karakteristikama i aktivnostima,
treba da bude u slubi boljeg upoznavanja njegove linsoti i
eventualnih razvojnih problema.
Lini karton uenika, u naoj koli, treba da sadri:
opti podaci o ueniku
porodini uslovi
fiziki i zdravstveni razvoj uenika
ponaanje uenika u kolskoj sredini i odnos prema radu
drutvene aktivnosti i zaduenja u koli
interesovanja, sklonosti i sposobnosti
Za unoenje podataka su odgovorni: uitelj, odeljenski stareina i
nastavnik fizikog vaspitanja, a potrebno je konsultovati i kolskog
lekara, pedagoga i psihologa. Lini karton se vodi za sve vreme
trajanja osnovnog kolovanja. Podaci ne registruju samo stanje ve i
promenu, to je posebno znaajno u radu sa uenicima koji zaostaju u
kolskom radu.
OPTA PITANJA METODIKE VASPITANJA
SVESTRANE LINOSTI
Pedagoka nauka odgovara na pitanje pomou ega (posredstvom kojih
sadraja, putem kojih aktivnosti i pomou kojih sredstava), kao i na
pitanje kako, tj. nudi metodika reenja za realizaciju celokupnog
vaspitanja.
Metodika formiranja celovite linosti mora biti nuno zasnovana,
celovita i koherentna kao sistem.
Opta metodika vaspitnog rada je povezana sa svim naunim
disciplinama u pedagogiji, a posebno sa teorijom vaspitanja. Ona
prethodi svim posebnim metodikama, koje vae za pojedine ue oblasti,
ali ih medjusobno povezuje i integrie.
U celokupnoj organzaciji vaspitne delatnosti stalno se provlae
tri osnovna pitanja: kojih se principa treba pridravati u
vaspitanju, kojim nainima i metodama i pomou kojih sredstava
ostvariti vaspitni rad. Ovde se govori o optim principima, metodima
i sredstvima vaspitanja, koji vae u veini vaspitnih situacija i u
radu sa svim kategorijama vaspitanika. U konkretnim vaspitnim
situacijama imamo i konkretnije i drugaije formulisane
principe,metode i sredstva. Tako govorimo o nastavnim (didaktikim)
principima, metodama i sredstvima.
OPTI PRINCIPI VASPITNOG RADA
Principi su rukovodea naela kojih se moramo pridravati u
vaspitno-obrazovnom radu. Oni su pretpostavka za uspean rad.
Nastali su na osnovu bogatog pedagokog iskustva prethodnih
generacija, kao i na osnovu rezultata najnovijih naunih
istraivanja.
Principi polaze od drutvenih zahteva i psihofiziolokih
karakteristika ispitanika. Zahvaljujui njima, vaspitanje nije
preputeno improvizaciji i linom nahodjenju pojedinca.
Principi koji su najvaniji za pravilno i efikasno odvijanje
vaspitnog procesa su:
princip naune zasnovanosti
princip svesne aktivnosti
princip humanosti i demokratinosti vaspitanja
princip individualizacije i socijalizacije u vaspitanju
princip jedinstvenog delovanja svih inilaca vaspitanja
U okviru principa vaspitanja, pedagoka nauka formulie i posebna
pravila koja imaju ue podruje vanosti. Na primer: u okviru
didaktikog principa postupnosti imamo etiri pravila postupnosti: od
blieg ka daljem, od lakeg ka teem, od poznatog ka nepoznatom i od
prostog ka sloenom.
Optu vrednost pedagokih principa ne treba shvratiti kao njihovu
venost i neporomenljivost, ve kao odraz konkretnog vremena i
aktuelne pedagogije.
PRINCIP NAUNE ZASNOVANOSTI
Najvei broj ovekovih radno-proizvodnih i ivotnih aktivnosti
poiva na sadrajima koji su danas nauno prouavani i proveravani.
Potujui princip naune zasnovanosti, ne smemo jednostrano
uploviti u vode ogoljenog scijentizma, ime se oveku odrie mogunost
da i na druge naine, tumai svet i ivot oko sebe.
Prihvatajui ovaj princip, svi koji rade u oblasti vaspitanja,
obavezuju se da, kada je god to mogue, koriste nauno proverena
znanja, da ih tumae sa stanovitva najnovijih naunih otkria i da kod
uenika razvijaju interes za nauku i poverenje u mogunost naunog
objanjavanja sveta.
Koristei se tekovinama nauke, kod svojih uenika, nastavnik naune
sadraje usmerava ka sveoptim ciljevima vaspitanja, tj. nauku i
njena dostignua stavi u slubu linosti koja se razvija.
PRINCIP SVESNE AKTIVNOSTI
Svesnu aktivnost treba shvatiti kao uslov i rezultat vaspitanja.
Do svesne stvaraleke linosti se moe doi jedino kroz punu i
raznovrsnu aktivnost same te linosti. Nikakvi spoljanji stimulansi,
ulovi i uticaji, koji pokuavaju da spolja unesu u pasivnu linost
odreene sadraje, nee moi da pokrenu sloene unutranje mehanizme
linosti koja se razvija. M.Montenj Detinja dua nije uk koji valja
napuniti, ve ognjite koje treba razgoreti.
Tradicionalne pedagoke teorije linost vaspitanika gledaju kao
pasivni objekt, koji je predmet, ali ne i bitan subjekt vaspitanja.
Savremena pedagoka teorija svoju panju usmeravaju na subjekatsku i
aktivistiku poziciju vaspitanika koji moe sebe da menja, ne samo u
kvantitavnom ve i u kvalitativnom pogledu.
Ovaj princip vaspitanja nije potovan u vaspitnim sistemima koje
okruuju totalitarna drutvena ureenja. U drutvima u kojima ljude
vrednuju prema njihovim postupcima, vaspitanje je zasnovano na
linoj aktivnosti svih uesnika u vaspitanju.
Potujui ovaj princip vaspitanja, samu linost vaspitanika
stavljamo u situaciju da bude kreator i neposredni uesnik vaspitnih
delatnosti u celini. On mora da utie na izbor sadraja vaspitanja i
mora da bude sredinja mera pri izboru metoda i oblika rada.
Princip svesne aktivnosti ima svoju bioloku, psiholoku i
socioloku uslovljenost, to jo vie obavezuje sve uesnike vaspitanja
da ga potuju.
PRINCIP HUMANOSTI I DEMOKRATINOSTI
VASPITANJA
Humanost i demokratinost vaspitnog procesa su dva komplementarna
zahteva koji se medjusobno uslovljavaju i dopunjuju. Humanost
shvatamo kao ovenost, a demokratinost kao odliku vespitanja koje ga
ini tekovinom i jednakim pravom svih.
Demokratinost porazumeva takvu organizaciju vaspitne delatnosti
i primene takvih metoda i sredstava vaspitanja, u okviru kojih e se
omoguiti svima da imaju isti tretman, poloaj i potovanje linosti.
To se odnosi na medjusobne odnose vaspitanika i na odnose izmeu
vaspitaa i vaspitanika.
Vaspitanje se sve vie pretvara, od postupka vodjenja i
poduavanja, u sloen pedagoki oblikovani sistem medjusobnih
komunikacija. Demokratinost je uslov uspenosti tih
komunikacija.
Humanost mora biti osnovni postulat celokupne vaspitne
delatnosti. Ogleda se, pre svega, u vezi u oveka i njegove snege i
ljubavi prema oveku, u potovanju njegove linosti, u iskrenosti i
otvorenosti... Humanou vaspitaa i svega to on preduzima i
organizuje, omoguuje se formiranje humane linosti svakog
vaspitanika.
Vaspitanje je delatnost koja je u svim svojim elementima
izrazito humanistika, jer je u celini posveena oveku i slui
njegovim individualnim i kolektivnim, trenutnim i civilizacijiskim
ciljevima.
Humanitarni princip u vaspitanju ne treba shvatati kao
boleivost, popustljivost i lano milosrdje. Odustaje od vanih i
neophodnih zahteva u vaspitanju moe biti znak podcenjivanja
uenikovih stvarnih mogunsoti, a time i tetno po njegov razvoj.
PRINCIP INDIVIDUALIZACIJE I SOCIJALIZACIJE
U VASPITANJU
U vespitnom procesu je neophodno odravati skladan odnos izmedju
individualnosti i drutvenosti, uvaavajui podjednako i line
karakteristike, interese i potrebe, i odlike, ciljeve i potrebe
socijalnog okruenja u kojem lino ivi.
Individualizacija i socijalizacija nisu u protivrenosti, ve su u
dijalektikom jedinstvu i medjuzavisnosti.
Svako ko organizuje vaspitni proces i uestvuje u njemu, treba da
vodi rauna o uzrastu i individualnim karakteristikama svakog
vaspitanika. Prema njima treba odrediti svaku pedagoku meru,
razradu sadraja, sredstvo, oblik i postupak vaspitanja. Iz ovog
principa izvodimo zahteva odmerenosti i dostupnosti. Da bi se
ispotovao ovaj prinip vaspita mora da dobro poznaje svoje
vaspitanike. Zahtev postupnosti obavezuje vaspitae da svoje
aktivnosti prilagode, upravo, stepenima i tempu razvoja svakog
uenika.
Vaspitanje u kolektivu, putem kolektiva i za kolektiv je okvir
za savremeno vaspitanje i pordazumeva, ne samo proces
socijalizacije pojedinca, ve i vaspitanje kolektia i javnog
mnjenja, koji su najbolje sredstvo za vaspitanje pojedine
linosti.
Potovanje ovog principa delimino razreava i sloeno pitanje
vaspitanja uenika kao slobodne i samostalne linosti. Sloboda se ne
moe ostvariti u socijalnoj izolaciji.
PRINCIP JEDINSTVENOG DELOVANJA
SVIH INILACA VASPITANJA
Poto je cilj vaspitanja jedinstven, treba obavezati sve uesnike
vaspitanja (porodicu, kolu i druge vankolske inioce) da jedinstveno
deluju. Jedinstveno delovanje poveava snagu i mo uticaja i ornuto.
Medjutim, jedinstvena usmerenost se mora ostvariti u uslovima
pluralizma delovanja i razliitosti stavova o ivotu.
U ime monolitnog jedinstva svih koji vaspitavaju moe doi do
lanog mira i vetake pedagoke sterilizacije svega to okruuje dete,
ime vaspitanje prestaje da bude prirodni i sastavni elemenat
svakodnevnog ivota, ve njegova ulepana kopija.
Pedagoko oblikovanje ivotne sredine je neophodno i korisno, ali
samo ako je sastavni deo ivota i deije svakodnevnice. To znai da
svi inioci vaspitanja treba da vode rauna o svojoj pedagokoj
transformaciji, adaptaciji i delovanju. Niko nije oslobodjen
sloenih i vanih obaveza vaspitanja: ni porodica, ni kola, ni
ustanove kulture, ...
U svakodnevnom ivotu smo esto svedoci mnogih negativnih pojava
koje tetno utiu na vaspitanike, ometaju njihov razvoj i ponitavaju
brojne pozitivne uticaje koje su ostv arile, npr. porodica i kola.
Paralelizam medjusobno prorivurenih pedagokih dejstava moe kod
vaspitanika da dovede do unutranjih konflikata i razbijanja
celovite strukture linosti.
U suprotstavljanju negativnom dejstvu pojedinih inilaca, treba
se osloniti, pre svega, na samog vaspitanika i njegovu
osposobljenost da kritiki primi i selekcionie spoljne uticaje.
Medjutim, ne treba biti u zabludi da e to vaspitanici uvek, i na
svakom uzrastu eleti, moi i umeti. Zato je pomo odraslih, a posebno
roditelja i nastavnika neophodna.
OPTE METODE I SREDSTVA VASPITANJA
Metoda je osmiljen i ustaljen postupak usmeren na postizanje
nekog cilja u nauci ili praktinoj delatnosti.
Kada se radi o putevima, nanima i reenjima za realizaciju
vaspitno-obrazovnih ciljeva i zadataka, tada govorimo o metodama
vaspitanja i nima se bave opta metodika vaspitanja, didaktika i
posebne metodike pojedinih vaspitnih podruja ili nastavnih
predmeta.
Metode nam odgovaraju na pitanje kako postupiti, da bi se cilj
vaspitanja ostvario.
Monometodizam je tenja da se jedan postupak proglasi najvanijim
ili jedino ispravnim i efikasnim. Suprotna tendencija je
ametodizam, tj. zalaganje da se odustane od bilo kakvog osmiljenog
i trajnijeg naina vaspitnog postupanja i definisanja bilo kakve
metodike vaspitanja. Metoda nikada ne treba da bude ablon, ema i
kalup, ve se u okviru nje i vaspita i vaspitanik stvaralaki
ponaaju, u skladu sa uslovima vaspitne situacije.
Postoje razliite klasifikacije metoda, a najea se pominju sledee
metode:
ubeivanja i uveravanja,
vebanja i navikavanja,
podsticanja i
spreavanja.
METODA UBEIVANJA I UVERAVANJA
Metoda ubeivanja i uveravanja treba da stvori takve uslove i
vaspitne situacije u kojima e vaspitanik svesno, aktivno i kritiki
da prima nova znanja i sisteme vrednosti iz nauke i ivotne
stvarnosti.
Ubeivanje i uveravanje je proces, iji su rezultat izgraena
ubeenja i uverenja, usvojene vrednosti, stavovi i pogled n svet
linosti.
Metoda ubeivanja i uveravanja nee uvek za osnovu imati znanja,
fakte, lako vidljive injenice i podatke. Vrlo esto e se zadovoljiti
i verovanjem. Zbog ovog, u njenoj primeni, izmeu uenika i
nastavnika mora da vlada iskreno i duboko poverenje, koje se ne sme
olako izneveriti.
Pravilnim i uspenim korienjem metode ubeivanja i uveravanja
nastavnik usmerava uenika u pozitivnom pravcu i pomae u razvitku
njrgovih osobina volje i karaktera. On kultivie njegov temperament
i oplemenjuje emocionalno izraavanje.
U savremenom vaspitanju metoda ubeivanja i uveravanja ne
podrazumeva samo jednosmerni oblik komunikacije, od nastavnika
prema ueniku, ve dvosmernu i viesmernu komunikaciju, a takoe i
vaspitne situacije u kojima uenici sopstvenom snagom i iskustvom
dolaze do odreenog ivotnog uverenja, stava ili itavog sistema
vrednosti. To naroito vai za period adolescencije.
Sredstva ubeivanja i uveravanja su vrlo raznovrsna:
Istinite inenice, podaci i nauna znanja koja uenici stiu
prvenstveno kroz proces nastave i koja predstavljaju osnovu pogleda
na svet svake linosti;
Sistem vrednosti sa odgovarajuim dokazima, koji je, pre svega,
polazna osnova za vrednovanje sopstvenih i tuih stavova, odlika,
svojstava, ubeena i uverenja;
Drutveni obiaji, navike, obredi i zakoni koji vladaju u
odreenoj, uoj ili iroj socijalnoj grupi, u koji se linost uklapa i
prema kome ona ima specifino oseanje dunosti.
Situaciono uticanje - podrazumeva raznovrsno i neposredno
ukljuivanje uenika u aktuelna zbivanja u njegovom ivotnom i radnom
okruenju.
Predavanja, javne rasprave i polemike o aktuelnim pitanjima
ivota i ponaanja ljudi - esto se praktikuju, ne samo ukoli, ve i u
tzv. Neformalnim oblicima vaspitanja i uticaja na ljude;
Objanjenja nastavnika (vaspitaa) - onoga to uenik uje, sazna i
vidi ali dovoljno ne razume;
Ugledanje koje ima svoju osnovu u podraavanju i imitaciji.
Ugledanjem vaspitanici slede druge, pametnije i iskusnije;
Primeri osnovni primer sa, svakako, najznaajnijim dejstvom jeste
primer vaspitaa (roditelja i nastavnika);
Stvaranje ideala postupak je usmeravanja uenika prema uzoru
(modelu). Koriste se primeri i ideali iz ivota, istorije,
literature, umetnosti, filma i sl.;
Saveti i direktne pouke vaspitaa, roditelja i drugova -
primenjuju se u cilju upuivanja, upozoravanja i savetovanja onih
koji su u procesu vaspitanja;
Upozorenje, kritika i samokritika prvenstveno kao zajednika
aktivnost nastavnika i uenika.
Metoda ubeivanja i uveravanja ne sme da se pretvori u
moralisanje, pridikovanje, popovanje, i sl.
METODA VEBANJA I NAVIKAVANJA
Smisao vaspitnog procesa nije samo u usvajanju znanja i tuih
ubeenja i uverenja, ve u osposobljavanju linosti da sama preradi i
primenjuje usvojeno. Ubeenje je osnova postupanja, ali izmeu
ubeenja i praktinog postupanja postoji sloen proces vebanja i
navikavanja. Vaspitanik treba da proe kroz linu aktivnost, kroz
napore reavanja i tekoa.
Metoda vebanja i navikavanja je istovremeno i nain da se provere
efekti metode ubeivanja i uveravanja.
Navike i umenja su u ovom procesu u samom sreditu, jer su brojne
i znaajne za svakodnevni ivot svakog oveka, i nemaju nikakvu svrhu
vebanja i navikavanja. U vaspitanju naroita panja se posveuje
higijenskim, kulturnim, radnim i profesionalnim navikama.
Do sada je postojao dualizam u procesu kolskog vaspitanja,
naime, kola se postepeno odvajala od ivota i rada, zadravajui pravo
da govori o tome ta i kako treba raditi, a sam proces praktinog
osposobljavanja i vebanja, ostavljen je porodici, ivotnoj i radnoj
sredini.
Sredstva vebanja i navikavanja su raznovrsna, meusobno povezana
i treba da ine jednu skladnu celinu. Sredstva vebanja i navikavanja
su:
Rad, praksa i lina aktivnost svakog vaspitanika - osnova su i
sutina vebanja i navikavanja,
koldki red, reim ivota i rada uenika;
Organizovanost procesa vaspitanja - obezbeuje trajnost
ponavljanja radnje i ponaanja u slinim okolnostima
ivot i rad u kolektivu ispunjavanje obaveza koje namee kolektiv
i druenje su direktni oblik uenja;
Igra, zabava i kulturna razonoda;
METODA PODSTICANJA
Primena ove metode podrazumeva jedan opti stav pedagokog
optimizma, vere u mogunost razvijanja svake linosti, u potovanju
svakog uenika i poverenja u njegove mogunosti i snage. Metodu
podsticanja primenjujemo onda kada uenik pokazuje uspeh, ime
pojaavamo njegovu motivaciju, ali i onda kada se nae pred tekoama,
kada se koleba i posustaje.
Motiv line afirmacije u svojoj prirodi tei osvajanju neeg novog
i boljeg, kao i samo vaspitanje.
Metoda podsticanja dovodi uenika u situaciju da se oduevi za
neki vaspitni rad i da kroz njega doivljava uzbuenje koje pojaava
kvalitet tog uenja.
Osnovna sredstva podsticanja su:
Briga i razumevanje za ono to uenik radi;
Blago i pravino postupanje, odanost i iskren odnosprema
ueniku;
Bodrenje i hrabrenje na sve vee postignue kao i vera u uenike
mogunosti;
Pohvale - najee sredstvo podsticanja. Radi se o vrsti moralne
nagrade;
Obeanja - sredstvo su podsticanja samo ako su realna i ako se
izvravaju;
Iskustvo uspeha i prijatnost koju sa sobom nosi;
Priznanja (diplome, povelje, plakete, ...);
Nagrade (knjige, kolski pribor, stipendije, ...). Novane nagrade
su relativno retke.
Takmienja - podstiu na postignua iznad prosenih rezultata.
Ocene - Pravovremeno javno i objektivno ocenjivanje informie o
stepenu postignua i, kada je re o uspehu, podstie ga.
METODA SPREAVANJA
Metodu spreavanja ne treba shvatiti kao represiju ili kao oblok
spoljanjeg pritiska na linost u razvoju, ve samo kao pedagoki
opravdanu intervenciju u cilju spreavanja i zaustavljanja
negativnih radnji i oblika ponaanja.
Metodom spreavanja onemoguujemo pojavljivanje, ispoljavanje i
ustaljivanje odreenih znanja, ubeenja, stavova i ponaanja koja su
suprotna cilju vaspitanja i naporima vaspitaa.
Ova metoda se koristi samo u sluajevima kada delovanje drugih
metoda nije efikasno ili je samo delimino.
Sredstva metode spreavanja su:
Znaci neodobravanja i neslaganja sa tokom i nainom rada i
ponaanjem uenika -najea i najblaa sredstva;
Primedbe, prigovori, zamerke i opomene;
Substitucija - skretanje i zamena motiva, navodi uenika da izvri
zamenu aktivnosti nekom drugom, koja je korisnija;
Kritika - jedno od najmonijih sredstava spreavanja i zasniva se
na potrebi oveka da bide prihvaen od svoje okoline;
Pretnja, zahtev, osuda, zapovest, zabrana i nareenje - po tonu i
nainu formulisanja, otrija i imperativnija sredstva spreavanja;
Ocene - sredstvo su podsticanja, ali i sredstvo opomene.
Kazne - predstavljaju spoljanje sredstvo primoravanja uenika i
nameru da oseti neprijatnost zbog neprihvatljivog naina ponaanja.
Zabranjene su telesne kazne, kazne glai, kazne zasnovane na strahu,
i sl., kao i kazne koje omalovaavaju i poniavaju uenikovu
linost.
Takoe je vano istai vezu metode spreavanja i kanjavanja i
principa humanosti. Osnovna namera vaspitaa, pa i onda kada
primenjuje najotrija sredstva spreavanja, jeste dobro vaspitanika i
njegovo preusmeravanje ka pozitivnim oblicima ponaanja.
NASTAVNIK
Nastavniki poziv spada u najui krug poziva sa izrazito
humanistikom orijentacijom. Sve svoje line i profesionalne
sposobnosti, svo svoje znanje i umenje, svoju opredeljenost da
pomau detetu i oveku uopte, nastavnici stavljaju u slubu svoga
zanimanja.
ZNAAJ I KARAKTERISTIKA NASTAVNIKOG POZIVA
Poziv uitelja i nastavnika jedan je od najstarijih poziva koji
se poeo konstituisati sa prvim oblicima podele rada. Za taj poziv
svako drutvo je biralo ljude koji su bili najcenjeniji i u koje su
imali najvie poverenja.
Od nastavnika se oduvek oekuje da svojim znanjem, osobinama,
potenjem, svakodnevnim ivotom i radom bude primer i svojim uenicima
i ljudima iz svoje okoline.
Od nastavnika, njegove strune osposobljenosti i linih kvaliteta,
zavisi da li e se dostignuti razvoj pedagoke nauke, uopte preneti u
praksu. Narodna poslovica kae: Nije znanje znanje znanje znazi, ve
je znanje znanje dati.
Lini primer je mono sredstvo vaspitanja je mono sredstvo
vaspitanja, pa nije svejedno ko e i kako taj primer davati
mladima.
Neprekidni ivot sa mladima ima svoje specifine drai i lepotu.
Meutim, nastavniki poziv ima i puno tekoa. Ukoliko je znaajniji, on
je i odgovorniji. On zahteva dosta strpljenja, istrajnost, umenosti
i stvaralakog rada. Takoe obavezuje na stalni razvoj i lino
usavravanje.
Profesionalne funkcije nastavnika
Poto se vie ne radi o koli memorisanja, u kojoj se uloga
nastavnika iscrpljivala u rukovoenju procesom usvajanja znanja,
savremeni nastavnik je dobio itav niz novih uloga i radnih
zadataka: on nije samo predava, ve i vaspita; on brine o celovitom
razvoju uenikove linosti, ...
Zahvaljujui novim tehnikim sredstvima i medijima za
komunikaciju, informisanje i uenje, rutinski deo njegovog
angaovanja na prenoenje znanja, injenica i podataka se smanjuje, a
poveava se njegova kreativna uloga planera i stratega ukupnog toka
nastavnog procesa.
U autoritarnoj vaspitno-obrazovnoj organizaciji nastavnik je u
celokupnoj aktivnosti i okolini dominirajua linost. U demokratino
organizovanom vaspitnom miljeu on postupa kao linost koja
ravnopravno sa uenicima i roditeljima uestvuje u vaspitanju.
Karakteristika savremene kole jeste da ima sve vei procenat
zaposlenih strunjaka bez dnevnika u ruci, tj. onih koji rade sa
uenicima, nastavnicima i roditeljima, a ne izvode nastavu. Posebno
je znaajno to, koliko su nastavnici spremni i osposobljeni da
sarauju sa kolskim pedagozima i psiholozima i strunim slubama u
koli.
OSOBINE NASTAVNIKOVE LINOSTI
Savremeni nastavnik treba:
da ima iroko i solidno opte obrazovanje i optu kulturu,
da temeljno poznaje disciplinu koju predaje,
da poznaje psiholoko-pedagoke i metodike osnove vaspitanja,
da je ovladao neophodnim pedagokim umenjima i
da je izgradio potrebu i naviku permanentnog usavravanja.
Nastavnik treba da poseduje sledee kvalitete:
ljudske kvalitete: ljubaznost, veselost, prirodnost, ...
kvalitete discipline: da je pravedan, postojan, disciplinovan,
nepristrasan, ...
fizike kvalitete: privlanost, urednost, dobro zdravlje, ...
nas