Ovo je za Chris Lavina, koji nema sve odgovore- samo one koji su važni. POTREBNE STVARI Sigurno da jesi. Sigurno. Nikad ne zaboravljam lice. Doñi ovamo, daj da se rukujemo! Reći ću ti nešto: Prepoznao sam te po načinu na koji hodaš prije nego li sam dobro zagledao tvoje lice. Nisi mogao izabrati bolji dan za povratak u Castle Rock. Nije li zanimljiv? Uskoro će započeti sezona lova, budale u šumi koje pucaju na sve što se miče i što nije odjeveno u kričavo naran-džasto, a zatim dolazi snijeg i susnježica, ali sve to tek slijedi. Sada će listopad i u Rocku mi dozvoljavamo listopadu da ostane koliko dugo želi. Što se mene tiče, to je najbolje doba godine. Proljeće je lijepo ovdje, ali ja ću uvijek izabrati radije listopad nego svibanj. Western Maine je dio države koji se najviše zaboravi nakon odlaska ljeta kad se svi ljudi sa svojim kolibama na jezeru i na Viewu vrate u New York i Massachusetts. Ljudi ih ovdje svake godine gledaju kako dolaze i odlaze - zdravo, zdravo, zdravo; doviñenja, doviñenja, dovi-ñenja. Dobro je kad doñu, jer donose gradske dolare, ali dobro je i kad odu, jer sa sobom takoñer donose i gradsko nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo je ono o čemu bih najviše volio s tobom razgovarati - možeš li na kratko sjesti sa mnom? Bit će dobro ovdje na stepenicama paviljona. Sunce je toplo i odavde, točno u centru Town Commona, možemo vidjeti cijelo središte grada. Samo trebaš paziti na iverje. Stepenice treba prebrusiti i ponovo obojati. To je posao Hugh Priesta, ali Hugh još nije našao vremena da to napravi. Znaš, on pije. To nije tajna. Tajne se mogu čuvati u Castle Rocku, 11Stephen King ali za to se treba jako potruditi, i mnogi od nas znaju da je prošlo mnogo vremena otkad su Hugh Priest i težak posao bili u dobrim odnosima. Stoje to bilo? Oh To! Reci, dječače, nije li to krasno djelo? Ovi leci su po cijelom gradu! Mislim da ih je Wanda Hemphill (njen muž, Don, vodi Hemphill's Market) sama najviše stavila. Skini ga sa stupa i dodaj mi ga. Nemoj se sramiti - prije svega, nitko ne bi smio lijepiti letke na paviljon Town Commona. Prokletstvo! Samo pogledaj ovu stvar, hoćeš li? Na vrhu je napisano KOCKA I VRAG. Velikim crvenim slovima s dimom koji izlazi iz njih, kao da su te stvari specijalnom pošiljkom dostavljene iz Topheta. Ha! Netko tko ne zna kakvo je uspavano malo mjesto ovaj grad, pomislio bi da zaista idemo k vragu. Ali znaš kako se nekad u ovakvom gradu
Welcome message from author
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Ovo je za Chris Lavina, koji nema sve odgovore- samo one koji su važni. POTREBNE STVARI Sigurno da jesi. Sigurno. Nikad ne zaboravljam lice. Doñi ovamo, daj da se rukujemo! Reći ću ti nešto: Prepoznao sam te po načinu na koji hodaš prije nego li sam dobro zagledao tvoje lice. Nisi mogao izabrati bolji dan za povratak u Castle Rock. Nije li zanimljiv? Uskoro će započeti sezona lova, budale u šumi koje pucaju na sve što se miče i što nije odjeveno u kričavo naran-džasto, a zatim dolazi snijeg i susnježica, ali sve to tek slijedi. Sada će listopad i u Rocku mi dozvoljavamo listopadu da ostane koliko dugo želi. Što se mene tiče, to je najbolje doba godine. Proljeće je lijepo ovdje, ali ja ću uvijek izabrati radije listopad nego svibanj. Western Maine je dio države koji se najviše zaboravi nakon odlaska ljeta kad se svi ljudi sa svojim kolibama na jezeru i na Viewu vrate u New York i Massachusetts. Ljudi ih ovdje svake godine gledaju kako dolaze i odlaze - zdravo, zdravo, zdravo; doviñenja, doviñenja, dovi-ñenja. Dobro je kad doñu, jer donose gradske dolare, ali dobro je i kad odu, jer sa sobom takoñer donose i gradsko nezadovoljstvo. Nezadovoljstvo je ono o čemu bih najviše volio s tobom razgovarati - možeš li na kratko sjesti sa mnom? Bit će dobro ovdje na stepenicama paviljona. Sunce je toplo i odavde, točno u centru Town Commona, možemo vidjeti cijelo središte grada. Samo trebaš paziti na iverje. Stepenice treba prebrusiti i ponovo obojati. To je posao Hugh Priesta, ali Hugh još nije našao vremena da to napravi. Znaš, on pije. To nije tajna. Tajne se mogu čuvati u Castle Rocku, 11Stephen King ali za to se treba jako potruditi, i mnogi od nas znaju da je prošlo mnogo vremena otkad su Hugh Priest i težak posao bili u dobrim odnosima. Stoje to bilo? Oh To! Reci, dječače, nije li to krasno djelo? Ovi leci su po cijelom gradu! Mislim da ih je Wanda Hemphill (njen muž, Don, vodi Hemphill's Market) sama najviše stavila. Skini ga sa stupa i dodaj mi ga. Nemoj se sramiti - prije svega, nitko ne bi smio lijepiti letke na paviljon Town Commona. Prokletstvo! Samo pogledaj ovu stvar, hoćeš li? Na vrhu je napisano KOCKA I VRAG. Velikim crvenim slovima s dimom koji izlazi iz njih, kao da su te stvari specijalnom pošiljkom dostavljene iz Topheta. Ha! Netko tko ne zna kakvo je uspavano malo mjesto ovaj grad, pomislio bi da zaista idemo k vragu. Ali znaš kako se nekad u ovakvom gradu
pretjeruje u nekim stvarima. A velečasni Willie je sigurno stalno opsjednut time. Bez sumnje. Crkve u malim gradovima... pa, pretpostavljam da ti ne moram reći kako je to. Dobro se slažu meñusobno - na neki način - ali u stvari nisu sretni jedni s drugima. Neko vrijeme sve se odvija mirno, a tada izbiju svañe. Ovaj put prilično velika svaña i puno uvreda. Znaš, katolici pripremaju nešto što oni nazivaju Casino noć u dvorani Knights of Columbus u drugom dijelu grada. Kako sam čuo, posljednji četvrtak u mjesecu i sa zaradom će pomoći plaćanje popravaka na crkvenom krovu. To je Naša Gospe mirnih voda - morao si proći pored nje na putu kroz grad ako si išao kroz Castle View. Zgodna mala crkvica, zar ne? Noć Casina je bila ideja oca Brighama, ali Isabelline kćeri su zapravo uzele stvar u svoje ruke. Naročito Betsy Vigue. Mislim da joj se sviña ideja da obuče svoju najizazovniju crnu haljinu i dijeli blackjack ili vrti kotač ruleta i govori, "Stavite svoje uloge, dame i gospodo, molim vas stavite svoje uloge." Mislim da se svima sviña ta ideja. To je bezopasna stvar, samo za nekoliko novčića, ali njima svejedno djeluje malo nestašnom. Ali velečasnom Willieju ne djeluje bezopasno, a njemu i njegovim vjernicima djeluje i više nego malo nestašno. On je u stvari velečasni William Rose, i nikad nije previše volio oca Brighama, a niti 12 POTREBNE STVARI ga otac nije previše trebao. (U stvari, otac Brigham je počeo zvati velečasnog Rosea "Parobrod Willie" i velečasni Willie to zna.) Već prije su frcale iskre izmeñu ova dva vrača, ali stvari vezane uz noć Casina su i više od iskri; mislim da bi se to moglo zvati vatreni okršaj. Kad je Willie čuo da katolici namjeravaju provesti noć kockajući se u dvorani K of C, njegova mala glava potpuno se zajapurila od bijesa. Iz vlastitog džepa je platio za plakate KOCKA I VRAG i Wanda Hemphill i njen krug prijateljica švelja ih je svugdje postavio. Od tada, jedino mjesto na kojem katolici i baptisti meñusobno razgovaraju je u rubrici pisma u našim malim tjednim novinama, gdje bjesne i prepucavaju se frazama i šalju jedni druge k vragu. Pogledaj ovamo, vidjet ćeš na što mislim. Nan Roberts upravo izlazi iz banke. Ona je vlasnica Naninog restorančića i pretpostavljam daje jedna od najbogatijih osoba u gradu sada kad je stari Pop Merrill preselio na drugi svijet. Ona je isto i baptista otkad je Hector bio štene. A s druge strane dolazi veliki Al Gendron. On je takav katolik daje papa prema njemu košer, a njegov najbolji prijatelj je Irac Johnnv Brigham. Sad pažljivo promatraj. Vidiš kako podižu noseve? Ha! Nije li to prava predstava ? Siguran sam da se temperatura spustila dvadeset stupnjeva
kad su prošli jedan pored drugog. Kao što je moja majka običavala govoriti - ljudi se više zabavljaju nego bilo tko drugi, osim konja, a oni ne mogu. Pogledaj sad ovdje. Vidiš šerifova patrolna kola parkirana uz rub pločnika blizu video kluba? Unutra je John LaPointe. On bi trebao paziti na vozače koji prebrzo voze - centar grada je zona spore vožnje, naročito u vrijeme škole - ali ako zakloniš oči i bliže pogledaš, vidjet ćeš da ono što on u stvari radi je da gleda u sliku koju je izvukao iz svog novčanika. Ne vidim je odavde, ali znam što je to isto kao što poznajem svoj džep. To je fotografija Johna i Sally Rat-cliffe na državnom sajmu u Fryeburgu koju je Andy Clutterbuck slikao prije godinu dana. Johnova ruka je oko nje na toj slici, a ona drži punjenog medvjeda kojeg je osvojila na streljani i oboje su izgledali toliko sretni da su se mogli raspuknuti. Ali to je bilo tada, a ovo je sada, kao što se priča, danas je Sally zaručena za Lester Pratta, trenera tjelesnog odgoja u srednjoj školi. On je pravi pravcati baptist, 13Stephen King baš kao i ona. John još uvijek nije prebolio što ju je izgubio. Vidiš li kako je uzdahnuo? Zaista je zapao u duboku depresiju. Samo čovjek koji je još uvijek zaljubljen (ili misli da je) može tako duboko uz-dahnuti. Nevolju i nezadovoljstvo čine obične stvari, jesi li to ikad opazio? Nedramatske stvari. Dat ću ti primjer. Vidiš li frajera koji upravo ide po stepenicama suda? Ne, ne onaj čovjek u odijelu; taje Dan Keeton, naš glavni činovnik. Mislim na onog drugog - crni momak u radnoj odjeći. To je Eddie Warburton, vratar u noćnoj smjeni u općinskoj zgradi. Promatraj ga nekoliko sekundi i gledaj što radi. Evo! Jesi li ga vidio kako je zastao na najvišoj stepenici i pogledao niz ulicu? Siguran sam da gleda prema Sunoco stanici. Sonny Jac-kett je vlasnik i radnik Sunoca i izmeñu njih je stalno neprijateljstvo otkako je Eddie tamo odveo auto da bi mu pogledali upravljački mehanizam. Sjećam se dobro tog auta. To je bila Honda Civic, ništa posebno, osim što je Eddiju bila posebna, jer je to bio prvi i jedini potpuno nov auto koji je ikad posjedovao u svom životu. A Sonny ne samo daje napravio loš posao, već gaje i previše naplatio. To je Eddijeva verzija priče. Warburton samo koristi tu priču da vidi može li izbjeći plaćanje računa za popravak - to je Sonnyjeva verzija priče. Znaš kako to već ide, zar ne? I tako je Sonny Jacket odveo Eddieja Warburtona na sud za sitne žalbe gdje se prvo vikalo u sudnici, a zatim i po hodnicima. Eddie je rekao da ga je Sonny nazvao glupim crnčugom, a Sonny je rekao: "Pa ja ga nisam nazvao crnčugom, a sve ostalo je istina". Na kraju nitko od njih nije bio zadovoljan. Sudac je natjerao Eddijea da ispljune pedeset dolara, za koje je Eddie rekao daje pedeset dolara previše, a Sonny je rekao da
nije ni blizu dovoljno. Sljedeća stvar je bio požar na električnim instalacijama u Eddijevom novom autu nakon kojeg je Eddijev Civic završio na otpadu na Town Road #5 i sada Eddie vozi Oldsmobile iz '89 koji pušta ulje. Eddie nikad nije napustio misañkla Sonny Jacket zna puno više o tom požaru nego stoje ikad rekao. Ljudi se puno više zabavljaju nego drugi, osim konja, a oni ne mogu. Nije li to i više nego li možeš podnijeti u jednom vrućem danu? 14 POTREBNE STVARI Ipak, to je samo život malog gradića - nazovi ga ili gradić Pey-ton ili Grover's Corner ili Castle Rock, ljudi samo jedu pitu i piju kavu i razgovaraju jedan o drugome iza leña. Evo Sloppeyja Dodda, potpuno samog jer ga druga djeca ismijavaju zbog njegovog mucanja. Evo Myrtle Keeton i ako izgleda pomalo usamljeno i zbunjeno, kao da nije sigurna gdje je i što se dogaña, to je zato što je njen muž (frajer kojeg upravo vidiš da ide po stepenicama suda iza Eddieja) nije pri sebi posljednjih šest mjeseci. Vidiš kako su joj natečene oči? Mislim daje plakala, ili nije dobro spavala, ili oboje, zar ne? Evo ide Lenote Potter, izgleda kao daje upravo izašla iz žurnala. Sigurno ide u Western Auto, da vidi da lije već stiglo njeno specijalno organsko gnojivo. Ta žena ima više vrsta cvijeća koje uzgaja oko svoje kuće nego što Čarter ima pilula za jetru. Užasno je ponosna na njih. Nije jako omiljena meñu ženama ovog grada - misle da je uobražena, sa svojim cvijećem i svojim gredicama i svojom bostonskom trajnom od sedamdeset dolara. One misle daje uobražena, i reći ću ti tajnu, budući da sjedimo ovdje jedan do drugoga na ovoj stepenici paviljona punoj iverja. Mislim da su u pravu. Mislim da ćeš reći da je sve prilično obično, ali nisu sve naše nevolje u Castle Rocku obične, moram te odmah upozoriti. Nitko nije zaboravio Franka Dodda, čuvara križanja koji je poludio prije dvanaest godina i ubio one žene, a nisu zaboravili ni psa, onog koji je došao s bjesnoćom i ubio Joea Cambera i starog pijanca u ulici nedaleko od njega. Pas je ubio i starog dobrog šerifa Georgea Ban-nermana. Danas taj posao obavlja Alan Pangborn i on je dobar čovjek, ali nikad neće dostići velikog Georgea u očima ovog grada. Ništa nije bilo obično niti u onome što se dogodilo Reginaldu "Pop" Merrillu - Pop je bio stari škrtac koji je vodio staretinarnicu. Zvala se Emporium Gallorium. Nalazila se upravo tamo gdje je onaj prazan prostor preko ulice. Prije nekog vremena staretinarnica je izgorjela, ali postoje ljudi u gradu koji su to vidjeli (ili tvrde da jesu) i koji će ti reći nakon nekoliko piva u Mellow Tiger daje trebalo puno više od obične vatre da uništi Emporium Galorium i oduzme život Pop Merrilla.
Njegov nećak Ace je rekao da se njegovom ujaku dogodilo nešto sablasno prije tog požara - nešto poput Zone sumraka. Naravno,Stephen King Ace nije bio u blizini kad je njegov ujak zagrizao u prašinu; upravo je završavao četverogodišnju zatvorsku kaznu u Shawshank zatvoru zbog noćne provale. (Ljudi su oduvijek znali da će Ace Merrill loše završiti; kad je bio u školi bio je jedan od najgorih grubijana koje je ovaj grad vidio, i mora da su stotine dječaka prelazile na drugu stranu ceste kad su vidjeli da Ace ide prema njima s kopčama i patentnim zatvaračima koji su zveckali na motociklističkoj jakni i čizmama koje su udarale po pločniku.) Ipak, ljudi mu vjeruju; možda je zaista neobično što se dogodilo Popu tog dana, ili je to samo govorkanje kod Nane uz šalice kave i kriške pita od jabuka. Ovdje je vjerojatno isto kao i tamo gdje si odrastao. Ljudi postaju nervozni zbog religije, ljudi nose baterije, ljudi nose tajne, ljudi zamjeraju... i ponekad neka sablasna priča tu i tamo, kao što se moglo ili nije moglo dogoditi tog dana kad je Pop umro u staretinarnici, kako bi oživjeli dosadan dan. Castle Rock je još uvijek lijepo mjesto za život i odrastanje, kao što kaže i znak na ulazu u grad. Sunce lijepo šija na jezero i na lišće na drveću i po jasnom danu možeš vidjeti sve do Vermonta s vrha Castle Viewa. Ljeti, ljudi se svañaju oko nedjeljnih novina, a povremeno su svañe na parkiralištu Mellow Tigera petkom ili subotom uveče (ponekad oba dana), ali ljudi ljeti uvijek odlaze kući i svañe uvijek završe. Rock je oduvijek bio jedan od dobrih mjesta, i kad ljudi postanu nervozni, znaš što kažemo? Mi kažemo On će preći preko toga ili Ona će preći preko toga. Henrvju Beaufortu, na primjer, ide na živce Hugh Priest koji udara Rock-Ola kada je pijan... ali Henry će preći preko toga. Wil-ma Jerzvck i Nettie Cobb su ljute jedna na drugu... ali Nettie će preći preko toga (vjerojatno), a Wilmin način života je da bude ljuta. Šerif Pangborn još uvijek tuguje za svojom ženom i mlañim djetetom koji su prerano umrli i to je bila prava tragedija, ali i on će to vremenom preboljeti. Artritis Polly Chalmer neće se vremenom poboljšati, pogoršava se, malo po malo - i možda ga neće preboljeti, ali će naučiti živjeti s njim. Milijuni jesu. Stalno se meñusobno sudaramo, ali uglavnom se stvari dobro odvijaju. Ili uvijek jesu, sve do sada. Ali moram ti reći pravu tajnu, prijatelju; zbog toga sam te najviše i pozvao kad sam te vidio pono- 16 POTREBNE STVARI vo u gradu. Mislim daje nevolja -prava nevolja- na putu. Njušim je, upravo iza horizonta, poput neočekivane oluje pune grmljavine. Svaña
izmeñu baptista i katolika zbog noći Casina, djeca koja zadirkuju jadnog Sloopevja zbog njegovog mucanja, baterija Johna LaPointea, tuga šerifa Pangborna... Mislim da će sve te stvari djelovati beznačajno prema onome što slijedi. Vidiš li onu zgradu preko u Main Streetu? Onu tri vratiju dalje od praznog mjesta gdje se nekad nalazio Emporium Gallorium? Ispred se nalazi zeleni baldahin? Da, to je ta. Prozori su nasapunati, jer još nije otvorena. POTREBNE STVARI, kaže natpis - znaš li ti što to znači? Ne znam ni ja, ali izgleda da loš predosjećaj dolazi odande. Upravo odande. Pogledaj još jednom niz ulicu. Vidiš li onog dječaka, zar ne? Onog koji gura svoj bicikl i izgleda kao da sanjari najslañe snove koje dječak može sanjati? Pripazi na njega, prijatelju. Mislim daje on taj koji će sve započeti. Ne, rekao sam ti, ne znam što... ne točno. Ali pazi na tog dječaka. I drži se grada neko vrijeme, hoćeš li? Stvari upravo djeluju loše, i ako se nešto dogodi, moglo bi biti dobro ako postoji svjedok. Poznajem tog dječaka - onog koji gura svoj bicikl. Možda ga i ti poznaješ. Njegovo ime je Brian - i nekako. Mislim da njegov otac ugrañuje zidne obloge i vrata u Oxfordu ili Južnom Parizu. Pripazi na njega, kažem ti. Pripazi na sve. Već si bio ovdje prije, ali stvari će se početi mijenjati. Ja to znam. Ja to osjećam. Oluja je na pomolu. 17o o io
n<
Hu o i1SVEČANOST VELIKOG OTVARANJAw PRVO POGLAVLJE 1 U malom gradiću otvaranje novog dućana je velika novost. To nije bilo toliko važno Brianu Rusku kao što je to bilo nekima; na primjer njegovoj majci. Čuo ju je da o tome razgovara (rekla mu je da se to ne može zvati ogovaranje, jer je ogovaranje ružna navika, a ona to ne radi) na široko i na dugačko preko telefona s najboljom prijateljicom, Myrom Evans, već cijeli mjesec. Prvi su radnici stigli u staru kuću u kojoj su se prethodno nalazile Western Maine nekretnine i osiguranje, upravo kad je škola ponovo počela i odonda su stalno bili zaposleni. Nitko nije previše znao što oni tamo zapravo rade; njihov prvi zadatak je bio staviti veliki izlog, a sljedeći da ga nasapunaju da bude neproziran. Prije dva tjedna pojavio se natpis na vratima koji je visio na konopcu pričvršćenim plastičnim prozirnim priljepkom. USKORO SE OTVARA! pisalo je. POTREBNE STVARI NOVA VRSTA DUĆANA "Nećete vjerovati svojim očima!" "To će biti samo još jedna staretinarnica," rekla je Brianova majka Myri. U tom trenutku Ćora Rusk je ležala na kauču, držeći 23Stephen King telefon jednom rukom, dok je drugom jela trešnje prekrivene čoko-ladom i gledala Santa Barbaru na televiziji. "Još jedna staretinarnica s puno lažnog ranog američkog pokućstva i starih pljesnivih telefona. Čekaj i vidjet ćeš." To je bilo brzo nakon stoje novi izlog bio postavljen i nasapunat i majka je govorila s takvom sigurnošću daje Brian trebao smatrati da je stvar završena. Ali s njegovom majkom niti jedna stvar nije djelovala potpuno završenom. Njena nagañanja i pretpostavke djelovale su beskonačne poput problema i likova u Santa Barbari i Općoj bolnici. Prošlog tjedna prvi red natpisa koji je visio na vratima bio je promijenjen i pisalo je:
VELIKO OTVARANJE 9. LISTOPADA - DOVEDITE SVOJE PRI J ATELJE! Brian nije bio toliko zainteresiran za novi dućan kao njegova majka (i neki nastavnici; čuo ih je da govore o tome u zbornici niže srednje škole Castle Rocka, kad je na njemu bio red da bude poštar), ali on je imao jedanaest godina i zdravog jedanaestogodišnjaka zanima sve stoje novo. Osim toga, ime mjesta gaje fasciniralo. Potrebne stvari: stoje to točno značilo? Pročitao je promijenjeni red prošlog utorka na putu kući iz škole. Utorkom poslijepodne imao je nastavu do kasno. Brian je roñen sa zečjom usnom i iako je kirurški ispravljena kad je imao sedam godina, još uvijek je trebao ići na govorne vježbe. Svima koji su smatrali da on to mrzi, uporno je tvrdio da nije tako. Bio je duboko i beznadežno zaljubljen u gñicu Ratcliffe i čekao je cijeli tjedan da doñe njegov specijalni sat. Činilo se da utorak traje tisuću godina i posljednja dva sata je uvijek provodio osjećajući ugodno podrhtavanje u želucu. Bila su samo četiri djeteta u razredu i niti jedno nije bilo iz Bria-novog dijela grada. Bilo mu je drago. Nakon sat vremena u istoj sobi s gñicom Ratcliffe, bio je previše uzbuñen za društvo. Volio je sporo ići kući kasno poslijepodne, obično gurajući svoj bicikl umjesto da ga vozi, sanjajući o njoj dok je žuto i zlatno lišće padalo oko njega u kosim trakama listopadskog sunčevog svjetla. Put gaje vodio pored tri bloka Main Streeta i kada je vidio natpis koji je najavio veliko otvaranje, priljubio je nos na staklo vrata, 24 POTREBNE STVARI nadajući se da će vidjeti stoje zamijenilo teške stolove i industrijske žute zidove Western Maine nekretnina i osiguranja. Njegova znatiželja je bila poražena. Zaslon je bio stavljen i povučen dokraja. Brian nije vidio ništa osim svog odraza lica i preklopljenih ruku. U petak četvrtog, u tjednim novinama Castle Rocka, Call, je objavljen oglas za novi dućan. Bio je zaokružen valovitim rubom i ispod odtiskanih slova nalazila se slika anñela prislonjenih leña uz leña koji su puhali u duge trube. U oglasu nije pisalo ništa drugo što se već nije moglo pročitati na natpisu koji je visio na priljepku: ime dućana je bilo Potrebne stvari, otvorit će se u 10 sati ujutro 9. listopada i, naravno, "Nećete vjerovati svojim očima." Nije se nimalo dalo naslutiti koju robu vlasnik ili vlasnici Potrebnih stvari namjeravaju nuditi. Čini se da je to jako uzrujavalo Ćoru Rusk - u svakom slučaju dovoljno da obavi jedan od rijetkih poziva u subotu ujutro s Myrom. "Ja ću vjerovati svojim očima", reče. "Kad vidim one okrugle Are vete koji bi trebali biti stari dvije stotine godina, ali na okvirima piše
Rochester, New York, što može vidjeti svatko tko želi sagnuti svoju glavu i pogledati ispod ruba presvlake, baš ću vjerovati svojim očima." Myra reče nešto. Ćora je slušala, izvlačeći po jedan, a zatim po dva Planter kikirikija iz konzerve i brzo ih žvačući. Brian i njegov mali brat Sean, su sjedili na podu dnevne sobe gledajući crtane filmove na televiziji. Sean je potpunuo uronio u svijet Štrumfova, a Brian nije bio potpuno neuključen u tu zajednicu malih plavih ljudi, ali je jedno uho naćulio prema razgovoru. "Ureeedu!"Com Rusk je uskliknula s još više sigurnosti i naglašavanja nego obično, budući daje Myra nešto naročito oštro primijetila. "Visoke cijene i pljesnivi stari telefoni!" Jučer, u ponedjeljak, Brian se vozio kroz centar s dva ili tri prijatelja. Bili su nasuprot novog dućana i vidio je daje netko tokom dana postavio tamno zelenu tendu. Preko nje, bijelim slovima bile su ispisane riječi POTREBNE STVARI. Polly Chalmers, gospoña koja je vodila dućan za šivanje, stajala je na pločniku, s rukama na njenim zadivljujuće mršavim kukovima, gledajući tendu s izrazom koji je djelovao istovremeno zbunjen i zadivljujući. 25Stephen King Brian, koji je nešto znao o tendama, i sam se divio. To je bila jedina prava tenda u Main Streetu i davala je dućanu poseban izgled. Riječ "profinjen" nije bila dio njegovog rječnika, ali odmah je znao da nema niti jednog drugog dućana u Castle Rocku koji je tako izgledao. Zahvaljujući tendi, izgledao je poput nekog dućana kojeg možeš vidjeti u televizijskoj emisiji. Western Auto na drugoj strani ulice je u usporedbi s njim izgledao zapušteno i priprosto. Kad je stigao kući, njegova majka je bila na kauču, gledajući Santa Barbaru, jela je pitu s kremom i pila dijetnu Coca Colu. Njegova majka je uvijek pila dijetna pića dok je gledala poslijepodnevne emisije. Brian nije znao zašto, ako se uzme u obzir stoje time zalijevala, ali je smatrao daje preopasno pitati. Zbog toga bi mogla i urlati na njega, a kad njegova majka počne urlati, pametno je potražiti zaklon. "Hej, mama!" reče bacajući knjige na radnu površinu ormarića i vadeći mlijeko iz hladionika. "Pogodi što? Stavili su tendu na novi dućan." "Što?" Njen glas je dolazio iz dnevne sobe. Natočio je mlijeko i došao do vratiju. "Tenda, "reče. "Na novom dućanu u ulici." Sjela je, pronašla daljinski upravljač i pritisnula dugme za isključenje tona. Na ekranu, Al i Corinne su nastavili razgovarati o problemima Santa Barbare u svom omiljenom restoranu Santa Barbare, ali sada se samo s njihovih usana moglo čitati o kojim se problemima radi. "Što?" reče. "Onaj dućan Potrebnih stvari?" "Uh-huh," on reče i popije malo
mlijeka. "Ne srči," ona reče, gurajući ostatak svog jela u usta. "Zvuči od-vratno. Koliko sam ti puta to rekla?" Isto toliko puta koliko si mi rekla da ne govorim s punim ustima, '» pomisli Brian, ali ne reče ništa. Rano je naučio verbalno se obuzdavati. "Oprosti, mama." "Kakva tenda?" "Zelena." "Prešana ili aluminijska?" ' Brian, čiji otac je bio prodavač zidnih obloga za kompaniju Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parizu, znao je točno o čemu ona govori, ali daje to bila takva vrsta tende, ne bi je ni primijetio. 26 POTREBNE STVARI Tende od aluminija i prešanog metala su stajale 10 centi tucet. One su stršale na više od pola prozora u Rocku. "Niti jedna," reče. "Platnena je. Jedreno platno, mislim. Strši van, pa je sjena odmah ispod. I okrugla je, ovako." Savinuo je ruke (pažljivo, da ne prolije mlijeko) u polukrug. "Na dnu je odtiskano ime. Zaista je golemo." "Neka sam zaklana!" To je bila fraza kojom je Ćora najčešće izražavala uzbuñenje ili ogorčenje. Brian je oprezno krenuo prema nazad, u slučaju da se radi o onom drugom. "Što misliš daje to, mama? Možda restoran?" "Ne znam," reče i posegne za telefonom na kraju stola. Morala je pomaknuti mačku Squeebles, TV vodiči četvrt dijetne Coca Cole da bi ga dohvatila. "Ali zvuči tajnovito." "Mama, što znači Potrebne stvari? Da lije to-" "Ne gnjavi me sada, Brian. Mama je zauzeta. U kutiji za kruh imaš Devil Dogs kolačiće ako želiš jedan. Samo jedan, inače ćeš pokvariti svoju večeru." Već je nazivala Myru i uskoro su s puno oduševljenja razgovarale o zelenoj tendi. Brian, koji nije želio kolačić (puno je volio svoju mamu, ali ponekad je izgubio apetit gledajući je kako jede), sjeo je za kuhinjski stol, otvorio svoju knjigu iz matematike i počeo rješavati zadane zadatke - bio je bistar, savjestan dječak i matematika je bila jedina zadaća koju nije dovršio u školi. Dok je metodički pomicao decimalni zarez i zatim dijelio, slušao je kraj majčina razgovora. Ponovo je govorila Myri da će uskoro imati još jedan dućan koji će prodavati smrdljive stare bočice parfema i slike nečijih mrtvih roñaka i zaista je sramota kako te stvari dolaze i odlaze. Bilo je previše ljudi, rekla je Ćora, čiji je životni moto bio uzmi novac i bježi. Dok je govorila o tendi, zvučala je kao daju je netko namjerno postavio da bi je uvrijedio i odlično je uspio u svojoj namjeri.
Mislim da ona misli da joj je netko trebao reći, pomisli Brian dok se njegova olovka pomicala prema gore, dolje i zaokružujući. Da, to je bilo to. Bila je znatiželjna, to je bio broj jedan. I bila je uzrujana, to je bio broj dva. Ta kombinacija ju je uništavala. Pa, ionako će brzo saznati. Kad dozna, možda će i njemu otkriti veliku 27phenKin£ tajnu. A ako bude previše zaposlena, doznat će je slušajući jedan od poslijepodnevnih razgovora s Myrom. Ali kako je ispalo, Brian je doznao mnogo o Potrebnim stvarima prije majke, Myre ili bilo koga drugog u Castle Rocku. Jedva je vozio svoj bicikl na putu kući iz škole poslijepodne prije nego su se Potrebne stvari trebale otvoriti; izgubio se u toplom sanjarenju, (što ne bi odao niti da su pokušali to iz njega izmamiti vrućim ugljenom ili tarantulama), u kojem je pozvao gñicu Ratcliffe da poñe s njim na sajam u Castle Rocku i ona je pristala. "Hvala, Brian," rekla je gñica Ratcliffe i Brian vidje male suze zahvalnosti u kutu njenih plavih očiju - očiju toliko tamne boje da su izgledale skoro olujno. "Bila sam.... pa vrlo žalosna, u posljednje vrijeme. Vidiš, izgubila sam svoju ljubav." "Pomoći ću vam daje zaboravite," reče Brian, glasom koji je istovremeno bio i čvrst i nježan, "ako me budete zvali... Bri." "Hvala," šapnula je i tada, naslanjajući se dovoljno blizu da može osjetiti njen parfem - sanjiv miris divljeg cvijeća - reče, "Hvala... Bri. I budući da ćemo, bar noćas biti djevojka i dečko umjesto nastavnice i učenika, možeš me zvati... Sally." Uzme njenu ruku. Pogleda je u oči. "Ja nisam samo dječak," reče. "Mogu ti pomoći da ga zaboraviš....Sally." Ona je bila skoro hipnotizirana ovim neočekivanim razumijevanjem, ovom neočekivanom muževnošću; on možda ima samo jedanaest godina, ali je veći muškarac nego stoje Lesterikad bio! Njene ruke stisnule su njegovu. Njihova lica su bila sve bliža... bliža... "Ne," ona mrmlja, i njene oči su sada tako široke i tako blizu da izgleda kao da se on utopio u njima, "ne smiješ, Bri.. to nije u redu..." "Ureduje curo," reče i pritišće svoje usne na njene. Nakon nekoliko trenutaka ona se izvuče i nježno šapne "Hej, dječače, pazi prokletstvo gdje ideš!" Trgnuvši se iz svog sanjarenja, Brian vidje da je upravo stao ispred kamioneta Hugha Priesta. 28 POTREBNE STVARI "Oprostite, gospodine Priest," reče crvenjeći od ljutnje. Hugh Priest je bio netko tko se nije smio naljutiti na tebe. Radio je u odjelu javnih radova i bio je poznat po najgoroj ćudi u Castle Rocku. Brian gaje
pažljivo promatrao. Ako izañe iz svog kamiona, Brian je planirao skočiti na bicikl i jurnuti Main Streetom brzinom svjetlosti. Nije želio provesti sljedeći mjesec u bolnici samo zato što je sanjario o odlasku na Sajam s gospoñicom Ratcliffe. Ali Hugh Priest je imao bocu pive izmeñu svojih nogu, Hank Williams Jr. je na radiju pjevao "High and Pressurized" i sve je bilo previše udobno da bi učinio nešto tako radikalno kao stoje izmlatiti na mrtvo malog dječaka u utorak poslijepodne. "Trebat ćeš držati oči otvorene," reče, ispijajući gutljaj iz svoje boce i gledajući zlokobno Briana, "jer sljedeći put neću se zamarati time da stanem. Samo ću te pregaziti na cesti. Natjerati te da skvičiš, mali prijatelju." Ubacio je u brzinu i odvezao se. Brian je osjetio luñačku (i milosrdno kratku) potrebu da zavrišti Nek' sam zaklan! za njim. Čekao je dok narandžasti kamion nije skrenuo u Linden Street i krenuo svojim putem. Sanjarenje o gñici Ratcliffe, danas je bilo pokvareno. Hugh Priest ga je ponovo uveo u stvarnost. Gñica Ratcliffe se nije posvañala sa svojim zaručnikom, Lesterom Prattom; još uvijek je nosila mali dijamantni zaručnički prsten i još uvijek je vozila njegov plavi mustang dok je čekala da njen auto vrate iz radionice. Brian je vidio gñicu Ratcliffe i gospodina Pratta jučer uveče kako stavljaju postere KOCKA I VRAG na telefonske stupove u Lo-wer Main Street zajedno sa skupinom drugih ljudi. Pjevali su crkvene pjesme. Jedina stvar je bila da su katolici došli čim su oni završili i ponovo ih skinuli. Na neki način to je bilo smiješno... ali daje bio veći, Brian bi dao sve od sebe da zaštiti postere koje je gñica Ratcliffe stavila sa svojim svetim rukama. Brian je razmišljao o njenim tamnoplavim očima, dugim nogama plesačice i osjećao istu potištenost kad je shvatio da se dolaskom siječnja, ona namjerava promijeniti iz Sally Ratcliffe, koja je bila ljupka, u Sally Pratt, stoje Brianu zvučalo poput debele žene koja se otkotrljala niz kratki red stuba. 29POTREBNE STVARI Pa, pomislio je, došavši do drugog ruba pločnika i polako sila-zeći niz Main Street, možda će promijeniti mišljenje. To nije nemoguće. Ili će možda Lester Pratt nastradati u saobraćajnoj nesreći ili dobiti tumor mozga ili nešto poput toga. Možda se otkrije i da je narkoman. Gñica Ratcliffe se nikad ne bi udala za narkomana. Takve su misli pružale Brianu bizarnu vrstu utjehe, ali nisu promijenile činjenicu daje Hugh Priest prekinuo sanjarenje neposredno pred kulminacijom (ljubljenje gñice Ratcliffe i diranje njenih grudi dok su u Tunelu ljubavi na sajmu). U svakom slučaju, to je bila divlja ideja,
jedanaestogodišnjak vodi nastavnicu na Sajam. Gñica Ratcliffe je bila zgodna, ali je bila i stara. Jednom je rekla djeci na govornim vježbama da će u studenom navršiti dvadeset četiri godine. Tako je Brian pažljivo presložio svoje sanjarenje po naborima, kao što čovjek pažljivo slaže načitan i vrijedan dokument i vratio ga na policu u stražnjem dijelu svojih misli, gdje je i pripadao. Pripremao se zajašiti bicikl i odvesti se do kuće. Ali upravo u tom trenu je prolazio pored novog dućana i natpis na vratima mu je zapeo za oči. Nešto se na njemu promijenilo. Zaustavio je bicikl i pogledao ga. VELIKO OTVARANJE 9. LISTOPADA - DOVEDITE SVOJE PRI J ATELJE! na vrhu je nestalo. Zamijenjeno je malim četvrtastim natpisom, crvena slova na bijeloj podlozi. OTVORENO pisalo je, i OTVORENO je .sve što je pisalo. Brian je stajao sa svojim biciklom izmeñu nogu, gledajući to i njegovo srce je počelo udarati malo brže. Nećeš ući unutra, zar ne? pitao je samog sebe. Mislim, čak i da je otvaranje dan ranije, nećeš ući unutra, zar ne? Zašto ne? sam je odgovorio. Pa... zato što je izlog još uvijek nasapunan. Zaslon na vratima je još uvijek povučen. Uñeš li unutra, svašta ti se može dogoditi. Svašta. Naravno. Kao da je momak koji to vodi Norman Bates ili sličan netko, oblači se u majčinu odjeću i bode nožem mušterije. Upravo taako. 30 Zaboravi na to, reče plašljiv dio njegovog uma, iako je taj dio zvučao kao daje već znao daje izgubio. Nešto je čudno u tome. Tada je Brian pomislio da kaže svojoj majci. Samo da joj nonšalantno kaže, "Usput mama, znaš onaj novi dućan, Potrebne stvari? Pa, otvorenje dan ranije. Ušao sam i razgledao ga." Ona bi tada sigurno brzo pritisnula dugme za stišavanje tona na daljinskom upravljaču. Željela bi čuti sve o tome! Ova misao je bila previše za Briana. Povukao je stojnu nožicu bicikla i polako pošao u sjenu tende - ispod platna djelovalo je kao da je deset stupnjeva hladnije - i približio se vratima Potrebnih stvari. Dok je stavljao ruku na veliku staromodnu kvaku, palo mu je na pamet daje natpis bio pogrešan. Vjerojatno se nalazio tamo, unutar vratiju, za sutra i netko gaje zabunom stavio. Nije mogao čuti nikakav zvuk iza povučenog zaslona; mjesto je imalo osjećaj napušte-nosti.
Ali kad je već došao tako daleko, probao je kvaku... i lako se otvorila pod njegovom rukom. Brava je škljocnujg*i vrata Potrebnih stvari su se otvorila. Unutra je bilo tamno, ali ne mračno. Brian je mogao vidjeti daje ugrañena krijesnica (specijalnost kompanije Dick Perrv zidne obloge i vrata) i da nekoliko njenih dijelova svijetli. Stavljene su na različitim izložbenim kutijama koje su bile posvuda u velikoj sobi. Kutije su većinom bile prazne. Reflektori su osvjetljavali nekoliko predmeta koji su bili u kutijama. Pod, koji je bio prazno drvo dok je to bilo Western Maine nekretnine i osiguranje, bio je pokriven debelim tepihom od zida do zida, boje burgunca. Zidovi su bili obojani u bijelu boju ljuske jajeta. Tanko svjetlo, bijelo poput zidova, probijalo je kroz nasapunani izlog. Pa, to je greška, nema veze, pomisli Brian. Još uvijek nema svoju robu. Tko god je greškom stavio natpis OTVORENO na vrata, isto tako je greškom ostavio otključana vrata. Pristojna stvar u takvim okolnostima bila bi ponovo zatvoriti vrata, popesti se na bicikl i otići. 31Ipak, sad nije želio otići. Sada je zaista gledao unutrašnjost novog dućana. Majka će razgovarati s njim ostatak poslijepodneva kad to čuje. Luñački dio bio je ovaj: on nije bio potpuno siguran što on to vidi. Bilo je pola tuceta (izložaka) stvari u izložbenim kutijama i reflektorska svjetla su bila uperena na njih - vrsta probnog osvjetljenja, vjerojatno - ali nije mogao reći što je to. Meñutim, mogao je reći što to nije: okrugli kreveti i pljesnivi telefoni. "Zdravo? pitao je nesigurno, još uvijek stojeći kod vrata. "Ima li koga?" - Upravo je htio zgrabiti kvaku i zatvoriti vrata za sobom kad je neki glas odgovorio, "Ja .sam ovdje." Visoka figura - koja je na prvi pogled djelovala kao nemoguće visoka figura - ušla je kroz vrata iza jedne od izložbenih kutija. Vrata su bila sakrivena tamnom baršunastom zavjesom. Brian osjeti trenutan i monstruozan grč od straha. Tada, jedan tračak svjetla od reflektora prede preko lica muškarca i Brianov strah se ublažio. Čovjek je bio prilično star, i lice mu je bilo vrlo ljubazno. Pogledao je Brianasa zanimanjem i zadovoljstvom. "Vrata su bila otključana," započne Brian, "pa sam pomislio -" "Naravno da su otključana," reče visok čovjek. "Odlučio sam malo otvoriti poslijepodne kao vrstu... predigre. I ti si moja prva mušterija. Uñi, moj prijatelju. Uñi slobodno i ostavi malo sreće koju donosiš!" Nasmiješio se i pružio ruku. Osmijeh je bio zarazan. Brian je osjetio iznenadnu simpatiju prema vlasniku Potrebnih stvari. Trebao je preći preko praga i
ući u dućan da zgrabi ruku visokog čovjeka, i to napravi bez zlih slutnji. Iza njega, vrata se zanjišu i zalupe sama od sebe. Brian ne primijeti. Bio je previše zaposlen zapažanjem da su oči visokog čovjeka tamnoplave - iste nijanse kao i oči gdice Ratcliffe. Mogli su biti otac i kćer. Stisak visokog čovjeka je bio jak i siguran, ali ne bolan. Svejedno, bilo je nelagode u tome. Nešto.... glatko. Nekako previše. "Drago mi je da sam vas upoznao," reče Brian. Te tamnoplave oči upiljile su se na njegovom licu poput željezničkih svjetiljki. 32 POTREBNE STVARI "I meni je jednako drago da sam te upoznao," reče visoki čovjek i tako je Brian Rusk upoznao vlasnika Potrebnih stvari prije bilo koga drugoga u Castle Rocku. "Moje ime je Leland Gaunt," reče visoki čovjek, "a ti si-?" "Brian. Brian Rusk." "Odlično, gospodine Rusk. A budući da si moja prva mušterija, mislim da ti mogu ponuditi posebnu cijenu za bilo koju stvar koja privuče tvoju pažnju." "Pa, hvala," reče Brian, "ali mislim da ne mogu ništa kupiti na ovakvom mjestu. Ne dobivam džeparac prije petka, i-" Ponovo je sumnjičavo pogledao staklene izložbene sanduke. "Pa, izgleda da niste još dobili svu robu." Gaunt se nasmiješio. Njegovi zubi su bili savinuti i na slabom svjetlu su izgledali prilično žuti, ali Brianu se osmijeh svejedno činio veoma šarmantnim. Još jednom je bio skoro prisiljen uzvratiti mu osmijeh. "Ne," Leland Gaunt reče, "ne nisam. Većina moje-ro-be, kako si ti rekao - će stići kasno večeras. Ali još uvijek imam nekoliko zanimljivih stvarčica. Pogledaj oko sebe, mladi gospodine Rusk. Želio bih barem čuti tvoje mišljenje, ako ništa drugo... i mislim da imaš majku, zar ne? Naravno da imaš. Krasan mladić poput tebe sigurno nije siroče. Jesam li u pravu?" Brian kimne, još uvijek se smiješeći. "Naravno. Mama je upravo kod kuće sada." Pala mu je ideja na pamet. "Želite li daje dovedem ovamo?" Ali u trenutku kad je izrekao ponudu, bilo mu je žao. Nije želio dovesti svoju majku. Sutra, gospodin Leland Gaunt će pripadati cijelom gradu. Sutra, njegova mama i Myra Evans će početi plaziti po njemu, zajedno sa svim drugim ženama u Castle Rocku. Brian je pretpostavio da će gospodin Gaunt prestati biti tako neobičan i drugačiji do kraja mjeseca, k vragu, možda i do kraja tjedna, ali sada je još uvijek bio, sad je još uvijek pripadao Brianu Rusku i samo Brianu Rusku i Brian je želio da tako ostane. Zato mu je bilo drago kad je gospodin Gaunt podigao jednu ruku
33(prsti su bili izrazito uski i izrazito dugi, i Brian primijeti da su kažiprst i srednjak iste duljine) i odmahne glavom. "Ne uopće," reče. "To je točno ono što ja ne želim. Ona bi sigurno željela povesti prijateljicu, zar ne?" "Da," reče Brian, misleći na Myru. "Možda čak dvije prijateljice, ili tri. Ne, ovako je bolje, Brian - smijem li te zvati Brian?" "Naravno," reče Brian, zabavljen. "Hvala. A ti ćeš me zvati gospodine Gaunt, budući da sam stariji, ako ne i bolji - slažeš se?" "Naravno." Brian nije bio siguran što je gospodin Gaunt mislio pod starijim i boljim, ali je volio slušati tog momka kako govori. A njegOve oči su zaista bile posebne - Brian je jedva mogao odvojiti pogled od njih. "Da, tako je puno bolje." Gospodin Gaunt je protrljao ruke stoje proizvelo siktajući zvuk. To je bila stvar za kojom Brian i nije bio tako lud. Trljanje ruku gospodina Gaunta zvučalo je poput uznemirene zmije koja namjerava ujesti. "Reći ćeš majci, možda joj i pokazati što si kupio, ako nešto kupiš-" Brian je razmišljao da kaže gospodinu Gauntu da ima ukupno devedest i jedan cent u svom džepu i odluči da ne kaže. "- a ona će reći prijateljima, a oni će reći svojim prijateljima... vidiš, Brian? Bit ćeš bolja reklama nego što lokalne novine ikad i mogu biti! Ne bih mogao napraviti i bolje da te pošaljem da hodaš ulicama grada sa sandwich pločom!" "Ako vi tako kažete," složi se Brian. Nije imao pojma što je to sandwich ploča, ali je bio siguran da nikad ne bi dozvolio da ga pronañu mrtva s jednom od njih. "Bilo bi zgodno pogledati okolo." Koliko malo toga ima za pogledati, bio je previše pristojan da doda. "Onda počni gledati!" reče gospodin Gaunt, pokazujući prema kutijama. Brian opazi daje bio odjeven u jaknu od crvenog baršuna. Mislio je da bi to mogla biti kućna jakna, kao u pričama Sherlocka Holmesa koje je čitao. Bila je uredna. "Samo slobodno, Briane!" Brian poñe polako do kutije najbliže vratima. Pogleda preko ramena, siguran da će ga gospodin Gaunt slijediti u stopu, ali gospodin Gaunt je još uvijek stajao pored vratiju, gledajući ga s ironičnim 34 POTREBNE STVARI užitkom. Činilo se kao daje pročitao Brianove misli i otkrio kako bi Brian mrzio da ga vlasnik dućana prati u stopu dok on razgledava stvari. Pretpostavio je da se većina prodavača bojala da ćeš ili nešto slomiti, ili pokušati im prodati, ili oboje.
"Nemoj žuriti," reče gospodin Gaunt. "Kupovanje je užitak kad se netko ne žuri, Brian, a gnjavaža kad se žuri." "Recite, jeste li možda iz nekih prekomorskih zemalja?" Brian upita. Upotreba gospodina Granta "netko" umjesto "ti" ga je zanimala. Podsjetila gaje na starog voditelja Masterpiece Theatre, koji je njegova majka nekad gledala, ako je u TV vodiču pisalo daje to ljubavna priča. "Ja," reče Gaunt, "sam iz Akrona." "Da lije to u Engleskoj?" "To je u Ohiju," Leland Gaunt reče ozbiljno i tada otkrije svoje jake, nepravilne zube u prijaznom osmijehu. Sve se to Brianu činilo zabavno, kao što mu se čine i rečenice u televizijskim emisijama čine zabavnim, kao npr. u Kafiću Uzdrav-lje. U stvari, cijela ova stvar\t djelovala kao daje zalutao u televizijsku emisiju, onu koja je pomalo tajanstvena, ali ne zastrašujuća. Prasnuo je u smijeh. Na trenutak se zabrinuo da će gospodin Gaunt pomisliti daje nepristojan (možda stoga što gaje majka stalno optuživala daje nepristojan, i kao posljedica toga, Brian je počeo vjerovati da živi u veli-koji i skoro nevidljivoj paukovoj mreži društvenih pravila ponašanja), kad mu se i visok čovjek pridruži. Njih dvojica su se zajedno smijali, i sve u svemu, Brian se nije mogao sjetiti kad je zadnji put proveo tako ugodno poslijepodne kakvo je ovo postajalo. "Hajde, pogledaj," reče gospodin Gaunt, mašući rukom. "Anegdote ćemo izmjenjivati drugom zgodom, Briane." Tako Brian pogleda. Bilo je samo pet stvari u najvećoj staklenoj kutiji, koja je izgledala kao da u nju može udobno stati još dvadeset ili trideset. Jedna je bila lula. Druga je bila slika Elvisa Preslevja na kojoj je nosio crvenu maramu i bijeli kombinezon s tigrom na leñima. Kralj (tako je njegova majka uvijek govorila o njemu) je držao mikrofon ispred svojih naprćenih ustiju. Treća stvar je bila Polaroid foto-aparat. Četvrta je bila komad ulaštenog kamena s rupompunom 35Stephen King kristalnih krhotina. Prekrasno su sjali pod reflektorskim svjetlom. Peto je bio iver drveta, dug i debeo kao jedan od Brianovih kažiprsta. Pokazao je na kristal. "To je geode1, zar ne?" "Ti si dobro obrazovan mladić, Briane. To je upravo to. Imam male natpise za većinu svojih stvari, ali još nisu raspakirani - kao i većina robe. Morat ću raditi kao konj ako želim biti spreman za sutrašnje otvaranje." Ali nije uopće zvučao zabrinuto i djelovao je potpuno zadovoljan da ostane tamo gdje je. "Stoje to?" upita Brian, pokazujući iver. U sebi je mislio daje to vrlo neobičan predmet za dućan u malom gradiću. Leland Gaunt mu se odmah jako svidio, ali ako je ostatak stvari poput ove, Brian je mislio da
neće dugo biti otvoren u Castle Rocku. Ako želite prodavati stvari poput lula i slika Kralja i drvenih ivera, New York je mjesto gdje trebate smjestiti dućan...ili je barem tako vjerovao prema filmovima koje je vidio. "Ah!" reče gospodin Gaunt. "To je zanimljiva stvar! Daj da ti pokažem!" Prošao je kroz sobu, oko kraja kutije, izvukao debeo svežanj ključeva iz svog džepa i bez gledanja izvukao jedan. Otvorio je kutiju i pažljivo izvadio iver. "Pruži ruku, Briane." "Uf, možda je bolje da to ne napravim," reče Brian. Kao stanovnik grada gdje je turizam glavna industrija, posjetio je mnogo dućana sa suvenirima i vidio je puno natpisa s malom pjesmicom: "Lijepo za gledanje / krasno za držanje / ali ako slomiš, / prodano je." Mogao je zamisliti majčinu užasnutu reakciju da slomi iver - ili što god to već bilo - i da mu gospodin Gaunt, ne više tako prijateljski, kaže daje njegova cijena pet stotina dolara. "Zašto ne?" upita gospodin Gaunt, podižući obrve - ali u stvari je bila samo jedna obrva; bila je čupava i rasla je preko korijena nosa u neprekinutoj crti. "Pa, ja sam prilično nespretan." "Glupost," odgovori gospodin Gaunt. "Prepoznam nespretne dečke čim ih vidim. Ti nisi jedan od te vrste." Ispustio je iver u Brianov 1 Šupljine u stijenama ispunjene rudama izlučenim iz vodenih otopina (najčešće su to kristali kuglastog ili jajolikog oblika). 36 POTREBNE STVARI dlan. Brian gaje gledao s nekim iznenañenjem; nije niti bio svjestan da mu je dlan otvoren dok nije vidio iver kako leži na njemu. To nikako na dodir nije bio iver; to je više bilo kao - "Djeluje poput kamena," rekao je sumnjičavo, i podigao oči kako bi pogledao gospodina Gaunta. "I drvo; kamen," reče gospodin Gaunt. "Okamenjeno je." "Okamenjeno," Brian se divio. Pobliže pogleda iver, zatim prstom preñe po njegovoj strani. Istovremeno je bio i gladak i kvrgav. To nekako i nije bio potpuno ugodan osjećaj. "Mora daje star." "Više od dvije tisuće godina star," ozbiljno se složi gospodin Gaunt. "K vragu!"uzvikne Brian. Skočio je i skoro ispustio iver. Zatvorio je ruku oko njega kako bi spriječio da padne na pod... i odjednom ga prožme nelagodan i neobičan osjećaj. Iznenada osjeti - što? Vrtoglavicu? Ne; ne vrtoglavicu, ali udaljenost. Kao da se dio njega podigao iz tijela i nestao. Vidio je da ga gospodin Gaunt gleda sa zanimanjem i užitkom, a oči gospodina Gaunta djelovale su kao da su iznenada narasle do veličine tanjurića za čaj. Ali taj osjećaj dezorijentacije nije bio zastrašujući; prije
je bio uzbudljiv i svakako ugodniji od osjećaja koje je drvo pružalo pod njegovim istraživačkim prstom. "Zatvori oči!" pozove gospodin Gaunt. "Zatvori oči, Briane, i reci mi što osjećaš!" Brian zatvori oči i tako je trenutak nepomično stajao, ispružene desne ruke, sa zatvorenom šakom. Nije vidio kako se na trenutak podigla gornja usna gospodina Gaunta, nalik na pseću, preko njegovih velikih, nakrivljenih zubi, stoje mogla biti ili grimasa užitka ili iščekivanja. Nejasno je osjećao kretanje - spiralni osjećaj kretanja. Zvuk, brz i lagan: dumdum... dumdum... dumdum. Poznavao je taj zvuk.Tojebio- "Brod!" poviče, oduševljen, ne otvarajući oči. "Osjećam se kao da sam na brodu!" "Zaista," reče gospodin Gaunt, i Brianovim ušima zvučao je nemoguće daleko. Osjećaj se pojačao; sad je osjećao kao da ide gore i dolje po dugim, sporim valovima. Čuo je udaljene krikove ptica, i bliže, zvuko- 37Stephen King ve mnogih životinja - mukanje krava, kukurijekanje pijetlova, slabo rezanje veoma velike mačke - ne zvuk bijesa, već izraz dosade. U tom trenu je skoro osjetio drvo (drvo kojem je taj iver nekad pripadao, bio je siguran) pod svojim nogama, i znao je da na nogama nisu Converse tenisice, već neka vrsta sandala, i- Tada je krenulo, iščezavajući u maloj svjetloj točci, poput svjetla na televizijskom ekranu kad se isključuje i tad je nestalo. Otvorio je oči, potresen i uzbuñen. Njegova ruka se tako čvrsto stisnula u šaku oko ivera da je morao natjerati prste da se otvore, i zglobovi su zaškripali poput zahrñalih šarki vratiju. "Hej, dječače," rekao je nježno. "Lijepo, zar ne?" veselo upita gospodin Gaunt i istrgne iver iz Brianovog dlana s vještinom liječnika koji izvlači iver iz mesa. Vratio gaje na mjesto i ponovo zaključao kutiju, cvatući. "Lijepo," složio se Brian dugo izdišući, stoje zvučalo skoro kao uzdah. Sagnuo se da bi pogledao iver. Trnci su još uvijek prolazili na mjestu ruke gdje je držao iver. Ti osjećaji: uzdizanje i spuštanje palube, lupanje valova na koritu, osjećaj drveta pod nogama...ti osjećaji su se još uvijek zadržavali u njemu, iakoje pretpostavljao (s osjećajem izrazite tuge) da će proći, kao što i snovi prolaze. "Je li ti poznata priča o Noi i barci?" upita gospodin Gaunt. Brian se namršti. Bio je siguran daje to biblijska priča, ali je često odlutao za vrijeme nedjeljnih propovijedi i satova Biblije četvrtkom naveče. "Da li je to nešto poput broda koji je išao oko svijeta za osamdeset dana?" upita.
Gospodin Gaunt se ponovo nasmiješi. "Nešto poput toga, Bria-ne. Nešto veoma slično tome. Pa taj iver bi trebao biti s Noine barke. Naravno, ja ne mogu reći daje s Noine barke, zato jer bi ljudi mislili da sam ja najgora vrsta varalice. Danas na svijetu postoji barem četiri tisuće ljudi koji pokušavaju prodati komade drveta za koje tvrde da su s Noine barke - i vjerojatno još četiri stotine tisuća koji pokušavaju prodati komade jedinog pravog Križa - ali mogu reći daje stariji od dvije tisuće godina, jer je starost znanstveno ispitana, i mogu reći da dolazi iz Svete Zemlje, iako nije pronañen na planini Ararat, već na planini Boram." 38 POTREBNE STVARI Većinu toga Brian nije zapamtio, osim najznačajnije činjenice. "Dvije tisuće godina," dahne Brian. "Super! Jeste li zaista sigurni?" "Jesam naravno," reče gospodin Gaunt. "Imam potvrdu od M.I.T.2 gdje je znanstveno ispitan i to ide s tom stvari, naravno. Ali, znaš, ja zaista vjerujem da bi mogao biti s barke." Na trenutak je lukavo pogledao iver, a zatim podigao svoje blistave plave oči prema Brianovim boje lješnjaka. Brian je ponovo bio fasciniran njegovim pogledom. "Napokon, planina Boram je manje od trideset kilometara zračne linije udaljena od planine Ararat, a veće greške od posljednjeg počivališta broda, čak i velike su napravljene u povijesti svijeta, naročito kad se priče prenose usmenom predajom od generacije do generacije, prije nego li se konačno zapisu. Jesam li u pravu?" "Da," reče Brian. "Zvuči logično." "I pored toga - stvara tako neobičan osjećaj kad ga držiš. Ne bi li i ti to rekao?" ' 'Pretposta vljam!" Gospodin Gaunt se nasmiješi i raskuštra dječakovu kosu, prekidajući opčinjenost. "Sviñaš mi se Briane. Želio bih da su svi moji kupci puni čuñenja poput tebe. Skromnom trgovcu kao što sam ja život bi bio puno jednostavniji kad bi svijet bio takav." "Za koliko... za koliko biste vi prodali nešto takvo?" upita Brian. Pokazao je prema iveru prstom koji nije bio potpuno miran. Tek sad je počeo shvaćati koliko duboko gaje pogodilo to iskustvo. Bilo je poput stavljanja školjke na uho i slušanja zvuka oceana... samo u tri dimenzije i uključivanjem svih osjetila. Jako je želio da mu gospodin Gaunt dozvoli da ga ponovo drži, možda malo duže, ali nije znao kako bi ga pitao, a gospodin Gaunt mu nije ponudio. "E, pa sada," reče gospodin Gaunt, prelazeći prstima ispod brade i gledajući nestašno Briana. "Za stvari poput ove - i većinom dobrih stvari koje prodajem, zaista zanimljivih stvari - ovisilo bi o kupcu. Koliko bi kupac bio spreman platiti. Koliko bi ti bio spreman platiti, Briane?"
"Ne znam," reče Brian, razmišljajući o devedeset centi u svom džepu, i tada izgovori: "Puno!" 1 Massachusetts Institute of Technology. 39Stephen King Gospodin Gaunt zabaci glavu i od srca se nasmije. Kad je to napravio, Brian opazi da je pogriješio što se tiče tog čovjeka. Kad je ušao, mislio je da je kosa gospodina Gaunta sijeda. Sad je vidio da je samo srebrna na sljepoočnicama. Mora da je stajao ispod nekog relektora, pomisli Brian. "Pa, ovo je bilo jako zanimljivo Briane, ali zaista imam još puno posla pred sobom prije deset sati sutra, pa-" "Naravno," reče Brian, uplašen da je opet zaboravio na dobro ponašanje. "I ja moram ići. Oprostite što sam vas tako dugo zadržao" "Ne, ne, ne! Krivo si me shvatio!" Gospodin Gaunt stavi jednu od svojih dugih ruku na Brianovu. Brian povuče ruku. Nadao se da pokret nije bio neljubazan, ali nije si mogao pomoći čak ako i je. Ruka gospodina Gaunta je bila teška i suha i nekako neugodna. U stvari, nije bila puno drugačija od komadića okamenjenog drveta koje je trebalo biti s Noine barke, ili što god to već bilo. Gospodin Gaunt je bio previše ozbiljan da bi opazio to Brainovo instinktivno uzmicanje. Ponašao se kao daje on, a ne Brian prekršio pravila dobrog ponašanja. "Mislio sam samo da bi trebali krenuti na posao. Zaista nema smisla da gledaš ostale stvari koje sam uspio raspaki-rati; nema ih puno, a od onih koje su vani, vidio si najzanimljivije. Ja dobro poznajem svoju robu, čak i bez inventarne liste u svojoj ruci, i možda imam nešto što bi ti se svidjelo. Što bi se tebi svidjelo?" "O, Bože," reče Brian. Bilo je tisuću stvari koje su mu se svid-jele, i to je bio dio problema - kad je pitanje tako neuvijeno postavljeno, nije znao reći koju bi od tih tisuću stvari najviše volio. "Najbolje je ne previše razmišljati o tim stvarima," reče gospodin Gaunt. Lijeno je govorio, ali ništa nije bilo lijeno u njegovim očima, koje su pažljivo proučavale Brianovo lice. "Kad kažem, 'Brian Rusk, što želiš više od svega na ovom svijetu u ovom trenutku?' koji je tvoj odgovor? Brzo!" "Sandy Koufax," Brian spremno odgovori. Nije bio svjestan da je njegov dlan bio otvoren da primi iver s Noine lañe, dok ga nije vidio da tamo leži i nije bio svjestan što će odgovoriti na pitanje gospodina Gaunta dok nije čuo nječi koje su se otkotrljale iz njegovih ustiju. Čim ih je čuo, znao je da su bile potpuno točne. POTREBNE STVARI "Sandy Kouf'ax," Zamišljeno reče gospodin Gaunt. "Kako za-.;'. nimljivo." "Pa, ne sam Sandy Koufax," reče Brian, već njegova bejzbol sličica."
"Topps ili Fleers'?" upita gospodin Gaunt. Brian nije vjerovao da poslijepodne može biti još bolje, ali iznenada je postalo. Gospodin Gaunt je znao o bejzbol sličicama jednako kao i o iverima i geodama. To je bilo zadivljujuće, zaista zadivljujuće. "Topps." "Pretpostavljam da si u stvari zainteresiran za njegovu sliku iz ranih godina," reče gospodin Gaunt žalosno. "Mislim da ti tu ne bih mogao pomoći, ali" "Ne," reče Brian. "Ne 1954. '56. Tu bih želio imati. Imam zbirku bejzbol sličica iz 1956. Počeo sam pod tatinim utjecajem. Zabavno je, i samo su neke jako skupe - Al Kaline, Mel Parnell, Roy Cam-panella, momci poput njih. Već ih imam više od pedeset. Uključujući i Al Kalinea. Njega sam platio trideset osam dolara. Šišao sam mnoge travnjake da bih dobio Ala." "Kladim se da jesi," reče gospodin Gaunt s osmijehom. "Kao što sam rekao, većina sličica iz '56 nisu zaista skupe - stoje pet dolara, sedam dolara, ponekad deset. Ali Sandy Koufax u dobrom stanju stoji devedeset ili čak stotinu dolara. Te godine nije bio velika zvijezda, ali naravno daje postao i to je bilo dok su Dod-gersi još uvijek bili u Brooklynu. Tamo su ih svi zvali Da Bums. Barem moj tata tako kaže." "Tvoj tata je dvjesto posto u pravu," reče gospodin Gaunt. "Mislim da imam nešto što će te vrlo usrećiti, Briane. Čekaj ovdje." Strugne nazad kroz zavjesu na vratima i ostavi Briana pored kutije s iverom i Polaroidom i slikom Kralja u njoj. Brian je skoro plesao s jedne noge na drugu u nadi i iščekivanju. Govorio je sam sebi da prestane biti takav slabić; čak ako gospodin Gaunt i ima sličicu Sandyja Koufaxa, i čak ako je Topps sličica iz pedesetih, naj- ' Nazivi žvakaćih guma u kojima se dobiju bejzbol sličice. 40
41 vjerojatnije će biti ili iz '55 ili iz '57. A što ako je zaista iz '56'? Što bi to značilo njemu koji ima manje od dolara u džepu? Pa, mogu je pogledati, zar ne? Brian pomisli. Gledanje ništa ne ' košta, zar ne? I to je bila jedna od omiljenih izreka njegove majke. Iz sobe iza zastora dopirali su zvukovi kutija koje se pomiču i blagi udarci dok se stavljaju na pod. "Samo trenutak, Briane," oglasi se gospodin Gaunt. Zvučao je kao da je ostao bez daha. "Siguran sam daje ovdje negdje kutija za cipele..." "Nemojte se više mučiti zbog mene, gospodine Gaunt!" uzvrati Brian, ludo se nadajući da će se gospodin Gaunt potruditi toliko koliko je potrebno.
"Možda je ta kutija u pošiljci koja je još uvijek na putu," neodlučno reče gospodin Gaunt. Brianovo srce klone. Tada: "Ali bio sam siguran...čekaj! Evo je! Upravo ovdje!" Brianovo srce poskoči - i više od toga. Poletjelo je i napravilo salto. Gospodin Gaunt se vrati iza zastora. Njegova kosa je bila malo raskuštrana, a na jednom reveru njegovog kućnog haljetka bila je mrlja prašine. U rukama je držao kutiju u kojoj je nekoć bio par Air Jordan tenisica. Sjeo je na pult i skinuo poklopac. Brian je stajao pored njegove lijeve ruke, gledajući unutra. Kutija je bila puna bejzbol sličica, svaka u svom plastičnom omotu, baš poput onih kakve je Brian nekad kupovao u dućanu bejzbol sličica u North Convvavu, New Hampshire. "Mislio sam da bi ovdje negdje trebala biti inventarna lista, ali nisam te sreće," reče gospodin Gaunt. "Ipak, još uvijek znam prilično što imam na zalihama, kao što sam ti i rekao - to je ključ voñenja posla u kojem prodaješ malo od svega - i siguran sam da sam vidio..." Ušutio je i brzo počeo listati kroz sličice. Brian je gledao sličice koje su se na tren pojavljivale, nijem od divljenja. Momak koji je vodio dućan s bejzbol sličicama imao je, ono što je njegov tata nazivao "zgodan seoski" izbor starih sličica, ali sadržaj cijelog dućana nije se uopće mogao usporediti s blagom koje je bilo sakriveno u ovoj kutiji tenisica. Tu su se nalazile kartice duhana za žvakanje sa slikama Ty Cobba i Pie Travnora. Tu su bile 42 POTREBNE STVARI kartice cigareta sa sličicama Babe Rutha i Dom DiMaggia i Big Georgea Kellera i čak Hirama Dissena, jednorukog bacača koji je bacao za White Soxe četrdesetih godina. LUCKY STRIKE GREEN JE OTIŠAO U RAT! objavljivale su mnoge kartice cigareta. I onda, samo se letimično pokazalo, široko, svečano lice u Pittsburgh vojničkoj košulji. "Moj Bože, nije li to bio Honus Wagner?" Brian protisne. Njegovo srce je bilo poput ptičice koja je uletjela u njegovo grlo i sada tamo lepršala, uhvaćena u stupicu. "To je najrjeña bejzbol sličica u svemiru!" "Da, da," odsutno reče gospodin Gaunt. Njegovi dugi prsti brzo su prelazili kroz sličice, slike iz drugog doba uhvaćene ispod prozirnih plastičnih omota, ljudi koji su udarali i bacali lopte, pokrivali leña, heroji velikog i prošlog zlatnog doba, doba o kojem ovaj dječak još uvijek gaji vesele i živahne snove. "Malo svega, to je tajna uspješnog posla, Briane. Raznolikost, užitak, čuñenje, ispunjenje... to je tajna uspješnog života, zato... ne dajem savjete, ali da dajem, može biti i gore nego da to zapamtiš... daj da vidim... negdje... negdje... ah!"
Izvukao je sličicu iz sredine kutije poput mañioničara koji izvodi trik i trijumfalno je stavio u Brianovu ruku. To je bio Sandy Koufax. To je bila Topps sličica iz '56. I bila je potpisana. "Mom dragom prijatelju Brianu, s najboljim željama, Sandy Koufax," Brian pročita promuklim šapatom. I zatim ustanovi da ne može ništa reći. Pogledao je gospodina Gaunta, a usne su se pokretale. Gospodin Gaunt se nasmiješi. "Nisam to namjestio, niti planirao Briane. To je samo slučajnost... ali zgodna slučajnost, ne misliš li tako?" Brian još uvijek nije mogao govoriti, pa se zadovoljio jednim ki-manjem glave. Plastični omot s dragocjenim sadržajem djelovao je neobično teško u njegovoj ruci. "Izvadi je van," zamoli gospodin Gaunt. 43Stephen King Kad je Brianov glas konačno ponovo izašao iz njegovih ustiju, to je bilo hroptanje veoma starog invalida. "Ne usuñujem se." "Pa, ja se usuñujem," reče gospodin Gaunt. Uzeo je omot od Briana, dohvatio unutrašnjost s pažljivo manikiranim noktom jednog od prstiju, i izvukao sličicu. Stavio ju je u Brianovu ruku. Vidio je sićušne uleknine na površini - napravio ih je vršak pera kojim je Sandy Koufax običavao potpisivati svoje ime... svoja imena. Koufaxov potpis je bio skoro isti kao i tiskani, osim što je tiskani potpis bio Sanford Koufax, a autogram Sandy Koufax. Isto tako, bio je tisuću puta bolji jer je bio stvaran. Sandy Koufax je držao ovu sličicu u svojoj ruci i stavio svoj znak na nju, znak svoje ruke i magičnog imena. Ali na njoj je bilo još jedno ime - Brianovo. Neki dječak njegovog imena stajao je pored Ebbets Field bullpena"1 prije igre i Sandy Koufax, pravi Sanñy Koufax, mlad i snažan, sa slavnim godinama pred sobom, uzeo je ponuñenu sličicu, koja je vjerojatno još mirisala na slatku rozu žvakaću gumu, i stavio svoj znak na nju... i moj, takoñer, pomisli Brian. Iznenada ga ponovo obuzme isti osjećaj kao i kada je držao iver okamenjenog drveta. Samo stoje ovaj put bio puno, puno jači. Miris trave, slatke i svježe ošišane. Snažan udarac drveta po lopti Povici i smijeh iz svlačionice. "Zdravo, gospodine Koufax, možete li potpisati vašu sličicu za mene?" Usko lice. Smeñe oči. Tamna kosa. Kapa se nakratko skida, češe glavu na vrhu čela, zatim ponovo stavlja kapu. "Naravno, dječače." Uzima sličicu. "Kako se zoveš?" "Brian, gospodine - Brian Seguin."
Greb, greb, grebpo sličici. Čarolija: urezana vatra. Želiš li biti igračkad narasteš, Briane ?"Pitanjeje bilo poput naučene fraze, i on govori ne podižući glavu sa sličice koju drži u velikoj desnoj ruci, pa može pisati sa svojom uskoro čarobnom lijevom rukom. "Da, gospodine." "Vježbaj osnove." I vraća natrag sličicu. 4 Nazivi žvakaćih guma u kojima se dobiju bejzbol sličice. 44 POTREBNE STVARI "Da, gospodine!" Ali on već odlazi, zatim počne lijeno trčati po svježe ošišanoj travi dok on trči prema bullpenu sa svojom sjenom koja trči pored njega. "Brian? Brian?" "Oprostite," reče Brian i pocrveni. Znao je da bi trebao vratiti sličicu, vratiti je i izaći odavde, ali nije je mogao pustiti. Gospodin Gaunt je buljio u njegove oči - ravno u njegovu glavu, kako se činilo-ponovo, i još jednom bilo mu je nemoguće odvratiti pogled. "Pa," reče gospodin Gaunt nježno. "Recimo Brian da si ti kupac. Recimo. Koliko bi ti platio za tu sličicu?" Brian osjeti očaj kao da mu je kamen sjeo na srce. "Sve što imam je-" Lijeva ruka gospodina Gaunta poleti gore. "Šššš!" reče strogo. "Ugrizi se za jezik! Kupac nikad ne smije reći prodavaču koliko ima! Možeš isto tako dati prodavaču svoj novčanik, i izvrnuti sadržaj džepova na pod prilikom pogodbe! Ako ne znaš lagati, budi miran! To je prvo pravilo poštene trgovine, Briane, dječače." Njegove oči - tako velike i tamne. Brian se osjećao kao da pliva u njima. "Postoje dvije cijene za ovu sličicu, Briane. Pola... i pola. Jedna polovina je gotovina. Druga je djelo. Razumiješ li?" "Da," reče Brian. Ponovo se osjećao daleko - daleko od Castle Rocka, daleko od Potrebnih stvari, čak daleko od samog sebe. Jedine stvari koje su bile stvarne u ovom dalekom mjestu su bile široke, tamne oči gospodina Gaunta. "Cijena u gotovini za ovu potpisanu sličicu Sandyja Koufaxa iz 1956. je osamdeset pet centi," reče gospodin Gaunt. "Da li je to pošteno?" "Da," reče Brian. Njegov glas je bio dalek i sićušan. Ponovo je osjećao kako se gubi, gubi... i dolazi do točke gdje svako jasno sjećanje prestaje. "Dobro," reče milozvučni glas gospodina Gaunta. "Za sada se naše trgovanje dobro odvijalo. Što se tiče djela... poznaješ li ženu po imenu Wilma Jerzyck, Briane?"
"Wilma, naravno," reče Brian iz svoje sve veće tmine. "Ona živi na drugoj strani bloka od nas." 45Stephen King "Da, vjerujem daje tako," složi se gospodin Gaunt. "Slušaj pažljivo, Briane." Moradaje nastavio pričati, ali Brian se nijesjećao stoje rekao. Sljedeća stvar koje je bio svjestan je da ga je gospodin Gaunt nježno istjerao na Main Street, rekavši koliko je uživao što gaje upoznao i tražio ga da kaže majci i svim svojim prijateljima da su s njim dobro i pošteno postupali. "Naravno," reče Brian. Osjećao se zbunjeno... ali se isto osjećao i jako dobro, kao da se upravo probudio iz osvježavajućeg rano po-slijepodnevnog drijemanja. "I doñi ponovo," reče gospodin Gaunt, prije nego je zatvorio vrata. Brian ih pogleda. Na natpisu koji je tamo visio sada je pisalo ZATVORENO. 8 Brianu se činilo daje satima bio u Potrebnim stvarima, ali sat na banci je pokazivao daje tek deset to četiri. Bio je manje od dvadeset minuta. Pripremao se uzjahati bicikl, zatim je naslonio ručke na trbuh dok je posezao u džepove hlača. Iz jednog je izvukao šest sjajnih bakrenih centi. Iz drugog je izvukao potpisanu sličicu Sandvja Kour'axa. Očito su sklopili neku vrstu pogodbe, iako se Brian ni za živu glavu nije mogao sjetiti stoje to bilo - samo je bilo spomenuto ime Wilme Jervzck. Mom dragom prijatelju Brianu, s najboljim željama, Sandy Kou-fax. Kakvu god pogodbu da su sklopili, vrijedilo je. Za takvu sličicu vrijedilo je dati bilo što. Brian ju je pažljivo spremio u svoju naprtnjaču kako se ne bi savinula, uzjašio bicikl, i počeo brzo voziti kući. Smiješio se cijelim putem. 46 r DRUGO POGLAVLJE 1 Kad se u gradiću Nove Engleske otvara novi dućan, stanovnici -iako provincijalci u drugim stvarima - pokazuju kozmopolitsko držanje s kojim se rijetko mogu usporediti i njihovi gradski roñaci. U New Yorku ili Los Angelesu, nova galerija može privući malu skupinu potencijalnih pokrovitelja i jednostavnih promatrača prije nego se vrata prvi put otvore; novi klub može stvoriti i red, i policijske barikade s paparazzijima, naoružanih torbicama i lećama teleobjektiva, koji s iščekivanjem stoje iza njih. Čuje se uzbuñeno brujanje razgovora, ako meñu posjetiocima kazališta na Broadwayju prije otvaranja nove
predstave koja, bez obzira da li je vrlo uspješna ili potpuna propast, sigurno izaziva komentare. Kad se u gradiću Nove Engleske otvara novi dućan, rijetko je gužva prije nego se otvore vrata, a nikad nema reda. Kad se povuku zasloni, otključaju vrata, i najavi se otvaranje trgovine, mušterije dolaze i ulaze u malom broju, što bi se promatraču činilo kao ravnodušnost... i kao loš znak za budućnost vlasnika dućana. Ono što često djeluje kao nedostatak zanimanja često krije znatiželjno očekivanje i još znatiželjnije zapažanje (Ćora Rusk i Myra Evans nisu bile jedine dvije žene u Castle Rocku čije su telefonske linije stalno brujale o Potrebnim stvarima tjednima prije njenog ot- 47Stephen King varanja). Meñutim, to zanimanje i iščekivanje ne mijenjaju konzervativni način ponašanja kupaca malog gradića. Odreñene stvari se jednostavno Ne Rade, naročito ne u uskim Jenki enklavama sjevernog Bostona. To su društva koja devet mjeseci svake godine žive dostatna sama sebi i prerano pokazivanje previše zanimanja ili pokazivanje na bilo koji način da si osjetio više od prolaznog zanimanja, se smatra lošim ponašanjem. Istraživanje novog dućana u malom gradiću i prisustvovanje društvenoj uglednoj zabavi u velikom gradu su aktivnosti koje obje izazivaju veliku količinu uzbuñenja meñu sudionicima, i postoje pravila za oboje - pravila koja su neizrečena, stalna i neobično slična. Glavno medu njima je da ne smiješ doći prvi. Naravno, netko mora prekršiti ovo glavno pravilo, ili nitko ne bi uopće stigao, ali novi dućan će biti prazan barem dvadeset minuta nakon što se natpis ZATVORENO okrene da bi po prvi put pisalo OTVORENO i da se upu--ćen promatrač može kladiti da će prvi posjetioci stići u grupi - par, trio, ali najčešće četiri gospoñe. Drugo pravilo je da kupci istraživači pokažu takvu pristojnost koja graniči s hladnoćom. Treće je da nitko ne smije pitati (barem prilikom prve posjete) o prošlosti prodavača ili bona fides. Četvrto je da nitko ne smije donijeti poklon za dobrodošlicu u grad, naročito ne tako neukusan kao stoje domaći kolač ili pita. Posljednje pravilo je stalno kao i prvo: ne smiješ zadnji otići. Ova dostojanstvena gavota - koja se može nazvati Ples ženskih is-traživača - traje negdje od dva tjedna do dva mjeseca i na primjenjuje se kad netko iz grada otvori dućan. Takva vrsta otvaranja je slična crk-venoj večeri tjedna staračkog doma - intimna, vesela i poprilično do-sadna. Ali kad je novi trgovac Iz Daleka (to se uvijek tako izgovara, tako da se mogu čuti velika slova), Ples ženskih istraživača je siguran kao i činjenica o smrti i o gravitacijskoj sili. Kada završi probno razdoblje (nitko ne uzima oglas iz novina da kaže to je to, ali svatko to zna), dogodi se jedna od dviju stvari: ili promet trgovine postane normalniji i
zadovoljni kupci donose zakašnjele darove i pozivnice za posjet ili novi posao propada. U gradićima poput Castle Rocka, o malim poslovima se ponekad govori kao o "propalim" tjednima ili čak mjesecima prije nego nesretni vlasnici sami ustanove tu činjenicu. 48 POTREBNE STVARI Barem jedna žena u Castle Rocku nije se pridržavala prihvaćenih pravila, koja su se drugima činila stalnim. To je bila Polly Chal-mers, koja je vodila Ti šiješ i šiješ. Većina nije ni očekivala uobičajeno ponašanje od nje; većina žena Castle Rockea (i većina gospode) je smatrala Polly Chalmers ekscentričnom. Polly je stvarala sve moguće probleme samoimenovanim društvenim arbitrima Castle Rockea. Kao prvo, nitko nije mogao odlučiti o najosnovnijoj činjenici: da li je Polly Iz Grada ili je Iz Daleka? Istina, roñena je i većinom rasla u Castle Rocku, ali je s osamnaest godina napustila grad s djetetom Dukea Sheehana u trbuhu. To je bilo 1970. i samo jednom se vratila prije nego se zauvijek doselila 1987. Taj kratki povratak je započeo krajem 1975, kad joj je otac umirao od raka crijeva. Nakon njegove smrti, Lorraine Chalmers je imala srčani udar i Polly je ostala kako bi njegovala svoju majku. Lorraine je imala još jedan srčani udar - ovaj puta fatalan - u rano proljeće 1976, i nakon što je majka sahranjena u domovini, Polly (koja je do tada stvorila pravu atmosferu tajanstvenosti, barem što se tiče gradskih žena), je ponovo otišla. Opće mišljenje je bilo daje ovaj put otišla zauvijek, i kad je posljednji Chalmers, stara teta Evvie, umrla 1981. i Polly nije došla na sprovod, činilo se daje mišljenje potvrñeno. Ipak, prije četiri godine ona se vratila i otvorila krojačku radnju. Iako to nitko nije znao zasigurno, postojala je mogućnost daje iskoristila novac tete Evvie Chalmers za investiranje novog pothvata. Kome drugom bi ta stara raga sve ostavila? Lakomiji gradski sljedbenici la come die humaine (većina ih je bila takva) su bili sigurni, da ako Polly uspije u svom malom poslovanju i zadrži se ovdje, da će se većina stvari o kojima su bili radoznali, vremenom otkriti. Ali u Pollyinom slučaju, mnoge stvari su ostale tajanstvene. To je izazivalo razdraženost. Znalo se daje provela nekoliko godina u San Franciscu, ali malo više... Lorraine Chalmers nije bila bliska sa svojom mušičavom kćerkom. Da li je Polly išla tamo u školu ili negdje drugdje? Vodila je posao kao da je završila poslovni tečaj i puno na njemu naučila, ali nitko to nije mogao tvrditi sa sigurnošću. Bila je neudata kad se 49Stephen King
vratila, ali da li je bila udata, bilo u San Franciscu ili u nekom drugom mjestu gdje je možda (ili nije) provela neko vrijeme izmeñu Tada i Sada? Nitko nije znao niti to, samo da se nikad nije udala za Sheehan momka - on je pristupio mornarici, služio tamo neko vrijeme i sada je prodavao nekretnine negdje u New Hampshireu. A zašto se ona vratila da ostane ovdje nakon svih tih godina? Naročito su se pitali što se dogodilo s djetetom. Da li je zgodna Polly imala pobačaj? Da li gaje dala posvojiti? Da li gaje zadržala? Ako je tako, da lije umrlo? (Da lije ono (izluñujuća zamjenica) sada živo, negdje u školi, i povremeno piše pisma svojoj majci? Nitko nije znao niti te stvari i većinom su neodgovorena pitanja o "njemu" najviše ljutila. Djevojka koja je otišla Grevhound autobusom s djetetom u trbuhu je sada bila žena od skoro četrdeset godina i vratila se, te već četiri godine živi i obavlja posao u gradu, i nitko čak ne zna ni spol djeteta zbog kojeg je otišla. Upravo nedavno je Polly Chalmers pružila gradu novi dokaz svoje ekscentričnosti, ako je to uopće bilo potrebno: družila se s Alanom Pangbomom, šerifom okruga Castle, a šerifova žena i mladi sin su bili sahranjeni tek prije godinu i pol. Takvo ponašanje nije bio pravi Skandal, ali je svakako bilo Ekscentrično, pa nitko nije bio iznenañen kad je vidio Polly Chalmers kako maršira pločnikom Main Streeta od svojih vratiju, pa do vratiju Potrebnih stvari dvije minute poslije deset, u jutro 9. listopada. Nisu čak bili niti iznenañeni onim što je nosila u svojim rukama odjevenim u rukavice: Tupperware posudu u kojoj se mogao nalaziti samo kolač. Kao što su mještani rekli kad su poslije o tome diskutirali, to je samo bilo nalik na nju. Izlog Potrebnih stvari je bio očišćen od sapuna i tucet stvari je bilo izloženo - satovi, srebrni okvir, slika, krasan triptih koji je samo čekao da ga netko napuni s omiljenim fotografijama. Polly s odobravanjem pogleda te stvari, te ode do vratiju. Na natpisu koji je tamo visio, pisalo je OTVORENO. Kad je napravila ono stoje nat- 50 POTREBNE STVARI pis sugerirao, malo zvonce zazvoni iznad njene glave - stavljeno je nakon premijerne posjete Briana Ruska. Dućan je mirisao na nove tepihe i svježu boju. Bio je ispunjen sunčevom svjetlošću i kad je zakoračila u nj, gledajući okolo sa zanimanjem, pojavila joj se jasna misao: Ovo je uspjeh. Još niti jedna mušterija nije zakoračila kroz vrata - osim ako ja nisam ta - i to je već uspjeh. Izvanredno. Takve brze procjene nisu bile nalik na nju, kao niti njezin osjećaj trenutnog odobravanja, ali su bili neosporni.
Visok čovjek se naginjao nad jednom staklenom izložbenom kutijom. Pogledao je kad je zvono zazvonilo i nasmiješio joj se. "Zdravo," reče. Polly je bila praktična žena kojaje znala što hoće i uglavnom joj se svidjelo stoje tamo vidjela, pa je trenutak zbunjenosti koji ju je obuzeo kad se prvi put susrela s očima ovog stranca, bio sam po sebi zbunjujući. Poznajem ga, bila je prva jasna misao kojaje probila taj neočekivani oblak. Već sam prije srela toga čovjeka. Gdje? Ipak, nije, i to saznanje - ta sigurnost -javila se trenutak kasnije. Pretpostavila je daje to dćja vu, taj osjećaj lažnog sjećanja koji s vremena na vrijeme pogaña svakoga, osjećaj koji dezorijentira budući daje tako sanjarski i tako prozaičan. Na trenutak ili dva njeni koraci su zastali i mogla mu se samo bespomoćno smješkati. Zatim je pomakla lijevu ruku kako bi bolje primila kutiju s kolačem koju je držala, i pogodi je oštra bol sa stražnje strane prema ručnom zglobu na dva mjesta. Činilo se kao da su zupci velike kromirane vilice usañeni duboko u njenom mesu. To je bio artritis i bolioje kao sam vrag, ali je barem ponovo usredotočio njenu pažnju i govorila je bez uočljivog oklijevanja... samo je pomislila daje čovjek mogao svejedno primijetiti. Imao je jasne oči boje lješnjaka koje su djelovale kao da mogu puno toga primijetiti. "Bok," reče. "Zovem se Polly Chalmers. Vlasnica sam malog dućana za odjeću i šivanje dvoja vrata dalje od vas. Mislila sam, budući da smo susjedi, da navratim i zaželim vam dobrodošlicu u Castle Rock prije gužve." On se nasmiješi i cijelo mu se lice razvedri. Ona osjeti kako su se i njene usne razvukle u osmijeh, iako je lijeva ruka još uvijek boljelaStephen King kao vrag. Da nisam već zaljubljena u Alana, pomislila je, mislim da bih bez cviljenja pala pred njegove noge. "Pokažite mi spavaću sobu, Gospodaru, ići ću mirno." S dozom užitka, pitala se koliko će žena koje budu navratile na kratko razgledavanje prije završetka dana, ići kući ludo zaljubljene u njega. Vidjela je da ne nosi vjenčani prsten; još ulja na vatru. "Drago mi je da sam vas upoznao, gospoño Chalmers," reče prilazeći. "Ja sam Leland Gaunt." Ispružio je desnu ruku dok joj je prilazio, zatim se malo namrštio kad se ona odmaknula. "Oprostite," ona reče. "Ne rukujem se s ljudima. Nemojte, molim vas misliti da sam nepristojna. Imam artritis." Stavila je posudu Tupperware na najbližu staklenu kutiju i podigla ruke, koje su bile zatvorene u glase" rukavicama. Nije bilo ništa hirovito u tome, samo su bile očito deformirane, lijeva malo više od desne.
Neke žene u gradu su mislile daje Polly u stvari ponosna na svoju bolest; razmišljale su da zašto bi inače bila tako brza u njenom poka-zivanju? Istina je bila potpuno suprotna. Iako nije bila tašta žena, do-voljno je brinula o svom izgledu da bi joj bilo neugodno zbog ružnoće njenih ruku. Pokazivala ih je stoje brže moguće i ista misao je na kratko izbijala na površinu - tako kratko daje skoro uvijek prošla nepre-poznatljiva - u njenim mislima svaki put se pojavilo: Evo. Sad je gotovo. Sad možemo krenuti na bilo što drugo što postoji. Ljudi su obično primijetili neku njenu uzbuñenost ili nelagodu kad im je pokazivala svoje ruke. Gaunt nije. Zgrabio je gornji dio njene ruke u svoje ruke koji su bile izvanredno snažne i s tim se rukovao. To joj je moglo djelovati kao neumjesna intimna stvar prilikom prvog upoznavanja, ali nije. Gesta je bila prijateljska, kratka, čak prilično zabavna. Unatoč tome, bila je sretna da je bila brza. Njegove ruke su pružale suh, neugodan osjećaj čak i kroz lagani jesenski kaput što gaje nosila. "Mora da je teško voditi dućan za šivanje s takvim invaliditetom, gospoño Chalmers. Kako uopće uspijevate?" To je bilo pitanje koje joj je postavljalo malo ljudi, i osim Alana, nije se mogla sjetiti nikoga da joj je postavio pitanje tako izravno. "Šivala sam puno radno vrijeme koliko god sam dugo mogla," reče. Iz te kože nikud se ne može, pretpostavljam da ćete reći. Sada 52 POTREBNE STVARI imam desetak djevojaka koje rade za mene pola radnog vremena, a ja uglavnom kreiram. Ali ja još uvijek imam svoje dobre dane." To je bila laž, ali je smatrala da neće naškoditi, budući da ju je uglavnom rekla za svoju vlastitu korist. "Pa, drago mi je da ste navratili. Reći ću vam istinu - patim od užasne vrste treme." "Zaista? Zašto?" Još je sporija bila u procjeni ljudi nego u procjeni mjesta i dogañaja, i bila je zapanjena - čak i malo uznemirena -kako se brzo i prirodno osjećala kao kod kuće s ovim čovjekom kojeg je upoznala prije manje od minute. "Stalno se pitam što ću napraviti ako nitko ne doñe. Uopće nitko, cijeli dan." "Doći će," ona reče. "Željet će pogledati vašu robu - izgleda da nitko nema pojma što prodaje dućan nazvan Potrebne stvari - ali što je još važnije, željet će pogledati vas. To je tako, u malom mjestu poput Castle Rocka" "Nitko ne želi izgledati previše zainteresiran," on završi umjesto nje. "Znam - imao sam iskustvo s malim gradovima. Moj me racionalan um
uvjerava daje sve što ste upravo rekli apsolutna istina, ali postoji i drugi glas koji mi stalno govori, 'Oni neće doći Leland, oohhh, ne, oni neće doći, gomilu će se držati podalje, samo pričekaj i vidjet ćeš.'" Ona se nasmije, iznenada se sjetivši da se isto tako osjećala kad je otvorila Ti šiješ i šiješ. "Ali što je ovo?" on zapita, dodirujući Tuppervvare posudu jednom rukom. I ona primijeti nešto stoje Brian Rusk već vidio: kažiprst i srednjak te ruke su bili točno iste duljine. "To je kolač. I ako poznajem ovaj grad barem polovicu toliko koliko mislim da ga poznajem, uvjeravam vas da je to jedini kojeg ćete danas dobiti." On joj se nasmiješi, očito razdragan. "Hvala vam! Hvala vam puno, gospoño Chalmers - dirnut sam." I ona, koja nikad nije zatražila od nekoga da je zove po imenu nakon prvog ili vrlo kratkog poznanstva (i koja je bila sumnjičava prema svima - prodavačima nekretnina, agentima osiguravajućeg društva, prodavačima automobila - koji su bez pitanja koristili tu 53Stephen King privilegiju), bila je iznenañena čuvši sebe da govori, "Ako ćemo biti susjedi, ne biste li me trebali zvati Polly?" Kolač je bio čokoladni, u što se Leland Gaunt mogao uvjeriti samo podižući poklopac i pomirisavši ga. Pozvao ju je da ostane i pojede krišku s njim. Polly je oklijevala. Gaunt je inzistirao. "Netko će voditi vaš dućan," reče, "a nitko se neće usuditi ući u moj dućan barem još pola sata - to bi trebalo udovoljiti protokolima. A ja imam tisuću pitanja o gradu." Tako je pristala. Nestao je kroz zavjesu na vratima na dnu dućana i čula gaje da se penje po stepenicama - pretpostavljala je da u gornjem dijelu živi, barem privremeno - da donese tanjure i vilice. Dok je čekala da se vrati, Polly je šetala okolo razgledavajući stvari. Na uokvirenom natpisu na zidu pored vratiju kroz koja je ušla pisalo je da će dućan biti otvoren od deset ujutro do pet poslijepodne ponedjeljkom, srijedom, petkom i subotom. Bit će zatvoren "osim prema dogovoru" utorkom i četvrtkom do kasnog proljeća - ili Po-lly, pomisli osmjehujući se u sebi, dok divlji i ludi turisti ponovo ne doñu, mašući pregrštima dolara. Prema njenoj procjeni, Potrebne stvari je bio dućan kolekcionarskih predmeta. Dućan kolekcionarskih predmeta više klase, bila bi rekla nakon letimičnog razgledavanja, ali detaljno proučavanje stvari koje su bile na prodaju pokazalo je da se ne može tako lako kategorizirati. Stvari koje su bile stavljene kad je Brian stao prošlo poslijepodne - geode, Polaroid foto-aparat, slika Elvisa Presleyja, nekolicina drugih -
su još uvijek bile ovdje, ali je još negdje oko četiri tuceta bilo dodano. Mali sag vjerojatno vrijedan malo bogatstvo, visio je na jednom žućkastobijelom zidu - bio je turski i star. U jednoj od kutija se nalazila i zbirka olovnih vojnika, vjerojatno antiknih, ali Polly je znala da svi olovni vojnici, čak i oni lijevani u Hong Kongu prije tjedan dana, prošlog ponedjeljka, imaju antikni izgled. 54 POTREBNE STVARI Roba je bila veoma raznolika. Izmeñu slike Elvisa, koja je izgledala poput stvari koja bi se prodavala na bilo kojem luna-parku u središtu Amerike za $4.99, te izrazito nezanimljive vjetrenice orao, nalazio se zaslon svjetiljke od stakla u boji koji je sigurno vrijedio osam stotina dolara, a mogao je vrijediti čak i pet tisuća. Slupan i neprivlačan čajnik stajao je uz bok pored dražesnih poupć s i nije čak ni počela pogañati koliko bi mogle vrijediti te prekrasne francuske lutke sa svojim ružičastim obrazima i nogama na kojima su bile podvezice. Postojala je i zbirka bejzbol i duhanskih sličica, kolekcija jeftinih izdanja časopisa iz tridesetih (Čudnovate priče, Zapanjujuće priče, Jezovite neobične priče), stolni radio iz pedesetih, odvratne nijanse blijede rože boje, koju su izgleda ljudi tog vremena odobravali ako bi se pojavljivala na napravama, ali ne i u politici. Većina - ako ne i sve - stvari su imale male natpise koji su se nalazili ispred njih: TRO-KRISTALNA GEODE, ARIZONA, pisalo je na jednom. KOMPLET USADNIH KLJUČEVA, pisalo je na drugom. Natpis ispred ivera koji je toliko zadivio Briana najavljivao je da je to OKAMENJENO DRVO IZ SVETE ZEMLJE. Na natpisima ispred sličica za razmjenu i jeftinih izdanja časopisa pisalo je: OSTALO SE MOŽE NABAVITI PREMA ZAHTJEVU. Primijetila je da sve stvari, bez obzira da li su smeće ili blago, imaju jednu zajedničku stvar: niti na jednoj nije bilo cedulje s cijenom. Gaunt se vratio s dva mala tanjura - obično staro Corning Ware posuñe, ništa luksuzno - nož za kolač, i par vilica. "Sve je ovdje na-vrat-nanos," povjeri joj se, skidajući poklopac posude i stavljajući ga sa strane (okrenuo gaje naopako kako glazura ne bi ostavila trag na vrhu ormara s kojeg je posluživao). "Uskoro ću tražiti kuću čim se stvari ovdje srede, ali za sada ću živjeti iznad dućana. Sve je još u kartonskim kutijama. Bože, mrzim kartonske kutije. Što biste rekli-" "Ne tako velik," usprotivila se Polly. "Moj Bože!" 55Stephen King "U redu," veselo reče Gaunt, stavljajući debeo komad kolača na jedan od tanjura. "Ovaj će biti moj. Jedi, Rowf, jedi, čuješ! Sviña vam se ovaj?" "Još tanji."
"Ne mogu ga odrezati tanje od ovog," reče i odreže tanak komad kolača. "Divno miriše. Još jednom ti hvala, Polly." "Nema na čemu." Zaista je dobro mirisao, i ona nije bila na dijeti, ali njeno početno odbijanje je bilo više od prvotne pristojnosti. Posljednja tri tjedna su bila produžetak prekrasnog babljeg ljetnog vremena u Castle Rocku, ali u ponedjeljak je vrijeme postalo hladno i s promjenom, njene ruke su postale jadne. Bol bi se malo smanjila kad se zglobovi naviknu na hladnije temperature (ili se ona barem tako molila, i tako je uvijek bilo, ali je isto tako bila i svjesna progresivne prirode bolesti), ali od rano jutros bilo je jako loše. Kada je bilo tako, nikad nije bila sigurna što će moći ili neće moći raditi sa svojim izdajničkim rukama i njeno početno odbijanje je bilo zbog brige i moguće nelagode. Sada je skinula svoje rukavice, i za probu savinula svoju desnu ruku. Oštrica jake boli jurnulaje uz podlakticu do lakta. Ponovo je savinula, stisnutih usana u iščekivanju. Bol se pojavila, ali ne toliko intenzivna kao prošli put. Malo se opustila. Bit će dobro. Ne divno, ne ugodno kako bi jedenje kolača trebalo biti, ali u redu. Pažljivo je podigla vilicu, savijajući prste stoje manje moguće dok je drži. Dok je prinosila prvi komad do svojih ustiju, vidjela je kako je Gaunt gleda suosjećajno. Sad će me sažaljevati, pomisli zlovoljno, i reći mi kakav je bio artritis njegovog djeda. Ili njegove bivše žene. Ili nečiji. Ali Gaunt nije sažaljevao. Uzeo je komad kolača i smiješno zakolutao očima. "Zaboravi šivanje i uzorke," reče, "trebala si otvoriti restoran." "Oh, ja ga nisam napravila," reče, "ali prenijet ću komplimente Nettie Cobb. Ona je moja domaćica." "Nettie Cobb," reče zamišljeno, režući drugi komad sa svoje kriške kolača. "Da-poznaješ lije?" 56 POTREBNE STVARI "Oh, sumnjam." Govorio je držeći se kao čovjek koji se iznenada vratio u sadašnji trenutak. "Ne poznajem nikoga u Castle Rocku." Pogledao ju je lukavo krajičkom oka. "Ima li šanse daje zaposlim?" "Nikakve," reče Polly smijući se. "Želio sam te pitati o agentima za prodaju nekretnina," reče. "Za koga bi rekla daje ovdje najpouzdaniji?" "Oh, svi su lopovi, ali Mark Hopevvell je vjerojatno pouzdan kao i drugi." Gušio se od smijeha i stavio je ruku na usta da spi i ječi pljuvanje mrvica. Tada je počeo kašljati i da joj ruke nisu bile tako bolne, pri-
jateljski bi ga udarila nekoliko puta po leñima. Bez obzira na to što su se tek upoznali, zaista joj se sviñao. "Oprosti," reče, još uvijek se pomalo smijuljeći. "Svi su oni lopovi, zar ne?" "Oh, bezuvjetno." Daje pripadala drugačijem tipu žene - onom koji je činjenice iz svoje prošlosti potpuno zadržavao za sebe - Polly bi počela postavljati sugestivna pitanja Lelandu Gauntu. Zastoje došao u Castle Ro-ck? Gdje je bio prije nego je došao ovamo? Da li će ostati dugo? Da li ima obitelj? Ali ona nije pripadala takvom tipu žene i zadovoljila se time da odgovara na njegova pitanja... u stvari, bila je oduševljena, jer niti jedno od njih nije bilo o njoj. Želio je znati o gradu, i kakav je promet na Main Streetu u zimi i da li postoji neko mjesto u blizini gdje bi mogao kupiti zgodnu malu J(|>tul peć, cijene osiguranja i stotinu drugih stvari. Iz džepa plave jakne koju je nosio, izvukao je usku crnu kožnu bilježnicu i ozbiljno zapisivao svako ime koje je spomenula. Pogledala je na tanjur i vidjela daje pojela cijeli kolač. Njene ruke su još uvijek boljele, ali su bile bolje nego kad je došla. Sjetila se daje skoro odlučila da ne doñe, zato jer su bile tako jadne. Sad joj je u svakom slučaju drago daje došla. "Moram ići," reče gledajući na sat. "Rosalie će misliti da sam umrla." Jeli su stojeći. Sada je Gaunt uredno složio tanjure, stavio vilice na vrh i vratio poklopac na posudu s kolačem. "Vratit ću ovo čim kolač pojedem," reče. "Jel' to u redu?" 57Stephen King "Savršeno." "Onda ćeš to najvjerojatnije dobiti sredinom poslijepodneva," reče ozbiljno. "Ne moraš biti tako brz," reče dok ju je Gaunt pratio do vratiju. "Drago mi je da sam te upoznala." "Hvala što si došla," reče. Na trenutak je pomislila daje namjeravao primiti njenu ruku, i osjetila je očaj pri pomisli na njegov dodir - glupo, naravno - ali nije. "Ono što sam očekivao kao užasan dan umjesto toga pretvorila si u čašćenje." "Bit će ti dobro." Polly otvori vrata, zatim zastane. Ništa ga nije pitala o njemu, ali ju je zanimala samo jedna stvar, previše a'da ne postavi pitanje o njoj. "Imaš različite zanimljive stvari-" "Hvala." "- ali nigdje nema cijena. Zašto?" Nasmiješio se. "To je moja mala ekscentričnost, Polly. Vjerovao sam da je u prodaji uvijek važno malo se cjenkati. Mislim da sam vjerojatno bio
trgovac sagovima na Srednjem istoku u svojoj posljednjoj inkarnaciji. Vjerojatno iz Iraka, iako u današnje vrijeme to ne bih smio reći." "Tako naplaćuješ sve što se nalazi na tržištu?" ona upita, pomalo ga zadirkujući. "Moglo bi se tako reći," ozbiljno se složio i ponovo je zamijetila kako su duboke njegove oči boje lješnjaka - kako čudno lijepe. "Radije bih o tome razmišljao kao odreñivanje vrijednosti prema potrebi." "Razumijem." "Zaista?" "Pa... mislim da da. To objašnjava ime dućana." On se nasmiješi. "Moglo bi," reče. "Pretpostavljam da bi moglo." "Pa, želim vam veoma dobar dan, gospodine Gaunt-" "Leland, molim te. Ili samo Lee." "Onda Leland. I ne trebaš brinuti o kupcima. Mislim da ćeš do petka trebati unajmiti čuvare osiguranja da ih istjeraš na kraju dana." "Misliš li? To bi bilo krasno." "Doviñenja." "Ciao, "reče i zatvori vrata za njom. 58 POTREBNE STVARI Stajao je tamo trenutak, gledajući dok je Polly Chalmers hodala niz ulicu, stavljajući rukavice na svoje ruke, tako izobličene i tako zapanjujuće drugačije od njenog ostalog dijela tijela, koji je bio pristao i zgodan, ako ne i izuzetan. Gauntov osmijeh se raširi. Dok su se usne vraćale otkrivajući njegove nakrivljene zube, postao je neugodan, nalik grabežljivcu. "Bit će ti," reče nježno u praznom dućanu. "Bit će ti dobro." Pollyina predviñanja pokazala su se potpuno točnim. Do zatvaranja tog dana, skoro sve žene Castle Rocka - u svakom slučaju one koje su bile važne - i nekoliko muškaraca je navratilo u Potrebne stvari na brzo razgledavanje. Skoro su svi nastojali uvjeriti Gaunta da imaju samo trenutak vremena, jer su trebali ići negdje drugdje. Stephanie Bonsaint, Cynthia Rose Martin, Barbara Miller i Fran-cine Pelletier su bile prve; Steffie, Cyndi, Rose, Babs i Francie su stigle u zaštitničkoj grupi niti deset minuta nakon stoje primjećeno daje Polly napustila novi dućan (novosti o njenom odlasku su se brzo i temeljito proširile telefonom i efikasnom usmenom predajom koja se odvija u stražnjim dvorištima Nove Engleske). Steffie i njene prijateljice su razgledavale. Uzdisale su ooh i ahh. Uvjeravale su Gaunta da ne mogu dugo ostati zato jer je to njihov dan za igranje bridža (ne rekavši mu da tjedno natjecanje obično ne počinje ranije od oko dva poslijepodne). Francie ga upita odakle je došao.
Gaunt joj reče Akron, Ohio. Steffie ga upita da li se već dugo bavi staretinarstvom. Gaunt joj reče da to nije smatrao staretinarst-vom... sasvim. Cyndi je željela znati da lije gospodin Gaunt već dugo bio u Novoj Engleskoj. Neko vrijeme, odgovori Gaunt; neko vrijeme. Kasnije, sve četiri su se složile daje dućan zanimljiv - toliko neobičnih stvari! -ali intervju je bio veoma neuspješan. Čovjek je bio toliko šutljiv kao Polly Chalmers, možda još i više. Babs tada istakne ono što su svi znali (ili su mislili da znaju): daje Polly bila prva osoba u gradu koja je u stvari ušla u novi dućan i da je ona do- 59Stephen King nijela kolač. Možda, nagañala je Babs, ona poznaje gospodina Ga-unta... iz onog Vremena Prije, onog vremena kojeg je provela Daleko. Cyndi Rose se zainteresirala za Lalique vazu i pitala je gospodina Gaunta (koji je bio u blizini, ali ih nije ometao što su sve s odobravanjem primijetile) koliko doñe. "Koliko vi mislite?" upita je smiješeći se. Uzvratila mu je osmijeh, prilično koketno. "Oh," reče. "Da li je to način na koji obavljate poslove, gospodine Gaunt?" "To je način na koji ih obavljam," on se složi. "Onda ćete više izgubiti nego dobiti, cjenkajući se s Jenkijima," reče Cyndi Rose, dok su njene prijateljice promatrale sa zanimanjem gledatelja na Wimbledon mečevima. "To," reče on, "će se tek vidjeti." Njegov glas je još uvijek bio prijateljski, ali sada je isto tako bio i blago izazivački. Ovog puta Cyndi Rose pobliže pogleda vazu. Steffie Bonsaint joj šapne nešto u uho. Cyndi Rose klimne. "Sedamnaest dolara," reče. Vaza je u stvari izgledala kao da bi mogla vrijediti pedeset, i pretpostavljala je da bi joj u antikvarnici u Bostonu, cijena bila stotinu i osamdeset. Gaunt nakrivi prste pod bradom na način koji bi Brian Rusk prepoznao. "Mislim da bih trebao dobiti barem četrdeset i pet," reče s nekim žaljenjem. Oči Cyndi Rose su se razvedrile; ovdje je bilo mogućnosti. U početku je vidjela Lalique vazu kao nešto tek neznatno zanimljivo, ne više nego tema koju može iskoristiti u konverzaciji s tajanstvenim gospodinom Gauntom. Sada ju je pobliže pogledala i vidjela da je to zaista krasan rad, koji bi dobro izgledao u njenoj dnevnoj sobi. Cvjetni rub oko dugačkog vrata vaze bio je iste boje kao i njene tapete. Dok Gaunt nije odgovorio na njen prijedlog s cijenom koja joj je bila za dlaku povoljna, nije shvaćala da tako užasno želi tu vazu, kao stoje to sad osjećala. Posavjetovala se s prijateljicama. Gaunt ih je promatrao, nježno se osmjehujući.
Zvono iznad vratiju zazvoni i još dvije gospoñe uñu. U Potrebnim stvarima, započeo je prvi pravi poslovni dan. 60 POTREBNE STVARI Kad je bridž klub iz Ash Streeta napustio Potrebne stvari deset minuta kasnije, Cyndi Rose Martin je držala ručke torbe za kupovinu. Unutra je bila Lalique vaza, zamotana u fini papir. Kupila ju je za trideset ijedan dolar plus porez, skoro svu ušteñevinu, ali bila je toliko razdragana, daje skoro prela. Obično se osjećala sumnjičavo i pomalo se sramila sebe zbog takve impulzivne kupovine, sigurna da je bila bar malo obmanuta, ako ne i prevarena, ali ne i danas. Ovo je bila jedna pogodba gdje je dobro prošla. Gospodin Gaunt ju je čak pozvao da se vrati, rekavši da ima blizanca te vaze, i da će doći sljedećom pošiljkom u toku tjedna - možda čak sutra! Ta bi krasno izgledala na stoliću dnevne sobe, ali ako bude imala dvije, mogla bi staviti svaku na jedan kraj police nad kaminom i to bi bilo sjajno. I njene tri prijateljice su takoñer osjećale daje dobro prošla, i iako su bile frustrirane zato što su tako malo doznale o prošlosti gospodina Gaunta, njihovo mišljenje o njemu, u cjelini, je bilo poprilično visoko. "Ima najljepše zelene oči," reče Francie Peletier, pomalo sanjivo. "Zar .su bile zelene?" upita Cyndi Rose, pomalo zaprepaštena. Ona je mislila da su sive. "Nisam primijetila." Kasno tog poslijepodneva, Rosalie Drake iz Ti šiješ i šiješ je navratila u Potrebne stvari za vrijeme pauze za kavu, u pratnji Pollyine domaćice, Nettie Cobb. Nekoliko je žena razgledavalo u dućanu, a u stražnjem kutu dva dječaka iz Castle County High su listali stripove u kartonskoj kutiji i uzbuñeno mrmljali jedan drugome - fantastično je, oboje su se složili, koliko tu ima stvari koje su im trebale da upotpune svoje zbirke. Samo su se nadali da cijene neće biti previsoke. Bilo je nemoguće znati bez pitanja, zato jer nije bilo naljepnica s cijenama na plastičnim vrećicama u kojima su bili stripovi. 61Stephen King Rosalie i Nettie su pozdravile gospodina Gaunta, i Gaunt je zamolio Rosalie da još jednom zahvali Polly na kolaču. Njegove oči su slijedile Nettie, koja je odšetala nakon upoznavanja i prilično čeznutljivo gledala malu zbirku stakla u boji. Ostavio je Rosalie da proučava sliku Elvisa pored ivera OKAMENJENOG DRVETA IZ SVETE ZEMLJE i otišao do Nettie. "Sviña li vam se staklo u boji, gñice Cobb?" upita je nježno. Ona malo poskoči - Nettie Cobb je izgledala i ponašala se skoro bolno stidljivo poput žene koja skače na svaki glas, bez obzira kako nježan i
prijateljski, kad joj je govorio u njenoj blizini - te mu se nervozno nasmiješi. "Gospoña Cobb, gospodine Gaunt, iako mi je muž umro prije nekog vremena." "Žao mije što to čujem." "Nema potrebe. Prošlo je četrnaest godina. Dugo razdoblje. Da, imam malu zbirku stakla u boji." Izgledala je kao da drhti, poput miša kad mu prilazi mačka. "Ne da si mogu priuštiti nešto tako zgodno kao ovi komadi. Krasni su. Kao što stvari vjerojatno izgledaju u raju." "Pa, reći ću vam nešto," reče. "Kupio sam mnogo stakla u boji kad sam dobio ovo, i nisu tako skupi kao što mislite. A drugi su mnogo ljepši. Da li biste željeli doći sutra i pogledati ih?" Ponovo je poskočila i pomakla se za jedan korak, kao da joj je predložio da doñe sutra kako bi je nekoliko puta mogao uštipnuti za stražnjicu...sve dok ne zaplače. "Oh, ne znam...četvrtak je dan kad sam jako zauzeta, znate... kod Polly...moramo zaista sve temeljito očistiti četvrtkom, znate..." "Jeste li sigurni da ne možete navratiti?" nagovarao ju je. "Polly mije rekla da ste vi napravili kolač koji mi je jutros donijela-" "Da li je bio dobar?" upita Nettie nervozno. Njene oči su govorile da očekuje da će reći, Ne, nije bio dobar, Nettie, dobio sam grčeve, dobio sam proljev, u stvari, i sada ću te povrijediti, Nettie, odvući ću te u stražnju sobu i vrtiti tvoje bradavice dok se ne predaš. "Bio je odličan," reče umirujuće. "Podsjetio me na kolače koje je moja majka običavala raditi... stoje bilo jako davno." Pogodio je pravu žicu kod Nettie koja je jako voljela svoju majku unatoč udarcima koje joj je gospoña udijelila nakon njenih čestih 62 POTREBNE STVARI noćnih izlazaka u barove i lokale s muzičkim automatima. Malo se opustila. "Dakle, onda je dobar," reče. "Jako mije drago daje bio dobar. Naravno, to je bila Pollyina ideja. Ona je jedna od najdražih žena na svijetu." "Da," reče. "Nakon što sam je upoznao, vjerujem daje." Pogledao je Rosalie Drake, ali Rosalie je još uvijek razgledavala. Ponovo je pogledao Nettie i rekao, "Upravo sam osjetio da vam nešto malo dugujem-" "Oh, ne!" reče Nettie, ponovo uznemirena. "Ništa mi ne dugujete. Ništa pod milim Bogom, gospodine Gaunt." "Molim vas da navratite. Vidim da ste zainteresirani za staklo u boji... a mogao bih vam i vratiti Pollyinu kutiju za kolač."
"Pa... mislim da bih mogla svratiti za vrijeme pauze..." Nettiene oči su govorile da ne može vjerovati da su njena usta upravo izgovorila te riječi. "Prekrasno," reče i brzo je napusti, prije nego ponovo promijeni mišljenje. Otišao je do dječaka i zapitao ih kako im ide. S oklijevanjem su mu pokazali nekoliko starih brojeva Nevjerojatnog Hulka i X-ljudi. Pet minuta kasnije izašli su s većinom stripova u svojim rukama i izrazom neobičnog veselja na svojim licima. Vrata su se tek zatvorila za njima, kad se ponovo otvoriše. Ćora Rusk i Myra Evans zakorače unutra. Pogledale su okolo, jasnih i pohlepnih očiju kao kod vjeverice u doba prikupljanja oraha i odmah su otišle do staklene kutije u kojoj je bila Elvisova slika. Ćora i Myra su se sagnule, gukajući sa zanimanjem, pokazujući stražnjice koje su bile široke kao skoro dvije drške sjekire. Gaunt ih je gledao, smiješeći se. Zvono na vratima ponovo zazvoni. Nova pridošlica je bila skoro široka kao Ćora Rusk, ali Ćora je bila debela, a ova žena je izgledala snažna - kao što i drvosječa s trbuhom od pive izgleda snažno. Na njenoj bluzi je bilo pričvršćeno veliko bijelo dugme. Crvena slova su objavljivala: NOĆ CASINA - SAMO ZA ZABAVU! Lice gospoñe bilo je šarmantno poput lopate za snijeg. Njena kosa, bezlična i beživotna nijansa smeñe je većinom bila pokrivena 63Stephen King maramom koja je bila čvrsto zavezana ispod široke brade. Na trenutak ili dva je pregledala unutrašnjost dućana, njene male, duboko usañene oči, trepćući tu i tamo, poput očiju revolveraša koji proučava unutrašnjost saluna prije nego se probije kroz pomična vrata i počne dizati galamu. Tada ude. Nekoliko žena koje su kružile oko izložene robe, pogledale su je i više nego letimično, ali Nettie Cobb je pogledala pridošlicu s neobičnim izrazom mješavine očaja i mržnje. Zatim se brzo udaljila od stakla u boji. Njen pokret je zapeo za oko pridošlice. Pogledala je Nettie s ogromnim prezirom i zatim odvratila pogled. Zvono na vratima je zazvonilo kad je Nettie napustila dućan. Gospodin Gaunt j'e promatrao sve ovo s velikim zanimanjem. Otišao je do Rosalie i rekao, "Bojim se daje gospoña Cobb otišla bez vas." Rosalie je djelovala zaprepašteno. "Zašto-" započne, a zatim se njene oči zaustaviše na pridošlici s dugmetom noći Casina neumoljivo prikvačenoj izmeñu njenih grudi. Proučavala je turski sag obješen na zidu sa zanimanjem sličnim onom studenta umjetnosti u galeriji. Njene
ruke su čvrsto stajale na njenim golemim bokovima. "On," Rosalie reče. "Oprostite, ja bih zaista trebala ići." "Rekao bih da ljubav nije izgubljena izmeñu ove dvije," primijeti gospodin Gaunt. Rosalie se nasmiješi rastreseno. Gaunt pogleda ponovo ženu s maramom. "Tko je ona?" Rosalie namršti nos. "Wilma Jerzvck," reče. "Oprostite... Zaista bih trebala dostići Nettie. Ona je znate, preosjetljiva." "Naravno," reče i otprati Rosalie do vratiju. U sebi je dodao, "Nismo li svi." Tada ga Ćora Rusk potapša po ramenu. "Koliko doñe slika Kralja?" zahtijevala je. Leland Gaunt okrene svoj blistavi osmijeh prema njoj. "Porazgovarajmo o tome," reče. "Koliko vi mislite da vrijedi?" 64 TREĆE POGLAVLJE ; l Najnovije trgovačko mjesto Castle Rocka bilo je zatvoreno skoro dva sata kad se Alan Pangborn sporo kotrljao niz Main Street prema Općinskoj zgradi u kojoj se nalazio Šerifov ured i policijski odjel Castle Rocka. Bio je za volanom potpuno neuočljivog auta: Ford ka-ravan iz 1986. Obiteljski aute. Osjećao se potišteno i polupijano. Popio je samo tri pive, ali su ga jako udarile. Letimično je pogledao Potrebne stvari dok je prolazio mimo, gledajući s odobravanjem tamnozelenu tendu kojaje stršala na ulicu, baš kao što je to napravio i Brian Rusk. Znao je manje o tim stvarima (budući da nije imao roñake koji su radili za kompaniju Dick Perrv zidne obloge i vrata u Južnom Parizu, ali je mislio da daje odreñenu dozu otmjenosti Main Streetu gdje je većina vlasnika dućana dodava-1 la lažna pročelja i smatrala to dobrim. Još nije znao što novo mjesto prodaje - Polly je, ako je otišla jutros kako je planirala - ali je Alanu izgledao poput onih udobnih francuskih restorana kamo odvodiš djevojku svojih snova prije nego je nagovoriš da poñe s tobom u krevet. Mjesto se izgubilo iz njegovih misli čim gaje prošao. Uključio je žmigavac dva bloka niže i skrenuo u uski prolaz izmeñu zdepastog bloka od cigle općinske zgrade i zgrade Vodovoda popločene bijelim pločama. Ova uličica imala je natpis SAMO ZA SLUŽBENA VOZILA. 65Stephen King Općinska zgrada bila je oblika poput obrnutog slova L, i u kutu kojeg su tvorila dva krila, nalazilo se parkiralište. Tri mjesta imala su natpis ŠERIFOV URED. Stari šeprtljavi VW buba Norrisa Ridge-wicka je bio
parkiran na jedno od njih. Alan je parkirao na drugo, isključio svjetla i motor i dohvatio ručicu. Depresija koja je kružila oko njega otkako je napustio The Blue Door u Portlandu, poput vukova koji su kružili oko logorskih vatri u avanturističkim pričama koje je čitao kao dječak, iznenada ga je potpuno obuzela. Pustio je ručicu vrata i samo sjedio za volanom karavana, nadajući se da će proći. Proveo je dan u Okružnom sudu Portlanda kao svjedok optužbe u četiri suñenja. Okrug je obuhvaćao četiri kotara - York, Cumber-land, Oxford, Castle - i od svih ljudi od zakona koji su radili u tim okruzima, Alan Pangborn je trebao najdalje putovati. Zato su tri okružna suca nastojala stoje bolje moguće skupiti njegove sudske slučajeve kako bi trebao putovati samo jednom ili dva puta mjesečno. To mu je omogućavalo da provede neko vrijeme u okrugu kojeg je prisegao da će čuvati, umjesto na cestama izmeñu Castle Rocka i Portlanda, ali je to takoñer značilo da se nakon jednog od takvih sudskih dana osjeća poput gimnazijalca koji posrče pred gledalištem, gdje je upravo polagao školske testove spretnosti. Povrh svega, nije trebao piti, ali Harry Cross i George Crompton su baš bili na putu do The Blue Door i inzistirali su da im se Alan pridruži. Postojao je dovoljno dobar razlog da to naprave: niz očito povezanih provala koji se pojavio u ovim krajevima. Ali stvarni razlog zbog kojeg je otišao je bio onaj zajednički svim lošim odlukama: tada se to činilo kao dobra ideja. Sada je sjedio za volanom nekadašnjeg obiteljskog auta, ubirući plodove onog stoje sam posijao vlastitom voljom. Glava gaje lagano boljela. Osjećao je više od lagane mučnine. Ali najgora je bila depresija - žestoko se vratila. Zdravo! veselo je vikala iz svog uporišta u njegovoj glavi. Ovdje sam Alane! Drago mije da te vidim! Pogodi što? Ovo je kraj dugačkog, napornog dana, a Annie i Todd su jošuvijek mrtvi! Sjećaš se su-botnjeg poslljepodneva kad je Todd prolio svoj frapć na prednje sjedalo? Upravo tamo gdje je sada tvoja aktovka, zar ne? I ti si vikao na 66 POTREBNE STVARI njega? Joj! Nisi to zaboravio, žarne? Jesi? Pa, to je u redu Alane, jer ja sam o vdje da te podsjetim na to! I podsjetim! I podsjetim! Podigao je svoju aktovku i netremice gledao na sjedalo. Da, mrlja je još tamo, i da, vikao je na Todda. Todd, moraš li uvijek biti tako nespretan? Nešto poput toga, ništa jako važno, ali stvar koju nikad ne bi trebao reći da znaš daje tvom djetetu ostalo manje od mjesec dana života.
Shvatio je da piva nisu bila pravi problem; to je bio njegov auto, koji nikad nije bio temeljito očišćen. Proveo je dan vozeći se s duhom svoje žene i mlañeg sina. Nagnuo se i otvorio pretinac za rukavice da izvadi knjižicu s kaznama - njeno nošenje, čak i kad je kretao u Portland kako bi proveo dan u svjedočenju na sudu, postao je neprekršiv običaj - i posegao unutra. Njegova ruka je udarila neki cjevasti predmet i pao je na pod karavana s lakim udarcem. Stavio je knjižicu s kaznama na vrh aktovke i sagnuo se da uzme to što je ispalo iz pretinca za rukavice. Podignuo ga je tako da je uhvatio sjaj lučno-natrijevog svjetla i dugo je zurio u nj, osjećajući da se stara, užasna bol gubitka i tuge šulja u njega. Pollvin artritis je bio u njenim rukama; a njegova je bol, čini se, bila u srcu i tko bi mogao reći čija bolje veća? Limenka je naravno pripadala Toddu - Toddu, koji bi zasigurno živio u dućanu Kestenjastih novotarija da mu je bilo dozvoljeno. Dječak je bio oduševljen jeftinim i bezvrijednim misterijama koje su se tamo prodavale: vesela zujala, prah koji izaziva kihanje, čaše koje propuštaju, sapun koji rukama daje boju vulkanskog pepela, plastična pseća govna. Ova stvar je još uvijek ovdje. Oni su mrtvi devetnaest mjeseci, i još uvijek je ovdje. Prokletstvo, kako sam je zaboravio? Bože. Alan okrene okruglu limenku u svojim rukama, sjećajući se kako je dječak molio da mu se dozvoli da kupi taj odreñeni predmet sa svojim džeparcem, kako je sam Alan prigovarao, citirajući poslovicu svog oca: kod budale novac ne ostane dugo u džepu. I kako gaje Annie nježno nadglasala. Slušaj sebe, gospodine amaterski mañioničaru, zvučiš poput pu-ritanca. Obožavam to! Gdje misliš daje on uopće stekao tu ludu ljubav za gegovima i trikovima ? Nitko u mojoj obitelji nije imao uo- 67 Stephen King kviremi sliku Houdinija na zidu, vjeruj mi. Želiš li mi reći da ti nikad nisi kupio čašu ili dvije koje puštaju u žestokim, divljim danima svoje mladosti ? Da nisi umirao od želje da imaš trik sa starom zmijom u konzervi oraha ako si negdje naišao na njega u izložbenim kutijama ? On, koji govori zapinjući, i zvuči sve više i više poput pompozne osobe i klepetala. Konačno je morao podići ruku do svojih usti-ju kako bi prikrio osmijeh nelagode. Annie ga je meñutim vidjela. Annie je uvijek vidjela. To je bio njen dar... i više nego jednom to je bio njen spas. Njen smisao za šalu - kao i njen osjećaj za zapažanje - bio je uvijek bolji od njegovog. Oštriji. Daj mu da ga dobije, Alane - samo jednom će biti mlad. A to i jest smiješno.
Tako je i dobio I- -/ tri tjedna nakon stoje prolio frape' na sjedalo i četiri tjedna nakon toga bio je mrtav! Oboje su bili mrtvi! Jao! Zamisli to! Vrijeme zaista leti Alane, zar ne ? Ali ne brini! Ne brini, zato jer ću te ja stalno podsjećati! Da, gospodine! Stalno ću te podsjećati, jer je to moj posao i ja to namjeravam raditi! Na limenci je bila etiketa TASTEE-MUNCH MIJEŠANI ORAŠČIĆI. Alan odvrne poklopac i metar i pol stisnuta zelena zmija iskoči van, udari prednje staklo i odskoči u njegovo krilo. Alan ju je gledao i u svojoj glavi čuo smijeh svog mrtvog sina, te počne plakati. Njegovo plakanje nije bilo dramatično, bilo je tiho i slabo. Činilo se da njegove suze imaju puno toga zajedničkog sa stvarima njegovih dragih umrlih; nikad ih se ne uspiješ riješiti. Ima ih previše i upravo kad se počneš opuštati i pomisliš da je konačno gotovo, mjesto je čisto, nañeš još nešto. I još nešto. Ijoš nešto. Zašto je dozvolio Toddu da kupi prokletu stvar? Zašto je još uvijek u prokletom pretincu za rukavice? I prije svega, zašto je uopće uzeo taj prokleti karavan? Izvukao je maramicu iz stražnjeg džepa i obrisao suze sa svog lica. Tada je, polako strpao zmiju - samo jeftin zeleni krep papir s metalnom oprugom unutra stavljenom - natrag u lažnu limenku miješanih oraščića. Zatvorio je poklopac i zamišljeno se loptao s limenkom na svojoj ruci. Baci prokletu stvar. 68 POTREBNE STVARI Ali, mislio je da to ne može napraviti. Barem ne večeras. Bacio je šalu -posljednju koju je Todd kupio u dućanu koji je on smatrao najboljim na svijetu - natrag u pretinac za rukavice i zalupio poklopac. Zatim je ponovo primio ručicu vrata, zgrabio aktovku i izašao. Duboko je udahnuo zrak rane večeri, nadajući se da će to pomoći. Nije. Osjetio je miris drva koje trune i kemikalija, nešarmantan smrad koji je redovito izlazio iz tvornica papira u Rumfordu, nekih pedestak kilometara sjeverno. Nazvao bi Polly i pitao da li može navratiti, ali procjeni - da bi to malo pomoglo. Točnija misao nije nikad bila smišljena! složio se energično glas depresije. / usput, Alane, sjećaš li se kako gaje ova zmija usrećila? Isprobavao ju je na svakome! Norris Ridgewick se tako uplašio daje skoro doživio srčani udar, a ti si se smijao dok se skoro nisi popisao u hlače! Sjećaš li se ? Nije li bio živahan ? Nije li bio sjajan? A Annie -sjećaš li se kako se smijala kad si joj rekao ? I ona je bila tako živahna i sjajna, žarne ? Naravno, na kraju i nije bila tako živahna, niti tako sjajna, ali ti to nisi opazio, zar ne? Ti si imao prečeg posla. Posaos Thad
Beaumontom, na primjer, nisi mogao prestati misliti o njemu. Što se dogodilo u njihovoj kući pored jezera, i kako se običavao napiti i zvati te kad je sve završilo. I tada je njegova žena uzela blizance i , napustila ga... sve to je pridonijelo tvojoj još većoj zauzetosti u uobičajenim poslovima oko grada, zar ne? Previše zaposlen da bi vidio što se dogaña kod kuće. Šteta što nisi vidio. Da jesi, možda bi još uvijek bili živi! To je nešto isto što ne smiješ zaboraviti, pa ću te ja stalno podsjećati... i podsjećati... i podsjećati. Uredu? U redu! S boka karavana, iznad otvora za benzin, nalazila se ogrebotina duga oko pola metra. Da li se to dogodilo nakon smrti Annie i To-dda? Nije se nikako mogao sjetiti, a ionako nije bilo važno. Povukao je prstima po tome i ponovo se sjetio da odvede auto u Sonnvjev Sunoco i da ga srediti. S druge strane, zašto se zamarati? Zašto ne bi odveo prokletu stvar do Harriea Forda u Oxr'ordu i zamijenio za nešto manje? Kilometraža na njemu je još uvijek bila relativno mala; možda bi ga mogao pristojno zamijeniti- Ali Todd je prolio svoj frapć na prednje sjedalo! glas u njegovoj glavi je zviždao ogorčeno. Napravio je to kad je bio ŽIV, Alane, staro momče! A Annie- 69Stephen King "Oh, zaveži," reče. Došao je do zgrade, zatim zastao. Veliki crveni cadillac Seville bio je parkiran uz nju, tako blizu da bi vrata ureda udubila njegovu stranu da se do kraja otvore. Nije trebao pogledati registarsku tablicu da vidi kojaje: KEETON 1. Zamišljeno je prešao rukom po glatkoj površini auta, a zatim ušao. POTREBNE STVARI Sheila Brigham je sjedila u staklenom pregrañenom prostoru di-spečerskog ureda, čitajući Peoplečasopis i ispijajući Yoo-Hoo. Osim Norrisa Ridgewicka, spojeni šerifov ured i odjel policije Castle Ro-cka je bio napušten. Norris je sjedio za IBM električnim pisaćim strojem i radio na izvještaju s bolnom, napetom koncentracijom koju je samo Norris mogao prenijeti na administraciju. Nepomično bi zurio u stroj, zatim se naglo nagnuo naprijed poput čovjeka koji je dobio udarac u želudac i brzo lupkao po tipkama. Ostao je u svom pogrbljenom položaju dovoljno dugo da pročita stoje napisao, zatim je'nježno zastenjao. Javio se klik-tup! klik-tup! klik-tup! zvuk Norrisove IBM trake za korigiranje neke greške (u prosjeku je koristio jednu traku za korigiranje tjedno), i tada bi se Norris uspravio. Zatim bi napravio značajnu pauzu i ciklus bi se ponovio. Nakon sat ili više, Norris bi ispustio gotovi izvještaj u Sheilinu košaru za pisma. Jednom ili dva puta tjedno, ti izvještaji su čak bili razumljivi.
Norris pogleda i nasmiješi se dok je Alan prelazio malo područje pritvora. "Bok šefe, kako je?" "Pa, Portland je gotov za sljedeća dva ili tri tjedna. Da li se išta dogodilo ovdje?" "Ma, samo uobičajeno. Znaš, Alane, oči su ti crvene kao u za-morca. Jesi li opet pušio onaj ludi duhan?" "Ha, ha," Alan reče kiselo. "Navratio sam na nekoliko pića s nekolicinom murjaka, te pedesetak kilometara buljio u duga svjetla drugih ljudi. Imaš li pri ruci svoj aspirin?" "Uvijek," reče Norris. "Znaš to." U Norrisovoj donjoj ladici sto- la se nalazila njegova privatna apoteka. Otvorio ju je, prekopao i iz-vukao divovsku bočicu Kaopectatea s okusom jagode, pogledao na trenutak etiketu, odmahnuo glavom, ispustio je natrag u ladicu i ponovo kopao. Konačno je izvukao bočicu običnih aspirina. "Imam mali poslić za tebe", reče Alan uzimajući bočicu i istresajući dva aspirina u svoju ruku. S tabletama je ispalo puno bijelog praha i pitao se zašto obični aspirini stvaraju puno više praha od aspirina poznatih proizvoñača. Dalje se pitao da li možda gubi pamet. "Oh, Alane, trebam još dvije ove E-9 gnjavaže napraviti, i -" "Smiri hormone." Alan ode do aparata za vodu i izvuče papirnatu čašu iz cijevi pričvršćene za zid. Dok je punio čašu, aparat za vodu je proizvodio blub-blub-blub. "Sve što bi trebao napraviti je prijeći sobu i otvoriti vrata kroz koja sam upravo ušao. Toliko jednostavno da bi to i dijete moglo napraviti, zar ne?" "Što -" "Samo ne zaboravi svoju knjižicu s kaznama," reče Alan i proguta aspirin. Norris Ridgewick je odmah izgledao oprezno. "Tvoja je tamo na stolu, pored aktovke." "Znam. I tamo će i ostati, barem noćas." Norris ga dugo pogleda. Konačno ga upita. "Buster?" Alan kimne. "Buster. Ponovo je parkirao na mjesto za invalide. Prošli put sam mu rekao da ga više neću upozoravati na to." Glavnog izbornika Castle Rocka, Danfortha Keetona III, su svi koji su ga poznavali oslovljavali s Buster... osim općinskih službenika koji su željeli zadržati svoj posao, pa su ga zvali Dan ili gospodin Keeton kad je bio u blizini. Samo Alan, koji je bio izabrani službenik, usudio ga se pred njim zvati Buster, i to je napravio samo dva puta, oba puta kada je bio jako ljut. Meñutim, pretpostavio je da će to ponovo napraviti. Dan "Buster" Keeton je bio čovjek na kojeg se Alan Pangborn mogao lako naljutiti. "Hajde!"reče Norris. "Ti to napravi, Alane, u redu?"
"Ne mogu. Imam sastanak o financiranju s izbornicima sljedeći tjedan." "Već me mrzi," mračno reče Norris. "Znam da me mrzi." 70 71"Buster mrzi sve osim svoje žene i svoje majke," reče Alan. "a nisam ni siguran za njegovu ženu. Ali ostaje činjenica da sam ga upozorio barem desetak puta prošlog mjeseca na parkiranje na našem jednom i jedinom mjestu za invalide i sad ću održati riječ." "Ne, ja ću održati svoj posao. To je zaista podlo, Alane. Ja sam pošten." Norris Ridgevvick je izgledao poput reklame za Kad se loše stvari dogode dobrim ljudima. "Opusti se," reče Alan. "Ti stavi kaznu od pet dolara na njegovo staklo. On će doći k meni i prvo će mi reći da te otpustim." Norris zastenje. "Ja odbijem. Tada mi kaže da potrgam kaznu. Ja i to odbijem. Tada, drugi dan u podne, nakon što se mogao pjeniti neko vrijeme zbog toga, ja se smekšam. I kada doñem na sljedeći sastanak o financiranju, duguje mi uslugu." "Da, ali što duguje meni?" "Norris, želiš li novi pulsni radarski pištolj ili ne?" "Pa-" "A što misliš o fax aparatu? Govorimo o fax aparatu barem posljednje dvije godine." Da! lažno veseli glas u njegovom umu zaviče. Počeo si o tome govoriti kad su Annie i Todd još uvijek bili živi, Alane! Sjećaš li se toga ? Sjećaš li se kad su bili živi ? "Pretpostavljam," reče Norris. Uzeo je svoju knjižicu za kazne s tugom i rezignacijom očito prisutne na njegovom licu. "Dobar čovjek," reče Alan sa srdačnošću koju nije osjećao. "Bit ću neko vrijeme u svom uredu." Zatvorio je vrata i okrenuo Pollvin broj. "Halo?" pitala je i odmah je znao da joj neće reći o depresiji koja gaje tako potpuno obuzela. Polly je večeras imala svoje vlastite probleme. Samo je ta jedna riječ bila dovoljna da mu bude jasno kako joj je. L - glas u halo je bio malo nejasno izgovoren.To se dogañalo samo kad je popila Percodan - ili više od jednog - a Percodan je uzimala samo 72 POTREBNE STVARI kad joj je bilo jako loše. Iako to nikad nije otvoreno rekla, Alan je pret-postavljao da živi u strahu od dana kad će te tablete prestati djelovati. "Kako si zgodna ženo?" upita je, naslanjajući se u svom stolcu i stavljajući ruku na oči. Izgleda da aspirin nije mnogo pomogao njegovoj glavi. Možda bih trebao tražiti Percodan, pomisli.
"U redu sam." Čuo je kako pažljivo govori, prelazeći sjedne riječi na drugu poput žene koja koristi kamenje da preñe preko malog potoka. "Kako si ti? Zvučiš umorno." "Pravnici to svaki put naprave od mene." Odustao je od ideje da je posjeti. Ona bi rekla, Naravno, Alane i bilo bi joj drago da ga vidi - skoro toliko drago koliko bi njemu bilo da vidi nju - ali to bi joj bio dodatni napor koji joj večeras nije potreban. "Mislim da ću ići kući i rano ići spavati. Da li će ti smetati ako ne navratim?" "Ne, dušo. Možda je u stvari i bolje da ne navratiš." "Je li loše večeras?" "Bilo je i gore," rekla je pažljivo. "To nisam pitao." "Ne previše loše, ne." Tvoj vlastiti glas kaže da lažeš, draga, pomislio je. "Dobro. Stoje s onom ultrasoničnom terapijom o kojoj si mi pričala? Jesi li išta otkrila?" "Bilo bi krasno kad bih si mogla priuštiti mjesec i pol dana na Mayo klinici - na pregledima - ali ne mogu. I nemoj mi reći da ti možeš, Alane, jer se osjećam preumornom da te nazovem lašcem. "Mislio sam da si rekla da bostonska bolnica-" "Sljedeće godine," Polly reče. "Imat će kliniku koja koristi ul-trasoničnu terapiju sljedeće godine. Možda." Nastupio je trenutak tišine i on je upravo namjeravao reći dovi-ñenja kad je ona ponovo progovorila. Ovaj put je njen ton bio malo vedriji. "Navratila sam jutros u novi dućan. Nagovorila sam Nettie da napravi kolač i odnijela ga. Čisto iz inata, naravno - žene ne nose kolače na otvaranja. To je skoro uklesano u kamen." "Kakav je? Što prodaje?" "Pomalo od svačega. Da me pištoljem prisiliš rekla bih da je to dućan kolekcionarskim predmetima, ali se u stvari ne da opisati. Morat ćeš sam vidjeti." 73Stephen King "Jesi li upoznala vlasnika?" "Gospodin Leland Gaunt, iz Akrona, Ohio," reče Polly i sad je Alan mogao vidjeti tračak osmijeha u njenom glasu."On če biti pravi zavodnik u otmjenim krugovima Castle Rocka ove godine - u svakom slučaju to je moje predviñanje." "Što si ti pomislila o njemu?" Kad je ponovo progovorila, osmijeh u njenom glasu se mogao još jače nazrijeti. "Pa, Alane, bit ću otvorena - ti si moj dragi i nadam se da sam ja tvoja, ali -" "Jesi," reče. Glavobolja gaje pomalo napuštala. Sumnjao je da je to malo čudo izveo aspirin Norrisa Ridgevvicka.
"- ali natjerao je da i moje srce kuca tik - tak. A trebao si vidjeti Rosalie i Nettie kad su se vratile..." "Nettie?" Maknuo je svoje noge sa stola i sjeo. "Nettie se boji vlastite sjene!" "Da. Ali budući da ju je Rosalie nagovorila da poñe s njom -znaš da jadna stara žena ne želi nigdje ići sama - pitala sam Nettie što ona misli o gospodinu Gauntu kad sam poslije podne došla kući. Alane, njene jadne stare zamućene oči su zasvijetlile. 'On ima staklo u boji!' reče. Prekrasno staklo u boji! Čak me pozvao da doñem ponovo sutra i pogledam još neko staklo!' Mislim daje to najviše što mi je rekla odjednom u ove četiri godine. Pa sam joj ja rekla, 'Nije li to ljubazno od njega, Nettie?' A ona je rekla, 'Da i znaš što još?' Naravno, pitala sam je što, a Nettie reče, 'Ija ću možda ići!' " Alan se nasmije glasno i od srca. "Ako je Nettie spremna vidjeti ga bez pratilje, morao bih ga provjeriti. Mora daje momak šarmer." "Pa, smiješno je - nije zgodan, bar ne kao filmska zvijezda, ali ima najdivnije oči boje lješnjaka. One obasjavaju cijelo njegovo lice." "Pazi, ženo," prigovori Alan. "Moj ljubomorni mišić se upravo počinje trzati." Ona se malo nasmije. "Ne mislim da trebaš biti zabrinut. Ipak, postoji jedna druga stvar." "Koja je ta?" "Rosalie je rekla daje Wilma Jerzvck došla dok je Nettie bila tamo." "Je li se išta dogodilo? Jesu li razmijenile riječi?" 74 POTREBNE STVARI "Ne. Nettie je bijesno zurila u Jerzvckovu i ona je nekako prezirno nakrivila usta prema Nettie - tako je Rosalie rekla - i tada je Nettie izjurila van. Da li te je Wilma Jerzvck zvala u vezi Nettinog psa u posljednje vrijeme?" "Ne," reče Alan. "Nije bilo razloga. Kružio sam oko Nettiene kuće stotinjak puta posljednjih šest tjedana. Pas više ne laje. To je bila samo stvar koju obično psići rade, Polly. Malo je narastao i ima dobru gazdaricu. Nettie možda nedostaje koja daska u glavi, ali je obavila svoju dužnost s tim psom - kako ga zove?" "Raider." "Pa, Wilma Jerzyck će morati naći nešto drugo zbog čega da se buni, zato jer se Raider sredio. Ona će sigurno naći. Žene poput Wilme uvijek nañu nešto. Nikad i nije bio problem u psu; Wilma je bila jedina osoba u cijelom susjedstvu koja je prigovarala. Problem je bila Nettie. Ljudi poput Wilme imaju nos za slabost. A na Nettie Cobb se puno toga može namirisati."
"Da." Polly je zvučala tužno i zamišljeno. "Znaš li daju je Wil-ma Jerzyck nazvala jedne noći i rekla joj da ako Nettie ne natjera psa da zašuti, da će doći i prerezati mu grlo?" "Pa," Alan reče jednolično, "Znam da ti je Nettie rekla tako. Ali znam i daje Wilma jako preplašila Nettie i da Nettie ima... problema. Ne kažem da Wilma Jerzyck nije sposobna obaviti takav poziv, zato jer je. Ali možda)e on samo u Nettinoj glavi." Da Nettie ima problema bilo je samo malo ublažavanje, ali nije trebalo više reći; oboje su znali o čemu govore. Nakon godina pakla, udata za grubijana koji ju je maltretirao na sve načine na koje muškarac može maltretirati ženu, Nettie Cobb je zabila vilicu u mu-ževo grlo dok je spavao. Provela je pet godina u Juniper Hillu, u duševnoj ustanovi blizu Auguste. Počela je raditi za Polly kao dio programa puštanja na slobodu. Što se tiče Alana, nije mogla doći u bolje društvo i Nettino polako poboljšavanje duševnog stanja je potvrñivalo njegovo mišljenje. Prije dvije godine, Nettie se preselila u svoj mali dom u Ford Streetu, šest blokova od centra. "Nettie ima probleme, u redu," reče Polly, "ali njenareakcija na go-spodina Gauntabilaje vrijedna divljenja. Bilojestvarnojako slatko." "Moram sam vidjeti tog momka," reče Alan. 75Stephen King "Reci mi što ti misliš. 1 provjeri te oči boje lješnjaka." "Sumnjam da će u meni izazvati istu reakciju kao kod tebe," reče Alan suho. Ponovo se nasmijala, ali ovaj put je pomislio da zvuči pomalo usiljeno. "Pokušaj malo odspavati," reče on. "Hoću. Hvala na pozivu, Alane." "Nema na čemu." Zastao je. "Volim te, zgodna ženo." "Hvala Alane -ja volim tebe, takoñer. Laku noć." "Laku noć." Spustio je slušalicu, okrenuo je vrat stolne lampe tako daje bacala svjetlo na zid, stavio noge na stol i sklopio ruke zajedno ispred sebe na prsa, kao da se moli. Ispružio je kažiprst. Na zidu, sjena zeca je isturila uši. Alan je izvukao palce izmeñu ispruženih prstiju i sjena zeca je migoljila nosom. Alan je natjerao zeca da skače preko improvizirane rasvjete. Ono što se pojavilo bio je slon koji maše sur-lom. Alanove ruke su se pomakle spretnom, sablasnom lakoćom. Jedva je primjećivao životinje koje stvara; to je bio njegov stari običaj, njegov način gledanja vrška nosa i govorenja "Hm." Razmišljao je o Polly; Polly i njenim jadnim rukama. Što da napravi sPolly?
Da je stvar samo u novcu, do sutra poslijepodne bi je prijavio u sobu u Mayo klinici - potpisao, zapečatio i dostavio. To bi napravio čak kad bi to značilo daje mora zamotati u luñačku košulju i našo-pati je sedativima kako bi je izveo odavde. Ali nije bila stvar samo u novcu. Ultrazvuk kao liječenje dege-nerativnog artritisa je bio u svom začetku. Možda vremenom postane efikasan kao i Salkova injekcija, ili lažan kao znanost o frenolo-giji. U svakom slučaju, sada nije imao smisla. Šanse su bile jedan prema tisuću daje to pušiona. Nije se bojao gubitka novca, već Po-llyinih razbijenih nada. Vrana - gipka i puna života poput vrane u Disnevjevim crtanim filmovima - lagano je lamatala krilima preko njegove uokvirene diplome policijske akademije iz Albanyja. Njena krila su se produžila i postala je prethistorijski pterodaktil, uzdignute trokutaste glave dok je kružio prema ormarima sa spisima u kutu i izvan svjetla. 76 POTREBNE STVARI Vrata su se otvorila. Provirila je žalosna glava Norrisa Ridgevvi-cka nalik jazavčaru. "Napravio sam to Alane," reče tonom sličnom čovjeku koji je priznao ubojstvo nekoliko male djece. "Dobro, Norris," reče Alan. Nećeš zbog toga stradati. Obećajem." Norris gaje gledao trenutak duže svojim vlažnim očima, zatim sumnjičavo kimnuo. Pogleda na zid. "Napravi Bustera, Alane." Alan se naceri, odmahne glavom i dohvati lampu. "Hajde," Norris je nagovarao. "Stavio sam kaznu na njegov prokleti auto - Zaslužujem to. Napravi Bustera, Alane. Molim te. To me uništava." Alan pogleda preko Norrisovog ramena, vidi da nema nikoga i savine jednu ruku prema drugoj. Na zidu, krupan čovjek-sjena pri-krade se preko svjetla, njišući trbuhom. Stane na trenutak da podigne svoje hlače-sjena odostraga i zatim se dalje prikradao, okrećući divlje glavu sjedne na drugu stranu. Norrisov smijeh je bio vrištav i veseo - smijeh djeteta. Na trenutak Alan se snažno prisjeti Todda, a zatim odbaci tu misao. Bilo je dovoljno toga za jednu noć, molim te Bože. "Isuse, to me tjera u smijeh," reče Norris, još uvijek smijući se. "Roñen si prekasno, Alane - mogao si imati karijeru u Ed Sullivan Showu." "Hajde," reče Alan. "Izañi odavde." Još uvijek smijući se, Norris zatvori vrata. Alan napravi da Norris - mršav i pomalo uobražen - šeće preko zida, zatim isključi svjetiljku i izvadi istrošenu bilježnicu iz svog stražnjeg džepa. Listao je dok nije našao praznu stranicu, i napisao Potrebne stvari. Ispod je pobilježio: Leland Gaunt, Cleveland, Ohio. Da li je to
bilo točno? Ne. Prekrižio je Cleveland i napisao Akron. Možda zaista gubim razum, pomisli. Na trećoj crti napiše: Provjeriti. Vratio je bilježnicu u svoj džep, razmislio o odlasku kući i umjesto toga ponovo uključio svjetiljku. Ponovo je parada sjenki marširala po zidu: lavovi, tigrovi i medvjedi. Poput Sandburgove magle, depresija se ponovo dovukla na malim mačjim nožicama. Glas je ponovo počeo govoriti o Annie i Toddu. Nakon nekog vremena, Alan Pangborn je počeo to slušati. Radio je to protiv svoje volje... ali sa sve većom obuzetošću. 77Stephen King Polly je ležala na krevetu, i kad je završila razgovor s Alanom, okrenula se na lijevu stranu da poklopi slušalicu. Umjesto toga, ispala joj je iz ruke i prasnula na pod. Donji dio Princess telefona je polako klizio noćnim ormarićem, očito namjeravajući pridružiti se drugoj polovici. Posegnula je za njim i umjesto njega, njena ruka je udarila rub stola. Monstruozna strijela boli probije tanku mrežu koje je tableta protiv bolova raširila preko njenih živaca i pojuri sve do ramena. Morala je zagristi usne da priguši povik. Donji dio telefona pao je s ruba stola i tresnuo s jednim čin/unutarnjeg zvona. Čula je stalno idiotsko zujanje otvorene linije. Zvučalo je poput roja insekata koji se prenosi kratkim valom. Razmišljala je da podigne slušalicu s vilicom telefona koja se sada nalazila na njenim prsima, nije to mogla učiniti podižući je - noćas se njeni prsti nisu uopće htjeli savijati - već pritiskanjem, poput žene koja svira harmoniku, i iznenada to je bilo preteško, čak nešto tako jednostavno kao podizanje telefona koji je pao na pod bilo je preteško, i počne plakati. Bol je ponovo bila potpuno budna, budna i mahnita, pretvarajući njene ruke - naročito onu koju je udarila - u izvore boli. Ležala je na klevetu, gledajući u strop svojim zamućenim očima, i plakala. Oh, dala bih bilo što cfa se oslobodim ovoga, pomislila je. Dala bih bilo što, bilo što, bilo što. Do deset sati naveče jesenskih radnih dana, Main Street u Castle Rocku bio je čvrsto zatvoren poput sefa. Ulične lampe su bacale krugove bijelog svjetla na pločnik i pročelja poslovnih zgrada u smanjenoj perspektivi, čime je centar izgledao poput napuštene pozornice. Mogli biste pomisliti da će se uskoro pojaviti usamljeni lik odjeven u frak i s cilindrom - Fred Astaire, ili možda Gene Kelly - i otplesati od jednog mjesta do drugog, pjevajući o tome kako momak može biti usamljen kad mu njegova djevojka da nogu, a svi su barovi za- 78 POTREBNE STVARI
tvoreni. Tada, s drugog kraja Main Streeta, drugi bi se lik pojavio -Ginger Rogers ili možda Cyd Charisse - odjeven u večernju haljinu. Ona bi plesala prema Fredu (ili Geneu), pjevajući o tome kako djevojka može biti usamljena kad je njen momak iznevjeri. Vidjeli bi jedan drugoga, napravili umjetničku stanku i zatim zajedno otplesali ispred banke ili možda Ti šiješ i šiješ. Umjesto toga Hugh Priest se pojavi na vidiku. On nije volio ni Fred Astairea ni Gene Kellvja, na drugom kraju ulice nije bila djevojka koja bi kretala prema romantičnoj šansi da ga upozna, a on sigurno nije plesao. Meñutim, on je pio i uporno je pio u The Mellow Tiger od četiri tog poslijepodneva. U tom trenutku svečanosti, samo hodanje je predstavljalo trik, pa zaboravi bilo kakve komplicirane plesne korake. Hodao je polako, prolazeći od jedne mlake svjetla do druge, sa svojom visokom sjenom koja je prolazila preko brijačnice, "VVestern Auta, videoteke. Lagano je teturao, njegove crvene oči tupo fiksirao pred sebe, njegov veliki trbuh je gurao njegovu znojnu plavu majicu (na prednjoj strani je bio crtež ogromnog komarca iznad riječi PTICA MAINE DRŽAVE) u dugom, kri-vudavom zavoju. Kamionet Javnih radova Castle Rocka koji je vozio, još uvijek se nalazio na stražnjem dijelu prljavog parkirališta Tigera. Hugh Priest nije bio tako ponosan posjednik nekolicine vozačkih prekršaja, i nakon posljednjeg - čija je posljedica bila šestomjesečna suspenzija njegove povlastice da vozi - onaj prokletnik Keeton, njegovi suprokletnici Fullerton i Samuels, i njihova kučka Williams. dali su mu do znanja daje njihovo strpljenje na kraju. Sljedeći prekršaj će najvjerojatnije značiti potpuni gubitak dozvole, a posljedica toga najvjerojatnije i gubitak posla. To nije natjeralo Hugha da prestane piti - niti jedna sila na svijetu to ne bi mogla učiniti - ali gaje to natjeralo da stvori čvrstu odluku: nema više pića i vožnje. Imao je pedeset i jednu godinu, i to je bilo malo prekasno u životu da promijeni posao, naročito s tako dugačkom listom osuda zbog vožnje u pijanom stanju koja ga je slijedila poput limenke zavezane za pseći rep. Zato je večeras išao kući pješice, i to je bila prokleto duga šetnja, a postojao je odreñen namještenik Javnih radova po imenu Bobby 79Stephen King Dugas, koji će sutra morati puno toga objasniti, ako ne bude želio ići kući s manje zubiju nego što ih je imao kad je došao na posao. Dok je Hugh prolazio pored Naninog restorančića, kišica je počela sipiti. To mu nije poboljšalo raspoloženje. Pitao je Bobvja, koji je trebao proći pored Hughovog stana na putu kući svake večeri, da li će navratiti u Tigera tu večer na nekoliko piva.
Bobby Dugas je rekao, Pa naravno, Huberte - Bobby gaje uvijek zvao Hubert, što nije bilo njegovo prokleto ime, i možeš se kladiti da će to govno od Bobvja uskoro taj običaj promijeniti. Pa naravno, Huberte, vjerojatno ću navratiti oko sedam, kao i obično. Tako je Hugh, siguran u prijevoz ako bude malo previše veseo da bi mogao voziti, parkirao ispred Tigera negdje oko pet minuta do četiri (završio je s poslom nešto ranije, u stvari, skoro sat i pol ranije, ali koga bijesa, Deke Bradford ionako nije bio u blizini) i navalio ravno unutra. I kad je došlo sedam sati, pogodite što? Nema Bobbvja Dugasa! Joj, ajme, jao! Došlo je osam i devet i pola deset, pogodite dalje što? Ista stvar, moj Bože! U dvadeset do deset, Henry Beaufort, konobar i vlasnik The Me-llow Tigera, pozvao je Hugha da krene put pod noge - drugim riječima da se gubi. Hugh je bio bijesan. Istina je daje udario jukebox, ali ploča prokletog Rodnevja Crowella je ponovo preskakivala. "Što sam trebao napraviti, samo sjediti tamo i slušati to?" pitao je Henrvja. "Trebao bi maknuti tu ploču, to je sve. Momak zvuči kao da ima napadaj epilepsije." "Vidim da nisi dobio dovoljno," reče Henry, "ali to je sve što ćeš dobiti ovdje. Ostalo ćeš morati dobiti iz svog vlastitog hladnjaka." "Što ako kažem ne?" pitao je Hugh. "Tada ću zvati šerifa Pangborna," Henrv reče jednolično. Drugi gosti Tigera - nije ih bilo mnogo tako kasno radnim danom -gledali su ovo prepucavanje sa zanimanjem.Muškarci su pazili da budu ljubazni s Hugh Priestom, naročito kad je bio pripit, ali nikad neće pobijediti na natjecanju za najpopularnijeg momka Castle Rocka. "Ne bih to želio," nastavio je Henry, "ali ja ću to napraviti, Hugh. Dosta mi je da udaraš moj Rock-Ola. Hugh je razmišljao da kaže, Tada pretpostavljam da ću umjesto njega morati udariti TEBE nekoliko puta, ti kurvin sine.Tada se sje- 80 POTREBNE STVARI tio onog debelog prokletnika Keetona, kako mu daje ružičasti papirić zbog udaranja prokletnika u lokalnoj gostionici. Naravno, da ga zaista kazne, ružičasto bi stiglo poštom, uvijek i doñe, svinje poput Keetona nikad nisu uprljale svoje ruke (ili riskirale razbijenu usnu) i to osobno obavljale, ali je takvo razmišljanje pomagalo - malo je smanjivalo napetost. A i imao je kod kuće par pakiranja od šest komada, jedan u hladnjaku, a jedan u drvenoj šupi. "U redu," reče. "U svakom slučaju ovo mi ne treba. Daj mi moje ključeve." Iz predostrožnosti dao ih je Henryju, kad je sjeo u bar prije šest sati i prije osamnaest piva. "Ne." Henry obriše ruke ručnikom i nepokolebljivo pogleda Hugha.
"7Ve?Kako to prokletstvo misliš, ne?" "Mislim da si prepijan da bi mogao voziti. Ja to znam, a kad se probudiš sutra ujutro i ti ćeš to znati." "Slušaj," strpljivo reče Hugh. "Kad sam ti dao te proklete ključeve, mislio sam da ću imati prijevoz do kuće. Bobby Dugas je rekao da će navratiti na nekoliko piva. Nisamjakriv što se prokletnik nije pojavio." Henry je uzdahnuo... "Suosjećam s tim, ali to nije moj problem. Mogli bi me tužiti da ti nekog pokupiš. Sumnjam da to tebi nešto znači, ali znači meni. Moram čuvati svoju rit, momče. U ovom svijetu nitko drugi to ne čini za tebe." Hugh je osjećao ogorčenost, samosažaljenje i čudan, početni očaj na površini svog uma poput neke prljave tekućine koja je curila iz davno zakopane kante otrovnog otpada. Pogleda svoje ključeve koji su visili iza šanka, pa natpis na kojem je pisalo AKO VAM SE NE SVIðA NAŠ GRAD TRAŽITE VOZNI RED, i opet Henryja. Bio je uzrujan otkrićem daje bio na rubu suza. Henry pogleda pored njega nekolicinu ostalih još uvijek prisutnih gostiju. "Hej! Da li itko od vas kretena ide prema Castle Hillu?" Muškarci su pogledali prema svojim stolovima i ništa nisu rekli. Jedan ili dvojica pucnuše zglobove. Charlie Fortin krene prema muškom WC-u s razrañenom sporošću. Nitko nije odgovorio. "Vidiš?" reče Hugh. "Hajde, Henry, daj mi ključeve." Henry odmahnu glavom, sporo i odlučno. "Ako želiš doći ovdje i još piti sljedeći put, morat ćeš pješačiti." 81Stephen King "U redu, hoću!" reče Hugh. Njegov glas je bio nalik glasu namrgoñenog djeteta na rubu napada bijesa. Prešao je prostorijom spuštene glave i rukama stisnutim u šake. Čekao je da se netko nasmije. Skoro se nadao da će se netko nasmijati. Tada bi sredio bar i tko jebe posao. Ali sve je bilo tiho, osim Reba McEntirea koji je nešto cmizdrio o Alabami. "Sutra možeš pokupiti svoje ključeve!" poviče Henry za njim. Hugh nije rekao ništa. Dok je prolazio, svom snagom se suzdržavao da gurne jednu izguljenu žutu čizmu kroz prokleti Rock-Ola Henrvja Beauforta. Tada, spuštene glave, zakorači u tminu. Sada je magla postala prava kišica, i Hugh je pretpostavljao da će se kišica pretvoriti u jednoličan pljusak dok stigne kući. Samo je on bio te sreće. Uporno je hodao dalje, više ne teturajući tako jako, (zrak je imao otrežnjavajući utjecaj na njega), nemirno mičući oči s jedne na drugu stranu. Njegov je um bio uznemiren i želio je da netko naiñe i drsko mu odgovori. Noćas bi mu i mala drskost bila dovoljna. Nakratko se sjetio dječaka koji je zakoraknuo pred njegov kamion jučer poslijepodne, i zlovoljno je poželio daje odbacio deri-šte preko ceste. To nikako ne bi bila njegova greška. U njegovo vrijeme, djeca su gledala kamo idu.
Prošao je pored praznog mjesta gdje je Emporium Galorium nekad stajao prije nego je izgorio, Ti šiješ i šiješ, željeznariju Castle Rocka... i zatim je prolazio pored Potrebnih stvari. Letimično je pogledao izlog, pogledao natrag Main Street (sada samo još dva kilometra, i možda će izbjeći kišu prije nego počne zaista udarati) i tada iznenada stane. Noge su ga nosile pored novog dućana i morao se vratiti. Samo je jedno svjetlo bilo-iznad izloga, bacajući svoju svjetlost na tri predmeta tamo izložena. Svjetlo se takoñer razlilo po njegovom licu i napravilo čudesnu transformaciju. Iznenada je Hugh izgledao poput umornog malog dječaka kojem je davno prošlo vrijeme za spavanje, malog dječaka koji je upravo vidio što želi za Božić - što mora dobiti 82 POTREBNE STVARI za Božić, zato jer odjednom ništa na ovom svijetu nije više dobro. Središnji predmet u izlogu je bio uz bok dviju žljebastih vaza (obo-žavano staklo u boji Nettie Cobb, iako Hugh to nije znao, a ne bi ni mario daje i znao). To jebio lisičji rep. Iznenada je ponovo bila 1955, upravo je dobio dozvolu i vozio na prvenstvo učenika Western Mainea - Castle Rock protiv Greens-parka - u očevom Fordu iz '53 s krovom na spuštanje. Bio je netipično topao dan za studeni, dovoljno topao da skine taj stari krpeni krov i pričvrsti nepromočivu ceradu, (kad ste bili grupa dječaka vruće krvi, spremna, željna i sposobna da luduje), i bilo ih je šestero u autu. Peter Doyon je donio čuturicu Log Cabin whiskeyja, Perry Como je bio na radiju, Hugh Priest je sjedio za bijelim volanom i na anteni radija je lepršao dug, raskošan lisičji rep, poput onog kojeg je sada gledao u izlogu ovog dućana. Sjećao se daje pogledao taj lepršavi lisičji rep i razmišljao kako će nabaviti isti takav, kad on bude imao svoj auto s krovom na spuštanje. Sjećao se da je odbio čuturicu kad je došla do njega. Vozio je i dok voziš ne piješ, zato jer odgovaraš za živote drugih. I sjetio se još jedne stvari: sigurnosti da proživljava najbolji sat svog najboljeg dana u svom životu. Sjećanje gaje iznenadilo i povrijedilo svojom jasnoćom i potpunim prizivanjem svih osjetila - aroma dima lišća koje gori, sunce studenog koje treperi na mačjim očima branika, i sada, gledajući lisičji rep u izlogu Potrebnih stvari, sine mu daje to bio najbolji dan njegovog života, jedan od posljednjih dana prije nego ga je cuga zgrabila u svoje naručje, utjecajan stisak, pretvarajući ga u čudnu varijantu Kralja Midasa: činilo se da se od tada, sve što dotakne pretvara u govno. Iznenada pomisli: mogao bih se promijeniti. ■
Taje misao imala svoju privlačnu jasnoću. Mogao bih početi ispočetka. Da li su takve stvari moguće? Da, mislim da jesu ponekad. Mogao bih kupiti taj lisičji rep i zavezati ga za antenu svog Buicka. 83Stephen King Ipak, oni bi se smijali. Momci bi se smijali. Koji momci ? Henry Beautbrt? Taj mali popišanac Bobby Dugas ? Pa što? Tko ih jebe. Kupi taj lisičji rep, zaveži ga na antenu i vozi- Vozi gdje? Pa, što misliš za početak o onom sastanku anonimnih alkoholičara četvrtkom uveče u Greensparku? Na trenutak ga je mogućnost zaprepastila i uzbudila, na način kako se zaprepasti i uzbudi dugogodišnji zatvorenik kad vidi da je nepažljiv tamničar zaboravio ključ u bravi njegove ćelije. Na trenutak je zaista mogao vidjeti sebe kako to radi, podiže bijeli žeton, zatim crveni žeton, zatim plavi žeton, i postaje sve trezniji iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec. Nema više Mellow Tigera. Šteta. Ali nema više ni dana koje provodi u strahu da će pronaći ružičastu cedulju u omotnici sa svojom plaćom i to nije bilo tako loše. U tom trenutku, dok je stajao gledajući lisičji rep u izlogu Potrebnih stvari, Hugh je mogao vidjeti budućnost. Po prvi put nakon toliko godina mogao je vidjeti budućnost i taj prekrasni narančasti lisičji rep sa svojim bijelim vrškom lebdio je kroz nju poput bojne zastave. Zatim se stvarnost natrag sručila i stvarnost je zaudarala poput kiše i vlage, prljave odjeće. Za njega neće biti lisičjeg repa, niti sastanaka anonimnih alkoholičara, neće biti žetona, niti budućnosti.. Imao je pedeset ijednu prokletu godinu i pedeset i jedna je bila pre-stara za snove o budućnosti. S pedeset i jednom godinom moraš stalno trčati da pobjegneš od lavine svoje vlastite prošlosti. Ipak, daje to bilo za radnog vremena, u svakom slučaju bi pokušao. Proklet bio ako ne bi. Ušao bi unutra, ovako velik kao kuća i pitao koliko doñe taj lisičji rep u izlogu. Ali bilo je deset sati. Main Street bio je zaključan čvrsto poput pojasa nevinosti ledene kraljice i kada se probudi sutra ujutro, osjećajući kao da je netko nasadio sjekiricu za led medu njegove oči, zaboravit će sve o tom prekrasnom lisičjem repu, sa svojom vibrantno crvenkastosmeñom bojom. Ipak, zadržao se još na trenutak, povlačeći prljave, žuljevite prste preko stakla poput dječaka koji gleda izlog dućana s igračkama. Lagan osmijeh pojavio se u kutovima njegovih ustiju. To je bio nježan osmijeh, i nije bio u skladu s licem Hugha Priesta. Tada, negdje POTREBNE STVARI
na Castle Viewu, auto je kretao natraške nekoliko puta, zvuči oštri poput pucnja puške u kišnom zraku i Hugh se u sebi zaprepasti. Jebi ga. O čemu ti uopće razmišljaš? Okrenuo se od prozora i ponovo okrenuo lice prema domu - ako ste željeli zvati domom daščaru s dvije sobe i nadodanom drvenom šupom gdje je živio. Dok je prolazio ispod tende, pogledao je na vrata... i ponovo stao. Na natpisu je naravno, pisalo OTVORENO. Poput čovjeka u snu, Hugh ispruži ruku i proba kvaku. Slobodno se pomaknula pod njegovom rukom. Iznad glave, malo srebrno zvono zazvoni. Činilo se da zvuk dolazi iz nemoguće udaljenosti. Čovjek je stajao u sredini dućana. Prelazio je peruškom preko izložbene kutije i pjevušio. Okrenuo se prema Hughu kad je zvono zazvonilo. Činilo se da nije nimalo iznenañen što vidi da netko stoji na vratima deset minuta poslije deset u srijedu navečer. Jedina stvar koja se dojmila Hugha u vezi s čovjekom u tom zbunjujućem trenutku bile su njegove oči - bile su crne poput očiju Indijca. "Zaboravili ste okrenuti vaš natpis, prijatelju," čuo je Hugh sebe kako govori. "Ne, stvarno," čovjek odgovori pristojno. "Bojim se da ne spavam dobro, i u nekim noćima mi se sviña kasno otvoriti. Nikad se ne zna kad će neki momak poput vas možda navratiti... i možda mu se nešto svidi. Da li biste željeli ući i pogledati okolo?" Hugh Priest uñe i zatvori vrata za sobom. i "Lisičji rep" započne Hugh, i tada je morao stati, pročišćavajući svoje grlo i ponovo počne. Riječi su izlazile kao promuklo, nerazumljivo mrmljanje. "Lisičji rep je u izlogu." "Da," odgovori vlasnik. "Krasan, zar ne?" Držao je perušku ispred sebe i njegove indijsko crne oči gledale su Hugha sa zanimanjem preko buketa perja koje je sakrivalo donji dio njegova lica. Hugh nije mogao vidjeti usta momka, ali je mislio da se smije. Obič- 84 85Stephen King no mu je bilo nelagodno kad su mu se ljudi - naročito ljudi koje nije poznavao - smiješili. Osjećao bi se kao da se želi tući. Meñutim noćas, činilo se da ga to uopće ne smeta. Možda zato što je još uvijek bio polupijan. "Da," složi se Hugh. "Krasan je. Moj otac je imao auto s pomičnim krovom s lisičjim repom baš poput ovog pričvršćenog za antenu, dok
sam još bio dječak. Ima mnogo ljudi u ovom šugavom gradu koji ne mogu vjerovati da sam ikad bio dječak, ali jesam. Isto kao i svi drugi." "Naravno." Oči čovjeka i dalje su nepomično fiksirale Hughove i najčudnija stvar se dogañala - činilo se kao da rastu. Previše direktnog kontakta s očima je bila druga stvar zbog koje se često osjećao kao da se želi tući. Ali noćas je i to izgledalo savršeno u redu. "Nekad sam smatrao daje lisčji rep jedna od najboljih stvari na svijetu." "Naravno." "Super - to je bila riječ koju smo tada koristili. Niti jednu od ovog radikalnog sranja. A kvrgav- nemam prokletog pojma što to znači, a vi?" Ali vlasnik Potrebnih stvari je bio tih, samo je tamo stajao, gledajući Hugha Priesta svojim indijskim očima preko krošnje svoje peruške. "U svakom slučaju, htio bih ga kupiti. Hoćete li mi ga prodati?" "Naravno," reče Leland Gaunt po treći put. Hugh osjeti olakšanje i iznenadnu, sreću koja je rasla. Iznenada je bio siguran da će sve biti u redu - sve. To je bilo totalno ludo; dugovao je novac skoro svima u Castle Rocku i okolnim trima gradi-ćim, bio je na samom rubu da izgubi posao u posljednjih šest mjeseci, njegov Buick su pokretala krila i molitva - ali to je bilo i neosporno. "Koliko?" upita. Iznenada se zapitao da li će si moći priuštiti tako krasan rep i osjeti trunku panike. Što ako će mu biti nedostupan? Što je još gore, što ako nekako nabavi novac sutra ili preksutra, pa otkrije da gaje momak prodao? "Pa, to ovisi." "Ovisi? Ovisi o čemu?" 86 POTREBNE STVARI "O tome koliko ste spremni platiti." Poput čovjeka u snu, Hugh izvuče svoj istrošen Lord Buxton iz stražnjeg džepa. "Makni to, Hugh." Jesam li mu rekao svoje ime ? Hugh se nije mogao sjetiti, ali makne novčanik. "Izvrni svoje džepove. Ovdje, na vrh ove kutije." Hugh izvrne svoje džepove. Stavi džepni nožić, smotak Certsa, Zippo upaljač, i oko dolar i pedeset u sitnišu posipanog duhanom, na vrh kutije. Novčići su zveckali na staklu. Čovjek se nagnuo naprijed i proučavao hipu. "To izgleda dovoljno," primijeti, i preñe peruškom preko siromašne zbirke. Kad ju je ponovo maknuo, nožić, upaljač i Certs su još uvijek bili tamo. Novčići su nestali. Hugh je promatrao to bez ikakvog iznenañenja. Stajao je mirno poput igračke s istrošenim baterijama dok je visoki čovjek otišao do izloga i
vratio se s lisičjim repom. Stavio ju je na ormarić pored Hughove smanjene hrpe džepnih potrepština. Polako, Hugh ispruži jednu ruku i pogladi krzno. Bilo je hladno i raskošno; pucketalo je sa svilastim statičkim elektricitetom. Gladiti ga bilo je poput glañenja jasne jesenje noći. "Zgodno?" upita čovjek. "Zgodno," složi se Hugh odsutno i krene uzeti lisičji rep. "Nemoj to raditi," reče visoki čovjek oštro, i Hughova ruka odjednom padne. Pogledao je Gaunta povrijeñen tako duboko, do boli. "Još nismo završili s cjenkanjem." "Ne," složi se Hugh. Ja sam hipnotiziran, pomisli. Prokletstvo ako me ovaj momak nije hipnotizirao. Ali nije bilo važno. Bilo je, u stvari, na neki način...lijepo. Ponovo posegne za svojim novčanikom, mičući se polako poput čovjeka pod vodom. "Ostavi to na miru, ti govno," reče gospodin Gaunt nestrpljivo i odloži svoju perušku. Hughove ruke ponovo padnu sa strane. "Zastoje to tako da mnogi ljudi misle da su svi odgovori u novčanicima?" upita čovjek mrzovoljno. 87Stephen King "Ne znam," reče Hugh. Nikad prije nije o tome razmišljao. "To djeluje pomalo ludo." "Gore, "Gaunt odbrusi. Njegov glas je postao poput prigovaranja, pomalo nejednolične kadence čovjeka koji je ili jako umoran ili jako ljut. On je bio umoran; bio je dug i zahtjevan dan. Mnogo toga je postignuto, ali posao je jedva počeo. "Mnogo je gore. To je kriminalno glupo! Znaš li nešto Hugh? Svijet je pun siromašnih ljudi koji ne razumiju daje sve, sve na prodaju... ako želiš platiti cijenu. Oni ideju podržavaju samo praznim riječima, i ponose se svojim zdravim cinizmom. Pa, prazne riječi su sranje! Apsolutno... sranje!" "Sranje," Hugh se mehanički složi. "Za stvari koje ljudi stvarno trebaju, Hugh, novčanik nije odgovor. Najdeblji novčanik u ovom gradu nije vrijedan znoja ispod pazuha radnog čovjeka. Apsolutno sranje! A duše! Da dobijem 5 centi, Hugh, za svaki put kad sam čuo da netko kaže 'Prodao bih svoju dušu za to i to,' mogao bih kupiti Empire State Building!" Bliže se nagne i sad se njegove usne rašire preko njegovih krivih zubiju u ogroman nezdravi osmijeh. "Reci mi ovo, Hugh, što bih u ime svih zvijeri koje pužu pod zemljom ja želio raditi s tvojom dušom?"
"Vjerojatno ništa." Njegov glas je djelovao jako daleko. Činilo se da njegov glas dolazi s dna mračne spilje. "Mislim da nije u jako dobroj formi ovih dana." Gospodin Gaunt se iznenada opusti i uspravi. "Dosta tih laži i polu-istina. Hugh, znaš li ženu po imenu Nettie Cobb?" "Ludu Nettie? Svi u gradu poznaju ludu Nettie. Ubila je svog muža." "Tako se priča. Sad me slušaj Hugh. Slušaj pažljivo. Zatim možeš uzeti svoj lisičji rep i otići kući." Hugh Priest je pažljivo slušao. Vani je jako kišilo i počeo je puhati vjetar. 8 "Briane!"gñica Ratcliffe reče oštro. "Zašto Briane Rusk! To ne bih od tebe očekivala! Doñi ovamo! Odmah!" POTREBNE STVARI Sjedio je u stražnjem redu sobe u podrumu gdje su se održavali njegovi satovi govora, i napravio je nešto loše -jako loše, prema glasu gñice Ratcliffe - ali nije znao stoje to dok nije ustao. Tada je vidio daje gol. Obuzeo gaje užasan sram, ali se osjećao i uzbuñeno. Kad je pogledao dolje svoj penis i vidio da se počinje ukrućivati, osjećao se i uznemireno i uzbuñeno. "Doñi ovamo, rekla sam!" Polako je napredovao prema prednjem dijelu sobe dok su drugi - Sally Meyers, Donny Frankel, Nonie Martin i jadan polubistar Slopey Dodd - zurili u njega. Gñica Ratcliffe je stajala ispred svog stola, s rukama na bokovima, gorućih očiju, i dražesnim oblakom tamno crvenkasto-keste-nja ve kose koji lebdi oko njene gla ve. "Ti si zločest dječak, Brian - veoma zločest dječak." Nijemo je kimnuo glavom, ali njegov je penis dizao SVOJ glavić, pa je izgledalo da barem jednom dijelu njegovog tijela uopće ne smeta stoje zločest. Ustvari, čak je UŽIVAO biti zločest. Stavila je komadić krede u njegovu ruku. Osjetio je lagan udar struje kad su im se ruke dodirnule. "Sada, "gñica Ratcliffe reče strogo, "Moraš napisati JA ĆU ZAVRŠITI PLAĆANJE ZA SVOJU SANDYKOUFAX SLIČICU pet stotina puta naploču." "Da gñice Ratcliffe." Počeo je pisati, svjestan toplog zraka na svojoj goloj stražnjici, stojeći na vrhu prstiju kako bi dosegnuo vrh ploče. Završio je JA ĆU ZAVRŠITI PLAĆANJE kad je osjetio da glatka, meka ruka gñice Ratcliffe obuhvaća njegov kruti penis i počinje ga lagano navlačiti. Na trenutak je pomislio da će se onesvijestiti, tako je dobro bilo.
"Nastavi pisati, "rekla je nemilosrdno iza njega," a ja ću nastaviti raditi ovo." "G-gñice R-R-Ratcliffe, što je s mojim j-jezičnim vježbama?" upita Slopey Dodd. "Zaveži ili ću te pregaziti na parkiralištu, Slopey," reče gñica Ratcliffe. "Natjerat ću te da skvičiš, malo momče." Nastavila je povlačiti Brianovu kobasicu dok je govorila. On je sada stenjao. Znao je da to nije u redu, ali je bilo tako dobro. Bilo je stvarno strašno. Bilo je onako kako je trebalo biti. Prava stvar. 89Stephen King Tada se okrenuo i nije gñica Ratcliffe stajala pored njegovog ramena, već Wilma Jerzyck sa svojim velikim okruglim blijedim licem i dubokim smeñim očima, poput dviju grožñica usañenih duboko u gomilu tijesta. "Uzet će ti je ako ne platiš," Wilma reče. "I to nije sve, malo momče."On će-" Brian Rusk se probudi s takvim trzajem daje skoro pao s kreveta na pod. Njegovo tijelo je bilo prekriveno znojem, srce mu je tuklo poput bubnja, a njegov je penis bio mali, tvrda grančica u njegovim hlačama pidžame. Sjeo je, sav se tresući. Njegov je prvi nagon bio da otvori usta i zove majku, kao što je to radio kad je bio mali i kad je noćna mora napala njegovo san. Tada je shvatio da više nije mali, imao je jedanaest godina... i to nije baš bio san koji bi ispričao svojoj majci, zar ne? Natrag je legnuo, širokih očiju buljeći u mrak. Pogledao je na digitalni sat na stolu pored kreveta i vidio daje bilo četiri minute iza ponoći. Čuo je zvuk kiše, sada jake, koja je bubnjala po prozoru njegove spavaće sobe, nošena jakim, zavijajućim naletima vjetra. Zvučalo je skoro poput susnježice. Moja sličica. Moja sličica Sandyja Koufaxa je nestala. Nije. Znao je da nije, ali je isto tako znao da neće više moći spavati dok ne provjeri i ne bude siguran da li je još uvijek tamo, u njegovom albumu nevezanih listova gdje je čuvao svoju sve veću i veću zbirku Topps sličica iz 1956. Jučer ju je provjerio prije odlaska u školu, isto to je napravio kad je došao kući, i prošle noći, nakon večere, odjurio je igrati se dodavanja u stražnjem dvorištu sa Stan-levjem Dawsonon kako bi još jednom provjerio. Rekao je Stanlevju da mora ići na WC. Posljednji put ju je pogledao prije nego se uvukao u krevet i isključio svjetlo. Otkrio je daje to postala njegova opsesija, ali otkriće to nije zaustavilo. Izvukao se iz kreveta, jedva opažajući kako mu se vruće tijelo naježilo, a penis klonuo od hladnog zraka. Tiho je otišao do svog stolića. Iza sebe je ostavio obris svog vlastitog tijela na plahti koja je 90
POTREBNE STVARI pokrivala njegov madrac, otisnut znojem. Velika knjiga je ležala na vrhu stolića u lokvi bijelog svjetla ulične lampe. Uzeo ju je, otvorio i brzo prelistao stranice prozirne plastike s džepićima za stavljanje sličica. Prošao je Mel Parnella, Whitey For-da i Warrena Spahna - blago zbog kojeg je nekoć jako likovao -jedva ih gledajući. Na trenutak gaje uhvatila užasna panika kada je došao do stranica na kraju knjige, onih koje su još uvijek bile prazne, i nije vidio Sandvja Koufaxa. Vratio se natrag, i da, tamo je bio - to usko lice, blagi osmijeh, odane oči koje su gledale ispod šilta kape. Mom dragom prijatelju Brianu, s najboljim željama, Sandy Ko-ufax. Prstima je prelazio preko nakrivljenih linija natpisa. Usne su mu se micale. Ponovo je bio smiren... ili skoro smiren. Sličica još uvijek nije bila njegova. To je bila samo vrsta... probe. Trebao je nešto napraviti prije nego stvarno postane njegova. Brian nije bio potpuno siguran što je to bilo, ali je znao da to ima neke veze sa snom iz kojeg se upravo probudio, i bio je uvjeren da će znati kada vrijeme (sutra ? danas kasnije ?) doñe. Zatvorio je album - BRIANOVA ZBIRKA NE DIRAJ! pažljivo ispisano na kartici zalijepljenoj sa selotejpom na naslovnoj stranici - i vratio ga na stolić. Zatim se vratio u krevet. Jedna jedina stvar povezana s posjedovanjem sličice Sandvja Koufaxa je bila uznemiravajuća. Želio ju je pokazati svom ocu. Kad je došao kući iz Potrebnih stvari, zamišljao je kako će biti kad mu je pokaže. On, Brian, prividno ležeran: Hej, tata, dobio sam danas sličicu iz '56 u novom dućanu. Želiš li je pogledati?'Njegov tata bi rekao u redu, ne stvarno zainteresiran, i otišao s Brianom u njegovu sobu samo da usreći Briana, ali kako bi mu oči zasjale kad bi vidio što se Brianu posrećilo! A kada bi vidio posvetu! Da, sigurno bi bio iznenañen i oduševljen, u redu. Sigurno bi lupio Briana po leñima i čestitao mu. Ali što tada ? Tada bi počela pitanja, to je bio... to je bio problem. Njegov otac bi prvo želio znati gdje je dobio sličicu, a drugo gdje je dobio novac da kupi takvu sličicu, koja je bila (a.) rijetka, (b.) u odličnom stanju i (c.) s au- 91Stephen King togramom. Na tiskanom potpisu je pisalo Sanford Koufax, što je bilo stvarno ime slavljenog bacača brzih lopti. Na autogramuje pisalo San-dy Koufax i u čudnom i ponekad skupom svijetu zamjene bejzbol sličica, to je značilo da tržišna vrijednost može doseći i sto pedeset dolara. U svojim mislima, Brian je isprobavao jedan mogući odgovor.
Dobio sam je u novom dućanu, tata - Potrebne stvari. Momak mi ju je dao po zbilja ODLIČNOJ niskoj cijeni... rekao je da će tako zainteresirati ljude da dolaze u njegov dućan, ako budu znali da su njegove cijene niske. To je bilo donekle dobro, ali čak i dječak koji je bio još uvijek godinu dana premlad da bi platio punu cijenu karte za kino znao je da to neće uspjeti. Kada kažeš nekome da ti je netko nešto povoljno ponudio, ljudi se uvijek zainteresiraju. Previše zainteresiraju. Oh da ?Kolikoje odbio ? Trideset posto ? Četrdeset? Da li ti ju je dao upola cijene ? To je još uvijek bilo šezdesetih sedamdeset dolara, Bria-ne, i ZNAMdajošuvijek nemaštoliko novaca u svojoj kašici prasici. Pa... u stvari bilo je malo manje od toga, tata. Uredu, reci mi. Koliko si platio? Pa... osamdeset pet centi. Prodao ti je bejzbol sličicu Sandyja Koufaxa iz 1956. s autogramom, u potpuno nekorištenom stanju, za osamdeset pet centi? Da, i tu bi započele prave nevolje, u redu. Kakve nevolje? Nije točno znao, ali tu bi nešto smrdilo, bio je siguran u to. Nekako bi ga okrivili - možda tata, ali mama sigurno. Možda bi ga čak natjerali daje vrati i nikako je nije namjeravao vratiti. Nije bila samo potpisana; bila je potpisana za Briana. Nikako. Prokletstvo, nije je mogao pokazati niti Stan Dawsonu kad je Stan došao igrati se dodavanja, iako je to želio - Stan bi izmišljavao o svojoj zbirci Jockevs. Ali Stan će prespavati kod njih u petak na-veče i Brianu je bilo lako zamisliti kako on kaže Brianovom tati: Pa kako vam se sviña Brianova sličica Sandyja Koufaxa, gospodine Rusk? Prilično super, ha? Isto se odnosilo i na njegove prijatelje. Brian je otkrio jednu od velikih istina malih gradova: mnogo tajni -u stvari, sve stvarno važne tajne - ne mogu se dijeliti budući da se riječ okolo širi, i to se brzo širi. 92 POTREBNE STVARI Ustanovio je daje u čudnom i nezavidnom položaju. Došao je do velike stvari i nije je mogao niti pokazati, niti dijeliti. To je trebalo pokvariti užitak u njegovom novom dobitku, i je do odreñene mjere, ali mu je isto pružilo potajno, škrto zadovoljstvo. Otkrio je da ne uživa toliko u sličici koliko u tome daje pase očima, i tako je otkrio još jednu veliku istinu: skrovito pasenje očiju pruža neobično zadovoljstvo. To je bilo kao daje kut njegove najotvorenije i dobronamjerne prirode odijeljen zidom i osvjetljen posebnom crnom svjetlošću koja je i izokrenula i pojačala ono stoje tamo bilo skriveno. I nije je se želio odreći.
Nikako, uh-uh, ni pod koju cijenu. Tada je bolje da završiš njeno plaćanje, šapnuo je glas duboko u njegovom umu. Bude. Nema problema. Nije mislio daje stvar koju treba napraviti jako lijepa, ali je isto tako bio siguran da to nije ništa jako veliko. Samo... Samo psina, šapnu glas u njegovom umu, i vidio je oči gospodina Gaunta-tamnoplave, poput mora za jasnog dana, i neobično umi-rujućih. To je sve. Samo mala psina. Da, samo psina, što god to bilo. Nema problema. Dublje se smjestio ispod svog popluna s guščjim perjem, okrenuo se na stranu, zatvorio oči i odmah zaspao. Nešto mu je sinulo dok su se on i njegov brat u snu približili jedan drugome. Nešto stoje gospodin Gaunt rekao. Bit ćeš bolji oglas nego što lokalne novine ikad mogu POMISLITI da mogu biti! Jedino što nije mogao pokazati prekrasnu sličicu koju je kupio. Ako mu je mala misao to razjasnila, jedanaestogodišnjaku koji nije bio dovoljno bistar da se makne s puta Hughu Priestu dok je prelazio cestu, nije li to isto bilo jasno pametnom momku kao stoje to bio gospodin Gaunt. Pa, možda. A možda i nije. Odrasli nisu razmišljali kao normalni ljudi, i pored toga, on je imao sličicu, zar ne? I bila je u njegovoj knjizi, baš tamo gdje bi trebala biti, zar ne? Odgovor na obapitanjaje bio da, i tako je Brian zaboravio cijelu stvar i vratio se na spavanje dok je kiša bubnjala po prozoru a nemirni jesenski vjetar urlao u kutovima ispod strehe. 93ČETVRTO POGLAVLJE 1 Kiša je prestala do zore u četvrtak, i do deset i trideset, kad je Polly pogledala kroz prednji prozor Ti šiješ i šiješ i vidjela Nettie Cobb, oblaci su se počeli razbijati. Nettie je nosila složeni kišobran i hodala brzim koracima niz Main Street s torbicom stisnutom ispod ruke kao daje iza sebe osjećala da se otvaraju ralje neke nove oluje. "Kako su tvoje ruke jutros, Polly?" upita Rosalie Drake. Polly uzdahne u sebi. Pretpostavila je da će morati odgovarati na ista pitanja, koja će Alan ovo poslijepodne odrešenije postaviti -obećala je da će se naći s njim u Naninom restorančića na kavi oko tri. Ne možeš zavarati ljude koji te poznaju dulje vrijeme. Vide bli-jedilo tvog lica i tamne krugove ispod tvojih očiju. Što je još važnije, vide uznemiren pogled u očima. "Puno bolje danas, hvala," reče. Pretjerivala je u istini i više nego malo; bile su bolje, ali puno bolje? Huh-uh. "Mislila sam s kišom i svim."
"Nepredvidljivo je što im šteti. To je pravo prokletstvo toga. Ali to nije važno, Rosalie, doñi brzo i pogledaj kroz prozor. Mislim da ćemo biti svjedoci malog čuda." Rosalie se pridružila Polly na prozoru na vrijeme da vidi malu, brzu figuru s kišobranom čvrsto stisnutim u jednoj ruci - možda da 94 POTREBNE STVARI se upotrijebi kao toljaga, sudeći prema načinu na koji gaje držala-kako prilazi tendi Potrebnih stvari. "Je li to Nettie? Je li to stvarno ona?" Rosalie je skoro uzviknula. "Zaista je." "Moj Bože, ona ulazi unutra!" Na trenutak se činilo da će Rosalieno predviñanje pokvariti njenu namjeru. Nettie se približila vratima... zatim povukla. Premjestila je kišobran iz ruke u ruku i pogledala fasadu Potrebnih stvari kao da je to zmija koja bije mogla ujesti. "Hajde, Nettie," Polly reče nježno. "Učini to, dušo!" "Mora daje u izlogu natpis ZATVORENO," reče Rosalie. "Ne, on ima drugi na kojem piše UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMA DOGOVORU. Vidjela sam ga jutros kad sam dolazila." Nettie se ponovo približavala vratima. Dohvatila je kvaku, zatim se ponovo povukla. "Bože, ovo me ubija, "reče Rosalie. "Rekla mije da će se možda vratiti i znam koliko joj se sviña staklo u boji, ali nisam nikad pomislila da bi to mogla ostvariti." "Pitala me je da li je u redu ako ode iz kuće za vrijeme pauze tako da može navratiti u ono što ona zove "onaj novi dućan" i uzme moju kutiju za kolač," promrlja Polly. Rosalie kimne. "To je naša Nettie. Nekad me je tražila dozvolu za korištenje zahoda." "Činilo mi se da se dio nje nadao da ću reći ne, ima previše toga za napraviti. Ali mislim daje dio nje želio da kažem da." Pollyine oči nisu nikad napustile snažnu, bitku malih razmjera koja se odvijala manje od četrdeset metara daleko, mirni rat izmeñu Nettie Cobb i Nettie Cobb. Ako zaista uñe, kakav će to biti napredak za nju! Polly osjeti tupu, vruću bol u svojim rukama, pogleda dolje i vidje da ih je ispreplela. Silom ih makne sa strane. "Nije stvar u kutiji za kolač, niti u staklu u boji," reče Rosalie. "Stvar je u njemu." Polly je pogleda. Rosalie se smijala i malo pocrvenila. "Oh, ne mislim da se Nellie zagrijala za njega, ili nešto takvo, iako su joj oči pomalo sjale, kad
95 Stephen King samje vani sustigla. Bioje//u5azanpremanjoj, Pollv.Tojesve. Pošten i ljubazan." "Puno je ljudi ljubazno prema njoj," reče Polly. "Alan se jako trudi da bude ljubazan prema njoj, a ona ga se još uvijek plaši." "Naš gospodin Gaunt posjeduje posebnu vrstu ljubaznosti," Ro-salie reče jednostavno, i kao da to želi dokazati, vidjele su Nettie kako grabi kvaku i okreće je. Otvorila je vrata i samo stajala na pločniku stišćući svoj kišobran, kao daje plitki bunar njene odluke bio potpuno iskorišten. Polly je iznenada bila sigurna da će Nettie sada ponovo zatvoriti vrata i odjuriti. Njene ruke, bez obzira na artritis, su se stisnule u labave šake. Hajde, Nettie. Uñi. Iskoristi priliku. Ponovo se pridruži svijetu. Tada se Nettie nasmiješi, očito kao odgovor nekome koga niti Polly niti Rosalie nisu mogle vidjeti. Spustila je kišobran s njegovog položaja preko prsiju... i ušla unutra. Vrata su se za njom zatvorila. Polly se okrene Rosalie, i bila je dirnuta kad je vidjela suze u njenim očima. Dvije su se žene pogledale na trenutak, a zatim zagrlile, smijući se. "Tako treba, Nettie!" reče Rosalie. "Dva boda za nas!" složi se Polly, i sunce probije oblake u njenoj glavi, dobra dva sata prije nego će to konačno učiniti na nebu iznad Castle Rocka. POTREBNE STVARI Pet minuta kasnije, Nettie Cobb je sjedila u jednom od plišanih stolaca s visokim naslonom koje je Gaunt montirao uzduž jednog zida svojeg dućana. Njen kišobran i torbica ležali su na podu pored nje, zaboravljeni. Gaunt je sjedio pored nje, njegove ruke su držale njezine, njegove oštre oči prikovane uz njene mutne. Sjenilo od stakla u boji stajalo je pored kutije za kolač Polly Chalmers na jednoj od staklenih izložbenih kutija. Sjenilo je bilo umjereno dražesna stvar, i u bostonskoj antikvarnici se moglo prodati za tri stotine dolara ili još više; meñutim, Nettie Cobb ga je upravo kupila za deset dolara i 96 četrdeset centi, sa svim novcem kojeg je imala u torbici kad je ulazila u dućan. Prekrasno ili ne, na trenutak je bilo zaboravljeno poput njenog kišobrana. "Djelo," sada je govorila. Zvučala je poput žene koja govori u snu. Malo je pomakla svoje ruke kako bi jače stisnula gospodina Ga-unta. Uzvratio joj je stisak, i lagan osmijeh užitka, pojavio se na njenom licu.
"Da, tako je. To je zaista samo mala stvar. Poznaješ gospodina Keetona, zar ne?" "Oh da," reče Nettie. "Ronald i njegov sin, Danforth. Poznajem ih obojicu. Na kojeg mislite?" "Mlañeg," reče gospodin Gaunt, milujući njene dlanove svojim dugim palcima. Nokti su bili lagano žućkasti i poprilično dugi. "Glavnog izbornika." "Zovu ga Buster iza leña," reče Nettie i zahihoće se. Bio je to hrapav zvuk, pomalo histeričan, ali Leland Gaunt nije izgledao uznemireno. Naprotiv; činilo se daje zadovoljan zvukom Nettienog ne sasvim doličnog smijeha. "Uvijek i jesu još otkako sam bio mali dječak." "Želim da završiš plaćanje svog sjenila tako da Busteru napraviš psinu." "Psinu?" Netti je djelovala pomalo uznemirena. Gaunt se nasmiješio. "Samo bezopasnu psinu. I nikad neće znati da si to ti bila. Mislit će daje to netko drugi." "Oh." Nettie je pogledala sjenilo od stakla u boji pokraj Gaunta, i na trenutak nešto izoštri njen pogled - pohlepa, možda, ili samo jednostavna čežnja i užitak. "Pa..." "Sve će biti u redu, Nettie. Nitko nikad neće znati... a ti ćeš imati sjenilo." Nettie je govorila polako i zamišljeno. "Moj muž je znao praviti meni puno psina. Moglo bi biti zabavno napraviti psinu nekome drugome." Pogledala ga je, i sada je stvar koja je pooštravala njen pogled bila uznemirenost. "Ako ga to ne bude povrijedilo. Ne želim ga povrijediti. Znaš, povrijedila sam svog muža." "Neće ga povrijediti," reče Gaunt nježno, gladeći Nettiene ruke. "Neće ga nimalo povrijediti. Samo želim da staviš neke stvari u njegovu kuću." 97 Stephen King "Kako ću moći ući u Busterovu-" "Evo." Stavio je nešto u njenu ruku. Ključ. Zatvorila je ruku oko njega. "Kada?" upita Nettie. Njene sanjive oči ponovo su se vratile sje-nilu. "Uskoro." Pustio je ruke i ustao. "I sada, Nettie, bih zaista trebao staviti ovo prekrasno sjenilo u kutiju za tebe. Gña. Martin će doći pogledati nekoliko Lalique za-" Pogleda na svoj sat. "Bože, za petnaest minuta! Ali ne mogu ti reći kako mije drago da si odlučila ući. U današnje vrijeme jako malo ljudi cijeni ljepotu stakla u boji -većina ljudi su samo prodavači, s blagajnama umjesto srca." Nettie je isto ustala, i pogledala sjenilo s nježnim očima zaljubljene žene. Tjeskobna nervoza s kojom se približavala dućanu potpuno je nestala. "Dražesno je, zar ne?"
"Veoma dražesno," toplo se složi gospodin Gaunt. "I ne mogu ti reći... čak ne mogu niti početi izražavati...kako me usrećuje spoznaja da će imati dobar dom, mjesto gdje će netko raditi više nego samo brisati prašinu s njega srijedom poslijepodne i tada, nakon mnogih takvih godina, razbiti ga u nepažljivom trenutku i pomesti komadiće i baciti ih u smeće ne misleći ni časka." "Nikad to ne bih napravila!" poviče Nettie. "Znam da ne bi," reče gospodin Gaunt. "To je jedna od tvojih draži, Netitie." Nettie ga pogleda, zaprepaštena. "Kako ste znali moje ime?" "Imam njuh za njih. Nikad ne zaboravljam ime ili lice." Otišao je do zavjese u dnu svog dućana. Kad se vratio, držao je plosnatu ploču bijelog kartona u jednoj ruci i veliku pahulju tankog papira u drugoj. Stavio je tanki papir pored kutije za kolače (odjednom se počeo širiti, s tajnim malim pucketanjem i škljocanjem, u nešto što je izgledalo kao velika kitica cvijeća) i počeo je slagati kartonsku kutiju točno odgovarajuće veličine za sjenilo. "Znam da ćeš biti dobar čuvar predmeta kojeg si kupila. Zato sam ga tebi prodao." "Zaista? Mislila sam... gospodin Keeton... i psina..." "Ne, ne, ne!" reče gospodin Gaunt, polu-smijući se, a polu-raz-dražljivo. "Svi će praviti psine! Ljudi vole praviti psine! Ali pove- 98 POTREBNE STVARI zati stvari s ljudima koji ih vole i trebaju... to je drugi par rukava. Ponekad, Netitie, mislim da ono što je stvarno prodajem je sreća... što ti misliš?" "Pa," Nettie reče iskreno. "Znam da ste mene usrećili, gospodine Gaunt. Veoma usrećili." Pokazao je svoje krive, nagurane zube u širokom osmijehu. "Dobro ! To je dobro!" Gospodin Gaunt je gurnuo buket tankog papira u kutiju, položio sjenilo u njegovu pucketavu bjelinu, zatvorio kutiju i zalijepio je, cvatući. "I evo nas! Još jedna zadovoljna mušterija je pronašla svoju potrebnu stvar!" Dodao joj je kutiju. Nettie ju je uzela. I kad su njeni prsti takli njegove, osjetila je drhtanje odvratnosti, iako ih je snažno stiskala -čak revno - prije nekoliko trenutaka. Ali ta epizoda je već djelovala magličasto i nestvarno. Stavila je Tupperware posudu za kolač na vrh bijele kutije. Vidjela je nešto u posudi. "Stoje to?" "Poruka za tvog poslodavca," reče Gaunt. Uznemirenost se odmah pojavila na njenom licu. "Ne o meni?"
"Blagi Bože, ne!" Gaunt reče, smijući se, i Nettie se odmah opusti. Bilo je nemoguće odoljeti ili ne vjerovati gospodinu Gauntu kad se smijao. "Čuvaj svoje sjenilo, Netitie, i doñi ponovo." "Hoću," reče Nettie i to je mogao biti odgovor na oba upozorenja, ali je osjećala u svom srcu,(ta tajna riznica gdje potrebe i strahovi stalno guraju jedni druge poput neugodnih putnika u pretrpanoj podzemnoj željeznici), da, ako ikad više doñe ovamo, sjenilo će biti jedina stvar koju je ikad kupila u Potrebnim stvarima. Što s tim? To je bila prekrasna stvar, kakvu je oduvijek željela da upotpuni svoju skromnu zbirku. Razmišljala je da kaže gospodinu Gauntu da bi njen suprug možda još uvijek bio živ da nije razbio sjenilo od stakla u boji slično ovome, prije četrnaest godina, daje to bila posljednja kap, koja je konačno prelila čašu. Za vrijeme njihovih zajedničkih godina slomio je mnoge njene kosti i ostavila gaje da živi. Konačno je razbio nešto stoje stvarno trebala, i uzela mu je život. Odlučila je da to ne kaže gospodinu Gauntu. Izgledao je kao čovjek koji to možda već zna. 99 1Stephen King "Polly! Polly, ona izlazi!" Polly je ostavila krojačku lutku na kojoj je polako i pažljivo pri-čvršćivala iglom obrub i požurila prema prozoru. Ona i Rosalie su stajale jedna pored druge, gledale dok je Nettie napuštala Potrebne stvari u stanju koje se može opisati samo kao teško natovarenim. Njena torbica je bila ispod jedne ruke, njen kišobran ispod druge, a u svojim rukama je držala Pollyinu Tupperware kutiju za kolač koja je balansirala na vrhu četvrtaste bijele kutije. "Možda je bolje da joj pomognem," reče Rosalie. "Ne." Polly pruži ruku i nježno je spriječi. "Bolje ne. Mislim da bi joj bilo samo neugodno i da bi se uznemirila. Gledali su dok je Nettie hodala ulicom. Više nije brzo hodala kao da bježi od ralja oluje; sada je izgledala skoro kao da luta. Ne, Polly pomisli. Ne, to nije točno. To je više poput... plutanja. Njen um iznenada stvori jednu od onih čudnih veza koje su skoro nalik upućivanju na drugo mjesto u knjizi i prasne u smijeh. Rosalie ju je pogledala, podignutih obrva. "Podijeliš?" "Izgled na njenom licu," Polly reče gledajući Nettie dok je prelazila Linden Street polakim, sanjivim koracima. "Na što misliš?" "Izgleda poput žene koja se upravo poševila... i imala oko tri orgazma.
Rosalie je postala ružičasta, ponovo pogledala Nettie, i zatim zaurlala od smijeha. Polly joj se pridružila. Njih su se dvije držale i ljuljale naprijed, natrag, divlje se smijući. "Hej," reče Alan Pangborn ispred dućana. "Žene se jako smiju prije podneva! Prerano je za šampanjac, pa stoje onda?" "Četiri!" reče Rosalie, luñački se cerekajući. Suze su tekle niz njeno lice. "Menije izgledalo više kao četiri!" Tada su ponovo započele, ljuljajući se natrag i naprijed meñusobno zagrljene, urlajući od smijeha dok je Alan stajao gledajući ih sa svojim rukama u džepovima hlača uniforme, podrugljivo se smiješeći. 100 POTREBNE STVARI Norris Ridgewick je stigao u Šerifov ured u svom dnevnom odijelu, deset minuta prije nego je podnevna sirena u tvornici zatulila. Radio je u popodnevnoj smjeni, od dvanaest do devet navečer, i vikendom, i tako mu je baš odgovaralo. Neka netko drugi raščišćava gužvu na glavnim cestama i sporednim putevima Castle okruga nakon što se barovi zatvore ujedan sat; on je to mogao raditi, radione to u puno slučajeva, ali je gotovo uvijek povraćao. Ponekad je povraćao čak i ako su žrtve bile na nogama i okolo hodale, vičući da ne trebaju biti podvrgnute nikakvom prokletom alko-testu, znaju svoja usrana prava. Norris je imao takav želudac. Sheila Brigham ga je voljela zadirkivati govoreći daje poput zamjenika Andyja iz TV serije Twin Peaks, ali Norris je znao da nije. Zamjenik Andy je plakao kad je vidio mrtve ljude. Norris nije plakao, ali je znao bljuvati na njih, kako je skoro bljuvao na Homera Gamachea onda kad su našli Homera raskrečenog u jarku blizu Homeland groblja, na smrt premlaćenog vlastitom umjetnom rukom. Norris pogleda raspored i vidje da su i Andy Clutterbuck i John LaPointe vani u patroli, a zatim u odboru dnevne straže. Ništa za njega, što mu se isto sviñalo. Kako bi mu dan bio potpun - ovaj njegov dio, barem - njegova druga uniforma je došla s čišćenja... barem jednom onda kad je obećano. To će mu uštedjeti put kući da se presvuče. Na cedulji pričvršćenoj na plastičnoj vreći kemijske čistione pisalo je, "Hej Barney, duguješ mi $5.25. Nemoj me prevariti ovaj put, ili ćeš biti tužniji i pametniji kad sunce zañe." Potpis je bio CM. Niti pozdrav na cedulji nije pokvario Norrisovo dobro raspoloženje. Sheila Brigham je bila jedina osoba u šerifovom uredu Castle Rocka koja je razmišljala o Norrisu kao o momku iz Twin Peaksa (Norris je mislio daje ona jedina osoba u odjelu - pored njega - koja je i gledala seriju.) Ostali zamjenici - John LaPointe, Seat Thomas, Andy Clutterbuck - su ga zvali Barney, prema liku Dona Knottsa iz Andy Griffith Showa. To gaje ponekad iritiralo, ali ne danas. Četiri dana popodnevne smjene, zatim tri
slobodna dana. Cijeli ugodan tjedan je bio pred njim. Život ponekad može biti čudesan. 101 €kStephen King Izvukao je novčanicu od pet i jednog dolara iz svog novčanika i stavio je na Clutov stol. "Hej, Clut, živni malo," pobilježio je sa stražnje strane formulara za izvještaje, potpisao se s užitkom i ostavio pored novca. Zatim je skinuo vreću kemijske čistione s uniforme i odnio je na WC. Zviždukao je dok se presvlačio, zatim pomicao obrvama s odobravanjem dok je gledao svoj odraz u ogledalu. Bože, bio je Sreñen. Sto posto Sreñen. Zločinci Castle Rocka danas bi trebali biti na oprezu ili - Zapazio je pokret iza sebe u ogledalu, ali prije nego stoje mogao učiniti bilo što više od okretanja glave, netko gaje zgrabio, okrenuo i bacio na pločice pored pisoara. Njegova glava je udarila u zid, pala mu je kapa, a zatim je ugledao okruglo, zajapureno lice Danfortha Keetona. "Što ti prokletstvo misliš da radiš, Ridgewick?" upita. Norris je potpuno zaboravio kaznu koju je stavio prošle noći ispod brisača stakla na Keetonov cadillac. Sad mu se sve to vratilo. "Pusti me!" reče. Pokušao je proizvesti gnjevni ton, ali njegov glas je bio poput zabrinutog skvičanja. Osjećao je da mu obrazi počinju goriti. Kad god je bio ljut ili uplašen - a sad je bio oboje - crvenio je poput curice. Keeton, koji je bio viši od Norrisa desetak centimetara i teži pedesetak kilograma, malo je protresao zamjenika i zatim ga pustio. Izvukao je kaznu iz svog džepa i mahao je njome ispod Norrisovog nosa. "Da lije tvoje ime na toj prokletoj stvari ili nije?" pitao je, kao daje to Norris zanijekao. Norris Ridgevvickje savršeno dobro znao daje to njegov potpis, na pečatu, ali savršeno prepoznatljiv i da je kazna izvučena iz njegove knjižice s kaznama. "Parkirali ste na mjestu za invalide," rekao je odmičući se od zida i trljajući stražnji dio svoje glave. Prokletstvo ako se tamo pojavi čvoruga. Kad se njegovo početno iznenañenje, (a Buster je iskočio iz kože, to nije mogao poreći), stišalo, njegov bijes se pojačao. "Što?" "Mjesto za invalide!" zaurla Norris. I dalje, sam Alan mi je rekao da vam napišem tu kaznu, namjeravao je nastaviti, ali nije. Zašto dati toj debeloj svinji zadovoljstvo u prebacivanju odgovornosti sa sebe. "Bio si već prije upozoren, Bu...Danforth, i to znaš." 102 POTREBNE STVARI
"Kako si me nazvao?" upita Danforth Keeton zlokobno. Crvene mrlje veličine glavice kupusa pojavile su se na njegovim obrazima i čeljusti. "To je važeća kazna," reče Norris, ignorirajući ovo posljednje, "i što se mene tiče, bolje ti je da platiš. Sretan si što te neću kazniti i zbog napada policajca!" Danforth se nasmije. Zvuk se tupo odbijao od zidova. "Ne vidim nikakvog policajca," reče. "Vidim samo jednu hrpu govana koja je umotana tako da izgleda kao goveñe sušeno meso." Norris se sagne i podigne svoj šešir. Njegov želudac je bio uznemiren od straha - Danforth Keeton je bio opasan neprijatelj - a njegova se ljutnja pretvarala u bijes. Ruke su mu se tresle. Ipak, iskoristio je trenutak da namjesti šešir na glavi. "To možeš srediti s Alanom, ako želiš-" "Sredit ću to s tobom!" "- ali ja sam završio razgovor o tome. Nastoj platiti u roku od trideset dana, Danforth ili ćemo morati doći po tebe." Norris se rastegne do visine od metar i šezdeset i doda: "Znamo gdje ćemo te naći." Krenuo je prema van. Keeton, čije liceje izgledalo poput zalaska sunca u području nuklearne eksplozije, stane naprijed kako bi spriječio njegov bijeg. Norris stane i uperi prst u njega. "Ako me takneš, bacit ću te u ćeliju, Bustere. Zaista to mislim." "U redu, to je to," reče Keeton čudnim, bezvučnim glasom. "To je to. Otpušten si. Skidaj uniformu i počni tražiti drugi p-" "Ne," reče glas iza njega, i oboje su se okrenuli. Alan Pangborn je stajao na vratima muškog WC-a. Keetonje stisnuo svoje ruke u debele bijele šake. "Ti se ne miješaj." Alan uñe unutra, puštajući vrata da se polako zviždajući zatvore. "Ne," reče. "Ja sam rekao Norrisu da ti napiše kaznu. Rekao sam i da ću ti je oprostiti prije sastanka o financiranju. To je kazna od pet dolara, Dan. Koji je vrag ušao u tebe?" Alanov glas je bio zbunjen. On se osjećao zbunjeno. Buster nikad nije bio blage ćudi, čak i u svojim najboljim vremenima, ali takav ispad je bio pretjeran čak i za njega. Od kraja ljeta, taj čovjek je uvijek djelovao divlje i uvijek na rubu - Alan je često čuo udaljeno urlanje njegovog glasa kad su izbornici imali sastanke odbora - a 103Stephen King njegove oči su zadobile pogled koji je skoro bio sablasan. Nakratko se zapitao da lije Keeton možda bolestan, te je odlučio da će o tome drugi put razmišljati. Sada ima prilično ružnu situaciju na vratu. "Ništa nije ušlo u mene," Keeton reče zlovoljno i zagladi svoju kosu. Norris je bio zadovoljan vidjevši da i Keetonove ruke drhte. "Ja sam samo prokleto umoran od uobraženih glupana poput ovog ovdje...
pokušavam puno napraviti za ovaj grad... proklestvo, ja obavljam puno toga za ovaj grad... i zlo mi je od stalnog proganjanja..." Na trenje stao, njegovo debelo grlo je radilo, a zatim planuo: "Nazvao me Buster! Znaš kako se osjećam zbog toga!" "Ispričat će se," reče Alan mirno. "Zar ne, Norris?" "Ne znam da hoću," reče Norris. Njegov glas je podrhtavao, a želudac mu se preokretao, ali je još uvijek bio ljut. "Znam da to ne voli, ali istina je da me je naveo na to. Stajao sam tamo, gledajući se u ogledalu, kako bih bio siguran da mi kravata stoji ravno, kad me je zgrabio i bacio na zid. Prilično jako sam udario glavom. Isuse, Ala-ne, ne znam što sam rekao." Alanove oči su se vratile na Keetona. "Da lije to istina?" Keeton spusti oči. "Bio sam ljut," reče, i Alan pretpostavi daje za čovjeka poput njega to bilo vrlo blisko spontanoj i indirektnoj isprici. Ponovo je pogledao Norrisa da vidi je li zamjenik to shvatio. Izgledalo je kao daje Norris možda i shvatio. To je bilo dobro, to je bio velik korak prema deaktiviranju ove gadne male smrdljive bombe. Alan se malo opusti. "Možemo li smatrati ovaj incident završenim?" pitao je obojicu. "Da ga shvatimo kao novo iskustvo i odemo odavde?" "U redu što se tiče mene," reče Norris nakon nekog vremena. Alan je bio dirnut. Norris je bio mršav, imao je običaj ostavljanja polupraznih limenki Jolta i Nehija5 u patrolnim kolima koja je koristio, njegovi izvještaji su bili strava... ali je imao kilometarsko srce. Povlačio se, ne zato što se bojao Keetona. Ako je krupan glavni izbornik mislio daje to zbog toga, jako je griješio. "Žao mije što sam te nazvao Buster," reče Norris. Nije mu bilo nimalo žao, ali nije ga boljelo da kaže daje. Tako je pretpostavio. ' Vrsta bezalkoholnog pića 104 POTREBNE STVARI Alan pogleda krupnog čovjeka u napadnom sportskom kaputu i dekoltiranoj majici za golf. "Danforth?" "U redu, to se nikad nije dogodilo," reče Keeton. Govorio je tonom napuhane veličine, i Alan osjeti kako ga oplakuje poznati val netrpe-ljivosti prema njemu. Glas sakriven negdje duboko u njegovom umu, primitivni neiskren glas podsvijesti, govorio je kratko, alijasno: Zašto tene udari kap, Bustere ? Zašto nam svima ne učiniš uslugu ine umreš? "U redu," reče. "Dobar po-" "Ako, "reče Keeton, podižući jedan prst. Alan podigne obrve. "Ako?"
"Ako možemo srediti nešto s ovom kaznom." Pružio ju je prema Alanu, držeći je meñu prstima kao daje krpa koju je upotrijebio za čišćenje sumnjive tekućine. Alan uzdahne. "Uñi u ured, Danforthe. Razgovarat ćemo o tome." Pogleda Norrisa. "Ti imaš posla, zar ne?" "Točno," reče Norris. Njegov želudac je još uvijek bio nervozan. Njegovo dobro raspoloženje otišlo je vjerojatno za cijeli dan, to je bila krivica ove debele svinje, a Alan će oprostiti kaznu. Razumio je to - politika - ali to nije značilo da mu se to sviñalo. "Namjeravaš li besposličariti?" upita Alan. To je bilo skoro kao daje pitao, Želiš li raspravljati o ovome?s Keetonomkoji tamo stoji i mrko gleda obojicu. "Ne," reče Norris. "Moram obići neka mjesta i obaviti neke stvari. Razgovarat ćemo kasnije, Alane." Napustio je WC, prolazeći pored Keetona ne pogledavši ga. I iako to Norris nije znao, Keeton je odolio, s velikim-skoro herojskim -naporom, iracionalnoj, alija-: koj želji da ga udari nogom u guzicu kako bi mu pomogao izaći. Alan provjeri svoj odraz u ogledalu, čime je dao Norrisu dovoljno vremena za bijeg, dok je Keeton stajao pored vrata, nestrpljivo ga gledajući. Tada Alan krene u pritvor s Keetonom za petama. Mali, uredan čovjek u žućkasto-bijelom odijelu sjedio je u jednom od dva stolca ispred vrata njegovog ureda, razmetljivo čitajući veliku knjigu kožnog uveza koja je mogla biti samo Biblija. Alano-vo srce potone. Bio je siguran da se ništa više previše neugodno neće jutros dogoditi - za dvije lili tri minute bit će podne, pa se misao činila razumnom - ali bio je u krivu. 105Stephen King Velečasni William Rose je zatvorio svoju Bibliju (čiji uvez je skoro bio u skladu s njegovim odijelom) i skočio na noge. "Šefe-uh Pangborn," reče. Velečasni Rose je bio jedan od onih zadrtih Baptista koji počinju iskrivljavati završetke svojih riječi kad su emocionalno potreseni. "Mogu li molim vas, razgovarati s vama?" "Dajte mi molim vas pet minuta, velečasni Rose. Moram srediti jednu stvar." "Ovo je-uh užasno važno." Kladim se daje, pomisli Alan. "I ovo je. Pet minuta." Otvorio je vrata i pustio Keetona u svoj ured prije nego je velečasni Willie, kako gaje volio zvati otac Brigham, mogao išta reći. "To će biti u vezi noći Casina," reče Keeton nakon stoje Alan zatvorio vrata ureda. "Zapamti moje riječi. Otac John Brigham je tvrdoglavi Irac, ali bih ga uvijek izabrao radije nego ovog momka ovdje. Rose je nevjerojatno arogantan glupan."
Rugala se sova sjenici, pomisli Alan. "Sjedni, Danforth." Keeton sjedne. Alan zaobiñe stol, držeći kaznu za parkiranje i potrga je na male komadiće. Njih baci u koš za smeće. "Evo. U redu?" "U redu," reče Keeton, i napravi pokret kao da će ustati. "Ne, još malo sjedni." Keetonove čupave obrve skupe se, ispod njegovog visokog, ružičastog čela u kišni oblak. "Molim te," doda Alan. Spusti se u svoj stolac koji se vrti. Ruke mu se spoje i pokušaju napraviti kosa; Alan ih uhvati u tome i čvrsto ih preklopi na bugačici. "Slijedeći tjedan imamo sastanak Odbora za financiranje o bu-džetnim stvarima za Gradski sastanak u veljači-" započne Alan. "Prokleto točno," Keeton zaškrguće. "- i to je politička stvar," nastavi Alan. "Ti to shvaćaš i ja to shvaćam. Upravo sam potrgao savršeno važeću kaznu za parkiranje iz političkog obzira." 106 POTREBNE STVARI Keeton se malo nasmiješi. "Dovoljno dugo si u gradu da znaš kako se stvari obavljaju, Alane. Ruka ruku mije." Alan se pomakne na stolcu. To proizvede škripanje i skvičanje -zvukove koje je ponekad čuo u svojim snovima nakon dugih, napornih dana. Takvi dani u koje se i ovaj pretvarao. "Da," reče. "Ruka ruku mije. Ali samo neko vrijeme." Obrve su se ponovo spojile. "Što to znači?" To znači da postoje mjesta, čak i u malim gradovima, gdje treba biti kraj politici. Moraš se sjetiti da ja nisam imenovani službenik. Izbornik može imati nadzor nad izdacima, ali mene biraju glasači. I oni me biraju zato da ih štitim, i da branim zakon i pridržavam ga se. Položio sam zakletvu i nastojim je se pridržavati." "Da li mi prijetiš? Jer ako-" Upravo tada zatuli tvornička sirena. Ovdje unutra je bila prigušena, ali je Danforth Keeton ipak skočio kao da gaje osa ubola. Na trenutak su mu se raširile oči, a ruke su mu stisnule bijele drške na naslonu stolca. Alan se ponovo zbuni. Razdražljiv je poput kobile na vrućini. Što nije u redu s njim ? Po prvi put ustanovi da se počeo pitati da li je možda gospodin Danforth Keeton, koji je bio glavni izbornik Castle Rocka puno duže nego stoje Alan čuo za ovo mjesto, namjeravao napraviti nešto što nije bilo potpuno ispravno.
"Ne prijetim ti," reče. Keeton se ponovo počeo opuštati, ali oprezno... kao da se bojao daće tvornička sirena ponovo zatuliti, samo da ga zaplaši. "To je dobro. Jer to nije samo stvar nadzora izdataka, šerife Pangborn. Odbor izbornika, zajedno s tri okružna povjerenika, ima pravo odobriti zapošljavanje - i davanje otkaza- šerif ovim zamjenicima. Siguran sam da znaš o ovom pravu suglasnosti meñu mnogim drugim." "Toje samo pečat." "Pa uvijek je i bio," složi se Keeton. Iz unutarnjeg džepa izvukao je Roi-Tan cigaru. Povukao ju je izmeñu dva prsta, proizvodeći pucketanje celofana. "To ne znači da to tako mora ostati." Tko sada prijeti kome? pomisli Alan, ali to nije rekao. Umjesto toga, naslonio se u svom stolcu i pogledao Keetona. Keeton se sus- 107Stephen King retne s njegovim očima na trenutak, tada spusti pogled na cigaru i počne dirati njen omot. "Slijedeći put kad budeš parkirao na mjesto za invalide, sam ću ti staviti kaznu i fa će kazna ostati," reče Alan. "A ako ikad takneš bilo kojeg od mojih zamjenika, zatvorit ću te pod optužbom napada trećeg stupnja. To će se dogoditi bez obzira na broj takozvanih prava suglasnosti koja imaju izbornici. Po meni, politika doseže samo do tuda. Razumiješ li?" Keeton je duže vremena gledao dolje prema cigari, kao da meditira. Kad je ponovo pogledao Alana, njegove oči su postale mali, tvrdi kremeni. "Ako želiš otkriti dokle je granica mog strpljenja, samo me nastavi izazivati." Na licu mu se odražavao bijes - da, bez dvojbe - ali Alan pomisli da je još nešto prisutno tamo, takoñer. Pomisli daje to možda strah. Da lije to vidio? Namirisao? Nije znao i nije mu bilo važno. Ali ono čega se Keeton bojao... to bi moglo biti važno. To bi moglo biti jako važno. "Razumiješ li?" ponovio je. "Da," reče Keeton. Skinuo je celofan s cigare iznenadnim naglim pokretom i bacio ga na pod. Stavio je cigaru u usta i rekao s njom. "Da li ti razumiješ mene?" Stolac je škripao i krčao kad se Alan zanjihao ponovo naprijed. Ozbiljno je gledao Keetona. "Razumijem što govoriš, ali nikako prokleto ne razumijem kako glumiš, Danforthe. Nismo nikad bili najbolji prijatelji, ti i ja-" "To je sigurno," reče Keeton i odgrize kraj svoje cigare. Alan je na trenutak pomislio da će i to završiti na podu i bio je spreman da to zanemari ako to napravi-politika-ali Keeton pljune na dlan svoje ruke i tada stavi to u čistu pepeljaru na stolu. Tamo je izgledalo poput malog psećeg govna.
"- ali smo uvijek imali prilično dobre radne odnose. Sada ovo. Da li se nešto dogodilo? Ako je, a ja mogu pomoći-" "Ništa se nije dogodilo," reče Keeton, nenadano se dižući. Ponovo je bio ljut - više nego samo ljut. Alan je skoro mogao vidjeti paru koja je izlazila iz njegovih ušiju. "Samo sam jako umoran od ovog... proganjanja." Već je drugi put upotrijebio tu riječ. Alan uvidje da je to vrlo 108 POTREBNE STVARI neobična riječ, uznemirujuća. U stvari, smatrao je cijeli razgovor vrlo uznemirujućim. "Pa, znaš gdje sam," reče Alan. '. "Bože, da/"reče Keeton i poñe prema vratima. "I molim te, Danforth - zapamti o mjestu za invalide." "Tko jebe mjesto za invalide!" reče Keeton, i zalupi vratima. Alan je sjedio za stolom i dugo gledao zatvorena vrata, uznemirenog izraza na licu. Zatim je zaobišao stol, podigao zgužvani valjak od celofana, bacio ga u koš i otišao do vrata da pozove Steamboat Williea. "Gospodin Keeton djeluje prilično uzrujano," reče Rose. Pažljivo je sjeo u stolac koji je glavni izbornik upravo oslobodio, pogledao s gañenjem vrh cigare u pepeljari, i tada pažljivo stavio svoju bijelu Bibliju u središte svog uskog krila. "Puno sastanaka za financiranje sljedeći mjesec," nejasno reče Alan. "Siguran sam daje to napor za sve izbornike." "Da," složi se velečasni Rose. "Jer Isus nam reče: 'Daj Cezaru ono stoje Cezarovo, a Bogu ono stoje Božje.'" "Uh-huh," reče Alan. Iznenada poželi da ima cigaretu, nešto poput Lucky ili Pali Mali koje su pune katrana i nikotina." Što vam ja mogu dati ovog poslijepodneva, v... velečasni Rose?" Užasnuo se kad je shvatio daje ovog čovjeka skoro oslovio s velečasni Willie. Rose skine svoje naočale bez okvira, očisti ih i zatim ih vrati na mjesto, skrivajući dvije male crvene točke visoko na svom nosu. Njegova crna kosa namazana nekom vrstom vodice za kosu koju Alan nije mogao namirisati, već samo prepoznati, svjetlucala je na svjetlu fluorescentne mreže na stropu. "Radi se o gadosti koju je otac John Brigham odlučio zvati noć Casina," konačno objavi velečasni Rose. "Ako se sjećate, šefe Pang-born, došao sam vam nedugo nakon što sam prvi put čuo za tu užasnu ideju kako bih zahtijevao da odbijete dati odobrenje takvom dogañaju u ime-uh pristojnosti." 109Stephen King POTREBNE STVARI
"Velečasni Rose, ako se vi sjećate-" Rose arogantno podigne jednu ruku, a drugu spusti u džep jakne. Izvadi brošuru koja je bila skoro veličine džepne knjige. To je bila, Alan je vidio klonula srca (ali ne zaista iznenañen), skraćena verzija zakonika države Maine. "Dolazim ponovo," reče velečasni Rose zvučnim tonom, "zahtijevati da zabranite taj dogañaj ne samo u ime pristojnosti već u ime zakona!" "Velečasni Rose-" "To je član 24, točka 9, paragraf 2 zakonika države Maine," velečasni Rose gaje ignorirao. Njegovi obrazi su sada gorjeli, i Alan shvati da je jedina stvar koju je uspio napraviti u posljednjih nekoliko minuta, bila stoje zamijenio jednog luñaka drugim. " 'Osim kad je spomenuto-uh,"' čitao je velečasni Rose, glasom koji je sad bio nalik pjevanju na propovjedaonici i kojeg je poznavala njegova najodanija kongregacija, '"igre na sreću, koje su prethodno opisane u članu 23 Zakonika-uh, u kojima se potiču novčani dobici kao uvjet igre, smatrat će se ilegalnim.'" Naglo zatvori zakonik i pogleda Alana. Njegove oči su plamtjele. "Smatrat-uh će se ilegalnim !" poviče. Alan osjeti kratku želju da digne ruke u zrak i poviče Slava-uh Isuse! Kad gaje prošla, reče: "Svjestan sam članova zakona koji se odnose na kockanje, velečasni Rose. Pogledao sam ih nakon što ste me prošli put posjetili i pokazao ih Albertu Martinu, koji obavlja puno pravnih poslova u gradu. Njegovo mišljenje je da se član 24 ne primjenjuje na takve stvari kao stoje noć Casina." Zastao je, a onda dodao: "Moram vam reći daje to bilo i moje mišljenje." "Nemoguće!" eksplodirao je Rose. "Oni predlažu pretvaranje Božje kuće u brlog kockara i vi mi kažete daje to legalno?" "To je isto tako legalno kao i tombola koja se igra u dvorani Isa-bellinihkćeriodl931. "To-uh nije tombola! Tojerulet-uh! To je kartanje zanovac! To je" - glas velečasnog Rosea je drhtao - "kocka-uh!" Alan uhvati svoje ruke koje su pokušavale napraviti drugu pticu i ovaj put ih je zajedno spojio na bugačici. "Tražio sam Alberta da napiše pismo s upitom Jimu Tiernevju, državnom javnom tužiocu. Odgovor je bio isti. Žao mije, velečasni Rose. Znam da vas to vrijeña. Ja, 110 ja imam nešto protiv djece na skateboardu. Ja bih ih proglasio prestup-nicima da mogu, ali ne mogu. U demokraciji ponekad moramo podnijeti neke stvari koje nam se ne sviñaju ili koje ne odobravamo." "Ali to je kockanje!" velečasni Rose reče i u njegovom glasu je zaista bila tjeskoba. "To je kockanje za novac! Kako takva stvar može biti zakonita, kada Zakonik točno kaže-"
"Način na koji to rade nije pravo kockanje za novac. Svaki... sudionik... plaća doprinos na vratima. Za uzvrat, svaki sudionik dobiva jednaku količinu novca za igranje. Na kraju noći, veliki broj nagrada - ne novca, već nagrada - se daje na licitaciju. Video rekorder, toaster, Dirt Devil6, porculanska garnitura, slične stvari." I neki razigrani, unutarnji vražićak, natjera ga da doda: "Vjerujem da se početni doprinos čak odbija od poreza." "To je grešna gadost" reče velečasni Rose. Boja je izblijedjela s njegovog lica. Nosnice su mu se raširile. "To je moralna procjena, a ne zakonska. Tako se radi u cijeloj zemlji." "Da," reče velečasni Rose. Stao je na noge, stiščući Bibliju pred sobom kao daje štit. "Tako rade katolici. Katolici vole kockanje. Namjeravam to prekinuti, šefe-uh Pangborn. S vašom pomoći ili bez nje." Alan je isto ustao. "Još nekoliko stvari, velečasni Rose. Ja sam šerif Pangborne, a ne šef. I ja vam ne mogu reći što da kažete sa svoje propovjedaonice isto kako ne mogu reći ocu Brighamu kakvi se dogañaji mogu odvijati u njegovoj crkvi, ili u dvorani Isabellinih kćeri, ili u dvorani K od C - sve dok to nije izričito zabranjeno državnim zakonima - ali vas mogu upozoriti da budete pažljivi, i mislim da vas moram upozoriti da budete pažljivi." Rose ga hladno pogleda. "Kako to mislite?" "Mislim da ste uzrujani. Posteri koje vaše ljudi stavljaju po gra- \ ''-. du su u redu, i pisma novinama su u redu, ali postoji prestupna linija koju ne smijete prekoračiti. Moj savjet je da to pustite." "Kada-uh je Isus vidio kurve i lihvare u-uh Hramu, nijepogledao ni u kakav zakonik, šerife. Kada-uh je Isus vidio te zle muškarce i * Marka usisavača. 111Stephen King žene da su oskvrnuli Božju-uh kuću, nije tražio nikakvu prestupnu liniju. Naš Gospodin je radio stoje On-uh znao daje ispravno!" "Da," Alan reče mirno, "ali vi niste On." Rose gaje dugo gledao, plamtećih očiju poput plinskog svjetla, i Alan pomisli: Uh-oh. Ovaj momak je lud poput šeširdžije. "Doviñenja, šefe Pangborn," Rose reče hladno. Ovaj put se Alan nije potrudio da ga ispravi. Samo je kimnuo i ispružio ruku, znajući savršeno dobro da se neće rukovati. Rose se okrene i bijesno odšeće do vrata, još uvijek držeći Bibliju na prsima. "Pustite to, velečasni Rose, u redu?" Alan poviče za njim. Rose se nije niti okrenuo, niti progovorio. Zakoračio je kroz vrata i zalupio vratima za sobom dovoljno jako da se zatrese staklo u okviru. Alan sjedne za svoj stol i pritisne dlanovima sljepoočnice.
Nekoliko trenutaka kasnije, Sheila Brigham plašljivo je gurnula svoju glavu kroz vrata. "Alane?" "Da lije otišao?" upita Alan ne podižući pogled. "Svećenik. Da. Zalupio je vratima poput ožujskog vjetra." "Elvis je napustio zgradu," reče Alan muklo. "Što?" "Nije važno." Pogleda gore. "Želio bih neke jake lijekove, molim te. Da li bi provjerila ormarić s dokaznim materijalom, Sheila i pogledala što imamo?" Ona se nasmiješila. "Već jesam. Ormarić je prazan, bojim se. Da li bi pomogla šalica kave?" Uzvrati joj osmijeh. Poslijepodne je počelo i mora biti bolje nego ovo jutro - mora. "Prodano." "Dobar posao." Zatvori vrata, i Alan konačno pusti svoje ruke iz zatvora. Uskoro je serija kosova poletjela kroz traku sunca na zidu nasuprot prozora. 7 Četvrtkom , posljednji sat u nižoj srednjoj školi Castle Rocka je bio namijenjen aktivnostima. Budući da je bio odličan učenik i nije se trebao uključivati u školske aktivnosti do glume u Zimskoj dra- 112 POTREBNE STVARI mi, Brianu Rusku je bilo dozvoljeno da otiñe ranije tog dana - čime je postignuta zgodna ravnoteža s njegovim kasnim ostankom utorkom. Ovog četvrtka poslijepodne bio je na vratima skoro prije nego je prestalo zvoniti zvono za kraj šestog sata. U njegovoj naprtnjači se nisu nalazile samo njegove knjige, već i kišni ogrtač, kojeg ga je majka natjerala da obuče ujutro i smiješno je bio izbočen na njegovim leñima. Brzo je vozio bicikl, dok mu je srce jako udaralo u prsima. Trebao je nešto (djelo) napraviti. Mali posao da otplati dug. U stvari, zabavan posao. Sada je znao kakav. Jasno mu se pojavio dok je sanjario za vrijeme sata matematike. Dok se Brian spuštao Castle Hillom niz Školsku ulicu, sunce je izašlo iz raspršenih oblaka, prvi put toga dana. Pogledao je na lijevo i vidio dječaka-sjenu na biciklu-sjeni kako ga slijedi u stopu na mokrom pločniku. Trebat ćeš juriti kako bi me danas slijedio, dječače-sjeno, pomisli. Moram posjetiti neka mjesta i obaviti neke stvari. Brian je okretao pedale kroz poslovnu četvrt ne gledajući prema Potrebnim stvarima u Main Streetu, kratko zastajkujući na križanjima
kako bi površno pogledao svaki put prije nego pojuri dalje. Kada je stigao do križanja Pond (koja je bila njegova ulica) i Ford Street, skrenuo je desno umjesto da nastavi Pond Streetom do svoje kuće. Na križanju Ford i Willow, skrenuo je lijevo. Willow Street je bila paralelna s Pond Streetom; stražnja dvorišta kuća dviju ulica su se meñusobno dodirivala, većinom odvojena samo drvenim ogradama. Pete i Wilma Jerzvck su živjeli u Willow Street. Ovdje treba biti malo oprezan. Ali znao je kako biti oprezan; sve je to razradio u svojoj glavi vozeći se od škole, i bilo je tako lako, kao da se nalazilo tamo cijelo vrijeme, poput spoznaje o stvari koju je trebao napraviti. Kuća Jerzvckovih je bila mirna i prilaz garaži je bio prazan, ali to nije nužno značilo daje sve u redu i sigurno. Brian je znao da Wilma radi barem pola radnog vremena u Hemphill trgovini, na Road 117, za- 113Stephen King to jer ju je tamo vidio, na blagajni, s vječno zavezanom maramom na glavi, ali to nije značilo daje sada tamo. Slupani mali Yugo kojeg je vo-zila mogao je biti parkiran u Jerzvckovoj garaži, što nije mogao vidjeti. Brian je okretao pedale bicikla na prilazu prema garaži, sišao i spustio stojnu nožicu. Sada je osjećao lupanje srca u svojim ušima i grlu. Zvučalo je poput mreškanja bubnjeva. Hodao je do prednjih vrata, ponavljajući rečenice koje će reći ako se pokaže daje gña Jer-zyck ipak tamo. Zdravo, gño Jerzyck. Ja sam Brian Rusk, s druge strane bloka? Idem u nižu srednju školu i uskoro ću prodavati pretplatu za časopise, tako da svirači mogu kupiti nove uniforme, pa ispitujem ljude da li žele časopise. Tako ću se moći vratiti kad dobijem časopise. Dobit ćemo nagrade ako prodamo puno. Prilično je dobro zvučalo kad je to razrañivao u svojoj glavi, i još uvijek je dobro zvučalo, ali je svejedno osjećao napetost. Na tren je zastao na pragu, slušajući zvukove u kući - radio, TV na kojoj se prikazuje neka priča (ne Santa Barbara; još je nekoliko sati ostalo do Santa Barbare), možda usisavač. Ništa nije čuo, ali to isto nije ništa značilo, kao ni prazan prilaz ispred garaže. Brian pozvoni. Slabo, negdje u dnu kuće, čuo je: Bing-Bong! Stao je na trijem, čekajući i povremeno gledajući okolo da vidi da li gaje tko opazio, ali je izgledalo da Willow Street čvrsto spava. A ispred Jerzvckove kuće nalazila se živica. To je bilo dobro. Kada namjeravaš napraviti (djelo) nešto što ljudi - tvoja mama i tata, na primjer, baš ne odobravaju, živica je bila najbolja stvar na svijetu.
Prošlo je pola minute i nitko nije dolazio. Za sada je sve bilo u redu... Ali bolje spriječiti, nego liječiti. Ponovo pozvoni, dva puta sada, pa je zvuk iz trbuha kuće bio BingBong! BingBong! Još uvijek ništa. Onda u redu. Sve je bilo savršeno u redu. U stvari, sve je bilo stvarno savršeno i sasvim dobro. Bez obzira je li sve bilo stvarno savršeno i sasvim dobro, Brian nije mogao odoljeti, a da još jednom ne pogleda okolo - prilično skrovito ovaj put - dok je kotrljao svoj bicikl, s još uvijek spuštenom 114 POTREBNE STVARI stojnom nožicom, izmeñu kuće i garaže. U ovom području kojeg su prijatelji iz kompanije Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parizu nazivali natkriveni trijem, Brian je ponovo parkirao svoj bicikl. Zatim je otišao u stražnje dvorište. Njegovo srce je lupalo jače nego ikad. Ponekad mu je glas drhtao kad bi mu srce tako udaralo. Nadao se da mu glas neće drhtati, ako je gña Jerzvck odostraga, i sadi lukovice ili nešto, i kad joj bude govorio o pretplati načasopis. Ako bude, mogla bi posumnjati da ne govori istinu. A to bi moglo voditi do problema o kojima ne želi niti misliti. Stao je blizu stražnjeg dijela kuće. Vidio je dio stražnjeg dvorišta. Jerzvckovih, ali ne i cijelo. I iznenada to više nije bilo tako zabavno. Iznenada je to izgledalo kao okrutna psina-ne više od toga, ali sigurno ne i manje. Bojažljiv glas iznenada progovori u njegovoj glavi. Zašto se ponovo nepopneš na bicikl, Briane ? Idi kući. Popij čašu mlijeka i ponovo razmisli o ovome. Da. To je izgledalo kao vrlo dobra-vrlo zñrava-ideja. Počeo se okretati... kad se pred njim pojavila slika, koja je bila puno snažnija od glasa. Vidio je dugačak crni auto-cadillac ili možda Lincoln Mark IV- koji se zaustavio pred njegovom kućom. Otvorila su se vozačeva vrata i izašao je gospodin Leland Gaunt. Samo sada gospodin Gaunt više nije nosio frak poput onog kojeg je nosio Sherlock Holmes u nekim svojim pričama. Gospodin Gaunt koji je sada koračao pejzažom Brianove mašte, nosio je zastrašujuće crno odijelo-odijelo direktora pogrebnog zavoda-i njegovo lice više nije bilo prijateljsko... Njegove tamnoplave oči bile su još tamnije od bijesa, a njegove usne su se razmaknule od njegovih iskrivljenih zubiju...ali ne u osmijeh. Njegove duge, tanke noge su rezale po putu prema Ru-skovim prednjim vratima, i čovjek-sjena priljubljen uz njegove pete djelovao je poput obješenog čovjeka u filmovima strave. Kad bi došao do vratiju, ne bi zastao da pozvoni, oh ne. On bi jednostavno upao unutra. Daje Brianova mama pokušala stati mu na put, gurnuo bi je. Da je Brianov tata pokušao stati mu na put, oborio bi ga udarcem. A da mu je Brianov mali brat, Sean, pokušao stati na put,
bacio bi ga po cijeloj dužini kuće, poput savršenog udarca voñe navale u ragbiju. Popeo bi se gore, urlajući Brianovo ime, i ruže na tapetama bi klonule kada bi sjena obješenog čovjeka prešla preko njih. 115Stephen King POTREBNE STVARI I našao bi me, pomisli Brian. Dok je stajao pored kuće Jerzycko-vih, njegovo liceje bilo odraz očajničkog razmišljanja. Ne bi vrijedilo niti da se pokušam sakriti. Ne bi vrijedilo niti da odem sve do BOMBA YA. Pronašao bi me. A kad bi- Pokušao je spriječiti sliku, isključiti je, ali nije mogao. Vidio je kako su se oči gospodina Gaunta povećavale, pretvarajući se u plave bezdane koji su sve više silazili u neku užasnu indigo vječnost. Vidio je duge ruke gospodina Gaunta, s neobično dugim prstima, kako se pretvaraju u kandže dok su se spuštale na njegova ramena. Osjetio je kako mu se koža ježi od tog odvratnog dodira. Čuo je urlanje gospodina Gaunta: Imaš nešto moje, Briane, a to nisi platio! Vratit ću! čuo je sebe kako viče u to iskrivljeno, goruće lice. Molim, oh molim, vratit ću to natrag, vratit ću to natrag, samo me nemoj te ozlijediti! Brian doñe k sebi, isto tako omamljen kao što je bio onda kad je izašao iz Potrebnih stvari u utorak poslijepodne. Taj osjećaj sada nije bio tako ugodan kao onda. Stvar je bila u tome što nije želio vratiti sličicu Sandvja Koufaxa. Nije želio, jer je bila njegova. 8 Myra Evans je zakoračila ispod tende Potrebnih stvari upravo kad je sin njene najbolje prijateljice ulazio u stražnje dvorište Wil-me Jerzvck. Myrin pogled, prvo iza sebe, a zatim niz Main Street, bio je još površniji od Brianovog pogleda niz Willow Street. Daje Ćora - koja je zaista bila njena najbolja prijateljica - znala da je ona ovdje, i što je još važnije, zastoje ovdje, vjerojatno ne bi nikad više razgovarala s Myrom. Zato jer je i Ćora željela sliku. To nije važno, pomisli Myra. Sinule su joj dvije poslovice i činilo se da obje odgovaraju ovoj situaciji. Tko prvi, njegova djevojka je bila prva. Druga je bila Ono što ne znaš, neće te povrijediti. Svejedno, Myra je stavila velike naočale Foster Grant, prije nego je krenula u centar. Bolje spriječiti, nego liječiti je bio još jedan vrijedan savjet. Sada je polako napredovala prema vratima i proučavala natpis koji je tamo stajao: UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMA DOGOVORU
Myra nije imala dogovor. Došla je bez razmišljanja, potaknuta na akciju nakon Corinog poziva prije nepunih dvadeset minuta. "Razmišljala sam o tome cijeli dan! Moram je imati, Myra - trebala sam je kupiti u srijedu, ali imala sam samo četiri dolara u torbici, a nisam bila sigurna da li primaju čekove. Znaš kako je neugodno kad ih ljudi ne primaju. Od tada se stalno izjedam. Jedva sam oka sklopila prošle noći. Znam da ćeš pomisliti daje to ludo, ali je istina." Myra uopće nije mislila daje to ludo, i znala je daje to istina, zato jer je ona jedva sklopila oka prošle noći. I pogrešno je da Ćora pomisli da slika mora biti njezina samo zato što ju je ona prva ugledala -kao da joj to daje neko božansko pravo, ili nešto takvo. "U svakom slučaju, ne vjerujem daju je ona prva ugledala," reče Myra malim, zlovoljnim glasom. "Mislim da sam je ja prva ugledala." Pitanje tko je prvi vidio tu apsolutno slatku sliku je u svakom slučaju bilo prijeporno. Što ni/e bilo prijeporno je bilo kako se Myra osjećala kad je pomislila na posjet Corinoj kući gdje bi vidjela sliku Elvisa koja je visjela iznad kamina, odmah pored Corine keramičke figurice Elvisa i Corinog porculanskog Elvisovog vrča za pivo. Kada bi pomislila na to, Myrin želudac bi se podigao do negdje ispod srca i tamo visio, sklupčan poput mokre krpe. Tako se isto osjećala prvi tjedan rata protiv Iraka. To nije bilo u redu. Ćora je imala sve moguće zgodne Elvisove stvarčice, čak je jednom vidjela Elvisa na koncertu. To je bilo u Port-land Civic centru, godinu prije nego je Kralj pozvan u raj da bude sa svojom ljubljenom majkom. "Ta slika treba biti moja," mrmljala je i, skupljajući svu svoju hrabrost, pokucala na vrata. Otvorila su se skoro prije nego stoje uspjela spustiti ruku, i čovjek uskih ramena ju je skoro srušio na svom izlasku. "Oprostite," promrljao je, ne podižući glavu, i jedva je imala vremena da opazi da je to bio gospodin Constantine, farmaceut iz ljekarne LaVerdiere's Super. Požurio je niz ulicu i zatim u Tovvn ■ 116 117Stephen King Common, držeći mali zamotani paket u svojim rukama, ne gledajući niti desno, niti lijevo. Kad je vratila pogled, gospodin Gaunt je stajao na vratima, smiješeći joj se svojim veselim smeñim očima. "Nemam sastanak..." reče sićušnim glasom. Brian Rusk, koji je navikao slušati Myrino izgovaranje stvari tonom potpunog autoriteta i samouvjerenosti, ne bi prepoznao taj glas ni za milijun godina.
"Imate sada, draga gospoño," reče gospodin Gaunt, smiješeći se i pomičući se u stranu. "Dobro došli natrag! Uñite slobodno, i ostavite nešto sreće koju ste donijeli!" Nakon kratkog pogleda okolo, vidjevši da nema nikoga poznatog, Myra Evans brzo uñe u Potrebne stvari. Vrata su se iza nje zanjihala, zatvarajući se. Ruka s dugačkim prstima, bijela poput ruke lesa, posegne u polumrak, pronañe kolut koji je visio i povuče zaslon. Brian nije primijetio da drži dah sve dok ga nije ispustio s dubokim, zviždućim uzdahom. Nikoga nije bilo u stražnjem dvorištu. Wilma, vjerojatno ohrabrena poboljšanjem vremena, objesila je rublje prije nego je otišla na posao ili kamo god je već otišla. Lepršalo je na tri užeta na suncu i osvježavajućem povjetarcu. Brian ode do stražnjih vratiju i zaviri unutra, zaklonivši rukama lice da spriječi bliještanje. Gledao je napuštenu kuhinju. Razmišljao je da pokuca, a zatim ocijeni da je to još jedan način da ga spriječi u onome što je namjeravao napraviti. Nikoga nije bilo tamo. Najbolje je bilo da dovrši svoj posao i zatim pobjegne odavde. Sporo je silazio stepenicama u stražnje dvorište Jerzvckovih. Užad s rubljem, sa svojim teretom košulja, hlača, donjeg rublja, plahti i jastučnica, se nalazilo na lijevoj strani. Na desnoj je bio mali vrt iz kojeg je ubrano svo povrće, osim nekoliko kržljavih bundeva. Na dnu se nalazila ograda od borovih dasaka. Brian je znao da je na drugoj strani dom Havershillovih, samo četiri kuće niže od njegovog. 118 POTREBNE STVARI Jaka kiša od prošle noći pretvorila je vrt u močvaru; većina preostalih bundeva je bila polu-potopljena u lokvama. Brian se sagne, podigne šaku tamnosmeñeg vrtnog blata u svaku ruku, i tada nastavi prema užadi s rubljem dok je smeña voda kapala izmeñu njegovih prstiju. Na užetu s rubljem koje je bilo najbliže vrtu visile su plahte po cijeloj njegovoj dužini. Bile su još uvijek vlažne, ali su se na povjetarcu brzo sušile. Proizvodile su lijene, lepršave zvukove. Bile su čiste, svježe bijele. Hajde, šaptao je glas gospodina Gaunta u njegovoj glavi. Samo naprijed, Briane - baš poput Sandyja Koufaxa. Samo naprijed! Brian povuče ruke natrag, preko ramena, s dlanovima prema nebu. Nije se uopće iznenadio kad je ustanovio da ima ponovo erekciju, kao u svom snu. Bilo mu je drago da se nije uplašio. Ovo će biti zabavno. Stavio je ruke naprijed, čvrste. Blato je visilo s njegovih dlanova u dugim smeñim gomilama koje su se širile u lepeze prije nego su udarile
uzburkane plahte. Poprskale su ih u gustim parabolama koje su se slijevale. Vratio se u vrt, uzeo još dvije šake blata, bacio ih na plahte, vratio se, uzeo još i ponovno bacio. Obuzimala gaje mahnitost. Zaposleno se kotrljao naprijed, natrag, prvo uzimajući blato, a zatim ga bacajući. Tako je mogao raditi cijelo poslijepodne da netko nije zavikao. Prvo je pomislio da netko viče na njega. Pogrbio je ramena i užasnut lagano zacvičio. Tada je shvatio daje to bila samo gña Havershill, koja je zvala svog psa s druge strane ograde. Ipak, trebao je otići odavde. I to brzo. Stao je na trenutak, pogledao što je napravio i osjetio trenutačan drhtaj od sramote i nelagode. Plahte su zaštitile većinu odjeće, ali same plahte su bile oblijepljene blatom. Bilo je samo nekoliko izoliranih bijelih mjesta ostavljenih da se vidi koja je bila njihova prvotna boja. Brian pogleda svoje ruke, koje su bile umrljane blatom. Zatim požuri do kuta kuće gdje je bila pipa. Još nije bila isljučena; kad je okrenuo ručicu, potekao je hladni mlaz vode iz pipe. Gurnuo je u njega svoje ruke i snažno ih protrljao. Prao je dok blato nije potpuno 119Stephen King nestalo, uključivši i ono pod njegovim noktima, ne obraćajući pažnju na ukočenost koja se širila. Čak je i svoje manšete stavio pod pipu. Zatvorio je pipu, vratio se svom biciklu, podigao stojnu nožicu i gurao ga do prilaza na cestu. Proživio je gadan trenutak kad je vidio da dolazi mali žuti auto, ali to je bio Civic, a ne Yugo. Prošao je pored ne zaustavljajući se, njegov vozač nije obraćao pažnju na malog dječaka crvenih, ispucanih smrznutih ruku, pored svog bicikla na prilazu Jerzvckovih, malog dječaka na čijem je licu skoro bila oglasna ploča s jednom riječju - KRIV! -kojaje vrištala na njoj. Kad je auto otišao, Brian je uzjahao bicikl i počeo okretati pedale, bezglavo jureći. Nije stao dok nije uletio na prilaz ispred svoje kuće. Do tada je ukočenost napustila njegove ruke, ali su još uvijek svrbjele i boljele... i još uvijek su bile crvene. Kad je ušao, njegova majka je doviknula iz dnevne sobe "Jesi li to ti Briane?" "Da, mama." Ono stoje napravio u dvorištu Jerzvckovih je već izgledalo kao nešto stoje možda sanjao. Naravno da dječakkoji stoji ovdje u ovoj sunčanoj, zdravoj kuhinji, dječak koji sada ide prema hladnjaku i uzima mlijeko, ne može biti isti dječak koji je zaronio svoje ruke do zapešća u blato u vrtu Wilme Jerzvck i zatim bacio to blato na čiste plahte Wilme Jerzvck ponovo i ponovo i ponovo. Sigurno nije.
Natočia sije čašu mlijeka, proučavajući svoje ruke dok je to radio. Bilesu čiste. Vratiojemlijeko. Srcemu se vratilo u svoj normalan ritam. "Kako ti je bilo u školi, Briane?" Corin glas je lebdio. "Bilo je u redu." "Želiš li doći i gledati TV sa mnom? Uskoro će biti Santa Barbara, a ovdje su i čokoladice Hershev's Kisses." "Naravno," reče, "ali prvo idem gore na nekoliko minuta." "Nemoj gore ostaviti čašu za mlijeko! Ukiseli se i smrdi i to se nikad dobro ne opere u mašini za suñe!" "Donijet ću je dolje, mama." "I bolje ti je!" Brian je otišao gore i proveo pola sata sjedeći za stolom, sanjareći o svojoj sličici Sandvja Koufaxa. Kad je došao Sean da ga pita želi li ići s njim do dućana na uglu, Brian zatvori s praskom svoju knjigu s 120 bejzbol sličicama i reče Seanu da izañe iz njegove sobe i da nikad više ne doñe dok ne nauči kucati na vrata dok su zatvorena. Čuo je Seana u hodniku koji je stajao i plakao i nije osjetio nimalo sažaljenja. Na kraju krajeva, postojala je takva stvar kao što su pravila ponašanja. 10 Warden threw a party in the countyjail, Prison band was there and they began to wail, The band wasjumpin and thejoint began to swing, Voughtta heard those knocked-outjailbirds sing! Kralj stoji raširenih nogu, njegove plave oči plamte, zvonoliki donji dio njegovog odijela se drma. Dragulji svijetle i bljeskaju u svjetlima reflektora koji su nad glavom. Pramen plavo-cme kose pada preko njegovog čela. Mikrofon je blizu njegovih ustiju, ali ne toliko blizu da Myra ne može vidjeti njegovu naprćenu gornju usnu. Sve može vidjeti. Ona je u prvom redu. I iznenada, kad se ritam sekcija pokrenula, on pruža svoje ruke, pruža ih prema NJOJ, onako kako Bmce Springsteen, (koji nikad neće biti Kralj ni za milijun godina, ma koliko da se trudio,) pruža svoje ruke prema onoj djevojci u svom video spotu "DancingintheDark". Na trenutak je previše zapanjena da bi bilo što učinila, previše zapanjena da bi se pomakla, i tada je ruke odozada gurnu prema na-prijed, i NJEGOVA ruka primi njeno zapešće, NJEGOVA ruka je povuče na pozornicu. Mogla gaje OMIRISATI, mješavina znoja, engleske kože i vrućeg, čistog mesa. Trenutak kasnije, Myra Evans je u rukama Elvisa Presleyja. Saten njegovog kombinezona je klizav pod njenim rukama. Ruke oko nje su mišićave. To lice, NJEGOVO lice, lice Kralja, je milimetar od njenog.
Pleše s njom - oni su par, Myra Jospehine Evans iz Castle Rocka, Maine i Elvis Aron Presley, iz Memphisa, Tennessee! Oni plešu prljavo po cijeloj širokoj pozornici ispred četiri tisuće obožavalaca koji vrište dok Jordanairesovcipjevaju taj funky refren iz kasnih pedesetih: "Let'srock... everybodylet's rock..." 121Stephen King Njegovi bokovi su se micali uz njene; osjeća omotanu napetost u njegovom centru koja segurka uz njen trbuh. Zatim je brzo okrene, nje-nasuknjasepodigneuzrak,pokazujućinjenenogeiputdočipkenjenih gaćica Victoria Secret, njena ruka se okreće iznutra poput osovine ko-tača, zatimjeponovo vučeksebi, injegovaruka sklizne niz križa doiz-bočine stražnjice, približavajući je sebi. Na trenutak pogleda dolje i ta-mo, daljeiizablistavilarasvjetenapozornici, ona vidi Ćoru Ruskkoja je zurila. Corino liceje zlokobno od mržnje i pakosno od zavisti. Tada Elvis okrene njenu glavu prema sebi i progovori onim slatkastim srednje-južnjačkim otezanjem: "Ne bismo li trebali gledati jedan drugoga, dušo?" Prije nego stoje odgovonla, njegove usne su na njenim; njegov miris i osjećanje njega, ispunili su svijet. Tada, iznenada, njegov jezik je u njenim ustima - Kralj rock & rolla strastveno je ljubi pred Ćorom i cijelim prokletim s vijetom! Ponovo je stišće k sebi i dok trube s viraju u sinkopiranom vrisku, ona osjeća kako se ekstatička vrućina počinje od-motavati u njene slabine. Nikad nije bilo tako, čaknitinajezem Castlea s Ace Merrillom prije mnogo godina. Želi vrištati, ali njegovjezik je u njenim ustima i može samo zabiti kandže u njegova glatka satenastale-da, pumpajući svojim bokovima doktivbegrme "My Way." 11 Gospodin Gaunt je sjedio u jednom od svojih plišanih stolaca, gledajući Myru Evans s kliničkom suzdržanošću, dok su je orgazmi razdirali. Tresla se poput žene koja doživljava potpuni živčani slom, slika Elvisa čvrsto stisnuta u njenim rukama, oči zatvorene, grudi koje se uzdižu, noge koje se stišću, opuštaju, stišću, opuštaju. Njena kosa je izgubila kovrče iz frizerskog salona i ležala je na glavi kao ne previše šarmantna kaciga. Njena dvostruka brada bila je prekrivena znojem isto kao što je bila i Elvisova nakon što se okretao teško po pozornici za vrijeme nekoliko svojih posljednjih koncerata. "Ooohh!" vikala je Myra, tresući se poput kugle želatine na tanjuru. "Ooooh. Ooooooohhmoj Bože! Oooooooooooh moj Bohhhhhhh-že! OOOOHHHHH-" 122 POTREBNE STVARI
Gospodin Gaunt besposleno stavi nabor na svojim tamnim hlačama izmeñu palca i kažiprsta, i protrese ga do prethodne glatkoće, zatim se nagne naprijed i zgrabi sliku iz Mvrinih ruku. Njene oči, pune očaja, odmah se otvore. Posegnula je za slikom, ali već je bila izvan dohvata. Počela se dizati. "Sjedni," reče gospodin Gaunt. Myra ostane tamo gdje je bila, kao daje pretvorena u kamen dok se dizala. "Ako ikad više želiš ovu sliku, Myra,... sjedni." Sjela je, zureći u njega u nijemoj agoniji. Velike mrlje znoja slijevale su se od pazuha do strana grudi. "Molim vas," reče. Riječ je izašla u tako prašnjavom graktanju kao daje dah vjetra u pustinji. Pružila je svoje ruke. "Reci mi cijenu," ponudi Gaunt. Razmišljala je. Oči su joj se prevrtale na njenom znojnom licu. Adamovajabučica je išla gore i dolje. "Četrdeset dolara!" poviče. •■<■ On se nasmije i odmahne glavom. "Pedeset!" "Smiješno. Mora da ne želiš jako tu sliku, Myra." "Želim!" Suze su počele curiti iz kutova njenih očiju. Slijevale su se niz obraze, miješajući se tamo sa znojem. "Žeeeeeelim!" "U redu," reče. "Ti je želiš. Prihvaćam činjenicu daje želiš. Ali da li je trebaš. Myra? Da li je zaista trebaš?" "Šezdeset! To je sve što imam! To su posljednji centi!" • "Myra, da li ti izgledam poput djeteta?" "Ne-" "Mislim da da. Ja sam star čovjek - stariji nego što bi vjerovala. Dobro sam stario, ako mogu tako sam reći - ali mora da tebi izgledam poput djeteta, djeteta koje će povjerovati ženi koja živi u potpuno novoj kući na dva kata, manje od tri bloka od Castle Viewa da ima samo šezdeset dolara u svom vlasništvu. "Ne razumijete! Moj muž -" Gospodin Gaunt ustane, još uvijek držeći sliku. Nasmiješeni čovjek koji je stajao pored nje da joj dozvoli ulaz, nije više bio u sobi. "Nisi imala sastanak Myra, zar ne? Ne. Primio sam te samo 123Stephen King iz dobrote svog srca. Ali bojim se da ću te sada morati zamoliti da odeš." "Sedamdeset! Sedamdeset dolara!" "Ti vijeñaš moju inteligenciju. Molim te, idi." Myra padne na koljena pred njim. Jecala je promuklo, panično ridajući. Stisnula je njegove listove dok je puzala pred njim. "Molim vas! Molim
vas, gospodine Gaunt! Moram imati tu sliku! Moram! Ona radi... ne biste vjerovališto ona radi!" Gospodin Gaunt pogleda sliku Elvisa i trenutna grimasa gañenja prijeñe preko njegovog lica. "Ne mislim da bih želio znati," reče. "Izgledalo je jako... sladunjavo." "Ali ako je više od sedamdeset dolara, morat ću napisati ček. Chuck će znati. Željet će znati na što sam to potrošila. A ako mu kažem, on će... on će..." "To," reče gospodin Gaunt, "nije moj problem. Ja sam prodavač, a ne bračni savjetnik." Gledao je dolje prema njoj, i govorio vrhu njene znojne glave. "Siguran sam da će si netko drugi - gña Rusk na primjer - moći priuštiti tu prilično rijetku sliku pokojnog gospodina Preslevja." Na spomen Ćore, Mvrina glava se naglo podigla. Njene oči su bile potopljene blistave točke u dubokim smeñim rupama. Njeni zubi su se otkrili u uzviku. Tog trena je pogledala, potpuno luda. "Prodali bije njoj?"zasikće. "Vjerujem u slobodu trgovine," reče gospodin Gaunt. "To je ono što čini ovu zemlju velikom. Zbilja bih želio da me pustiš, Myra. Tvoje ruke su jako znojne. Morat ću dati ove hlače na kemijsko čišćenje, a čak niti tada nisam siguran -" "Osamdeset! Osamdeset dolara!" "Prodat ću ti je za točno dvostruku cijenu," reče gospodin Gaunt. "Stotinu i šezdeset dolara." Naceri se, otkrivajući svoje velike, is-krivljene zube. "I Myra- tvoj ček kod mene vrijedi." Zaurlala je od očaja. "Ne mogu! Chuck će me ubiti!" "Možda," reče gospodin Gaunt, "ali ti ćeš umirati za gorućom ljubavi, zar ne?" "Stotinu," Myra zacvili, ponovno grabeći njegove listove kad se pokušao odmaknuti od nje." Molim vas, stotinu dolara." 124 POTREBNE STVARI "Stotinu i četrdeset," uzvrati Gaunt. "To je najniže koliko mogu ići. To je moja konačna ponuda." "U redu," soptala je Myra. "U redu, to je u redu. Platit ću je -" "I morat ćeš mi naravno pušiti," reče Gaunt, cereći se prema njoj. Pogleda ga, njena usta savršen O. "Što ste rekli?" šapne. "Puši mi!" poviče na nju. "Vrši mi fellatiol Otvori ta svoja dražesna usta ispunjena metalom i cuclaj moju stvar!" "Oh moj Bože," zastenje Myra. "Kako želiš," reče gospodin Gaunt, polako se okrećući. Zgrabila gaje prije nego je mogao otići. Trenutak kasnije njene drhtave ruke su čačkale oko raspora na hlačama.
Pustio ju je da čačka nekoliko trenutaka, njegovo lice zabavljeno, zatim joj udarcem odmakne ruke. "Zaboravi," reče. "Oralni seks mi uzrokuje amneziju." "Što-" "Nije važno, Myra." Dobaci joj sliku. Ona zamlatara rukama prema njoj, nekako je uhvati i stisne prema grudima. "Meñutim, ima jedna druga stvar." "Koja?" zasikće prema njemu. "Poznaješ li čovjeka koji radi na šanku na drugoj strani Tin Bridgea?" Počela je kimati glavom, njene oči ponovo ispunjene strahom, tada shvati na koga je mislio. "Henry Beaufort?" "Da. Vjerujem da je on isto vlasnik ustanove koja se zove The Mellow Tiger. Prilično zanimljivo ime." "Pa, ne znam ga, ali znam tko je on, pretpostavljam. Nikad nije bila u The Mellow Tiger u svom životu, ali je znala kao i svi drugi tko je vlasnik i tko vodi to mjesto. "Da. On. Želim da napraviš malu psinu Beaufortu." "Kakvu... kakvu vrstu psine?" Gaunt posegne dolje, zgrabi jednu od Myrinih znojno ljigavih ruku, i pomogne joj da ustane. "O tome," reče, "možemo pričati dok ti ispisuješ ček, Myra." Tada se nasmiješi i sav njegov šarm se vrati u njegovo lice. Njegove smeñe oči su se iskrile i plesale. "A usput, da li bi željela da ti zamotam sliku kao poklon?" 125PETO POGLAVLJE 1 Alan sklizne u separe u Naninom restorančiću nasuprot Polly i odmah je vidio daje bol još uvijek bila jaka- dovoljno jaka za nju da popije Percodan poslijepodne - što je bilo rijetko. Znao je to i prije nego je otvorila usta-to je bilo nešto u očima. Neki sjaj. Naučio je to prepoznavati... ali ne i voljeti. Nije mislio da bi to ikad mogao zavoljeti. Pitao se, ne prvi put... da lije već ovisna o toj stvari. U Pollyinom slučaju, pretpostavio je, ovisnost je samo još jedna popratna pojava, nešto što se moglo očekivati, zapaziti i tada sublimirati glavnim problemom - koji je bio, jednostavno rečeno, činjenica da živi s boli koju on čak ne može ni zamisliti. Njegov glas nije pokazao ništa takvo kad je pitao, "Kako ide zgodna ženo?" Nasmiješila se. "Pa, bio je zanimljiv dan. Veooooooma... zanimljiv, kako je govorio onaj momak u Laugh-In7." "Nisi dovoljno stara da bi se toga sjećala." "Jesam. Alane, tko je to?"
Okrenuo se u smjeru njenog pogleda upravo na vrijeme da opazi ženu s četvrtastim paketom koji je ležao u njenim rukama i prolazila 7 Američka TV emisija iz šezdesetih u kojoj su se pojavili mnogi poznati izvoñači. 126 POTREBNE STVARI pored širokog staklenog izloga Naninog restorančića. Njene oči bile su usmjerene prema naprijed, i čovjek koji je dolazio s druge strane morao je brzo poskočiti s njenog puta kako bi izbjegao sudar. Alan brzo prolista kroz ogroman popis imena i lica koji je držao u svojoj glavi i pojavi se s onim stoje Norris, koji je bio duboko zaljubljen u policijski jezik, bez sumnje nazvao "očevidnim." "Evans. Mabel ili Mavis ili nešto takvo. Njen muž je Chuck Evans." "Izgleda kao da je upravo popušila dobar Panamanian Red," reče Polly. "Zavidimjoj." Sama Nan Roberts ih je došla poslužiti. Ona je bila jedan od baptističkih kršćanskih vojnika Williama Rosea, i danas je imala malo žuto dugme iznad lijeve dojke. Bilo je to treće koje je Alan vidio ovog poslijepodneva, i pretpostavio je da će ih vidjeti još mnogo sljedećih tjedana. Prikazivalo je automat za igru unutar crnog kruga s crvenom dijagonalnom linijom nacrtanom preko njega. Nije bilo riječi na dugmetu; i bez njih je jasno odražavalo osjećaje njegova vlasnika prema noći Casina. Nan je bila žena srednjih godina bujnih grudiju i slatkim zgodnim licem koje bi te potaklo da pomisliš na mamu i pitu od jabuka. Pita od jabuka kod Nan je bila, kao što su Alan i svi njegovi zamjenici znali, takoñer veoma dobra - naročito s velikom kuglicom sladoleda od vanilije koji se topio na vrhu. Bilo je lako suditi o Nan po njenom izgledu, ali mnogo poslovnih ljudi - većinom agenata za prodaju nekretnina - je otkrilo daje to potpuno pogrešno. Iza slatkog lica nalazio se kompjutor razuma, a ispod majčinih grudi, tamo gdje se trebalo nalaziti srce, nalazila se hrpa računovodstvenih knjiga. Nan je posjedovala velik dio Castle Rocka, uključivši barem pet poslovnih zgrada na Main Streetu, a budući daje Pop Merrill sada bio pod zemljom, Alan je smatrao daje ona sadajedna od najbogatijih osoba u gradu. Podsjetila ga je na madam iz javne kuće koju je jednom uhitio u Utici. Žena mu je ponudila mito i kad je to odbio, ozbiljno je pokušala razbiti mu glavu s kavezom za ptice. Stanar, škrofulozan papagaj koji je ponekad govorio "Ševio sam tvoju mamu, Frank" mrzovoljnim i zamišljenim glasom, još uvijek je tada bio u kavezu. Pone- 127Stephen King
kad, kad je Alan vidio da se izmeñu očiju Nan Roberts produbljuje vertikalna crta mrštenja, osjećao je kako bi i ona bila sposobna napraviti tako nešto. I bilo mu je sasvim prirodno, da Nan, koja je malo radila ovih dana, i samo je sjedila kod blagajne, sama doñe poslužiti okružnog šerifa. Osobni dodir je mnogo značio. "Zdravo, Alane," reče. "Nisam te vidjela sto godina! Gdje si bio?" "Tu i tamo," reče. "Idem okolo, Nan." "Ali nemoj zaboraviti svoje stare prijatelje dok to radiš," reče dobaci vši mu svoj blistav, maj činski osmij eh. Ti bi, Nan, trebala provesti do-voljno vremena naokolo, razmišljao je Alan, prije nego počneš opažati kako taj osmijehrijetko dolazi iz očiju. "Doñi nas ponekad posjetiti." "I gle! Evo me!" reče Alan. Nan se urnebesno nasmije tako glasno i veselo, da su se muškarci za šankom, uglavnom drvosječe - nakratko okolo osvrnuli. A kasnije, Alan pomisli, reći će svojim prijateljima da su vidjeli Nan Roberts i šerifa kako se zabavljaju. Najbolji prijatelji. "Kavu, Alane?" "Molim te." "Što misliš o piti uz kavu? Domaća - jabuke iz voćnjaka Mc-Sherrv u Sweden. Jučer ubrane." Barem nam nije pokušavala reći da ih je sama ubrala, pomisli Alan. "Ne, hvala." "Sigurno? A ti Polly?" Polly odmahne glavom. Nan ode po kavu. "Ne voliš je previše, zar ne?" Polly gatiho upita. On je to razmatrao, pomalo iznenañen - simpatije i antipatije nisu nikad stvarno ušle u njegove misli. "Nan? Ona je u redu. Samo bih želio znati tko su ljudi zapravo, ako mogu." "I što u stvari žele?" "To je previše teško," reče smijući se. "Zadovoljit ću se s time da znam što namjeravaju." Ona se nasmiješi - volio je kad bi je nasmijao - i reče, "Pretvorit ćemo te još u sjevernjačkog filozofa, Alane Pangborn." Dodirne stražnji dio njene ruke u rukavici i uzvrati joj osmijeh. Nan se vratila sa šalicom crne kave u čvrstom bijelom vrču i odmah otišla. Jednu stvar koju možeš reći za nju, pomisli Alan, je da 128 POTREBNE STVARI ona zna kad se stvari dobro obavljaju. To nije bilo nešto što su svi ljudi Naninih interesa i ambicija znali. "Sada," reče Alan, točeći svoju kavu. "Ispljuni priču svog zanimljivog dana."
Ispriča mu jako detaljno kako su ona i Rosalie Drake vidjele Nettie Cobb tog jutra, kako se Nettie mučila pred Potrebnim stvarima i kako je konačno skupila dovoljno hrabrosti da ude unutra. "To je krasno," reče i zaista je to mislio. "Da - ali to nije sve. Kada je izašla van, ona je nešto kupila. Nikad je nisam vidjela tako veselu i tako... tako poletnu kakva je bila danas. To je to, poletna. Znaš kako je obično blijeda? Alan kimne. "Pa, imala je ružičaste obraze, a kosa joj je bila nekako raskuštrana i nekoliko puta se stvarno nasmijala. "Jesi li sigurna da su samo obavljali posao?" on upita i preokrene očima. "Ne budi lud." Govorilaje kao da istu stvarnije sama sugerirala Rosalie. "Svejedno, čekala je vani da odeš - znala sam da bude - i tada je ušla i pokazala nam stoje kupila. Znaš njenu malu zbirku stakla u boji?" "Ne. Ima nekoliko stvari u ovom gradu koje su izmakle mojoj pažnji. Vjerovala ili ne." "Ona ima desetak komada. Većina ih je od njezine majke. Jednom mije rekla da ih je bilo više, ali neki su se razbili. Ipak, ona voli ono malo stvari što ima, a on joj je prodao najljepše sjenilo od stakla u boji koje sam vidjela nakon dugo vremena. Na prvi pogled sam pomislila daje to Tiffany. Naravno da nije - ne može biti, Nettie si nikad ne bi mogla priuštiti komad pravog Tiffany stakla- ali je jako dobro. "Koliko ga je platila ?" "Nisam je pitala. Ali kladim se daje čarapa u kojoj drži novac za crne dane ovog poslijepodneva prazna." On se malo namršti. "Jesi li sigurna da nije prevarena?" "On, Alane - moraš li stalno biti sumnjičav? Nettie je možda neznalica u nekim stvarima, ali poznaje staklo u boji. Rekla je daje bilo povoljno, i to znači da najvjerojatnije i je. Tako ju je usrećilo. "Pa to je krasno. Baš potrebno." "Molim?" 129Stephen King "To je bilo ime dućana u Utici," reče. Davno prije. Bio sam dječak. Baš potrebno." "A jesu li zadovoljili tvoju Potrebu?" zafrkavala je. "Ne znam. Nikad nisam ušao." "Pa", reče ona, "očito naš gospodin Gaunt misli da bi mogao zadovoljiti moju." "Na što misliš?" "Nettie je uzela moju kutiju za kolač i unutra je bila poruka. Od gospodina Gaunta." Gurne svoju torbicu preko stola prema njemu. "Pogledaj - ali ovog poslijepodneva nisam sposobna za otvaranje. Na trenutak je ignorirao torbicu. "Koliko je loše, Polly?"
"Jako," reče jednostavno. "Bilo je i gore, ali neću ti lagati; nikada nije bilo puno gore. Cijeli ovaj tjedan, otkako se vrijeme promijenilo." "Da li ćeš otići doktoru Van Allenu?" Uzdahnulaje. "Ne još. Trebala bi nastupiti stanka. Svaki putkad je ovako loše, pusti me upravo kada mislim da ću u svakom trenu poludjeti. Barem je uvijek tako bilo. Pretpostavljam da se jednom stanka neće pojaviti. Ako neće biti bolje do ponedjeljka, posjetit ću ga. Ali on može samo napisati recepte. Ne želim postati narkić, ako si mogu pomoći, Alane." "Ali-" "Dosta," reče nježno. "Dosta za sada, u redu?" "U redu," reče, pomalo nevoljko. "Pogledaj poruku. Vrlo je slatka... i pomalo dražesna." Otvorio je torbicu i ugledao tanku omotnicu koja se nalazila na vrhu novčanika. Izvadi je van. Papir je bio žućkast i vrlo fin. S prednje strane bilo je ispisano rukom gña Polly Chalmers, tako savršeno starinski daje izgledalo kao daje iz starinskog dnevnika. "Ovaj stil se naziva bakrorez," reče zabavljena. "Mislim da su ga prestali podučavati negdje od doba dinosaurusa." "Izvadio je list papira izrezuckanog ruba iz omotnice. Na vrhu je bilo otiskano POTREBNE STVARI Castle Rock, Maine Leland Gaunt, vlasnik 130 POTREBNE STVARI Ovdje rukopis nije bio tako cifrast kao na omotnici, ali i on i jezik su bili zgodno starinski. Draga Polly, Još jednom ti hvala na čokoladnom kolaču. To je moj omiljeni i bio je ukusan! Isto tako ti želim zahvaliti na tvojoj ljubaznosti i obziru - pretpostavljam da znaš kako sam bio nervozan na dan otvaranja, kao i van sezone. Imam stvar, koja još nije na zalihi, ali dolazi s mnogo drugih stvari avionom, za koju mislim da bi te mogla zanimati. Ne želim reći ništa više: radije bih daje sama pogledaš. To u stvari nije više od ukrasne stvarčice, ali sam na nju pomislio čim si otišla, a svih ovih godina rijetko sam pogriješio u svojoj intuiciji. Očekujem da će doći ili u petak ili u subotu. Ako imaš prilike, zašto ne bi navratila u nedjelju poslijepodne? Bit ću tamo cijeli dan, popisivajući robu, i bit će mi drago da ti je pokažem. Sada ne želim reći ništa više; predmet će reći ili neće reći sam za sebe. Daj da ti barem uzvratim tvoju dobrotu šalicom čaja!
Nadam se da Nettie uživa u svom novom sjenilu. Ona je veoma draga gospoña i čini se da joj se jako svidjelo. Iskreno tvoj Leland Gaunt "Tajanstveno!" reče Alan, slažući natrag omotnicu i stavljajući je natrag u torbicu. "Budeš li to provjerila, kako mi to kažemo u policijskom poslu?" "S takvom reklamom - i nakon što sam vidjela Nettieno sjenilo - kako bih mogla odbiti? Da, mislim da ću navratiti... ako moje ruke budu bolje. Želiš li doći, Alane? Možda će imati i nešto za tebe." "Možda. Ali možda ću se držati Patriota. Oni bi trebali konačno pobijediti." "Izgledaš umorno, Alane. Tamni krugovi ispod očiju." "Bio je to jedan od onih dana. Počeo je s mojim sprečavanjem glavnog izbornika i jednog od mojih zamjenika da se potuku do krvi u muškoj prostoriji." Nagnula se naprijed, zabrinuta. "O čemu govoriš?" 131Stephen King Ispričao joj je o svañi izmeñu Keetona i Norrisa Ridgewicka, završavajući s tim kako je čudan bio Keeton - njegova upotreba riječi proganjanje povremeno mu se pojavljivala u toku dana. Kad je završio, Polly je šutjela neko vrijeme. "Pa?" konačno je upita. "Što misliš?" "Mislim da će još uvijek trebati proći mnogo vremena prije nego budeš znao sve o Castle Rocku što trebaš znati. To vjerojatno vrijedi i za mene - dugo me nije bilo, i ne govorim o tome gdje sam bila i što sam napravila sa svojim "malim problemom" i mislim da ima puno ljudi u ovom gradu koji mi ne vjeruju. Ali ti pokupiš stvari, Alane i zapamtiš ih. Kad sam se vratila natrag u Rock, znaš kako sam se osjećala?" Odmahnuo je glavom, zainteresiran. Polly nije bila žena koja bi govorila o svojoj prošlosti, čak niti njemu. "Bilo je kao da si ponovo počeo gledati neku sapunicu koju si davno prestao gledati. Čak ako je i nisi gledao nekoliko godina, odmah prepoznaješ ljude i njihove probleme, zato jer se nikad ne mijenjaju. Gledanje takve emisije je slično obuvanju starog, udobnog para papuča." "Što kažeš?" "Da se ovdje odvija puno toga slično sapunici što još nisi pohvatao. Da li si znao daje stric Danfortha Keetona bio u Juniper Hillu u isto vrijeme kad i Nettie?" "Ne."
Ona kimne. "Oko četrdesete godine života počeo je imati mentalne probleme. Moja majka je običavala govoriti daje Bili Keeton shizofreničar. Ne znam da li je to pravi termin ili samo onaj koji je mama najčešće čula na televiziji, ali nešto sigurno nije bilo u redu s njim. Sjećam se da sam ga viñala na ulici kako hvata ljude i terorizira ih zbog nekih stvari - nacionalnog duga, kako je John Kennedv bio komunist, ne znam što sve ne. Ja sam bila mala djevojčica. Znala sam to, Alane, da me plaši." "Pa, naravno daje." "Ili bi ponekad hodao ulicom spuštene glave, razgovarajući sam sa sobom glasom koji je istovremeno bio i glasan i mrmljav. Majka mi je rekla da nikad ne razgovaram s njim kad bude takav, čak niti 132 POTREBNE STVARI ako budemo na putu prema crkvi, kao i on. Na kraju je pokušao ubiti' svoju ženu. Ili sam barem tako čula, ali znaš kako dugogodišnji tračevi izokrenu stvari. Možda je samo zamahnuo prema njoj svojim službenim pištoljem. Što god daje napravio, bilo je dovoljno da ga se otpremi u okružni zatvor. Održalo se nekakvo nadležno istražno saslušanje i kad je završilo, smjestili su ga u Juniper Hill." "Da li je još uvijek tamo?" "Mrtav je sada. Njegovo stanje uma je brzo degeneriralo kad su ga smjestili u ustanovu. Bio je katatoničan kada je konačno umro. Ili sam barem tako čula." "Isuse." "Ali to nije sve. Ronnie Keeton, Danforthov otac i brat Billa Keetona, je proveo četiri godine u krilu za mentalne bolesti bolnice u Togusu sredinom sedamdesetih. Sada je u sanatoriju, Alzheimer. A postojala je i prateta ili sestrična - nisam sigurna tko - koja se ubila pedesetih nakon nekakvog skandala. Nisam sigurna stoje to bilo, ali sam jednom čula daje voljela žene malo više od muškaraca." "Želiš li reći daje to nasljedno?" "Ne," reče. "Nema pouke u tome, nema povezanosti. Znam samo jednu priču malog grada koju ti ne znaš, to je sve - onakvu kakvu neće spomenuti u govoru 4. srpnja Town Commona. Jaje samo prenosim. Izvlačenje zaključaka je posao policije." Ovo zadnje je rekla tako ozbiljno da se Alan malo nasmijao - ali svejedno se osjećao pomalo nelagodno. Da lije ludilo bilo nasljedno? U psihologiji na višoj školi su ga učili daje ta misao naklapanje starih baba. Nekoliko godina kasnije, na Policijskoj akademiji u Al-banvju, predavač je rekao daje to istina, ili barem može biti u odreñenim slučajevima: da se neke duševne bolesti mogu pratiti kroz obiteljsko
stablo jasno poput fizičkih karakteristika kao što su plave oči i dvostruki zglobovi. Jedan od primjera koji je naveo je bio alkoholizam. Da lije nešto rekao i za shizofreniju? Alan se nije mogao sjetiti. Njegovi akademski dani bili su davno iza njega. "Mislim da ću se morati raspitivati okolo o Busteru," teško reče Alan. "Reći ću ti Polly, pomisao da bi se glavni izbornik Castle Ro-cka mogao pretvoriti u ljudsku ručnu granatu baš mi ne uljepšava dan." 133Stephen King "Naravno da ne. Ali to vjerojatno nije tako. Samo sam pomislila da bi trebao znati. Ljudi ovdje će odgovarati na pitanja... ako znaš koja pitanja treba postaviti. Ako ne znaš, veselo će promatrati kako se spotičeš okolo u širokim krugovima i neće reći niti riječ." Alan se naceri. To je bila istina. "Nisi još sve čula, Polly - nakon stoje Buster otišao, posjetio me velečasni Wille. On -" "Šššš!" reče Polly, tako snažno daje Alan uplašeno zašutio. Pogledala je okolo, zaključivši da nitko ne prisluškuje njihov razgovor, i ponovo se okrenula Alanu. "Ponekad sam očajna zbog tebe, Alane. Ako ne naučiš biti malo diskretniji, neminovno će te pomesti na izborima za dvije godine... i stajat ćeš tamo s velikim, zbunjenim osmijehom na licu i reći 'Što se dogodilo?' Moraš biti oprezan. Ako je Danforth Keeton ručna granata, velečasni Willie je raketni lanser." Nagne se bliže prema njoj i reče, "On nije raketni lanser. On je uobražen, mali glupan koji za sebe misli daje krepostan." "Noć Casina?" On kimne. Ona stavi svoje ruke na njegove. "Jadna dušo. A izvana djeluje tako uspavan mali gradić, zar ne?" "Obično i je." "Da li je otišao ljut?" "Oh, da," reče Alan. "To je bio moj drugi razgovor s dobrim velečasnim o zakonitosti noći Casina. Očekujem da ću ih imati još nekoliko prije nego katolici konačno održe prokletu stvar i završe s tim." "On je mali glupan koji misli da je krepostan?" upitala je još tišim glasom. Njeno lice je bilo ozbiljno, ali oči su joj se iskrile. "Da. Sada je tu i dugmad. Ona su novi trik." "Dugmad?" "Automati za igru s crtama nacrtanih preko njih umjesto nasmiješenih lica. Nan ima jedno. Pitam se čija je to bila ideja." "Vjerojatno Dona Hemphilla. On nije samo dobar baptista, već je i u Republikanskom državnom odboru. Don zna nekoliko stvari o kampanji, ali kladim se da mu je puno teže promijeniti javno miš- 134
POTREBNE STVARI ljenje tamo gdje je uključena religija." Pogladi njegove ruke. "Smiri se Alane. Budi strpljiv. Čekaj. Tako se najčešće odvija život u Ro-cku - biti smiren, biti strpljiv i čekati da povremene nesuglasice prestanu. Da?" Nasmiješio joj se, okrenuo svoje ruke i zgrabio njene... ali njež-, no. Oh tako nježno. "Da," reče. "Želiš li malo društva noćas, zgodna ženo?" "Oh, Alane, ne znam -" "Bez nestašnog voñenja ljubavi," uvjeravao ju je. "Zapalit ću vatru, sjest ćemo ispred nje, a ti možeš izvući još nekoliko leševa iz gradskog ormara kako bi me zabavila." Polly se lagano nasmiješi. "Mislim da bi trebao pogledati sve le-ševe za koje znam u posljednjih šest ili sedam mjeseci, uključivši i moj vlastiti. Ako želiš unaprijediti svoje Castle Rock obrazovanje, trebaš se sprijateljiti ili sa starim Lennvjem Partridgeom... ili s njom." Kimnula je prema Nan, a zatim malo stišala glas. "Razlika izmeñu Lennvja i Nan," reče, "je ta daje Lenny zadovoljan da poznaje stvari. Nan Roberts voli iskoristiti ono što zna." "Što znači?" "To znači da žena nije platila pravednu tržišnu vrijednost za sve stvari koje posjeduje," reče Polly. Alan je pogleda zamišljeno. Nikad nije vidio Polly u takvom ras-položenju kao ovom - introspektivnom, brbljavom i istovremeno de-presivnom. Po prvi put otkako je postao njen prijatelj, a zatim i lju-bavnik, pitao se da li sluša Polly Chalmers ili lijekove. "Mislim daje noćas dobra noć da ne doñeš," reče s iznenadnom odlukom. "Nisam dobro društvo kada se osjećam kao sada. Mogu to vidjeti na tvom licu." "Polly, to nije istina." "Idem kući i dugo ću se kupati u vrućoj kupki. Neću piti više kave. Isključit ću telefon, rano ići u krevet i postoji mogućnost kada se probudim sutra da se osjećam poput nove žene. Tada ćemo možda... znaš već. Bez nestašluka, s puno voñenja ljubavi." "Brinem za tebe," reče. Njene ruke se pomaknu nježno, slabašno u njegovim. "Znam," reče. "Ne pomaže, ali cijenim to, Alane. Više nego što znaš." 135Stephen King Hugh Priest je usporio kad je prolazio pored The Mellow Tigera na svom putu kući od voznog parka Castle Rocka... zatim ponovo ubrza. Dovezao se do kuće, parkirao svoj Buickpred kućom i ušao unutra. Njegov dom je imao dvije sobe: jednu u kojoj je spavao ijednu u kojoj je radio sve ostalo. Oštećen stol s ultrapasom, prekriven s aluminijskim posudama smrznute hrane, (u smrznutom umaku većine posuda bili su
zgnječeni čikovi cigareta), stajao je u središtu druge sobe. Otišao je do otvorenog ormara, stao na vrh prstiju i popipao po gornjoj polici. Na trenutak je pomislio daje nestao lisičji rep, daje netko došao i ukrao ga, i panikaje zapalila vatrenu loptu u njegovom trbuhu. Tada njegova ruka naiñe na svilenu mekoću, i on ispusti dah u dugom uzdahu. Proveo je veći dio dana razmišljajući o lisičjem repu, razmišljajući kako će ga zavezati na antenu Buicka, razmišljajući kako će izgledati veselo lepršajući tamo. Skoro gaje zavezao tog jutra, ali je tada još uvijek kišilo i nije mu se sviñala pomisao na vlagu koja ga pretvara u raskvašeno krzneno uže koje tamo visi poput strvine. Sada gaje ponovo odnio van, odsutno udarajući praznu limenku soka na svom putu dok je hodao, gladeći svojim prstima bogato krzno. Bože, tako je dobro! Ušao je u garažu, (u kojoj je bilo previše starudija da bi mogao stati njegov auto od 1984.), i nakon traženja našao debeo komad žice. Odlučio je: prvo će zavezati lisičji rep žicom za antenu, zatim će večerati, a onda će se konačno odvesti do Greensparka. Tamo su se sastajali anonimni alkoholičari u dvorani Američke legije u sedam sati. Možda je bilo prekasno da započne nov život... ali nije bilo prekasno da se uvjeri, na ovaj ili onaj način. Napravio je čvrstu malu petlju na žici i učvrstio je oko gustog kraja repa. Počeo je motati drugi kraj žice oko antene, ali njegovi prsti, koji su se u početku kretali s brzom sigurnošću, počeli su usporavati. Osjećao je da mu bježi pouzdanje, a rupu koju ostavlja za sobom, počinje ispunjavati sumnja. Vidio je sebe kako parkira na parkiralištu Američke legije, i to je bilo u redu. Vidio je sebe kako ulazi na sastanak, i to je takoñer bilo 136 POTREBNE STVARI u redu. Ali tada je vidio nekog malog dječaka, poput onog idiota koji je neki dan zakoračio pred njegov kamion, koji je prolazio pored dvorane Legije dok je on bio unutra i govorio daje njegovo ime Hugh P. i daje nemoćan pred alkoholom. Nešto je zapelo za dječa-kovo oko - sjaj svjetlo narančastog na plavo bijelom svjetlu kojeg bacaju lučne natrijeve svjetiljke koje osvjetljavaju parkiralište. Dječak se približava Buicku i proučava lisičji rep... prvo ga dodirujući, zatim gladeći. Gleda okolo, ne vidi nikoga, i naglo trgne lisičji rep, trgajući žicu. Hugh je vidio tog dječaka kako ide u lokalnu igraonicu s video igrama i govori jednom od svojih prijatelja: Hej, pogledaj što sam upecao na parkiralištu Legije. Nije loše, ha ? Hugh je osjetio kako se nemoćan bijes uvlači u njegova prsa, kao da to nije samo nagañanje, već nešto što se zaista dogodilo. Pogladio je lisičji rep, zatim pogledao okolo u sve većem polumraku u pet sati, kao daje
očekivao da će vidjeti gomilu dječaka lakih prstiju koji se već skupljaju na drugom kraju Castle Hill Streeta, i samo čekaju da ponovo uñe unutra i utrpa nekoliko gotovih jela Hungrv Man u pećnicu, tako da mogu uzeti njegov lisičji rep. Ne. Bolje je da ne ide. U današnje vrijeme djeca nemaju poštovanja. Djeca bi ukrala bilo što, iz čiste zabave krañe. Zadrže to dan, dva, zatim izgube zanimanje i bace u jarak ili prazno gradilište. Slika - a bila je to veoma jasna slika, skoro vizija - njegovog prekrasnog repa kako leži napušten u jarku smeća, moči se na kiši, gubeći boju izmeñu omota Big Maca i odbačenih limenki piva, ispunila je Hugha osjećajem bijesne agonije. Bilo bi ludo da riskira nešto takvo. Odvrnuo je žicu kojom je rep bio pričvršćen za antenu, ponovo odnio rep u kuću i stavio ga natrag na gornju policu ormara. Ovaj put je zatvorio vrata ormara, ali nisu se htjela čvrsto zatvoriti. Moram nabaviti bravu za to, pomisli. Djeca mogu bilo gdje provaliti. U današnje vrijeme vlast se ne poštuje. Uopćene. Otišao je do hladnjaka, izvukao limenku piva, gledao je nekoliko trenutaka, zatim je vratio. Pivo - čak četiri ili pet piva - ne bi mu puno pomogla da ga vrate u ravnotežu. Ne kako se osjećao večeras. Otvorio je jedan od donjih ormara, prokopao pored gomile lonaca i tava kupljenih na rasprodaji, i pronašao polu-praznu bocu Black 137Velveta koju je čuvao za hitne slučajeve. Napunio je čašu do pola, pogledao je na trenutak, a zatim je napunio sve do vrha. Popio je gutljaj ili dva, osjetio vrućinu koja je eksplodirala u njegovom želucu, i ponovo natočio čašu. Počeo se osjećati malo bolje, malo opuštenije. Pogledao je prema ormaru i nasmiješio se. Tamo je bio siguran, a uskoro će biti još sigurniji čim nabavi jak Kreig lokot u We-stern Autu i stavi ga gore. Siguran. Bilo je dobro kad imaš nešto što zaista želiš i trebaš, ali bilo je još bolje kad je ta stvar bila sigurna. To je bilo najbolje od svega. Zatim je osmijeh malo izblijedio. Da li siga zato kupio ?Da ga držiš na gornjoj polici iza zaključanih vrata? Ponovo je pio, polagano. Uredu, pomisli, možda to nije tako dobro. Ali i bolje to nego da ga ukrade neki lakoprsti dječak. "Ipak," reče glasno, "više nije 1955. Sada su moderna vremena." Kimnuo je kako bi to naglasio. Ipak, sumnja je i dalje ostala. Koja je svrha toga da tamo drži lisičji rep? Koja je to svrha za njega ili bilo koga drugoga? Ali dva ili tri pića su se pobrinula za tu misao. Dva ili tri pića su ga natjerala da pomisli kako je vraćanje lisičjeg repa najrazumnija, najracionalnija odluka na svijetu. Odlučio je odgoditi večeru; tako razumna odluka trebala se nagraditi s još jednim ili dva pića.
Ponovo je napunio čašu, sjeo na jedan od kuhinjskih stolaca s cjevastim čeličnim nogama, i zapalio cigaretu. I dok je sjedio tamo, pijući i otresajući kolutiće pepela u jednu od posuda smrznutog jela, zaboravio je na lisičji rep i počeo razmišljati o Nettie Cobb. Luda Nettie. Izvest će psinu Ludoj Nettie. Možda sljedeći tjedan, možda tjedan poslije toga... ali izgledalo je najvjerojatnije ovaj tjedan. Gospodin Gaunt mu je rekao daje on čovjek koji ne voli gubiti vrijeme, i Hugh je tu bio spreman držati ga za riječ. Veselio se tome. Razbit će monotoniju. Pio je, pušio i kada se konačno onesvijestio na prljavim plahtama uskog kreveta u drugoj sobi u četvrt do deset, napravio je to s osmijehom na licu. POTREBNE STVARI i Smjena Wilme Jerzvck u Hemphill's dućanu završavala je kad se dućan zatvorio u sedam sati. Zaustavila se ispred svoje kuće u sedam i petnaest. Prigušeno svjetlo dopiralo je kroz povučene zavjese prozora dnevne sobe. Ušla je unutra i pomirisala. Osjetila je miris makarona i sira. Prilično dobro...barem, za sada. Pete je raskrečeno ležao na kauču izutih cipela, gledajući Kolo sreće. U njegovom krilu je bio portlandski Press-Herald. "Pročitao sam tvoju poruku," reče, brzo sjedajući i stavljajući novine sa strane. "Stavio sam posudu u pećnicu. Bit će gotovo do sedam i trideset." Gledao ju je svojim iskrenim i pomalo uznemirenim smeñim očima. Poput psa s jakom željom da udovolji, Pete lerzvck je bio rano i prilično dobro istreniran u kući. Imao je svoje pogreške, ali bilo je to davno kada je ušla unutra i našla ga da leži na kauču s cipelama na nogama, još davnije kada bi se usudio zapaliti lulu u kući, a snijeg je padao u kolovozu kad je pišao i zaboravio spustiti dasku nakon stoje završio. "Da li si unio rublje?" Izraz pomiješane krivnje i iznenañenja uznemirio je njegovo okruglo, otvoreno lice. "Isuse! Čitao sam novine i zaboravio. Odmah ću izaći." Već je tražio svoje cipele. "Nije važno," reče ona, krećući prema kuhinji. "Wilma, ja ću ga unijeti!" "Nemoj se zamarati," reče slatko. "Ne bih željela da ostaviš svoje novine ili Vannu White samo zato što sam ja bila na svojim nogama iza kase posljednjih šest sati. Samo sjedi ovdje, Peter. Uživaj." Nije se trebala okrenuti i provjeriti njegovu reakciju; nakon sedam godina braka, iskreno je vjerovala da Peter Michale lerzvck je ne može više iznenaditi. Njegovi izrazi bi bili mješavina povrijeñenosti i slabe zlovolje. Stajao bi tamo neko vrijeme nakon stoje otišla, izgledajući
poput čovjeka koji je upravo izašao iz zahoda i ne može se sjetiti da li se obrisao, a zatim bi se vratio na posao postavljanja stola i pripremanjajela. Postavljao bi joj puno pitanja o njenoj smjeni u dućanu, pažljivo slušao njene odgovore i niti jednom je ne bi prekinuo s detaljima svog vlastitog dana u Williams-Brownu, ve- 138 139ihen King likoj agenciji za prodaju nekretnina u Oxfordu gdje je radio. To je potpuno odgovaralo Wilmi, budući da je smatrala posao s nekretninama najdosadnijom temom. Nakon večere, on bi počistio bez da ga se traži, a ona bi čitala novine. Sve ove poslove bi on napravio, zato jer je zaboravio jedan manji posao. Njoj uopće nije smetalo da unese rublje-u stvari, sviñao joj se osjećaj i miris rublja koje je provelo sretno poslijepodne sušeći se na suncu - ali nije imala namjeru otkriti to Peteu. To je bila njena mala tajna. Imala je mnogo takvih tajni, i čuvala ih je iz istog razloga: u ratu, iskorištavaš svaku prednost. Nekih noći bi došla kući i možda bi prošao sat ili.dva u okršaju prije nego je konačno mogla natjerati Petera u potpuno povlačenje, zamijenjujući njegove bijele pribada-če na njenoj unutarnjoj karti bitke sa svojim crvenim. Noćas je bitka bila dobivena nakon nepune dvije minute od njenog ulaska kroz vrata, i to je Wilmi odgovaralo. U svom srcu je vjerovala daje brak životna avantura u agresiji, i u tako dugom pohodu, gdje se ne uzimaju zarobljenici, nema milosti, niti jedan komad bračne zemlje nije ostavljen zapaljen, tako lake pobjede gube svoju slast. Ali to vrijeme još nije došlo, pa je otišla do užadi za rublje s košarom ispod lijeve ruke i svog srca malo ispod njenih ispupčenih grudiju. Bila je na pola dvorišta kada je zbunjeno stala. Gdje su dovraga plahte? Trebala ih je lako vidjeti, veliki četvrtasti bijeli oblici koji lebde u tmini, ali nisu bili tamo. Da li ih je vjetar otpuhao? Smiješno? Popodne je puhao povjetarac, ali teško daje bilo oluje. Da li ih je netko ukrao? Tada zapuh vjetra lupne zrakom i ona začuje veliki, lijen lepršav zvuk. U redu, bile su tamo... negdje. Kada si najstarija kćerka u rastućem katoličkom klanu od trinaestero djece, znaš kako treba zvučati plahta kada visi na užetu. Ali još uvijek nije bio u redu taj zvuk. Bio je pretežak. Wilma napravi još jedan korak. Njeno lice, koje je uvijek imalo taj slab, mračan izgled žene koja očekuje nevolju, postajalo je sve tamnije. Sada
je mogla vidjeti plahte... ili oblike koji su trebali biti plahte. Ali bili su tamni. 140 POTREBNE STVARI Napravi još jedan, manji korak naprijed, i povjetarac ponovo mahne kroz dvorište. Oblici su ovaj put zalepršali prema njoj, izvijajući se, i prije nego što je mogla podići ruke, nešto teško i ljigavo ju je pogodilo. Nešto ljepljivo je poprskalo njene obraze; nešto gusto i raskvašenojujestisnulo. Djelovalo je kao daje hladna, ljepljiva ruka pokušava dohvatiti. Ona nije bila žena koja je lako ili često vikala, ali sada je zavikala i ispustila košaru za rublje. Ponovo se pojavio taj zvuk zaprljanog lepršanja i ona je pokušala pobjeći od oblika koji se pojavljivao pred njom. Njen lijevi članak je udario pletenu košaru za rublje i pala je na jedno koljeno, izbjegavajući potpuni pad samo kombinacijom sreće i brzih refleksa. Teška, vlažna stvar je slinila po njenim leñima; gusta vlaga je curila sa strane njenog vrata. Wilma ponovo zaviče i otpuže od užadi na rukama i nogama. Nešto njene kose je pobjeglo ispod marame koju je nosila i visilaje na njenim obrazima, škakljajući je. Mrzila je taj osjećaj... ali još više je mrzila to curenje, vlažno i ljepljivo milovanje s tamnog oblika obješenog na užadi. Kuhinjska vrata su se otvorila treskom, i Peteov zabrinut glas je odjeknuo dvorištem: "Wilma? Wilma, je li sve u redu?" Lepršajući iza nje - ružan zvuk, poput smijuljenja iz glasnih žica začepljenih prljavštinom. U drugom dvorištu, mješanac Ha-vershillsa počeo je histerično tuliti svojim visokim, neugodnim glasom - vau! vau! vau! i to nije poboljšalo Wilmino duševno raspoloženje. Stala je na noge i vidjela kako Pete pažljivo silazi stražnjim ste-penicama. "Wilma? Jesi li pala? Jesi li u redu?" "Da!" povikala je bijesno. "Da, pala sam! Da, u redu sam! Uključi prokleto svjetlo!" "Jesi li povrijedila svoj-" "Samo uključi prokleto svjetlo!" poviče na njega, i protrlja rukom prednji dio svog kaputa. Kaput je postao prekriven hladnom, ljepljivom stvari. Sada je bila tako ljuta da je vidjela svoje vlastito bilo kao svjetle točkice pred svojim očima... a najviše ljuta na sebe, zato što se uplašila. Čak i na sekundu. Vau! Vau! Vau! 141Stephen King Prokleti mješanac u susjednom dvorištu se sve više ljutio. Bože, mrzila je pse, naročito lajave.
Peteov obris se vratio na vrh kuhinjskih stepenica. Vrata su se otvorila, njegova ruka je zavijugala unutra, i tada je zasjao reflektor, obasjavajući stražnje dvorište sjajnom svjetlošću. Wilma je pogledala dolje na sebe i vidjela široko područje tam-nosmeñeg na prednjoj strani svog novog jesenskog kaputa. Bijesno je obrisala lice, pružila ruku i vidjela da je i ona postala smeña. Mogla je osjetiti polagano, sirupasto kapanje koje je teklo niz sredinu njenih leña. "Blato!" Bila je zaprepaštena s nevjericom - toliko daje bila nesvjesna da je glasno progovorila. Tko bi joj to napravio? Tko bi se usudio? "Što si rekla, draga?" upita Pete. Približavao joj se; sada je stao na razumnu udaljenost. Wilmino liceje reagiralo na način koji je za Petea Jerzvcka bio izuzetno zabrinjavajući; izgledao je kao da se gnijezdo malih zmija upravo izleglo ispod njene kože. "Blato!" poviče, pružajući ruke prema njemu... njemu. Smeñe mrlje letjele su s njenih prstiju. "Blato, kažem! Blato!" Pete pogleda pored nje, konačno shvaćajući. Njegova usta su se otvorila. Wilma jurne u pravcu njegovog pogleda. Reflektor montiran iznad kuhinjskih vrata osvijetlio je užad za rublje i vrt bespoštednom jasnoćom, otkrivajući sve stoje trebalo otkriti. Plahte koje je objesila čiste, su sada visile kao potištene, i askvašene grudice. Nisu bile samo poprskane blatom; bile su prekrivene njime, obložene njime. Wilma je pogledala vrt i vidjela duboke jame odakle je blato bilo iskopano. Vidjela je izgažene tragove u travi gdje je nabacivač blatom išao naprijed i natrag, prvo uzimajući, zatim hodajući do užadi, zatim bacajući i opet se vraćajući da se ponovo natovari. "Prokletstvo!" uzvikne. "Wilma... uñi u kuću, dušo, i ja ću..." Pete je zamuckivao, a zatim je pogledao s olakšanjem kad mu je sinula ideja. "Ja ću nam skuhati čaj." "Jebeš čaj!" zaurla Wilma iz sveg glasa, i mješanac Haver-hillsovih iz susjedstva je počeo slabo vauvauvau, oh, mrzila je pse, to će je izludjeti, prokleti lajavi pas! 142 POTREBNE STVARI Njen bijes je preplavio i zgrabila je plahte, ščepala ih, počela ih vući dolje. Njeni prsti uhvatili su prvo uže i puknulo je poput žice za gitaru. Plahte koje su visile na njemu su pale u raskvašenom, sočnom naletu. Stisnutih šaka, zatvorenih očiju kao u djeteta koje ima napadaj mušičavosti, Wilma napravi jedan veliki, žablji skok i spusti se na vrh jedne. Napravila je umoran pljaaas zvuk i napuhnula se, špricajući grudice blata na njene čarape. To je bila posljednja kap. Otvorila je usta i zavrištala od bijesa. Oh, pronaći će tko je to napravio. Da - stvarno tko god to bio. Bolje je vjerovati u to. A kad pronañe-
"Je li sve u redu tamo, gño Jerzvck?" To je bio glas gñe Haver-hill, i podrhtavao je od uznemirenosti. "Da prokletstvo, pijemo Stemo i gledamo Lawrencea Welka, možete li ušutjeti tog vašeg mješanca ?"zaurla Wilma. Maknula je blatnu plahtu, dahtajući, a njena kosa visila je svuda okolo njenog crvenog lica. Divlje ju je udarila. Prokleti pas će je izludjeti. Prokleti lajavac - ,, Njene misli su se prekinule s gotovo čujnim praskom. .', Psi. •;, Prokleti lajavi psi. Tko je živio skoro odmah iza ugla, u Ford Streetu? Ispravka: Koja je luda žena s prokletim lajavim psom po imenu Raider živjela odmah iza ugla? Pa, Nettie Cobb, to je bila ona. Pasje lajao cijelo proljeće, onim visokim lajanjem štenadi koje ti zaista uñe pod kožu, i konačno je Wilma nazvala Nettie i rekla da ako ona ne može ušutjeti svog psa, da ga se treba riješiti. Tjedan dana kasnije, kada još uvijek nije bilo poboljšanja, (barem ne onakvog kakvo bi Wilma bila spremna priznati), ponovno je pozvala Nettie i rekla joj da ako ne može ušutjeti psa, ona, Wilma, će morati zvati policiju. Sljedeće noći kada je prokleti mješanac ponovo počeo sa svojim cvi-lenjem i lajanjem, onaje to napravila. Tjedan dana nakon toga, Nettie se pojavila u dućanu, (za razliku od Wilme, činilo se daje Nettie tip osobe koja mora pretresti stvari u svojoj glavi neko vrijeme - razmišljati o njima - prije nego što je mogla djelovati). Stajala je u redu pred Wilminom blagajnom, iako 143Stephen King nije imala niti jedan jedini predmet. Kada je došao red na nju, rekla je skvičavim, malim glasom, bez daha: "Prestani stvarati probleme meni i mom Raideru, Wilma Jerzvck. On je dobar mali psić, i bolje ti je da prestaneš stvarati probleme." Wilma, uvijek spremna za svañu, nije bila ni najmanje smetena time stoje izazvana na radnom mjestu. U stvari, čak joj se to i svidjelo. "Ženo, ti ne znaš koji je tvoj problem. Ali ako ne znaš ušutjeti svog prokletog psa, naučit ćeš." Gospoña Cobb je bila blijeda poput mlijeka, ali se povukla, držeći svoju torbicu tako čvrsto da su se vidjele tetive na njenim mršavim podlakticama sve od zglavka do laktova. Rekla je: "Upozoravam te," zatim odjurila. "Oh-oh. Mislim da sam se upravo popisala u gaće!" Wilma je bučno povikala za njom, (malo bitke ju je uvijek oraspoložilo), ali Nettie se nije okrenula - samo još više požurila na svom putu.
Nakon toga, pas se stišao. To je prilično razočaralo Wilmu, zato jer je proljeće bilo dosadno. Pete nije pokazivao znakove pobune, i Wilma je počela osjećati kraj zimske dosade koju izgleda novo zelenilo drveća i trave nije moglo dodirnuti. Ono što joj je bilo zaista potrebno kako bi dodala boju i začin svom životu, bila je dobra svaña. Neko vrijeme se činilo da će luda Nettie Cobb biti dostojna njenim prohtjevima, ali s psom koji je pazio na pravila ponašanja, činilo se da će Wilma morati drugdje potražiti zabavu. Tada, jedne noći u svibnju, pas je ponovo počeo lajati. Mješanac je lajao samo kratko vrijeme, ali Wilma je požurila k telefonu i svejedno nazvala Nettie - označila je broj u imeniku u slučaju ako joj se pruži takva prilika. Nije gubila vrijeme na nebitne sitnice, već je odmah prešla na stvar. "Dušo, ovdje Wilma Jerzvck. Nazvala sam da ti kažem da aka ti ne ušutkaš tog psa, ja ću ga sama ušutkati." "Već je prestao!" povikala je Nettie. "Uvela sam ga unutra čim sam došla kući i čula ga! Ostavi mene i Raidera na miru! Upozorila sam te! Ako to ne učiniš, zažalitćeš!" "Samo zapamti što sam rekla," reče joj Wilma. "Već mije dosta. Sljedeći put kad započne dizati galamu, neću gubiti vrijeme za pritužbe policajcima. Doći ću i prerezati njegov prokleti vrat." 144 POTREBNE STVARI Spustila je slušalicu prije nego je Nettie mogla odgovoriti. Glavno pravilo koje se tiče sukoba s neprijateljem, (roñacima, susjedima, bračnim drugovima), je bilo da napadač mora imati posljednju riječ. Otada, pas se nije oglasio. Možda i je, ali Wilma to nije primijetila; kao prvo, uopće i nije bio takva smetnja, ne zaista, a osim toga, Wilma je započela plodniju prepirku sa ženom koja je vodila frizer-ski salon u Castle Viewu. Wilma je skoro zaboravila Nettie i Raidera. Ali možda Nettie nije zaboravila nju. Wilma je upravo jučer vidjela Nettie, u novom dućanu. I da pogledi mogu ubijati, Wilma pomisli, ostala blistamo ležati mrtva na podu. Dok je stajala pored svojih blatnih, uništenih plahti, sjetila se tog pogleda straha i prkosa koji se pojavio na licu te lude kurve, načina na koji joj se usna naprćila, na trenutak pokazujući njene zube. "Mirni je dobro bio poznat pogled mržnje, i jučer gaje vidjela na licu Nettie Cobb. Upozorila sam te... bit će ti žao. "Wilma, uñi unutra," reče Pete. Stavio je nesigurnu ruku na njeno rame. Zbacila ju energično. "Ostavi me na miru."
Pete se povuče jedan korak. Izgledao je kao da želi stisnuti svoje ruke, ali se sasvim ne usuñuje. Možda je i ona zaboravila, pomisli Wilma. Barem dok me nije vidjela jučer u onom novom dućanu. Ilije možda planirala nešto (upozorila sam te) cijelo vrijeme u svojoj poluzbrkanoj glavi, i vidjevši me, konačno sepokrenula. Negdje posljednjih trenutaka, postala je sigurna daje Nettie bila ta - tko drugi s kim su joj se sreli pogledi posljednjih dana je mogao imati nešto protiv nje? Bilo je i drugih ljudi u gradu koji je nisu voljeli, ali ovakva psina - ta vrsta podle, kukavičke psine - bila je u skladu s načinom kako ju je Nettie jučer pogledala. Ta podrugljiva mješavina straha (zažalit ćeš) i mržnje. Sama je izgledala kao pas, onaj koji je toliko hrabar da može ugristi samo kad su leña žrtve okrenuta. 145Stephen King Da, to je bila Nettie Cobb, u redu. Što je Wilma više razmišljala o tome, bila je sve sigurnija. A djelo je bilo neoprostivo. Ne zato što su plahte bile uništene. Ne zato što je to bila kukavička psina. Čak niti zato stoje to bilo djelo nekog poremećnog uma. Bilo je neoprostivo zato što je Wilma bila uplašena. Istina, samo na sekundu, onu sekundu kada je ljigava smeña stvar zalepršala iz mraka na njeno lice, hladno je milujući poput ruke ču-dovišta... ali čak i tajedna sekunda strahaje bila sekunda previše. "Wilma?" upita Pete kad je okrenula svoje spljošteno lice prema njemu. Nije mu se sviñao izraz koji mu je pokazalo svjetlo na trijemu, sve sjajne bijele površine i crne, mračne sjene. Nije mu se sviñao taj tup pogled u njenim očima. "Dušo? Jesi li dobro?" Koračala je pored njega, uopće se ne obazirući na njega. Pete je trčkarao za njom dok je kretala prema kući... i telefonu. POTREBNE STVARI Nettie je sjedila u dnevnoj sobi s Raiderom pored svojih nogu i sjenilom od stakla u boji u krilu, kad je zazvonio telefon. Bilo je dvadeset minuta do osam. Skočila je i jače primila sjenilo, gledajući telefon sa strahom i nepovjerenjem. Na trenutak je bila sigurna -glupo, naravno, ali činilo se da se nije mogla riješiti takvih osjećaja -da će to biti Neka Osoba na Vlasti, koja će je zvati da joj kaže da mora vratiti sjenilo, jer da pripada nekome drugome, da takav krasan predmet ne može nikako postati dijelom Nettiene male zbirke, daje sama ideja smiješna. Raider ju je nakratko pogledao, kao daje pita hoće li se javiti ili neće, a zatim vrati svoju njušku natrag na svoje šape.
Nettie pažljivo odloži sjenilo i podigne slušalicu. To je vjerojatno bila samo Polly, koja je naziva da bi pitala hoće li kupiti što za večeru u dućanu Hemphill prije nego doñe na posao sutra ujutro. "Halo, stan Cobb," reče odrešito. Cijelog se života bojala Neke Osobe na Vlasti, i otkrila je daje najbolji način da postupa s tim strahom da i sama zvuči kao osoba na vlasti. To nije tjeralo strah, ali je barem držala strah pod kontrolom. 146 "Znam što si napravila, ti luda kravo!" glas zaurla na nju. Bio je tako iznenadan i grozan poput uboda sjekirice za led. Nettien je dah zapeo kao za trn; izraz uhvaćenog užasa ukočio se na njenom licu i njeno srce je pokušavalo probiti svoj put do> njenog grla. Raider je ponovo pogleda, upitno. "Tko... tko..." "Dobro znaš tko je to," reče glas, i naravno daje Nettie znala. To je bila Wilma Jerzvck. To je bila ta zla, zla žena. "Nije lajao!" Nettien glas je bio visok i tanak i vrištav, glas nekoga tko je upravo udahnuo cijeli sadržaj balona punjenog helijem. "On je odrastao i ne laje! Sadaje pored mojih nogu!" "Da li si se dobro zabavljala bacajući blato na moje plahte, ti ukočena pizdo?" Wilma je bila bijesna. Žena se pokušavala pretvarati da to još uvijek ima veze s psom. "Plahte? Kakve plahte? Ja... ja..." Nettie je pogledala prema sje-niluod stakla u boji i činilo se kao daje od njega dobila snagu. "Ostavi me na miru! Ti si luda, a ne ja!" "Platit ćeš zbog ovoga. Nitko ne ulazi u moje dvorište i ne baca blato na moje plahte dok mene nema. Nitko. NITKO! Razumiješ? Ulazi li to u tvoju blesavu glavu? Nećeš znati kada, i nećeš znati gdje i stoje najvažnije, nećeš znati kako, ali... platit... ĆEŠ. Razumiješ li?" Nettie je držala slušalicu čvrsto priljubljenu uz uho. Njeno lice je bilo mrtvački blijedo osim jedne jasne pruge crvenog koja se protezala preko čela izmeñu obrvi i linije kose. Zubi su joj bili stisnuti, a obrazi su se napuhavali unutra, van poput mijeha dok je dahtala sa strane usta. "Ostavi me na miru ili ćeš zažaliti!" vikala je svojim visokim, slabim, helij glasom. Raider je sada stajao, ušiju prema gore, njegove oči bistre i uznemirene. Osjetio je opasnost u sobi. Jednom je za-lajao, žestoko. Nettie ga nije čula. "Zažalit ćeš! Ja... ja poznajem ljude! Ljude na Vlasti! Poznajem ih jako dobro! Ne moram to podnositi!" Govoreći glasom koji je bio tih i ozbiljan i jako bijesan, Wilma reče: "Najgora greška koju si napravila u svom životu je što si se zajebavala sa mnom. Nećeš vidjeti kad ću doći." Cuoseškljocaj. 147Stephen King
POTREBNE STVARI "Nećeš se usuditi!" Nettie je zajaukala. Suze su joj se slijevale niz lice, suze užasa i potpunog, nemoćnog bijesa. "Nećeš se usuditi, ti zločesti stvore! Ja... ja ću..." Čuo se drugi škljocaj. Slijedilo gaje zujanje otvorene veze. Nettie je spustila slušalicu i sjedila uspravno kao svijeća skoro tri minute, buljeći u prazno. Tada je počela plakati. Raider je ponovo zalajao i stavio svoje šape na rub njenog stolca. Nettie gaje zagrlila i plakala na njegovom krznu. Raider je polizao njen vrat. "Neću joj dozvoliti da te povrijedi," reče. Udahnula je njegovu slatku i čistu pseću toplinu, pokušavajući se s njim utješiti. "Neću dozvoliti toj zločestoj, zločestoj ženi da te povrijedi. Ona uopće nija Osoba na Vlasti. Ona je samo zločesti stari stvor i ako te pokuša povrijediti... ili mene... zažalit će." Konačno se uspravila, pronašla Kleenex maramicu koja je bila strpana izmeñu stranice stolca i jastučića, i upotrijebila je da obriše oči. Bila je užasnuta... ali je isto tako mogla osjetiti bijes kako zuji i širi se kroz nju. Isto tako se osjećala prije nego je uzela vilicu iz ladice ispod sudopera i zabila je u vrat muža. Uzela je sjenilo od stakla u boji sa stola i nježno ga zagrlila. "Ako nešto započne, jako, jako će zažaliti," reče Nettie. Dugo je tako sjedila, s Raiderom uz svoje noge i sjenilom u krilu. Norris Ridgewick je polako kružio Main Streetom u svojim patrolnim kolima, promatrajući zgrade na zapadnom dijelu ulice. Njegova smjena će uskoro završiti i bilo mu je drago. Sjetio se kako se dobro osjećao jutros, prije nego gaje dohvatio onaj idiot, sjetio se kako je stajao pred ogledalom u muškom WC-u, namještajući svoj šešir i sa zadovoljstvom razmišljao kako izgleda Sreñeno. Mogao se toga sjetiti, ali sjećanje je djelovalo veoma staro i izblijedjelo, poput slike iz devetnaestog stoljeća. Otkatko gaje onaj idiot Keeton zgrabio, pa sve do sada, ništa nije krenulo dobro. Ručao je u Cluck-Cluck Tonite, u restoranu s piletinom na Rou-te 119. Tamo je hrana obično bila dobra, ali ovaj put je dobio žga- 148 ravicu nakon čega je slijedio proljev. Oko tri sata prešao je preko čavla na Town Roadu #7 blizu starog doma Camberovih i morao je promijeniti gumu. Obrisao je prste o prednji dio svoje svježe očišćene košulje uniforme, ne razmišljajući o tome što radi, samo želeći osušiti vrhove prstiju kako bi lakše mogao stisnuti olabavljene matice, i obrisao je mast preko košulje u četiri svijetle tamnozelene pruge. Dok je to gledao s očajem, grčevi su ponovo natjerali crijeva da prorade i morao je odjuriti u grmlje. To je bila prava utrka u kojoj je nastojao spustiti hlače prije
nego ih napuni. Ovu utrku je Norris uspio pobijediti... ali nije mu se sviñao izgled niskog grmlja koje je izabraodačučneunj. Izgledalo je poput otrovne rujevine, a kako se dan do sada odvijao, najvjerojatnije je i bila. Norris je sporo prolazio pored zgrada koje su činile centar Castle Rocka: Norveška banka i trust, Western Auto, Nanin restorančić, crna rupa gdje se nekoć nalazila cik-cak palača Pop Merrilla, Ti šiješ i šiješ, Potrebne stvari, Željezarija Castle Rocka- Norris iznenada pritisne kočnice i stane. Vidio je nešto zadivljujuće u izlogu Potrebnih stvari - ili je pomislio da je vidio. Pogledao je u retrovizor, ali Main Street je bio napušten. Crveno i zeleno svjetlo semafora na donjem dijelu poslovne četvrti se naglo ugasilo, i nekoliko je sekundi bio mrak dokje relej zamišljeno škljo-cao iznutra. Tada se žuto svjetlo u sredini počelo gasiti, paliti. Znači, devet sati. Točno devet sati. Norris je krenuo natraške ulicom, a zatim stao uz rub pločnika. Pogledao je radio, pomislio da nazove 10-22 - policajca napuštajući vozilo - i odluči da to ne napravi. Želio je samo na brzinu pogledati izlog. Malo je pojačao radio i spustio prozor prije izlaska. To bi trebalo funkcionirati. Nisi vidio ono što misliš da si vidio, upozoravao je sebe, podižući svoje hlače dokje hodao pločnikom. Nikako. Današnji danje stvoren za razočaranja, a ne otkrića. To je bio samo nečiji stari Zebco štap i kotur- Ali nije. Štap za ribolov u izlogu Potrebnih stvari bio je složen kao zgodna mala izložba s mrežom i parom sjajnih žutih gumenih čizama, i to sigurno nije bio Zebco. Bio je Bazun. Takav nije vidio otkako mu je otac umro prije šesnaest godina. Norris je tada imao 149 1Stephen King četrnaest, i volio je Bazun iz dva razloga: zbog onog što je bio i zbog onog stoje predstavljao. Stoje bio? Samo najbolji prokleti štap za riječni ribolov na svijetu, to je sve. Stoje predstavljao? Dobra vremena. Samo tako jednostavno. Dobra vremena koja je mršavi mali dječak po imenu Norris Ridgewick imao sa svojim starim. Dobra vremena koja su navirala kroz šumu pored nekog potoka na rubu grada, dobrih vremena u malom čamcu, sjedeći nasred Castle jezera dok je sve okolo bilo bijelo od maglice koja se dizala s jezera u malim stupcima punim pare i zatvarala ih u njihov privatan svijet. Svijet stvoren samo za momke. U nekom drugom svijetu mame će uskoro pripremati doručak, i to je bio dobar svijet, takoñer, ali ne toliko dobar kao ovaj. Niti jedan svijet nije bio tako dobar kao ovaj, prije ili kasnije.
Nakon očevog fatalnog srčanog napada, Bazun štap i kotur su nestali. Sjeća se da ih je tražio u garaži nakon sprovoda i već su nestali. Tražio je u podrumu, čak u ormaru mamine i tatine spavaće sobe (iako je znao da bi mama prije dozvolila Henrvju Ridgewicku da tamo spremi slona nego štap za ribolov), ali Bazun je nestao. Norris je uvijek sumnjao na svog ujaka Phila. Nekoliko puta je skupio hrabrost da ga upita, ali svaki put kad je došao do škakljive teme, povukao se. Sada, gledajući taj štap i kotur, koji su mogli biti ti isti, prvi put tog dana je zaboravio Bustera Keetona. Bio je obuzet jednostavnim, savršenim sjećanjem: njegov otac koji sjedi na krmi čamca, njegova kutija s priborom meñu nogama, dodaje Bazun Norrisu kako bi si mogao na-točiti šalicu kave iz svoje velike crvene termosice sa sivim prugama. Mogao je osjetiti miris kave, vruće i dobre, a mogao je osjetiti i mirisi očevog losiona poslije brijanja: zvao se Southern Gentleman. Iznenada se pojavi stara tuga i zgrabi ga u svoj sivi zagrljaj i želio je svog oca. Nakon svih ovih godina, ta stara bol je ponovo izjedala njegove kosti, tako svježa i gladna kao onog dana kada je njegova majka došla kući iz bolnice i uzela njegove ruke i rekla Sada moramo biti hrabri, Noiris. Reflektor visoko u izlogu je bacao svjetle zrake svjetlosti s čelične oplate kotura i sva stara ljubav, ta mračna i zlatna ljubav, ponovo gaje obuzela. Norris je zurio u Bazun štap i pomislio na miris 150 POTREBNE STVARI svježe kave koji se dizao iz velike crvene termosice sa sivim prugama i mirnu, široku površinu jezera. U svojim mislima ponovo je osjetio grubu grañu plutenog drška štapa, i polako je podigao ruku kako bi obrisao oči. "Policajce?" tihi glas je upitao. Norris malo zaviče i odskoči od prozora. U jednom divljem trenutku je pomislio da će ipak napuniti gaće - savršen završetak savršenog dana. Tada je grč prošao i okrenuo se. Visok čovjek u sakou od tvida je stajao na otvorenim vratima, gledajući ga s malim osmijehom. "Jesam li vas prestrašio?" upita. "Jako mije žao." "Ne," reče Norris, i tada se i sam uspije osmjehnuti. Njegovo je srce još uvijek udaralo poput čekića. "Pa... možda samo malo. Gledao sam taj štap i razmišljao o starim vremenima." "Upravo je došao danas," reče čovjek. "Star je, ali je u jako dobrom stanju. To je Bazun, znate. Nejako poznata marka, ali jako cijenjena meñu ozbiljnim ribolovcima. To je-" "-japanska," reče Norris. "Znam. Moj otac je imao takav." "Zaista?" Osmijeh čovjeka se raširio. Zubi koje je otkrio su bili iskrivljeni, ali
Norris je svejedno smatrao to ugodnim osmijehom. "To je slučajnost, zar ne?" "Sigurno je," složi se Norris. "Ja samLeland Gaunt. Ovo je moj dućan." Ispružio je svoju ruku. Trenutna odvratnost je obuzela Norrisa dok su se ti dugi prsti omotali oko njegove ruke. Meñutim, Gauntovo rukovanje je bilo trenutno, i kada gaje pustio, osjećaj je odmah nestao. Norris je mislio daje to njegov želudac, još uvijek osjetljiv zbog onih loših školjki koje je jeo za ručak. Sljedeći put kad će tamo biti, držat će se piletine, koja je ipak, bila specijalitet kuće. "Mogu vam jako povoljno dati ovaj štap," reče gospodin Gaunt. "Zašto ne uñete, policajce Ridgevvick? Razgovarat ćemo o tome." Norris se malo trgne. Bio je siguran da nije rekao svoje ime ovom starom čovjeku. Otvorio je svoja usta da upita Gaunta kako ga zna, zatim ih ponovo zatvori. Nosio je malu pločicu s imenom iznad svoje značke. To je bilo to, naravno. "Ne bih smio," reče i okrene palac preko ramena prema patrolnom vozilu. Još uvijek je mogao čuti radio, iako je puštao van samo 151Stephen King smetnje; cijelu noć nije dobio poziv. "Na dužnosti sam, znate. Pa, slobodan sam u devet, ali tehnički govoreći, dok ne vratim auto-" "To će vam oduzeti samo minutu", nagovarao je Gaunt. Njegove oči su veselo promatrale Norrisa. "Kada odlučim obaviti posao s čovjekom, policajce Ridgewick, ne gubim vrijeme. Naročito kada je čovjek o kojem se radi vani usred noći i čuva moj posao. Norris je razmišljao da kaže Gauntu da devet sati baš i nije usred noći, a u uspavanom malom mjestu poput Castle Rocka, čuvanje investicija lokalnih poslovnih ljudi je rijetko bio zadatak. Zatim ponovo pogleda štap i kotur Bazun i ona stara čežnja, tako iznenañujuće jaka i svježa, ponovo gaje preplavila. Razmišljao je da ode na jezero s takvim štapom ovaj vikend, da ide rano ujutro s kutijom crva i velikom termosicom svježe kave iz Naninog restorančića. To će biti skoro kao daje ponovo sa starim. "Pa..." "Oh, uñite, "nagovarao je Gaunt. "Ako ja mogu malo prodavati nakon radnog vremena, i vi možete kupovati za vrijeme gradskog vremena. A, zaista, policajce Ridgewick - ne mislim da će itko noćas opljačkati banku, a vi?" Norris pogleda prema banci, kojaje prvo zatreperila žuto, a zatim crno u odmjerenom mucanju šignalne lampe, i nasmije se. "Sumnjam." "Pa?" "U redu," reče Norris. "Ali ako ne budemo mogli sklopiti posao za nekoliko minuta, ja ću zaista morati ići."
Leland Gaunt istovremeno zagunña i nasmije se. "Mislim da čujem mekani zvuk svojih isprevrnutih džepova," reče. "Doñite, policajce Ridgewick - to će biti samo nekoliko minuta." "Volio bih imati taj štap," Norris izlane. Bio je to loš način da započne posao i to je znao, ali nije si mogao pomoći. "Pa i hoćete," reče gospodin Gaunt. "Dat ću vam najbolju ponudu u vašem životu, policajce Ridgewick." Uveo je Norrisa u Potrebne stvari i zatvorio vrata. 152 ŠESTO POGLAVLJE 1 Wilma Jerzyck nije tako dobro poznavala svog muža, Petea kao stoje mislila da ga poznaje. Otišla je u krevet tog četvrtka naveče, planirajući kako će otići do Nettie Cobb odmah u petak ujutro i Srediti Stvari. Njene česte svañe su ponekad blijedjele, ali u slučajevima kad su dosegle vrhunac, Wilma je bila ta kojaje birala mjesto dvoboja i oružje. Prvo pravilo njenog kontrontacijskog načina života je bilo Uvijek imaj zadnju riječ. Drugo je bilo Uvijek napravi prvi korak. Prvi korak je bilo ono stoje ona podrazumijevala pod Sreñivanjem Stvari i namjeravala je na brzinu srediti Nettie. Rekla je Peteu da će vidjeti koliko puta bude mogla okrenuti glavu lude kurve prije nego padne s postolja. Očekivala je da će provesti većinu noći budna i pušeći se, napeta kao nategnuta tetiva luka; ne bi bilo prvi puta. Umjesto toga, utonula je u san niti deset minuta nakon stoje legla, a kada se probudila, osjećala se čudno svježe i neobično smireno. Sjedeći za kuhinjskim stolom u svojoj kućnoj haljini u petak ujutro, sinulo joj je da je možda prerano da Sredi Stvari Trajno. Prošlu noć je uplašila Nettie na smrt preko telefona; koliko god daje Wilma bila ljuta, nije bila toliko ljuta da to nije opazila. Samo osoba kojaje gluha kao top ne bi to opazila. 153Zašto osoba Miss mentalnih bolesti iz 1991. ne bi malo drhtala kao list na vjetru? Neka ona. bude ta koja će ležati budna noćima, pitajući se iz kojeg pravca će padati Wilmin Gnjev. Nekoliko puta će se provozati pored njene kuće, možda još nekoliko puta telefonirati. Dok je pijuckala kavu, (Pete je sjedio preko puta za stolom, gledajući je zabrinuto s vrha sportske rubrike novina), sinulo joj je da, ako je Nettie zaista luda kako svi govore, možda neće uopće trebati Srediti Stvari. To je možda jedna od rijetkih okolnosti kada se Stvari Same Srede. Ova ju je misao tako razveselila daje čak dozvolila Peteu daje poljubi kad je uzeo svoju aktovku i spremio se ići na posao. Pomisao da bi je njen uplašeni miš od muža mogao drogirati nije nikad pala Wilmi na um. Svejedno, to je ono što je Pete Jerzyck napravio, a to i nije bilo prvi put.
Wilma je znala da je zastrašila svog muža, ali nije imala pojma do koje granice. On nije samo živio u strahu od nje; živio je u strahopoštovanju pred njom, kao što su domoroci u odreñenim tropskim krajevima nekoć živjeli u strahopoštovanju i praznovjernom strahu od Velikog Boga Grom Planine, koji je mogao godinama ili čak generacijama tiho prekrivati njihove sunčane živote prije nego eksplodira u ubojitu tiradu goruće lave. Takvi domoroci, bilo stvarni ili hipotetični, su nesumnjivo imali svoje rituale naklonosti. Oni nisu mogli puno pomoći kad se planina probudila i bacila svoje gromove i vatrene rijeke na njihova sela, ali su svakako poboljšali svačije raspoloženje kad je planina bila tiha. Pete Jerzvck nije imao tako uzvišene rituale s kojima je mogao obožavati Wilmu; činilo se da će se morati poslužiti prozaičnijim mjerama. Propisani lijekovi umjesto hostije za pričest, na primjer. Ugovorio je sastanak s Ray Van Allenom, jedinim obiteljskim liječnikom Castle Rocka i rekao da bi želio nešto što bi mu olakšalo njegove osjećaje tjeskobe. Njegov radni raspored je bio proklet, rekao je Rayju i kako je rastao njegov postotak provizije, bilo mu je sve teže i teže ostaviti probleme povezane s poslom u uredu. Konačno je odlučio vidjeti da li liječnik može prepisati nešto što bi moglo ublažiti napetost. Ray Van Allen nije ništa znao o naporima u poslu s nekretninama, ali je približno znao kakav je napor živjeti s Wilmom. Mislio je 154 POTREBNE STVARI da bi Pete Jerzyck bio puno manje uznemiren da nikad ne napusti ured, ali naravno, nije bilo na njemu da to kaže. Napisao je recept za Xanax, dao uobičajena upozorenja i zaželio čovjeku sreću i sretan put. Vjerovao je da, ako Pete slijedi životnu cestu u tandemu s tom posebnom kobilom, da će mu trebati puno obojega. Pete je koristio Xanax, ali ga nije zloupotrebljavao. Isto tako nije ni Wilmi rekao o tome - ona bi se uplašila da zna da on KORISTI LIJEKOVE. Pažljivo je držao svoje recepte za Xanax u svojoj ak-tovki, u kojoj su se nalazili papiri za koje Wilma uopće nije bila zainteresirana. Pio je pet ili šest tableta mjesečno, najviše u danima prije početka Wilmine menstruacije. Tada, prošlog ljeta, Wilma je započela svañu s Henriettom Long-man, koja je bila vlasnica i namještenica Sna ljepote na Castle Hillu. Predmet je bio uništena trajna. Nakon početnog meča u vikanju, slijedio je obračun izmeñu njih u Hemphill dućanu sljedećeg dana, zatim meč urlanja u Main Streetu tjedan dana kasnije. Taj se skoro pretvorio u tučnjavu.
Kao posljedica toga, Wilma je hodala amo-tamo po kući poput lavice u kavezu, zaklinjući se da će kurva dobiti svoje, da će je smjestiti u bolnicu. "Njoj će trebati San ljepote kad je ja dohvatim," Wil-ma je procijedila kroz stisnute zube. "Možeš računati na to. Sutra idem tamo. Idem tamo gore i Sredit ću Stvari." Pete je shvatio sa sve većom zabrinutošću da to nisu samo priče; Wilma je to zaista mislila. Samo Bog zna kakvu ekshibiciju ona može izvesti. Imao je vizije Wilme kako uronjava Henriettinu glavu u veliku bačvu ljepljive, guste tekućine koja izjeda zbog čega će žena cijeli život ostati ćelava poput Sinead O' Connor. Nadao se promjeni temperamenta preko noći, ali kada je Wilma ustala sljedeće jutro, bila je još ljuća. Nije vjerovao daje to moguće, ali činilo se daje. Tamni kolutovi ispod njenih očiju bili su objava besane noći koju je provela. "Wilma," rekao je slabo, "zaista ne mislim daje dobra ideja da ideš tamo u San ljepote danas. Siguran sam da ako ponovo razmisliš o tome -" "Razmišljala sam o tome prošle noći," odgovorila je Wilma, okrećući taj svoj zastrašujući isprazan pogled prema njemu, "i odlu- 155Stephen King POTREBNE STVARI čila sam da kad obračunam s njom, da nikad više nikome neće spaliti korijen kose. Kada ja obračunam s njom, trebat će joj pas, vodič slijepih da bi uspjela doći do zahoda. A ako se ti, Pete, budeš zajebavao sa mnom, i ti i ona ćete moći kupiti vaše proklete pse iz istog legla njemačkih ovčara." Očajan, nije bio siguran da će to djelovati, ali nije mogao smisliti nikakav drugi način da spriječi nadolazeću katastrofu, Pete Jerzvck je izvadio bočicu iz svog unutarnjeg džepa aktovke i ubacio Xanax tabletu u Wilminu kavu. Tada je otišao u ured. U pravom smislu riječi, to je bila prva pričest Petea Jerzvcka. Proveo je dan u agoniji napetosti i došao kući uplašen od onoga što bi mogao naći, (njegova najnovija fantazija bila je Henrietta Longman mrtva, a Wilma u zatvoru). Bio je oduševljen kad je našao Wilmu u kuhinji da pjeva. Pete duboko udahne, smanji svoj emocionalni štit protiv napada i upita je što se dogodilo s Longmanovom. "Ne otvara prije podneva, a do tada više nisam bila tako ljuta," reče Wilma. "Svejedno sam otišla tamo da to sredim s njom - ipak sam sebi obećala da ću ići. I znaš, ponudila me s čašom serija i rekla da mi želi vratiti novac!"
"Super!" reče Pete, s olakšanjem i veseljem...i to je bio kraj l'af-faire Henrietta. Proveo je dane čekajući da se vrati Wilmin bijes, ali nije - barem nije bio usmjeren u tom pravcu. Razmišljao je da predloži Wilmi da ide dr. Van Allenu i dobije recept za svoje sredstvo za smirenje, ali je odbacio ideju nakon dugog i pažljivog razmišljanja. Wilma bi ga odmah poklopila, možda čak lansirala u orbitu - da joj predloži da UZIMA LIJEKOVE. UZIMANJE LIJEKOVA je za narkiće, a sredstva za smirenje su bila za slabiće narkiće. Ona će se suočiti sa životom pod uvjetima života, hvala lijepa. A osim toga, Pete je zaključio protiv volje, istina je bila previše očita, da bi se negirala: Wilma je voljela biti luda. Wilma u potpunom bijesu je bila Wilma ispunjena, Wilma prožeta visokim ciljevima. A volio ju je - kao što su i domoroci tog hipotetičnog tropskog otoka voljeli svog Velikog Boga Grom Planinu. Njegovo strahopoštovanje i strah su u stvari povećavali njegovu ljubav; ona je bila 156 WILMA, snaga sama po sebi, i on ju je namjeravao skrenuti s njenog puta samo kada se bojao da bi se mogla povrijediti... što bi kroz mistične transsupstancije ljubavi, i njega povrijedilo. Od tada joj je samo u tri slučaja ubacio Xanax. Treći - i do sada najzastrašujući - je bila Noć Blatnih Plahti. Izbezumljeno je nastojao da popije šalicu čaja, i kada je konačno pristala daje popije, (nakon njenog kratkog, ali krajnje zadovoljavajućeg dijaloga s ludom Nettie Cobb), napravio je jak čaj i ubacio ne jedan, već dva Xanaxa. Osjećao je veliko olakšanje kada je vidio koliko joj se spustio ter-mostat sljedećeg jutra. To su bile stvari koje Wilma Jerzvck, uvjerena u svoju moć nad muževim umom, nije znala; to su isto bile stvari koje su sprečavale Wilmu od toga da se jednostavno zaleti svojim Yugom kroz Nettie-na vrata i zgrabi je (ili pokuša) u petak ujutro. Wilma nije zaboravila Nettie, ili joj oprostila, ili je imalo pomislila da je krivo posumnjala tko je uništio njeno posteljno rublje; nikakav lijek na svijetu ne bi mogao napraviti te stvari. Kratko nakon stoje Pete otišao na posao, Wilma je ušla u svoj auto i polako krstarila Willow ulicom (na stražnjem braniku malog žutog Yuga nalazila se naljepnica, AKO TI SE NE SVIðA MOJA VOŽ-NJANAZOVI1-800-JEDI-GOVNA). Skrenulaje desno u Ford Street, i usporila, te skoro milećim korakom vozila kad se približavala maloj urednoj kućici Nettie Cobb. Pomislila je da je vidjela kako se jedna zavjesa pomaknula, i to je bio dobar početak... ali samo početak. Skrenula je iza bloka, (prolazeći pored kuće Ruskovih u Pond Streetu, niti ne pogledavši je), pored svog vlastitog doma u Willow Streetu i okolo do Ford Streeta drugi puta. Ovaj put je zatrubila dva puta dok se
približavala Nettienoj kući i zatim parkirala ispred ulaza s uključenim motorom. Zavjesa se dva puta pomaknula. Ovaj puta nema greške. Žena je zurila u nju. Wilma je razmišljala o njoj iza zavjese, kako se trese od straha i užasa, i otkrila da još više uživa u tom prizoru nego onom s 157Stephen King kojim je otišla u krevet- onom u kojem je okretala glavu lude kurve dok se nije okrenula poput glave djevojčice u Egzorcistu. "Ku-ku, vidim te," reče nacereno dok se zavjesa vraćala na mjesto. "Nemoj misliti da te ne vidim." Ponovo je napravila krug oko bloka i po drugi put se zaustavila ispred Nettiene kuće, trubeći kako bi obavijestila žrtvu o svom dolasku. Ovaj put je sjedila ispred kuće skoro pet minuta. Zavjesa se pomaknula dva puta. Konačno se odvezla, zadovoljna. Luda ženska će provesti ostatak dana tražeći me, pomisli dok je parkirala ispred svoje kuće i izlazila. Bojat će se proći kroz svoja vrata. Wilma je ušla unutra, laganih nogu i srca i bacila se na kauč s ka-talogom. Uskoro je veselo naručivala tri nova kompleta plahti - bijeli, žuti i šareni. Raider je sjedio na sredini tepiha dnevne sobe, gledajući svoju gaz-daricu. Konačno je uzrujano zacvilio, kao da želi podsjetiti Nettie daje radni dan i daje već zakasnilapola sata. Danas je dan kada bi trebalausi-savati gornji kat kod Polly, a doći će i čovjek za telefone s novim telefo-nima, onim s velikim tipkama za tonsko biranje. Trebali su biti jednos-tavniji za upotrebu za ljude koji imaju tako strašan artritis, kao Polly. Ali kako će izaći? Ta luda Poljakinja je negdje vani, krstareći okolo u svom malom autu. Nettie je sjedila u svom stolcu, držeći sjenilo u svom krilu. Držala gaje u krilu otkad se ta luda Poljakinja prvi puta provozala pored njene kuće. Tada je ponovo došla, parkirala i zatrubila. Kada je otišla, Nettie je pomislila daje možda gotovo, ali ne - žena se trebala vratiti čak i treći put. Nettie je bila sigurna da će luda Poljakinja pokušati ući. Sjedila je u svom stolcu, grleći sjenilo jednom rukom, a Raidera drugom, pitajući se što će napraviti ako ta luda Poljakinja pokuša - kako će se braniti. Nije znala. Konačno je skupila dovoljno hrabrosti da još jednom proviri kroz prozor i luda Poljakinja je otišla. Njen prvi osjećaj olakšanja je 158 POTREBNE STVARI bio zamijenjen strahom. Bojala se daje luda Poljakinja patrolirala ulicama, čekajući je da izañe van; još više se bojala da će luda Polja-kinja doći ovdje nakon što ona ode.
Da će provaliti i vidjeti njeno prekrasno sjenilo i razbiti ga u tisuće komadića o pod. Raider ponovo zacvili. "Znam," reče glasom koji je skoro bio stenjanje. "Znam." Morala je ići. Imala je odgovornost i znala je kakvu i kome je duguje. Polly Chalmers je bila dobra prema njoj. Polly je bila ta koja je napisala preporuku koja ju je izvukla iz Juniper Hilla zauvijek i Polly je bila ta koja je bila supotpisnica za njenu hipoteku u banci. Da nije bilo Polly, čiji otac je bio najbolji prijatelj njenog oca, ona bi još uvijek živjela u iznajmljenoj sobi s druge strane Tin Bridgea. Ali što ako ode i luda Poljakinja se vrati? Raider nije mogao štititi njeno sjenilo; bio je hrabar, ali on je bio samo mali psić. Luda Poljakinja bi možda povrijedila njega ako bi je pokušao zaustaviti. Nettie je osjećala da se njen razum, uhvaćen u škripac izmeñu dvije užasne dileme, počinje gubiti. I iznenada, milostivo, sinula joj je ideja. Ustala je, još uvijek držeći sjenilo u svojim rukama i prešla dnevnu sobu koja je bila vrlo sumorna s povučenim zaslonima. Prošla je kroz kuhinju i otvorila vrata u njenom krajnjem kutu. Na ovaj dio kuće je bila pričvršćena šupa. Sjena hrpe drveta i mnogih pohranjenih predmeta pojavljivala se u tmini. Jedna žarulja je visila sa stropa na žici. Nije bilo ni prekidača niti žice; uključivala se tako daju se čvrsto zavrne u grlo. Posegnula je prema tome... zatim oklijevala. Ako luda Poljakinja bude vrebala u stražnjem dvorištu, vidjet će uključeno svjetlo. A ako vidi uključeno svjetlo, znat će točno gdje treba tražiti Nettieno sjenilo, zar ne? "Oh ne, nećeš me uloviti tako lako," reče ispod daha, tražeći prolaz pored majčinog ormara i starog majčinog nizozemskog ormarića za knjige do hrpe drveta. "Oh, ne nećeš, Wilma Jerzyck. Nisam glupa, znaš. Upozoravam te na to." Držeći sjenilo na svom trbuhu lijevom rukom, Nettie je koristila desnu kako bi skinula splet starih, prljavih mreža ispred jedinog 159Stephen King prozora šupe. Zatim je provirila u stražnje dvorište, njene oči naglo se premještajući s jednog mjesta na drugo. Tako je ostala skoro minutu. Ništa se nije micalo u stražnjem dvorištu. Jednom je pomislila da vidi ludu Poljakinju kako čuči u krajnjem lijevom uglu vrta, ali pobliže proučavanje ju je uvjerilo daje to samo sjena hrasta u stražnjem dijelu dvorišta Fearonovih. Donje grančice drveta su visile u njeno dvorište. Malo su se micale na vjetru, i zato je dio sjene tamo izgledao na sekundu poput lude žene (točnije, lude Poljakinje).
Raider zacvili iza nje. Pogledala je okolo i vidjela ga da stoji na vratim šupe, crna silueta s naherenom glavom. "Znam," reče. "Znam, dječače - ali zavarat ćemo je. Ona misli da sam ja glupa. Pa ja joj mogu i bolje pokazati nego što misli." Pipanjem je tražila put nazad. Oči su se privikavale na tminu i odlučila je da ipak neće trebati zavrnuti žarulju. Stala je na vrh prstiju i pipala po vrhu ormara dok njeni prsti nisu našli ključ koji je zaključavao i otključavao dugi ormar na lijevoj strani. Ključa za ladice nije bilo već godinama, ali to je bilo u redu -Nettie je imala onaj koji je trebala. Otvorila je dugi ormar i unutra spremila sjenilo od stakla u boji, izmeñu nakupina prašine i mišjih govana. "Zaslužuje bolje mjesto i znam to," rekla je nježno Raideru. "Ali je sigurno, i to je važna stvar." Stavila je ključ u bravu, okrenula ga, a zatim isprobala vrata ormara. Bila su zagrizla, zagrizla poput krpelji, i iznenada je osjetila kao da se ogroman kamen otkotrljao s njenog srca. Ponovno je probala vrata ormara, brzo kimnula i ispustila ključ u džep svoje kućne haljine. Kada doñe u Pollvinu kuću, stavit će ga na komadić užeta i objesiti oko vrata. To će biti prva stvar koju će učiniti. "Evo!" rekla je Raideru koji je počeo mahati repom. Možda je osjetio daje kriza prošla. "Za to smo se pobrinuli, veliki dječače, a ja moram ići na posao! Kasnim!" Dok je oblačila kaput, počeo je zvoniti telefon. Nettie je napravila dva koraka prema njemu, a zatim zastala. Raider zalaje jednom oštro i pogleda je. Ne znaš li što trebaš napraviti kada zvoni telefon? njegove su oči pitale. Čak i ja to znam, a ja sam samo pas. 160 POTREBNE STVARI "Neću," reče Nettie. Znam što si napravila, ti luda kurvo, znam što si napravila, znam što si napravila, i... PLATIT ćeš... za to! "Neću se javiti. Idem na posao. Ona je ta koja je luda, a ne ja. Nikad joj ništa nisam napravila! Niti jednu jedinu stvar!" Raider je zalajao potvrdno. ■, Telefon je prestao zvoniti. Nettie se malo opustila... ali njeno srce je još uvijek jako lupalo. "Budi dobar dječak," reče Raideru, gladeći ga. "Vratit ću se kasno, zato jer odlazim kasno. Ali te volim i ako to zapamtiš, bit ćeš dobar psić cijeli dan." To su bile čarobne riječi koje su se izgovarale prilikom odlaska na posao i koje je Raider dobro poznavao i mahnuo je repom. Nettie je otvorila prednja vrata i pogledala na obje strane prije nego je
zakoračila van. Na trenutak se uplašila kad je vidjela sjajno svjetlucanje žutog, ali to nije bio auto lude Poljakinje; dječak Po-llardovihje ostavio svoj Fisher-Price tricikl na pločniku, to je bilo sve. Nettie je upotrijebila ključ da zaključa vrata za sobom, zatim ode do stražnjeg dijela kuće provjeriti da li su vrata šupe zaključana. Bila su. Krenula je prema Pollvinoj kući, njena torbica preko ruke, a oči u potrazi za autom lude Poljakinje (pokušavala je odlučiti da li da se sakrije iza grmlja ili da jednostavno ostane na mjestu ako je vidi). Došla je skoro do kraja bloka kad se sjetila da nije provjerila prednja vrata tako pažljivo kako je trebala. Zabrinuto je pogledala na sat i zatim se vratila istim putem. Provjerila je prednja vrata. Čvrsto su bila zaključana. Nettie je uzdahnula s olakšanjem i tada odluči da treba provjeriti i bravu na vratima šupe, da bude sigurna. "Bolje spriječiti nego liječiti," mrmljala je ispod daha, a zatim otišla okolo do stražnjeg dijela kuće. Njena se ruka ukočila dok je povlačila ručicu na vratima šupe. Unutra, telefon je ponovo zvonio. • "Ona je luda," zastenje Nettie. "Ništa nisam napravila!" Vrata šupe su bila zaključana, ali je tamo stajala sve dok telefon nije zašutio. Zatim je ponovo krenula na posao s torbicom koja je visila preko ruke. 161Stephen King Ovaj put je skoro otišla dva bloka dalje prije nego ju je počelo izjedati i vraćati se uvjerenje da još uvijek nije zaključala prednja vrata. Znala je daje, ali se bojala da nije. Stajala je pored plavog U.S. sandučića za poštu na uglu Ford i Deaconess Waya, neodlučna. Skoro je odlučila nastaviti dalje, kada je ugledala žuti auto koji je prošao kroz križanje blok niže. To nije bio auto lude Poljakinje, bio je Ford, ali je pomislila da bi to mogao biti predznak. Brzo je otišla do svoje kuće i ponovo provjerila oboja vrata. Zaključana. Došla je do kraja svoje šetnje prije nego joj je sinulo daje trebala dva puta provjeriti takoñer vrata ormara i provjeriti da li su zaključana. Znala je da jesu, ali se bojala da nisu. Otključala je prednja vrata i ušla unutra. Raider je skočio na nju, divlje mašući repom, i na trenutak gaje pomilovala- ali samo na trenutak. Trebala je zatvoriti prednja vrata, jer ta luda Poljakinja može doći bilo kada. Bilo kada. Zalupila ih je, povukla zasun i otišla van u šupu. Vrata ormara su bila zaključana, naravno. Vratila se u kuću i minutu stajala u kuhinji. Već se počela zabrinjavati, počela je razmišljati kako je pogriješila i da vrata
ormara nisu zaista zaključana. Možda ih nije povukla dovoljno jako kako bi bila apsolutno sto posto sigurna. Možda su samo zaglavljena. Vratila se ponovno provjeriti, i dok je provjeravala, telefon je počeo zvoniti. Požurila je natrag u kuću s ključem ormara stisnutim u njenoj znojnoj desnoj ruci. Ogrebla je goljenicu na klupici za noge i zaurlala od bola. Dok je stigla do dnevne sobe, telefon je ponovo prestao zvoniti. "Ne mogu danas ići na posao," promumlja. "Moram..." (čuvati stražu) To je bilo to. Mora čuvati stražu. Podigla je slušalicu i brzo birala brojeve prije nego njen razum ponovo počne izjedati samog sebe, na način kako je Raider grizao svoje igračke od sirove kože. "Halo?" Polly reče. "Ovo je Ti šiješ i šiješ." 162 POTREBNE STVARI "Zdravo, Polly. To sam ja." "Nettie? Je li sve u redu?" "Da, ali zovem od kuće, Polly. Boli me želudac." Sada to više nije bila laž. "Htjela sam pitati da li bih mogla dobiti slobodan dan. Znam za usisavanje gornjeg kata... i dolazi čovjek za telefone... ali..." "U redu je," Polly reče odmah. "Čovjek za telefon neće doći prije dva, a ja sam i inače mislila danas otići ranije. Moje ruke još uvijek previše bole da bih mogla dugo raditi. Ja ću ga pustiti unutra." "Ako me zaista trebaš, ja bih-" "Ne, zaista," Polly ju je toplo uvjeravala, i Nettie osjeti suze koje su je pekle u očima. Polly je bila tako ljubazna. "Da li su oštri bolovi, Nettie? Da li da pozovem dr. Van Allena za tebe?" "Ne - samo poput grčeva, bit će mi dobro. Ako budem mogla doći poslijepodne, doći ću." "Glupost," energično reče Polly. "Nisi tražila slobodan dan otkako radiš za mene. Samo se uvuci u krevet i vrati se spavati. Blago upozorenje: ako budeš pokušavala doći, poslat ću te kući." "Hvala, Polly," Nettie reče. Bilajenarubu suza. "Ti si jako dobra prema meni." "Ti zaslužuješ dobrotu. Moram ići, Nettie - mušterije. Legni. Zvat ću te poslijepodne da vidim kako ti je." "Hvala." "Nema na čemu. Do viñenja." "Bok," reče Nettie i spusti slušalicu. Odmah je otišla do prozora i pomakla zavjesu sa strane. Ulica je bila prazna - za sada. Vratila se u šupu, upotrijebila ključ da otvori ormar, i
izvadila sjenilo. Čim ga je zaljuljala u rukama, u njoj su prevladali osjećaji smirenosti i olakšanja. Odnijela gaje u kuhinju, oprala u vrućoj, sapunastoj vodi, isprala i pažljivo ga osušila. Otvorila je jednu od kuhinjskih ladica i uzela mesarski nož. Uzela je to i sjenilo natrag u dnevnu sobu i sjedila u mraku. Sjedila je tako cijelo jutro, uspravna kao svijeća na stolcu, sa sjenilom u krilu, a mesarski nož je bio čvrsto stisnut u njenoj desnoj ruci. Telefon je dva puta zvonio. Nettie se nije javila. 163 SEDMO POGLAVLJE 1 Petak, 11. listopada, je bio glavni dan za najnoviji dućan Castle Rocka, naročito kad je jutro ustupilo mjesto poslijepodnevu i ljudi su počeli unovčavati svoje čekove. Novac u ruci je bio poticaj za dućane; isto tako je bio i dobar glas kojeg su širili oni koji su navratili u srijedu. Postojali su ljudi, naravno, koji su vjerovali da se ne može vjerovati sudu ljudi koji su bili dovoljno neotesani da posjete dućan na sam prvi dan njegovog otvaranja, ali oni su bili manjina, i malo srebrno zvono iznad prednjih vrata Potrebnih stvari je zgodno zvonilo cijelog dana. Još neka roba je bila ili raspakirana ili dostavljena od srijede. Onima koji su bili zainteresirani za takve stvari bilo je teško povjerovati daje bilo dostave - nitko nije vidio kamion - ali to zaista i nije bilo jako bitno, na ovaj ili onaj način. Bilo je puno više robe u Potrebnim stvarima u petak; to je bila važna stvar. Lutke, na primjer. I prekrasno izrañene drvene slagalice, neke od njih dvostrane. Tamo je bio i unikatni šah: figure su bile komadi kamenog kristala koju je neka primitivna, ali izvanredno talentirana ruka izrezbarila u afričke životinje - žirafe u trku kao konji, nosoro-zi sa svojim glavama spuštenim na borbu kao kule, šakali kao pioni, lavovi kraljevi, vijugavi leopardi kraljice. Tamo se nalazila i ogrlica od crnih bisera koja je očito bila skupa - koliko skupa nitko se nije 164 POTREBNE STVARI usudio pitati (barem fogdana) - ali njena ljepota je bila skoro bolna za gledanje, i nekoliko posjetilaca Potrebnih stvari je otišlo kući osjećajući melankoliju i neobičnu izbezumljenost, sa slikom crne ogrlice koja je plesala u mraku točno ispred njihovih očiju, crno na crnom. Meñu njima nisu bile samo žene. Tamo je bio i par lutaka rasplesanih dvorskih luda. Bila je i glazbena kutija, stara i kićeno izrezbarena - gospodin Gaunt je rekao da je bio siguran daje svirala nešto neobično kad bi se otvorila, ali nije se mogao
sjetiti što, a bila je zaključana. Smatrao je da će kupac trebati pronaći nekoga tko će napraviti ključ za to; još uvijek su postojali veterani, rekao je, koji su znali takve vještine. Nekoliko puta su ga pitali da li se može glazbena kutija vratiti ako kupac da otvoriti poklopac i otkrije da melodija nije po njegovom ili njenom ukusu. Gospodin Gaunt se nasmiješio i pokazao na novi natpis na zidu. Pisalo je: NE VRAĆAM NOVAC I NE VRŠIM ZAMJENE CAVEAT EMPTOR! ... "Što to znači?" upita Lucille Dunham. Lucille je bila konobarica kod Nan i navratila je sa svojom prijateljicom Rose Ellen Myers za vrijeme pauze za kavu. "To znači da ako kupiš mačka u vreći, ti zadržiš mačka, a on zadrži tvoju vreću," reče Rose Ellen. Vidjela je da ju je gospodin Gaunt čuo, (a mogla se zakleti da gaje vidjela na drugoj strani dućana samo trenutak prije), i jako je pocrvenila. Meñutim, gospodin Gaunt se samo nasmijao. "To je točno," re-kaojoj je. "To je upravo to što znači!" Stari revolver s dugom cijevi u kutiji s natpisom ispred na kojem je pisalo SPECIJALAN NED BUNTLINE; lutak s drvenom crvenom kosom, pjegicama i stalnim prijateljskim osmijehom (HOW-DY DOODY PROTOTIP8 je pisalo na kartici); kutije s papirom za pisanje, veoma lijepe, ali ne osobite; zbirka antiknih razglednica; kompleti pera i olovki; platnene maramice; punjene životinje. Činilo se da postoji predmet za svaki ukus i - iako nije bilo niti jedne je- " Howdy Doody je glavni lik iz američke emisije iz razdoblja izmeñu 40-tih i 60-tih. To je lutka s pjegicama i crvenom kosom odjevena kao kauboj. 165Stephen King dine cedulje s cijenom u cijelom dućanu - za svaki džep. Gospodin Gaunt je napravio dobar posao tog dana. Većina predmeta koje je prodao tog dana bili su zgodni, ali ni na koji način jedinstveni. Sklopio je, meñutim, nekoliko "posebnih" pogodbi, i sve ove prodaje su se odvijale za vrijeme zatišja kada nije bilo niti jednog kupca u dućanu. "Kada se stvari uspore, ja postajem nemiran," rekao je Sally Ratcliffe, nastavnici govora Briana Ruska, svojim prijateljskim osmijehom, "a kad postanem nemiran, onda ponekad postanem lakouman. Loše za prodavača, ali užasno dobro za kupca." Gñica Ratcliffe je bila odani član baptističkog stada velečasnog Rosea, tamo je upoznala svog zaručnika Lestera Pratta, i pored dugmeta Ne noći Casina, nosila je jedno na kojem je pisalo JA SAM JEDNA OD SPAŠENIH! ŠTO JE S TOBOM? Iver koji je bio označen kao OKAMENJENO DRVO IZ SVETE ZEMLJE je odmah privukao njenu
pažnju, i nije prigovorila kad gaje gospodin Gaunt uzeo iz kutije i ispustio u njenu ruku. Kupila gaje za sedamnaest dolara i obećanjem da će napraviti bezazlenu malu psinu Franku Jevvettu, direktoru Srednje škole Castle Rocka. Napustila je dućan pet minuta nakon što je otišla, izgledajući sanjivo i rastreseno. Gospodin Gaunt je ponudio da joj zamota kupljen predmet, ali je gñica Ratcliffe to odbila, rekavši da ga želi držati. Gledajući je dokje izlazila iz dućana, bilo bi teško reći da li su joj noge bile na podu ili su lebdjele iznad njega. Srebrno zvono je zazvonilo. Ušla je Ćora Rusk, odlučna da kupi sliku Kralja, i jako se uzrujala kad joj je gospodin Gaunt rekao da je već prodana. Ćora je željela znati tko ju je kupio. "Žao mi je," reče gospodin Gaunt, "ali žena je bila iz druge države. Na autu kojeg je vozila bila je Oklahoma registarska tablica." "Nek' sam zaklana!" vikala je Ćora tonom ljutnje i stvarnog jada. Nije shvaćala koliko jako želi tu sliku sve dokje gospodin Gaunt nije obavijestio daje prodana. 166 POTREBNE STVARI U to vrijeme su u dućanu bili Henry Gendron i njegova žena, :; Yvette, i gospodin Gaunt je zatražio Ćoru da pričeka trenutak da ih . posluži. Vjerovao je da ima nešto drugo, rekao joj je, što bi je možda isto ili još više zanimalo. Nakon stoje Gendronovima prodao punjenog medvjedića - poklon za njihovu kćerku - i otpratio ih van, pitao .,■ je Ćoru da li bi mogla pričekati malo duže, dok on potraži nešto u stražnjoj sobi. Ćora je čekala, ali bez nekog stvarnog zanimanja ili iščekivanja. U njoj je prevladala duboka siva depresija. Vidjela je stotine slika Kralja, možda tisuće, a sama je posjedovala desetak, ali ovaje izgledala... posebna, nekako. Mrzilaje ženu iz Oklahome. Tada se gospodin Gaunt vratio s malom futrolom za naočale od gušterove kože. Otvorio ju je i pokazao Ćori par avijatičarskih naočala s tamno dimljeno sivim staklima. Njen je dah zastao u grlu; njena se desna ruka podigla do njenog drhtavog vrata. "Da li su to-" započne, i više nije mogla reći. "Kraljeve naočale," složi se gospodin Gaunt ozbiljno. "Jedan od šezdeset pari. Ali mije rečeno da su ovo bile njegove najomiljenije." Ćora je kupila naočale za devetnaest dolara i pedeset centi. "Želio bih takoñer još jednu informaciju." Gospodin Gaunt je gledao Ćoru žmirkavih očiju. "Nazovimo to dodatnim porezom, može?" "Informaciju?" upita Ćora sumnjičavo. "Koju vrstu informacije?" "Pogledaj kroz prozor, Ćora." Ćora je napravila kako se tražilo od nje, ali njene ruke nisu ispuštale naočale. Preko ceste, Jedinica 1 Castle Rocka je bila parkirana ispred
lokala. Alan Pangborn je stajao na pločniku, razgovarajući s Billom Fullertonom. "Vidiš li onog momka?" upita Gaunt. "Koga? Bili Ful-" "Ne, budalo," reče Gaunt. "Onog drugog." "Šerifa Pangborna?" "Točno." "Da, vidim ga." Ćora se osjećala tupo i omamljeno. Činilo se kao da Gauntov glas dolazi iz velike daljine. Nije mogla prestati razmišljati o svojoj kupljenoj stvari - prekrasnim sunčanim naočalama. Željela je doći kući i odmah ih isprobati... ali naravno, nije mogla 167Stephen King otići dok joj ne bude dozvoljeno da ode, zato jer posao nije završen dok gospodin Gaunt ne kaže daje posao gotov. "On izgleda kao ono što ljudi moje struke nazivaju teškim kupcem," reče gospodin Gaunt. "Što fimisliš o njemu, Ćora?" "On je pametan," reče Ćora. "Nikad neće biti ono stoje bio stari George Bannerman - to kaže moj suprug - ali je mudar kao sova." "Zaista?" glas gospodina Gaunta je ponovo dobio onaj čangrizav, umoran prizvuk. Njegove oči su se suzile u raspore, i nisu napuštale Alana Pangborna. "Pa, želiš li doznati tajnu, Ćora? Ne zanimaju me pametni ljudi, i mrzim teške kupce. U stvari, odvratni su mi teški kupci. Ne vjerujem ljudima koji uvijek žele preokretati stvari i tražiti pukotine prije nego ih kupe, a ti?" Ćora nije rekla ništa. Samo je stajala s futrolom Kraljevih naočala u svojoj lijevoj ruci i prazno buljila kroz prozor. "Ako bih želio da netko pripazi pametnog starog šerifa Pangborna, Ćora, tko bi bio najbolji izbor?" "Polly Chalmers," reče Ćora svojim omamljenim glasom. "Ona je strašno ljubazna prema njemu." Gaunt je odmah odmahnuo glavom. Njegove oči nisu napuštale šerifa dok je Alan hodao do svojih patrolnih kola, kratko pogledao preko ceste prema Potrebnim stvarima, zatim ušao u auto i odvezao se. "Neće valjati." "Sheila Brigham?" upita Ćora sumnjičavo. "Ona je dispečer u Šerifovom uredu." "Dobra ideja, ali niti ona neće valjati. Još jedan težak kupac. Ima ih nekoliko u svakom gradu, Ćora - na nesreću, ali istinito." Ćora ponovo razmisli na svoj mračan, udaljeni način. "Eddie Warburton?" konačno upita. "On je glavni čuvar općinske zgrade." Gauntovo lice se razvedri. "Vratar!" reče. "Da! Odlično! Peti posao! Zaista 0£y/č/7o/"Naslonio se na blagajnu i poljubio Corin obraz.
Ona se povukla, kreveljeći se i divlje brišući mjesto. Kratak, grg-ljajući zvuk je izašao iz njenog grla, ali se Gaunt pravio da ne primi-jećuje. Njegovo liceje bilo obavijeno širokim, sjajućim osmijehom. Ćora je otišla, (još uvijek trljajući obraz dlanom ruke), kad su ušle Stephanie Bonsaint i Cyndi Rose Martin iz bridž kluba iz Ash Streeta. Ćora je skoro u žurbi srušila Steffie Bonsaint; osjetila je du- 168 POTREBNE STVARI boku želju da što prije stigne kući. Da stigne kući i isproba one naočale. Ali prije nego što to napravi, željela je oprati svoje lice i riješiti se onog odvratnog poljupca. Mogla gaje osjetiti kako gori na njenoj koži poput lagane vrućice. Iznad vratiju, zazvonilo je srebrno zvono. Dok je Steffie stajala pored izloga, zaokupljena promjenljivim oblicima staromodnog kaleidoskopa koji je pronašla, Cyndi Rose je prišla gospodinu Gauntu i podsjetila ga na ono što joj je rekao u srijedu: da možda ima Lalique vazu koja bi pristajala onoj koju je već kupila. "Pa," reče Gaunt smiješeći joj se na način možeš li čuvati tajnu, "možda i imam. Možeš li se riješiti svoje prijateljice na minutu ili dvije?" Cyndi Rose je zatražila od Steffie da otiđe kod Nan i naruči kavu za nju; ona će odmah doći, rekla je. Steffie je otišla, sa zbunjenim izrazom na licu. Gospodin Gaunt je otišao u stražnju sobu i izašao s Lalique vazom. Nije samo pristajala onoj drugoj; bila je njen blizanac. "Koliko?" upita Cyndi Rose, i pogladi dražesnu zaobljenost vaze prstom koji nije bio potpuno miran. Sjetila se svog zadovoljstva prilikom sklapanja posla u srijedu s nekom tugom. Činilo se daje samo namještao udicu. Sada će je uloviti. Ova vaza neće stajati samo trideset i jedan dolar; ovaj put će je sigurno oderati. Ali željela ju je kako bi pristajala onoj drugoj na polici iznad kamina u dnevnoj sobi, jako ju je željela. Jedva je vjerovala svojim ušima kad je čula odgovor Lelanda Gaunta. "Zato stoje to moj prvi tjedan, zašto ne bismo prodali dvije po cijeni od jedne? Evo, moja draga - uživaj u njoj." Njen je šok bio tako velik daje skoro ispustila vazu na pod kad ju je stavio u njene ruke. "Što... mislila sam da ste rekli..." "Točno si me čula," reče i ona iznenada ustanovi da ne može odvojiti svoje oči od njegovih. Francieje bila u krivu što se tiče njih, 169Stephen King pomislila je na udaljen, zamišljen način. Uopće nisu zelene. Sive su. Tamnosive. Ipak, postoji jedna druga stvar." "Postoji?" "Da - poznaješ li šerifovog zamjenika po imenu Norris Ridge-wick?" Zazvonilo je malo srebrno zvono.
Everett Frankel, asistent liječnika koji je radio s dr. Van Alle-nom, kupio je lulu koju je primijetio Brian Rusk u svojoj preuranjenoj posjeti Potrebnim stvarima za dvanaest dolara i psinu koju će napraviti Sally Ratcliffe. Jadni stari Slopev Dodd, mucavac koji je polazio govorne vježbe utorkom poslijepodne s Brianom, kupio je kositren čajnik za mamin rođendan. Stajao gaje sedamdeset ijedan cent... i obećanje, lako dano, da će izvesti smiješnu psinu Sallvinom dečku, Lesteru Prattu. Gospodin Gaunt je rekao Slopevju da će mu nabaviti nekoliko predmeta koji će mu trebati da izvede psinu kad dođe vrijeme, i Slopev je rekao da će to biti j-j-jako d-d-d-dobro. June Gavineaux, žena najuspješnijeg gradskog mljekara je kupila kloazoniranu9 va,zu za devedeset sedam dolara i obećanje da će izvesti smiješnu psinu ocu Brighamu od Naše Gospe od mirnih voda. Nedugo nakon stoje otišla, gospodin Gaunt je dogovorio sličnu psinu da se izvede velečasnom Willieju. Bio je prometan, plodan dan i kada je Gaunt konačno objesio natpis ZATVORENO u izlog i povukao zaslon, bio je umoran, ali zadovoljan. Posao je išao jako dobro i čak je išao korak dalje uvjeravajući se da ga neće prekinuti šerif Pangborn. To je bilo dobro. Otvaranje je uvijek bio najljepši dio njegovog posla, ali je uvijek bilo naporno, a ponekad je bilo i riskantno. Možda je i u krivu što se tiče Pangborna, naravno, ali Gaunt je naučio vjerovati svojim osjećajima u takvim stvarima, a Pangborn je djelovao poput čovjeka kojeg bi bilo dobro izbjegavati... barem dok ne bude spreman obračunati sa šerifom pod svojim vlastitim uvjetima. Gospodin Gaunt je mislio da će to biti izuzetno ispunjen tjedan i da će biti vatrometa prije nego završi. Puno njih. " Kloazonizam je slikanje kod kojeg se plohe čiste boje stavljaju uz drugu boju i odvajaju tamnim crtama. 170 POTREBNE STVARI Bilo je šest i petnaest u petak naveče kad je Alan skrenuo pred Pollvinu kuću i isključio motor. Stajala je na vratima, čekajući ga, i toplo ga ljubeći. Vidio je da je obukla rukavice za čak ovako kratak izlazak na hladnoću i namrštio se. "Prestani," ona reče. "Malo su bolje večeras. Da li si donio piletinu?" Podigao je bijele vrećice umrljane mašću. "Vaš sluga, draga gospođo." Malo mu se naklonila. "I vaš." Uzela je vrećice od njega i povela ga u kuhinju. Odmaknuo je stolac od stola, okrenuo ga i sjeo natraške na njega kako bije gledao dok skida rukavice i slaže piletinu na stakleni tanjur. Kupio juje u Cluck-Cluck Tonite. Ime je bilo seljački-užasno, ali je piletina bila dobra, (prema Norrisu, Školjke su bile druga priča). Jedini problem s hranom koju nosiš kući je da se ohladi ako živiš petnaestak kilometara dalje... i zato su, mislio je, napravljene mikrovalne pećnice. U stvari, vjerovao je da postoje samo tri važne svrhe kojima služe mikrovalne pećnice, a to su
podgrijavanje kave, pravljenje kokica i podgrijavanje hrane koju nosiš kući iz mjesta poput Cluck-Cluck Tonite. "Jesu li bolje?" upitao je dok je stavljao piletinu u pećnicu i pritiskao odgovarajuću dugmad. Nije trebao biti određeniji; oboje su znali o čemu govori. "Samo malo," priznala je, "ali sam sigurna da će uskoro biti puno bolje. Počinjem osjećati trnce vrućine u dlanovima, a tako obično započinje poboljšanje." Podigla ih je. U početku joj je bilo jako neugodno zbog njenih iskrivljenih, izobličenih ruku, i nelagoda je još uvijek bila prisutna, ali je prošla dalek put prema prihvaćanju njegovog zanimanja kao dijela njegove ljubavi. Još uvijek je mislio da njene ruke djeluju ukočeno i čudno, kao da nosi nevidljive rukavice - rukavice koje je sašio grub i nemaran krojač koji ih je stavio na nju i zatim zauvijek zalijepio na njene zglavke. "Da li si danas morala popiti tablete?" "Samo jednu. Jutros." 171Stephen King Ustvarijepopilatri-dvijeujutroijednuuranoposlijepodne-ibol nije bila puno manja nego što je bila jučer. Bojala se da su trnci o kojima je pričala samo plod njene sjetne mašte. Nije voljela lagati Alanu; vjerovala je da laž i ljubav rijetko idu zajedno, i nikad ne za dugo. Alije već dugo bila sama, i dio nje je još uvijek bio užasnut ovom neumoljivom brigom. Vj ero vala mu j e, ali se boj ala dozvoliti mu da zna previše. Sve više je bio inzistirao na klinici Mayo i znala je da kad bi zaista znao koliko je ovaj put bol užasna, da bi još više inzistirao. Nije željela da njene proklete ruke postanu najvažnijim dijelom njihove ljubavi... a također se bojala što bi mogao pokazati pregled u Mayo klinici. Mogla je živjeti s boli; ali nije bila sigurna da ne može živjeti bez nade. "Hoćeš li izvaditi krumpire iz pećnice?" upitala je. "Željela bih zvati Nettie prije nego ćemo jesti." "Stoje sNettie?" "Boli je želudac. Nije došla danas. Željela bih provjeriti da nije želučana groznica. Rosalie kaže da puno toga vlada okolo, a Nettie se užasava liječnika." A Alan, koji je znao više kako i što Polly razmišlja nego što bi Polly ikad i pomislila, pomisli, Pogledaj tko govori, ljubavi, dok je išla prema telefonu. Bio je policajac i nije se mogao riješiti običaja promatranja kad nije bio na dužnosti; bili su automatski. Više nije niti pokušavao. Daje bio bolji promatrač posljednjih nekoliko mjeseci Annienog života, ona i Todd su još mogli biti živi. Primijetio je rukavice kad je Polly došla na vrata. Primijetio je činjenicu da ih je skinula svojim zubima radije nego ih jednostavno skinula rukom. Promatrao ju je dok je slagala piletinu na tanjuru i primijetio grimasu
koja je stisnula njene usne kada je podigla tanjur i stavila ga u mikrovalnu. To su bili loši znakovi. Otišao je do vrata između kuhinje i dnevne sobe, želeći gledati kako će sigurno ili nesigurno koristiti telefon. To je bio jedan od njegovih najvažnijih načina kojim je mjerio njenu bol. A ovdje, konačno je mogao primijetiti dobar znak - ili ono stoje on pod time smatrao. Pritisnula je Nettien telefonski broj brzo i sigurno, i zato stoje bio na drugoj strani sobe, nije mogao vidjeti daje taj telefon - kao i svi drugi - ranije tog dana zamijenjen onim s ogromnim tipkama. Vratio se u kuhinju, a jedno uho je naćulio prema dnevnoj sobi. 172 POTREBNE STVARI "Halo Nettie?... Već sam htjela odustati. Da li sam te probudila?... Da... Uh-huh... Pa, kako je?... Oh, dobro. Razmišljala sam o tebi... Ne, večera je u redu, Alan je donio pečenu piletinu iz onog mjesta Cluck-Cluk u Oxfordu... Da, bilo je, žarne?" Alan je izvukao pladanj iz jednog ormarića iznad kuhinjske radne površine i pomislio: Laže o svojim rukama. Nije važno koliko dobro rukuje telefonom - loše su kao i prošle godine, a možda i gore. Pomisao da mu je lagala nije ga jako deprimirala; njegovo shvaćanje iskrivljavanja istine je bilo puno obzirnije nego Pollyino. Uzmite dijete, na primjer. Rodila gaje početkom 1971, sedam mjeseci nakon stoje napustila Castle Rock Greyhound autobusom. Rekla je Alanu daje beba - dječak kojeg je nazvala Kelton - umro u Denveru u dobi od tri mjeseca. Sindrom iznenadne dječje smrti, najgora noćna mora mladih majki. To je bila savršeno uvjerljiva priča, i Alan nije sumnjao da je Kelton Chalmers zaista mrtav. Postojao je jedan problem s Pollyinom verzijom: nije bila istinita. Alan je bio policajac, a on bi prepoznao laž kad bije čuo. (osim kad je to Annie radila) Da, pomisli. Osim kad je to Annie radila. Tvoja iznimka se treba zabilježiti prema propisima. Što mu je reklo daje Polly lagala? Brzo treptanje njenih kapaka preko njenog preširokog, predirektnog pogleda? Način kako se njena lijeva ruka stalno dizala kako bi povukla svoju lijevu usnu resicu? Stalno prebacivanje nogu jedne preko druge i njihovo ponovno skidanje, signal dječje igre koji znači Ja lažem ? Sve te stvari i niti jedna od njih. Većinom je to samo bilo zujalo koje bi se unutra uključivalo, na način kako se uključuje zujalo na aerodromskom detektoru metala kada kroz njega prođe momak s čeličnom pločicom u lubanji. Laž ga nije niti ljutila, niti zabrinjavala. Postojali su ljudi koji su lagali zbog dobiti, ljudi koji su lagali zbog boli, ljudi koji su lagali samo zato što im je sam pojam govorenja istine bio potpuno stran... a zatim su postojali ljudi koji su lagali zato što su čekali da dođe vrijeme kad će reći
istinu. Mislio je daje Pollyina laž o Keltonu pripadala posljednjoj vrsti, i bio je zadovoljan time da čeka. S vremenom, reći će mu svoje tajne. Nije bilo žurbe. 173Stephen King Nije bilo žurbe: sama misao je djelovala luksuzno. Njen glas - dubok i smiren i nekako baš prikladan dok je dopirao iz dnevne sobe - je također djelovao luksuzno. Još uvijek nije prevladao krivnju zato stoje tamo i što zna gdje se nalazi svo suđe i pribor, što zna u kojoj ladici spavaće sobe drži čarape, ili gdje točno završava njen potamnjeli ten, ali sve to nije bilo važno dok je slušao njen glas. Postojala je jedna jedina činjenica koja se ovdje primjenjivala, jedna jednostavna činjenica koja je nadvladala ostale: zvuk njenog glasa je postajao zvuk doma. "Mogu navratiti poslije ako želiš, Nettie... Ti si?... Pa, odmor je vjerojatno najbolja stvar... Sutra?" Polly se nasmije. To je bio slobodan, ugodan zvuk zbog kojeg se Alanu uvijek činilo da se svijet nekako osvježio. Pomislio je da bi mogao dugo čekati da se njene tajne otkriju ako se tu i tamo bude ovako smijala. "Bože, ne! Sutra je subota! Ja ću se samo izležavati i biti grešna." Alan se nasmiješi. Povukao je ladicu ispod pećnice, pronašao par krpa za pridržavanje lonaca i otvorio običnu pećnicu. Jedan krumpir, dva krumpira, tri krumpira, četiri. Kako će za Boga miloga njih dvoje pojesti četiri velika pečena krumpira? Ali naravno daje znao da će ih biti previše, jer je Polly tako kuhala. Sigurno je bila još jedna tajna pohranjena u činjenici ova četiri krumpira, i jednog dana - kada bude znao sve odgovore - ili većinu njih, ili čak neke od njih - možda prođe njegov osjećaj krivnje i čudnovatosti. Izvadio je van krumpire. Trenutak kasnije je zazvonila mikrovalna. "Moram ići, Nettie-" "U redu je!" zaviče Alan. "Imam sve pod kontrolom! Ja sam policajac, ženo!" "- ali me nazovi ako išta budeš trebala. Jesi li sigurna da si u redu sada?... I reći ćeš mi ako ne budeš Nettie, u redu?... U redu... Što?.. Ne, samo pitam... Ti također... Laku noć, Nettie." Kada je došla, već je pripremio piletinu na stolu i bio je zaposlen s okretanjem unutarnje strane krumpira prema van na njenom tanjuru. "Alane, dušo! To nisi trebao napraviti!" 174 POTREBNE STVARI "Sve je to dio usluge, draga gopođo." Još jedna stvar koju je shvatio je bila, da kad su Pollyine ruke bile loše, život je postao serija malih, paklenih bitki za nju; obični događaji običnog života su se pretvarali u seriju zamornih prepreka koje je trebalo savladati, a kazna za neuspjeh je bila neugodnost kao i bol. Stavljanje posuđa u stroj za pranje. Slaganje
triješća u kamin. Rukovanje nožem i vilicom kako bi se vruć krumpir izvukao iz svoje kore. "Sjedni," reče. "Hajdemo kvocati." Prasnula je u smijeh, a zatim ga zagrlila. Stisnula je njegova leđa svojim podlakticama umjesto dlanovima, kako je primijetio unutarnji nemilosrdan promatrač. Ali manje nepristran dio njega je opazio način na koji se njeno pristalo tijelo stisnulo uz njegovo, kao i sladak miris šampona koji je koristila. "Ti si najdraži čovjek," tiho je rekla. Poljubio ju je, prvo nježno, a zatim s više snage. Njegove ruke su kliznule s križa prema oblini njene stražnjice. Tkanina njenih starih traperica je bila glatka i meka poput krzna pod njegovim rukama. "Dosta, veliki momče," rekla je konačno. "Hrana sada, tetošenje poslije." "Da li je to poziv?" Ako njene ruke zaista nisu bolje, pomislio je, ona će izvrdavati. Ali ona je rekla, "Prvorazredan," i Alan je sjeo zadovoljan. Privremeno. "Da li Al dolazi kući za vikend?" pitalaje Polly dok su rasprema-li stvari od večere. Alanov preživjeli sin je polazio akademiju Mil-ton, južno od Bostona. "Huh-uh," reče Alan, strugajući tanjure. Polly rače, malo previše ležerno: "Upravo sam pomislila, budući da nema nastave u ponedjeljak zbog Kolumbovog dana-" "Ide kod Dorfa na Rt Cod," reče Alan. "Dorf je Carl Dorfman, njegov cimer. Al je zvao prošlog utorka i pitao da li bi mogao ići na tri dana vikenda. Rekao samu redu, dobro." 175Stephen King Primila gaje za ruku i on se okrenuo da bije pogledao. "Koliko je od toga moja greška, Alane?" "Koliko od čega je tvoja greška?" upita je iskreno iznenađen. "Znaš o čemu govorim; ti si dobar otac, i nisi glup. Koliko je puta bio Al kod kuće otkako je škola ponovo počela?" Iznenadaje Alan shvatio na stoje ciljala i nasmijao joj se, s olakšanjem. "Samo jednom," reče, "i to je bilo zato stoje trebao razgovarati s Jimmvijem Catlinom, svojim starim prijateljem hackerom iz niže srednje škole. Neki od njegovih najodabranijih programa nisu htjeli raditi na novom Commodore 64 kojeg sam mu kupio za rođendan." "Vidiš? To želim reci, Alane. On vidi mene kao pokušaj da zamijenim mjesto njegove majke prerano, i-" "Oh, Isuse," reče Alan. "Koliko dugo se mučiš s mišlju da te Al vidi kao Zločestu Maćehu?" Njene su se obrve skupile kod mrštenja. "Nadam se da ćeš mi oprostiti ako meni misao nije tako zabavna kako se čini daje tebi."
Nježno ju je primio za gornje dijelove ruke i poljubio je kut njenih usana. "Meni to uopće nije smiješno. Postoje vremena - upravo sam o tome razmišljao - kad mije neobično što sam s tobom. Čini mi se prebrzo. Nije, ali ponekad mi se tako čini. Znaš li na što mislim?" Kimnula je. Njeno mrštenje se malo ublažilo, ali nije nestalo. "Naravno da da. Likovi u filmovima i TV serijama uvijek provode više vremena u dramatičnoj čežnji, zar ne?" "Točno si to uočila. U filmovima ima puno čežnje i vraški malo žalosti. Zato jer je žalost previše stvarna. Žalost je..." Pustio je njene ruke, polagano uzeo posudu i počeo je brisati. "Žalost je surova." "Da." "Tako se ponekad i ja osjećam malo kriv, da." Bio je mrzovoljno zabavljen obrambenošću koju je čuo da vreba u njegovom glasu. "Djelomično zato što se čini da je prerano, iako nije, a djelomično zato što mi se čini da sam se lako izvukao, iako nisam. Ta misao da dugujem više žalosti je još uvijek tamo dio vremena, ne mogu to poreći, ali u moj prilog, znam daje to ludo... zato jer dio mene- puno dijelova, u stvari -još žale." "Mora da si čovjek," reče nježno. "Kako čudno egzotično i uz-buđujuće perverzno." 176 POTREBNE STVARI "Da, pretpostavljam daje tako. Što se tiče Ala, on se odnosi prema tome na svoj način. I to je dobar način - dovoljno dobar za mene da se ponosim njime. Još uvijek mu nedostaje majka, ali ako još uvijek žali- i pretpostavljam da nisam sasvim siguran da li je tako -onda žali za Toddom. Ali tvoja misao da ne dolazi zato što ne odobrava tebe... ili nas... to je potpuno pogrešno." "Drago mije daje. Ne znaš koliko si mi olakšao dušu. Ali ipak izgleda..." "Nekako ne sasvim u redu?" Kimnulaje. "Znam na što misliš. Ali dječje ponašanje, čak kada je i devede-setosam zarez šest posto normalno, čini se da odraslima nikad ne iz- gleda u redu. Zaboravljamo kako lako oni ozdravljaju, ponekad i skoro uvijek zaboravljamo kako se brzo mijenjaju. Al se udaljava. Od mene, od svojih starih prijatelja poput Jimmvja Catlina, od samog Rocka. Udaljava se, to je sve. Poput kapsule kad se odvaja od rakete. Djeca to uvijek rade i pretpostavljam da to uvijek predstavlja tužno iznenađenje njihovim roditeljima. "Ipak, čini se rano," Polly reče tiho. "Sedamnaest godina čini se rano za udaljavanje." "To je rano," reče Alan. Govorio je tonom koji nije bio potpuno ljut. "Izgubio je svoju majku i brata u glupoj nesreći. Njegov se život raspao, moj se život raspao i zbližili smo se na način na koji se, pretpostavljam,
uvijek zbliže očevi i sinovi u takvim situacijama da vide mogu li ponovo spojiti komadiće. Prilično dobro smo uspjeli, mis- lim, ali bio bih slijep da ne znam da su se. stvari promijenile. Moj život je ovdje, Polly, u Rocku. Njegov nije, ne više. Mislio sam da će možda biti ponovo, ali pogled koji se pojavio u njegovim očima kad sam mu predložio da se premjesti u srednju školu u Castle Rocku ove jeseni, govorio je da odmah pređem na drugu temu. Ne voli dolaziti ovamo zato jer ima previše sjećanja. Mislim da će se to možda promijeniti... s vremenom... a za sada ga neću prisiljavati. Ali to nema nikakve veze s tobom i sa mnom. U redu ?" "U redu. Alane?" "Hmmm?" "Nedostaje ti, zar ne?" 177Stephen King "Da," reče Alan jednostavno. "Svaki dan." Bio je preneražen kad je iznenada otkrio daje na rubu suza. Okrenuo se i otvorio ormar nasumce pokušavajući uspostaviti kontrolu nad sobom. Najlakši način bi bila promjena teme razgovora, i to brzo. "Kako je Nettie?" upita, i osjetio je olakšanje kad je čuo da mu glas zvuči normalno. "Kaže daje bolje večeras, ali joj je trebalo strašno puno vremena da se javi na telefon - već sam je vidjela kako leži na podu, u nesvijesti." "Vjerojatno je spavala." "Rekla je da nije, i nije zvučala kao daje. Znaš kako ljudi zvuče kad ih se probudi?" Kimnuoje. Toje bila još jedna stvar policajaca. Znao je i zvati i primiti puno telefonskih poziva koji su razbili nečiji san. "Rekla je da slaže neke majčine stare stvari u šupi, ali-" "Ako ima želučanu gripu, vjerojatno sije zvala dok je sjedila na prijestolju i nije to htjela priznati," Alan reče suho. Razmišljala je o tome, zatim je prasnula u smijeh. "Kladim se da je. To je nalik njoj." "Naravno," reče. Alan pogleda u sudoper, zatim izvuče čep. "Draga, sve smo oprali." "Hvala, Alane." Ona ga lagano poljubi u obraz. "Oh, pogledaj što sam našao," reče Alan. Posegne iza njenog uha i izvadi novčić od pedeset centi. "Da li ih uvijek tamo držiš, zgodna ženo?" "Kako to izvodiš?" ona upita, gledajući pola dolara stvarno očarana. "Izvodim što?" on upita. Činilo se da novčić od pedeset centi lebdi iznad lagano njihajućih zglobova njegove desne ruke. Zgrabio je novčić između svog trećeg i četvrtog prsta i okrenuo ruku. Kad ju je ponovo okrenuo na drugu stranu, novčić je nestao. "Misliš li da bih trebao pobjeći i pridružiti se cirkusu?" upita je. Ona se nasmiješila. "Ne - ostani ovdje sa mnom. Alane, misliš daje glupo što toliko brinem o Nettie?"
"Ne," reče Alan. Stavio je svoju lijevu ruku - onu u koju je prebacio novčić od pedeset centi - u džep od hlača, i zgrabio krpu za suđe. "Izvukla si je iz ludnice, dala si joj posao i pomogla si joj da kupi 178 POTREBNE STVARI kuću. Osjećaš se odgovornom za nju i pretpostavljam da donekle i jesi. Da nisi zabrinuta za nju, mislim da bi ja bio zabrinut za tebe." Uzela je posljednju čašu iz cjedila za suđe. Alan vidje iznenadni očaj na njenom licu i znao je da neće moći primiti čašu iako je skoro već bila suha. Brzo se pomaknuo, savijajući koljena i pružajući svoju ruku. Pokret je bio tako elegantno izveden da je Polly izgledao poput plesnog koraka. Čaša je pala i točno udarila u njegovu ruku, čiji dlan je bio desetak centimetara od poda. Bol koja ju je mučila cijelu noć - i prisutan strah da će Alan otkriti koliko je loše - iznenada je bila potisnuta valom želje tako jake i neočekivane daju je i više nego zapanjila; uplašila ju je. A želja je bila malo previše plaha, zar ne? Ono što je osjećala je bilo jednostavnije, emocija čiji oblik je bio potpuno izvoran. Toje bila požuda. "Krećeš se poput proklete mačke;" rekla je dok se uspravljao. Njen glas je bio mukao, pomalo nejasan. Stalno je vidjela elegantan način na koji su se njegove noge sagnule, savijanje dugih mišića na bedrima. Glatku krivulju jednog lista. "Kako se čovjek velik poput tebe može kretati tako brzo?" "Ne znam," reče i pogleda je iznenađeno i zbunjeno. "Što nije u redu, Polly? Izgledaš čudno? Da li osjećaš nesvjesticu?" "Osjećam," reče, "kao da ću svršiti u svojim gaćama." Tada je i njemu došlo. Samo tako. Nije bilo ništa lošeg u tome, niti ništa dobrog. Samo je bilo, "Da vidimo da li jesi," reče i pomakne se prema naprijed istom gracioznošću, tom neobičnom brzinom koju nikad ne bi očekivali da ga vidite kako šeće Main Streetom. "Hajdemo to vidjeti." Stavio je čašu na radnu površinu svojom lijevom rukom i gurnuo desnu ruku između njenih nogu prije nego je znala što se događa. "Alane što ra-" A tada, dok je njegov palac nježno pritiskao njen klitoris, radiš se pretvorilo u n-aaaadišl i on ju je podigao, lakom, iznenađujućom snagom. Stavila je ruke oko njegovog vrata, pazeći čak i u ovom toplom trenutku da ga drži svojim podlakticama; njene ruke su stršale iza njega poput ukočenih hrpa štapova, ali su iznenada bili jedini njeni dijelovi koji su bili ukočeni. Činilo se da se njeni ostali dijelovi tope. "Alane, spustimer 179Stephen King "Ne mislim tako," reče, i podigne je više. Spustio je svoju slobodnu ruku između njenih lopatica kad je počela kliziti i stisnuo je naprijed. I iznenada se ljuljala naprijed, natrag na ruci između njenih nogu poput djevojčice na drvenom konju, a onjoj ]t pomagao As. se ljulja, a ona se
osjećala kao daje na nekoj predivnoj ljuljačci s nogama u zraku i kosom među zvijezdama. "Alane-" "Drži se čvrsto, zgodna ženo," reče, i smijao se, kao da nije teža od vreće perja. Nagnula se natrag, skoro nesvjesna njegove čvrste ruke u svom sve većem uzbuđenju, samo znajući daje neće pustiti da padne, a tada je on ponovo makne naprijed, a jedna njegova ruka je trljala njena leđa, apalac druge rake je radio stvari tamo dolje, stvari o kojima nikad nije razmišljala, a zatim se zaljuljala opet natrag, izvikujući njegovo ime u uzbuđenju. Njen orgazam je udario poput slatkog ekplozivnog metka, jureći na obje strane iz njenog središta. Njene noge su se micale natrag i naprijed desetak centimetara iznad kuhinjskog poda, (jedna njena mo-kasinka je odletjela i otplovila sve do dnevne sobe), njena glava je pala natrag, tako da se njena tamna kosa vukla preko njegove podlaktice kao mala bujica koja je škakljala, i na vrhuncu njenog užitka, poljubio je slatku, bijelu liniju njenog vrata. Stavio ju je dolje... zatim je brzo zgrabio kako bije izravnao jer su se njena koljena nakrivila. "Oh, moj Bože," rekla je, počevši se slabo smijati. "Oh, moj Bože, Alane, nikad više neću oprati ove traperice." To mu se činilo smiješno, pa je urlao od smijeha. Srušio se ujedan od kuhinjskih stolaca s nogama ispruženih ispred sebe i jaukao je, držeći se za trbuh. Napravila je korak prema njemu. Zgrabio ju je, stavio je na trenutak na svoje krilo, a zatim je ustao s njom u svojim rukama. Osjećala je taj omamljujući val emocije i potreba je ponovo obuzme, ali ovaj put je bila jasnija, određenija. Sada, pomislila je, sada je želja. I toliko želim ovog čovjeka. "Odnesi me gore," rekla je. "Ako ne možeš tako daleko, odnesi me na kauč. A ako ne možeš do kauča, napravi mi to ovdje na kuhinjskom podu." 180 POTREBNE STVARI "Mislim da ću moći barem do dnevne sobe," reče. "Kako su tvoje ruke, zgodna ženo?" "Koje ruke?" pitala je sanjivo, i zatvorila svoje oči. Koncentrirala se na izrazitu radost ovog trenutka, krećući se kroz prostor i vrijeme u njegovim rukama, krećući se u tami i okružena njegovom snagom. Pritisnula je svoje lice na njegova prsa, a kad ju je stavio na kauč, po-vukla gaje dolje... i ovaj put je ona upotrijebila svoje ruke da to napravi. Bili su na kauču skoro sat vremena, zatim pod tušem, ona nije znala koliko dugo - dok nije počelo nestajati vruće vode, pa ih je ipak, istjerala van. Zatim ga je odvela u svoj krevet, gdje je ležala iscrpljena i previše zadovoljna da bi radila bilo što drugo nego ležala zamotana.
Očekivala je da će noćas voditi ljubav, ali više da ublaži njegovu brigu nego iz stvarne želje s njene strane. Nikako nije očekivala takvu seriju eksplozija koja je uslijedila... ali bilo joj je drago. Osjećala je da se bol u njenim rukama počinje ponovo javljati, ali noćas neće trebati Percodan da bi zaspala. "Ti si fantastičan ljubavnik, Alane." "I ti isto." "To je jednoglasno," rekla je, i stavila glavu na njegova prsa. Mogla je čuti kako njegovo srce lupa mirno tamo unutra, kao da kaže oh, ovakva stvar je sav noćni rad za mene i mog šefa. Ponovo je pomislila - i ne bez slabog odraza svoje prethodne vruće strasti - kako je brz, kako jak... ali najviše kako brz. Poznavala gaje otkako je Annie počela raditi kod nje, bila je njegova ljubavnica posljednjih pet mjeseci, i nikad nije znala koliko se brzo može kretati sve do večeras. Bilo je to poput vrste trikova s novčićem ali cijelog tijela, trikova s kartama, i sjena životinja za koje su skoro svi dječaci u gradu znali i molili ga da im ih pokaže. Bilo je sablasno... ali bilo je i predivno. Mogla je osjetiti kako se gubi. Trebala gaje pitati da li će ostati preko noći, i reći mu da stavi auto u garažu ako bude - Castle Rock je bilo malo mjesto gdje su mnogi jezici olajavali - ali djelovalo je 181 Stephen King prekomplicirano. Alan će se pobrinuti. Alan, počela je razmišljati, se uvijek i brine. "Ima kakvih svježih ispada Bustera ili velečasnog Williea?" upita pospano. Alan se nasmiješi. "Mirno na oba fronta, barem za sada. Najviše cijenim gospodina Keetona i velečasnog Rosea kada ih vidim najmanje, i prema tom kriteriju danas je bilo odlično." "To je dobro," promrljala je. "Da, ali znam nešto još bolje." "Što?" "Norris se vratio dobro raspoložen. Kupio je štap i kotur od tvog prijatelja gospodina Gaunta i samo je govorio kako ide u ribolov ovaj vikend. Mislim da će mu se smrznuti stražnjica - kakvu malu stražnjicu ima - ali ako je Norris sretan, ja sam sretan. Bilo mi je prokleto žao kad mu je Keeton jučer pokvario dan. Ljudi ismijavaju Norrisa zato jer je mršav i pomalo slabić, ali se razvio u prilično dobrog policajca malog gradića u posljednje tri godine. A njegovi osjećaji su osjetljivi kao i kod ostalih. Nije njegova greška što izgleda kao Don Knottov polubrat. "Ummmmm..." Tonjenje. Tonjenje u neku slatku tminu gdje nema boli. Polly se prepustila, i kad ju je preuzeo san, na njenom licu se pojavio mali, mačji izraz zadovoljstva.
Alanu, san više nije dolazio. Vratio se unutarnji glas, ali njegov ton lažnog veselja je nestao. Sada je zvučao upitno, tugaljivo, skoro izgubljeno. Gdje smo mi, Aia/je?pitao je. Nije li to pogrešna soba? Pogrešan krevet? Pogrešna žena ? Čini mi se da ništa više ne razumijem. Alan je iznenada otkrio kako žali taj glas. To nije bilo samosa-žaljenje, zato jer glas nikad nije djelovao toliko drugačiji od njegovog kao sada. Sinulo mu je da glas želi govoriti toliko malo koliko on - ostatak njega, Alan koji postoji u prošlosti i Alan koji planira 182 budućnost - želi čuti. To je bio glas dužnosti, glas tuge. A još je uvijek to bio glas krivnje. Prije nešto manje od dvije godine Annie Pangborn je počela imati glavobolje. Nisu bile tako grozne, ili je barem ona tako govorila; nerado je govorila o njima kao i Polly o svom artritisu. Tada, jednog dana kad se brijao - na početku 1990, mora daje bilo tada - Alan je primijetio daje čep s obiteljskog pakovanja bočice Anacin 3 ostavljen pored umivaonika u kupaoni. Počeo je vraćati čep... zatim je stao. Uzeo je nekoliko aspirina iz te bočice, u kojoj je bilo dvije stotine i dvadeset pet kapsula, krajem prošlog tjedna. Tada je bila skoro ' puna. Sada je bila skoro prazna. Obrisao je ostatke kreme za brijanje sa svog lica i otišao u Ti šiješ i šiješ, gdje je radila Annie, otkako je Polly Chalmers otvorila. Izveo je svoju ženu na kavu...i nekoliko pitanja. Pitao ju je o aspirinu. Sjećao se daje bio pomalo uplašen. (samo malo, složio se tužno unutarnji glas) ali samo malo, zato jer nitko ne popije stotinu i devedeset kapsula aspirina za tjedan dana; nitko. Annie mu je rekla daje šašav. Brisala je policu pored umivaonika, rekla je i srušila bočicu. Poklopac nije bio čvrsto zatvoren i većina kapsula se prosula u umivaonik. Počele su se topiti, pa ih je bacila. Ona je rekla. Ali on je policajac, i čak kad i nije bio na dužnosti, nije mogao napustiti svoje automatske običaje promatranja koji su bili dio njegovog zanimanja. Nije mogao isključiti detektor laži. Ako proma-• tras ljude kad odgovaraju na pitanja koja si postavio, i ako ih zaista promatraš, gotovo uvijek ćeš znati kad lažu. Alan je jednom ispitivao čovjeka koji je davao znak za svaku laž koju je rekao time stoje noktom palca počeo čistiti očnjak. Usta su izgovarala laž; činilo se da je tijelu suđeno da pokaže laž. Tada je pružio ruku preko stola u separeu kod Nan gdje su sjedili, zgrabio Annine ruke u svoje i tražio je da mu kaže istinu. I kad mu je nakon trenutka oklijevanja rekla da, glavobolje su nešto gore, i da, ona je popila nekoliko aspirina, ali ne, nije popila sve kapsule koje nedostaju, da se bočica zaista prosula u umivaonik, vjerovao joj je. Nasjeo je najjednostavnijem triku u knjizi, onom kojeg su snalažljivi foliranti nazivali stavi meku i promijeni: ako lažeš i uhvate te, povuci se i reci pola istine. Daju je pobliže
183Stephen King POTREBNE STVARI promatrao, znao bi da Annie još uvijek nije iskrena prema njemu. Prisilio bi je da prizna nešto što mu se činilo skoro nemogućim, ali stoje sada vjerovao daje bila istina: da su glavobolje bile tako jake daje uzimala barem dvadeset aspirina dnevno. A daje to priznala, do kraja tjedna bi je odveo na neurološki odjel ili u Portlandu ili Bostonu. Ali ona je bila njegova žena, a tih dana je bio slabiji promatrač kad nije bio na dužnosti. Zadovoljio se da joj ugovori sastanak s Ray Van Allenom i ona je otišla na sastanak. Ray nije ništa pronašao i Alan mu to nikad nije zamjerio. Ray je napravio uobičajene testove ispitivanja refleksa, pregledao joj oči svojim pouzdanim oftalmoskopom, provjerio joj je vid da vidi ima li dvostrukih slika i poslao je u područnu ambulantu Oxforda na rendgensko snimanje. Međutim , nije tražio CAT skeniranje i kad je Annie rekla da su joj glavobolje prestale, Ray joj je vjerovao. Alan je pomislio da je bio u pravu što joj vjeruje. Znao je da su liječnici naviknuti na jezik tijela za laži poput policajaca. Pacijenti su skoro skloni laganju kao i osumnjičeni, i iz istog motiva: jednostavan strah. A kad je Ray vidio Annie, nije bio van dužnosti. Tako su možda, između vremena Alanovog otkrića i vremena kad je Annie otišla dr. Van Allenu, glavobolje nestale. Možda i jesu nestale. Ray je rekao Alanu kasnije, u dugim razgovorima uz čaše konjaka u doktorovom domu u Castle Viewu, da su se simptomi često pojavljivali i nestajali u slučajevima kada se tumor nalazio visoko na korijenu mozga. "Napadi su često povezani s korjenskim tumorima," rekao je Alanu. "Daje imala napade, možda... A zatim je slegnuo ramenima. Da. Možda. A možda je i čovjek po imenu Thad Beaumont bio potajni suurotnik u smrti njegove žene i sina, ali u svom srcu Alan nije mogao osuđivati niti Thada. Nisu sve stvari koje se dogode u malom gradu poznate njegovim stanovnicima, bez obzira koliko oštar bio njihov sluh, i koliko energično njihovi jezici olajavali. U Castle Rocku su znali o Franku Do-ddu, policajcu koji je poludio i ubio ženu za vrijeme šerifa Banner-mana, i znali su o Čuju, bernardincu koji je pobjesnio na Town Roa-du #3 i znali su daje dom Thada Beaumonta, romanopisca i lokalne Slavne Osobe, pored jezera potpuno izgorio u ljeto 1989, ali nisu znali okolnosti pod kojima se požar dogodio, ili da je Beaumonta 184 uznemiravao čovjek koji uopće nije bio čovjek, već stvor za kojeg možda ne postoji ime. Međutim, Alan Pangborn je znao te stvari, i još uvijek su s vremena na vrijeme proganjale njegov san. Sve to je prestalo kad je Alan postao potpuno svjestan Annienih glavobolja... osim što nije stvarno prestalo. Uslijed Thadovih pijanih telefonskih poziva, Alan je
nerado postao svjedok propasti Thadovog braka i stalnog propadanja njegovog zdravog razuma. A postojala je i stvar njegovog zdravog razuma. Alan je u liječničkoj ordinaciji pročitao članak o crnim rupama - velikim nebeskim praznim mjestima za koje se čini da su vrtlozi antimaterije, i koji proždrljivo gutaju sve što im je nadohvat. Krajem ljeta i u proljeće 1989, Beaumontova stvar je postala Alanova vlastita crna rupa. Bilo je dana kada bi otkrio da postavlja pitanja o najosnovnijim konceptima stvarnosti, pitajući se da li se išta od toga dogodilo. Bilo je noći kada je ležao budan dok zora nije zarudila na istoku, bojao se ići spavati, bojao se da će se pojaviti san: crni tornado koji ga svladava, crni tornado s raspadujućim čudovištem za volanom i naljepnicom na kojoj je pisalo OTMJEN KURVIN SIN na stražnjem braniku. Tih dana, pogled na lastavicu koja se nalazila na strehi izrugujući se ili skačući po travnjaku, gaje tjerao na vrištanje. Ako bi ga pitali, Alan bi rekao: "Kad je počeo Annien problem, ja sam bio rastresen." Ali to nije bila stvar rastresenosti; negdje duboko u njegovom umu on je vodio ogorčenu bitku za očuvanjem vlastitog zdravog razuma. OTMJEN KURVIN SIN - kako mu se to vraćalo. Kako gaje to proganjalo. To, i lastavice. Još uvijek je bio rastresen onog dana u ožujku kad su Annie i Todd ušli u stari Scout kojeg su imali za obavljanje poslova po gradu i krenuli prema Hemphill dućanu. Alan je stalno ponovo analizirao njeno ponašanje tog jutra i nije mogao ustanoviti ništa neobično, ništa neuobičajeno. Bio je u svojoj radnoj sobi kada je otišla. Pogledao je kroz prozor pored svog stola i mahnuo na pozdrav. Todd mu je odmahnuo prije nego je ušao u Scouta. To je bio posljednji put kad ih je vidio žive. Pet kilometara na Route 117 i manje od kilometar i pol od Hemphilla, Scout je skrenuo s ceste pri velikoj brzini i udario u drvo. Državna policija je pretpostavila prema olupini da je Annie, obično jedan od najpažljivijih vozača, vozila barem sto. 185ihen King Todd je bio vezan sigurnosnim pojasom. Annie nije. Vjerojatno je umrla čim je prošla kroz prednje staklo, ostavljajući za sobomjednu nogu i pola ruke. Todd je možda još uvijek bio živ kada je eksplodirao napuknut rezervoar za benzin. To je mučilo Alana više nego bilo što drugo. Da je njegov desetogodišnji sin, koji je pisao rubriku šaljive astrologije za školske novine i živio za Malu ligu, možda još uvijek bio živ. Daje možda izgorio pokušavajući otkopčati sigurnosni pojas. Obavljena je autopsija. Autopsija je otkrila tumor na mozgu. Bio je mali, rekao mu je Van Allen. Kako je on rekao, veličine hrpice kikirikija. Nije rekao Alanu da se mogao operirati daje bio dijagnosticiran; tu je informaciju Alan zaključio iz Ravovog jadnog lica i spuštenih očiju. Van Allen je rekao daje konačno imala napad koji bi ga upozorio na stvarni problem da se pojavio ranije. Mogao je galvanizirati njeno tijelo poput jakog električnog šoka, uzrokujući da pritisne pedalu gasa i izgubi
kontrolu. Nije rekao Alanu te stvari svojom voljom; rekao ih je zato što gaje Alan nemilosrdno ispitivao i zato jer je Van Allen vidio da, bez obzira na tugu, Alan želi doznati istinu... ili što je više moguće onoga što on, ili itko tko nije bio tog dana u autu, može ikad znati. "Molim te," Van Allen je rekao, i kratko i nježno dotaknuo Alanovu ruku. "To je bila užasna nesreća, ali to je sve što je bilo. Moraš to pustiti. Imaš još jednog sina, i on te treba isto toliko koliko ti trebaš njega. Moraš to pustiti i nastaviti sa svojim poslovima." Pokušao je. Iracionalni užas s Thadom Beaumontom, posao s (lastavice, lastavice lete) pitcama je počeo blijedjeti, i zaista je pokušao vratiti svoj život -udovac, policajac malog gradića, otac tinejdžera koji je rastao i rastao prebrzo... ne zbog Polly, već zbog nesreće. Zbog te užasne, omamlju-juće traume: Sine, imam užasnu vijest; moraš skupiti svoju snagu... I tadaje, naravno, počeo plakati, a uskoro je i Al počeo plakati. Usprkos tome, započeli su s obnovom, i jošuvijek na tome rade. Stvari su bile bolje tih dana...ali dvije su stvari odbijale nestati. Jedna je bila ona ogromna bočica aspirina, koja je bila skoro prazna nakon tjedan dana. Druga je bila činjenica da Annie nije bila vezana sigurnosnim pojasom. 186 POTREBNE STVARI Ali Annie je uvijekbila. vezana sigurnosnim pojasom. Nakon tri tjedna mučenja i besanih noći, ipak je zakazao sastanak s neurologom u Portlandu, razmišljajući kako je to trebao prije napraviti. Otišao je zato stoje čovjek možda imao bolje odgovore na pitanja koja je Alan želio postaviti i zato što je bio umoran od izvlačenja odgovora iz Ray Van Allena s teškom mukom. Liječnik se zvao Scopes, i po prvi put u životu, Alan se sakrio iza svog posla, rekao je Scopesu da su njegova pitanja povezana s policijskom istragom koja je u toku. Liječnik je potvrdio Alanovu glavnu sumnju: da, ljudi s tumorom na mozgu ponekad imaju ispade iracionalnosti i ponekad postaju samoubilački nastrojeni. Kada osoba s tumorom na mozgu počini samoubojstvo, Scopes je rekao, čin je obično nagonski, nakon razdoblja razmatranja koje može trajati minutu ili nekoliko sekundi. Da li takva osoba može povesti nekoga za sobom? upitao je Alan. Scopes je sjedio za svojim stolom, nagnut na stolcu s rukama spojenim iza vrata i nije mogao vidjeti Alanove ruke, koje su bile tako čvrsto sklopljene između njegovih koljena da su prsti bili mrtvački bijeli. Oh, da, rekao je Scopes. To nije bila neuobičajena stvar u takvim slučajevima; tumori moždanog korijena često su uzrokovali ponašanje za koje bi laik mogao misliti da je psihotično. Jedan je zaključak bio da patnja koju osjeća bolesnik je patnja koju dijeli ili sa svojim voljenima ili s cijelom ljudskom rasom; drugi je bila misao da bolesnikovi voljeni ne
bi željeli nastaviti živjeti ako on umre. Scopes je spomenuo Charlesa Whitmana, izviđača Orlova koji se popeo na vrh Texas tornja i ubio više od dvadesetak ljudi prije nego je sebi oduzeo život, te nastavnicu srednje škole koja je bila na zamjeni u Illinoisu i koja je ubila nekoliko svojih učenika prije nego što je otišla kući i prosvirala si mozak. U oba slučaja, autopsija je otkrila tumor na mozgu. To je bila zakonitost, ali ne takva koja bi se pokazala u svim slučajevima, ili u većini njih. Tumori na mozgu su ponekad uzrokovali čudne, ponekad egzotične simptome, ponekad nisu uopće uzrokovali simptome. To je bilo nemoguće točno reći. Nemoguće. Zato to pusti na miru. Dobar savjet, ali gaje bilo teško prihvatiti. Zbog bočice aspirina. I sigurnosnog pojasa. 187J Stephen King Uglavnom je sigurnosni pojas bio stalno u pozadini Alanovog uma - mali crni oblak koji nije htio otići. Ona se nikad nije vozila, a da se ne zaveže. Čak niti do kraja bloka i natrag. Ipak, Todd je bio zavezan, kao i uvijek. Nije li to nešto značilo? Daje odlučila, nakon nekog vremena kad se po zadnji put odvezla s prilaza ispred kuće, da se ubije i sa sobom povede Todda, ne bi li inzistirala da Todd isto otkopča svoj pojas? Čak daje bolesna, u depresiji, zbunjena, ne bi željela da Todd pati, zar ne? Nemoguće je reći zasigurno. Pusti to na miru. Ipak, čak sada, dok leži u Pollvinom krevetu s Polly koja spava pored njega, teško mu je bilo prihvatiti taj savjet. Njegov se um vratio da ga razradi, poput psića koji brine o starom i potrganom komadu sirove kože sa svojim oštrim, malim zubićima. U tom trenutku bi mu se uvijek pojavljivala slika, mučna slika koja ga je konačno i dovela Polly, jer je Polly bila žena s kojom je Annie bila najbliskija u gradu - i, s obzirom na posao s Beaumontom i psihičkom patnjom koju je Alanu prouzročio, Polly je vjerojatno bila više s Annie nego stoje bio on posljednjih mjeseci njezinog života. Slika je bila s Annie koja otkopčava vlastiti sigurnosni pojas, pritišće pedalu gasa do poda, i skida ruke s volana. Skida ih s volana zato jer tih posljednjih nekoliko sekundi mora obaviti drugi posao. Skida ih zato da može otkopčati i Toddov pojas. To je bila slika: Scout tutnji ulicom brzinom od sto kilometara, skrećući na desno, skrećući prema drveću pod bijelim ožujskim nebom koje je obećavalo kišu, dok se Annie borila da otkopča Toddov poj as, a Todd, vrišteći, uplašen, bori se da makne njene ruke. Vidio je kako se Annieno voljeno lice pretvorilo u masku vještice, vidio je Toddovo lice izobličeno od užasa. Ponekad bi se probudio usred noći, njegovo tijelo prekriveno vlažnim i ljepljivim znojem, s Toddovim glasom koji je odjekivao u njegovim ušima: Drveće, mama! Pazi na DR VEEEĆE!
Tako je jednog dana otišao vidjeti Pollly u vrijeme zatvaranja i pitao je da li želi doći u kuću na piće, ili, ako joj je nezgodno da to napravi, može li on doći u njenu kuću. Dok su sjedili u njegovoj kuhinji, (pravoj kuhinji, potvrdio je unutarnji glas), sa šalicom čaja za nju i kavom za njega, počeo je govoriti, polako i isprekidano, o svojoj noćnoj mori. POTREBNE STVARI "Trebam znati, ako mogu, je li prolazila kroz razdoblja depresije ili nerazumnosti o kojima nisam znao ili ih nisam primijećivao," rekao je. "Trebam znati je li..."Stao je, na trenutak bespomoćan. Znao je koje riječi treba reći, ali mu je postajalo sve teže i teže ih izreći. Činilo se kao da komunikacijski kanal između njegovog nesretnog, zbunjenog uma i njegovih ustiju postaje sve manji i plići i uskoro će se potpuno zatvoriti za brodove. Napravio je užasan napor i nastavio. "Trebam znati je li imala samoubilačke namjere. Zato, vidiš, jer nije samo Annie umrla. Todd je umro s njom i ako je bilo... znakova, mislim, znakova... koje ja nisam primijetio, tada sam i ja odgovoran za njegovu smrt. A to je nešto što osjećam da moram znati." Tamo je stao, dok mu je srce tupo udaralo u njegovim grudima. Obrisao je rukom čelo i bio je lagano iznenađen kad je postala mokra od znoja. "Alane," reče i stavi ruku na njegov zglavak. Njene svijetlopla-ve oči su čvrsto gledale njegove. "Da sam ja vidjela takve znakove i da nikome nisam rekla o tome, i ja bih bila kriva kako se čini da ti želiš biti." Zurio je u nju, sjeća se toga. Polly je možda vidjela nešto u Annie-nom ponašanju stoje on propustio; dotle je došao u svom zaključivanju. Misao daje primijećivanje neobičnog ponašanja značilo i odgovornost da se nešto učini zbog toga, nije mu do sada sinula. "Nisi?" konačno je upitao. "Ne, stalno sam o tome razmišljala u. Ne želim umanjiti tvoju tugu i gubitak, ali nisi ti jedini koji osjećaš te stvari, i nisi ti jedini koji je prilično istraživao svoju dušu od Anniene nesreće. Ja sam stalno o tome razmišljala posljednjih nekoliko tjedana dok mi se nije počelo vrtiti, ponovo analizirajući scene i razgovore s obzirom na ono stoje pokazala autopsija. Ja to radim i sada s obzirom na ono što si mi rekao o toj bočici aspirina. I znaš što sam otkrila? "Što?" "Ništa." Rekla je to bez naglašavanja stoje bilo neobično uvjerljivo. "Ništa uopće. Ponekad sam mislila da izgleda malo blijedo. Mogu se sjetiti nekoliko zgoda kada sam je čula da priča sama sa sobom dok je porubljivala suknje ili raspakiravala tkaninu. To je naj- 188 189Stephen King
čudnije ponašanje kojeg se mogu sjetiti i već sam se mnogo puta ok-rivljavala zbog toga. Stoje s tobom?" Alan kimne. "Uglavnom je bila ista kakva je bila kad sam je prvi put sreo: vesela, prijateljski rspoložena, spremna pomoći...dobar prijatelj." "Ali-" Njena ruka je još uvijek bila na njegovom zglavku; malo se stisnula. "Ne, Alane. Nema ali. I Ray Van Allen to radi, također, znaš -i on se preispituje i traži pogreške. Osuđuješ li njega?Misliš li da Rayja treba okriviti zato što je previdio tumor? "Ne, ali-" "Što je sa mnom? Radila sam s njom svaki dan, pored nje većinu vremena; zajedno smo pile kavu u deset sati, zajedno ručale u podne, i ponovo pile kavu u tri. Razgovarale smo vrlo iskreno kako je vrijeme prolazilo i mi smo se počele upoznavati i voljeti jedna drugu, Alane. Znam da si joj bio drag i kao prijatelj i kao ljubavnik i znam daje voljela dječake. Ali daje kretala prema samoubojstvu kao rezultat svoje bolesti...to nisam znala. Pa reci mi -da li okrivljuješ me-ne?"l njene jasne plave oči su gledale iskreno i znatiželjno njegove. "Ne, ali-" Ruka je ponovo stisnula, lagano, ali zapovjednički. "Želim te nešto pitati. Važno je, pa pažljivo razmisli." Kimnuoje. "Ray je bio njen liječnik, i ako je bio tamo, nije ga vidio. Bila sam njena prijateljica, i ako je bio tamo, nisam ga vidjela. Ti si bio njen muž, i ako je bio tamo, figa isto nisi vidio. I ti misliš daje to sve, daje to kraj niza, ali nije." "Ne razumijem na što ciljaš." "Netko drugi joj je bio blizak," Polly je rekla. "Netko bliži od bilo koga od nas, pretpostavljam." "O kome govo-" "Alane, stoje Toddrekao?" Mogao je samo buljiti u nju, ne razumjevši. Osjećao se kao daje nešto rekla na stranom jeziku. "Todd, "reklaje zvučeći nestrpljivo. "Todd, tvoj sin. Onaj koji te noću drži budnim. To je on, zar ne? Ne ona, već on." POTREBNE STVARI "Da," reče. "On." Njegov glas je postao visok i nesiguran, uopće ne nalik njegovom glasu, i osjećao je kako se nešto počinje micati u njemu, nešto veliko i bitno. Sada, ležeći ovdje u Pollyinom krevetu, mogao se sjetiti tog trenutka za svojim kuhinjskim stolom sa skoro nadnaravnom jasnoćom; njena ruka na njegovom zglavku u kosim zrakama poslijepodnevnog sunca, kosa fino ispredeno zlato; njene svijetle oči; njena nježna nepopustljivost.
"Je li natjerala Todda u auto, Alane? Je li on udarao? Vrištao? Tukao je?" "Ne, naravno da ne, ali ona je bila njegova m-" "Čija je bila ideja da Todd ide s njom u dućan tog dana? Njena ili njegova? Možeš li se sjetiti?" Počeo je govoriti ne, ali iznenada se sjetio. Njihovi glasovi, koji su lebdjeli iz dnevne sobe, dok je sjedio za svojim stolom, prolazeći kroz okružne naloge: Trebam otići do dućana, Todd - želiš li poći? Smijem li pogledati nove video kazete? Mislim da da. Pitaj oca treba li što. "Bila je to njena ideja," rekao je Polly. "Jesi li siguran?" "Da. Ali gaje pitala. Nije mu naredila." Ta stvar unutar njega, ta bitna stvar, se još uvijek micala. Past će, pomislio je i iščupat će i sam pakao iz zemlje kad se to dogodi, jer su njeni korijeni usađeni i duboko i široko. "Je lije se bojao?" Sada gaje skoro unakrsno ispitivala, na način kako je on unakrsno ispitivao Ray Van Allena, ali bio je bespomoćan daje zaustavi. A nije bio siguran niti da to želi. Nešto je bilo ovdje, u redu, nešto što mu nikad nije sinulo u njegovim dugim noćima. Nešto što je još uvijek bilo živo. "Todd se bojao Annie? Bože, ne!" "Niti posljednjih nekoliko mjeseci njihova života?" "Ne." "Posljednjih nekoliko tjedana?" "Polly, nisam previše bio u stanju proučavati stvari tada. Bila je ta stvar kojasedogodilasThadomBeaumontom, piscem...taludastvar-" I 190 191Stephen King "Hoćeš li reći da si bio toliko vani da nikad nisi primijetio Annie i Todda kad su bili u blizini, ili da u svakom slučaju nisi bio puno kod kuće?" "Ne... da... mislim naravno da sam bio kod kuće, ali-" Čudno je bilo nalaziti se na strani koja dobiva ova brzometna pitanja. Bilo je kao da ga je Polly drogirala Novocainom i zatim ga počela koristiti kao vreću za udaranje. A ta bitna stvar, što god daje to, još se uvijek micala, još uvijek kotrljala prema granici gdje će početi djelovati gravitacija, ne daje drži gore, već daje vuče dolje. "Je li ti Todd ikad došao i rekao 'Bojim se mame'?" "Ne-" "Je li ikad došao i rekao Tata, ja mislim da se mama planira ubiti i uzeti me sa sobom kao društvo?" "Polly, to je smiješno! Ja-" "Jeli?" "Nije!" "Je li ikad rekao da se ona čudno ponaša ili čudno govori?" "Ne-" "A Al je bio u školi, točno?" "Što to ima s tim-"
"Jedno je dijete ostavila u gnijezdu. Kad si bio vani, kad si radio, samo njih dvoje su bili u tom gnijezdu. Ona je večerala s njim, pomagala mu sa zadaćom, gledala TV s njim" "Čitala mu-" reče. Njegov je glas bio nejasan, čudan. Jedva ga je prepoznao. "Onaje vjerojatno bila prva osoba koju je Todd vidio svako jutro i posljednja osoba koju je vidio uvečer," reče Polly. Njena je ruka ležala na njegovom zglavku. Njene su oči ozbiljno gledale njegove. "Ako je bilo tko bio u položaju da vidi da to dolazi, to je bila osoba kojajeumrla s njom. A ta osoba nikad nije rekla niti riječ." Iznenada je stvar unutra pala. Njegovo je lice počelo raditi. Mogao je osjetiti da se to događa - kao da su konci bili pričvršćeni na rezove na različitim mjestima, i svakog je sada povlačila nježna, ali uporna ruka. Vrućina je navrla u njegovo grlo i pokušala ga zatvoriti. Vrućina je navrla u njegovo lice. Oči su mu se ispunile suzama; Polly Chalmers se udvostručila, zatim utrostručila i tada razbila u 192 POTREBNE STVARI prizmi svjetla i slike. Njegova prsa su se počela dizati, ali se činilo da njegova pluća ne mogu doći do zraka. Njegova se ruka okrenula s tako zastrašujućom brzinom koju je posjedovao i stisnula njene -mora da ju je užasno boljelo, ali nije ispustila nikakav zvuk. "Nedostaje mi!"'poviče prema Polly, i velik, bolan jecaj isprekida riječ u par uzvika. "Oboje mi nedostaju, oh, Bože, kako mi oboje nedostaju!" "Znam," reče Polly mirno. "Znam. U tome je zapravo cijela stvar, zar ne? kako ti oboje nedostaju." Počeo je plakati. Al je plakao svake noći dva tjedna, i Alan je bio tamo da ga drži i pruži mu svu utjehu koju je mogao, ali sam Alan nije plakao. Sada je. Jecaji su ga uzeli i nosili baš kako su htjeli: nije ih imao snage zaustaviti, niti da zadržati. Nije mogao obuzdati svoju tugu, i konačno je ustanovio, s velikim, nesuvislim olakšanjem, da nema niti potrebu to napraviti. Na slijepo je gurnuo šalicu za kavu na stranu, čuo daje udarila o pod u nekom drugom svijetu i tamo se razbila. Spustio je svoju zagrijanu glavu koja je sijevala, na stol, obuhvatio je rukama i plakao. U jednom trenutku osjetio je kako diže njegovu glavu svojim hladnim rukama, njenim izobličenim, nježnim rukama, i stavlja je na svoj trbuh. Držala ju je tamo, a on je dugo, dugo plakao. . 8 Njena ruka je skliznula s njegovih prsiju. Alan ju je nježno pomaknuo, svjestan da ako čak i malo udari njenu ruku, da će je probuditi. Gledajući u strop, pitao se da lije Polly tog dana namjerno izazvala njegovu tugu. Radije je mislio daje, znajući ili nagađajući daje puno više trebao izraziti svoju tugu, nego naći odgovore koji najvjerojatnije i nisu bili tamo.
To je bio početak između nih dvoje, iako ga on nije prepoznao kao početak; više je djelovalo kao kraj nečega. Između toga dana i dana kada je konačno skupio dovoljno hrabrosti da pozove Polly na večeru, često je razmišljao o pogledu njenih plavih očiju i dodiru njene ruke koja je ležala na njegovom zglavku. Razmišljao je o njež- 193Stephen King noj nepopustljivosti s kojom gaje prisilila prema idejama koje je ili ignorirao ili previdio. A za to vrijeme je pokušao izaći na kraj s novim osjećajima o Annienoj smrti; jednom kada je pomaknuta prepreka između njega i njegove tuge, ti ostali osjećaji su ga potpuno preplavili. Glavni i najbolniji među njima je bio užasan bijes na nju zbog skrivanja bolesti koja se mogla liječiti... i zbog toga stoje povela njihovog sina sa sobom tog dana. Razgovarao je s Polly o nekim od tih osjećaja kod The Birches, hladne noći, okupane kišom, prošlog travnja. "Prestao si razmišljati o samoubojstvu i počeo razmišljati o ubojstvu," rekla je. "Zato si ljut, Alane." Odmahnuo je glavom i počeo govoriti, ali ona se nagnula preko stola i stavila jedan od svojih iskrivljenih prstiju na njegove usne na trenutak. Pst, ti. Ta gaje gesta toliko zaprepastila daje zašutio. "Da," ona reče. "Neću te ovaj put oštro ispitivati, Alane - davno je bilo otkako sam zadnji put bila na večeri s muškarcem, i previše uživam da bih glumila gđu Glavnog Tužitelja. Ali ljudi se ne ljute na druge ljude - barem ne na način na koji si ti ljut - zato što su imali nesreću, osim ako nije posrijedi velika nepažnja. Da su Annie i Todd umrli zato što su otkazale kočnice u Scoutu, možda bi krivio sebe zato što ih nisi dao provjeriti, ili bi možda tužio Sonny Jacketta zato stoje nemarno obavio posao zadnji put kad si ga odveo na održavanje, ali ne bi krivio nju. Nije li to istina?" "Pretpostavljam daje." "Ja znam daje. Možda je to bila nekakva nesreća, Alane. Ti znaš daje mogla imati napad dok je vozila, zato jer ti je to rekao Dr. Van Allen. Ali da li ti je ikad palo na pamet daje ona mogla skrenuti kako bi izbjegla jelena? Daje možda bilo nešto tako jednostavno?" Je. Jelen, ptica, čak i nadolazeći auto koji je zalutao u njenu traku. "Da. Ali njen sigurnosni pojas-" "On, zaboravi prokleti sigurnosni pojas!" rekla je s tako vatrenom žestinom da su se neki drugi gosti blizu njih načas osvrnuli. "Možda je imala glavobolju, zbog koje je zaboravila sigurnosni pojas taj jedan put, ali to još uvijek ne znači daje namjerno uništila auto. A glavobolja -jedna od njenih gadnih - bi objasnila zastoje Toddov pojas bio vezan. I još uvijek nije stvar u tome." 194 POTREBNE STVARI "U čemu je onda?"
"U tome da ima previše možda koji podržavaju tvoju ljutnju. A čak i da su istinite najgore stvari na koje sumnjaš, nikad nećeš znati, zar ne?" "Ne." "A i da znaš.." Gledala gaje stalno. Svijeća je bila na stolu između njih. Njene su oči bile tamnije plave u njenoj svjetlosti, i mogao je vidjeti sićušnu iskru svjetlosti u svakom oku. "Pa, tumor na mozgu je nesreća, također. Ovdje nema optuženika, Alane, ne - kako ih nazivaš u svom poslu? - nema počinitelja. Dok to ne prihvatiš, neće biti šanse." "Kakve šanse?" "Naše šanse," rekla je mirno. "Jako mi se sviđaš, Alane i nisam prestara da riskiram, ali sam dovoljno stara da imam nešto tužnog iskustva kamo me mogu odvesti moje emocije kad postanu nekontrolirane. Neću ih dozvoliti niti blizu toj točci dok ti ne budeš mogao ostaviti Annie i Todda da počivaju." Gledao ju je, bez riječi. Promatrala gaje ozbiljno za vrijeme večere, u staroj seoskoj gostionici, narančasto svjetlo je titralo najednom od njenih glatkih obraza i lijevoj strani njene obrve. Vani, vjetar je svirao dugu notu trombona ispod strehe. "Da li sam previše rekla?" upitala je Polly. "Ako jesam, voljela bih da me odvedeš kući, Alane. Mrzim kada se osramotim, a isto tako kako mrzim kada ne kažem što mislim." Pružio je ruku preko stola i načas dotaknuo njenu ruku. "Ne, nisi rekla previše. Volim te slušati, Polly." Tada se nasmiješila. To je osvijetlilo cijelo njeno lice. "Tada ćeš dobiti svoju šansu," rekla je. Tako je počelo za njih. Nisu se osjećali krivima zato što se viđaju, ali su shvatili da trebaju biti oprezni - ne samo zato što je to bio mali grad gdje je on bio izabrani službenik, a njoj je trebala dobra volja zajednice da dozvoli da se njen posao održi, već zato što su oboje otkrili mogućnost krivnje. Činilo se da nitko od njih nije bio prestar da bi riskirao, ali su oboje bili malo prestari da bi bili lakoumni. Morali su biti na oprezu. Tada, u svibnju ju je prvi put odveo u krevet, a ona mu je rekla sve o godinama između Tada i Sada... priča kojoj nije potpuno vje- 195Stephen King rovao, ona za koju je vjerovao da će mu je jednom ponovo ispričati, s previše direktnih pogleda i lijevom rukom koja je prečesto povlačila lijevu resicu. Vidio je koliko joj je bilo teško reći mu to što mu je rekla, i bio je zadovoljan da čeka ostatak. Morao je biti zadovoljan. Zato jer su trebali biti na oprezu. Bilo je dovoljno - sasvim dovoljno - zaljubiti se u nju dok je dugačko ljeto Mainea drijemalo za njima. Sada, gledajući strop njene spavaće sobe od prešanog lima u tmini, pitao se da lije došlo vrijeme da ponovo govori o braku. Pokušao je jednom, u kolovozu i onaje ponovo napravila onu gestu sa svojim prstom. Pst, ti. Pretpostavio je...
Ali njegov svjesni tok misli se tada počeo raspadati, i Alan je lako utonuo u san. U svom snuje kupovao u nekom golemom dućanu lutajući prolazima tako dugim da su iščezavali u nekoj udaljenoj točci. Ovdje je bilo svega, svega stoje ikad želio, ali si nije mogao priuštiti - sat koji reagira na tlak, pravi filcani šešir od Abercrombie & Fitcha, osam milimetarska filmska kamera Bell i Howell, stotinu drugih stvari - ali netko je bio iza njega, baš iza njegovog ramena gdje nije mogao vidjeti. "Ovdje dolje ove stvari nazivamo iluzijama, staro momče," primijeti glas. To je bio netko koga je Alan poznavao. Pripadao je onom otmjenom sinu beštije Georgea Starka koji je vozio Toronado. "Ovaj dućan nazivamo Endsville," reče glas, "zato jer je to mjesto gdje završava sva roba i sve usluge." Alan je vidio veliku zmiju - izgledala je poput pitona s glavom čegrtuše - koja je spuznula iz ogormnog izbora Apple kompjutora označenih SLOBODNI ZA JAVNOST. Okrenuo se da pobjegne, ali ga je ruka bez crta na dlanu zgrabila za ruku i zaustavila. "Hajde," glas reče uvjeravajući. "Uzmi što želiš, momče. Uzmi s ve što želiš... i plati to." Ali, ispostavilo se daje svaki predmet koji je izabrao, nagorena i rastopljena kopča pojasa njegovog sina. 196 OSMO POGLAVLJE 1 Danforth Keeton nije imao tumor na mozgu, ali je imao užasnu glavobolju dok je sjedio u svom uredu u rano subotnje jutro. Pored hrpe crveno uvezanih gradskih poreznih knjiga za godine od 1982. do 1989, na stolu se nalazila razbacana hrpa korespondencije - pisma iz Državne porezne uprave Maine, te fotokopije pisama koja su bila njegov odgovor. Sve će se spustiti dolje oko njegovih ušiju. Znao je to, ali je bio nemoćan da išta napravi. Keeton je otputovao u Lewiston kasno jučer, vratio se u Rock oko dvanaest i trideset u jutro, i proveo ostatak noći nemirno hodajući po radnoj sobi, dok je njegova žena gore snivala san tableta za smirenje. Otkrio je da se njegov pogled sve više okreće prema malom ormaru u kutu njegove radne sobe. Gornja polica ormara je bila puna pulovera. Većina pulovera je bila stara i izjeli su ih moljci. Ispod njih se nalazila izrezbarena drvena kutija koju je njegov otac napravio puno prije nego što ga je zgrabio Alzheimer poput sjene, lišavajući ga svih važnih vještina i sjećanja. U kutiji se nalazio revolver. Keeton je ustanovio da sve više i više razmišlja o revolveru. Ne za sebe, ne; barem ne u početku. Za Njih. Za Progonitelje. U petnaest do šest je napustio kuću i odvezao se do ulica mirnih u zoru između njegove kuće i Općinske zgrade. Eddie Warburton, s
197Stephen King metlom u ruci i Chesterfieldom u ustima, (zlatna medalja svetog Kristofora koju je prethodnog dana kupio u Potrebnim stvarima bila je skrivena na sigurnom ispod njegove plave košulje od batista), gledao ga je kako se vuče po stepenicama do drugog kata. Između dva čovjeka nije razmijenjena niti jedna riječ. Eddie se navikao na pojavljivanje Keetona u neobično vrijeme posljednjih godinu dana, a Keeton je već davno prestao uopće primijećivati Eddieja. Sada je Keeton stavio sve papire zajedno, i suzbije nagon da ih jednostavno podere na komadiće i posvuda ih okolo razbaca, te ih započne razvrstavati. Pisma Porezne uprave na jednu hrpu, njegovi odgovori na drugu. Držao je ta pisma u donjoj ladici svog ormara za dosjee - u ladici čiji je ključ samo on posjedovao. Na dnu većine pisama je bio sljedeći natpis: DK/sl. DK je naravno bio Danforth Keeton. si je bila Shirlev Laurence, njegova sekretarica kojoj je diktirao i koja je tipkala pisma. Međutim, Shirlev nije tipkala niti jedan njegov odgovor na pisma Uprave, s inicijalima ili bez inicijala. Pametnije je neke stvari zadržati za sebe. Fraza mu se pojavila dok je razvrstavao: "...i uočavamo nesklad u kvartalnom gradskom povratu poreza 11 za poreznu godinu 1989..." Brzo gaje stavio sa strane. Još jedna: "...i proučavanjem uzorka formulara radničke naknade u toku poslijednjeg kvartala 1987. imamo ozbiljna pitanja u vezi..." U dosje. Još jedna: "...vjerujemo da se vaš zahtjev za odgodu ispitivanja sada čini preuranjenim..." Prolazile su mutne pored njega u odvratnom naletu i počeo se osjećati kao daje na bezglavoj vožnji u luna-parku. "...pitanja o tim fondovima za uzgajalište drveća su..." "...nismo našli dokaze daje Grad evidentirao..." "...širenje državnog udjela u financiranju nije odgovarajuće dokumentirano..." "...potvrde o računima troškova koje nedostaju moraju ..." "...cedulje za gotovinu nisu dovoljne za..." "...mogu zahtijevati potpunu dokumentaciju troškova..." 198 POTREBNE STVARI I sada ovo zadnje, koje je došlo jučer. Koje gaje i prošle noći natjeralo u Lewiston kamo se zakleo da nikad više neće ići u doba ka-sačkih utrka konja. Keeton je tmurno zurio u to. Njegova glava je udarala i sijevala; velike kapi znoja su se polako kotrljale niz sredinu njegovih leđa. Ispod njegovih očiju su se nalazili tamni, iscrpljeni kolutovi. U jednom kutu njegovih usana prilijepila se groznica.
POREZNI URED ] Parlament Augusta, Maine 04330 Glava, ispod državnog žiga, je vrištala na njega, a pozdrav, koji je bio hladan i formalan je prijetio: Izborniku Castle Rocka. Samo tako. Nema više "Dragi Dan" ili "Dragi gospodine Keeton." Nema više pozdrava njegovoj obitelji na kraju pisma. Pismo je bilo hladno i mrsko poput uboda sjekirice za led. Željeli su pregledati račune gradskih knjiga. Svih gradskih knjiga. Evidenciju gradskih poreza, evidenciju državnih i federalnih udjela prihoda, evidenciju održavanja cesta, budžet održavanja zakona, budžet parkirališnog odsjeka, čak i financijsku evidenciju koja se odnosi na državno financiranje eksperimentalnog uzgajališta drveća. Željeli su vidjeti sve, Oni su to željeli vidjeti 17. listopada. To je bilo samo još pet dana od danas. Oni. Pismo je potpisao Državni blagajnik, Državni revizor, i čak još zlokobniji Državni tužilac - glavni policajac Mainea. I to su bili osobni potpisi, a ne kopije. "Oni," Keeton šapne pismu. Pretresao gaje u šaci i ono je nježno zašuštalo. Otkrio je svoje zube prema njemu. "Oniiiiiiii!" Bacio je pismo na vrh ostalih. Zatvorio je dosje. Na naljepnici je bilo uredno istipkano PISMA, POREZNI URED MAINE. Keeton je na trenutak zurio u zatvoreni dosje. Zatim je zgrabio nalivpero sa stalka (komplet je bio dar članova trgovačke komore okruga Castle) i ispisao riječi MAINE UPRAVA SRANJA! preko dosjea velikim, drhtavim slovima. Buljio je u to na trenutak, a zatim napisao MAI- 199Stephen King NE UPRAVA BUDALA! ispod toga. Držao je pero u svojoj stisnutoj šaci, mahajući njime kao s nožem. Zatim gaje bacio preko sobe. Pao je u ugao s malim klopotom. Keeton je zatvorio drugi dosje, onaj u kojem su se nalazile kopije pisama koje je sam napisao (i na koje je uvijek na dnu dodao inicijale svoje sekretarice), pisma koja je stvorio u dugim, besanim noćima, pisma koja su se konačno pokazala uzaludnim. Na centru njegovog čela stalno je kucala žila. Ustaoje, odnio jedvadosjeaprema ormaru, stavio ih u donju ladicu, zalupio je i provjerio je li zaključana. Zatimje otišao do prozora i stajao gledajući uspavani grad, duboko udišući i pokušavajući se smiriti. Imali su nešto protiv njega. Progonitelji. Ustanovio je da se već po tisućiti put pita tko je, prije svega, Njih nahuškao na njega. Daje mogao naći tu osobu, tog prljavog Glavnog progonitelja, Keeton bi izvadio pištolj od tamo gdje leži u kutiji ispod pulovera izjedenih od moljaca i stao bi mu
na kraj. Međutim, ne bi to brzo obavio. Oh, ne. Pucao bi u dio po dio i prisilio prokleto kopile da pjeva nacionalnu himnu dok on to radi. Njegove su se misli okrenule mršavom zamjeniku, Ridgewicku. Da li je to mogao biti on? Nije se činio dovoljno pametnim... ali izgled može zavarati. Pangborn je rekao daje Ridgewick stavio kaznu na njegov cadillac po njegovoj naredbi, ali to nije trebala biti istina. A u WC-u, kada gaje Ridgewick nazvao Buster, u njegovim se očima nalazio pogled lukavog i podrugljivog prezira. Da li je Ridge-wick bio ovdje kad su počela stizati prva pisma Porezne uprave? Keeton je bio potpuno siguran daje. Danas će kasnije pregledati evidenciju njegovog zaposlenja, tako da bude siguran. Stoje sa samim Pangbornom? On je sigurno bio dovoljno pametan, sigurno je mrzio Denfortha Keetona (zar nisu Oni svi? nisu li ga Oni svi mrzili?), a Pangborn poznaje puno ljudi u Augusti. Njih je poznavao jako dobro. Prokletstvo, on je telefonirao Njima svakog prokletog dana, činilo se. Računi za telefon, čak i s jeftinom WATSl0 linijom, su bili užasni. 10 Wide Area Telefon Service - telefonska služba koja naplaćuje fiksnu cijenu za neograničene pozive na većim udaljenostima. 200 POTREBNE STVARI Da li su to možda obojica? Pangborn i Ridgewick? Zajedno u tome? "Usamljeni jahač i njegov vjerni indijanski prijatelj, Tonot," Keeton reče tiho, i nasmiješi se zlokobno. "Ako si to ti Pangborne, zažalit ćeš. A ako ste obojica, obojica ćete zažaliti." Njegove su se ruke polako stisnule u šake. "Neću zauvijek podnositi ovo proganjanje, znaš." Njegovi pažljivo manikirani nokti su se zabili u meso dlanova. Nije primijetio krv kada je počela teći. Možda Ridgewick. Možda Pangborn, možda Melissa Clutterbuck, frigidna kurva koja je bila Gradski blagajnik, možda Bili Fullerton, drugi izbornik (znao je činjenicu da Fullerton želi njegov posao i da neće mirovati dok ga ne dobije)... Možda svi oni. Svi oni zajedno. Keeton ispusti dah u dugom, mučeničkom uzdahu, napravivši magloviti cvijet na žičanom armiranom staklu prozora svog ureda. Između sada i 17. ovog mjeseca, što će napraviti? Odgovor je bio jednostavan: nije znao. Život Danfortha Keetona kao mladićaje bila stvar jasno crno-bi-jela, i to mu se sviđalo. Išao je u srednju školu Castle Rocka i počeo je honorarno raditi u obiteljskom predstavništvu automobila kada je imao četrnaest godina, gdje je prao i mazao voskom modele za izložbu. Keeton Chevrolet je bila jedan od najstarijih Chevrolet koncesija u Novoj Engleskoj i kamen temeljac Keetonove financijske strukture. Bila je to zaista solidna struktura, barem do nedavno.
U toku njegove posljednje četiri godine u srednjoj školi Castle Rocka, za sve je bio Buster. Polazio je trgovačke tečajeve, imao solidan prosjek četiri, skoro sam vodio studentsko vijeće, i otišao na Poslovni fakultet Travnor u Bostonu. Na Travnoru je dobio čiste petice i diplomirao tri semestra ranije. Kada se vratio u Rock, jasno je dao do znanja da su njegovi Buster dani završili. Bio je to dobar život sve do dana kada su on i Steve Frazier išli na izlet u Lewiston prije devet ili deset godina. Tada su započele ne- 201Stephen King volje; tada se njegov uredno crno-bijeli život počeo ispunjavati sve tamnijim nijansama sivog. Nikad se nije kocako - ne kao Buster u srednjoj školi Castle Rocka, ne kao Dan na Travnor fakultetu, niti kao gospodin Keeton Keeton Chevroleta ili Odbora izbornika. Koliko je Keeton znao, nitko se nije u njegovoj obitelji kockao; nije se mogao sjetiti niti tako nevinih razbib-riga kao što su skat1' ili bacanje novčića. Nije bilo zabrana protiv toga, nije bilo ti to ne smiješ, ali ih nitko nije igrao. Keeton se nije nikad kladio ni na što, sve do to prvog izleta na trke u Lewiston sa Steveom Frazierom. Nikad se nije nigdje drugdje kladio, niti je trebao. Lewiston trkalište je bila sva propast koju je Danforth Keetonikad trebao. Tada je bio treći izbornik. Steve Fazier, sada već barem pet godina u svom grobu, je bio Glavni izbornik Castle Rocka. Keeton i Frazier su otišli "u grad" (uvijek se tako govorilo o izletima u Lewiston) s But-ehom Nedeauom, nadglednikom Okružnih društvenih službi Rocka i Harrvjem Samuelsom, koji je bio izbornik većinu svog zrelog dijela života i vjerojatno će umrijeti kao takav. Događaj je bio državna konferencija okružnih službenika; predmet je bio novi zakoni o udjelu u prihodima... a udio u prihodima je, naravno, uzrokovao većinu njegovih nevolja. Bez njih, Keeton bi bio prisiljen iskopati vlastiti grob s pijukom i lopatom. S njima je mogao koristiti nepresušni financijski izvor. Bila je to konferencija od dva dana. Večer prije, Steve je predložio da izađu i zabave se u velikom gradu. Butch i Harry su odbili. Keeton isto nije bio zainteresiran da provede večer sa Steveom Frazierom - on je bio debeo stari umišljenko s mašću umjesto mozga. Ipakje otišao. Pretpostavio je da bi išao daje Steve predložio dapro-vedu večer obilazeći najdublje rupe pakla. Steve je ipak bio glavni izbornik. Harry Samuels bi se zadovoljio da ljenčari kao drugi, treći ili četvrti izbornik ostatak svog života. Butch Nedeau je već nagovijestio da se namjerava povući nakon ovog mandata... ali Danforth Keeton je imao ambicije, a Frazier je bio njihov ključ bez obzira na to stoje bio debeo stari umišljenko. Tako su otišli van, i prvo navratili u The Holly. BUDI VESEO U THE HOLLY, je pisalo na vratima i Frazier je zaista postao veseo " Kartaška igra za tri igrača. Igra se s 32 karte, od sedmica do aseva.
202 POTREBNE STVARI ispijajući viski i vodu kao da viskija uopće nema unutra i zviždajući striptizetama koje su većinom bile debele i većinom stare i uvijek spore. Keeton je mislio da većina njih izgleda pijano. Sjeća se daje mislio da će to biti duga večer. Zatim su otišli na Lewiston trkalište i sve se promijenilo. Došli su tamo na vrijeme za petu utrku i Frazier je gurnuo Kee-tona, koji je protestirao, prema prozorčiću za oklade poput ovčara koji gurka tvrdoglavu ovcu natrag u stado. "Steve, ne znam ništa o tome-" "Tonije važno," odgovorio je Frazier sretno ispuhujući pare viskija u Keetonovo lice. "Noćas ćemo biti sretni, Buster. Ja to osjećam." Nije imao pojma kako se kladiti, a Frazierovo konstantno klepetanje mu je onemogućilo da čuje što govore ostali kladioci u redu kada dođu do prozorčića s dva dolara. Kada je došao tamo, gurnuo je novčanicu od pet dolara prema blagajniku i rekao, "Broj četiri." "Pobjeda, mjesto ili show12?" upitao je blagajnik, ali na trenutak Keeton nije mogao odgovoriti. Iza blagajnika vidio je zadivljujuću stvar. Tri službenika su brojala i povezivala velike gomile novca, više gotovine nego stoje Keeton ikad vidio najednom mjestu. "Pobjeda, mjesto ili shovv?" ponovi blagajnik nestrpljivo. "Požuri momče. Ovo nije javna knjižnica." "Pobj eda," rekao j e Keeton. Nij e imao uopće poj ma što bi to značilo "mjesto" ili "show", ali "pobjeda" je razumio jako dobro. Blagajnik mu je gurnuo listić i ostatak od tri dolara - novčanicu od jednog ijednu od dva. Keeton je gledao novčanicu od dva dolara s neobičnim zanimanjem dok je Frazier stavljao svoj ulog. Znao je da postoje takve stvari kao što su novčanice od dva dolara, naravno, ali nije mislio da je ikad i jednu vidio prije. Na njoj je bio Thomas Jefferson. Zanimljivo. U stvari, cijela stvar je bila zanimljiva - mirisi konja, kokica, kikirikija; užurbane gomile; atmosfera hitnosti. Mjesto je bilo budno na način koji je prepoznao i na koji je odmah reagirao. U sebi je već prije osjetio tu vrstu budnosti, da, mnogo pu- 12 U konjskim okladama postoje tri mogućnosti: win (pobjeda, prvo mjesto), place (od prvog do trećeg mjesta) i show (treće mjesto u utrci). 203Stephen King ta, ali ovo je bilo prvi put daju ikad osjetio u širem svijetu. Danforth "Buster" Keeton koji je rijetko osjetio da je dio nečega, ne zaista, osjetio je daje dio ovoga. Vrlo velik dio. "Ovo potpuno nadmašuje The Holly," rekao je kad mu se Fra-zier ponovo pridružio.
"Da, kasačke utrke su u redu," reče Frazier. "Neće nikad zamijeniti World Series13, ali znaš. Hajde, idemo do ograde. Na kojeg si se konja kladio?" Keeton se nije sjećao. Trebao je provjeriti svoj listić. "Broj četiri," rekao je. "Mjesto ili shovv?" "Uh,... pobjeda." Frazier odmahne glavom s dobroćudnim omalovažavanjem i lupi ga po ramenu. "Pobjeda je pušiona, Buster. To je pušiona čak kada totalizator kaže da nije. Ali naučit ćeš." I naravno, daje. Negdje se zvono uključilo s glasnim Brrrrrannggg!'što je natjeralo Keetona da skoči. Glas je zauralo, "Ioniiiiii KREĆU!"'kroz zvučnike trkališta. Gromoglasni uzvici su krenuli iz gomile, i Keeton je osjetio iznenadan mlaz električnog toka kroz svoje tijelo. Kopita su istetovirala stazu. Frazier je zgrabio Keetonov lakat jednom rukom, a druguje koristio da bi napravio prolaz kroz gužvu do ograde. Probili su se van za manje od dvadeset metara od cilja. Sada je najavljivač prozivao utrku. Broj sedam, My Lass, vodi u prvoj rundi, s brojem osam, Broken Field, drugi, i broj jedan, How Do?, treći. Ime broja četiri je bilo Absolutely - najgluplje ime za konja koje je Keeton ikad čuo u svom životu - i bio je šesti. Nije mu gotovo bilo važno. Bio je zadivljen brzim konjima, njihovom dlakom koja je sjala pod reflektorima, nejasnoćom kotača dok su kočije jurile zavojima, svjetlim bojama svilene odjeće koju su nosili vozači. Dok su konji ulazili na ravni dio staze, Broken Field je počeo istiskivati My Lass u vodstvu. My Lass je prestao kasati i Broken Field je pojurio pored nje. U isto vrijeme, Absolutely se počeo primicati prema van - Keeton gaje vidio prije nego je bestjelesni glas najavlji- " Američko bejzbol prvenstvo. 204 POTREBNE STVARI vača poslao vijest trešteći preko staze, i jedva je osjetio Fraziera kako ga gura laktom, jedva gaje čuo kako viče, "Toje tvoj konj, Buster! To je tvoj konj Uma šansu!" Dok su konji grmjeli niz završnicu ravno prema mjestu gdje su stajali Keeton i Frazier, cijela gomila je počela urlati. Keeton je ponovo osjetio električni bič kroz sebe, ovaj put ne iskru, već oluju. Počeo je urlati s njima; sljedeći dan će biti tako promukao da će jedva moći govoriti bilo kako drugačije osim šaptanja. "Absolutely!" vikao je. "Hajde Absolutely, hajdekurvoi TRČI!" "Kasaj," reče Frazier, smijući se tako jako da su suze tekle niz njegove obraze. "Hajde kurvo i kasaj. To si mislio, Bustere."
Keeton nije obraćao pažnju. Bioje u drugom svijetu. Slao je moždane valove Absolutelyju, zrakom mu je slao svoju telepatsku snagu. "Sada je Broken Field i How Do?, How Do? i Broken Field," Bogu sličan glas najavljivača je pjevao, "i Absolutely postaje sve brži dok dolaze do posljednjih osam kilometara-" Konji su se približavali, podižući oblak dima. Absolutely je kasala sa svojim vratom savijenim u luk i glavom ispruženom prema naprijed, nogama koje su se dizale i spuštale poput klipa; prošao je How Do? i Broken Field, koji je jako malaksao, točno gdje su stajali Keeton i Frazier. Još uvijek je povećavao svoje vodstvo kad je prešao cilj. Kad su se brojevi pojavili na totalizatoru, Keeton je morao pitati Fraziera što znače. Frazier je pogledao njegov listić, zatim totalizator. Bezvučno je zazviždao. "Da li sam si vratio novac?" upitao je Keeton uznemireno. "Bustere, napravio si nešto bolje od toga. Absolutely je stajao trideset prema jedan. Prije nego stoje napustio stazu te noći, Keeton je zaradio preko tri stotine dolara. Tako se rodila njegova opsesija. Skinuo je svoj ogrtač s vješalice u kutu ureda, obukao ga, počeo odlaziti, zatim stao, držeći kvaku u svojim rukama. Pogledao je po- 205Stephen King novo prema sobi. Na zidu nasuprot prozora se nalazilo ogledalo. Kee-ton gaje gledao jedan dugi, zamišljeni trenutak, zatim odšetao do njega. Čuo je kako su Oni koristili ogledala - nije se jučer rodio. Stavio je svoje lice na njega, zanemarujući odraz svoje blijede kože i krvavih očiju. Stavio je dlan na svaki obraz, kako bi spriječio bliještanje, stiskajući svoje oči, tražeći kameru na drugoj strani. Tražeći Njih. Nije vidio ništa. Nakon dužeg vremena odmaknuo se, ravnodušno obrisao umrljano staklo rukavom svog ogrtača i napustio ured. U svakom slučaju, ništa još. To nije značilo da Oni neće doći noćas, izvući ovo ogledalo i zamijeniti ga s jednostranim staklom. Špijuniranje je bilo još jedno oruđe poslovanja Progonitelja. Sada će trebati svaki dan provjeravati ogledalo. "Ali ja mogu," rekao je praznim stepenicama hodnika. "Ja mogu to napraviti. Vjeruj mi." Eddie "VVarburton je brisao pod predvorja i nije digao pogled kad je Keeton zakoračio na ulicu. Njegov je auto bio parkiran odostraga, ali nije mu se vozilo. Osjećao se previše smeten da bi mogao voziti; vjerojatno bi s Caddvjem prošao kroz nečiji izlog dućana ako bi pokušao. U dubini svog zbunjenog uma nije bio svjestan da se udaljava od svoje kuće, a ne da joj se približava. Bilo je sedam i petnaest u subotu ujutro, i on je bio jedina osoba vani u poslovnoj četvrti Castle Rocka.
Njegov se um kratko vratio prvoj noći na Levviston stazi. Činilo se da ne može napraviti ništa pogrešno. Steve Frazier je izgubio trideset dolara i rekao je da odlazi nakon devete utrke. Keeton je rekao da misli da će ostati malo duže. Jedva je pogledao Fraziera i jedva je primijetio kada je Frazier otišao. Sjećao se da je pomislio kako je zgodno imati nekog pored sebe tko ti kaže Buster ovo i Buster ono cijelo vrijeme. Mrzio je nadimak i naravno daje Steve to znao - zato ga je i koristio. Sljedeći tjedan se ponovo vratio, ovaj puta sam, i izgubio šezdeset dolara od prethodnih pobjeda. Jedva mu je bilo stalo. Iako je često razmišljao o onim ogromnim gomilama svezanih novaca, nije bila stvar u novcu, ne zaista; novac je samo bio simbol koji si uzeo 206 POTREBNE STVARI sa sobom, nešto stoje govorilo da si bio tamo, da si bio, koliko god kratko, dio velike predstave. Ono do čega mu je doista bilo stalo je bilo strahovito, ogromno uzbuđenje koje je prolazilo kroz gomilu kada je zazvonilo zvono startera, a vrata se otvorila s teškim, škripa-jućim udarcem, a najavljivač je zaurlao, "Oniiii KREĆU!" Ono do čega mu je najviše bilo stalo je bilo urlanje gomile dok je skupina jurila svoj treći krug i krenula jureći niz ravni dio staze, te histerične zborne opomene s gledališta dok su završavali četvrti krug i sve više ubrzavali prema cilju. Bilo je živo, oh, bilo je tako živo. Bilo je tako živo da - da je bilo opasno. Keeton je odlučio da se kloni toga. Uredno je isplanirao tok svog života. Namjeravao je postati Glavni izbornik Castle Rocka kad se Steve Frazier konačno povuče, a šest ili sedam godina nakon toga, namjeravao se kandidirati za Državni zastupnički dom. Nakon toga, tko zna? Nacionalni ured nije bio van dohvata čovjeka koji je bio ambiciozan, sposoban... i zdravog razuma. To je bio pravi problem sa trkalištem. Nije ga odmah prepoznao, ali ga je prepoznao dovoljno brzo. Trkalište je bilo mjesto gdje su ljudi platili svoj novac, uzeli listić... i na neko vrijeme ostavili svoj zdrav razum. Keeton je vidio previše ludila u svojoj obitelji da bi se osjećao ugodno u onome čime ga je Levviston trkalište privlačilo. Bila je to jama sa skliskim stranama, zamka sa skrivenim zubima, napunjen pištolj s uklonjenom kočnicom. Kada bi otišao, nije mogao otići dok nije istrčana posljednja utrka večeri. Znao je. Pokušao je. Jednom je skoro uspio doći do rampe na izlazu prije nego što se nešto u stražnjem dijelu njegovog mozga, nešto moćno, zagonetno i gmizajuće podiglo, preuzelo kontrolu i okrenulo njegove noge. Keeton se bojao potpuno probuditi tog gmaza. Bolje ga je ostaviti da spava. Tri godine je radio samo to. Tada, 1984, Steve Frazier je otišao u mirovinu i Keeton je izabran za Glavnog izbornika. Tada su započele njegove prave nevolje.
Otišao je na stazu proslaviti svoju pobjedu, i budući daje slavio, odlučio je ići do kraja. Zaobišao je prozorčiće za dva i zapet dolara i otišao ravno do prozorčića za deset dolara. Te noći je izgubio stotinu i šezdeset dolara, više nego što mu je bilo drago izgubiti (slije- 207Stephen King deći danje rekao ženi daje izgubio četrdeset), ali ne više nego što si je mogao priuštiti da izgubi. Apsolutno ne. Vratio se tjedan dana kasnije, namjeravajući dobiti natrag ono stoje izgubio kako bi mogao prestati kad izravna račune. I skoro je uspio. Skoro-to ]e bila ključna riječ. Skoro je uspio doći do izlazne rampe. Tjedan dana kasnije je izgubio dvije stotine i deset dolara. To je ostavilo rupu na bankovnom računu koju će Mvrtle opaziti, pa je malo posudio od gradskog sitnog novca da pokrije najgori manjak. Stotinu dolara. Sitnica, zaista. Nakon toga, sve se počelo zamućivati. Stranice jame su se počele zamašćivati i jednom kad si se počeo klizati, bio si osuđen. Mogao si trošiti svoju energiju pridržavajući se za stranice kako bi uspio usporiti svoj pad...ali to je, naravno, samo produljivalo agoniju. Ako je postojala točka bez povratka, to je bilo ljeto 1989. Konji su se utrkivali svake noći cijelog ljeta, i Keeton je stalno dolazio od druge polovice srpnja i cijeli kolovoz. Mvrtle je neko vrijeme mislila da on koristi trkalište kao izgovor, da on u stvari ima drugu ženu, i to je bilo smiješno - zaista je. Keetonu se nije mogao dignuti niti daje sama Diana sišla s mjeseca u svojoj kočiji s otvorenom togom i natpisom oko vrata ŠEVI ME, DANFORTH. Pomisao kako je duboko zaronio u gradsku blagajnu je uzrokovala da se njegov jadni kurac skvrči u veličinu gumice za olovku. Kada se Mvrtle konačno uvjerila u istinu, da su to ipak samo konjske utrke, bilo joj je lakše. To gaje držalo van kuće, gdje je nastojao biti neka vrsta tiranina, i vjerojatno nije puno gubio, ona je zaključila, jer se stanje na čekovnoj knjižici nije puno mijenjalo. Danforth je samo našao hobi koji gaje zabavljao u srednjim godinama. Ipak samo konjske utrke, Keeton je pomislio dok je hodao Main Streetom s rukama duboko stavljenim u džepove svog ogrtača. Ispustio je čudan, divlji smijeh zbog kojeg bi se glave okretale daje itko bio na ulicama. Mvrtle je vodila računa o bankovnom računu. Pomisao daje Danforth pljačkao državne obveznice koje su predstavljale njihovu životnu ušteđevinu, nije joj pala na pamet. Isto tako, samo on je znao daje Keeton Chevrolet teturao na rubu propasti. Ona je kontrolirala stanje čekovne knjižice i kućne račune. On je bio ovlašteni računovođa. 208 POTREBNE STVARI
Kada dođe do pronevjere, ovlašteni računovođa može bolje oba- -viti posao nego većina... ali na kraju, paket se uvijek otvori. Konopac i traka i papir za zamatanje na Keetonovom paketu su se počeli raspadati u jesen 1990. Držao je stvari zajedno dok je mogao, nadajući se da će nadoknaditi na utrci. Do tada je našao agenta kladionice koji mu je omogućio veće oklade nego stoje trkalište moglo. Međutim, niti to nije promijenilo njegovu sreću. I tada, ovog ljeta, počelo je ozbiljno proganjanje. Prije, Oni su se samo poigravali s njim. Sada su Oni poduzimali korake da ga eliminiraju, a Dan krvavog sukoba je bio za manje od tjedan dana. Dohvatit ću ih, pomisli Keeton. Još nisam gotov. Još uvijek imam trik ili dvau svom rukavu. Ipak, nije znao koji su to trikovi, u tome je bio problem. Nije važno. Postoji način. Znam da postoji n-Ovdje su prestale njegove misli. Stajao je ispred novog dućana, Potrebnih stvari, i ono što je vidio u izlogu je na trenutak ili dva, izbacilo sve drugo iz njegovih misli. Bila je to četvrtasta kartonska kutija, svijetlih boja, sa slikom na prednjoj strani. Igra na ploči, pretpostavljao je. Ali to je bila igra na ploči s konjskim utrkama, i mogao se zakleti daje slika, koja je prikazivala dva kasača koji jure prema cilju grlo uz grlo, bila od trkališta Lewiston. Ako to nije bilo glavno gledalište u pozadini, on je majmun. Ime igre je bilo DOBITNI LISTIĆ. Keeton je stajao gledajući je skoro pet minuta, hipnotiziran poput dječaka koji je gledao izložbu električnih vlakova. Tada, polako, ušao je ispod tamnozelenog platna da vidi da lije dućan otvoren subotom. Natpis je visio s unutarnje strane vrata, točno, ali na njemu je bila samo jedna riječ, i riječ je naravno bila OTVORENO. Keeton gaje gledao na trenutak, misleći - kao i Brian Rusk prije njega - daje tamo zabunom ostao. Dućani Main Streeta se nisu otvarali u sedam sati, naročito ne subotom ujutro. Svejedno, probao je kvaku. Lako se okrenula u njegovoj ruci. Dok je otvarao vrata, malo srebrno zvono je zazvonilo iznad glave. 209Stephen King "To zapravo nije igra," govorio je Leland Gaunt pet minuta kasnije, "tu ste u krivu." Keeton je sjedio u plišanom stolcu s visokim naslonom, gdje su Nettie Cobb, Cyndi Rose Martin, Eddie Warburton, Everett Fran-kel, Myra Evans i puno drugih ljudi grada sjedili prije njega tog tjedna. Pio je šalicu dobre jamaikanske kave. Gaunt, koji je izgledao kao jedan prokleto simpatičan momak za provincijalca, inzistirao je da i on popije. Sada se Gaunt naginjao u svoj izlog i pažljivo vadio kutiju. Bio je odjeven u kućni haljetak boje vina, veoma elegantan, a svaka dlaka na svom
mjestu. Rekao je Keetonu daje često otvarao u neobično vrijeme, zato jer je patio od nesanice. "Još otkad sam bio mladić," rekao je s potištenim smijuljenjem, "a to je bilo jako davno." Međutim, Keetonu je izgledao svjež kao ruža, osim očiju, bile su tako podlivene krvlju da su izgledale kao da im je crvena njihova prirodna boja. Sada je donio kutiju i stavio je na mali stol pored Keetona. "Kutija mije zapela za oko," reče Keeton. "Izgleda prilično slično trkalištu Lewiston. Ponekad idem tamo." "Volite klađenje, zar ne?" Gaunt upita s osmijehom. Keeton je htio reći da se nikad ne kladi, i promijeni mišljenje. Osmijeh nije bio samo prijateljski; bio je to osmijeh samilosti, i iznenada je shvatio daje u društvu supatnika. Pokazalo se koliko se istrošio da je došao do samog ruba, zato jer kada se rukovao s Gaun-tom, osjetio je val gađenja tako iznenadan i dubok poput mišićnog grča. U tom je trenutku bio uvjeren daje našao Glavnog progonitelja. Morat će paziti na takve stvari; nema smisla da ide u krajnost. "Poznat sam po okladama," rekao je. "Nažalost, i ja," reče Gaunt. Njegove crvene oči su fiksirale Keetonove i podijelili su trenutak savršenog razumijevanja... ili je tako Keeton osjećao. "Kladim se na većini utrka od Atlantica do Tihog oceana, i siguran sam daje na kutiji Longacre Park u San Die-gu. Nema ga više, naravno, sada su tamo sagrađene kuće." "Oh," reče Keeton. ' 'Ali dajte da vam pokažem ovo. Mislim da će vam biti zanimlj ivo." 210 POTREBNE STVARI Uzeo je poklopac kutije i pažljivo izvadio kositrenu stazu na podiju dugom oko devedeset centimetara i širokom oko pedeset centimetara. Izgledala je poput igračaka koje je Keeton imao kao dijete, jeftinim koje su napravljene u Japanu poslije rata. Staza je bila kopija staze od tri kilometra. U njoj je bilo smješteno osam uskih staza, i osam uskih kositrenih konja je stajala iza startne linije. Svaki je bio instaliran na malo kositreno mjesto koje je virilo iz svoje staze i bilo zalemljeno za trbuh konja. "Uh," reče Keeton i naceri se. Bilo je to prvi put da se nacerio nakon mnogo tjedana, i osjećaj mu je bio neobičan i neumjestan. "Još niste ništa vidjeli," odgovori Gaunt, uzvraćajući osmijeh. "Ova stvarčica datira iz 1930 ili '35, gospodine Keeton - zaista je stara. Ali nije bila samo igračka varalicama na konjskim trkama tog vremena." "Ne?" "Ne. Znate li stoje ploča Ouija?" "Naravno. Postavljate pitanja i trebala bi sricati odgovore iz svijeta duhova." "Točno. Pa, u vrijeme Krize, bilo je mnogo varalica na trkama koji su mislili daje Dobitni listić Ouija ploča za kladioce na konjskim utrkama."
Njegove su se oči ponovo srele s Keetonovim, prijateljske, nasmiješene i Keeton nije mogao pomaknuti svoje oči isto kao što nije mogao napustiti trkalište prije nego završi posljednja utrka jedini put kada je pokušao. "Glupo, zar ne?" "Da," reče Keeton. Ali mu se uopće nije činilo glupo. Činilo mu se savršeno... savršeno... Savršeno razumno. Gaunt je dalje tražio po kutiji i izvukao kositreni ključ. "Svaki put pobij edi drugi konj. Pretpostavlj am da unutra postoj i mehanizam bez nekog pravila - sirov, ali dovoljno efikasan. Sada gledajte." Stavio je ključ u rupu sa strane kositrenog postolja na kojem su stajali kositreni konji, i okrenuo ga. Čuli su se mali škljocaji i puc-ketanja - zvukovi navijanja. Gaunt je maknuo ključ kada se više nije mogao okretati. 211Stephen King "Koji je vaš izbor?" upitao je. "Pet." reče Keeton. Nagnuo se naprijed, njegovo srce je ubrzavalo. Bilo je glupo - i pretpostavljao je, krajnji dokaz njegove želje - ali ponovo je osjetio kako ga obuzima staro uzbuđenje. "U redu, ja sam izabrao konja broj šest. Hoćemo li se malo okladiti, da bude zanimljivije?" "Naravno! Koliko?" "Ne novac," reče Gaunt. "Moji dani klađenja za novac su davno prošli, gospodine Keeton. To su najmanje zanimljive oklade. Idemo ovako: ako vaš konj pobijedi, ja ću vam napraviti malu uslugu. Po vašem izboru. Ako pobijedi moj, vi ćete napraviti meni uslugu." "A ako neki drugi pobijedi, sve su oklade poništene?" "Točno. Jeste li spremni?" "Da," reče Keeton čvrsto i nagne se bliže kositrenom trkalištu. Njegove su ruke bile stisnute između njegovih širokih bedra. Mala metalna poluga je virila iz proreza pored startne linije. "I oni kreću," reče Gaunt nježno i gurne je. Zupci i zupčanici ispod trkališta su počeli mljeti. Konji su se maknuli od startne linije, klizeći po svojim određenim stazama. U početku su išli polako, krivudajući naprijed i natrag u stazama i napredujući u malim trzajima kao da se neko glavno pero ili cijeli niz - širio unutar ploče, ali dok su se približavali prvom krugu, počeli su se ubrzavati. Konj broj dva je preuzeo vodstvo, slijedio gaje broj sedam, a ostali su bili odostraga u čoporu. "Hajde, pet!" Keeton je vikao nježno. "Hajde, pet, potegni, ti kurvo!" Kao da gaje čuo, mali kositreni konj se počeo izdvajati iz čopora. Konj broj šest-Gauntov izbor-također je počeo dobivati na brzini.
Dobitni listić je klepetao i vibrirao na malom stolu. Keetonovo lice je visilo iznad njega poput velikog, unakaženog mjeseca. Kap znoja je pala na sićušnog kositrenog džokeja koji je jahao na konju broj tri; daje bio stvaran čovjek i on i njegov jahač bi se smočili. U trećem krugu konj broj sedam je počeo još dobivati na brzini i sustigao je broj dva, ali Keetonov konj broj pet se borio svim snagama, a Gauntov broj šest mu je bio za petama. Ta četvorica su završila krug 212 POTREBNE STVARI zajedno, prilično ispred drugih, divlje vibrirajući u svojim stazama. "Hajde glupa kurvo!" urlao je Keeton. Zaboravio je da su to samo komadi kositra oblikovani kako bi bili nalik konjima. Zaboravio je da je u dućanu čovjeka kojeg nikad prije nije vidio. Zahvatilo gaje staro uzbuđenje. Treslo je njime kao što terijer trese štakora. "Hajde i samo naprijed! Potegni, ti kurvo, POTEGNI! Navali!" Sada je broj pet čak povukao prema vodstvu... i krenuo naprijed. Gauntov konj se kretao bočno pored njega kada je Keetonov konj prošao cilj, pobjednik. Mehanizam se isključivao, ali većina se konja vratila na startnu liniju prije nego se satni mehanizam potpuno zaustavio. Gaunt je upotrijebio svoj prst da poravna mlitavce za sljedeći start. "Hu!" reče Keeton, i obriše svoju obrvu. Osjećao se potpuno iscijeđeno... ali se osjećao i bolje nego što se već dugo, dugo vremena osjećao. "Ovo je bilo prilično dobro!" "Savršeno dobro," složi se Gaunt. "Nekad su znali raditi dobre stvari, zar ne?" "Jesu," složi se Gaunt, smiješeći se. "A izgleda da vam dugujem uslugu, gospodine Keeton." "Oh, zaboravite to-bilo je zabavno." "Ne, zaista. Gospodin uvijek plaća svoje oklade. Samo mi recite dan ili dva prije nego budete utjerivali svoj dug, kako se kaže." Prije nego budete utjerivali svoj dug. Sve se ponovo sručilo na njega. Dugovi! Oni su to imali! Oni! U četvrtak će oni utjerivati te dugove kod kuće... i što tada? Što tada? "Da li biste željeli znati kako su ozbiljni kladioci iz tridesetih koristili tu igračku?" upita Gaunt nježno. "Naravno," reče Keeton, ali nije mu bilo stalo, ne zaista... dok nije pogledao. Tada su se Gauntove oči ponovo susrele s njegovim, ponovo ih zarobile, i ideja da se dječja igra koristi za odabir pobjednika je imala ponovo savršeni smisao. "Pa," reče Gaunt, "oni su odabirali dnevne novine tog dana ili for-mular za utrke i odigrali sve utrke, jednu po jednu. Na ovoj ploči, znate. Dali bi svakom konju u svakoj utrci ime iz novina - to su radili dodirivajući
jednog od kositrenih konja i istovremeno izgovarajući ime - a zatim bi navinuli stvar i pustili je. To bi radili sa svim konjima 213Stephen King - osam, deset, tucet utrka. Zatim bi otišli do trkališta i kladili se na konje koji su pobijedili kod kuće." "Da li je to funkcioniralo?" upitao je Keeton. Činilo se da njegov glasi dolazi iz nekog drugog mjesta. Udaljenog mjesta. Činilo se da lebdi u očima Lelanda Gaunta. Lebdi u crvenoj pjeni. Osjećaj je bio čudan, ali u stvari vrlo ugodan. "Čini se daje," reče Gaunt. "Vjerojatno samo glupo praznovjerje, ali... da li biste vi željeli kupiti ovu igračku i sami isprobati?" "Da," reče Keeton. "Vi ste čovjek koji jako treba Dobitni listić, zar ne Danforthe?" "Trebam i više od jednog. Trebam cijelu gomilu. Koliko?" Leland Gaunt se nasmijao. "On ne - nećete me tako dobiti! -Ne kad sam već vaš dužnik! Reći ću vam što - otvorite svoj novčanik i dajte mi prvu novčanicu koju tamo nađete. Siguran sam da će biti prava." Tako je Keeton otvorio novčanik i izvukao novčanicu ne odvajajući pogled od Gauntovog lica, i naravno daje to bila ona s likom Thomasa Jeffersona na sebi - onakva novčanica koja ga je na početku uvukla u sve te nevolje. Gaunt je učinio da nestane tako uredno kako mađioničar izvodi trikove i rekao je: "Postojijošjedna stvar." "Koja?" Gaunt se nagnuo naprijed. Gledao je Keetona ozbiljno, i dotaknuo njegovo koljeno. "Gospodine Keeton, znate li za... Njih?" Keetonu je zastao dah na način kako spavaču nekad zastane kada ga muči užasan san. "Da," šapne. "Bože, da." "Ovaj je grad pun Njih," nastavi Gaunt istim tihim, povjerljivim tonom. "Apsolutno vrvi. Otvoren sam manje od tjedan dana, i već to znam. Mislim da me Oni možda progone. U stvari, siguran sam u to. Možda ću trebati vašu pomoć." "Da," Keeton reče. Sada je govorio snažnije. "Tako mi Boga, dobit ćete svu pomoć koju trebate!" "Vi ste me tek upoznali i ne dugujete mi nikakvu prokletu stvar-" 214 POTREBNE STVARI Keeton koji je već osjećao daje Gaunt najbliži prijatelj kojeg je stekao u posljednjih deset godina, otvorio je usta kako bi protestirao. Gaunt primi njegovu ruku i protesti su odmah prestali. "- i nemate pojma da li sam vam prodao nešto što zaista radi ili samo još jednu vreću snova... onih koji postaju noćna mora kada ih probudiš. Siguran sam da sada vjerujete u sve to; ja imam puno dara za uvjeravanje, kad to ja sam kažem. Ali vjerujem u zadovoljne mušterije,
gospodine Keeton i samo zadovoljne mušterije. Već godinama sam u poslu, i stvorio sam svoju reputaciju na zadovoljnim mušterijama. Uzmite igračku. Ako vama bude djelovala, dobro. Ako ne bude, dajte je Armiji spasa ili je bacite na gradsko smetlište. Koliko dugujete? Nekoliko dolara? "Nekoliko dolara," složi se Keeton sanjivo. "Ali ako djeluje, i ako možete osloboditi svoje misli tih prolaznih financijskih teškoća, vratite se i potražite me. Sjest ćemo i popiti kavu, kao što smo i jutros... i govoriti o Njima." "Otišlo je predaleko da bih mogao samo vratiti novac," reče Keeton jasnim, ali nepovezanim tonovima nekoga tko govori u snu. Ima više utrka nego što ih ja mogu pročešljati u pet dana." "Puno toga se može promijeniti za pet dana," reče gospodin Gaunt zamišljeno. Podigao se na noge, krećući se zmijolikom gracioznošću. "Pred vamaje velik dan... a tako i preda mnom." "Ali Oni," protestirao je Keeton. "Stoje s Njima?" Gaunt je stavio jednu svoju dugu, ledenu ruku na Keetonovu ruku i čak u ovom omamljenom stanju, Keeton je osjetio da mu se želudac svija od tog dodira. "S njima ćemo se pozabaviti kasnije," reče. "Ne brinite ništa." "Johne!" Alan je zvao dok je John LaPointe ulazio u šerifov ured kroz ulična vrata. "Drago mije da te vidim!" Bilo je deset i trideset u subotu ujutro i šerifov ured Castle Rocka je bio napušten .kao još nikad. Norris je negdje vani bio u ribolovu, a Sea-ton Thomas je bio u Sanfordu, u posjeti svojim sestrama, starim cura- 215Stephen King ma. Sheila Brigham j e bila u župnom dvoru Naše gospe od mirnih voda, pomažući svom bratu da sastavi j oš j edno pismo novinama obj ašnj ava-jući potpuno bezazlenu prirodu Casino noći. Otac Brigham je isto želio dapismo izrazi njegovu vjeru daje WilliamRose lud kao uš u hrpi govana. Naravno, takva stvar se nije mogla otvoreno reći- ne u obiteljskim novinama - ali otac John i sestra Sheila su se trudili da to bude jasno. Andy Clutterbuck je bio negdje na dužnosti, barem je Alan tako pret-postavljao; nije se pojavio otkad je Alan stigao u ured prije sat vremena. Dok se John nijepojavio, jedina osoba u Općinskoj zgradije izgledabio Eddie Warburton, koji se uzmuvao oko aparata za vodu u kutu. "Što ima novog?" upita John, sjedajući na rub Alanovog stola. "U subotu ujutro? Ništa puno. Ali gledaj ovo." Alan je otkopčao desnu manšetu svoje kaki košulje i zasukao rukav. "Obrati pažnju na to da moja ruka nikad ne napušta moj zglavak." "Uh-huh," reče John. Izvukao je bombone Juicy Fruit iz džepa svojih hlača, skinuo papirić i stavio bombon u usta. Alan je pokazao otvoren desni dlan, okrenuo ruku da pokaže stražnji dio, zatim zatvorio ruku u šaku. Dohvatio ju je lijevim kažiprstom i
izvukao sićušni svileni rub. Podigao je obrve prema Johnu. "Nije loše, ha?" "Ako je to Sheilina marama, bit će nesretna ako je nađe zgužvanu s mirisom tvog znoja," reče John. Činilo se daje bio manje nego začuđen. "Nisam ja kriv ako ju je ostavila na stolu," odgovori Alan. "Osim toga, mađioničari se ne znoje. Sada ćiriba-ćiribu i abrakadabra!" Izvukao je Sheilinu maramu iz svoje šake i dramatično je puhnuo u zrak. Napuhnula se, a zatim spustila na Norrisov pisaći stroj poput leptira sjajnih boja. Alan je pogledao Johna, zatim uzdahnuo. "Nije tako sjajno, ha?" "Dobar je trik," reče John, "ali već sam ga vidio nekoliko puta. Možda trideset ili četrdeset?" "Sto ti misliš, Eddie?" uzvikne Alan. "Nije loše za provincijskog zamjenika Dawga'\ ha?" 14 Deputy Dawg - lik iz crtanog filma čija je karakteristika da hvata kriminalce sa smiješnom upornošću i ne previše vještine. 216 POTREBNE STVARI Eddie je jedva podigao pogled s automata za vodu, kojeg je sada punio plastičnim vrčevima na kojima je bila naljepnica IZVORSKA VODA. "Nisam vidio, šerife. Oprostite." "Obojica ste beznadežni," reče Alan. "Ali sada radim na varijaciji. Zadivit će te, obećajem." "Uh-huh, Alane, još uvijek želiš da provjerim WC-e u novom restoranu na River Roadu?" "Još uvijek," reče Alan. "Zašto uvijek ja dobijem govnarske poslove? Zašto ne može Norris-" "Norris je provjerio zahode kampa Sretne Staze u srpnju i kolovozu," reče Alan. "Ja sam u lipnju sam. Prestani prigovarati, Johnnv. Na tebi je red. Želim da uzmeš i uzorke vode. Upotrijebi nekoliko specijalnih vrećica koje su poslali iz Auguste. Još uvijek ih ima hrpa u ormaru u hodniku. Mislim da sam ih vidio iza Norrisove kutije Hi-Ho krekera." "U redu," reče John, "pobijedio si. Ali riskirajući da ponovno zvučim kao da prigovaram, provjeravanje da li ima vodenbuha u vodi je dužnost vlasnika restauranta. Provjerio sam." "Naravno da je," reče Alan, "ali mi ovdje govorimo o Timmy Gagnonu, Johnny - što ti to govori?" "Govori mi da ne bih kupio hamburger u novom Riverside B-B-Q Delishu niti da umrem od gladi." "Točno!" usklikne Alan. Stao je na noge i lupnuo Johna po ramenu, "nadam se da ćemo izbaciti neurednog kurvinog sina iz posla prije nego se počne smanjivati populacija pasa lutalica i mačaka u Castle Rocku." "To je odvratno, Alane." "Ne, to je Timmy Gagnon. Uzmi uzorke vode ujutro i ja ću ih poslati u Državnu zdravstvenu službu prije nego odem večeras."
"Što ćeš ti raditi ujutro ?" Alan je spustio rukav i zakopčao manšetu. "Upravo sada idem u Potrebne stvari," reče. "Želim upoznati gospodina Lelanda Gaunta. Ostavio je priličan utisak na Polly, i prema onome što mogu čuti u gradu, ona nije jedina koju je osvojio. Da li si ga ti upoznao?" "Ne još," reče John. Krenuli su prema vratima. "Ipak, bio sam pored mjesta nekoliko puta. Ima zanimljiv izbor stvari u izlogu." 217Stephen King Prošli su pored Eddieja, koji je sada kipom, koju je izvukao iz svog stražnjeg džepa, brisao veliku staklenu bocu automata za vodu. Nije pogledao niti Alana, niti Johna dok su prolazili; izgledao je izgubljen u vlastitom svemiru. Ali čim su se stražnja vrata zatvorila za njima, Eddie Warburton j e požurio u dispečerski ured i podigao slušalicu telefona. "U redu... da... da, razumijem." Leland Gaunt je stajao pored svoje blagajne, držeći Cobra bežični telefon na svom uhu. Osmijeh tanak poput mlađaka svinuo je njegove usne. "Hvala, Eddie. Puno ti hvala." Gaunt je krenuo prema zavjesi koja je odvajala dućan od prostora iza nje. Gurnuo je gornji dio svog tijela kroz zavjesu i sagnuo se. Kada se izvukao kroz zavjesu, držao je natpis. "Možeš sada ići kući... da... možeš biti siguran da neću zaboraviti. Nikad ne zaboravljam lice ili uslugu, Eddie i to je jedan od razloga zašto užasno mrzim kada me se podsjeća na jedno od tog dvoje. Do viđenja." Pritisnuo je dugme KRAJ ne čekajući odgovor, spustio antenu i ispustio telefon u džep svojeg kućnog haljetka. Ponovo je bio povučen zaslon na njegovim vratima. Gospodin Gaunt je posegnuo između zaslona i stakla kako bi maknuo natpis na kojem je pisalo OTVORENO. Zamijenio gaje onim kojeg je uzeo iza zavjese, zatim je otišao do izloga kako bi vidio da se približava Alan Pangborn. Pangborn pogleda u izlog. Gaunt je gledao neko vrijeme prije nego se približio vratima; čak je zaklonio oči i pritisnuo nos na staklo nekoliko sekundi. Iako je Gaunt stajao točno ispred njega, prekriženih ruku, šerif ga nije vidio. Gospodin Gaunt je ustanovio da mu se ne sviđa izgled Pangbor-nova lica. To ga nije previše iznenadilo. Bio je čak bolji u čitanju lica nego u njihovom pamćenju, a riječi na ovom su bile velike i nekako opasne. 218 POTREBNE STVARI Pangbornovo lice se iznenada promijenilo; oči su se malo raširile, dobroćudne su se usne stisnule u uzak prorez. Gaunt je osjetio kratku i potpuno netipičnu provalu straha. On me vidi! pomislio je, iako je to, naravno, bilo nemoguće. Šerif je krenuo pola koraka nazad... i tada se nasmijao. Gaunt je odmah shvatio što se dogodilo, ali to nije ni najmanje smanjilo njegovu trenutnu duboku mržnju prema Pangbornu.
"Gubi se odavde, šerife," šapnuo je. "Gubi se i ostavi me namiru." 8 Alan je stajao gledajući u izlog dugo vremena. Počeo se pitati, zbog čega se točno digla galama. Razgovarao je s Rosalie Drake prije nego je išao u Pollvinu kuću jučer navečer i prema Rosalie su Potrebne stvari bile odgovor sjeverne Nove Engleske na Tiffanv, ali porculanski komplet u izlogu nije izgledao kao da bi zbog njega ustao po noći i pisao mami kući o njemu - kvaliteta mu nije bila bolja od predmeta na rasprodaji. Nekoliko je tanjura bilo otkrhnuto i pukotina • je prolazila središtem jednog. Oh dobro, pomisli Alan, koliko ljudi, toliko ćudi. Taj je porculan bio stotinu godina star, vrijedan cijelo bogatstvo, a ja sam preglup da bih to znao. Zaklonio je oči na staklu kako bi vidio iza izloga, ali nije se imalo što za vidjeti - svjetla su bila ugašena i mjesto je bilo napušteno. Tada mu se učinilo daje ugledao nekoga neobičnog, prozirnog nekoga koji gaje gledao sa sablasnim i zlonamjernim zanimanjem. Krenuo je pola koraka nazad prije nego je shvatio da je to bilo njegovo lice koje je vidio. Malo se nasmijao, zbunjen zbog pogreške. Otišao je do vratiju. Zaslon je bio povučen; rukom ispisan natpis je visio s prozirnog plastičnog priljepka. OTIŠAO U PORTLAND KAKO BI PRIMIO POŠILJKU ROBE ŽAO MI JE ŠTO SMO SE MIMOIŠLI MOLIM VAS, DOĐITE PONOVO Alan izvuče novčanik iz stražnjeg džepa, izvadi jednu od svojih posjetnica i načkrčka kratku poruku sa stražnje strane. 219Stephen King Dragi gospodine Gaunt, Navratio sam u subotu ujutro da vas pozdravim i zaželim vam dobrodošlicu u grad. Žao mi je što smo se mimoišli. Nadam se da uživate u Castle Rocku! Ponovo ću navratiti u ponedjeljak. Možda možemo popiti šalicu kave. Ako mogu bilo što učiniti za vas, moji brojevi telefona - kod kuće i u uredu - su na drugoj strani. Alan Pangborn Nagnuo se, gurnuo kartu pod vrata i ponovo ustao. Pogledao je u izlog malo duže, pitajući se tko bi želio taj komplet čudnog suda. Dok je gledao, počeo gaje prožimati čudan osjećaj - osjećaj da ga netko promatra. Alan se okrenuo, ali nije vidio nikoga osim Lestera Pratta. Lester je stavljao jedan od onih prokletih postera na telefonski stup i uopće nije gledao u njegovom pravcu. Alan slegne ramenima i krene natrag ulicom prema Općinskoj zgradi. U ponedjeljak će imati dovoljno vremenada upozna LelandaGaunta; ponedjeljak će mu odgovarati. Gospodin Gaunt gaje gledao dok se nije izgubio s vidika, zatim je otišao do vratiju i podigao posjetnicu koju je Alan gurnuo ispod. Pažljivo je
pročitao obje strane i počeo se smješkati. Šerif je namjeravao ponovo svratiti u ponedjeljak, zar ne? Pa, to je odlično, zato jer je gospodin Gaunt pomislio da će do ponedjeljka šerif Castle okruga imati prečeg posla. Puno prečeg posla. I to je bilo odlično, jer on je već prije sretao ljude poput Pangborna i to su bili ljudi koje je trebalo izbjegavati, barem dok on još uvijek razvija posao i traži svoje mušterije. Ljudi poput Pangborna su vidjeli previše. "Nešto vam se dogodilo, šerife," reče Gaunt. "Nešto zbog čega ste postali još opasniji nego što bi trebali biti. To je također na vašem licu. Što je to bilo, pitam se? Da li je to bilo nešto što ste napravili, nešto što ste vidjeli, ili oboje?" Stajao je gledajući ulicu, i njegove su se usne polako povukle s njegovih velikih, nepravilnih zubi. Govorio je tihim, smirenim tonovima nekoga koji je dulje vremena bio svoj najbolji slušač. 220 POTREBNE STVARI "Doznao sam da si ti neka vrsta mađioničara, moj neinformirani prijatelju. Voliš trikove. Pokazat ću ti nekoliko prije nego odem iz grada. Siguran sam da će te zadiviti." Stisnuo je ruku u šaku oko Alanove posjetnice, prvo je savijajući, a zatim gužvajući je. Kada je bila potpuno skrivena, plavi plamen je šiknuo između njegovog drugog i trećeg prsta. Ponovo je otvorio svoju ruku, i iako su iz dlana izlazili mali kolutovi dima, nije bilo ni traga posjetnici - čak niti mrlja pepela. "Ćiriba-ćiribu i abrakadabra," reče Gaunt tiho. 10 Myrtle Keeton je otišla do vrata radne sobe svog muža već treći put toga dana i slušala. Kada je tog jutra ustala iz kreveta oko devet sati, Danforth je već bio tamo iza zaključanih vrata. Sada, u jedan poslije podne, _/oš uvijek je bio tamo iza zaključanih vrata. Kada ga je pitala želi li ručak, rekao joj je prigušenim glasom da ode, da je zauzet. Podigla je ruku da ponovo pokuca... i zastala. Malo je nadigla glavu. Iza vrata je dopirala buka - zvuk mljevenja, štropotanja. Podsjetio ju je na zvuk majčinog sata kukavice tjedan dana prije nego se potpuno pokvario. Lagano je pokucala. "Danforthe?" "Gubi se!" Njegov je glas bio uznemiren, ali nije mogla ustanoviti da li je razlog bio uzbuđenje ili strah. "Danforthe, jesi li dobro?" "Da, prokletstvo! Gubi se! Uskoro ću izaći!" Štropotanje i mljevenje. Mljevenje i štropotanje. Zvučalo je poput smeća u mikseru za tijesto. Malo ju je uplašilo. Nadala se da tamo unutra Danforth ne doživljava živčani slom. U posljednje vrijeme se ponašao tako čudno.
"Danforthe, da li bi htio da odem u pekaru i kupim nekoliko uš-tipaka?" "Da!" viknuo je. "Da! Da! Uštipci! Toaletni papir! Operacija nosa! Idi bilo kamo! Kupi bilo što! Samo me ostavi na miru! 221Stephen King Stajalaje trenutak dulje, uznemirena. Pomislilajedaponovo pokuca i odlučila da ne. Više nije bila sigurna želi li znati što Danforth radi u svoj oj radnoj sobi. Više nij e bila sigurna čak da li želi da on otvori vrata. Obula je cipele, obukla svoj teški jesenji kaput - bilo je sunčano, ali hladno - i otišla do auta. Odvezla se do The Countrv Oven na kraju Main Streeta i kupila pola tuceta uštipaka - prelivenih medom za nju i s čokoladom i kokosom za Danfortha. Nadala se da će ga oraspoložiti - malo čokolade je nju uvijek oraspoložilo. Na svom povratku, pogledala je u izlog Potrebnih stvari. Ono stoje vidjela ju je natjeralo da stisne kočnicu jako, s obje noge. Da ju je itko slijedio, sigurno bi se zabušio u nju. U izlogu je bila najdivnija lutka. Zaslon je naravno ponovno bio povučen. A na natpisu koji je visio na prozirnom plastičnom priljepku ponovo je pisalo OTVORENO. Naravno. 11 Polly Chalmers je provela subotu poslijepodne na način, koji je za nju bio najneobičniji: ne radeći uopće ništa. Sjedila je pored prozora u svom Boston stolcu za ljuljanje od savijenog drveta, s rukama uredno preklopljenim u krilu, gledajući rijedak promet na ulici. Alan ju je nazvao prije nego je krenuo u patrolu, rekao joj je kako se mimoišao s Lelandom Gauntom, pitao ju je je li u redu i je li joj išta treba. Rekla mu je daje u redu i da joj ništa ne treba, hvala. Obje su izjave bile laž; nije joj uopće bilo dobro i trebala je nekoliko stvari. Na vrhu popisa je bio lijek za artritis. Ne, Polly - ono što ti zaista treba je malo hrabrosti. Samo toliko da dođeš do čovjeka kojeg voliš i da mu kažeš, "Alane, djelomično sam iskrivila istinu o godinama kada nisam bila u Castle Rocku i lagala sam ti o onome što se dogodilo mom sinu. Sada bih te željela moliti da mi oprostiš i reći ću ti istinu." Zvučalo je tako jednostavno kada bi to tako neuvijeno rekla. Postalo je teško kada pogledaš čovjeka kojeg voliš u oči, ili kad po- 222 POTREBNE STVARI kušaš pronaći ključ za ono što bi otvorilo tvoje srce, a da ga ne rastrgaš na komadiće koji krvare i bole. Bol i laži; laži i bol. Dva predmeta oko kojeg se njen život u posljednje vrijeme, čini se, okretao. Kako si danas, Pol?
Dobro, Alane. Dobro sam. U stvari, bila je preplašena. Ove sekunde njene ruke nisu bile tako užasno bolne; skoro je željela da bole, zato jer je bol, grozna kada se konačno pojavila, bila još uvijek bolja od čekanja. Kratko nakon podneva danas, postala je svjesna toplog peckanja - skoro vibracije - u svojim rukama. Stvaralo je krugove vrućine oko njenih zglobova i na dnu palca; mogla je osjetiti kako vreba na dnu svakog nokta u malim, čeličnim lukovima poput neveselog osmijeha. Već je dva puta prije to osjetila i znala je što to znači. Dobit će ono što je njena teta Betty, koja je imala istu vrstu artritisa, nazivala zlim či-nima. "Kada moje ruke počnu peckati poput električnih šokova, uvijek znam da je vrijeme da zakrpam rupe pred oluju," Betty je uvijek govorila, i sada je Polly pokušavala zakrpati svoje vlastite rupe, s očitim neuspjehom. Vani su dva dječaka hodala posred ceste, udarajući nogometnu loptu natrag i naprijed između sebe. Onaj na desnoj strani - najmlađi od Lawesovih dječaka -je visoko dodao loptu. Lopta se odbila od njegovih prstiju i pala na Pollyinu tratinu. Vidio ju je kako gleda kroz prozor dok je išao po nju i mahnuo joj je. Polly je podigla ruku da mu uzvrati... i osjetila kako je bol neugodno planula, poput debelog sloja ugljena u zalutalim naletima vjetra. Zatim je ponovo otišla i ostalo je samo to sablasno peckanje. Njoj je bilo slično osjećaju kakav se javlja u zraku prije užasne električne oluje. Bol će doći u svoje vrijeme; ništa nije mogla napraviti za to. Ali, laži koje je rekla Alanu o Keltonu... to je bila druga stvar. I, pomislila je, nije da je istina bila tako grozna, tako krupna, tako šokant-na... i nije da on već ne sumnja ili čak zna da si lagala. Zna. Vidjela sam to na njegovom licu. Pa, zastoje to tako teško, Polly? Zašto? Pretpostavljala je daje to dijelom zbog artritisa, a dijelom zbog lijekova protiv boli na koje se sve više i više počela oslanjati - dvije stvari zajedno su zamagljivale racionalnu misao, činile su da najjas- 223Stephen King niji i najnedužniji ispravni stavovi djeluju čudno iskrivljeni. Zatim, tu je bila i činjenica Alanove vlastite boli... i poštenja kojom ju je on iznio na vidjelo. On ju je stavio njoj pod nadzor bez ikakvog oklijevanja. Njegovi osjećaji nakon neobične nesreće koja je uzela Annien i Toddov život, su bili zbrkani i ružni, okruženi neugodnim, (i zastrašujućim), vrtlogom negativnih emocija, ali ih je svejedno stavio pred nju. Napravio je to, jer je želio otkriti da li ona zna neke stvari o Anni-enom stanju uma koje on nije znao...ali je to isto napravio zato jer je poštena igra, kao i razotkrivanje takvih stvari, bila dio njegove naravi. Bojala se što će on misliti kada otkrije da poštena igra nije uvijek dio njene naravi; daje njeno srce kao i njene ruke dotakao rani mraz. Pomakla se u stolcu s nelagodom.
Moram mu reći - prije ili kasnije moram. I ništa od ovoga ne objašnjava zašto je to tako teško; ništa od ovoga ne objašnjava zašto sam mu uopće lagala. Mislim, nije kao da sam ubila svog sina. Uzdahnula je - zvuk koji je bio nalik jecaju - i pomakla se u stolcu. Potražila je dječake s nogometnom loptom, ali su otišli. Polly se natrag smjestila u stolcu i zatvorila oči. 12 Nije bila prva djevojka koja je postala trudna kao rezultat noćnog hrvačkog meča, ili prva koja se ikad ogorčeno svađala sa svojim roditeljim i ostalom rodbinom kao rezultat toga. Oni su željeli da se uda za Paula "Dukea" Sheehana, mladića koji joj je napravio dijete. Odgovorila je da se ne bi udala za Dukea niti daje posljednji mladić na zemlji. To je bila istina, ali ono što joj ponos nije dozvoljavao da im kaže je da Duke nije želio nju oženiti - njegov najbliži prijatelj joj je rekao da se on već panično priprema kako bi pristupio u mornaricu kada bude imao osamnaest godina... što će se dogoditi za manje od šest tjedana. "Daj da ovo raščistimo," rekao je Nevvton Chalmers i srušio posljednju krhku sponu između svoje kćerke i sebe. "Bio je dobar za ševu, ali nije dovoljno dobar za brak - da li je to točno?" 224 POTREBNE STVARI Tada je pokušala pobjeći od kuće, ali majka ju je uhvatila. Ako se ne želi udati za mladića, rekla je Lorraine Chalmers, govoreći mirnim i slatkim razumnim glasom koji je izluđivao Polly dok je bila tinejdžerka, tada će je poslati teti Šarah u Minnesotu. Može ostati u Saint Cloudu dok ne dođe beba, zatim je dati na usvajanje. "Znam zašto me želite ostaviti," reče Polly. "Zbog pratete Eve-lyn, zar ne? Bojite se ako otkrije da sam trudna, da će vas izbaciti iz oporuke. To je sve zbog novca, zar ne? Uopće vam nije stalo do mene. Nije vam ni prokleto malo stalo do m-" Slatki razumni glas Lorraine Chalmers je uvijek skrivao divlju narav. Srušila je posljednju krhku sponu između svoje kćerke i sebe iošamarilaje. TakojePolly pobjegla. To je bilo davno, davno -u srpnju 1970. Na kratko je prestala bježati kada je došla u Denver i tamo radila dok se nije rodilo dijete na Odjelu za socijalnu skrb kojeg su pacijenti nazivali Needle Park. Ozbiljno je namjeravala dati dijete na usvajanje, ali nešto, možda sam njegov dodir kad joj gaje babica stavila u ruke nakon poroda -je promijenilo njeno mišljenje. Nazvala je dječaka Kelton, prema svom djedu po ocu. Odluka da zadrži dijete ju je malo uplašila, zato jer je o sebi voljela razmišljati kao o praktičnoj, razumnoj djevojci i ništa što joj se dogodilo u posljednjih godinu dana nije odgovaralo toj slici. Prvo, praktična, razumna djevojka je ostala u drugom stanju izvan braka u vrijeme kada praktične, razumne
djevojke nisu radile takve stvari. Zatim je praktična, razumna djevojka pobjegla od kuće i rodila dijete u gradu u kojem nikad prije nije bila i o kojem ništa nije znala. A povrh svega, praktična, razumna djevojka je odlučila zadržati dijete i odnijeti ga u budućnost koju nije mogla vidjeti, koju čak nije mogla osjetiti. Barem nije zadržala dijete iz inata ili prkosa; nitko joj to nije mogao prišiti. Iznenadila se zbog ljubavi, najjednostavnije, najjače i najnepomirljivije od svih emocija. Krenula je dalje. Ne - oni su krenuli dalje. Radila je mnogo teških poslova, i završili su u San Franciscu kamo je najvjerojatnije od početka namjeravala ići. Tog ranog ljeta 1971, on je bio vrsta hipijevskog Xa-nadua, brdovit narkomanski dućan pun različitih čudaka i folkiesa i yip-piej a i grupa imena kao što su Moby Grape i Thirteenth Floor Elevators. 225Stephen King Prema pjesmi Scotta McKenziea o San Franciscu, koja je bila popularna tih godina, ljetno doba je tamo trebalo biti ljubavno. Polly Chalmers, koja čak i tada nije predstavljala pojam hipija, nedostajalo je ljubavi. Zgrada u kojoj su ona i Kelton živjeli je bila puna potrganih poštanskih sandučića i narkića koji su nosili znak mira oko vrata, i često držali i džepne nožiće u svojim izgrebanim i prljavim motociklističkim čizmama. Najčešći posjetioci u ovom susjedstvu su bili ministranti, vjerovnici i policajci. Puno policajaca i niste ih nazivali svinjama u lice; policajci su također propustili ljubav i zbog toga su bili ogorčeni. Polly je dala molbu za socijalnu pomoć i ustanovila je da nije dovoljno dugo živjela u Kaliforniji da bi ispunila uvjete - mislila je da su sada stvari drugačije, ali 1971, neudatoj majci je bilo teško snaći se u San Franciscu kao i bilo gdje drugdje. Dala je molbu za pomoć za maloljetnu djecu, i čekala je - nadala se - da će nešto biti od toga. Kelton nikad nije preskočio obrok, ali ona sama je životarila, mršava mlada žena koja je često bila gladna i uvijek uplašena, mlada žena koju bi prepoznalo vrlo malo ljudi koji su je poznavali. Njena sjećanja na te prve tri godine na Zapadnoj obali, sjećanja pohranjena u pozadini njenog uma poput stare odjeće na tavanu, bila su iskrivljena i groteskna, slike iz noćnih mora. I nije li to bio dio njenog oklijevanja da kaže Alanu o tim godinama? Nije li ih htjela zadržati u zaboravu? Ona je bila jedina koja je patila zbog užasnih posljedica svog ponosa, njenog tvrdoglavog odbijanja da traži pomoć, i pokvarenog licemjerstva tog doba, koje je proglašavalo trijumf slobodne ljubavi dok je istovremeno tretiralo neudate žene s djecom kao stvorenja izopćenih iz normalnog ljudskog društva; Kelton je isto bio tamo. Kelton je bio njen zalog sudbine dok se ljuto probijala stazom svojeg jadnog ludog pokreta. Užasna je stvar bila što joj se situacija slabo poboljšavala. U proljeće 1972. konačno je ispunila uvjete za državnu pomoć, njen prvi ček za
pomoć maloljetnom djetetu joj je bio obećan sljedećeg mjeseca, i planirala je preseliti se na bolje mjesto kad je došlo do požara. Zvali su je u restoranu gdje je radila, i u njenim snovima, Nor-vile, kuhar brzih jela koji je uvijek pokušavao spavati s njom tih da- 226 POTREBNE STVARI na, se stalno okretao njoj, držeći telefon. Stalno je ponavljao istu stvar: Polly, policija je. Žele razgovarati s tobom. Polly, policija je. Žele razgovarati s tobom. I jesu željeli razgovarati s njom, zato jer su izvukli tijela mlade žene i malog djeteta sa zadimljenog trećeg kata nebodera. Oboje su bili tako spaljeni da ih se nije moglo prepoznati. Znali su tko je bilo dijete; da Polly nije bila na poslu, znali bi i tko je žena. Tri mjeseca nakon Keltonove smrti, nastavila je raditi. Njema samoća je bila tako intenzivna daje bila skoro poluluda od nje, bila je tako duboka i potpuna da čak nije bila svjesna koliko jako pati. Konačno je pisala kući, napisavši mami i tati samo daje u San Franciscu, da je rodila dječaka i da dječak više nije s njom. Nije htjela dati više detalja niti da su joj prijetili s crveno vrućim žaračima. Odlazak kući tada nije bio dio njenih planova - barem ne njenih svjesnih planova - ali joj je počelo biti jasno da ako ponovo ne uspostavi neke svoje stare veze, njen vrijedan unutarnji dio će početi umirati, dio po dio, na način na koji snažno drvo umire od grana prema unutra kada je predugo bez vode. Majka joj je jednom odgovorila na poštanski broj koji joj je Polly dala kao svoju povratnu adresu, moleći je da se vrati u Castle Rock... da dođe kući. Priložila je novčanu uputnicu od sedam stotina dolara. Bilo je jako toplo u jeftinom stanu u kojem je Polly živjela nakon Keltonove smili, i na pola je prekinula pakiranje torbi da bi popila čašu hladne vode. Dok ju je ispijala, Polly je shvatila da se sprema ići kući samo zato što ju je majka tražila - skoro molila - da to učini. Nije zaista razmišljala o tome, stoje sigurno bilo pogrešno. Takva vrsta ponašanja prvo reci, pa onda ispeci, joj je od početka uzrokovala nevolje, a ne kržljava mala stvarčica Dukea Sheehana. Tako je sjela na svoj uzak krevet i razmišljala o tome. Razmišljala je dugo i naporno. Konačno je poništila novčanu uputnicu i napisala pišamo majci. Bilo je manje od stranice dugačko, ali joj je trebalo skoro četiri sata da ga napiše kako treba. Želim se vratiti, ili barem pokušati na neko vrijeme, ali ne želim da otvaramo stare rane ako se vratim, pisala je. Ne znam da lije ono što zaista želim -početi novi životna starom mjestu - moguće za bilo koga, ali želim pokušati. Imam ideju: idemo se neko vrijeme dopi- 227Stephen King
šivati. Ti i ja, i ja i tata. Primijetila sam daje teže biti ljut i uvrijeđen na papiru, pa idemo neko vrijeme tako razgovarati prije nego budemo osobno razgovarali. Na taj su način razgovarali skoro šest mjeseci, i jednog dana u siječnju 1973, gospodin i gospođa Chalmers su se pojavili na njenim vratima s torbama u rukama. Rekli su da su odsjeli u Mark Hopkins hotelu, i ne vraćaju se u Castle Rock bez nje. Polly je razmišljala o tome, prolazeći sve vrste emocija: ljutnju što su tako samovoljni, žalosni užitak zbog slatke i prilično naivne kvalitete te samovolje, paniku da će odgovori na pitanja koja je tako vješto uspjela izbjeći u svojim pismima, kod kuće biti silom iz nje izvučeni. Obećala je ići na večeru s njima, ne više od toga - druge su odluke trebale čekati. Otac joj je rekao da je rezervirao sobu u Mark Hop-kinsu samo za jednu noć. Tada bolje produži rezervaciju, rekla je Polly. Željela je razgovarati s njima što je više moguće, prije nego donese konačnu odluku intimniji oblik testiranja od onog koji se odvijao u njihovim pismima. Ali ta je prva noć bila jedina koju su imali. To je bila posljednja noć kada je vidjela svog oca zdravog i jakog, i većinom ju je provela u ljutom bijesu na njega. Stare svađe, koje su se lako izbjegavale u dopisivanju, su ponovo počele i prije nego što su se popile čaše vina prije večere. U početku su to bile samo iskre, ali kako je njen otac nastavio piti, razvile su se u nekontrolirani vatreni zid. On je zapalio iskru rekavši da su oboje smatrali daje Polly izvukla pouku i daje vrijeme da zakopaju sjekiru. Gospođa Chalmers je nadolila ulje na vatru, upadajući svojim starim hladnim slatkim razumnim glasom. Gdje je dijete, dušo? Barem bi nam to mogla reći. Pretpostavljam da si ga dala Sestrama. Polly je znala te glasove, i znala je što oni znače, iz davno prošlih vremena. Njen je otac naznačio svoju potrebu za uspostavljanjem kontrole; kontrola se mora uspostaviti pod svaku cijenu. Majka je naznačila da ona samo iskazuje svoju ljubav i brigu na jedini način koji je znala, zahtijevajući informaciju. Oba glasa, tako poznata, tako voljena i prezirana, su zapalila stari, divlji bijes u njoj. Napustili su restoran na pola glavnog jela, i sljedećeg su dana gospodin i gospođa Chalmers sami odletjeli u Maine. 228 POTREBNE STVARI Nakon tromjesečnog prekida, dopisivanje je ponovo počelo, ok-lijevajući. Prvo je pisala Pollyina majka, ispričavajući se za katastrofalno veče. Molbe za povratak kući su izostavljene. To je iznenadilo Polly... i ispunilo neki dubok i gotovo nepoznat dio nje zabrinutošću. Osjetila je daše majka konačno odrekla nje. To je bilo, u tim okolnostima, i glupo i previše popustljivo, ali to nije ni najmanje promijenilo te stihijske osjećaje.
Vjerujem da ti sama znaš što hoćeš, pisala je Polly. To je teško prihvatiti i tvom ocu i meni, jer te mi još uvijek vidimo kao malu djevojčicu. Mislim da gaje uplašilo kada te je vidio tako lijepu i toliko stariju. I ne smiješ ga previše osuđivati zbog načina na koji je reagirao. Nije se dobro osjećao; ponovno gaje mučio želudac. Liječnik kaže daje to samo žučni mjehur, ijednom kad se složi da ga da izvaditi, sve će biti dobro, ali ja sam zabrinuta za njega. Polly je odgovorila istim pomirbenim tonom. Sada joj je to bilo lakše napraviti, jer je polazila satove poslovne škole i do daljnjega je odložila planove za povratak u Maine. I tada, krajem 1975. došao je telegram. Bio je kratak i okrutan: TVOJ OTAC IMA RAK. UMIRE. MOLIM TE DOĐI KUĆI. VOLI TE MAMA. Još je bio živ kada je Polly došla u bolnicu u Bridgton, u glavi joj se vrtilo od vremenske razlike i vidjevši stara mjesta, navrla su sva stara sjećanja. Ista misao čuđenja se pojavila u njenoj glavi na svakoj cesti koja je vodila s aerodroma Portland na visoka brda i niske planine zapadnog Mainea. Zadnji put kada sam to vidjela, bila sam dijete! Newton Chalmers je ležao u privatnoj sobi, dremuckajući ili u nesvijesti, s cijevima u nosu i aparatima sakupljenim oko sebe u mrtvom polukrugu. Umro je tri dana kasnije. Namjeravala se odmah vratiti u Kaliforniju - sada ju je već skoro smatrala domom - ali četiri dana nakon što joj je otac sahranjen, majka je doživjela srčani udar nakon kojeg je ostala invalid. Polly se preselila u kuću. Njegovala je majku sljedeća tri i pol mjeseca, i u nekom dijelu noći bi sanjala Norvillea, kuhara brzih jela u Yor Best Diner. Norville se stalno okretao prema njoj u tim snovima, držeći telefon u svojoj desnoj ruci, onoj s orlom i riječima RADIJE SMRT NEGO SRAMOTA istetoviranima na stražnjoj strani. 229Stephen King Polly, to je policija, rekao je Norville. Žele razgovarati s tobom. Poli}', to je policija. Žele razgovarati s tobom. Njena je majka izašla iz kreveta, ponovo stala na svoje noge i govorila o prodaji kuće i selidbi u Kaliforniju s Polly (nešto što nikad ne bi napravila, ali Polly je nije htjela lišiti njenih snova - sada je bila starija i malo ljubaznija) kada ju je pogodio drugi srčani udar. Tako se u to hladno i vlažno poslijepodne u ožujku 1976, Polly našla na groblju Homeland, pored svoje pratete Evelvn, i gledala je u lijes koji je stajao na užadi pored očevog svježeg groba. Njegovo je tijelo cijele zime ležalo u kripti Homelanda, čekajući da zemlja dovoljno omekša da se može pokopati. U jednoj od takvih grotesknih slučajnosti koju se ne bi usudio izmisliti ni ti jedan pristojan romanopisac, pokop muža je bio samo jedan dan prije nego je umrla žena. Busenje na vrhu posljednjeg počivališta Newtona Chalmersa još nije stavljeno; zemlja je još bila hladna i vlažna, a grob je izgledao be-
stidno gol. Pollyine oči su stalno lutale od lijesa majke prema očevom grobu. Kao daje čekala daga se pristojno pokopa, pomislila je. Kada je završio kratki obred, prateta Evvie ju je pozvala sa strane. Pollyna posljedna živuća rođaka je stajala pored pogrebne kočije Hay & Peabody, mršavi štap od žene odjevene u crni ogrtač i neobično vesele crvene kaljače, Herbert Tareyton strpan u kut njenih ustiju. Zapalila je drvenu šibicu noktom palca dok se Polly približavala i pripalila vrh svoje cigarete. Duboko je udahnula i zatim izbacila dim u hladni proljetni zrak. Njen štap, (jednostavni jasenov štap; to je bilo tri godine prije nego je dobila štap Boston Posta kao najstariji građanin), se nalazio između njenih nogu. Sada, sjedeći u bostonskom stolcu za ljuljanje, što stara žena sigurno ne bi odobravala, Polly je izračunala da je teta Evvie imala osamdeset osam godina tog proljeća - osamdeset osam godina i još uvijek je pušila kao dimnjak - iako Polly nije izgledala puno drugačije nego kad je Polly bila mala djevojčica, nadajući se slatkišima iz očito neograničene zalihe koju je teta Evvie držala u svojoj pregači. Mnoge su se stvari promijenile u Castle Rocku tih godina kad je nije bilo, ali teta Evvie nije bila jedna od njih. "Pa, to je gotovo, " rekla je teta Evvie glasom hrapavim od cigareta. "U zemlji su, Polly. Majka i otac, oboje." 230 POTREBNE STVARI Polly je tada briznula u plač, prava poplava suza. U početku je pomislila da će je teta Evvie pokušati utješiti, i njena se koža već ježila od dodira stare žene - nije željela daje se tješi. I nije trebala brinuti. Evelyn Chalmers nije nikad bila žena koja je vjerovala u tješenje ožalošćenih; možda je čak vjerovala, Polly je ponekad kasnije razmišljala, daje sama ideja tješenja iluzija. U svakom slučaju, stajala je tamo sa svojim štapom između svojih crvenih kaljača, pušila i čekala da Pollyine suze ustupe mjesto šmrcanju kad je ponovo uspostavila kontrolu nad sobom. Kada je to učinjeno, teta Evvie je pitala: "Tvoj momčić - onaj oko kojeg su toliko dizali galamu -je mrtav, zar ne?" Iako je tu tajnu ljubomorno čuvala od svih, Polly je ustanovila daje počela kimati. "Ime mu je bilo Kelton." "Prilično dobro ime," reklaje tetaEvvie. Povuklaje cigaretu i sporo izdahnula iz svojih ustiju kako bi mogla povući dim natrag kroz nos -ono stoje Lorraine Chalmers nazivala "dvostrukom pumpom" nabira-jući nos od gađenja dok je to izgovarala. "Znala sam to prvi put kad si me došla vidjeti nakon što si došlakući. Vidjela sam to u tvojim očima." "Došlo je do požara," reklaje Polly, gledajući je. Imala je maramicu, ali je bila previše namočena da bi joj mogla poslužiti; stavila ju je u džep kaputa i umjesto nje upotrijebila šake, gurajući ih u oči poput male
djevojčice koja je pala s romobila i udarila koljeno. "Mlada žena koju sam zaposlila da ga čuva, gaje vjerojatno uzrokovala." "Au," reče teta Evvie. "Ali, želiš li znati tajnu, Trisha?" Polly je kimnula glavom, malo se smiješeći. Njeno je pravo ime bilo Patricia, ali od najranijeg djetinjstva je za sve bila Polly. Za sve osim tetu Evvie. "Beba Kelton je mrtva... ali ti nisi." Teta Evvie je bacila cigaretu i upotrijebila svoj koščati prst kako bi kucnula po Pollynim prsima i time to naglasila. "Tinisi. Pa što ćeš s tim napraviti?" Polly je razmislila. "Vraćam se u Kaliforniju," konačno reče. "To je sve što znam." "Da i to je za početak u redu. Ali nije dovoljno." I tada je teta Evvie rekla nešto slično onom što bi sama Polly rekla, nekoliko godina kasnije, kada je otišla na večeru u The Birches s Alanom Pang-bornom: "Ti ovdje nisi krivac, Trisha? Jesi li to shvatila?" 231Stephen King "Ja... ja ne znam." "Onda nisi. Dok to ne shvatiš, bit će svejedno kamo ideš ili što radiš. Neće biti šanse." "Kakve šanse?" upitala je, zbunjena. "Tvoje šanse. Tvoje šanse da živiš svoj vlastiti život. Sada izgledaš kao žena koja vidi duhove. Ne vjeruju svi u duhove, ali ja vjerujem. Znaš li što su oni, Trisha?" Sporo je odmahnula glavom. "Muškarci i žene koji ne mogu preboljeti prošlost," rekla je teta Evvie. "To su duhovi. Ne oni." Zamahnula je rukom prema lijesu koji je stajao na svojoj užadi pored slučajno novog groba. "Mrtvi su mrtvi. Mi ih sahranimo, i oni ostaju sahranjeni." "Osjećam..." "Da," reče teta Evvie. "Znam to. Ali oni ne. Tvoja majka i moj nećak ne. Tvoj momčić, onaj koji je umro kad te nije bilo, on ne osjeća. Razumiješ li me?" Razumjela je. U svakom slučaju malo. "U pravu si što ne želiš ovdje ostati, Polly - barem si sada u pravu. Vrati se gdje si bila. Ili idi u neko novo mjesto - Salt Lake, Ho-nolulu, Baghdad, gdje god želiš. Nije važno, jer ćeš se vratiti, prije ili kasnije. Znam to: ovo ti mjesto pripada i ti pripadaš njemu. To piše na svakoj crti tvog lica, u načinu na koji hodaš, načinu na koji govoriš, čak i u načinu na koji stiščeš oči kada gledaš nekoga koga prije nisi upoznala. Castle Rock je stvoren za tebe i ti za njega. Zato nema žurbe. "Idi kamo želiš," kako kaže Biblija. Ali idi tamo živa, Trisha. Nemoj biti duh. Ako postaneš jedan od njih, možda je bolje da se ne vratiš." Stara žena je pogledala okolo zamišljeno, vrteći glavom iznad svog štapa.
"Prokleti grad već ima dovoljno duhova," rekla je. "Pokušat ću, teta Evvie." "Da - znam da hoćeš. Pokušavanje - to je usađeno i u tebe." Teta Evvie ju je pogledala izbliza. "Bila si pošteno dijete, i sposobno dijete, iako nisi uvijek bila sretno dijete. Pa, sreća je za budale. To je sve čemu se mogu nadati, jadnici. Čini mi se da si još uvijek poštena i sposobna, a to je važna stvar. Mislim da ćeš uspjeti." Zatim ener- 232 POTREBNE STVARI gično, skoro arogantno: "Volim te, Trisha Chalmers. Uvijek i jesam." "I ja tebe volim, teta Evvie." Zatim su se, na pažljiv način na koji stari i mladi pokazuju osjećaje, zagrlile. Polly je osjetila stari miris vrećice tete Evvie - drhtanje ljubica - i to ju je ponovo natjeralo u plač. Kad se ponovo uspravila, teta Evvie je posegnula u džep kaputa. Polly ju je gledala da vidi kako će izvaditi maramicu, razmišljajući zapanjeno, da će konačno, nakon tolikih godina vidjeti staru ženu kako plače. Ali nije. Umjesto maramice, teta Evvie je izvadila jedan zamotani bombon, baš kao onih dana kada je Polly Chalmers bila mala djevojčica s pletenicama koje su visile s prednje strane njene mornarske bluze. "Želiš li slatkiš, dušo?" upitala je veselo. 13 Sumrak se počeo prikradati danu. Polly se uspravila u stolcu, svjesna daje skoro zaspala. Udarila je jednu od svojih ruku, i užasna strijela boli je projurila njenom rukom prije nego li ju je smijenilo još jedno vruće iščekujuće peckanje. Bit će užasno, točno. Kasnije večeras ili sutra, bit će zaista užasno. Ono što ne možeš promijeniti nije važno, Polly - ali postoji barem jedna stvar koju možeš promijeniti, moraš promijeniti. Moraš reći Alanu istinu o Keltonu. Moraš prestati sakrivati tog duha u svom srcu. Ali još jedan glas se pojavio kao odgovor - ljut, preplašen, bučan glas. Glas ponosa, pretpostavila je, samo to, ali je bila šokirana njegovom snagom i gorljivošću dok je zahtijevao da se ti stari dani, taj stari život ne iskopava... niti za Alana, niti za bilo koga drugoga. Da, prije svega, kratki život i jadna smrt njenog djeteta ne trebaju biti izloženi oštrim, dugim jezicima gradskih ogovaranja. Kakva je to glupost, Trisha? pitala je teta Evvie u njenoj glavi -teta Evvie koja je umrla prije toliko godina, dvostruko pumpajući svog voljenog Herberta Tareytona do kraja. Što smeta ako Alan dozna kako je Kelton zaista umro ? Što smeta ako doznaju sve stare tra- 233Stephen King čerice u gradu, od Lennyja Partndgea do Myrtle Keeton ? Misliš da je ikome imalo stalo više do tvog djeteta, ti glupa gusko ?Ne laskaj si -to je stara novost. Jedva vrijedna druge šalice kave kod Nan.
Možda je tako... ali je bilo njeno. Prokletstvo, njeno. U svom životu i svojoj smrti, bio je njezin. I ona je bila svoja, također - ne majčina, niti očeva, niti Dukea Sheehana. Pripadala je samoj sebi. Ta uplašena, usamljena djevojka koja je prala svoje gaće svake noći u hrđavom kuhinjskom sudoperu, jer je imala samo tri para, ta uplašena djevojka kojoj je uvijek groznica čekala da se pojavi u kutu usana ili na rubu nosnica, ta djevojka koja je ponekad sjedila na prozoru koji je gledao na prozorčić za ventilaciju i polegla svoje čelo na ruke i plakala - ta djevojka je bila njezina. Njena sjećanja na nju i njenog sina zajedno u mraku noći, Kelton koji je sisao njenu malu sisu dok je ona čitala džepno izdanje Johna D. MacDonalda, a nepovezane sirene svirale i bučale kroz skučene i brdovite ulice grada, ta su sjećanja bila njena. Suze koje je prolila, šutnje koje je podnosila, duga maglovita poslijepodneva u restoranu pokušavajući izbjeći rimske ruke i ruske prste Norvillea Batesa, sram kojim je konačno uspostavila nelagodan mir, samostalnost i dostojanstvo koje je tako teško izborila i tako neodlučno da zadrži...te su stvari bile njene, i ne smiju pripadati gradu. Polly, to nije stvar toga što pripada gradu i znaš to. Pitanje je što pripada Alanu. Odmahnula je glavom natrag i naprijed dok je sjedila u stolcu za ljuljanje, potpuno nesvjesna daje napravila gestu negacije. Pretpostavila je daje provela previše besanih sati u previše beskrajnih mračnih jutara, da bi predala svoj unutarnji svijet bez borbe. S vremenom će reći Alanu sve - nije namjeravala čak tako dugo cijelu istinu držati tajnom - ali još nije došlo vrijeme. Sigurno ne... naročito kad su joj ruke govorile da nekoliko sljedećih dana neće moći mnogo razmišljati ni o čemu drugom osim o njima. Počeo je zvoniti telefon. To će biti Alan, koji se vratio iz patrole i nju provjerava. Polly je ustala i prešla sobu do njega. Pažljivo je podigla slušalicu, koristeći obje ruke, spremna mu reći stvari za koje je vjerovala da želi čuti. Pokušao se uplesti glas tete Evvie, pokušavao joj je reći daje to loše ponašanje, dječje, popustljivo ponaša- 234 POTREBNE STVARI nje, možda čak i opasno ponašanje. Polly je brzo i grubo odgurnula glas. "Halo?" rekla je veselo. "Oh, bokAlane! Kako si? Dobro." Kratko je slušala, zatim se nasmiješila. Daje pogledala svoj odraz u ogledalu u hodniku, vidjela bi ženu koja je djelovala kao da vrišti... ali nije pogledala. "Dobro, Alane," rekla je. "Dobro sam." 14 Bilo je skoro vrijeme da ode na trkalište. Skoro.
"Hajde," šapnuo je Danibrth Keeton. Znoj je curio niz njegovo lice poput ulja. "Hajde, hajde, hajde." Sjedio je pogrbljen iznad Dobitnog listića - sve je maknuo sa stola da bi napravio mjesto za nj, i veći dio dana je proveo igrajući se s njim. Započeo je sa svojim primjerkom Povijesti plave trave: četrdeset godina derbija u Kentuckyju. Prešao je barem dvadesetak derbija, i kositrenim konjima Dobitnog listića je davao imena sudionika na način kako je to opisao gospodin Gaunt. I kositreni konji koji su imali imena pobjedničkih konja iz derbija iz knjige stalno su dolazili prvi. To se stalno događalo. Bilo je zadivljujuće - tako zadivljujuće daje došlo četiri sata prije nego stoje shvatio daje proveo dan igrajući se s davnim utrkama, a postojalo je još deset novih koje su se te iste večeri trebale odigrati na trkalištu Lewiston. Novac je čekao da ga se zaradi. Posljednji sat, današnji Daily Sun Lewistona okrenut na raspored s utrkama, je ležao s lijeve strane Dobitnog listića. Na desnoj strani je bio list papira koji je istrgao iz džepne bilježnice. Na papiru je bio popis napisan Keetonovim velikim, žurnim črčkarijama: 1. utrka: BAZOOKA JOAN 2. utrka: FILLY DELFIA 3. utrka: TAMMY'S WONDER 4. utrka: FM AMAZED 5. utrka: BY GEORGE 235Stephen King 6.utrka:PUCKYBOY 7. utrka: CASCO THUNDER 8. utrka: DELIGHTFUL SON 9.utrka:TIKOTIKO Bilo je samo pet poslije podne, ali Danforth Keeton je već igrao posljednju utrku te noći. Konji su štropotali i njihali se na stazi. Jedan od njih je vodio šest dužina i prešao je cilj daleko ispred svih drugih. Keeton je zgrabio novine i proučavao ponovno večerašnji raspored utrka. Njegovo liceje tako jako zasjalo daje izgledao posvećeno. "Malabar!" šapnuo je i zamahnuo šakamau zrak. Olovkaujednoj šaci je jurnula i skočila poput odbjegle šivaće igle. "To je Malabar! Trideset prema jedan! Barem trideset prema jedan! Malabar, moj Bože!" Načrčkao je na komadu papira, nepravilno dišući dok je to radio. Pet minuta kasnije, Dobitni listić je bio zaključan u njegovom ormaru radne sobe i Danforth Keeton je bio na putu prema Levvistonu u svom cadillacu. DEVETO POGLAVLJE 1 U četvrt do deset u nedjelju ujutro, Nettie Cobb je obukla kaput i brzo ga zakopčala. Na njenom se licu očitavao izraz mrke odlučnosti. Stajalaje u kuhinji. Raider je sjedio na podu, gledajući je kao da pita da li će to ovaj puta zaista izvesti.
"Da, zaista to mislim," rekla mu je. Raider je udario repom o pod, kao da kaže da zna da to ona može napraviti. "Napravila sam fine lazanje za Polly i odnijet ću joj. Moje sjeni-lo je zaključano u ormaru, i znam da je zaključano. Ne trebam se vraćati provjeriti, jer to znam u svojoj glavi. Ta luda Poljakinja će me držati zatvorenicom u mojoj vlastitoj kući. Ako je vidim na cesti, pokazat ću joj! Upozorila sam je!" Trebala je izaći van. Trebalaje i znala je to. Dva dana nije napuštala kuću i počela je shvaćati da što više to odlaže, da će joj postati sve teže. Stoje dulje sjedila u dnevnoj sobi s povučenim zaslonima, teže joj je bilo ponovo ih podići. Mogla je osjetiti stari uznemirava-jući užas koji se uvlačio u njene misli. Tako je jutros ustala rano - u pet sati! - i napravila fine lazanje za Polly, upravo onakve kakve je voljela, s puno špinata i gljiva. Gljive su bile iz konzerve, zato jer se nije usudila prošle noći otići 236 237Stephen King na tržnicu, ali je mislila da će unatoč tome dobro ispasti. Sada su se nalazila na radnoj površini u kuhinji, a vrh tave je bio pokriven alu-minijskom folijom. Podigla ju je i prošla kroz dnevnu sobu do vratiju. "Budi dobar momak, Raider. Vratit ću se za sat vremena. Osim ako mi Polly ne da kavu, onda će možda biti malo duže. Ali bit ću u redu. Nemam o čemu brinuti. Nisam ništa napravila plahtama one lude Poljakinje, i ako me bude gnjavila, pokazat ću joj samog vraga." Raider je ozbiljno zalajao da pokaže kako je razumio i vjerovao. Otvorila je vrata, provirila, nije vidjela ništa. Ford Street je bio napušten kako obično i je ulica malog grada rano u nedjelju ujutro. U daljini, jedno je crkveno zvono zvalo baptiste velečasnog Rosea na službu božju, a drugo je zvalo katolike oca Brighama. Skupljajući svoju hrabrost, Nettie je zakoračila u nedjeljno sunce, stavila tavu s lazanjama na stepenicu, zatvorila vrata i zaključala ih. Zatim je uzela ključ od kuće i ogrebla se njime po nadlaktici, ostavljajući tanki crveni trag. Dok se naginjala da podigne tavu, ponovo je pomislila, Sada kada dođeš dopola bloka-možda i prije -počet ćeš razmišljati da ipak nisi zaista zatvorila vrata. Ali jesi. Stavila si lazanje dolje da to napraviš. A ako još uvijek ne vjeivješ, samo pogledaj svoju ruku i sjeti se da si napravila tu ogrebotinu svojim vlastitim ključem odkuće... nakon štosiga upotrijebila da zaključaš kuću. Sjeti se toga, Nettie i dobro ćeš se osjećati kada se budu uvlačile sumnje. To je bila divna stvar, i upotrebljavanje ključa da počeše ruku je bila odlična ideja. Crveni trag je bio nešto konkretno, i po prvi put u posljednja dva dana (i uglavnom besanih noći), Nettie se zaista osjećala
bolje. Hodala je prema pločniku, uzdignute glave, s usnama tako čvrsto stisnutim da su skoro nestale. Kada je došla do pločnika, pogledala je na obje strane da nađe mali žuti auto lude Poljakinje. Ako ga bude vidjela, namjeravala je otići do njega i reći ludoj Poljakinji daje ostavi na miru. Ipak, nije ga bilo na vidiku. Jedini auto na vidiku je bio stari narančasti kamion, koji je bio parkiran na ulici, i bio je prazan. Dobro. Nettie je krenula prema kući Polly Chalmers i kad su je počele obuzimati sumnje, sjetila se da je sjenilo od stakla u boji zaključano, 238 POTREBNE STVARI Raider je čuvao stražu, a prednja vrata su zaključana. Naročito ovo zadnje. Prednja vrata su zaključana, i trebala je samo pogledati iz-blijedjeli crveni znak na raci, da bi si to dokazala. Tako je Nettie nastavila koračati uzdignute glave, i kada je došla do ugla, skrenula je, ne osvrćući se. Kada se luda žena maknula s vidika, Hugh Priest je sjeo za volan narančastog gradskog kamiona kojeg je izvukao iz napuštenog voznog parka u sedam ujutro (legao je na sjedalo čim je vidio daje luda Nettie izašla na vrata). Stavio je mijenjač u ler, i pustio kamion da se kotura tiho i bešumno niz malu kosinu do kuće Nettie Cobb. Zvono na vratima probudilo je Polly iz maglovitog stanja koje nije bilo pravo spavanje već vrsta omamljenosti prepuna snova. Sjela je u krevetu i shvatila daje obučena u kućni kaput. Kada gaje obukla? Na trenutak se nije mogla sjetiti i to ju je uplašilo. Zatim se sjetila. Bol koju je očekivala pojavila se točno prema rasporedu, svakako najgora artri-tična bol u njenom cijelom životu. Probudilaju je u pet. Otišla je u kupa-onu mokriti, a zatim je ustanovila da čakne može uzeti komad toalet papira s role da se njime obriše. Zato je popila tabletu, obukla kućnu haljinu i sjela na stolac pored prozora spavaće sobe čekajući da počne djelovati. U nekom trenutku je vj eroj atno postala umorna i vratila se u krevet. Imalaje osjećaj kao da su joj ruke neobrađene keramičke figurice koje su se pekle sve dok skoro nisu počele pucati. Bolje bila i vruća i hladna, smještena duboko u njenom mesu poput složene mreže otrovnih žica. Držala je svoje ruke gore očajnički, ruke strašila, užasne, deformirane ruke, a dolje je zvono ponovo zazvonilo. Ispustila je zaprepašten mali uzvik. Krenula je prema stepenicama s rukama koje je držala ispred sebe poput šapa psića koji sjedi moleći slatkiš. "Tko je?" viknula je. 239 ijT^o^romukao, rastezljiv od spavanja. Jezik je imao okus nečega što se koristilo kao podstava kutije za mačke.
"To je Nettie!" Glas se vratio prema gore. "Jesi li u redu, Polly?" Nettie. Mili bože, stoje Nettie radila ovdje prije nego je svanula zora u nedjelju ujutro? "U redu sara!" odvratila je. "Moram staviti nešto na sebe! Upotrijebi svoj ključ, dušo!" Kada je čula da Nettien ključ počinje štropotati u bravi, Polly se požurila u kupaonu. Pogledala je na sat pored svog kreveta i vidjela daje zora svanulaprije nekoliko sati. Nije došla da nešto stavi na sebe; njena kućna haljina će biti dobra za Nettie. Alije trebala tabletu. Nije nikad, nikad u svojem životu trebala pilulu takojako kao stoje trebala sada. Nije znala koliko je njeno stanje loše dok je nije pokušala popiti. Tablete - u stvari kapsule - su bile u maloj staklenoj posudi na polici iznad ornamentalnog kamina u sobi. Uspjela je staviti ruku u posudu, ali je ustanovila da je potpuno nesposobna zgrabiti jednu od tih kapsula kad je već došla do tamo. Njeni su prsti bili poput kliješta nekog stroja koji su se ukočili zbog nedostatka ulja. Pokušala je jače, koncentrirajući se na svoju volju prisiljavanja prstiju da se zatvore oko jedne želatinozne kapsule. Bila je nagrađena malim pokretom i velikim izljevom agonije. To je bilo sve. Ispustila je mali nejasan zvuk boli i frustracije. "Polly?" Sada, s dna stepenica, Nettien je glas bio zabrinut. Ljudi u Castle Rocku su možda smatrali Nettie smetenom, Polly pomisli, ali kad se ticalo promjena u Pollyinoj bolesti, Nettie uopće nije bila smetena. Bila je predugo u kući da bi je se moglo zavarati... i previše ju je voljela. "Polly, jesi li zaista u redu?" "Odmah ću doći, dušo!" uzvratila je, nastojeći zvučati veselo i živahno. I dok je izvlačila ruku iz staklene posude i sagnula glavu iznad nje, pomislila je Molim te, Bože. Nemoj joj dozvoliti da sada dođe gore. Nemoj joj dozvoliti'da vidi da ovo radim. Spustila je lice u posudu poput psa koji namjerava piti iz svoje zdjelice i pružila jezik. Bol, sram, užas, i najviše od svega depresija, sve kestenjasto i sivo, ju je obuhvatilo. Pritisnula je jezik na jednu kapsulu dok se nije prilijepila. Uvukla ju je u svoja usta, sada ne kao pas, već kao mravojed koji guta ukusan zalogaj, i progutala. . 240 L Dok je tableta tražila svoj sićušni —:"1'" ~ <iloštoda& POTREBNI^STVARI ponovo Hugii Priest je rijetko više sanjao; ovih dana nije toliko išao spavati koliko je gubio svijest. Ali prošle noći je sanjao, nešto izuzetno. San mu je rekao sve što treba znati, i sve stoje trebao napraviti. U njemu, on je sjedio za svojim kuhinjskim stolom, ispijao pivo i gledao emisiju koja se zvala Rasprodaja stoljeća. Sve stvari koje su davali bile su stvari koje je vidio u tom dućanu, Potrebne stvari, a svi su natjecatelji
krvarili iz svojih ušiju i kutova očiju. Smijali su se, ali su izgledali uplašeno. Odjednom je prigušen glas počeo zvati, "Hugh! Hugh! Pusti me van, Hugh!" Dolazio je iz ormara. Otišao je tamo i otvorio ga, spreman da hladno priprijeti bilo kome tko se unutra sakriva. Ali nije bilo nikoga; samo uobičajeno mnoštvo čizmi, marama, kaputa, pribora za ribolov i njegove dvije puške. "Hugh!" Pogleda gore, budući daje glas dolazio s police. Bio je to lisičji rep. Lisičji rep je govorio. I Hugh je odmah prepoznao glas. Bio je to glas Lelanda Gaunta. Skinuo je rep, ponovno uživajući u njegovoj raskošnoj mekoći, tkivu koje je bilo malo poput svile, malo poput vune, ali u stvari ništa od svega toga, već svoje vlastito tajanstveno ja. "Hvala, Hugh," rekao je lisičji rep. "Zaista je zagušljivo ovdje. A na polici si ostavio staru lulu. Zaista smrdi. Fuj!" "Da li si želio ići na drugo mjesto?" pitao je Hugh. Osjećao se pomalo glupo dok je razgovarao s lisičjim repom, čak i u snu. "Ne - naviknut ću se. Ali moram razgovarati s tobom. Moraš nešto napraviti, sjećaš se? Obećao si." "Luda Nettie," složio se. "Moram izvesti psinu ludoj Nettie." "To je točno," rekao je lisičji rep, "i moraš je izvesti čim se probudiš. Zato slušaj." 241Stephen King Hugh je slušao. Lisičji rep mu je rekao da nikoga neće biti kod kuće kod Nettie osim psa, ali sada kada je Hugh stvarno bio tu, odlučio je da bi bilo pametno kucati. Tako je napravio. Iznutraje čuo kako pandže dolaze po drvenom podu brzo škljocajući, ali ništa drugo. Ponovo je pokucao, za svaki slučaj. Jedan oštar lavež se začuo s druge strane vratiju. "Raider?" upita Hugh. Lisičji rep mu je rekao daje to ime psa. Hugh je mislio daje to prilično dobro ime, caki ako je žena koja ga je izmislila luđa od gljive ludare. Ponovo se začuo lavež, ovaj put ne tako oštar. Hugh je izvadio kolut za ključeve iz džepa na grudima kockaste lovačke jakne koju je nosio i proučavao ga je. Imao je taj kolut već dugo, i nije se više mogao sjetiti čemu su služili pojedini ključevi. Ali četiri od njih su bili otpirači, koji su se mogli lako prepoznati po svojim dugim cijevima, i to su bili oni koje je trebao. Hugh je jednom pogledao okolo, vidio daje ulica napuštena kao i onda kada je prvi put došao i počeo je isprobavati ključeve, jedan po jedan. POTREBNE STVARI Kada je Nettie vidjela Pollvino bijelo, napuhnuto lice i upale oči, njeni vlastiti strahovi, koji su je izjedali poput oštrih zubiju lasice dok je išla
ovamo, bili su zaboravljeni. Nije ni trebala pogledati Po-llvine ruke, koje je još uvijek držala u razini struka (Kad je ovako bilo, užasno je boljelo ako bi ih pustila da vise), da bi znala kako stvari stoje s njom. Lazanja je bezobzirno stavljena na stol pored podnožja stepenica. Daje pala na pod, Nettie je ne bi ni pogledala. Nervozna žena koju je Castle Rock navikao gledati na svojim ulicama, žena koja je izgledala kao da se skriva od nekog ružnog nestašluka čak ako je samo išla do pošte, nije bila ovdje. To je bila drugačija Nettie, Nettie Polly Chalmers. "Hajde," rekla je žustro. "U dnevnu sobu. Ja ću donijeti termalne rukavice." 242- "Nettie, u redu sam," rekla je Polly slabo. "Samo sam popila tabletu, i sigurna sam da ću za nekoliko minuta -" Ali Nettie je stavila ruku oko nje i vodila ju je do dnevne sobe. "Što si radila? Jesi li spavala na njima, što misliš?" "Ne - to bi me probudilo. To je samo..." Nasmijala se. To je bio slab, zbunjujući zvuk. "To je samo bol. Znala sam da će danas biti loše, ali nisam imala pojma koliko loše. A termalne rukavice ne pomažu." "Ponekad pomažu. Znaš da ponekad pomažu. Sada samo sjedni ovdje." Nettien ton nije trpio odbijanje. Stajala je iza Polly dok Polly nije sjela na mekan naslonjač. Zatim je otišla u donju kupaonicu po termalne rukavice. Polly je odustala od njih prije godinu dana, ali Nettie ih je, činilo se, poštivala tako da je to skoro bilo praznovjerje. Nettiena verzija pileće juhe, Alan ih je jednom nazvao, i oboje su se nasmijali. Polly je sjedila sa svojim rukama koje su se odmarale na naslonu stolca poput hrpa odbačenog drvlja i s čežnjom gledala preko sobe na kauč gdje su ona i Alan vodili ljubav u petak navečer. Tada je ruke uopće nisu boljele, i činilo se daje to bilo prije tisuću godina. Sinulo joj je da je užitak, bez obzira kako dubok, sablasna, prolazna stvar. Ljubav možda okreće svijet, ali je bila uvjerena da krici jako ranjenih i duboko ožalošćenih okreću svijet na velikom staklenom polu njegove osi. Oh, ti glupi kauču, pomislilaje. Oh, ti glupi, prazni kauču, čemu mi sada služiš? Nettie se vratila s termalnim rukavicama. Izgledale su poput pro-štepanim rukavica za pećnicu povezanih izoliranom električnom žicom. Žica s utikačem je vijugala iz stražnje strane lijeve rukavice. Po-lly je vidjela oglas za rukavice u GoodHousekeeping. Nazvala je broj Nacionalne fondacije za artritis 800 i doznala da rukavice pružaju privremeno olakšanje u nekim slučajevima. Kad je pokazala oglas dr. Van Allenu, dodao je završetak koji joj je čak i prije dvije godine bio dosadno poznat: "Pa, ne može boljeti." "Nettie, sigurna sam da ću za nekoliko minuta-" "- se dobro osjećati," završila je Nettie. "Da, naravno da hoćeš. A možda će one pomoći. Podigni ruke, Polly."
243Stephen Kin£ Polly odustane i podigne ruke. Nettie je držala rukavice za krajeve, stisnula ih da se otvore i spustila ih nježnošću stručnjaka bombaškog tima koji je pokrivao pakete C-4 s pokrivačem koji štiti od eksplozije. Njen je dodir bio nježan, iskusan i samilostan. Polly nije vjerovala da termalne rukavice mogu išta napraviti... ali Nettiena očita briga je već imala utjecaja. Nettie je uzela utikač, spustila se na koljena i skliznula do utika-ča uz rub poda blizu stolca. Rukavice su počele slabo zujati i prve vitice suhe topline počele su milovati kožu Pollyinih ruku. "Previše si dobra prema meni," rekla je Polly nježno. "Znaš li to?" "Ne mogu biti," odgovori Nettie. "Nikad." Njen glas je bio malo promukao, a u njenim se očima pojavilo jasan i bistar sjaj. "Polly, nije moja stvar da ti govorim, ali ne mogu više šutjeti. Moraš nešto napraviti za svoje ruke. Moraš. Stvari ne mogu tako dalje ići." "Znam draga, znam." Polly je napravila užasan napor da se usp-ne preko zida depresije koji se sagradio u njenoj glavi. "Zašto si došla, Nettie? Sigurno ne zato da pržiš moje ruke." Nettie se razvedrila. "Napravila sam ti lazanje!" "Jesi li? Oh, Nettie, nisi trebala!" "Ne? To nije ono što ja mislim. Ja mislim da nećeš moći kuhati niti danas, a niti sutra. Stavit ću ih u hladnjak." "Hvala ti. Hvala ti puno." "Drago mije da sam to napravila. Sada kada te vidim i dvostruko drago." Krenula je prema vratima hodnika i osvrnula se. Tračak sunca joj je prešao preko lica, i u tom je trenutku Polly mogla vidjeti kako Nettie izgleda izmučeno i umorno, da njena vlastita bc1 nije bila tako velika. "Nemoj se micati, sada!" Polly prasne u smijeh, iznenađujući ih obje. "Ne mogu! U stupici sam!" U kuhinji, vrta hladnjaka su se otvorila i zatvorila dok je Nettie spremala lazanje. Zatim je povikala: "Da li da pristavim kavu? Da li bi željela šalicu? Mogu ti pomoći oko toga?" "Da," reče Polly, "bilo bi dobro." Rukavice su sada jače zujale; bile su jako tople. Ili su one stvarno pomagale, ili je tableta počela djelovati na način na koji nije ona od pet sati. Najvjerojatnije je to bila 244 POTREBNE STVARI kombinacija i jednog i drugog, pomislila je. "Ali ako se trebaš vratiti, Nettie-" Nettie se pojavila na vratima. Uzela je svoju pregaču iz smočnice i stavila je na sebe, a u jednoj ruci je držala stari limeni lončić za kavu. Nije htjela koristiti novi digitalni Toshiba aparat za kavu... a Polly je morala priznati daje ono što je izlazilo iz Nettienog limenog lončića bilo bolje.
"Nema boljeg mjesta na koje trebam ići od ovoga," rekla je. "Osim toga, kuća je zaključana, a Raider čuva stražu." "Sigurna sam," reče Polly, smiješećise. DobrojepoznavalaRaide-ra. Bio je težak oko deset kila i valjao bi se kako bi mu bilo tko - poštar, očitavač brojila, trgovački putnik - tko j e došao u kuću, češkao trbuh. "Mislim da će me ostaviti na miru," rekla je Nettie. "Upozorila sam je. Nisam je vidjela u blizini ili je čula, pa vjerujem daje konačno shvatila da sam ozbiljno mislila." "Upozorila koga? Na što?" upitala je Polly, ali Nettie je već otišla s vrata, a Polly je zaista bila zarobljena u svom stolcu s električnim rukavicama. Kad se Nettie ponovo pojavila s poslužavnikom za kavu, Percodan ju je počeo uvlačiti u maglu i ona je potpuno zaboravila Nettienu čudnu primjedbu... što uopće nije bilo čudno, jer je Nettie često davala čudne primjedbe. Nettie je stavila vrhnje i šećer u Pollyinu kavu i podigla je kako bi ona mogla piti iz šalice. Razgovarale su o različitim stvarima, i naravno da se za kratko vrijeme razgovor okrenuo prema novom dućanu. Nettie joj je ponovo pričala o kupnji sjenila od stakla u boji, ali, s obzirom na važnu prirodu ovog događaja u Nettienom životu, i ne s tako napetim detaljima koje bi Polly očekivala. Ali ju je podsjetilo na nešto drugo u njenoj glavi: na poruku koju je gospodin Gaunt stavio u kutiju za kolač. "Skoro sam zaboravila - gospodin Gaunt me tražio da navratim ovo poslijepodne. Rekao je da će možda imati predmet koji će me zanimati." "Ne ideš, zar ne? S ovakvim rukama?" "Možda. Bolje su - mislim da su rukavice ovaj puta zaista djelovale, barem malo. A i moram nešto obaviti." Pogledala je Nettie pomalo molećivo. 245Stephen King "Pa... pretpostavljam." Nettie je iznenada nešto sinulo. "Znaš, mogla bi tamo otići na putu kući i pitati ga da li bi mogao doći do tvoje kuće!" "On, ne Nettie - to ti nije usput!" "Samo blok ili dva." Nettie je dobacila dražestan, lukav pogled sa strane, pored Polly. "Osim toga, možda ima još koji komad stakla u boji. Nemam dovoljno novaca za još jedan, ali on to ne zna, ništa ne košta ako pogledam, zar ne?" "Ali tražiti ga da dođe ovdje-" "Objasnit ću mu kako stoje stvari s tobom," Nettie je rekla odlučno i počela stavljati stvari na poslužavnik. "Pa, poslovni ljudi često imaju prezentacije - ako imaju nešto vrijedno za prodati." Polly ju je pogledala s užitkom i ljubavlju. "Znaš, drugačija si kada si ovdje, Nettie." Nettie ju je pogledala, iznenađena. "Jesam li?" "Da." "Kako?"
"Na dobar način. Nije važno. Osim ako se ne budem ponovo loše osjećala, mislim da ću htjeti izaći poslijepodne. Ali ako budeš prolazila pored Potrebnih stvari-" "Budem." Pogled loše sakrivene želje je sjao u Nettienim očima. Sada kad joj se pojavila ta ideja, zaokupila ju je svom snagom želje. Ako napravi nešto tako za Polly, bit će to tonik za njene živce, sigurno. "- i ako on bude unutra, daj mu moj broj kod kuće i reci mu da me nazove ako je stigao predmet koji je želio da vidim. Možeš li to napraviti?" "Naravno!" rekla je Nettie. Podigla se s poslužavnikom za kavu i odnijela ga u kuhinju. Vratila je pregaču na vješalicu u smočnici i vratila se u dnevnu sobu da skine termalne rukavice. Već je obukla kaput. Polly joj je ponovo zahvalila - ne samo za lazanje. Njene ruke su još uvijek jako boljele, ali bol je sada bila podnošljiva. A ponovno je mogla micati prstima. "Nema na čemu," rekla je Nettie. "I znaš što? Zaista izgledaš bolje. Vraća ti se boja. Uplašila sam se kad sam te ugledala kada sam došla. Mogu li još nešto napraviti za tebe prije nego odem?" 246 POTREBNE STVARI "Ne, mislim da ne." Pružila je ruku i nespretno zgrabila jednu Nettienu ruku u svoje, koje su još uvijek bili crvene i veoma tople od rukavica. "Jako mije drago da si navratila, dušo." U rijetkim trenucima kada se Nettie smijala, činila je to cijelim svojim licem; bilo je to nalik gledanju sunca koje se probija kroz oblake u oblačno jutro. "Volim te, Polly." Dirnuta, Polly je odgovorila: "I ja tebe volim, Nettie." Nettie je otišla. Tada ju je Polly posljednji put vidjela živu. Brava na prednjim vratima Nettie Cobb je bila komplicirana poput poklopca kutije bombona; prvi otpirač kojeg je Hugh probao, ju je otvorio nakon malo drmanja i trzanja. Otvorio je vrata. Mali psić, žuti s bijelom mrljom ispod vrata, sjedio je na podu hodnika. Jednom je oštro zalajao kada gaje sunčevo svjetlo obasjalo i prekrila velika Hughova sjena. "Ti mora da si Raider," rekao je Hugh nježno, posežući u svoj džep. Pas je ponovo zalajao i otkotrljao se na leđa, iskrenuvši sve četiri šape. "Pa to je zgodno!" rekao je Hugh. Raiderov kusati rep je udarao po drvenom podu, najvjerojatnije, slažući se. Hugh je zatvorio vrata i čučnuo pored psa. S jednom je rukom češkao desnu stranu prsiju psa na čarobnom mjestu koje je na neki način povezano s njegovom desnom stražnjom šapom, pa je ona brzo počela mlatarati zrakom. Drugom je izvukao svoj Švicarski nož iz džepa. "Vau, nisi li ti dobar momak?" Hugh je pjevuckao. "Nisi li?"
Prestao je češkati i izvadio komadić papira iz džepa svoje košulje. Na njemu je bila ispisana rukopisom školarca poruka, koju mu je dao lisičji rep - Hugh je sjeo za kuhinjski stol i zapisao je čak prije nego se obukao, kako ne bi zaboravio niti jednu riječ. NITKO NE BACA BLATO NA MOJE ČISTE PLAHTE. REKLA SAM TI DA ĆU TI POKAZATI! Izvukao je vadičep sakriven u jednom od debelih proreza noža i na nj pribio poruku. Zatim je okrenuo tijelo noža sa strane i zatvorio 247ga u šaku tako da je vadičep provirio između drugog i trećeg prsta njegove snažne desne ruke. Vratio se češkanju Raidera, koji je cijelo to vrijeme ležao na leđima, veselo gledajući Hugha. Bio je sladak kao stjenka, pomislio je Hugh. "Da! Nisi li ti najbolji stari momak? Nisi li ti najbolji stari?' upita Hugh, češkajući. Sada su obje stražnje noge mlatarale. Raider je izgledao poput psa koji je okretao pedale na nevidljivom biciklu. "Da, jesi! Da, jesi! A znaš što imam? Imam lisičji rep! Da, imam!" Hugh je držao vadičep s porukom prikvačenom na njemu iznad bijele mrlje na Raiderovim prsima. "I znaš li još nešto? Ja cuga zadržati!" Snažno je spustio desnu ruku. Lijevom, kojom je češkao Raidera, sada je pridržavao psa, dok je tri puta jako zavrtio vadičep. Topla krv je šiknula, smočivši mu obje ruke. Pas se na kratko stresao na podu, a zatim ostao mirno ležati. Više neće strogo i bezopasno lajati. Hugh je ustao, dok mu je srce snažno udaralo. Iznenada mu je bilo jako loše zbog onoga stoje učinio - skoro se osjetio bolesnim. Možda je ona bila luda, možda nije, ali je bila sama na svijetu, i on je ubio onoga koji je bio najvjerojatnije njen jedini prokleti prijatelj. Obrisao je svoje krvave ruke u košulju. Mrlja se skoro uopće nije vidjela na tamnoj vuni. Nije mogao odvojiti oči od psa. On je to napravio. Da, on je to napravio i znao je to, ali je jedva mogao u to vjerovati. Kao daje bio u transu, ili nešto slično. Unutarnji glas, onaj koji mu je povremeno govorio o sastancima Anonimnih alkoholičara, je iznenada progovorio. Da -i vjerujem da ćeš moći povjerovati u to, s vremenom. Ali nisi bio ni u kakvom transu; točno si znao što radiš. Izašto. Počela gaje obuzimati panika. Morao je izaći odavde. Polako je krenuo natraške hodnikom, a zatim promuklo zavikao kad je naletio na zatvorena prednja vrata. Pipao je tražeći kvaku, i konačno je pronašao. Pritisnuo ju je, otvorio vrata i iskliznuo iz kuće lude Nettie. Divlje je pogledao unaokolo, nekako očekujući da će vidjeti kako se ovdje sakupilo pola grada i kako ga gledaju ozbiljnim, osuđujućim očima. Nije vidio nikoga osim dječaka na biciklu. U košari dječako-vog bicikla nalazio se mali Playmate hladnjak nagnut pod čudnim
248 POTREBNE STVARI kutem. Hugh Priest nije dječaku podario više od letimičnog pogleda dok je prolazio, a kad je otišao, čula su se samo crkvena zvona... ovaj puta su zvala metodiste. Hugh je požurio stazom. Rekao je sebi da ne trči, ali je svejedno žurio dok nije došao do svog kamiona. Šeprtljavo je otvorio vrata, sjeo za volan, i gurnuo ključ za paljenje prema otvoru. Radio je to tri ili četiri puta, i prokleti ključ je stalno išao u stranu. Morao je smiriti desnu ruku lijevom, prije nego gaje konačno stavio tamo gdje mu je mjesto. Obrva mu je bila prekrivena kapljicama znoja. Pretrpio je mnoge mamurluke, ali se nikad nije ovako osjećao - ovo je bilo kao da će dobiti malariju, ili nešto slično. Kamion se pokrenuo s urlikom i riganjem plavog dima. Hughova noga se poskliznula sa spojke. Kamion je dva puta snažno, škljoca-jući odskočio od pločnika i stao. Dišući hrapavo kroz usta, Hugh gaje ponovo pokrenuo i brzo se odvezao. Kad je stigao do voznog parka (još uvijek je bio napušten kao i Mjesečeve planine) i zamijenio gradski kamion svojim starim ulub-ljenim Buickom, potpuno je zaboravio na Raidera i užasnu stvar koju je napravio s vadičepom. Morao je razmišljati o nečem važnom, nečem puno važnijem. Dok se vraćao prema voznom parku, zgrabilo ga je grozničavo uvjerenje: netko je bio u njegovoj kući kada ga nije bilo, i taj netko mu je ukrao lisičji rep. Hugh je vozio kući brže od devedeset, zaustavio se desetak centimetara od svog klimavog trijema, uz hrpu šljunka i u oblaku prašine i potrčao stepenicama, preskačući po dvije odjednom. Uletio je unutra, otrčao do ormara, i naglo otvorio vrata. Stajao je na prstima i počeo pretraživati gornju policu svojim paničnim, drhtavim rukama. U početku nije mogao napipati ništa osim golog drveta, i Hugh je jecao od straha i bijesa. Tada je njegova ruka utonula duboko u tu mekanu raskoš koja nije bila niti svila, niti vuna i obuzme ga osjećaj mira i ispunjenja. Bilo je to kao hrana za gladne, odmor za iscrpljene... kinin za malaričare. Staccato udaranje bubnjeva u njegovim prsima konačno se počelo smirivati. Izvukao je lisičji rep iz skloništa i sjeo za kuhinjski stol. Raširio gaje preko svojih mesnatih bedra i počeo ga gladiti s obje ruke. Hugh je tako sjedio više od tri sata. 249Stephen King Dječak kojeg je Hugh vidio, ali nije prepoznao, onaj na biciklu, bio je Brian Rusk. Brian je usnio svoj vlastiti san prošle noći, i kao rezultat je morao tog jutra obaviti neke sitne poslove. U svom snu, trebala je početi sedma igra World Series - nekog starog World Series iz Elvisovog doba, predstavljajući staro apoka-liptično rivalstvo, taj bejzbolski avatar15, Dodgersi protiv Yankeeja. Sandy
Koufax je bio u bullpenu, zagrijavajući se za Da Bumsa. Također je razgovarao s Brianom Ruskom, koji je stajao pored njega, između igrališta. Sandy Koufax je rekao točno Brianu što treba napraviti. Tu je bio potpuno jasan; stavio je točku na svako /i crticu na svako f. Tu nije bilo problema. Problem je bio taj: Brian to nije želio napraviti. Osjećao se poput odvratne osobe, svađajući se s legendom bej-zbola kao što je Sandy Koufax, ali je svejedno pokušao. "Ne razumijete, gospodine Koufax." rekao je. "Ja sam trebao napraviti psinu Wilmi Jerzvck, i jesam. Već jesam." "Pa što?" upita Sandy Koufax. "Što želiš reći, momče?" "Pa, takva je bila pogodba. Osamdeset i pet centi i jedna psina." "Jesi li siguran u to, momče? Jedna psina? Jesi li siguran? Da li je rekao nešto kao 'ne više od jedne psine'? Nešto tako određeno?" Brian se nije mogao sjetiti, ali u njemu je sve jače rastao osjećaj daje prevaren. Ne... samo prevaren. Uhvaćen. Poput miša s komadićem sira. "Da ti kažem nešto, momče. Posao-" Prekinuo je i ispustio malo unhh! dok je bacao jaku brzu loptu preko ruke. Skočila je u rukavicu hvatača s praskom puške. Prašina se podigla iz rukavice, i Brian je shvatio s očajem daje znao kome pripadaju te olujne plave oči koje su ga gledale iza hvatačeve maske. Te su oči pripadale gospodinu Gauntu. Sandy Koufax je uhvatio povratno bacanje, zatim je pogledao Bra-ina mutnim očima poput smeđeg stakla. "Posao je ono što ja kažem da je Posao, momče." " Utjelovljenje božanstva u hinduskoj mitologiji, bilo u čovjeka, bilo u životinju. 250 POTREBNE STVARI Oči Sandvja Koufaxa nisu uopće bile smeđe, Brian je shvatio u svom snu; bile su isto plave, što je imalo savršenog smisla, budući daje Sandy Koufax isto bio gospodin Gaunt. "Ali-" Koufax/Gaunt je podigao svoju ruku s rukavicom. "Da ti nešto kažem, momče: mrzim tu riječ. Od svih riječi u engleskom jeziku, to je najgora. Mislim da je to najgora riječ u bilo kojem jeziku. Znaš što je stražnjica16, bush? To je mjesto odakle dolazi govno." Čovjek u staromodnoj uniformi Brooklyn Dodgersa je sakrio bej-zbol loptu u svoju rukavicu i okrenuo se potpuno licem prema Brianu. Bio je to gospodin Gaunt, da, i Brian je osjetio kako je hladan, tmuran užas zahvatio njegovo srce. "Ja jesam rekao da želim da izvedeš psinu Wilmi, Briane, to je istina, ali nikad nisam rekao daje to jedna ijedina psina koju želim da joj izvedeš.To si ti samo pretpostavio, momče. Vjeruješ li mi, ili bi želio čuti snimku našeg razgovora?"
"Vjerujem vam," rekao je Brian. Bio je sada opasno na rubu jecanja. "Vjerujem vam, ali-" "Što sam ti upravo rekao o toj riječi, momče?" Brian spusti glavu i teško proguta. "Trebaš naučiti cjenkati se," reče Koufax/Gaunt. "Ti i svi u Castle Rocku. To je jedan od razloga zašto sam došao - da vodim seminar o lijepoj umjetnosti cjenkanja. Postojao je jedan momak u gradu, muškarac po imenu Merrill, koji je nešto malo znao o tome, ali ga već dugo nema i teško gaje naći." Nacerio se, otkrivajući velike, nepravilne zube Lelanda Gaunta, na uskom, mrzovoljnom licu Sandvja Koufa-xa. "A riječ 'Posao', Briane - moram te puno podučiti i o tom predmetu, također." "Ali-" Riječ je izašla iz Brainovih ustiju prije nego ju je mogao zadržati. "Nema ali u tome, "Koufax/Gaunt je rekao. Nagnuo se naprijed. Njegovo je lice ozbiljno promatralo Briana iza šilta bejzbol kape. "Gospodin Gaunt zna najbolje. Možeš li to reći, Briane?" Brianovo grlo je radilo, ali iz njega nije proizašao nikakav zvuk. Osjetio je vruće, nesputane suze iza svojih očiju. 6 Igra riječi u engleskom - "but" znači ali, a "butt" stražnjica. 251Stephen King Velika, hladna ruka se spustila na Brianovo rame. I stisnula ga. "Reci to!" "Gospodin Gaunt..." Brian je ponovo trebao progutati kako bi napravio mjesta riječima. "Gospodin Gaunt zna najbolje." "U redu je, momče. To je sasvim točno. I to znači da ćeš napraviti ono štojakažem... ili inače." Brian skupi svu svoju volju i pokuša posljednji put. "Što ako ipak kažem ne? Što ako kažem ne zato što nisam razumio, kako ih zovete, uvjete?" Koufax/Gaunt izvadi bejzbol loptu iz rukavice i zatvori je u ruku. Male kapi krvi počele su curiti sa šavova. "Zaista ne možeš reći ne, Briane," rekao je tiho. "Ne više. Ovo je sedma igra World Series. Sada će svi nepromišljeni potezi izazvati probleme i vrijeme je da se odlučiš ili odustaneš. Pogledaj oko sebe. Idi i dobro pogledaj." Brian je pogledao okolo i užasnuo se kada je vidio da je Ebbets Field tako pun da su stajali i u prolazima... i sve ih je poznavao. Vidio je i mamu i tatu kako sjede s njegovim malim bratom, Seanom u loži povjerenika iza vratiju. Njegov razred s govorne terapije, kojem je s jedne strane stajala gđica Ratcliffe, a s druge njen glupi dečko, Lester Pratt, je bio smješten uzduž linije prve baze, i pili su Royal Crown Colu i žvakali hrenovke u pecivu. Cijeli šerifov ured Castle Rocka je sjedio na otvorenom dijelu tribine, i ispijali su pivu iz papirnatih čaša sa slikom ovogodišnjih natjecateljki za Miss Rhe-ingold. Vidio je svoj razred s vjeronauka, gradske izbornike, Myru i Chucka Evansa, svoje ujne, ujake, svoje bratiće. Tamo, iza treće baze je sjedio Sonny Jackett, i kada
je Koufax/Gaunt bacio loptu koja je krvarila i kada je ponovo prasnula poput puške u rukavici hvatača, Brian je vidio da sada lice iza maske pripada Hughu Prie-stu. "Pregazit ću te, malo momče," rekao je Hugh dok je bacao natrag loptu. "Prisiliti te da skvičiš." "Vidiš, momče, nije to više samo pitanje bejzbol sličice," Kou-fax/Gaunt je rekao pored njega. "Znaš to, zar ne? Kad si bacio ono blato na plahte Wilme Jerzyck, nešto si započeo. Poput momka koji pokrene lavinu samo time stoje preglasno vikao toplog zimskog da- 252 POTREBNE STVARI na. Sada je tvoj izbor jednostavan. Možeš nastaviti... ili možeš ostati gdje jesi i bit ćeš sahranjen." U svom je snu Brian konačno počeo plakati. Vidio je, u redu. Jako dobro je vidio daje sada prekasno da napravi nešto drugačije. Gaunt je stisnuo bejzbol lopticu. Još više krvi je poteklo i njegovi su prsti dublje utonuli u njenu bijelu, mesnatu površinu. "Ako ne želiš da svi u gradu saznaju da si ti taj koji je pokrenuo lavinu, Briane, bolje ti je da napraviš što sam ti rekao." Brian je još jače zaplakao. "Kada imaš posla sa mnom," rekao je Gaunt, pripremajući se za bacanje, "trebaš zapamtiti dvije stvari: gospodin Gaunt zna najbolje... i posao nije gotov dok gospodin Gaunt ne laže daje posao gotov." Bacio ju je vijugavim iznenadnim udarcem tako da Sandyju Koufaxu nikako nije mogao uzvratiti, (to je, barem, bilo ponizno mišljenje Brianova oca) i kada je lopta ovaj puta udarila rukavicu Hugha Priesta, eksplodirala je. Krv, i dlake i vlaknasti komadići mesa letjeli su u jasnom jesenjem suncu. I Brian se probudio, plačući u svoj jastuk. 8 Sada je krenuo napraviti što mu je rekao gospodin Gaunt da mora napraviti. Bilo je prilično jednostavno otići; jednostavno je rekao majci i ocu da ne želi jutros ići u crkvu, jer je osjećao mučninu u želucu, (a to nije niti bila laž). Kada su otišli, započeo je s pripremama. Bilo je teško okretati pedale na biciklu i još teže držati ravnotežu, zbog Plavmate hladnjaka u košari bicikla. Bila je veoma teška, i kad je došao do kuće Jerzyckovih, bio je sav znojan i bez daha. Ovaj puta nije bilo oklijevanja, nije pozvonio na zvono, nije unaprijed pripremio priču. Nikoga nije bilo tamo. Sandy Koufax/Leland Gaunt mu je u snu rekao da će Jerzyckovi ostati kasno nakon mise u jedanaest sati kako bi raspravljali o nadolazećoj svečanosti Noći Casina, a poslije će posjetiti prijatelje. Brian mu je vjerovao. Sada je samo želio stoje brže moguće završiti taj užasan posao. A kada to napravi, otići će kući, parkirati svoj bicikl i provesti ostatak dana u krevetu. 253Stephen King
Podigao je hladnjak iz košare za bicikl s obje ruke, i stavio ga na travu. Bio je iza grma, gdje ga nitko nije mogao vidjeti. Ono što će napraviti, bit će bučno, ali Koufax/Gaunt mu je rekao da ne brine zbog toga. Rekao je da su većina ljudi u Willow Streetu katolici, a skoro svi oni koji nisu išli na misu u jedanaest stai, su otišli u osam, nakon čega će otići na različite nedjeljne izlete. Brian nije znao da li je to istina ili ne. Znao je zasigurno samo dvije stvari: gospodin Gaunt zna najbolje, i posao nije gotov dok gospodin Gaunt ne kaže daje posao gotov. A to je bio posao. Brian je otvorio Plavmate hladnjak. Unutraje bilo desetak kamena odgovarajuće veličine. Svaki je bio omotan komadom papira iz Brianove školske bilježnice i pričvršćen s jednom ili dvije elastike. Ova jednostavna poruka je bila ispisana na svakom papiru velikim slovima: REKLA SAM TI DA ME OSTAVIŠ NA MIRU OVO TI JE POSLJEDNJE UPOZORENJE. Brian uzme jednog od njih i krene tratinom dok nije bio manje od tri metra od velikog prozora Jerzvckove dnevne sobe - onog koji se nazivao "veliki prozor" ranih šezdesetih, kada je ta kuća sagrađena. Zavitlao je, na trenutak oklijevao, i zatim ga pustio da leti poput San-dyja Koufaxa koji se suočio s početnim udaračem u sedmoj igri World Series. Čuo se jak i neugodan tresak, nakon kojeg je slijedio udarac kada je kamen udario tepih dnevne sobe i otkoturao se na pod. Zvuk je čudno utjecao na Briana. Napustio gaje strah, i njegova odbojnost prema daljnjem zadatku - koji ni najbujnijamašta nije mogla odbaciti kao nedosljednu psinu - također je nestala. Zvuk razbijenog stakla gaje uzbudio... u stvari, počeo se osjećati onako kako se osjećao kada je sanjario o gđici Ratcliffe. Ta su sanjarenja bila glupa, i znao je to sada, ali nije bilo ničega glupog u ovome. Ovo je bilo stvarno. Pored toga, otkrio je da sada još više želi sličicu Sandvja Koufa-xa. Otkrio je još jednu veliku činjenicu o vlasništvu i neobičnom psi-hološkom stanju koje izaziva: što više netko mora pretrpjeti zbog nečega što ima, to više želi zadržati tu stvar. Brian je uzeo još dva kamena i otišao do razbijenog velikog prozora. Pogledao je unutra i vidio kamen koji je bacio. Ležao je kod 254 POTREBNE STVARI vrata između dnevne sobe i kuhinje. Djelovao je tamo veoma neobično - kao da vidiš gumenu čizmu na crkvenom oltaru ili ružu koja leži na motoru traktora. Jedna od elastika koja je držala poruku na kamenu je puknula, ali druga je još bila u redu. Brianov pogled je skrenuo u lijevo i otkrio je da promatra Jerzvckov Sony televizor. Brian zavitla i baci. Kamenje udario Sony TV ravno u sredinu. Čuo se šuplji udarac, bljesak svjetla i staklo je zasulo tepih. TV je zateturao na
svom stoliću, ali nije potpuno pao. "Udaraaac fri.'"pro-mrljao je Brian, zatim ispustio čudan, gušeći smijeh. Bacio je sljedeći kamen u gomilu keramičkih ukrasnih stvarčica koje su stajale na stolu pored sofe, ali je promašio. Udario je zid i izdubio komad žbuke. Brian zgrabi ručku Playmatea i odvuče je okolo sa strane kuće. Razbio je dva prozora spavaće sobe. Sa stražnje strane je bacio kamen veličine štruce kruha kroz prozor na gornjoj polovici kuhinjskih vratiju, i zatim ih još nekoliko bacio kroz rupu. Jedan od njih je razbio Cuisinart koji je stajao na radnoj površini. Još jedan je bacio kroz prednji stakleni dio RadarRangea i sletio je ravno u mikrovalnu. "Udaaarac tri! Sjedni, momče!" Brian je vikao, a zatim se smijao tako jako da se skoro upisao u gaće. Kada je muka prošla, završio je svoj krug oko kuće. Sada je Play-mate bio lakši; otkrio je da ga može nositi jednom rukom. Upotrijebio je posljednja tri kamena kako bi razbio podrumske prozore koji su se vidjeli između Wilminog jesenjeg cvijeća, zatim je potrgao nekoliko cvjetova, kao dodatak. Kada je to napravio, zatvorio je hladnjak, vratio se biciklu, stavio Playmate u košaru i popeo se da bi se odvezao kući. Mislaburskovi su živjeli pored Jerzyckovih. Kada je Brian počeo okretati pedale na prilazu Jerzvckovih, gđa Mislaburski je otvorila prednja vrata i izašla na trijem. Bila je odjevena u svijetlozeleni kućni ogrtač. Kosa joj je bila zamotana u crvenu maramu. Izgledala je poput reklame za Božić u paklu. "Što se događa, dječače?" upitala je oštro. "Ne znam, točno. Mislim da se gospodin i gospođa Jerzyck svađaju," reče Brian, ne zaustavljajući se. "Samo sam navratio da ih pitam trebaju li koga da im zgrta snijeg na prilazu ove zime, ali sam odlučio vratiti se drugi put." 255Stephen King Gđa Mislaburski je uputila kratak, zlokoban pogled prema Jer-zvckovoj kući. Zbog grmlja, mogla je vidjeti samo drugi kat s mjesta gdje je stajala. "Da sam na tvom mjestu, ne bih se uopće vraćala," rekla je. "Ta me žena podsjeća na one male ribe koje imaju dolje u Južnoj Americi. One koje pojedu cijelu kravu." "Pirane," reče Brian. "Točno. Te ribe." Brian je nastavio okretati pedale. Sada je napuštao ženu u zelenom kućnom ogrtaču i crvenoj marami. Njegovo je srce još uvijek bilo užurbano, ali nije ludo udaralo, niti je jurilo ili nešto slično. Dio njega je bio siguran dajoš uvijek spava. Nije se uopće osjećao kao on - ne kao Brian Rusk koji ima sve petice i četvorke, Brian Rusk koji je bio član Učeničkog vijeća i Srednjoškolske lige dobrih građana, Brian Rusk koji nije imao ništa drugo osim odličnih ocjena iz vladanja.
"Ona će jednom nekoga ubiti!" ogorčeno je povikala gđa Mislaburski za Brianom. "Zapamti moje riječi!" Brian je šapnuo ispod daha: "Neću se nimalo iznenaditi." Zaista je proveo ostatak dana u krevetu. U običnim okolnostima to bi zabrinulo Ćoru, možda toliko da bi Briana odvela doktoru u Box u Norway. Međutim danas, je jedva i primijetila da joj se sin ne osjeća dobro. To je bilo zbog prekrasnih naočala koje joj je prodao gospodin Gaunt- bila je potpuno oduševljena njima. Brian je ustao u šest sati, oko petnaest minuta prije nego se njegov otac vratio s ribolova na jezeru s dva prijatelja. Uzeo je Pepsi iz frižidera i stao pored peći, ispijajući je. Osjećao se malo bolje. Osjećao je da je možda konačno ispunio svoj dio posla koji je sklopio s gospodinom Gauntom. Također je ocjenio da gospodin Gaunt zaista zna najbolje. Nettie Cobb, nimalo ne sluteći daje kod kuće čeka neugodno iz-nenađenje, bila je jako dobro raspoložena dok je hodala Main Stree-tom prema Potrebnim stvarima. Imala je jaku intuiciju da će dućan biti otvoren bez obzira na to stoje nedjelja, i nije bila razočarana. 256 POTREBNE STVARI "Gospođo Cobb!" rekao je Leland Gaunt kad je ulazila. "Kako mi je jako drago što vas vidim!" "I menije drago da vas vidim, gospodine Gaunt," rekla je... i bilo joj je. Gospodin Gaunt je došao ispružene ruke, ali Nettie je ustuknula pred njegovim dodirom. Bilo je to užasno ponašanje, tako nepristojno, ali si jednostavno nije mogla pomoći. A činilo se da gospodin Gaunt razumije, Bog ga blagoslovio. Nasmiješio se i predomislio se i umjesto toga zatvorio vrata za njom. Okrenuo je natpis s OTVORENO na ZATVORENO brzinom profesionalnog kartaša koji sakriva asa. "Sjednite, gđo Cobb! Molim vas! Sjednite!" "Pa, uredu... ali samo sam vam došla reći da Polly... Pollvje..." Osjećala se čudno nekako. Ne sasvim loše, ali čudno. Lelujavo u glavi. Prilično gracioznoje sjelau jedan od plišanih stolaca. Tadaje gospodin Gaunt stao ispred nje, njegove oči fiksirane na njene, i činilo se daje svijet ponovo usredotočen na njemu i smiruje se. "Polly se ne osjeća dobro, zar ne?" upita gospodin Gaunt. "To je to," složi se Nettie zahvalno. "Njeneruke, znate. Ona ima..." "Artritis, da užasno, takva sramota, događa se sranje, život je kurva, a onda umreš, gadna stvar. Znam, Nettie." Oči gospodina Ga-unta su ponovo rasle. "Ali nema potrebe daje zovem... ili _/e posjetim, zbog toga. Njene ruke su sada već bolje." "Jesu li?" upita Nettie iz daljine. "Možete se kladiti! Još uvijek bole, naravno, stoje dobro, ali ne bole tako jako da ne bi mogla doći i to je još bolje - ne slažeš li se, Nettie?
"Da," reče Nettie slabo, ali nije imala pojma s čim se složila. "Ti," reče gospodin Gaunt svojim najnježnijim, najveselijim glasom, "Imaš velik dan pred sobom, Nettie." "Imam li?" To je bila novost za nju; planirala je provesti poslijepodne u svom omiljenom stolcu u dnevnom boravku, pletući i gledajući TV s Raiderom pored svojih nogu. "Da. Vrlo velik dan. Zato želim da ovdje sjediš i odmaraš se malo dok nešto ne donesem. Hoćeš li napraviti to?" "Da..." 2577j Stephen King "Dobro. I zatvori oči, zašto ne? Zaista se dobro odmori, Nettie!" Nettie je poslušno zatvorila oči, Nakon neodređenog vremena, gospodin Gaunt joj je rekao da ih ponovno otvori. Napravila je to, i osjetila razočarenje. Kada ti ljudi kažu da zatvoriš oči, ponekad ti žele dati nešto lijepo. Dar. Nadala se da će, kada ponovo otvori oči, gospodin Gaunt možda držati još jedno sjenilo od stakla u boji, ali on je imao samo blok ceduljica. Listovi su bili mali i ružičasti. Svaki je u zaglavku imao riječi UPOZORENJE O PROMETNOM PREKRŠAJU. "Oh," reče. "Mislila sam da će možda biti staklo u boji." "Mislim da ti više neće trebati staklo u boji, Nettie." "Ne?" Ponovo se vratio osjećaj razočaranja. Ovaj put je bio jači. "Ne. Žalosno, ali istinito. Vjerujem da se još uvijek sjećaš da si obećala napraviti nešto za mene." Gospodin Gaunt je sjeo pored nje. "Sjećašse toga, zar ne?" "Da," rekla je. "Želite da izvedem psinu Busteru. Želite da stavim neke papire u njegovu kuću." "Točno, Nettie -jako dobro. Da li još uvijek imaš ključ koji sam ti dao?" Polako, poput žene u podvodnom baletu, Nettie je izvadila ključ iz desnog džepa svog kaputa. Dignula gaje tako da ga gospodin Gaunt može vidjeti. "To je jako dobro!" rekao joj je toplo. "Sada ga vrati, Nettie. Vrati ga tamo gdje je na sigurnom." Ona je to napravila. "Sada. Evo papira." Stavio je ružičasti blok u jednu njenu ruku. U drugu je stavio kutiju selotejpa. Alarmna zvona su se negdje uključila u njoj, ali su bila daleko, jedva čujna. "Nadam se da to neće trajati dugo. Trebam uskoro ići kući. Moram nahraniti Raidera. On je moj mali pas." "Znam sve o Raideru," rekao je gospodin Gaunt i pružio Nettie širok osmijeh. "Ali imam osjećaj da danas nema veliki apetit. Mislim da ne trebaš brinuti o njemu iscrpljenom na kuhinjskom podu." "Ali-"
Dodirnuo je njene usne jednim od svojih dugih prstiju, i iznenada joj je postalo mučno u želucu. T POTREBNE STVARI "Nemojte," zacvilila je, odmičući se u svom stolcu. "Nemojte, to je grozno." "Tako mi kažu," složi se gospodin Gaunt. "Pa ako ne želiš da budem grozan prema tebi, Nettie, ne smiješ mi nikad više reći tu odvratnu malu riječ." "Koju riječ?" "Ali. Ne odobravam tu riječ.. U stvari, mislim daje pošteno aku budem rekao da mrzim tu riječ. U najboljem od svih mogućih svjetova, nema potrebe za takvom cmizdravom malom riječi. Želim da mi govoriš nešto drugo, Nettie - želim da mi govoriš riječi koje volim. Riječi koje naprosto obožavam." "Koje riječi?" ' "Gospodin Gaunt zna najbolje. Reci to." "Gospodin Gaunt zna najbolje," ponovila je, i čim su riječi izašle iz njenih usta, shvatila je koliko su apsolutno i potpuno točne. "Gospodin Gaunt uvijekzna najbolje." "Gospodin Gaunt uvijek zna najbolje." ■' "Točno. Baš poput Oca," reče gospodin Gaunt i zatim se odvratno nasmije. Bilo je nalik zvuku kamenih ploča koje se miču duboko u zemlji, i boja njegovih očiju se brzo mijenjala od plave do zelene do smeđe i crne kada je to radio. "Sada, Nettie - slušaj pažljivo. Moraš napraviti ovu malu stvarčicu za mene i onda možeš ići kući. Razumiješ li?" Nettie je razumjela. I slušala je vrlo pažljivo. 258 259DESETO POGLAVLJE 1 Južni Pariz je mali i prljav tvornički grad, tridesetak kilometara sjeveroistočno od Castle Rocka. To nije jedini nevažni grad Maine koji je dobio ime po europskom gradu ili državi; postoji Madrid (stanovnici ga izgovaraju Mad-drid), Svveden, Etna, Calais (koji se izgovara tako da se rimuje s Dallas), Cambridge i Frankfort. Netko možda zna kako ili zastoje tako mnogo mjesta na cesti dobilo tako egzotično različita imena, ali j a ne znam. Ono što znam je da se oko prije dvadeset godina jako dobar francuski kuhar odlučio preseliti iz New Yorka i otvoriti svoj restoran u području jezera Mainea i daje dalje odlučio da nema boljeg mjesta za takav poduhvat od grada po imenu Južni Pariz. Čak niti odvratan smrad tvornica za štavljenje ga nije mogao razuvjeriti. Rezultat je bila ugostiteljska ustanova nazvana Maurice. Još i danas je tamo, na Rou-te 117 pored željezničkih tračnica i na suprotnoj strani od McDo-nald'sa. I
te nedjelje, 13. listopada, Danforth "Buster" Keeton je odveo svoju ženu na ručak kod Mauricea. Mvrtle je provela veći dio nedjelje u ushićenoj ošamućenosti, a razlog nije bila dobra hrana kod Mauricea. Nekoliko posljednjih mjeseci - skoro - godinu dana u stvari, - život s Danforthom je bio izrazito neugodan. Potpuno ju je zapostavljao... osim kad je urlao na nju. 260 POTREBNE STVARI Njeno samopoštovanje, koje nikad nije bilo jako visoko, zaronilo je u nove dubine. Znala je kao i svaka druga žena da se uvrede ne trebaju uvijek davati šakama da bi bile djelotvorne. Muškarci kao i žene mogu zadati ranu i svojim jezicima, a Danforth Keeton je jako dobro znao kako koristiti svoj; u posljednjih godinu dana nanio joj je tisuću nevidljivih rana s oštrim rubovima svog jezika. Nije znala za kockanje - zaista je vjerovala da većinom ide na trkalište gledati. Nije znala niti za pronevjeru. Znala je da su neki članovi Danforth obitelji bili nestabilni, ali nije to ponašanje povezivala sa samim Danforthom. Nije previše pio, nije zaboravljao odjenuti se prije odlaska u jutro, nije razgovarao s ljudima kojih tamo nema, pa je pretpostavila daje u redu. Drugim riječima, pretpostavila je da nešto nije u redu s njom. Da je u nekom trenutku to nešto jednostavno bilo uzrokom daje Danforth prestane voljeti. Posljednjih šest mjeseci je provela pokušavajući se suočiti s mračnim izgledima trideset ili četrdeset godina bez ljubavi koji su se nalazili pred njom, kao supruga tog čovjeka, čovjeka koji je na trenutke postajao ljut, hladno sarkastičan, i nije obraćao pažnju na nju. Što se tiče Danfortha, postala je samo još jedan komad pokućstva... osim, naravno, kad mu ne bi udovoljavala. Kad bi to napravila-kad njegova večera nije bila spremna za njega kada je on spreman za nju, kad bi mu pod u njegovoj radnoj sobi izgledao prljavo, čak kada su stranice u novinama bile krivo poredane kada dođe doručkovati - zvao ju je glupačom. Rekao joj je da kad bi joj pala guzica, ne bi znala gdje daje pronađe. Rekao joj je da kad bi mozak bio crni prah, ona ne bi mogla ispuhati svoj nos bez upaljača. U početku se pokušala obraniti od tih tirada, ali on je srušio njenu obranu kao da su to zidovi dječjeg dvorca od kartona. Ako bi se ona razljutila, on bi je nadmašio takvim bijesom koji bi je plašio. Zato je odustala od ljutnje i umjesto toga se povukla u zbunjenost. Tih se dana samo bespomoćno smijala u lice njegove ljutnje, obećavši da će bolje raditi, i otišla bi u sobu, gdje bi legla na krevet i plakala i pitala se stoje postalo od nje i željela-željela-žei/eia da ima prijatelja s kojim bi mogla razgovarati. Umjesto toga, razgovarala je s lutkama. Počela ih je sakupljati prvih godina svog braka i uvijek ih je držala u kutijama na tavanu. Međutim, posljednje godine ih je donijela dolje u sobu u kojoj je
261Stephen King šivala, i ponekad, nakon što je prolila suze, uvukla bi se u sobu za šivanje i igrala s njima. One nikad nisu vikale. One je nikad nisu ig-norirale. One je nikad nisu pitale kako je postala tako glupa, da li je takva po prirodi ili je uzimala satove. Jučer je u novom dućanu našla najljepšu od svih lutki. I danas se sve promijenilo. Točnije, ovog jutra. Njena je ruka spuznula ispod stola i uštipnula se, (ne po prvi put), samo da se uvjeri da ne sanja. Ali nakon štipanja je još uvijek bila ovdje u Mauriceu, sjedila obasjana tračkom listopadskog sunca, a Danforth je još uvijek bio tamo, nasuprot njoj za stolom, jeo s veoma dobrim apetitom, njegovo lice obavijeno osmijehom koji joj je izgledao gotovo tuđ, budući da ga već dugo nije vidjela. Nije znala stoje uzrokovalo promjenu i bojala se pitati. Znala je daje išao na Lewiston trkalište prošle noći, kao stoje skoro uvijek išao navečer, (vjerojatno zato što su ljudi koje je tamo susretao bili zanimljiviji od ljudi koje je sretao svakog dana u Castle Rocku - njegove žene, na primjer), i kada se jutros probudila, očekivala je da će naći njegovu polovicu kreveta praznu, (ili da uopće u njoj nije spavao, što bi značilo daje proveo ostatak noći drijemajući u svom stolcu u radnoj sobi), i da će ga čuti dolje kako mrmlja sebi, onako kako to radi kada je loše raspoložen. Umjesto toga, on je bio pored nje u krevetu, odjeven u prugastu crvenu pidžamu koju mu je poklonila za Božić prošle godine. To je bilo prvi put da gaje vidjela daje nosi - prvi put daje izvan kutije, barem koliko je ona znala.. Bio je budan. Otkoturao se sa svoje strane da bije pogledao, i već se smiješio. U početku ju je osmijeh plašio. Pomislilaje da možda znači daje spreman daje ubije. Zatim je dotaknuo njene grudi i namignuo. "Želiš li, Myrt? Ili ti je prerano?" Tako su vodili ljubav, prvi put nakov više od pet mjeseci su vodili ljubav, i bio je apsolutno veličanstven, a sada su bili ovdje, ručali kod Mauricea u rano nedjeljno poslijepodne, poput para mladih ljubavnika. Nije znala što se dogodilo i izvelo ovu čudesnu promjenu u njenom mužu, i nije joj bilo važno. Željela je samo uživati i nadala se da će potrajati. 262 POTREBNE STVARI "Da li je sve u redu, Myrt?" upitao je Keeton, gledajući s vrha svog tanjura i snažno trljajući lice svojom salvetom. Sramežljivo je posegnula preko stola i dotaknula njegovu ruku. "Sve je u redu. Sve je tako... tako divno." Trebala je maknuti ruku kako bi mogla brzo obrisati svoje oči salvetom. Keeton je nastavio žvakati svoju govedinu borgnine, ili kako su je već Žabari zvali, s velikim apetitom. Razlog njegovoj sreći je bio jed-
nostavan. Svaki konj kojeg je jučer poslijepodne odabrao uz pomoć Dobitnog listića je pobijedio prošle noći. Čak i Malabar, trideset prema jedan, u desetoj utrci. Vratio se u Castle Rock ne toliko vozeći, koliko lebdeći zrakom, s više od osamnaest tisuća dolara natrpanih u džepove njegovog ogrtača. Njegov se agent kladionice sigurno pitao kamo je otišao novac. Keeton je znao; bio je spremljen na sigurnom, u stražnjem dijelu ormara radne sobe. Bio je u omotnici. Omotnica je bila u Dobitnoj karti, zajedno sa samom dragocjenom igrom. Prvi put je u posljednjih mjeseci dobro spavao, i kada se probudio, imao je tračak ideje za reviziju računa. Tračak naravno nije bio nešto naročito, ali je bio bolji od zbunjene tmine koja je tutnjala njegovom glavom otkako je došlo ono užasno pismo. Čini se da mu je samo jedna noć pobjeđivanja bila dovoljna da izvuče mozak iz ne-pokretnosti. Bilo mu je jasno da neće moći potpuno nadoknaditi novac prije nego padne sjekira. Lewiston trkalište je bila jedina utrka koja se odvijala svake noći za vrijeme jeseni, i to je bila sitnica. Mogao je obilaziti sve lokalne sajmove okruga i zaraditi nekoliko tisuća na utrkama tamo, ali niti to ne bi bilo dovoljno. Isto tako ne bi mogao riskirati toliko noći kao stoje bila prošla, čak niti na Trkalištu. Njegov bi agent za klađenje postao oprezan, a zatim bi uopće i prestao uzimati njegove oklade. Ali, vjerovao je da može djelomično vratiti novac i istovremeno smanjiti veličinu prevare. Mogao je isto i izmisliti priču. Sigurna 263Stephen King mogućnost razvoja, koja se nije ostvarila. Užasna greška... ali ona za koju on nije potpuno odgovoran i koju sada pokušava nadoknaditi. Mogao je istaknuti da bi pravi beskrupulozan čovjek, da je na njegovom mjestu, mogao iskoristiti odgodu početka otplate da zgrabi još više novca iz gradske blagajne - koliko god bi mogao - i da pobjegne na neko mjesto, (neko sunčano mjesto s puno palminog drveća i puno bijelih plaža i puno mladih djevojaka u tankim bikinijima), s kojeg bi izručenje bilo otežano ili potpuno nemoguće. Mogao bi postati poput Krista i pozvati one među njima koji su bez grijeha da bace prvi kamen. To bi ih zaustavilo. Ako postoji među njima bilo koji čovjek koji nije imao svoje prste u državnom kolaču s vremena na vrijeme, Keeton će pojesti kratke hlače tog čovjeka. Bez soli. Morat će mu dati vremena. Sada kada je mogao ostaviti histeriju po strani i racionalno razmisliti o situaciji, bio je skoro siguran da budu. Ipak, i oni su bili političari. Znat će da novinari, tobožnji čuvari javnog povjerenja, imaju dovoljno smole i perja i za njih, kad završe s Dan Keetonom. Znat će pitanja koja će isplivati na površinu nakon javnog ispitivanja ili čak, (Bože oslobodi), suđenja zbog pronevjere. Pitanja poput koliko dugo - u budžetskim godinama, ako dozvolite, gospodo - se odvijala mala operacija gospodina Keetona? Pitanja poput kako to da
se Državni porezni ured nije već ranije probudio i otkrio odakle vjetar puše? Pitanja koja bi bila uznemiravaju-ća za ambiciozne ljude. Vjerovao je da će se provući. Nema garancije, ali izgledalo je moguće. Sve zahvaljujući gospodinu Gauntu. Bože, volio je gospodina Gaunta. "Danforthe?" Myrta upita sramežljivo. Pogledao ju je. "Hmmm?" "Ovo mi je jedan od najljepših dana posljednjih godina. Samo sam željela da to znaš. Kako sam zahvalna da imam tako lijep dan. S tobom." "Oh!" rekao je. Upravo mu se dogodila najčudnija stvar. Na trenutak se nije mogao sjetiti imena žene koja je sjedila nasuprot njega. "Pa, Myrt, i menije lijepo, također." 264 POTREBNE STVARI "Hoćeš li ići na trkalište večeras?" "Ne,"rekao je. "Mislim da ću večeras ostati kod kuće." "To je krasno," rekla je. U stvari, to joj je bilo tako krasno daje ponovno morala salvetom obrisati oči. Nasmiješio joj se - to nije bio njegov stari sladak osmijeh, onaj kojim joj je udvarao i osvojio je - ali je bio sličan. "Reci, Myrt! Želiš li desert?" Zahihotala se i udarila ga svojom salvetom. "Oh, ti!" Keetonov dom je bio ranč s katovima različitih visina u Castle Viewu. Za Nettie Cobb je to bila duga šetnja uzbrdo i dok je tamo stigla, njene su noge već bile umorne i bilo joj je jako hladno. Srela je samo još tri ili četiri prolaznika, i nitko od njih je nije pogledao; bili su duboko zamotani u ovratnike svojih kaputa, budući da je jako počeo puhati vjetar i bio je vrlo oštar. Dodatak s oglasima iz nečijeg Sunday Telegrama ]e zaplesao ulicama, zatim poletio u nesmiljeno plavo nebo poput neke čudne ptice kada je skrenula na Keetonov prilaz. Gospodin Gaunt joj je rekao da Buster i Myrtle neće biti kod kuće, a gospodin Gaunt zna najbolje. Vrata garaže su bila podignuta, i onaj cirkus od cadillaca kojeg je Buster vozio, nije bio ovdje. Nettie je krenula prilazom, stala ispred prednjih vratiju, i izvadila notes i selotejp iz lijevog džepa kaputa. Jako je željela biti kod kuće sa svojim nedjeljnim super filmom na TV i Raiderom pored nogu. I tamo će biti čim završi ovaj posao. Možda se neće ni zamarati s pletenjem. Možda će samo tamo sjediti sa sjenilom od stakla u boji u svom krilu. Otrgnula je prvu ružičastu ceduljicu i nalijepila je preko natpisa na zvonu, ispupčenog na kojem je pisalo KEETON i ZABRANJENO TRGOVAČKIM PUTNICIMA. Vratila je selotejp i blok u svoj lijevi džep, zatim izvadila ključ iz desnog i gurnula ga u bravu. Prije nego gaje okrenula, kratko je pogledala ružičastu ceduljicu koji je upravo nalijepila. Kako je bila smrznuta i umorna, ipak se morala malo nasmiješiti. To je bila zaista dobra šala, naročito s obzirom na način kako jeStephen King
Buster vozio. Čudo je da nikoga nije ubio. Ipak, ne bi voljela biti na mjestu čovjeka čije ime je bilo potpisano na dnu upozorenja. Buster je znao biti jako mrzovoljan. Čak niti kao dijete nije znao prihvatiti šalu. Okrenula je ključ. Brava se lako otvorila. Nettie je ušla unutra. "Još kave?" upita Keeton. "Ne za mene," reče Mvrtle. "Sita sam do grla." Nasmiješila se. "Tada, pođimo kući. Želim gledati Patriote na TV." Pogledao je na sat. "Ako požurimo, mislim da ćemo stići na početni udarac." Mvrtle je kimnula, sretnija nego ikad. Televizor je bio u dnevnoj sobi, i ako je Dan namjeravao gledati utakmicu, neće provesti cijelo poslijepodne zatvoren u svojoj radnoj sobi. "Požurimo tada," rekla je. Keeton je podigao jedan zapovjedni prst. "Konobar? Molim vas, donesite račun." Nettie je prestala željeti brzo doći kući; sviđalo joj se u kući Bustera i Mvrtle. Kao prvo, bilo je toplo. Kao drugo, kad je bila ovdje, Nettie je dobila neočekivani osjećaj moći - kao da vidi iza scene dvaju stvarnih ljudskih života. Prvo se popela gore i razgledala sve sobe. Bilo ih je puno, s obzirom da nije bilo djece, ali, kako je njezina majka voljela govoriti, oni koji imaju, dobiju. Otvorila je Mvrtline ladice ormara, pregledavajući njeno donje rublje. Nešto je od toga bilo svileno, kvalitetna roba, ali je većina tih dobrih stvari izgledala Nettie stara. Isto je vrijedilo i za haljine koje su visile na njenoj strani ormara. Nettie je nastavila u kupaonu, gdje je pregledala tablete u ormariću s lijekovima, a od tamo u sobu za 266 POTREBNE STVARI šivanje, gdje se divila lutkama. Lijepa kuća. Dražesna kuća. Šteta stoje čovjek koji živi u njoj obično govno. Nettie je pogledala na sat i pretpostavila da bi trebala početi stavljati male ružičaste ceduljice. I hoće. Čim završi s razgledavanjem donjeg kata. "Danforthe, nije li to malo prebrzo?" upitala je Mvrtle bez daha kad su se zanijeli pored sporog kamiona. Nadolazeći auto je zatru-bio dok se Keeton vraćao u svoju traku. "Želim stići na početni udarac," rekao je i skrenuo u Maple Sugar Street, prolazeći pored znaka na kojem je pisalo CASTLE ROCK 12 KILOMETARA. Netti j e uključila TV - Keetono vi su imali veliki u boj i Mitsubishi -i gledala malo nedjeljnog super filma. U njemu su bili Ava Gardner i Gregorv Peck. Činilo se daje Gregorv zaljubljen u Avu, ali je to bilo teško reći; moždaje zaljubljen u drugu ženu. Bio je nuklearni rat. Gre-gorv Peck je vozio podmornicu. Ništa od toga nije previše zanimalo Nettie, pa je isključila televizor, zalijepila ružičastu ceduljicu na ekran i
krenula u kuhinju. Pogledala je što se nalazi u kuhinjskim ormarima (suđe je bilo Corelle, veoma lijepo, ali lonci i tave nisu bili nešto o čemu bi pisala kući), zatim je provjerila hladnjak. Namrštila je nos. Previše ostataka. Previše ostataka je bio siguran znak nemarnog vođenja kućanstva. Buster to ne zna, bila je sigurna u to. Muškarci poput Bustera ne bi se uspjeli snaći u kuhinji niti s planom i psom vodičem. Ponovo je provjerila svoj sat i počela. Provela je previše vremena lutajući kućom. Previše. Brzo je počela kidati ružičaste ceduljice i lijepiti ih na stvari - hladnjak, peć, telefon koji je visio na kuhinjskom zidu pored vrata garaže, na prednji dio ormara u blagovaoni. I stoje brže radila, postajala je sve nervoznija. 267POTREBNE STVARI 8 Nettie je upravo krenula na posao kada je Keetonov crveni ca-dillac prešao Tin Bridge i krenuo Watermill Laneom prema Castle Vievvu. "Danforthe?" Mvrtle zapita iznenada. "Možeš li me pustiti van kod kuće Amande Williams? Znam da nije baš usput, ali ona ima moju posudu za fondue. Mislila sam ." Stidljiv osmijeh se pojavio i ponovo nestao s njenog lica. "Mislila sam da tebe - nas - malo počastim. Za nogometnu utakmicu. Mogao bi me samo odbaciti." Otvorio je usta da kaže kako su NVilliamsovi jako daleko od njegovog puta, utakmica je upravo trebala početi, i ona može uzeti svoju prokletu posudu za fondue sutra. Ionako nije volio sir kad je vruć i kada se razvlači. Prokleta stvar je sigurno bila puna bakterija. Zatim je malo bolje razmislio o tome. Pored njega, Odbor izbornika su činila dva glupa idiota i jedna glupa kurva. Mandy Williams je bila kurva. Keeton je u petak nastojao vidjeti Billa Fullertona, gradskog brijača, i Harrvja Samuelsa, jedinog pogrebnog poduzetnika Castle Rocka. Također je nastojao da to izgleda kao obična posjeta, ali nije bila. Uvijek je postojala mogućnost daje Porezna uprava počela i njima slati pisma. Zadovoljio se time da nije - nije još -ali ta kurva "VVilliams je bila izvan grada u petak. "U redu," rekao je i zatim dodao: "Možeš je pitati da lije zapazila bilo što važno u gradu. Bilo što zbog čega bih je trebao kontaktirati." "Oh, dušo, znaš da nikad ne mogu takve stvari -" "Znam to, ali možeš pitati, zar ne? Nisi preglupa da pitaš, zar ne?" "Ne," rekla je brzo, slabim glasom. , Potapšao joj je ruku. "Žao mije." Pogledala gaje zapanjena od čuda. Ispričao joj se. Mvrtle je pomislila daje to možda napravio neki drugi put u svim godinama njihovog braka, ali se nije mogla sjetiti kada. "Samo je pitaj da li su je Državni momci gnjavili u posljednje vrijeme zbog nečega," rekao je. "Pravilnik o korištenju zemlje, prokleta
kanalizacija... porezi, možda. Ja bih ušao i sam pitao, ali zaista želim uhvatiti početni udarac." "Uredu, Dan." Kuća Williamsovih je bila na pola puta prema Castle Viewu. Keeton je uveo cadillac na prilaz i parkirao iza ženinog auta. Bio je strani, naravno. Volvo. Keeton je pretpostavljao daje prikriveni komunist, lezbijka ili oboje. Mvrtle je otvorila vrata i izašla, i pritom mu je dobacila sramežljiv, pomalo nervozan osmijeh. "Doći ću kući za pola sata." "Dobro. Nemoj je zaboraviti pitati da li zna o nekim novim događajima u gradu," rekao je. I ako Mvrtin opis - iako zbrkan, kakav će sigurno biti - onoga što će Amanda Williams reći, bude samo malo razbjesnio Keetona, provjerit će sam kod kurve... sutra. Ne danas poslijepodne. Ovo poslijepodne je njegovo. Osjećao se previše dobro da bi čak gledao Amandu Williams, a kamoli da bi čavrljao s njom. Jedva je dočekao da Mvrtle zatvori vrata za sobom prije nego je ubacio cadillac u hod natrag i vratio se na ulicu.
Nettie je upravo lijepila posljednju ružičastu ceduljicu na vrata ormara u Keetonovoj radnoj sobi kada je čula da auto skreće na prilaz. Iz njenog je grla pobjeglo prigušeno skvičanje. Na trenutak se ukočila na mjestu i nije se mogla pomaknuti. Uhvaćena! vikao je njen um dok je slušala nježno, meko brbore-nje velikog motora cadillaca. Uhvaćena! Oh Isuse Spasitelju, mili i dragi, ja sam uhvaćena! Ubit će me! Odgovorio je glas gospodina Gaunta. Sada nije bio prijateljski; bio je hladan i zapovjednički i dolazio je s mjesta duboko u centru njenog mozga. On ĆE te vjerojatno ubiti ako te uhvati, Nettie. A ako budeš paničarila, sigurno će te uhvatiti. Odgovor je jednostavan: nemoj paničariti. Napusti sobu. Učini to sada. Nemoj trčati, već hodaj brzo. I stoje moguće tiše. Požurila je preko rabljenog turskog tepiha na podu radne sobe, njene noge ukočene poput štapova, mrmljajući "gospodin Gaunt zna najbolje" kao tihu litaniju, i ušla u dnevnu sobu. Ružičasti pravokut- 268 269Stephen King nici papira su zurili u nju sa skoro svih površina. Jedan je čak visio sa središnje svjetiljke na dugoj traci selotejpa. Sada je zvuk motora dobio šuplji, odjekujući zvuk. Buster se odvezao u garažu.
Idi, Nettie! Idi odmah! Sada je tvoja jedina šansa! Odjurila je kroz dnevnu sobu, spotaknula se o podnožnik i ostala raskrečena. Udarilaje glavom o pod skoro toliko jako da se onesvijestila- bila bi se sigurno onesvijestila, da nije bilo malog tepiha. Sjajna okrugla svjetla su letjela ispred njenog vidnog polja. Ponovo se podigla, jedva svjesna da joj čelo krvari, i počela je tražiti kvaku prednjih vrata kada se ugasio motor automobila u garaži. Bacila je užasnuti pogled preko ramena u smjeru kuhinje. Mogla je vidjeti vrata garaže, vrata krozkojaćeonući.Jednaružičastaceduljicajebilanalijepljenananjih. Kvaka se okrenula u njenoj ruci, ali vrata se nisu otvarala. Činilo se da su se zaglavila. Iz garaže se začulo krupno obrušavanje-komadinakadje Keeton zalupio vrata auta. Zatim škriputanje automatskih vrata garaže koje je počelo na njenim utorima. Čula je njegove korake koji su škripali po betonu. Buster je zviždao. Nettien divlji pogled, djelomično zamračen krvlju s njenog povrijeđenog čela, spustio se na zasun. Bio je povučen. Zato se vrata nisu htjela otvoriti. Mora da gaje sama povukla kada je ušla, iako se nije mogla sjetiti daje to napravila. Pomaknula gaje, povukla vrata i zakoračila van. Za manje od sekunde, otvorila su se vrata između garaže i kuhinje. Danforth Keeton je zakoračio unutra, otkopčavajući ogrtač. Stao je. Zvižduk je zamro na njegovim ustima. Stajao je tamo s rukama ukočenim u pokretu otkopčavanja jednog od donjih dugmeta kaputa, njegove usne bile su skupljene, i pogledao po kuhinji. Njegove su se oči počele širiti. Da je tada otišao do prozora dnevne sobe, vidio bi Nettie kako divlje trči preko njegove tratine, njen otkopčani kaput leti oko nje poput krila šišmiša. Možda je ne bi prepoznao, ali bi sigurno vidio daje to žensko, i to bi znatno promijenilo kasnije događaje. Međutim, pogled na sve te ružičaste ceduljice gaje ukočio na mjestu, i u prvom šoku, njegov je um bio sposoban proizvesti samo dvije riječi 270 T POTREBNE STVARI i nijednu više. Bljeskale su u njegovoj glavi poput divovskih neonskih znakova sa drečavo crvenim slovima: ONI PROGONITELJI! ONI PROGONITELJI! ONI PROGONITELJI! 10 Nettie je došla do pločnika i trčala niz Castle View što je brže mogla. Pete njenih mokasinki su zastrašujuće lupkale, i njene uši su je uvjerile da čuje više nogu od svojih vlastitih - Buster je bio iza nje, Buster ju je gonio, a kadaje Buster uhvati, ozlijedit će je... ali to nije važno. To nije važno, jer on može napraviti i više nego da je samo ozlijedi. Buster je bio važan čovjek u gradu, i ako ju je želio vratiti u Juniper Hill, bit će poslana. Zato je Nettie trčala. Krv je curila niz njeno čelo i u njeno oko, i
na trenutak je vidjela svijet kroz blijedo crvenu leću, kao da su sve zgodne kuće na Viewu počele ispuštati krv. Obrisala ju je rukavom svog kaputa i nastavila trčati. Pločnik je bio napušten, i većina očiju u kućama koje su bile zauzete ovog ranog nedjeljnog poslijepodneva, bila je usmjerena na utakmicu Patriots-Jets. Samo jedna osoba je vidjela Nettie. Tansy William, koja se prije dva dana vratila iz Portlanda gdje su ona i njena mama posjetile djeda, gledala je kroz prozor dnevne sobe, ližući lizaljku i držeći svog medvjedića, Owena, ispod lijeve ruke, kadaje Nettie prošla s krilima na svojim petama. "Mama, upravo je žena projurila," izvijestila je Tansy. Amanda Williams je sjedila u kuhinji s Mvrtle Keeton. Svaka je pila šalicu kave. Posuda za fondue se nalazila između njih dvije na stolu. Mvrtle je upravo pitala da li ima ikakvih stvari u gradu za koje bi Dan trebao znati, i Amanda je to smatrala veoma čudnim pitanjem. Ako je Buster želio nešto doznati, zašto sam nije došao? A kao prvo, zašto takvo pitanje uopće u njedjelju poslijepodne? "Dušo, mama razgovara s gospođom Keeton." "Bila je krvava," Tansy je dalje izvještavala. Amanda se nasmiješila Mvrtle. "Rekla sam Buddvju ako bude posuđivao Kobnu privlačnost da treba pričekati dok Tansy ne bude u krevetu daje pogleda." 271Stephen King U međuvremenu, Nettie je nastavila trčati. Kada je došla do križanja Castle Viewa i Laurela, trebala je na trenutak stati. Tamo je bila Javna knjižnica, i na njenom travnjaku se nalazio svinuti kamen. Naslonila se na njega, teško dišući i grčevito hripajući, dok je vjetar jurio pored nje, vukući njen kaput. Njene ruke su stiskale lijevu stranu, gdje ju je jako probadalo. Pogledala je natrag prema brdu i vidjela daje ulica prazna. Bu-ster je ipak nije slijedio; to je bila samo njena mašta. Nakon nekoliko trenutaka, mogla je prokopati džepove svog kaputa da pronađe Kleenex maramicu kako bi obrisala krv s lica. Pronašla je jednu, ali je isto otkrila da ključ Busterove kuće više nije tamo. Možda joj je ispao iz džepa dok je trčala niz brdo, ali je pomislila daje vjerojatnije da gaje ostavila u bravi prednjih vrata. Ali zašto bi to bilo važno? Važna stvar je bila daje izašla prije nego ju je Buster vidio. Pogledala je mrlju krvi na Kleenexu i zaključila da ogrebotina i nije tako opasna kakva je mogla biti. Čini se daje curenje usporilo. Probadanje je također prestalo. Odgurnula se od kamenog zida i počela klipsati prema kući spuštene glave, kako se ne bi vidjela ogrebotina. Dom, to je bila stvar za razmišljanje. Dom i njeno prekrasno sje-nilo od stakla u boji. Dom i nedjeljni super film. Dom i Raider. Kada bude kod kuće, sa zaključanim vratima i povučenim zaslonom, uključenim
televizorom, i Raiderom koji bude spavao pored njenih nogu, sve ovo će izgledati kao užasan san - onakav san kakav je imala u Juniper Hillu, nakon što je ubila muža. Dom, to je bilo mjesto za nju. Nettie je hodala malo brže. Uskoro će biti tamo. 11 Pete i Wilma Jerzvck su imali lagan ručak s Pulaskovimaposlije mise, a nakon ručka, Pete i Jake Pulaski su se smjestili ispred televizora da gledaju kako će Patrioti namlatiti neke bezveznjake izNew Yorka. Wil-ma uopće nije marila za nogomet - bejzbol, košarku, hokej, isto tako. Jedini profesionalni sport koji je voljela bilo je hrvanje, i iako Pete to nije znao, Wilma bi ga napustila za tren oka zbog Chief Jay Strongbovva. 272 POTREBNE STVARI Pomogla je Friedi s ručkom, a zatim rekla da će otići kući gledati ostatak nedjeljnog super filma - bio je Na plaži, s Gregorv Pe-ckom. Rekla je Peteu da će uzeti auto. "U redu," rekao je, a njegove oči nisu napuštale televizor. "Šetnja mi ne smeta." "Prokleto dobro za tebe," promrljala je ispod glasa, dok je izlazila van. Wilmaje u stvari bila jako dobre volje, a glavni razlog je bio povezan s Casino noći. Otac John nije odustao onako kako je Wilma očekivala da će napraviti, i sviđao joj se kako je izgledao jutros za vrijeme propovijedi, koja se zvala "Neka svatko od nas njeguje svoj vlastiti vrt". Njegov je ton bio blag kao i uvijek, ali nije bilo ničeg blagog u njegovim plavim očima ili izbočenoj bradi. Njegove zgodne vrtne metafore nisu zavarale niti Wilmu niti bilo koga drugoga o onome stoje govorio: ako baptisti budu inzistirali da guraju svoj kolektivni nos u njihov katolički vrt s mrkvom, dobit će po svojoj kolektivnoj guzici. Pomisao o udaranju guzice, (naročito u ovim omjerima), je Wil-mu uvijek oraspoložilo. Mogućnost udaranja guzice nije bio jedini užitak Wilmine nedjelje. Konačno jednom nije trebala kuhati obilni nedjeljni ručak, a Pete je bio na sigurnom kod Jakea i Friede. Ako bude imala sreće, provest će cijelo poslijepodne gledajući muškarce koji pokušavaju iskaliti svoj bijes jedan na drugome i moći će na miru gledati film, ali prvo je pomislila da bi mogla zvati svoju staru prijateljicu Nettie. Pomislila je daje prilično zbunila Nettie, i to je bilo jako dobro...za početak. Ali samo za početak. Nettie je još uvijek trebala platiti za blatne plahte, bez obzira znala za to ili ne. Ovaj put treba još nešto poduzeti s Miss Mentalnih bolesti 1991. Taje perspektiva ispunila Wilmu s iščekivanjem, pa se odvezla kući stoje brže mogla. 12
Poput čovjeka u snu, Danforth Keeton je hodao do hladnjaka i skinuo ružičastu ceduljicu koja je tamo bila nalijepljena. Riječi 273Stephen King UPOZORENJE O PROMETNOM PREKRŠAJU su bile ispisane na vrhu crnim velikim slovima. Ispod tih riječi bila je sljedeća poruka: Samo UPOZORENJE ~ ali molim vas, pročitajte i pazite! Primijećeno je da ste napravili jedan ili više prometnih prekršaja. Prometnik je odlučio da vas ovaj put "pusti s upozorenjem ", ali je zapisao marku, model i registarski broj vašeg automobila, i sljedeći put ćete biti kažnjeni. Molim vas da zapamtite da su prometni propisi za S VE. Vozite oprezno! Stignite živi! Vaš lokalni policijski odsjek vam zahvaljuje! Ispod propovijedi nalazio se niz praznina označenih MARKA, MODEL i REG.#. Na ceduljici u prve dvije praznine, bile su riječi cadiliac i Seville. U praznini za LIC.#, uredno je bilo ispisano ovo: BUSTER1. Na većini ceduljica se nalazio popis uobičajenih prometnih prekršaja kao nekorištenje žmigavca, nezaustavljanje, te parkiranje na zabranjenom mjestu. Niti jedan od njih nije bio upisan. Na dnu su se nalazile riječi OSTALI PREKRŠAJ(I), nakon kojeg su slijedile dvije prazne crte. OSTALI PREKRŠAJ(I) je bio upisan. Poruka na crti za opis prekršaja je bila isto uredno odtiskana velikim slovima. Pisalo je: NAJVEĆI PUŠAČ CASTLE ROCKA. Na dnu je bila crta s riječima PROMETNI POLICAJAC od-tiskano ispod nje. Potpis na pečatu na toj crti je bio Norris Ridge-wick. Polako, vrlo polako, Keeton je stisnuo šaku oko ružičaste ceduljice. Zapucketala je, savinula se i zgužvala. Konačno je nestala između Keetonovih velikih zglobova. Stajao je nasred kuhinje, gledajući ostale ružičaste ceduljice. Žila je otkucavala poput sata u središtu njegovog čela. "Ubit ću ga," šapnuo je Keeton. "Kunem se Bogom i svim svecima da ću ubiti to mršavo malo govno." 274 POTREBNE STVARI 13 Kada je Nettie došla kući, bilo je tek jedan i dvadeset, ali se ona osjećala kao daje otišla prije nekoliko mjeseci, možda čak i godina. Dok je hodala cementnim prilazom prema kući, njeni strahovi su skliznuli s njenih ramena poput nevidljivih utega. Glava ju je još uvijek boljela od udarca, ali je mislila daje glavobolja mala cijena koju je trebala platiti da bi joj bilo dozvoljeno da se vrati u svoju malu kuću, sigurno i neprimjećeno.
Još uvijek je imala svoj ključ; bio je u džepu njene haljine. Izvadila gaje i stavila u bravu. "Raider?" pozvala je dok gaje okretala. "Raider, kod kuće sam!" Otvorila je vrata. "Gdje je mamin mali dječak, hmmm? Gdje je? Jesi li gladan?" Hodnik je bio mračan, i u početku nije vidjela malu hrpu koja je ležala na podu. Izvadila je ključ iz brave i zakoračila unutra. "Da li je mamin mali dječak užasno gladan? Da li je taaako glad-" Njena je noga udarila u nešto stoje istovremeno bilo i ukočeno i mekano, i njen je glas zastao u poluosmijehu. Pogledala je dolje i vidjela Raidera. U početku je pokušala sebi reći da nije vidjela ono što su joj njene oči rekle daje vidjela - nije, nije, nije. To nije Raider na podu s nečim što strši iz njegovih grudi - kako bi mogao biti? Zatvorila je vrata i izbezumljeno udarila rukom prekidač na zidu. Konačno je poskočilo svjetlo u hodniku i vidjela je. Raider je ležao na podu. Ležao je na leđima onako kako bi ležao kada je želio da ga se češka, i nešto je crveno virilo iz njega, nešto stoje izgledalo kao... izgledalo kao... Nettie je ispustila jak, jaukajući vrisak- bio je tako glasan daje zvučao poput zujanja ogromnog komarca - i pala na koljena pored svog psa. "Raidere! Oh, Isuse Spasitelju, mili i dragi! Oh, moj bože, Rai-deru, nisi mrtav, zar ne? Nisi mrtav?" Njena ruka - njena hladna, hladna ruka - udarila je crvenu stvar koja je virila iz Raiderovih gradi, onako kako je prije nekoliko sekundi udarila prekidač za svjetlo. Konačno gaje zgrabila i iščupala, 275Stephen King koristeći snagu izvučenu s dna svoje boli i užasa. Vadičep je iščupan s muklim, parajućim zvukom, izvlačeći sa sobom komadiće mesa, male zgrušane grudice krvi i zamršenu dlaku. "Raider!" plakala je. "Oh moj mali psiću! Ne! Oh, ne! Ljuljala gaje naprijed i nazad na svojim grudima, pokušavajući ga vratiti u život svojom toplinom, ali se činilo da nema nimalo topline koju bi mogla dati. Bila je hladna. Hladna. Nešto kasnije, stavila je ponovo njegovo tijelo na pod hodnika i pipkala svojom rukom dok nije našla švicarski nož s ubojitim vadičepom koji je stršao iz njegove ručke. Tupo gaje uzela, ali nešto te tuposti je nestalo kada je vidjela da je poruka nabijena na ubojito oružje. Povukla ju je ukočenim prstima i podigla ispred sebe. Papir je bio tvrd od krvi jadnog malog psa, ali je još uvijek mogla pročitati riječi koje su bile načrčkane na njemu: NITKO NE BACA BLATO NA MOJE ČISTE PLAHTE. REKLA SAM DA ĆU TI POKAZATI! Pogled izbezumljene boli i užasa polako je napustio Nettiene oči. Zamijenila gaje sablasna vrsta inteligencije koja je tamo iskrila poput
potamnjelog srebra. Njeni obrazi, koji su postali blijedi poput mlijeka kada je konačno shvatila što se ovdje dogodilo, počeli su se ispunjavati tamnocrvenom bojom. Njene usne su se polako odmicale od njenih zubi. Otkrila ih je prema poruci. Dvije osorne riječi izašle su iz njenih otvorenih usta, žestoke, promukle i oštre: "Ti... kurvo!" Zgužvala je papirić u šaci i bacila ga prema zidu. Odbio se i pao blizu Raiderovog tijela. Nettie se oborila na njega, uzela ga i pljunula na nj. Zatim gaje ponovo bacila. Ustala je i polako otišla u kuhinju, njene ruke su se otvarale, stiskale u šake i opet otvarale samo da bi ih mogla ponovo stisnuti. 14 Wilma Jerzvck je dovezla svoj mali Yugo na svoj prilaz, izašla van i brzo otišla do prednjih vrata, kopajući u svojoj torbici da nađe ključ od kuće. Pjevušila je "Love Makes the World Go Round" ispod 276 POTREBNE STVARI glasa. Pronašla je ključ, stavila ga u bravu... i zatim zastala jer joj je neki slučajan pokret zapeo za oko. Pogledala je na desno i zinula nad onim što je vidjela. Zavjese dnevne sobe su lepršale na živahnom poslijepodnevnom vjetru. Lepršale su izvan kuće. A razlog zbog kojegu su lepršale izvan kuće je bio da je veliki prozor koji je Cloonevjeve stajao četiri stotine dolara kad su ga mijenjali, jer ga je njihov idiotski sin razbio s bejzbol loptom prije četiri godine, bio razbijen. Duge strijele stakla stršale su iznutra iz okvira prema središnjoj rupi. "Koji je to vrag?"zaurlala je Wilma, i okrenula ključ u bravi tako snažno da gaje skoro slomila. Odjurila je unutra, grabeći vrata da ih zalupi za sobom, i zatim se ukočila na mjestu. Po prvi put u svom odraslom životu, Wilma Wadlowski Jerzvck je bila šokirana da se potpuno ukočila. Dnevna sobe je bila svinjac. Televizor- njihov prekrasni televizor s veliki ekranom za kojeg su još uvijek dugovali jedanaest rata- bio je razbijen. Utroba je bila crna i dimila se. Katodna cijev je ležala u tisućama sjajnih komadića na tepihu. Na dragoj strani sobe, velika rupa se nalazila u jednom zidu dnevne sobe. Veliki paket, u obliku štruce kruha, ležao je ispod rupe. Dragi je ležao pored vrata prema kuhinji. Zatvorila je vrata i približila se predmetu kod vrata. Dio njenog uma, ne sasvim suvisao, govorio joj je da bude pažljiva - to može biti bomba. Dok je prolazila pored televizora, osjetila je vruć, neugodan miris - mješavinu između spaljene izolacije i izgorjele slanine. Čučnula je pored paketa kod vrata i vidjela da to nije uopće paket - barem ne u običnom smislu riječi. To je bio kamen u komadu zamotan u
papir s crtama iz bilježnice i privezan elastikom. Skinula je papir i pročitala poruku: REKLA SAM TI DA ME OSTAVIŠ NA MIRU. OVO TI JE POSLJEDNJE UPOZORENJE. Kada ju je pročitala dva puta, pogledala je drugi kamen. Otišla je do njega i skinula elastiku s njega. Isti papir, ista poruka. Ustala je, držeći zgužvani komad papira u svakoj ruci, gledajući s jednog na drugi ponovo i ponovo, njene oči su se micale poput onih u žene koje gleda napetu ping pong utakmicu. Konačno je izgovorila tri riječi: "Nettie. Ta pička." 277Stephen King Otišla je u kuhinju i uvukla dah kroz svoje zube u oporom, zviž-dućem uzviku. Porezala je ruku na krhotini stakla dok je uzimala kamen iz mikrovalne pećnice i odsutno izvukla krhotinu iz dlana prije nego je maknula papir zamotan oko kamena. Imao je istu poruku. Wilma je brzo hodala kroz druge sobe donjeg kata i vidjela još štete. Uzela je sve poruke. Sve su bile iste. Tada se vratila natrag u kuhinju. Pogledala je štetu s nevjericom. "Nettie," rekla je ponovo. Konačno se ledenjak šoka oko nje počeo topiti. Prva emocija koja gaje zamijenila nije bio bijes, već zapanjenost. Bože, pomislila je, ta žena mora daje zaista luda. Mora daje zaista luda, ako misli da nešto takvo može napraviti meni - meni!-i doživjeti da vidi zalazak sunca. Što ona misli, s kim ima posla, s Rebeccom s Fuckvbrook farme17? Wilmina se ruka zatvorila oko poruke u grču. Sagnula se i obrisala zgužvanim cvijetom od papira koji je stršao iz njene šake svoju široku stražnjicu. "Brišem svoju prokletu guzicu tvojim posljednjim upozorenjem!" povikalaje i bacila papire. Pogledala je ponovo po kuhinji s očima punim čuđenja, poput djeteta. Rupa u mikrovalnoj pećnici. Velika udubina u Amana hladnjaku. Posvuda razbijeno staklo. U drugoj sobi televizor, koji ih je stajao skoro tisuću šesto dolara, smrdio kao Tava puna psećeg govna. A tko je sve to napravio? Tko? Pa, Nettie Cobb je to napravila, evo tko. Miss Duševnih bolesti iz 1991. Wilma se počela smiješiti. Osoba koja nije poznavala Wilmu, mogla je taj osmijeh shvatiti kao ljubazan osmijeh, osmijeh ljubavi i iskrenog prijateljstva. Njene oči su sjale s nekom moćnom emocijom; neoprezni su to mogli shvatiti kao zanesenost. Ali daje Peter Jerzvck, koji ju je najbolje poznavao, vidio njeno lice tog trenutka, otrčao bi na drugu stranu što su ga brže noge nosile. "Ne," Wilma je rekla nježnim, skoro milujućim glasom. "Oh, ne
" Promjena naziva dječje knjige "Rebecca of Sunnybrook Farm" u kojem je glavna junakinja uvijek vesela i voljena. 278 POTREBNE STVARI dušo. Ne razumiješ. Ne razumiješ što znači zajebavati se s Wilmom. Nemaš ni najmanjeg pojma što znači zajebavati se s Wilmom Wad-lowski Jerzvck." Njen se osmijeh raširio. "Ali ćeš doznati." Na zidu pored mikrovalne pećnice bile su montirane dvije magnetske čelične pločice. Većina noževa koja je visila s tih pločica je pala zbog kamena kojim je Brian pogodio RadarRange; sada su ležali na radnoj površini u neredu nalik štapićima za mikado. Wilma izabere najduži, veliki nož za rezanje Kingsford s bijelom koštanom drškom, i polako je prešla ranjenim dlanom po strani oštrice, mažući krvlju oštricu za rezanje. "Naučit ću te svemu što trebaš znati." Držeći nož u šaci, Wilma je koračala dnevnom sobom, drobeći staklo s razbijenog prozora i katodne cijevi televizora pod niskim petama svojih crnih cipela za crkvu. Izašla je kroz vrata ne zatvarajući ih i prešla svojom tratinom u smjeru Ford Streeta. 15 U isto vrijeme, dok je Wilma izabirala nož iz nereda na radnoj površini, Netttie Cobb je izvlačila mesarski nož iz jedne od svojih kuhinjskih ladica. Znala je daje oštar, jer gaje Bili Fullerton u brijačnici naoštrio prije manje od mjesec dana. Nettie je skrenula i polako hodala hodnikom prema prednjim vratima. Stala je i kleknula na trenutak pored Raidera, svog jadnog malog psa, koji nikome nikada nije ništa napravio. "Upozorila sam je," rekla je tiho dok je gladila Raiderovo krzno. "Upozorila sam je, dala sam toj ludoj Poljakinji svu šansu. Dala sam joj svu šansu ovog svijeta. Moj dragi mali psić. Čekaj me. Čekaj, jer ću brzo biti s tobom." Ustala je i izašla iz kuće, ne mareći za vrata više nego stoje Wil-ma marila za svoja. Sigurnost je prestala zanimati Nettie. Stajala je na trenutak na trijemu, duboko udišući, zatim prešla svojom tratinom u smjeru Willow Streeta. 279Stephen King 16 Danforth Keeton je otrčao u svoju radnu sobu i provalio vrata svog ormara. Cijelim putem natrag je puzao. U jednom užasnom trenu je pomislio daje igra nestala, da ju je prokleti uljez i progonitelj zamjenik šerifa uzeo, i zajedno s njom njegovu budućnost. Tada su njegove rake pale na kutiju i istrgale poklopac. Kositrena staza je još uvijek bila tamo.
I omotnica je još uvijek bila spremljena ispod nje. Savinuo ju je naprijed i natrag, slušajući kako novčanice unutra pucketaju, i zatim je vratio. Požurio je prema prozoru, tražeći Mvrtle. Ona ne smije vidjeti ružičaste ceduljice. Treba ih sve skinuti prije nego se Mvrtle vrati, a koliko ih je bilo? Stotinu? Pogledao je po svojoj radnoj sobi i vidio da su svuda nalijepljene. Tisuću? Da, možda. Možda tisuću. Čak nije bilo isključeno niti dvije tisuće. Pa, ako se ona vrati prije nego on završi s čišćenjem, morat će čekati na stubama, zato jer je neće pustiti dok sve te proklete progoniteljske stvari nisu zapaljene u kuhinjskoj peći na drva. Sve... proklete. Zgrabio je ceduljicu koja je visila sa svjetla. Selotejp se zalijepio na njegov obraz i on gaje grubo maknuo lagano cvileći od bijesa. Na toj, jedna je riječ blještala s crte rezervirane za DRUGE PREKRŠAJE: PRONEVJERA Otrčao je do svjetiljke pored svog udobnog stolca. Zgrabio je ceduljicu zalijepljenu na sjenilo. DRUGI PREKRŠAJ(I): PRONEVJERA GRADSKIH FONDOVA Na televizoru: JEBANJE KONJA Staklo njegove nagrade dobrog građanina Lions Cluba, montirano iznad kamina: JEBANJE MAJKE Kuhinjska vrata: NEKONTROLIRANO RAZBACIVANJE NOVCEM NA TRKALIŠTU LEWISTON Vrata garaže: PSIHOTIČNA PARANOJA LUDE GLAVE 280 POTREBNE STVARI Skupljao ih je stoje brže mogao, širokih očiju koje su bile izbu-ljene na njegovom mesnatom licu, a njegova prorjedena kosa je stajala u divljem neredu. Uskoro je dahtao i kašljao, i razna crvenkasto-ljubičasta boja se počela širiti njegovim obrazima. Izgledao je poput debelog djeteta s licem odraslog u nekoj čudnoj, očajnički važnoj potrazi za blagom. Izvukao je jednu s prednjeg dijela ormara s porculanom: KRAĐA IZ GRADSKOG MIROVINSKOG FONDA I ZA IGRANJE NA PONIJIMA Keeton je požurio u svoju radnu sobu s gomilom ceduljica stisnutih u svojoj desnoj ruci, trake selotejpa su letjele s njegove šake, i počeo čupati još ceduljica. Sve koje su bile ovdje govorile su o istom predmetu, s užasnom preciznošću: PRONEVJERA. ,, KRAĐA. LOPOVLUK. PRONEVJERA. PRIJEVARA. PRONEVJERA. LOŠE VOĐENJE POSLOVA. PRONEVJERA. ,'. Ta riječ najviše od svih, napadna, vrišteća, optužujuća:
DRUGI PREKRŠAJ(I): PRONEVJERA. ' Pomislio je daje čuo nešto vani i ponovo je otrčao do prozora. Možda je to Mvrtle. Moždaje to Norris Ridgewick, koji je došao da bi uživao i smijao se. Ako je to on, Keeton će uzeti svoju pušku i pucati u njega. Ali ne u glavu. Ne. U glavu bi bilo predobro, prebrzo, za šljam kao što je Ridgewick. Keeton će mu izbušiti rupu u utrobi i ostaviti ga da vrišti do smrti na tratini. Ali to je bio samo Garsonov izviđač, koji se samo koturao niz View prema gradu. Scott Garson je bio najvažniji gradski bankar. Keeton i njegova žena su ponekad večerali s Garsonovima - bili su to dragi ljudi, a sam Garson je bio politički važan. Što bi on pomislio da vidi te ceduljice? Što bi on pomislio o toj riječi, PRONEVJERA, koja je vrištala s ceduljica o prekršaju ponovno i ponovno, vrištala poput žene koju siluju usred noći? 281Stephen King Otrčao je natrag u blagovaonu, dahtajući. Da li je zaboravio koju? Mislio je da nije. Uzeo ih je sve, barem dolje- Ne! Bila je još jedna! Točno na glavnom stupu stepenica! Što bi bilo daju je zaboravio? Moj Bože! Potrčao je do nje, zgrabio je. MARKA: GOVNOMOBIL MODEL: STAR IDOTRAJAO REG.#: STARIJEBAČ 1 DRUGI PREKRŠAJ(I): FINANCIJSKI PEDERIZAM Još? Da li ih je bilo još? Keeton je protrčao kroz prostorije donjeg kata u iscrpljujučem trku. Donji dio njegove košulje je izašao iz hlača i njegov dlakav trbuh je divlje stršao preko njegove kopče na remenu. Nije ih više vidio... barem ne ovdje dolje. Nakon još jednog brzog, grozničavog pogleda kroz prozor kako bi bio siguran da Myrt još nije na vidiku, jurnuo je gore dok mu je srce divlje udaralo u prsima. 17 Wilma i Nettie su se srele na uglu Willow i Ford Streeta. Stale su, buljeći jedna u drugu poput revolveraša u spaghetti western filmovima. Vjetar je žustro micao njihove kapute naprijed i natrag. Sunce je probijalo i skrivalo se ispod oblaka; njihove sjene su dolazile i odlazile poput neredovitih posjetilaca. Nije bilo prometa niti na jednoj strani ovih dviju ulica, niti na pločnicima. Posjedovale su ovaj ugao jesenjeg poslijepodneva. "Ubila si mi psa, ti kurvo!" "Razbila si mi televizor! Razbila si mi prozor! Razbila si moju mikrovalnu, ti luda pičko!" "Upozorila sam te!" "Zabij si upozorenje u svoju zmazanu guzicu!" "Ubit ću te!"
"Napravi još jedan korak i netkoće ovdje umrijeti, ali to neću biti ja!" Wilma je izgovorila te riječi s uznemirenošću i s očitim iznenađenjem; Nettieno lice ju je prisililo da shvati po prvi put da će njih 282 POTREBNE STVARI dvije započeti nešto stoje malo ozbiljnije od čupanja kose ili trganja odjeće. Što je Nettie uopće radila ovdje? Što se dogodilo s elementom iznenađenja? Kako su se stvari tako brzo razvile do točke razdvajanja? U Wilminoj prirodi postojala je duboka crta poljskog kozaka, dio koji je takva pitanja smatrao nevažnim. Ovdje se trebala odvijati bitka; to je bila važna stvar. Nettie je potrčala prema njoj, dižući mesarski nož dok je prilazila. Njene su se usne razmaknule od njenih zubi i dug urlik je izletio iz njenog grla. Wilma se čučnula, držeći svoj nož poput divovskog džepnog noža. Dok se Nettie približavala, Wilma ga je pružila prema naprijed. Zabio se duboko u Nettienu utrobu i zatim podigao, parajući njen želudac i puštajući mlaz smrdljive kaše. Wilma je osjetila trenutni užas pred onim stoje napravila - da lije to zaista Wilma Jerzvck na drugoj strani čelika zabijenog u Nettie? - mišići njene ruke su se opustili. Potez noža prema gore je zastao prije nego je oštrica mogla doseći Nettieno srce koje je izbezumljeno kucalo. "OOOOH, TI KUUUURVO!" vikala je Nettie i spustila mesarski nož. Zabio se potpuno u Wilmino rame, lomeći ključnu kost s tupim hrskanjem. Bol, od koje je potpuno odrvenila, izbacila je bilo koju objektivnu misao iz Wilminog uma. Ostao je samo mahniti Kozak. Naglo je trgnula svojim nožem. Nettie je trgnula svojim mesarskim nožem. Obje su joj ruke trebale za to, ali kada je konačno uspjela istrgnuti ga iz kosti, ogromna količina crijeva je iscurila iz krvave rupe na njenu haljinu i visila ispred nje u svjetlucavom čvoru. Dvije su žene sporo kružile, njihove noge ostavljale su krvave tragove. Pločnik je počeo izgledati poput nekog čudnog plesnog dijagrama Arthura Murravja. Nettie je osjećala da svijet počinje kucati unutra i van u velikim, sporim krugovima - boja bi se gubila sa stvari, ostavljajući joj zamućeno bjelilo, a zatim bi se ponovo vraćala. Čula je srce u ušima, velike polake ukradene udarce. Znala je da je ranjena, ali nije osjećala bol. Pomislila je da ju je Wilma možda malo ogrebla sa strane, ili nešto. 283Stephen King Wilma je znala kako je jako ranjena; bila je svjesna da više ne može dignuti svoju desnu ruku i da je poleđina haljine natopljena krvlju. Međutim, nije imala namjeru bježati. Nije nikad bježala u svom životu, a nije imala namjeru niti sada početi.
"Zdravo!" netko je povikao na njih preko ulice. "Zdravo! Što vas dvije radite ovdje? Prestanite, što god daje to! Prestanite odmah ili ću pozvati policiju!" Wilmaje okrenula glavu u tom smjeru. U trenu kada je skrenula pažnju, Nettie je zakoračila i zabila mesarski nož u glatkom, širokom luku. Zasjekao je izbočinu Wilminog boka i zazvečao na njenoj zdjeličnoj kosti, lomeći je. Krv je štrcala u mlazu. Wilma je zaurlala i zamahnula prema nazad, mlatarajući po zraku ispred sebe svojim nožem. Njene noge su se saplele i pala je na pločnik s udarcem. "ZdravolZdra vo/"Bila je to starica, kojaje stajala na svom trijemu i stiskala šal mišje boje na svom grlu. Naočale su povećavale njene oči u vodenaste kotače užasa. Sada je tulila jasnim i probijajućim glasom starice: "Upomoć!Policija! Ubojstvo! UBOOOOJSTVOOO!" Žene na uglu Willow i Ford Streeta nisu obraćale pažnju. Wilma je pala u krvavu gomilu pored znaka stop, i dok je Nettie teturala prema njoj, gurnula se uz znak u sjedeći položaj i primila svoj nož u krilu, okrenut prema gore. "Hajde, kurvo," režala je. "Dođi po mene, ako dolaziš." Nettie je dolazila, njena usta su se micala. Lopta njene utrobe se micala naprijed, natrag po njenoj haljini poput pobačenog fetusa. Njena desna noga je udarila Wilminu rastegnutu lijevu nogu i pala je naprijed. Nož za rezanje ju je probio točno ispod grudne kosti. Zarok-tala je kroz usta puna krvi, podigla mesarski nož i spustila ga. Zabio se u vrh glave Wilme Jerzvck s jednim tupim zvukom- đum/Wilma se počela grčiti, njeno tijelo se propinjalo i koprcalo ispod Nettienog. Svaki trzaj i koprcanje je guralo nož sve dublje. "Ubila... mog... psića," protisnula je Nettie, pljujući mješavinu krvi u Wilmino preokrenuto lice sa svakom riječi. Zatim je zadrhtala i opustila se. Njena je glava udarila stup znaka stop kad je padala prema naprijed. Wilmina nervozna noga je skliznula u žlijeb. Njena lijepa crna cipela za crkvu je odletjela i sletjela na hrpu lišća okrenuta prema 284 POTREBNE STVARI gore prema živahnim oblacima. Njeni su se nožni prsti jednom savi-nuli... još jednom... i onda opustili. Dvije su žene ležale polegnute jedna preko druge poput ljubavnika, njihova krv je bojala lišće bojom cimeta u jarku. "UBOOOOOOJSTVOOOO!" starica preko ulice je ponovo tulila, a zatim se zaljuljala prema naprijed i pala punom dužinom na pod vlastitog hodnika u nesvijest. Ostali u susjedstvu su dolazili do prozora i sada otvarali vrata, pitajući jedni druge što se dogodilo, izlazeći na trijemove i tratine, prvo se oprezno približavajući mjestu, zatim užurbano se povlačeći, s rukama na ustima, kad su vidjeli ne samo što se dogodilo, već i krvavi ishod toga.
Konačno, netko je nazvao Šerifov ured. 18 Polly Chalmers je sporo hodala Main Streetom prema Potrebnim stvarima s bolnim rukama zamotanim u najtopliji par rukavica, kada je začula prve policijske sirene. Stala je i gledala dok je jedan od okružnih triju smeđih Plvmouth patrolnih kola jurio križanjem Main Streeta i Laurela, sa svjetlom koje je treptalo i vrtilo se. Već je vozio osamdeset i još je ubrzavao. Odmah su ga slijedila druga patrolna kola. Gledala ih je dok se nisu izgubila iz vidika, mršteći se. Sirene i jureća policijska patrolna kola bila su rijetkost u Rocku. Pitala se što se dogodilo - nešto malo ozbiljnije od mačke na drvetu, pretpostavila je. Alan će joj reći kada nazove navečer. Polly je ponovo pogledala niz ulicu i vidjela Lelanda Gaunta koji je stajao na vratima dućana, također gledajući za patrolnim kolima s izrazom blage znatiželje na licu. Pa, to je bio odgovor jednom pitanju: bioje tamo. Nettie je nikad nije nazvala da joj kaže ili jedno ili drugo. To nije jako iznenadilo Polly; površina Nettienog uma je bila skliska, i stvari su odmah znale iskliznuti. Hodala je ulicom. Gospodin Gaunt je pogledao okolo i ugledao je. Njegovo lice obasjao je osmijeh. 285Stephen King "Gospođo Chalmers! Kako je lijepo da ste mogli navratiti!" Slabo se nasmiješila. Bol, koja se ujutro smanjila nakratko, šuljala se natrag, izbacujući svoju mrežu tankih, okrutnih žica kroz meso njenih ruku. "Mislim da smo se složili oko Polly." "Tada Polly. Uđi unutra - užasno je dobro da te vidim. Što znači ovo uzbuđenje?" "Ne znam," rekla je. Držao joj je vrata i prošla je pored njega u dućan. "Pretpostavljam daje netko ozlijeđen i treba ići u bolnicu. Medicinska pomoć u Norwayu je užasno spora vikendom. Iako zašto bi dispečer poslao dvoja patrolna kola..." Gospodin Gaunt je zatvorio vrata za sobom. Zvono je zazvonilo. Zaslon na vratima je bio dolje, i sa suncem koje je sada išlo na drugu stranu, unutrašnjost Potrebnih stvari je bila tmurna... ali, Polly je pomislila, ako tmurnost ikad može biti ugodna, to je ova tmurnost. Mala stolna svjetiljka je bacala zlatni krug na pult pored staromodne blagajne gospodina Gaunta. Tamo je ležala otvorena knjiga. To je bio Otok s blagom Roberta Louisa Stevensona. Gospodin Gaunt ju je gledao izbliza, i Polly se trebala ponovo nasmijati zbog izraza brige u njegovim očima. "Moje ruke bole kao sam vrag posljednjih nekoliko dana," rekla je. "Pretpostavljam da ne izgledam baš kao Demi Moore." "Izgledaš kao žena koja je jako umorna i prilično joj je teško," rekao je.
Osmijehnanjenomlicujepodrhtavao.Unjegovom glasuje bilo ra-zumijevanje i duboko suosjećanje, i na trenutak, Polly se bojala da će briznutiuplač. Misao kojajezadržavalasuzebilaječudnaiiV/egoveru-ke. Ako zaplačem, pokušat će me utješiti. Stavitće svoje ruke na mene. Zadržala je osmijeh. "Preživjet ću; uvijek i jesam. Recite mi - nije li Nettie Cobb navratila?" "Danas?" Namrštio se. "Ne; ne danas. Daje, pokazao bih joj novi komad stakla u boji koji je došao jučer. Nije lijep kao onaj kojeg sam joj prodao prošli tjedan, ali sam mislio da bi je mogao zanimati. Zašto pitaš?" "Oh... bez razloga," rekla je Polly. "Rekla je da će možda, ali Nettie... Nettie često zaboravlja stvari." 286 POTREBNE STVARI "Dojmila me se kao žena koja je imala težak život," gospodin Gaunt je rekao ozbiljno. "Da. Da, je." Polly je izgovorila te riječi sporo i mehanički. Činilo se da nije mogla odvojiti svoje oči od njegovih. Tada se jedna njena ruka očešala o rub staklene izložbene kutije, i to je uzrokovalo da prekine kontakt očima. Pobjegao joj je mali uzvik boli. "Jesi li u redu?" "Da, dobro," reklaje Polly, ali bilaje to laž- nije bila ni blizu dobro. Gospodin Gaunt je to jasno razumio. "Nije ti dobro," rekao je odlučno. "Zato ćemo malo porazgovarati. Predmet o kojem sam ti pisao, stigao je. Dat ću ti ga i poslati te kući. "jDafimiga?" "Oh, ne nudim ti poklon," rekao je dok je išao iza blagajne. "Jedva se dovoljno dobro poznajemo za nešto takvo, zar ne'" Nasmiješila se. Bio je očito ljubazan čovjek, čovjek koji je prirodno htio učiniti nešto lijepo za prvu osobu u Castle Rocku koja jenapra-vila nešto lijepo za njega. Ali, bilo joj je teško odgovarati - bilo joj je čak teško slijediti razgovor. Bol u njenim rukama je bila monstruozna. Sada je zaželjela da nije došla, bez obzira na ljubaznost i sve što je željela napraviti je da izađe i ode kući, te popije tabletu protiv bolova. "Ovo je stvar koju prodavač mora ponuditi na probu - to jest, ako je etičan. Izvukao je kolut s ključevima, izabrao jedan i otključao ladicu ispod blagajne. "Ako probaš nekoliko dana i otkriješ da je bezvrijedno - a moram ti reći da će to vjerojatno biti tako - vrati mi. Ako, s druge strane, otkriješ da ti pruža neko olakšanje, možemo razgovarati o cijeni." Nasmiješio joj se. "A za tebe, cijena će biti najniža, uvjeravam te." Pogledala gaje, zbunjena. Olakšanje? O čemu on to govori? Izvadio je malu bijelu kutiju i stavio je na pult. Skinuo je poklopac svojim čudnim rukama s dugim prstima i izvadio mali srebrni predmet na lijepom lancu iz vatom podstavljene unutrašnjosti. Izgledao je kao neka vrsta ogrlice, ali stvar koja je visila kada je gospodin Gaunt zakrilio
svoje prste oko lanca, izgledala je poput loptice za čaj ili velikog naprstka. "Ovo je egipatsko, Polly. Jako staro. Ne tako staro kao piramide -Bože, ne! - ali još uvijek jako staro. Nešto je unutra. Mislim daje to 287Stephen King neka vrsta ljekovitog bilja, iako nisam siguran." Krivudao je svojim prstima gore i dolje. Srebrna loptica za čaj, (ako je to bilo to), poska-kivala je na dnu lanca. Nešto se unutra micalo, nešto stoje proizvodilo prašnjav, klizavi zvuk. Polly je otkrila daje prilično neugodan. "Naziva se azka, ili možda azkah," rekao je gospodin Gaunt. "U svakom slučaju to je amajlija koja bi trebala ukloniti bol." Polly se pokušala nasmiješiti. Željela je biti ljubazna, ali zaista... došla je sve do ovamo zbog ovoga?Ta stvar nije čak imala nikakvu estetsku vrijednost. Bila je ružna, otvoreno govoreći. "Zaista ne mislim..." "Niti ja," rekao je, "ali očajničke situacije često zahtijevaju očajničke mjere. Uvjeravam te daje to potpuno originalno... barem u tom smislu da nije napravljeno u Taivvanu. To je autentična egipatska rukotvorina - ne sasvim relikvija, ali sigurno rukotvorina - iz razdoblja kasnijeg propadanja. Dolazi s potvrdom o porijeklu koja je određuje kao sredstvo benka-litis, ili bijele magije. Želim daje uzmeš i nosiš. Pretpostavljam da zvuči ludo. Vjerojatno i je. Ali postoje čudnije stvari u raju i na zemlji nego što itko od nas sniva, čak i u našim divljim trenucima filozofije. "Da li zaista to vjerujete?" upitala je Polly. "Da. Vidio sam stvari u svoje vrijeme prema kojima medaljon koji liječi ili amajlija, izgledaju potpuno obično." Prolazno svjetlucanje trenutno je zasvijetlilo u njegovim očima boje lješnjaka. "Mnogo takvih stvari. Čudni krajevi svijeta su ispunjeni s nevjerojatnim starudijama, Polly. Ali to nije važno; ft si ovdje problem. "Čak i neki dan, kada sam sumnjao da bol nije ni blizu tako jaka kao što je sada, bilo mi je jasno kako je tvoja situacija postala jako neugodna. Mislio sam da bi vrijedilo probati tu malu... stvarčicu. Nakon svega, što možeš izgubiti? Sve drugo što si probala nije djelovalo, žarne?" "Cijenim vašu brigu, gospodine Gaunt, zaista, ali-" "Leland. Molim te." "Da, u redu. Cijenim tvoju brigu, Leland, ali bojim se da nisam praznovjerna." Pogledala je gore i vidjela da su njegove jasne oči boje lješnjaka fiksirane na nju.
POTREBNE STVARI
"Nije važno jesi li ti ili nisi praznovjerna, Polly... zatojer toj'e. "Migoljio je svojim prstima. Azkaje nježno poskakivalana dnu svog lanca. Ponovo je otvorila usta, ali ovaj put niti jedna riječ nije izašla. Sjetila se dana prošlog proljeća. Nettie je zaboravila svoj primjerak Inside Viewa kada je otišla kući. Listajući ga besposleno, gledajući priče o djeci vukodlacima u Clevelandu i geološkim formacijama na mjesecu koje su izgledale poput lica JFK-a, Polly je naišla na oglas za nešto što se zvalo Moliteljsko biranje broja starih naroda. Trebalo je liječiti glavobolje, bolove u želucu i artritis. U oglasu je dominirala crno-bijela slika. Prikazivala je momka s dugom bradom i čarobnjačkim šeširom, (ili Nostradamus ili Gan-dalf, Polly je pretpostavila), koji je držao nešto što je izgledalo kao dječja vjetrenjača preko tijela čovjeka u kolicima. Sprava vjetrenjače je bacala stožac svjetla na invalida, i iako oglas nije to direktno rekao, implikacija je bila da će momak divlje zaplesati na Copacabani za noć ili dvije. Bilo je to, naravno, smiješno, praznovjerno naklapanje za ljude čija je pamet skrenula ili možda čak se poremetila pod stalnim napadima boli i nemoći, ali ipak... Sjedila je gledajući taj oglas dugo vremena, i koliko god bio smiješan, skoro je nazvala 800 broj za narudžbe telefonom koje su bile date na dnu stranice. Zato jer prije ili kasnije- "Prije ili kasnije bolesna osoba treba istražiti čak i sumnjive putove, jer je moguće da ti putovi vode do olakšanja," rekao je gospodin Gaunt. "Nije li tako?" "Ja... ja ne..." "Hladna terapija... termalne rukavice... čak i tretmani zračenja... ništa od toga ti nije djelovalo, zar ne?" "Kako znaš za sve to?" "Posao dobrog trgovcaje da saznapotrebe svojih mušterija," rekao je gospodin Gaunt svojim nježnim, hipnotizirajućim glasom. Krenuo je prema njoj, držeći srebrni lanac na širokom kolutu s azkom koja je visila na dnu. Ustuknula je pred dugim rukama s gumenim noktima. "Ne boj se, draga gospođo. Neću pipnuti ni dlaku na tvojoj glavi. Ne ako si mirna... i ostani potpuno nepomična..." I Polly je postala mirna. Postala je nepomična. Stajala je sa svojim rukama, (j oš uvijek zatvorenim u vunene rukavice), prekriženim čedno 288 289Stephen King ispred sebe, i dozvolila gospodinu Gauntu da spusti srebrni lanac preko njene glave. Napravio je to s nježnošću oca koji spušta vjenčani veo svojoj kćerki. Osjećala se kao daje daleko od gospodina Gaunta, od Po-trebnih stvari, od Castle Rocka, čak od sebe same. Osjećala se poput že-ne koja stoji visoko na nekoj prašnjavoj nizini ispod beskonačnog neba, stotinu kilometara daleko od bilo kojeg drugog ljudskog bića. Azkaje spuštena na patentni zatvarač njene kožne jakne s malim zveketom.
"Stavi je ispod svoje jakne. A kada stigneš kući, stavi je ispod svoje bluze, također. Mora se nositi na koži radi maksimalnog djelovanja." "Ne mogu je staviti ispod jakne," rekla je Polly sporim, sanjivim tonom. "Zatvarač... ne mogu spustiti zatvarač." "Ne? Pokušaj." Tako je Polly skinula jednu od svojih rukavica i pokušala. Na njeno veliko iznenađenje, otkrila je da može savinuti palac i kažiprst svoje desne ruke dovoljno da može dohvatiti jezičac patentnog zatvarača i povući ga dolje. "Evo, vidiš?" Mala srebrna lopta je pala na prednji dio njene bluze. Činila joj se veoma teškom, i sam osjećaj nije bio sasvim ugodan. Pomalo se pitala stoje unutra, stoje proizvodilo taj prašnjav, klizav zvuk. Neka vrsta ljekovitog bilja, rekao je, ali Polly nije zvučalo kao lišće ili prah. Činilo joj se kao da se to nešto unutra samo od sebe miče. Činilo se da gospodin Gaunt razumije njenu nelagodu. "Naviknut ćeš se na to, i puno prije nego što misliš. Vjeruj mi, hoćeš. Vani, tisuću kilometara daleko, čula je još sirena. Zvučale su poput uznemirenih duhova. Gospodin Gaunt se okrenuo i kad su njegove oči napustile njeno lice, Polly je osjetila da joj se vraća koncentracija. Osjetila se malo zbunjeno, ali se isto tako osjećala dobro. Osjećala se kao daje malo prodrijemala, kratko, ali zadovoljavajuće. Njen osjećaj pomiješane nelagode i nemira je nestao. "Moje ruke me još bole," rekla je i to je bila istina... ali jesu li tako jako boljele? Činilo joj se daje došlo do nekog olakšanja, ali to možda i nije ništa drugo nego sugestija- imala je osjećaj daje Gaunt 290 POTREBNE STVARI primijenio na nju neku vrstu hipnoze u svojoj odluci daje natjera da prihvati azku. Ili je to možda samo toplina dućana nakon vanjske hladnoće. "Jako sumnjam daje obećani efekt trenutačan," gospodin Gaunt je rekao suho. "Ipak, daj mu šansu - hoćeš li, Polly?" Slegnula je ramenima. "Uredu." Ipak, što je mogla izgubiti? Lopta je bila dovoljno mala, pa će jedva malo stršati ispod bluze ili pulovera. Neće trebati odgovarati ni na kakva pitanja, ako nitko ne bude znao daje tamo, i to joj je odgovaralo - Rosalie Drake bi bila znatiželjna, a Alan koji je bio praznovjeran kao panj, bi to vjerojatno smatrao smiješnim. Što se tiče Nettie... pa, Nettie bi vjerojatno šutjela iz strahopoštovanja kad bi znala da Polly nosi pravu magičnu amajliju, baš poput onih koje su prodavali u njenom voljenom Inside Viewu.
"Ne bije trebala skidati, čak niti kad se tuširaš," rekao je gospodin Gaunt. "Nema potrebe. Loptica je pravo srebro, i neće brđati." "A ako skinem?" Nježno se nakašljao u svoju ruku, kao da mu je neugodno. "Pa, bla-gotvorno djelovanje azke]t kumulativno. Onaj koji je nosi je malo bolje danas, još malo bolje sutra i tako dalje. Tako mije baremrečeno." Tko ti je to rekao? pitala se. Međutim, ako se azka makne, onaj koji je nosi se vraća u svoje prvotno bolno stanje, ne polako, već odmah i tada treba čekati da prođu dani ili možda tjedni kako bi nadoknadio izgubljenu moć kada se azka vrati." Polly se malo nasmijala. Nije si mogla pomoći, i laknulo joj je kad joj se Leland Gaunt pridružio. "Znam kako to zvuči," rekao je, "ali samo želim pomoći, ako mogu. Vjeruješ mi?" "Vjerujem", rekla je, "i zahvaljujem." Ali dok mu je dozvolila daje isprati iz dućana, otkrila je da se pita i o drugim stvarima. Bila je skoro u stanju transa kada je spustio lanac preko njene glave, na primjer. Zatim, užasno ju je odbijala pomisao daje dotakne. Te su stvari bile u potpunom neskladu s osjećajem prijateljstva, poštovanja i suosjećanja koje je on predstavio kao skoro vidljivu atmosferu. 291Stephen Kin£ POTREBNE STVARI Da li ju je on nekako hipnotizirao? To je bila luda pomisao... zar ne? Pokušala se točno sjetiti kako se osjećala kada su prvi put diskutirali o azki, ali nije mogla. Ako je napravio tu stvar, to je sigurno bilo slučajno i uz njenu pomoć. Vjerojatno je samo došla u omamljeno stanje koje često izaziva previše Percodana. Ne, pretpostavila je da je to druga stvar koju najviše mrzi. Ono stoje zaista mrzila kod njih je da nisu više uvijek djelovali kako bi trebali. "Odvezao bih te kući, da vozim," rekao je gospodin Gaunt, "ali se bojim da nisam nikad naučio." "Savršeno u redu," rekla je Polly. "Jako cijenim tvoju ljubaznost." "Zahvali mi ako bude djelovalo," odgovorio je. "Ugodno poslijepodne, Polly." Još sirena je poletjelo u zrak. Bile su na istočnom dijelu grada, tamo preko prema ulicama Elm, Willow, Pond i Ford. Polly je krenula u tom pravcu. Bilo je nečega u tom zvuku sirena, naročito u tako tiho poslijepodne, koje je prizivalo prikriveno prijeteće misli - ne sasvim slike - nadolazećeg usuda. Zvuk je počeo zamirati, odmotavajući se poput nevidljive opruge sata na jasnom jesenjem zraku. Vratila se natrag da nešto od toga kaže gospodinu Gauntu, ali vrata su bila zatvorena. Natpis na kojem je pisalo ZATVORENO
visio je između povučenog zaslona i stakla, ljuljajući se nježno natrag i naprijed na svom konopcu. Otišao je unutra dok su joj leda bila okrenuta, tako tiho da ga čak nije čula. Polly je počela hodati sporo kući. Prije nego stoje došla do kraja Main Streeta, još jedan policijski auto, ovaj puta patrolna kola Teritorijalne policije, je projurio pored nje. 19 "Danforthe?" Myrtle Keeton je ušla kroz prednja vrata u dnevnu sobu. Ispod lijeve ruke je držala posudu za fondue, dok je pokušavala maknuti ključ koji je Danforth ostavio u bravi. "Danforthe, ja sam kod kuće!" Nije bilo odgovora, a televizor nije bio uključen. To je bilo čudno; bio je tako odlučan da dođe kući na vrijeme za početni udarac. Nakratko se upitala da li je možda otišao nekamo drugdje gledati, možda do Garsonovih, ali vrata garaže su bila spuštena, što je značilo daje spremio auto. A Danforth nije nikamo išao pješke, ako je to ikako mogao izbjeći. Naročito ne na View, koji je bio strm. "Danforthe? Jesi li ovdje?" Još uvijek nije bilo odgovora. U blagovaoni, stolac je bio prevr-nut. Mršteći se, stavila je posudu za fondue na stol i ispravila stolac. Prve niti brige, fine poput paučine, prošle su kroz njenu glavu. Otišla je prema vratima radne sobe, koja je bila zatvorena. Kada je došla do nje, naslonila je glavu na drvo i slušala. Bila je sigurna da je čula tiho škripanje njegovog stolca. "Danforthe? Jesi li unutra?" Nije bilo odgovora... ali je pomislila daje čula tiho kašljucanje. Zabrinutost je postala uznemirenost. U posljednje vrijeme Danforth je bio pod velikim pritiskom - on je bio jedini gradski izbornik koji je zaista naporno radio - a i imao je više kila nego što je to bilo dobro za njega. Što ako je doživio srčani udar? Što ako unutra leži na podu? Što ako zvuk koji je čula nije bilo kašljucanje, već zvuk Dan-fortha koji pokušava disati? Krasno jutro i rano poslijepodne koje su zajedno proveli učinili su takvu misao potpuno mogućom: prvo slatka izgradnja, a zatim rušilačko razočarenje. Posegnula je prema kvaki radne sobe... zatim je povukla ruku i umjesto toga, iskoristila je za nervozno navlačenje kože ispod grla. Trebalo joj je samo nekoliko oštrih prilika da je nauče da se Danfortha ne uznemirava u njegovoj radnoj sobi bez kucanja... i da nitko nikad, nikad, nikad ne ulazi u njegov sanctum sanc-torum nepozvan. Da, ali ako ima srčani udar... ili... ili... Sjetila se prevrnutog stolca i ponovo ju je obuzela nova uznemirenost.
Recimo daje došao kući i iznenadio provalnika ? Što ako je provalnik udario Danfortha po gla vi, ones vijestio ga i odvukao u njegovu radnu sobu? 292 293Stephen King Kratko je udarila zglobovima po vratima. "Danforthe? Jesi li dobro?" Nije bilo odgovora. U kući se nije čuo drugi zvuk osim svečanog tika-taka djedovog sata u dnevnoj sobi, i... da, bila je potpuno sigurna u to: škripanja stolca u Danforthovoj radnoj sobi. Njena se ruka ponovo počela šuljati prema kvaki. "Danforthe, jesi li..." Vrhovi njenih prstiju su već dirali kvaku kada je njegov glas za-urlao na nju, tjerajući je da skoči natrag od vrata s tihim uzvikom. "Ostavi me na miru! Ne možeš li me ostaviti na miru, ti glupa kurvo?" Zastenjala je. Njeno srce je ludo udaralo u grlu. Nije to bilo samo iznenađenje: bio je to bijes i neobuzdana mržnja u njegovom glasu. Nakon mirnog i ugodnog jutrakoje su proveli, nije je mogao više po-vrijediti daje pomilovao njen obraz sa šakom punom britvica. "Danforthe... mislila sam da si ozlijeđen..." Njen glas je bio sićušan uzvik kojeg je jedva i sama čula. "Ostavi me na miru!" Sada je, prema zvuku, bio točno s druge strane vrata. Oh, moj Bože, zvuči kao daje poludio. Može li to biti? Kako to može biti ? Što se dogodilo otkako me je os ta vio kod Amande ? Ali nije bilo odgovora tim pitanjima. Bila je samo bol. Tako je ona otpuzala gore, izvukla svoju prekrasnu novu lutku iz ormara u sobi za šivanje, zatim otišla u spavaću sobu. Skinula je cipele i legla na svoju stranu kreveta s lutkom u svojim rukama. Negdje, daleko, čula je proturječne sirene. Nije obraćala pažnju na njih. Njihova spavaća soba je bila lijepa u ovo doba dana, puna jasnog listopadskog sunca. Mvrtle ga nije vidjela. Vidjela je samo tamu. Osjećala je samo bijedu, duboku, bolesnu bijedu koju čak niti dražesna lutka nije mogla ublažiti. Činilo se da bijeda ispunjava njeno grlo i zaustavlja njeno disanje. Oh, danas je bila tako sretna-tako jako sretna. I on je bio sretan. Bila je sigurna u to. A sada su stvari bile gore nego što su bile prije. Puno gore. Što se dogodilo? 294 POTREBNE STVARI Oh, Bože, što se dogodilo i tko je bio odgovoran? Mvrtle je zagrlila lutku i pogledala prema stropu, a nakon nekog vremena je počela plakati velikim, jednoličnim jecajima koji su tresli cijelo njeno tijelo. 295JEDANAESTO POGLAVLJE 1
U petnaest minuta do ponoći te duge, duge nedjelje u listopadu, vrata u podrumu državnog krila Kennebec Valley bolnice su se otvorila i šerif Alan Pangborn je ušao unutra. Hodao je polako, spuštene glave. Njegove noge, umotane u rastezljive bolničke papuče, struga-le su po linoleumu. Na vratima iza njega mogao se pročitati natpis koji se zanjihao kada su se vrata zatvorila: MRTVAČNICA ZABRANJEN ULAZ NEOVLAŠTENIMA Na krajnjem dnu hodnika, domar u sivom radnom odijelu je koristio stroj za čišćenje poda sporim, lijenim pokretima. Alan je hodao prema njemu, skidajući bolničku kapu s glave dok je hodao. Podigao je zelenu halju koju je nosio i stavio kapu u stražnji džep plavih traperica ispod nje. Nježno zujanje stroja gaje uspavljivalo. Bolnica u Augusti je bilo posljednje mjesto na zemlji na kojemje noćas želio biti. Domar je podignuo pogled dok je prilazio i isključio stroj. "Ne izgledate dobro, moj prijatelju," pozdravio je Alana. "Ne čudi me. Imate li cigaretu?" Domar je izvadio paket Luckiesa iz svog džepa na prsima i istresao jednu za Alana. "Ipak, ovdje ne smijete pušiti," rekao je. Kimnuo je glavom prema vratima mrtvačnice. "Doktor Ryan se razbjesni." Alan kimne. "Gdje?" POTREBNE STVARI Domar gaje odveo do križanja hodnika i pokazao prema vratima na oko pola hodnika dolje. "To vodi prema prolazu pored zgrade. Gurnite nešto da ostanu otvorena, inače ćete morati ići okolo na prednji ulaz da se ponovo vratite. Imate li šibice?" Alan je krenuo hodnikom. "Imam upaljač. Hvala na cigareti." "Čuo sam daje noćas bila dvostruka predstava," povikao je domar za nj im. "Točno," reče Alan ne okrećući se. "Autopsije su proklete, zar ne?" "Da," reče Alan. Iza njega, nježno zujanje stroja za pranje poda je ponovo počelo. Bile su proklete, točno. Autopsije Nettie Cobb i Wilme Jerzvck su bile dvadeset i treća i dvadeset četvrta u njegovoj karijeri, i sve su bile proklete, ali ove dvije su do sada bile najgore. Vrata na kojaje domar pokazao su imala zasun na stiskanje. Alan je pogledao okolo kako bi pronašao nešto čime bi spriječio da se vrata zalupe, ali nije vidio ništa. Skinuo je zelenu halju, smotao je i otvorio vrata. Okupao gaje noćni zrak, hladan, ali nevjerojatno osvježavajući nakon ustajalog mirisa alkohola mrtvačnice i prostorije za autopsiju. Alan je stavio smotanu halju kod dovratnika i izašao van. Pažljivo je pustio vrata da se vrate natrag, vidio da će halja zadržati da se ne zalupe, i zaboravio na to. Naslonio se na zid od blokova od troske pored
snopa zraka koje su prolazile kroz malo otvorena vrata i zapalio cigaretu. Nakon prvog dima u glavi mu se zavrtilo. Pokušao je prekinuti već skoro dvije godine i skoro je uspijevao. Zatim bi se nešto pojavilo. To je bilo i prokletstvo i blagoslov policijskog posla; nešto se uvijek pojavilo. Pogledao je zvijezde, koje su ga obično smirivale, ali nije ih puno vidio - svjetlo jakog intenziteta koje je okruživalo bolnicu je potamnilo njihov sjaj. Mogao je pronaći Velikog Medvjeda, Orion, i slaba crvena točkica je vjerojatno bio Mars, i to je bilo sve. Mars, pomislio je. To je to. To je nesumnjivo to. Vojskovođe Marsa su sletjele u Castle Rock oko podneva, i prvi ljudi koje su sreli su bile Nettie i Kurva Jerzyck. Vojskovođe si ih ugrizle i zarazile ih bjesnoćom. To je jedina stvar koja to objašnjava. Pomislio je da uđe unutra i kaže Henrvju Ryanu, glavnom medi- 297Stephen King cinskom dijagnostičaru države Maine, To je bio slučaj intervencije vanzemaljaca. Slučaj zaključen. Sumnjao je da bi Ryana to zabavljalo. I za njega je to bila duga noć. Alan je duboko uvlačio dim cigarete. Imala je apsolutno fantastičan okus, bez obzira da li mu se vrtilo ili ne, i sada je savršeno razumio zašto je pušenje zabranjeno na javnim mjestima svih bolnica u Americi. John Calvin je bio potpuno u pravu: ništa takvo nakon čega se ovako osjećaš ne može biti dobro za tebe. U međuvremenu, šefe, daj mi taj nikotin - tako je dobar. Lijeno je pomislio kako bi bilo lijepo kupiti cijeli paket tih istih Luckiesa, potrgati oba kraja i zatim sve zapaliti s letlampom. Smatrao je daje ovo vrlo nepovoljno vrijeme da se napije. Još jedno kruto životno pravilo - Kada se zaista trebaš napiti, to si nikad ne možeš priuštiti. Alan se pitao da možda alkoholičari svijeta nisu jedini koji imaju logične prioritete. Snop svjetla pored njegove noge se povećao. Alan je pogledao okolo i ugledao Norrisa Ridgewicka. Norris je izašao van i naslonio se na zid pored Alana. Još uvijekje nosio svoju zelenu kapu, ali je bila naherena i trakice za vezanje su visile na stražnjem dijelu njegove halje. Njegova je boja lica pristajala halji. "Isuse, Alane." "One su bile tvoje prve, zar ne?" "Ne, vidio sam već autopsiju kada sam bio u Sjevernom Wynd-hamu. Slučaj gušenja dimom. Ali ovo... Isuse, Alane." "Da," reče i ispusti dim. "Isuse." "Imaš li još jednu cigaretu?" "Ne - žao mi je. Nažicao sam ovu od domara." Pogledao je zamjenika s blagom znatiželjom. "Nisam znao da pušiš, Norris." "Ne pušim. Mislio sam da bih mogao početi." Alan se tiho nasmijao.
"Čovječe, ne mogu dočekati da odem sutra u ribolov. Ili su možda slobodni dani ukinuti dok se ova zbrka ne sredi?" Alan razmisli o tome, zatim odmahne glavom. To nisu bili zaista zapovjednici s Marsa; ta je stvar izgledala veoma jednostavno. Na neki način zato i je bila tako užasna. Nije vidio razloga da ukine Norrisove slobodne dane. 298 POTREBNE STVARI "To je odlično," rekao je Norris, i tada dodao, "Ali ću doći ako želiš Alane. Nema problema." "Neću te trebati, Norris," rekao je. "John i Clut su obojica bili u kontaktu sa mnom - Clut je otišao s momcima iz Odsjeka za kriminalistička istraživanja, a John je otišao s ekipom koja istražuje Ne-ttien kraj. Obojica su povezani. Prilično je jasno. Gadno, ali jasno. I bilo je... ali gaje svejedno uznemiravalo. Iskreno, bio je jako uznemiren. "Pa, što se dogodilo? Mislim kurva Jerzvck je godinama to tražila, ali kada je netko konačno učinio ono stoje ona prijetila, mislio sam da će završiti s crnim okom ili slomljenom rukom... ništa poput ovoga. Da lije samo odabrala krivu osobu?" "Mislim da je to tako nekako," reče Alan. "Wilma nije mogla izabrati goru osobu u Castle Rocku s kojom bi započela svađu." "Svađu?" "Polly je prošlog proljeća poklonila Nettie psića. U početku je malo lajao.Wilma je jako prigovarala zbog toga." "Zaista? Ne sjećam se pritužbe." "Dala je samo jednu službenu pritužbu. Ja sam je uhvatio. Polly me molila ako mogu. Osjećala se djelomično odgovornom, budući da je ona dala psa Nettie. Nettie je rekla da će ga držati unutra što više bude mogla i time je za mene to bilo gotovo. "Pas je prestao lajati, ali Wilma je očito nastavila prigovarati Nettie. Polly je rekla da bi Nettie prelazila cestu kada bi vidjela Wilmu da dolazi, čak kada bi Wilma bila udaljena dva bloka. Nettie je radila sve kako joj se ne bi zamjerila. Zatim, prošlog tjedna je prekoračila crtu. Otišla je do Jerzyckovih dok su Pete i Wilma bili na poslu, vidjela plahte koje su visile na užadi i prekrila ih blatom iz vrta." Norris je zazviždio. "Da li smo dobili tu pritužbu, Alane?" Alan odmahne glavom. "Od tada do danas poslijepodne, sve je ostalo među ženama." "Što je s Peteom Jerzyckom?" "Poznaješli Petea?" "Pa... Norris je stao. Pomislio je na Petea. Pomislio je na Wilmu. Pomislio je o njima zajedno. Sporo je kimnuo glavom. "Bojao se da 299Stephen King
će ga Wilma cijelog progutati ako bude pokušavao izigravati suca... pa je stajao po strani. Je li tako?" "Na neki način. U stvari je mogao spriječiti stvari, barem na neko vrijeme. Clut kaže daje Pete rekao momcima Odjela za kriminalističke istragu daje Wilma htjela otići do Nettie čim je vidjela plahte. Bila je spremna za razbijanje. Očito je telefonirala Nettie i rekla joj da ćejoj otkinuti glavu i zavrnuti joj vratom." Norris je kimnuo. Između autopsije Wilme i autopsije Nettie, nazvao je dispečera u Castle Rocku i tražio popis pritužbi koje su uključivale te dvije žene. Nettien je popis bio kratak -jedna stvar. Udarila je i ubila svog muža. Kraj priče. Ni prije, niti kasnije, uključujući nekoliko posljednjih godina koje je provela u gradu, nije bilo ispada. Wilma je bila potpuno drugačija priča. Nije nikad nikoga ubila, ali popis pritužbi - onih koje je sama podnijela, i one koje su stigle zbog nje - bio je dug, i počeo je od nekadašnje niže srednje škole Castle Rocka, gdje je udarila nastavnika koji je bio na zamjeni zato što ju je kaznio da dulje ostane u školi. U dva su slučaja, zabrinute žene koje su imale nesreću ili sudbinu da budu u Wilminoj nemilosti, tražile policijsku zaštitu. Proteklih godina Wilma je također bila predmetom tri pritužbe o napadu. Konačno, sve su optužbe bile povučene, ali nije trebalo puno razmišljati kako bi se us-tanovilo da se nitko zdravog razuma ne bi zajebavao s Wilmom Jer-zyck. "Jedna drugoj su bile otrov," promrljao je Norris. "Najgori." "Njen je muž odgovorio Wilmu od toga da ode tamo prvi put kada je željela otići?" "On je napravio nešto bolje od pokušaja. Rekao je Clutu dajoj je stavio dva Xanaxa u šalicu čaja i to je malo smanjilo temperaturu. U stvari, Jerzvck kaže daje mislio daje to završilo." "Vjeruješ li mu, Alane?" "Da - isto kao što mogu vjerovati nekome s kim nisam razgovarao licem u lice." "Stoje to što joj je stavio u čaj? Droga?" "Sredstvo za smirenje. Jerzvck je rekao Odjelu za kriminalističku istragu da gaje koristio nekoliko puta prije kada se razbjesnila, i 300 POTREBNE STVARI uvijek ju je prilično smirilo. Rekao je daje mislio da se to i ovaj put dogodilo." "Ali nije." "Mislim da je u početku. Wilma samo nije odmah otišla i pokazala Nettie. Ali sam poprilično siguran daje nastavila uznemiravati Nettie; to je model koji je stvorila kada su se svađale samo zbog psa. Telefoniranje. Vožnja pored kuće. Takve stvari. Nettieni živci su bili prilično tanki. Takve stvari bije zaista uznemirile. John LaPointe i ekipa iz Odjela za
kriminalističke istrage s kojom sam ga ostavio je otišla do Polly oko sedam sati. Polly je rekla daje bila prilično sigurna da nešto muči Nettie. Jutros je posjetila Polly i slučajno joj se nešto omaklo. Polly tada nije razumjela." Alan je uzdahnuo. "Pretpostavljam da sada žali što nije bolje slušala." "Kako to Polly podnosi, Alane?" "Prilično dobro, mislim." Razgovarao je s njom dva puta, jednom iz kuće pored mjesta zločina, a drugi puta odavde iz bolnice, upravo nakon što su on i Norris stigli. U oba je slučaja njen glas bio smiren i kontroliran, ali je osjetio suze i zbunjenost ispod prividno mirne površine. Nije se jako iznenadio za vrijeme prvog poziva kada je otkrio da već zna veći dio toga što se dogodilo; vijesti, naročito loše vijesti su brzo putovale u malom gradu. "Stoje pokrenulo veliki obračun?" Alan je pogledao Norrisa, iznenađen i tada shvatio da još ne zna. Alan je dobio više ili manje potpun izvještaj od JohnaLaPointea između autopsija, dok je Norris bio na drugom telefonu i razgovarao sa She-ilom Brigham i skupljao popis pritužbi koje su uključivale dvije žene. "Jedna od njih je odlučila pooštriti stvari," rekao je. Moja je pretpostavka daje to bila Wilma, ali detalji slike su još uvijek nejasni. Očito je Wilma otišla do Nettie dok je Nettie bila u posjetu Polly jutros. Mora daje Nettie ostavila otključana vrata, ili nije dobro navukla zasun, i vjetar ih je otvorio - znaš kako je danas bilo vjetrovito." "Da." "Možda je to samo počelo kao još jedna vožnja pored kuće kako bi ponovo uznemirila Nettie. Tada je Wilma vidjela otvorena vrata i vožnja se pretvorila u nešto drugo. Možda nije bilo sasvim tako, ali mi se čini daje tako." 301Stephen King Riječi još nisu niti izašle iz njegovih ustiju kada je otkrio da su laž. Nije mu se činilo daje tako, u tome je bio problem. Trebalo je biti tako, žeiioje daje tako, ali nije. Ono što gaje izluđivalo bilo je da nije bilo razloga za taj osjećaj pogreške, barem ne onog na koji bi on stavio svoj prst. Najbliže do čega je mogao doći je bilo da se pitao da li bi Nettie bila nepažljiva ne samo što se tiče zaključavanja vrata, već i čvrstog zatvaranja ako je bila paranoična zbog Wilme Jerzvck, kako se činilo... i to nije bilo dovoljno da se sumnja mogla održati. Nije bilo dovoljno zato što Nettie nisu svi kotači bili na mjestu i nije se moglo pretpostaviti što bi takva osoba mogla napraviti. Ipak... "Stoje Wilma napravila?" upitao je Norris. "Uništila joj stan?" "Ubila Nettienog psa." "Što?" "Čuo si me." "Isuse! Kakva kurva!"
"Pa, to smo znali za nju, zar ne?" "Da, ali ipak..." Evo opet. Čak i od Norrisa Ridgewicka, na kojeg se moglo osloniti, čak nakon svih tih godina, da će ispuniti barem dvadeset posto svojih administrativnih poslova naopako: Da, ali ipak. "Napravila je to sa švicarskim nožem. Upotrijebila je vadičep i pribila bilješku na to, napisavši daje to odmazda za Nettieno bacanje blata na plahte. Tako je Nettie otišla Wilmi s hrpom kamenja. Zamotala je poruke oko njih s elastikama. Na porukama je pisalo daje kamenje posljednje upozorenje za Wilmu. Bacila ih je sve na Jerzy-ckove donje prozore." "Majko Božja," rekao je Norris, ne bez nekog divljenja. "Jerzvckovi su otišli oko deset i trideset na misu u jedanaest sati. Nakon mise su ručali s obitelji Pulaski. Pete Jerzvck je ostao gledati Patriote s Jakeom Pulaskim, pa ovaj puta nikako nije mogao nitipo-kušati smiriti Wilmu. "Da li su se slučajno srele na uglu?" upitao je Norris. "Sumnjam. Mislim da je Wilma došla kući, vidjela štetu i pozvala Nettie van." "Misliš kao na dvoboj?" 302 POTREBNE STVARI "To je ono što mislim." Norris je zazviždio, zatim na trenutak stajao mirno, prekriženih ruku iza leđa, gledajući u mrak. "Alane, zašto mi moramo dolaziti na te proklete autopsije?" konačno je pitao. "Protokol, pretpostavljam," rekao je Alan, ali bilo je i više od toga... barem za njega. Ako te uznemirava izgled slučaja, ili osjećaj (kao stoje njega uznemiravao i izgled i osjećaj kod ovoga), možda vidiš nešto što će izbaciti tvoj mozak iz lera i ubaciti u koju brzinu. Možda pronađeš rješenje svog problema. "Pa, mislim daje vrijeme da okrug unajmi protokolnog policajca," prigovarao je Norris, a Alan se nasmijao. Ipak, iznutra se nije smijao, i ne samo zato što će to pogoditi jako Polly sljedećih nekoliko dana. Nešto sa slučajem nije bilo u redu. Na površini je sve izgledalo u redu, ali tamo dolje na mjestu gdje je živio instinkt (i ponekad se skrivao), činilo se da marsovski zapovjednici imaju više smisla. Barem Alanu. Hej, hajde! Nisi li to upravo izložio Nonisu od A do Ž, za vrijeme koje ti treba da popušiš cigaretu ? Da, je. To je bio dio problema. Da li su se dvije žene, čak ako je jedna bila poluluda, a druga otvoreno pokvarena, srele na uglu ulice i rastrgale jedna drugu na komadiće poput nekoliko drogiranih nar-komana zbog tako jednostavnih razloga?
Alan nije znao. I zato što nije znao, bacio je cigaretu i ponovo počeo razmatrati cijelu stvar. Za Alana, sve je počelo s pozivom Andvja Clutterbucka. Alan je upravo isključio utakmicu Patriots-Jets, (Patrioti su već gubili s devet razlike), i oblačio je kaput, kada je zazvonio telefon. Alan je namjeravao ići u Potrebne stvari i vidjeti da lije tamo gospodin Gaunt. Čak je pretpostavljao daje moguće da tamo sretne Polly. Clutov poziv je sve to promijenio. Eddie Warburton, Clut je rekao, je visio na telefonu kada se on, Clut, vratio s ručka. U četvrti grada s drvoredima, bila je neka guž- 303Stephen King va. Ženska tuča ili nešto slično. Možda bi bila dobro, Eddie je rekao, da Clut nazove šerifa i kaže mu o nevolji. "Što se prokletstvo ima Eddie Warburton javljati na telefon Še-rifovog ureda?" upitao je Alan razdražljivo. "Pa, mislim, s obzirom daje ured dispečera bio prazan, on je mislio-" "On poznaje postupak kao i svi drugi - kada je ured dispečera prazan, pozivi se puštaju preko Bastarda." "Ne znam zašto se javio na telefon," rekao je Clut s jedva prikrivenom nestrpljivošću, "ali ne mislim daje to važna stvar. Drugi poziv o nesreći je bio prije četiri minute, dok sam ja razgovarao s Eddiejem. Stara žena, nisam doznao njeno ime - ili je bila previše uzrujana da bi ga dala ili ga nije željela dati. U svakom slučaju, rekla je daje došlo do ozbiljne tuče na uglu Ford i Willowa. Uključene su dvije žene. Rekla je da koriste noževe. Rekla je da su još uvijek tamo." "Još uvijek se tuku?" "Ne - dolje su, obje. Tuča je gotova." "U redu." Alanov je um počeo brže raditi, poput ekspresnog vlaka koji je počeo ubrzavati. "Zabilježio si poziv, Clut?" "Naravno da jesam." "Dobro. Seaton je tamo poslijepodne, zar ne? Pošalji ga odmah ovamo." "Već sam ga poslao." "Bog te blagoslovio. Sada pozovi Teritorijalnu policiju." "Želiš li Jedinicu za kriminalističku istragu?" "Ne još. Za sada ih samo upoznaj sa situacijom. Naći ćemo se tamo, Clut." Kada je došao do mjesta zločina i vidio veličinu štete, Alan je preko radija obavijestio stanicu državne policije u Oxfordu i rekao im da odmah pošalju Jedinicu za kriminalističku istragu... dvije, ako je moguće. Do tada su Clut i Seaton Thomas stajali ispred žena koje su ležale raširenih ruku, i govorili su ljudima da se vrate kućama. Norris je stigao, pogledao, zatim uzeo rolu žute ljepljive trake na kojoj je pisalo MJESTO ZLOČINA, NE PRELAZI iz prtljažnika patrolnih kola. Na ljepljivoj traci je bio debeli sloj prašine, i Norris je 304
POTREBNE STVARI kasnije rekao Alanu da nije bio siguran hoće li se zalijepiti, koliko je stara. Ipak se zalijepila. Norris ju je stavio oko debla hrastova, formirajući veliki trokut oko dvije žene koje su izgledale kao da se grle u podnožju znaka stop. Promatrači se nisu vratili svojim kućama, ali su se povukli na svoje tratine. Bilo ih je oko pedeset i njihov se broj stalno povećavao s pozivima i susjedi su se žurili da vide ostatke. Andy Clutterback i Seaton Thomas su izgledali dovoljno nervozno da su skoro zgrabili svoje puške i počeli pucati u znak upozorenja. Alan je suosjećao s načinom na koji su se osjećali. U Maineu, Odsjek za kriminalističku istragu Teritorijalne policije se bavi istragom ubojstava, i za policajce sitne ribe (koji su skoro većina njih), najgore vrijeme je između otkrića zločina i dolaska Odsjeka za kriminalističku istragu. Lokalni policajci i okružni pripadnici konjičke policije su jako dobro znali daje to razdoblje kada se tzv. niz dokaza najčešće uništi. Većina također zna da ono što rade za to vrijeme će pažljivo analizirati oni koji se naknadno prave važni - većina iz sudstva i ureda ministra unutrašnjih poslova - koji vjeruju da su policajci sitne ribe, čak i okružni momci, grupa zamjenika Davvgs nespretna i šeprtljavih prstiju. A ona tiha grupa ljudi koja stoji na tratinama preko ceste bila je prokleto sablasna. Alana su podsjetili na zombije iz Zore mrtvih. Izvadio je megafon na baterije sa stražnjeg sjedala patrolnih kola i rekao im da želi da odmah uđu unutra. Oni su to učinili. Zatim je u svojoj glavi ponovio protokol još jednom, i radi om pozvao dispečera. Tamo je Sandra McMillan obavljala poslove. Nije bila tako smirena kao Sheila Brigham, ali poklonjenom se konju ne gleda u zube... i Alan je pretpostavio da će Sheila čuti što se dogodilo i brzo doći. Ako je ne dovede osjećaj dužnosti, dovest će je znatiželja. Alan je rekao Sandy da pronađe Ray Van Allena. Ray je bio dežurni medicinski dijagnostičar koji je dolazio na poziv Castle okruga - također i okružni mrtvozornik - i Alan ga je želio ovdje kada stigne Odsjek za kriminalističku istragu, ako je to moguće. "Primljeno, šerife," Sandyjereklauobraženo. "Bazajerazumjela." Alan se vratio svojim policajcima na mjesto zločina. "Koji od vas je potvrdio da su žene mrtve?" 305Stephen King Clut i Seat Thomas su se pogledali neugodno iznenađeni, i Alan je osjetio kako mu srce tone. Jedan bod za izvještaj nakon bitke - ili možda ne. Prva jedinica za kriminalističku istragu još nije bila ovdje, iako je čuo još sirena koje su se približavale. Alan se sagnuo ispod trake i približio znaku stop, hodajući na vršcima prstiju poput dječaka koji se pokušao išuljati iz kuće nakon policijskog sata.
Prolivena krv se najviše nalazila između žrtava i jarka pored njih zatrpanog lišćem, ali fina prašina kapljica- što su forenzičari nazivali backsplatter - označila je područje oko njih u grubom krugu. Alan je kleknuo na jedno koljeno izvan tog kruga, pružio ruku i ustanovio da može dohvatiti tijela - nije ni sumnjao da su one tijela - naginjući se Pogledao je iza sebe Seata, Norrisa i Cluta. Zajedno su se skupili i zurili u njega velikim očima. "Slikaj me," rekao je. Clut i Seaton su ga pogledali kao daje dao naredbu na tagaloškom, ali Norris je odjurio do patrolnih kola i kopao je u stražnjem dijelu dok nije tamo pronašao stari Polaroid, jedan od dva koja su koristili za foto-grafiranje mjesta zločina. Kada se sastane Odbor za financiranje, Alan je planirao tražiti barem jedan novi foto-aparat, ali ovo poslijepodne sastanak Odbora za financiranje mu se činio potpuno nevažnim. Norris je požurio natrag s foto-aparatom, naciljao i okinuo. Me-hanizamje zacvilio. "Bolje slikaj još jednu za svaki slučaj," rekao je Alan. "Slikaj i tijela. Ne želim da mi ti momci kažu da smo uništili dokaze. Proklet bio ako budem." Bio je svjestan da mu glas zvuči pomalo mrzovoljno, ali tu nije mogao ništa učiniti. Norris je slikao još jednom Polaroidom, evidentirajući Alanov položaj izvan dokaznog lanca, te način na koji su tijela ležala u podnožju znaka stop. Tada se Alan pažljivo nagnuo naprijed i stavio svoje prste na krvljom umrljani vrat žene koja je ležala na vrhu. Naravno, nije bilo pulsa, a nakon drugog pritiska njegovih prstiju, njena je glava pala od znaka stop i okrenula se na stranu. Alan je odmah prepoznao Nettie, i pomislio je na Polly. Oh, Isuse, pomislio je žalosno. Zatim je krenuo tražiti Wilmin puls, iako je mesarski nož bio zabijen u njenu lubanju. Njeni obrazi 306 POTREBNE STVARI i čelo bili su puni malih točkica krvi. Izgledale su poput poganske tetovaže. Alan je ustao i vratio se tamo gdje su stajali njegovi ljudi na drugoj strani trake. Nije mogao prestati misliti na Polly i znao je da to nije u redu. Trebao ju je maknuti iz svojih misli ili će ovo potpuno upropastiti. Pitao se da li je itko od ovih nespretnjakovića već identificirao Nettie. Ako je tako, Polly će sigurno čuti prije nego je nazove. Očajnički se nadao da neće doći ovamo da se sama uvjeri. Ne možeš sada brinuti o tome, ukorio je samog sebe. Očito je da pred sobom imaš dvostruko ubojstvo. "Izvadi svoj notes," rekao je Norrisu. "Ti si klupski sekretar." "Isuse, Alane, znaš kako je grozan moj pravopis." "Samo piši."
Norris je dao Polaroid Clutu i izvadio svoj notes iz stražnjeg džepa. Blok s prometnim upozorenjima s njegovim imenom na pečatu na dnu svake stranice je ispao s njim. Norris se sagnuo, podigao blok s pločnika i odsutno ga vratio ponovo u svoj džep. "Želim da zabilježiš kako je glava žene na vrhu, označene kao Žrtva 1 bila naslonjena na znak stop. Ja sam je nehotice gurnuo, provjeravajući puls." Kako je jednostavno početi se služiti policijskim jezikom, pomislio je Alan, gdje automobili postaju "vozila", a varalice postaju "počinitelji", a mrtvi građani postaju "označene žrtve". Policijski jezik, divna pomična staklena barijera. Okrenuo se Clutu i rekao mu da slika tu drugu konfiguraciju tijela, osjećajući se jako zahvalnim stoje Norris evidentirao originalni položaj prije nego je dotaknuo žene. Clut je slikao. Alan se okrenuo Norrisu. "Želim da dalje zabilježiš da sam Žrtvu 1 identificirao kao Netitiu Cobb kada joj se pomaknula glava." Seatonje zazviždio. "Hoćeš reći daje to Nettie?" "Da. To je ono što hoću reći." Norris je zapisao informaciju u svoj blok. Zatim je pitao, "Što ćemo sada raditi, Alane?" "Čekati da dođe Jedinica Odsjeka za kriminalističku istragu i pokušati izgledati živi kada dođu," rekao je Alan. 307Stephen King Jedinica kriminalističkog odsjeka je došla za manje od tri minute s dva auta, nakon kojih je došao Ray Van Allen u svom rasklimanom starom Subaru Bratu. Pet minuta kasnije, stigla je ekipa Teritorijalne policije u plavom karavanu. Svi članovi ekipe Teritorijalne policije su tada zapalili cigare. Alan je znao da će to napraviti. Tijela su bila svježa i bili su na otvorenom, ali ritual s cigarama je bio nepromjenljiv. Započeo je neugodan posao poznat u policijskom jeziku kao "osi-guravanje mjesta zločina". Odvijao se sve do mraka. Alan je radio s Henrvjem Pavtonom, šefom Stanice u Oxfordu, (i tako nominalno zaduženim za ovaj slučaj i momke iz jedinica kriminalističke istrage koji na njemu rade), već u nekim drugim slučajevima. Nikad nije vidio niti najmanji nagovještaj mašte kod Henrvja. Čovjek je bio spor, ali temeljit, savjestan spor radnik. Zato što mu je bio dodijeljen Hen-ry, Alan je smatrao da se može na trenutak išuljati i nazvati Polly. Kada se vratio, ruke žrtvi su bile učvršćene ogromnim Ziploc vrećama. Wilma Jerzvckje izgubila jednu cipelu, i isto je napravljeno s njenom nogom obučenom u čarapu. Ekipa istražnog odjela se umiješala i snimila skoro tri stotine slika. Do tada je stiglo još Teritorijalne policije. Neki su zadržavali gomilu, a ostali su skrenuli pristigle ljude s televizije prema
Općinskoj zgradi. Policijski umjetnik je napravio brzu skicu scene zločina. Konačno se trebalo pobrinuti za sama tijela - osim, jedne završne stvari. Payton je dao Alanu par jednokratnih kirurških rukavica i Ziploc vreću. "Mesarski nož ili nož?" "Uzet ću mesarski nož," rekao je Alan. Bit će gori od dva oružja, još uvijek u grudicama mozga Wilme Jerzyck, ali nije želio dirati Ne-ttie. Voliojuje. Kada su ubojita oružja maknuta, označena i stavljena u vreću, i bila na svom putu prema Augusti, dvije ekipe jedinica za kriminalističku istragu su se umiješale i počele istraživati područje oko tijela, koja su još uvijek bila u svom krajnjem zagrljaju s krvi koja se nalazila između njih i koja se sada stvrdnjavala u tvar sličnu emajlu. Kada je Ray Van Allenu konačno dozvoljeno da ih natovari u kombi Hitne pomoći, mjesto je bilo osvjetljeno dugim svjetlima policijskih patrolnih kola, a bolničari su prvo trebali odvojiti Wilmu i Nettie. 308 POTREBNE STVARI Za vrijeme većine toga, pravednici Castle Rocka su stajali okolo osjećajući se poput izbočina na deblu. Henry Payton se pridružio Alanu izvan trake na kraju neobično nježnog baleta poznatog kao Istraga mjesta nesreće. "Proklet načina da se provede nedjeljno poslijepodne," rekao je. Alanjekimnuo. "Žao mije što ti se glava pomaknula. To je bila nesreća." Alan je ponovo kimnuo. "Ipak, mislim da te nitko neće gnjaviti zbog toga. Imaš barem jednu dobru sliku originalnog položaja." Pogledao je prema Norri-su, koji je razgovarao s Clutom i tek pristiglim Johnom LaPointeom. "Sretan si da momak nije stavio svoj prst preko leće." "Oh, Norris je u redu." "Tako je i K-Y'*... na svom mjestu. U svakom slučaju, cijela stvar djeluje prilično jednostavnom. Alan se složio. Toje bio i problem ovdje; znao je to još puno prije nego su on i Norris završili svoju nedjeljnu službu u uličici iza bolnice Kennebec Vallev. Možda je cijela stvar bila previše jednostavna. "Da li namjeravaš prisustvovati zabavi rezanja?" upitao je Henry. "Da. Da li će Ryan to raditi?" "Tako sam shvatio." "Mislio sam da bih mogao povesti Norrisa sa sobom. Tijela će prvo ići u Oxford, zar ne?" "Uh-huh. Tamo ih evidentiramo." "Ako Norris i ja odemo sada, mogli'bi stići u Augustu prije nego oni tamo dođu."
Henry Payton je kimnuo. "Zašto ne? Mislim daje ovdje sve napravljeno." "Želio bih poslati jednog svog čovjeka sa svakom tvojom ekipom jedinice za kriminalističku istragu. Kao promatrače. Da li bi ti to smetalo?" Payton je razmislio o tome. "Ne - ali tko će čuvati mir? Stari Seat Thomas?" 18 Vrsta gela koji se koristi za navlaživanje određenih dijelova tijela poput vagine. 309Stephen King Alan je iznenada osjetio provalu nečega stoje bilo malo prejako da bi se otjeralo poput obične zlovolje. Danje bio dug, slušao je Hen-ryja koji je pravio neslane šale na račun njegovih zamjenika koliko god je želio... ali ipak, trebao je ostati u dobrim odnosima s Henrvjem kako bi mogao sudjelovati u onome stoje tehnički bio slučaj Teritorijalne policije, pa se suzdržao. "Hajde, Henry. Nedjelja je navečer. Čak je i The Mellow Tiger zatvoren." "Zašto si se tako zagrijao za to, Alane? Ima li nešto čudno u vezi s tim? Čuo sam da se dvije žene nisu podnosile, i daje ona na vrhu već nekoga ubila. Ni manje nego svog muža." Alan je razmislio o tome. "Ne - ništa čudno. U svakom slučaju ne barem koliko ja znam. Samo što..." "Još uvijek ti se nije sasvim iskristaliziralo u glavi?" "Nešto tako." "U redu. Sve dotle dok tvoji ljudi shvaćaju da tamo trebaju samo slušati i ništa više." Alan se malo nasmiješio. Pomislio je reći Pavtonu da kad bi savjetovao Clutu i Johnu LaPointu da postavljaju pitanja, oni bi najvjerojatnije pobjegli na drugu stranu, i odluči da to ne kaže. "Imat će usta potpuno zatvorena," rekao je. "Možeš računati na to." I tako su bili ovdje, on i Norris Ridgewick, nakon najduže nedjelje u svom životu. Ali dan je imao nešto zajedničko sa životima Nettie i Wilme: završio je. "Da li si razmišljao o tome da prespavaš u motelskoj sobi noćas?" upitao je Norris oklijevajući. Alan nije trebao čitati misli da zna o čemu on razmišlja: o ribolovu kojeg će sutra propustiti. "Prokletstvo, ne." Alan se sagnuo i podigao halju koju je upotrijebio kako bi vrata ostala otvorena. "Krenimo." "Odlična ideja," rekao je Norris, i po prvi put otkako gaje Alan vidio na mjestu zločina, zvučao je sretno. Pet minuta kasnije krenuli su prema Castle Rocku Routeom 43, svjetla patrolnih kola okruga 310 POTREBNE STVARI su probijala rupe u vjetrovitoj tmini. Kada su stigli, već je tri sata trajalo jutro ponedjeljka.
Alan je parkirao iza Općinske zgrade i izašao iz patrolnih kola. Njegov karavan je bio parkiran pored Norrisove trošne bube VW na drugoj strani parkirališta. "Ideš li odmah kući?" pitao je Norrisa. Norris se malo, zbunjeno nasmiješio i spustio oči. "Čim se pre-svučem u svoju civilku." "Norris, koliko puta sam ti rekao da koristiš muški WC kao svla-čionu?" "Hajde, Alane - ne radim to uvijek." Međutim, obojica su znali . daje Norris uvijek to radio. Alan je uzdahnuo. "Nema veze - i tebi je bio prokleto dug dan. Žao mije." Norris je slegnuo ramenima. "Bilo je ubojstvo. Ovdje se ne događaju tako često. Kada se dogode, pretpostavljam da svi međusobno pomažu." "Neka ti Sandy ili Sheila napisu potvrdu o prekovremenom, ako je netko od njih još uvijek ovdje." "I da dozvolim Busteru da prigovara zbog toga?" Norris se s nešto gorčine nasmijao. "Mislim da ću ovo izostaviti. Ovo ja častim, Alane." "Da li te zajebava?" Alan je potpuno zaboravio na glavnog gradskog izbornika ovih nekoliko posljednjih dana. "Ne - ali mi baca opasne poglede kada se vidimo na ulici. Da pogledi mogu ubijati, bio bih mrtav poput Nettie i Wilme." "Sam ću ujutro napisati potvrdu." "Ako je tvoje ime na njoj, u redu," rekao je Norris, krećući prema vratim na kojima je pisalo SAMO GRADSKI NAMJEŠTENICI. "Laku noć, Alane." "Sretno u ribolovu." Norris se odmah razvedrio. "Hvala - trebao bi vidjeti štap kojeg sam kupio u novom dućanu, Alane - sjajan je." 311Stephen King Alan se nacerio. "Kladim se daje. Stalno namjeravam otići tom momku - izgleda da ima nešto za svakoga u gradu, pa zašto ne i nešto za mene?" "Zašto ne?" složio se Norris. "Ima svakakve stvari, naravno. Iznenadit ćeš se." "Laku noć, Norrise. I ponovo hvala." "Ne spominji." Ali Norrisu je očito bilo drago. Alan je ušao u auto, krenuo natraške s parkirališta i skrenuo niz Main Street. Automatski je provjeravao zgrade na obje strane, čak niti ne registrirajući vlastito proučavanje... ali svejedno pohranjujući informacije. Jedna od stvari koju je primijetio je bila činjenica daje svjetlo bilo uključeno u prostoriji iznad Potrebnih stvari. Bilo je prilično kasno za ljude malog grada da budu budni. Pitao se da li gospodin Gaunt pati od nesanice, i ponovo se prisjetio da ga mora posjetiti - ali to će pričekati, smatrao je, dok se ne sredi tužan posao s Nettie i Wilmom na zadovoljavajući način.
Došao je do ugla Main Street i Laurel, uključio lijevi žmigavac, zatim stao nasred križanja i umjesto toga, skrenuo udesno. K vragu i odlazak kući. Bilo je to hladno i prazno mjesto s njegovim preostalim sinom koji je živio sa svojim prijateljem na rtu Cod. U toj je kući bilo previše zatvorenih vrata s previše sjećanja koja su vrebala iza njih. Na drugoj strani grada se nalazila živa žena koja je upravo sada možda užasno trebala nekoga. Možda isto tako užasno kao stoje živ čovjek trebao nju. Pet minuta kasnije, Alan je isključio svjetla i tiho se otkoturao na prilaz ispred Pollyine kuće. Vrata će biti zaključana, ali on je znao pod koji kut stepenice trijema treba pogledati. "Što još radiš ovdje, Sandy?" upitao je Norris dok je ulazio, ola-bavljujući kravatu. Sandra McMillan, izblijedljela plavuša koja je bila honorarni dispečer okruga skoro dvadeset godina, oblačila je svoj kaput. Izgledala je jako umorno. 312 POTREBNE STVARI "Sheila je imala karte za Billa Cosbvja u Portlandu," rekla je Norrisu. "Rekla je da će ostati ovdje, ali sam je natjerala da ide - praktički sam je izgurala kroz vrata. Hoću reći, koliko često Bili Cosby dolazi u Maine?" Koliko često dvije žene raskomadaju jedna drugu zbog psa koji je najvjerojatnije došao iz skloništa za životinje Castle okruga?pomislio je Norris... ali nije rekao. "Pretpostavljam, ne tako često." "Skoro nikad," Sandy je duboko uzdahnula. "Ipak, reći ću ti tajnu - sada kada je sve završilo, skoro sam poželjela da sam rekla da kada je Sheila ponudila da će ostati. Noćas je bilo tako ludo - mislim daje svaka televizijska stanica u državi nazvala barem devet puta, a do negdje jedanaest sati, ovo je mjesto izgledalo poput robne kuće u vrijeme Božične rasprodaje." "Pa, idi kući. Imaš moju dozvolu. Jesi li uključila Bastarda?" Bastard je bio aparat koji je prebacivao pozive Alanovoj kući kada dispečer nije bio u službi u stanici. Ako se nitko nije javio kod Alana nakon četiri zvonjenja, Bastard bi prekinuo i rekao onima koji zovu da nazovu Teritorijalnu policiju u Oxfordu. To je sistem za nuždu koji ne bi funkcionirao u velikom gradu, ali u okrugu Castle, koji je imao najmanji broj stanovnika od svih šesnaest okruga Maine, je dobro funkcionirao. "Uključenje." "Dobro. Imam osjećaj da Alan možda neće ići ravno kući." Sandy je značajno podigla obrve. "Jesi li išta čula od poručnika Paytona?" upitao je Norris. "Ništa." Zastala je. "Da li je bilo užasno, Norrise? Mislim... te dvije žene?" "Bilo je prilično užasno, naravno," složio se. Njegova je civilka uredno visjela na vješalici koju je pričvrstio iznad ručke ormara s dosjeima. Njegov je običaj bio da oblači i skida uniformu na poslu posljednje tri
godine, iako se rijetko presvlačio u ovako neuobičajeno vrijeme. "Idi kući, Sandy -ja ću zaključati kada završim." Gurnuo je vrata kupaone i objesio vješalicu na vrh vrata WC-a. Otkopčavao je košulju svoje uniforme kada je začuo lagano kucanje na vratima. ' 'Norris ?'' viknula j e S andy. 313e," odvratio je. "Skoro sam zaboravila - netko je ostavio poklon za tebe. Na tvom je stolu." Norris je zastao dok je otkopčavao svoje hlače. "Poklon? Od koga?" "Ne znam. Mjesto je bilo zaista ludnica. Ali ima i poruku. Također i mašnu. Mora daje to tvoja tajna ljubavnica." "Moja ljubavnica je toliko tajna da čak niti ja ne znam za nju," rekao je Norris s velikim žaljenjem. Iskoračio je iz svojih hlača i položio ih preko vrata dok je oblačio traperice. Vani, Sandy McMillan se nasmiješila s malo zlobe. "Noćas je svratio gospodin Keeton," rekla je. "Možda gaje on ostavio. Možda je to poklon za pomirbu." Norris se nasmijao. "Načekat ću se za to." "Pa, svakako mi reci sutra - umirem od znatiželje. Zgodan je paket. Laku noć, Norris." " 'noć." Tko mije mogao ostaviti poklon? pitao se, povlačeći patentni zatvarač na šlicu. Sandy je otišla, povlačeći ovratnik svog kaputa dok je izlazila -noć je bila vrlo hladna, podsjećajući je da je zima pred vratima. Cyndi Rose Martin, odvjetnikova žena, bila je jedna od mnogih ljudi koje je vidjela te noći - Cyndi Rose se pojavila rano te večeri. Sandy, međutim, nije nikad pomislila to spomenuti Norrisu; nije se kretao u Martinovim visokim društvenim i profesionalnim krugovima. Cyn-di Rose je rekla da traži svog supruga, što je Sandy imalo dovoljno smisla, (iako je ta večer bila tako navrat-nanos da Sandy vjerojatno ne bi bilo čudno niti da je žena rekla da traži Mikhaila Baryshniko-va), zato jer je Albert Martin obavljao dio gradskih pravnih poslova. Sandy je rekla da nije vidjela gospodina Martina te večeri, iako je Cyndi Rose mogla slobodno pogledati gore i vidjeti da lije s gospodinom Keetonom, ako želi. Cyndi Rose je rekla da misli da će to 314 T5OTREBNESTVARI napraviti, kad je već ovdje. Do tada je telefonska centrala ponovo svjetlila poput Božičnog drvca i Sandy nije vidjela daje Cyndi Rose izvadila četvrtasti paket u sjajnom staniol papiru i s plavom baršunastom mašnom iz svoje velike torbe i stavila je na stol Norrisa Rid-gewicka.
Njeno lijepo liceje bilo obasjano osmijehom dok je to radila, ali sam osmijeh nije bio uopće lijep. U stvari, bio je prilično okrutan. Norris je čuo da su se vanjska vrata zatvorila i slabo, zvuk pokretanja Sandyinog auta. Gurnuo je košulju u traperice, obuo mokasin-ke, i pažljivo složio uniformu na vješalici. Pomirisao je košulju ispod pazuha i odlučio da ne mora odmah ići u čistionu. To je bilo dobro; ušteđevina je stečevina. Kada je izašao iz WC-a, vratio je vješalicu na istu ručku ormara za dosjee, gdje je nije mogao vidjeti na izlasku. To je isto bilo dobro, jer se Alan razbjesnio kao ris kada je Norris zaboravio i ostavio svoju odjeću da visi po policijskoj stanici. Rekao je daje tako policijska stanica izgledala kao praonica rublja. Otišao je do svog stola. Netko mu je zaista ostavio poklon - to je bila kutija umotana u svijetlo plavi staniol papir za zamatanje i plavu baršunastu traku koja se na vrhu rasprsnula u pahuljičastu mašnu. Ispod mašne je bila zataknuta četvrtasta bijela omotnica. Sada jako znatiželjan, Norris je maknuo omotnicu i trgajući je otvorio. Unutra je bila kartica. Na njoj je bilo natipkana kratka, zagonetna poruka, velikim štampanim slovima: !!!! .'SAMO PODSJETNIK!!!!! Namrštio se. Jedine dvije osobe kojih se mogao sjetiti da ga stalno podsjećaju na neke stvari su bile Alan i njegova majka...a njegova je majka umrla prije pet godina. Podigao je paket, prekinuo traku, i stavio mašnu pažljivo sa strane. Zatim je skinuo papir, otkrivajući običnu kartonsku kutiju. Bila je oko trideset centimetara duga, deset centimetara široka i deset centimetara duboka. Poklopac je bio zalijepljen. 315Stephen King Norris je potrgao selotejp i otvorio kutiju. Unutra je bio sloj bijelog tankog papira preko predmeta, dovoljno tankog da bi se vidjela ravna površina s izbočinama koje su se nalazile na njoj, ali ne dovoljno tanak da bi mu dozvolio da vidi kakav je poklon. Posegnuo je da izvuče van tanki papir, i njegov je kažiprst udario u nešto tvrdo - isturen metalni jezik. Teške čelične ralje su zatvorile tanki papir, a također i prva tri prsta Norrisa Ridgevvicka. Bol je zaparala njegovu ruku. Zavrištao je i posrnuo prema nazad, hvatajući desni zglavak lijevom rukom. Bijela se kutija prevrnula na pod. Tanki papir se zgužvao. Oh, kurvin sine, to boli! Zgrabio je tanki papir, koji je visio dolje u zgužvanim trakama, i oslobodio ga. Ono stoje otkrio bila je velika Victorv mišolovka. Netko ju je namjestio, stavio u kutiju, omotao oko nje tanki papir kako bije sakrio, i zatim zamotao u lijepi plavi papir. Sada je bila stisnuta oko prva tri prsta njegove desne ruke. Slomila je odmah
nokat njegovog kažiprsta, vidio je; sve stoje ostalo bio je krvavi polumjesec čistog mesa. "PraWefefro/"povikao je Norris. U svojoj boli i šoku, prvo je udarao mišolovkom po bočnoj strani stola Johna LaPointea umjesto da samo odvali čeličnu šipku.Sve stoje uspio napraviti je bilo daje povrijedio svoje prste o metalni rub stola i poslao novi val boli u svoju ruku. Ponovno je zavrištao, zatim zgrabio šipku mišolovke i po vukao je prema natrag. Oslobodio je prste i ispustio mišolovku. Čelična je šipka ponovno škljocnula na drveno dno mišolovke, kada je pala na pod. Norris je na trenutak stajao tresući se, zatim je ponovo odjurio u WC, lijevom rukom otvorio hladnu vodu i gurnuo desnu ruku pod pipu. Kucala je poput krivo usađenog zuba mudrosti. Stajao je sa svojim ustima razvučenim u grimasu, gledajući tanke niti krvi koji su u virovima otjecali u odvod, i pomisli što je Sandy rekla: Navratio je gospodin Keeton... možda je to poklon za pomirbu. I poruka: SAMO PODSJETNIK. Oh, to je bio Buster, naravno. Nije ni malo sumnjao. To je bilo točno u Busterovom stilu. "Ti kurvin sine," Norris je stenjao. Hladna je voda umrtvila njegove prste, ublažavajući to užasno kucanje, ali je znao da će se vratiti kad stigne kući. Aspirin će ga 316 POTREBNE STVARI možda malo oslabiti, ali je još uvijek mislio da može zaboraviti da će se noćas naspavati. Ili da će sutra ići u ribolov, što se toga tiče. Oh, da hoću - ići ću u ribolov čak i ako moja jebena ruka otpadne. To sam isplanirao, tome sam se veselio, i Danforth jebeni Buster Keeton me neće zaustaviti. Zatvorio je vodu i upotrijebio papirnati ručnik kako bi pažljivo osušio ruku. Niti jedan prst koji je bio uhvaćen u mišolovku nije bio slomljen - barem je on tako mislio, ali su već počeli oticati, bez obzira na hladnu vodu. Poluga mišolovke je ostavila tamno crveno-lju-bičastu masnicu koja se protezala preko prstiju između prvog i drugog zgloba. Izloženo meso ispod onog što je nekad bio nokat njegovog kažiprsta je ispuštalo male kapljice krvi, i ono bolesno kucanje je već ponovo započelo. Vratio se natrag u napuštenu svlačionu i pogledao iskrivljenu mišolovku, koja je ležala na strani pored Johnovog stola. Podigao ju je i otišao do svog stola. Stavio je mišolovku u kutiju i sve zajedno u gornju ladicu svog stola. Uzeo je aspirin iz donje ladice i istresao tri u svoja usta. Zatim je uzeo tanki papir, papir za zamatanje, traku i mašnu. To je natrpao u koš za smeće, pokrivajući ih lopticama bačenog papira. Nije imao namjeru reći Alanu, niti bilo kome drugome o ružnoj psini koju mu je Buster izveo. Ne bi se smijali, ali Norris je znao što bi pomislili... ili
pomislili daje napravio: Samo Norris Ridgewick bi nasjeo nečem takvom - gurnuti desnu ruku u zapetu mišolovku, možeš li vjerovati? Mora daje to njegova tajna ljubavnica... gospodin Keeton je navratio večeras... možda je to poklon za pomirbu. "Sam ću se brinuti o sebi," rekao je Norris tihim, odbojnim glasom. Držao je svoju ranjenu ruku na svojim grudima. "Na svoj način i u svoje vrijeme." Iznenada mu se pojavila nova i uporna misao: što ako se Buster ne zadovolji mišolovkom, koja, ipak, nije morala funkcionirati? Što ako je otišao do Norrisove kuće? Tamo je bio Bazun štap za ribolov, i čak nije bio ni zaključan; samo gaje naslonio u kutu šupe, pored košare za ribolov. Što ako Buster zna za to i odluči ga slomiti na dva dijela? 317Stephen King "Ako to napravi, ja ću njega slomiti na dva dijela," rekao je No-rris. Govorio je tihim, ljutitim gunđanjem kojeg Henry Pavton - kao i mnogi drugi kolege koji su provodili zakon - ne bi prepoznali. Potpuno je zaboravio zaključati vrata kada je odlazio iz ureda. Čak je na trenutak zaboravio bol u svojoj ruci. Jedina stvar koja je bila važnaje bilo stići kući. Stići kući i provjeriti da lije Bazun štap još uvijek u redu. 8 Oblik pod pokrivačima se nije pomaknuo kada je Alan polako ušao, i pomislio je daje Polly zaspala - vjerojatno uz pomoć Perco-dana prije spavanja. Tiho se skinuo i skliznuo u krevet pored nje. Kad se njegova glava smjestila na jastuku, vidio je da su joj oči otvorene i da ga gledaju. To gaje na trenutak uplašilo, pa se trgnuo. "Koji neznanac dolazi u krevet ove djeve?" nježno je upitala. "Samo ja," odgovorio je, nježno se smiješeći. "Ispričavam se što sam te probudio, djevo." "Bila sam budna," rekla je, i stavila svoje ruke oko njegovog vrata. Spustio je svoje oko njenog struka. Njena toplina kreveta mu je odgovarala - bila je poput uspavane peći. Na trenutak je osjetio nešto tvrdo na grudima i odmah je otkrio da nešto nosi ispod svoje pamučne spavaćice. Zatim se to pomaknulo, udarajući između njene lijeve dojke i pazuha na lijepom srebrnom lancu. "Jesi li u redu?" upitao ju je. Pritisnula je stranu svog lica na njegov obraz, još uvijek ga držeći. Mogao je osjetiti njene ruke zakvačene oko šije njegovog vrata. "Ne," rekla je. Riječ je izašla u drhtajućem uzdahu, a zatim je poče-lajecati. Držao ju je dok je plakala, gladeći njenu kosu. "Zašto mi nije rekla što joj je ta žena radila, Alane?" Polly je konačno upitala. Malo se odmaknula od njega. Sada su se njegove oči priviknule na mrak i mogao je vidjeti njeno lice - tamne oči, tamnu kosu, bijelu kožu.
"Ne znam," rekao je. 318 POTREBNE STVARI "Da mi je rekla, ja bih se pobrinula za to! Ja bih sama otišla posjetiti Wilmu Jerzvck, i... i..." Nije bio trenutak da joj kaže daje Nettie očito igrala igru sa skoro istom energičnošću i zlobom kao i sama Wilma. Isto tako nije bilo vrijeme da joj kaže daje došlo vrijeme kada se sve Nettie Cobb ovog svijeta - a pretpostavljao je, i Wilme Jerzvck - ne mogu više srediti. Došlo je vrijeme kada ih više nitko nije mogao popraviti. "Tri i trideset je ujutro," rekao je. To je loše vrijeme za razgovor o tome što se moglo i što se trebalo napraviti." Na trenutak je oklijevao prije nego je ponovo progovorio. "Prema Johnu LaPointeu, Nettie ti je nešto rekla o Wilmi jutros - jučer ujutro, sada. Što je to bilo?" Polly razmisli. "Pa, nisam znala da je to o Wilmi - u svakom slučaju ne tada. Nettie je to spomenula kod lazanje. A moje ruke... moje ruke su bile zaista loše. Odmah je to vidjela. Nettie je-bila je - možda je bila -ja ne znam - zbunjena u nekim stvarima, ali ja nisam ništa mogla sakriti od nje. "Puno te je voljela," Alan je rekao ozbiljno, i to je dovelo do nove poplave suza. Znao je da bude, kao stoje znao da se neke suze moraju isplakati bez obzira koliko je sati - dok ne navru, one bjesne i pale iz-nutra. Nakon nekog vremena, Polly je mogla dalje nastaviti. Njene ruke su se vratile oko Alanovog vrata dok je govorila. "Izvadila je one glupe termalne rukavice, samo što su ovaj puta zaista pomogle - sadašnja kriza je u svakom slučaju, čini se prošla - i zatim je napravila kavu. Pitala sam je ima li što za napraviti kod kuće i rekla je da nema. Rekla je da Raider čuva stražu i zatim je rekla nešto kao, "Mislim da će me ionako ostaviti na miru. Nisam je niti vidjela niti čula, pa pretpostavljam daje konačno shvatila poruku." Nije bilo točno tako, Alane, ali približno." "Kada je navratila?" "Oko deset i četvrt. Možda je bilo malo kasnije ili malo ranije, ali ne puno. Zašto, Alane? Da li to išta znači?" Kada je Alan skliznuo između plahti, osjećao se kao da će zaspati deset sekundi nakon što njegova glava legne na jastuk. Sada je bio ponovo potpuno budan i napeto razmišljao. 319Stephen King "Ne," rekao je nakon nekog vremena. "Ne mislim da to išta znači, osim daje Nettie razmišljala o Wilmi." "Ne mogu to vjerovati. Izgledala je toliko bolje - zaista je. Sjećaš se kako sam ti rekla daje skupila hrabrost da sama ode u Potrebne stvari prošlog četvrtka?" "Da."
Pustila gaje i zlovoljno se otkoturala na leđa. Alan je čuo tihi metalni zveket! kada je to napravila, i ponovo nije ništa pomislio o tome. Njegov je mozak još uvijek razmatrao ono što mu je Polly upravo rekla, okrećući to na ovu i onu stranu, poput draguljara koji proučava sumnjiv kamen. "Morat ću srediti sprovod," rekla je. "Nettie ima neke rođake u Yarmouthu - u svakom slučaju nekoliko - ali oni nisu htjeli imati ništa s njom dok je bila živa, i vjerojatno će još manje htjeti imati s njom sada kada je mrtva. Hoću li moći ići u Nettienu kuću, Alane? Mislim daje imala adresar." "Donijet ću ti ga. Nećeš moći ništa uzeti, barem ne dok dr. Ryan ne objavi svoje nalaze autopsije, ali ne vidim ništa loše u tome da ti dozvolim da prepišeš nekoliko telefonskih brojeva." "Hvala." Sinula mu je iznenadna misao. "Polly, kada je Nettie otišla odavde?" "Mislim u četvrt do jedanaest. Moglo je biti jedaneast sati. Mislim da nije ostala puni sat. Zašto?" "Ništa," rekao je. Imao je trenutnu ideju: ako je Nettie ostala dovoljno dugo kod Polly, možda nije imala dovoljno vremena za vratiti se kući, naći svog psa mrtvog, uzeti kamenje, napisati poruke, staviti ih na kamenje, otići do Wilmine kuće i razbiti prozore. Ali ako je Nettie otišla od Polly u četvrt do jedanaest, to joj je dalo više od dva sata. Puno vremena. Hej, Alane! glas - lažno veseo koji je obično ograničavao svoje ubacivanje na temu Annie i Todda - je progovorio. Kako to da sam pokušavaš ovo pokvariti, dobro momče? I Alan nije znao. Bilo je još nešto što nije znao - kako je Nettie uopće odnijela takvu gomilu kamenja do Jerzyckove kuće? Nije imala vozačku dozvolu i nije imala pojma o upravljanju autom. 320 POTREBNE STVARI Prekini sa sranjem, dobro momče, savjetovao je glas. Napisala je poruke kod kuće - vjerojatno odmah u hodniku pored mrtvog tijela svog psa-i izvadila elastike iz vlastite kuhinjske ladice. Nije trebala ... nositi kamenje; bilo ga je puno u Wilminom stražnjem vrtu. Žarne? Točno. Ipak nije se mogao riješiti pomisli daje kamenje već doneseno s već pričvršćenim porukama. Nije imao konkretnog razlo-P- i ga da to pomisli, ali mu se činilo točno... kao stvar koja se očekuje ili od djeteta ili od nekoga tko razmišlja kao dijete. Netko kao Nettie Cobb. Ostavi to... pusti to! Ipak, nije mogao. Polly je dotaknula njegov obraz. "Jako mi je drago da si došao, Alane. Mora daje i za tebe bio užasan dan." "Imao sam boljih, ali sada je gotovo. I ti bi trebala to pustiti. Odspavaj malo. Sutra imaš puno posla za napraviti. Želiš li da ti donesem tvoju tabletu?"
"Ne, barem su moje ruke malo bolje. Alane-" Prekinula je, ali se nemirno uskomešala ispod pokrivača. "Što?" "Ništa," rekla je. "Nije bilo važno. Mislim da mogu spavati, sada kada si ti ovdje. Laku noć." "Laku noć, dušo." Otkotrljala se od njega, povukla pokrivače i umirila se. Na trenutak je pomislio kako gaje zagrlila - osjećaj njenih ruku zakvače-nih oko njegovog vrata. Ako je mogla savinuti svoje prste dovoljno da to napravi, onda joj je zaista bilo bolje. To je bila dobra stvar, možda najbolja koja mu se dogodila otkako je Clut telefonirao za vrijeme nogometne utakmice. Kad bi stvari samo ostale bolje. Polly je imala malu devijaciju septuma i sada je počela lagano hrkati, zvuk za kojeg je Alan otkrio da je prilično ugodan. Bilo je dobro dijeliti krevet s još jednom osobom, stvarnom osobom koja je proizvodila stvarne zvukove... i ponekad krala pokrivače. Nacerio '\: se u mraku. Zatim su mu se misli vratile ubojstvima i osmijeh je izblijedio. Mislim da će me u svakom slučaju ostaviti na miru. Nisam je niti vidjela niti čula, pa pretposta vljam daje konačno sh vatila poruku. 321Stephen King Nisam je niti vidjela, niti čula. Pretpostavljam daje konačno shvatila poruku. Slučaj poput ovog se nije trebao rješavati; čak bi i Seat Thomas mogao točno reći što se dogodilo nakon jednog pogleda na mjesto zločina kroz svoje trifokalne naočale. Umjesto pištolja za dvoboj, u zoru se koristio kuhinjski pribor, ali rezultat je bio isti: dva tijela u mrtvačnici K.V. bolnice s Y rezovima autopsije na njima. Jedino pitanje je bilo zašto se to dogodilo. Imao je nekoliko pitanja, nekoliko neobjašnjenih razloga za zabrinutost, ali će se oni bez sumnje raspršiti prije nego Wilma i Nettie dođu pod zemlju. Sada su nezadovoljstva bila važnija, i neka od njih (pretpostavljam daje konačno shvatila poruku) su imala imena. Za Alana, kriminalistički slučaj je bio poput vrta okruženog visokim zidom. Trebaš ući u njega, zato tražiš vrata. Ponekad ih ima nekoliko, ali iz njegovog iskustva, uvijek su postojala barem jedna; naravno da jesu. Da nisu, kako bi uopće ušao vrtlar da posije sjeme? Mogla su biti velika, sa strelicom koja je pokazivala prema njima i svjetlećim neonskim natpisom na kojem je pisalo UDI OVDJE, ili su mogla biti mala i pokrivena s toliko bršljana da si ih trebao tražiti neko vrijeme prije nego si ih našao, ali su uvijek bila tamo i ako si tražio dovoljno dugo i nisi se bojao dobiti nekoliko žuljeva na svojim rukama od uklanjanja raslinja, uvijek si ih našao. Ponekad su vrata bila neki dokaz koji se našao na mjestu nesreće. Ponekad je to bio svjedok. Ponekad je to bila pretpostavka koja se čvrsto bazirala na događajima i logici. Njegove pretpostavke u ovom
slučaju su bile: jedan, daje Wilma slijedila davno ustanovljeni uzorak uznemiravanja i jebanja; dva, da je ovaj puta izabrala krivu osobu s kojom će se igrati nadmudrivanja; tri; daje Nettie ponovo skrenula kao onda kada je ubila svog muža. Ali... Nisam je niti vidjela, niti čula. Ako je Nettie zaista to rekla, koliko je to mijenjalo na stvari? Koliko je pretpostavki ta jedna rečenica mogla pobiti? Alan to nije znao. Buljio je u mrak Pollvine spavaće sobe i pitao se da li će uopće pronaći vrata. Možda Polly nije dobro čula što je Nettie rekla. 322 POTREBNE STVARI To je bilo tehnički moguće, ali Alan to nije vjerovao. Nettiene radnje, barem do određene granice, su potvrdile ono stoje Polly tvrdila da je čula. Nettie nije došla na posao kod Polly u petak - rekla je da je bolesna. Možda i je bila, ili se možda bojala Wilme. To je imalo smisla; doznali su od Petea Jerzvcka daje Wilma, nakon stoje otkrila da su joj plahte uništene, barem jednom prijetila Nettie preko telefona. Možda je drugi puta prijetila sljedećeg dana o čemu Pete nije znao. Ali Nettie je došla posjetiti Polly s hranom u nedjelju ujutro. Da li bi to napravila daje Wilmajoš uvijek potpirivala vatru? Alan to nije znao. Zatim, tu je bila stvar kamenja koje je bilo bačeno kroz Wilmine prozore. Svaka od popratnih bilješki je govorila istu stvar: REKLA SAM TI DA ME OSTAVIŠ NA MIRU. OVO JE TVOJE POSLJEDNJE UPOZORENJE. Upozorenje obično znači da osoba koja je upozorena obično ima više vremena za promijeniti svoje ponašanje, ali to je vrijeme isteklo za Wilmu i Nettie. Srele su se na uglu ulice samo dva sata nakon stoje kamenje bačeno. Pretpostavio je da se može vratiti na to ako bude trebao. Kada je Nettie našla psa, vjerojatno je bila bijesna. Isto tako i Wilma kada je došla kući i vidjela štetu u svojoj kući. Samo još jedan telefonski poziv je bio potreban da baci posljednju iskru. Jedna od tih dviju žena je obavila taj poziv... i počelo je. Alan se okrenuo na svoju stranu, zaželjevši da su to stari dani, kada si još uvijek mogao dobiti evidenciju lokalnih poziva. Daje mogao dokazati činjenicu da su Wilma i Nettie razgovarale prije svog posljednjeg susreta, osjećao bi se mnogo bolje. Ipak - prihvati zadnji telefonski poziv kao gotovu činjenicu. Još uvijek ostaju same poruke. Mora da se tako dogodilo, pomislio je. Nettie je došla kući od Poli}'i našla svog psa mrtvog na podu hodnika. Pročitala je poruku na vadičepu. Zatim je napisala istu poruku na četrnaest ili šesnaest listova papira i stavila ih u džep svog kaputa. Isto tako je uzela i hrpu elastika. Kada je došla do Wilme, ušla je u stražnje dvorište. Sakupila je četrnaest ili šesnaest kamena i upotrijebila elastike za pričvršćivanje poruka. loje sve morala napraviti prije bacanja bilo kojeg kamena -predugo bi
trajalo daje stala usred zabave da podigne još kamenja i stavi još poruka. A kada je završila, otišla je kući i još je razmišljala o svom mrtvom ljubimcu. Sve to mu je djelovalo pogrešno. 323Stephen Kinf. Sve mu je djelovalo bezvezno. Pretpostavljalo je slijed misli i radnji koje nisu odgovarale onome stoje znao o Nettie Cobb. Ubojstvo njenog muža je bio rezultat dugog ciklusa ponižavanja, ali samo ubojstvo je bio nagonski zločin kojeg je počinila žena čiji je razum bio poremećen. Ako su bili točni podaci u starim dosjeima Georgea Bannermana, Nettie Cobb sigurno nije pisala nikakve poruke upozorenja Albionu Cobbu. Ono što mu se činilo točnim, bilo je puno jednostavnije: Nettie je došla kući od Polly. Našla je svog psa mrtvog u hodniku. Uzela je mesarski nož iz kuhinjske ladice i krenula prema ulici da odreže veliki komad poljske guzice. Ali ako je to bio slučaj, tko je razbio prozore Wilme Jerzyck? "A osim toga i vremena su tako čudna, "promrljao je i nemirno se okrenuo na drugu stranu. John LaPointe je bio s ekipom jedinice za kriminalističku istragu koja je provela nedjeljno poslijepodne i večer ispitujući kretanje Nettie - koja su bila njena kretanja. Otišla je kod Polly s lazanjama. Rekla je Polly da će vjerojatno proći pored novog dućana, Potrebne stvari, na putu kući i razgovarati s vlasnikom, Lelandom Gauntom, ako bude tamo - Polly je rekla da ju je gospodin Gaunt pozvao da pogleda neki predmet to poslijepodne i Nettie je trebala reći gospodinu Gauntu da će se Polly vjerojatno pojaviti, iako je ruke prilično jako bole. Ako je Nettie otišla u Potrebne stvari, ako je Nettie provela neko vrijeme tamo - razgledavajući, razgovarajući s novim vlasnikom za kojeg su svi u gradu mislili daje čaroban i kojeg Alan nikako nije uspio upoznati - to je moglo otvoriti prozor za priliku i ponovno dati mogućnost tajanstvenog bacača kamenja. Ali nije. Dućan je bio zatvoren. Gaunt je rekao Polly, koja je zaista svratila kasnije, i momcima iz Odsjeka za kriminalističku istragu da nije vidio ni traga ni glasa od Nettie od dana kada je došla i kupila sjenilo od stakla u boji. U svakom slučaju, proveo je jutro u stražnjoj sobi, slušajući klasičnu glazbu i katalogizirajući stvari. Daje netko kucao, ionako vjerojatno ne bi čuo. Tako je Nettie vjerojatno otišla direktno kući, i to joj je ostavilo vremena da napravi sve te stvari koje je Alan smatrao toliko nevjerojatnim. 324 Prozor za mogućnost Wilme Jerzyck je bio još uži. Njen je muž imao nešto opreme za stolarske poslove u podrumu; bio je tamo cijelo nedjeljno jutro od osam do negdje deset sati. Rekao je daje vidio da postaje kasno, pa je spremio alat i otišao gore da se obuče za misu u
jedanaest sati. Policajcima je rekao da se Wilma tuširala kada je ušao u spavaću sobu, i Alan nije imao razloga sumnjati u izjavu novog udovca. Mora daje bilo ovako: Wilma napušta kuću u misiji vožnje u devet i trideset ili devet i četrdeset. Pete je u podrumu, radi kućice za ptice ili tako nešto, i čak ne zna daje otišla. Wilma dolazi do Nettie-ne kuće oko četvrt do deset - nekoliko minuta nakon što je Nettie otišla do Polly - i vidi da su vrata otvorena. Za Wilmu, to je isto kao i prvorazredni poziv. Parkira, ulazi unutra, ubija psa i piše poruku bez razmišljanja, i ponovo odlazi. Nitko od susjeda se ne sjeća daje vidio Wilmin svijetložuti Yugo - nezgodno, ali gotovo nikakav dokaz da nije bila tamo. U svakom slučaju, većina susjeda je ionako otišla, ili u crkvu ili u posjete izvan grada. Wilma vozi natrag kući, odlazi gore dok Pete sprema svoju blanja-licu, pilu ili nešto takvo, i svlači se. Kada Pete odlazi u glavnu kupaonicu da opere piljevinu s ruku prije nego obuče kaput i kravatu, Wilma je upravo ušla pod tuš; u stvari, vjerojatno je još suha sjedne strane. To stoje Pete Jerzyck našao svoju ženu pod tušem je jedina stvar u cijeloj zbrci koja je za Alana imala savršenog smisla. Vadičep koji je upotrijebljen na psu je bio dovoljno smrtonosno oružje, ali kratko. Željela je oprati krvave mrlje sa svojih ruku. Wilma se sjedne strane mimoiđe s Nettie, a s druge sa svojim mužem. Da lije to moguće? Da. Samo kroz ušicu igle, ali bilo je moguće. Zato, pusti to Alane. Pusti i idi spavati. Ali još uvijek nije mogao, zato jer još uvijek je nešto smrdilo. Jako je smrdilo. Alan se još jednom otkoturao na leđa. Dolje je čuo sat u dnevnoj sobi koji je tiho otkucavao četiri. To uopće nikud ne vodi, ali se činilo da ne može odvratiti svoje misli od toga. Pokušao je zamisliti Nettie kako sjedi strpljivo za svojim kuhinjskim stolom i stalno piše OVO JE TVOJE POSLJEDNJE UPOZORENJE dok, njen ljubljeni pas leži na manje od šest metara od 325Stephen King nje. Nije to mogao koliko god pokušavao. Ono što se činilo kao vrata u taj određeni vrt sada je sve više i više izgledao kao pametna slika vrata na visokom, neprekinutom zidu. Trompel'oeil. Je li Nettie otišla do Wilmine kuće u Willow Streetu i razbila prozore? To nije znao, ali je znao daje Nettie Cobb još uvijek zanimljiva osoba u Castle Rocku... luda žena koja je ubila svog muža, a zatim provela sve one godine u Juniper Hillu. U rijetkim prilikama kada je skrenula s puta svoje uobičajene rutine, opazili bi je. Da je otišla prikradati se u Willow Street u nedjelju ujutro - možda mrmljajući za sebe dokje hodala i skoro sigurno plačući - sigurno bije opazili. Sutra će Alan početi kucati na vrata između dviju kuća i postavljati pitanja.
Konačno je počeo padati u san. Slika koja gaje slijedila bila je hrpa kamenja s papirima omotanim oko svakog. I ponovo je pomislio: Ako ih Nettie nije bacila, tko je onda ? Budući da su se sitni sati ponedjeljka ujutro polako šuljali prema zori i početku novog i zanimljivog tjedna, mladić po imenu Ricky Bisonette se pojavio iza grmlja koje je okruživalo baptistički župni dvor. Unutar te zgrade uredne poput apoteke velečasni William Rose je spavao snom pravednika. Ricky, devetnaestogodišnjak i ne previše velikog mozga, radio je u Sonnvjevom Sunocu. Već davno je zatvorio, ali se motao po uredu, čekajući da bude dovoljno kasno, (ili dovoljno rano), da izvede psinu velečasnom Roseu. U petak poslijepodne, Ricky je navratio u novi dućan i počeo razgovarati s novim vlasnikom, koji je bio zanimljiv stari momak. Jedna stvar je vodila drugoj, i u jednom trenutku, Ricky je shvatio daje rekao gospodinu Gauntu svoju najdublju, najtajniju želju. Spomenuo je ime mlade glumice-maneken-ke - veoma mlade glumice-manekenke - i rekao gospodinu Gauntu da bi dao sve za neke slike te mlade žene bez odjeće. "Znate, imam nešto što bi vas zanimalo," rekao je gospodin Gaunt. Pogledao je po dućanu kao da želi potvrditi da je prazan osim njih dvo-jice, zatim otišao do vrata i okrenuo natpis OTVORENO na ZATVO- 326 POTREBNE STVARI RENO. Vratio se do svog mjesta za blagajnom, kopao ispod pulta i iz-vadio neoznačenu svijetlosmeđu omotnicu. "Pogledajte ove, gospodin Bissonette," rekao je gospodin Gaunt i tada namignuo poput bludnog svjetskog čovjeka. "Mislim da ćete biti zapanjeni. Možda i zadivljeni." Preneražen je možda bilo više nalik tome. To je bila glumica-ma-nekenka za kojom je Ricky žudio -morala je biti! -i bila je i više nego gola. Na nekim slikama je bila s poznatim glumcem. Na drugima je bila s dva poznata glumca, od kojih je jedan bio dovoljno star da joj bude djed. A na drugima - Ali prije nego je mogao vidjeti ijednu drugu, (a činilo se da ih ima pedeset ili više, sve briljantne osam puta deset sjajne fotografije u boji), gospodin Gaunt ih je maknuo. "To je -!" Ricky se davio, spominjući ime koje je bilo poznato čitaocima sjajnih tabloida i gledaocima sjajnih talk-showova. "Oh, ne," rekao je gospodin Gaunt, dok su njegove oči boje ne-frita govorile Oh, da. "Siguran sam da ne može biti... ali sličnost je fantastična, zar ne? Prodaja ovakvih slika je protuzakonita, naravno - na stranu seksualni sadržaj, ali djevojka je malo starija od sedamnaest, tko god daje - ali svejedno me se može uvjeriti da ih prodam, gospodine Bissonette. Groznica u mojoj krvi nije malarija, već trgovina. Pa! Hoćemo li se cjenkati?"
Nastavili su se cjenkati. Ricky Bissonette je završio kupovinu sedamdeset i dvije pornografske fotografije za trideset i šest dolara... i tu malu psinu. Pretrčao je preko tratine župnog dvora sagnut u struku, i na trenutak je stao u sjenu trijema da provjeri kako ga nitko ne gleda, a zatim se popeo stepenicama. Iz stražnjeg džepa je izvukao običnu bijelu karticu, otvorio otvor za poštu i unutra gurnuo karticu. Zatvorio je mjedeni otvor vršcima prstiju, izbjegavajući da zaklopoće kod zatvaranja. Zatim je preskočio ogradu trijema i projurio natrag preko tratine. Imao je velike planove za dva ili tri sata mraka koja su još preostala ovog ponedjeljka ujutro; uključivali su sedamdeset i dvije fotografije i veliku bocu Jergens losiona za ruke. Kartica je izgledala poput bijelog moljca dokje lepršala niz otvor za poštu prema izblijedjelom tepihu u prednjem hodniku župnog dvora. Palaje na stranu gdje je bila poruka: 327Stephen King Kako si Glupi Babtistički Jebaču štakora. Pišemo ti da bismo ti rekli daje bolje da Prestaneš govoriti protiv naše Casino noći. Mi ćemo se samo malo zabaviti, a nećemo Te povrijediti. U svakom slučaju, grupa nas Lojalnih katolika je umorna od tvog Babtističkog Sranja. Ionako znamo da ste svi vi Babtisti pizdolisci. Sada Obrati Pažnju na OVO, Velečasni Parobrode Willy. Ako ne budeš držao svoje Kurčevo lice podalje od Naših poslova, zasmrdjet ćemo Tebe i tvoje prijatelje Guzice tako jako, da ćete Zauvijeksmrdjeti! Ostavite nas na miru, vi Glupi Babtistički Jebači Štakora ILI ĆE VAM BITI ŽAO, KURVINI SINOVI. "Samo upozorenje" od ZABRINUTIH KATOLIKA CASTLE ROCKA Velečasni Rose je pronašao poruku kada je sišao stepenicama u svojem kućnom ogrtaču kako bi uzeo jutarnje novine. Njegovu je reakciju možda bolje zamisliti nego opisati. 10 Leland Gaunt je stajao pored prozora dnevne sobe iznad Potrebnih stvari ruku prekriženih na ledi .ma gledajući grad Castle Rock. Stan od četiri sobe iza njega bi izazvao čuđenje u gradu, jer u njemu nije bilo ničega - uopće nifiega. Niti kreveta, niti aparata, niti jednog stolca. Ormari su stajali ottvoreni i prazni. Nekoliko mucica prašine je lijeno padalo po podu ne znajući za tepihe na laganom propuhu koji se osjećao uz pod. iDoslovno jedini namještaj je bilo uređenje prozora: tople karirane zavjese. One su bile jedini namještaj koji je bio važan, jer su bile jediino što se moglo vidjeti s ulice. Grad je sada spavao. Dućani s>u bili tamni, kuće su bile tamne, i jedini pokret na Main Streetu je bila signalna lampa na križanju Main Streeta i Watermilla, koja se: uključivala i isključivala u umornom žutom ritmu.
Gledao je grad : nježnim očima punim ljubavi. To još nije bio njegov grad, ali će uskioro biti. Već je imao na njega pravo pljenidbe. Oni to još nisu znali.... ali će doznati. Doznat će. Veliko otvaranjeje prošlo jakoJ, jako dobro. 328 POTREBNE STVARI Gospodin Gaunt je razmišljao o sebi kao o električaru ljudske duše. U malom gradu kao što je Castle Rock, sve kutije s osiguračima su bile uredno poredane jedna pored druge. Ti si samo trebao otvoriti kutije... i početi križanje. Spojiš Wilmu Jerzvck s Nettie Cobb koristeći žice iz druge dvije kutije s osiguračima - mladića poput Briana Ruska i pijanca poput Hugha Priesta, na primjer. Na isti način spojiš druge ljude, Buster Keetona s Norrisom Ridgewickom, Fran levvetta s Georgeom Nelsonom, Sally Ratcliffe s Lesterom Prattom. U nekom trenutku provjeriš svoj fantastične poslove spajanja da bi bio siguran da sve ispravno funkcionira - kao što je to danas napravio - a zatim se pritajiš i svako malo šalješ napon kroz strujni krug kako bi stvari ostale zanimljive. Da bi se stvari zagrijavale. Ali uglavnom se pritajiš dok sve nije napravljeno...a ti tada pustiš struju. Svu struju. Svu odjednom. Za sve to je bilo potrebno razumijevanje ljudske prirode, i - "Naravno da je to u stvori pitanje ponude i potražnje," razmišljao je Leland Gaunt dok je gledao usnuli grad. A zašto? Pa... samo zato, u stvari. Samo zato. Ljudi su uvijek razmišljali u terminima duša, i naravno, uzet će ih toliko koliko bude mogao kad zatvori dućan; one su Lelandu Ga-untu bile ono što su trofeji bili lovcu, što su punjene ribe bile ribaru. U praktičnom smislu sada su mu malo vrijedile, ali je ipak pomicao granice ako je ikako mogao, bez obzira što bi mogao reći obratno; da napravi manje, to više ne bi bila igra. Ipak, uglavnom gaje zabava, a ne duše tjerala naprijed. Jednostavna zabava. Poslije svega, to je bio jedini razlog koji je bio važan, zato jer kad su godine bile duge, zabavljao si se gdje god si mogao. Gospodin Gaunt je maknuo ruke s leđa - te ruke koje su bile odbojne svakom tko je bio nesretan da je morao osjetiti njihov pucke-tavi dodir - i čvrsto ih je zakvačio, pritiščući zglobove desne ruke u dlan lijeve, zglobove lijeve pritiščući u dlan desne. Njegovi su nokti bili dugi i debeli i žuti. Bili su isto oštri, i nakon trenutk-dva, pore-zali su kožu njegovih prstiju, nakon čega je počela teći crno-crvena gusta krv. 329Stephen King Brian Rusk je plakao u svom snu. Myra Evans je gurnula ruke u međunožje i počela bijesno masturbirati - u snu, Kralj je vodio ljubav s njom.
Danforth Keeton je sanjao da leži usred završnog dijela staze na trkalištu Lewiston, i pokrio je lice rukama dok su mu se konji naglo primicali. Sally Ratcliffe je sanjala da je otvorila vrata mustanga Lestera Pratta samo da bi otkrila daje pun zmija. Hugh Priest se probudio od svog vriska, sanjajući da je Henry Beaufort, pipničar u The Mellow Tigeru, prolio tekućinu iz upaljača preko njegovog lisičjeg repa i zapalio ga. Everett Frankel, liječnički pomoćnik Ray Van Allena je sanjao da je stavio svoju novu lulu u usta i otkrio da se kamiš pretvorio u britvu i daje prerezao svoj jezik. Polly Chalmers je počela tiho stenjati, i unutar male srebrne amajlije koju je nosila, nešto se pomaknulo sa šuškanjem poput zujanja malih prašnjavih krila. I pustilo je slab, prašnjav miris... poput podrhtavanja ljubica. Leland Gaunt je polako pustio svoj stisak. Njegovi veliki, iskrivljeni zubi su se otkrili u osmijehu koji je bio i veseo i iznenađujuće ružan. Kroz cijeli Castle Rock, snovi su odletjeli i nemirni spavači su se još jednom smirili. Za sada. Uskoro će izaći sunce. Nedugo nakon toga, započet će novi dan, sa svim iznenađenjima i čudima. Vjerovao je daje to vrijeme da zaposli pomoćnika... pomoćnik neće biti imun na proces koji je sada započeo. Bože, ne. To bi pokvarilo svu zabavu. Leland Gaunt je stajao pored prozora i gledao grad, koji se prostirao ispod njega, bespomoćan, u svoj toj prekrasnoj tmini. JAVNA BIBLIOTEKA UHNIC1 330 u**' Do sada objavljeno u Biblioteci Đaka * Frederik Poni: Dolaze kvantne mačke Michael Crichton: Sfera f i John Varley: Titan Čarobnica Demon Stephen King: Četiri iza ponoći 1-2 Stephen King: Potrebne stvari U pripremi: Stephen King: Tamna polovica
Kustošijski venec 3; tel.: 01 / 57 76 92 ZAGREB
DVANAESTO POGLAVLJE 1 Ponedjeljak 14. listopada, Kolumbov dan, je u Castle Rocku osvanuo vedar i vruć. Stanovnici su prigovarali zbog vrućine, i kada su se grupice sastale, u Town Commonu, kod Nan, na klupama ispred Općinske zgrade - govorili su jedni drugima da to nije prirodno. Vjerojatno ima neke veze s prokletim naftnim požarima u Kuv/aitu, govorili su, ili možda s rupama u ozonskom sloju o čemu su stalno brbljali na televiziji. Nekoliko starosjedioca je izjavilo da nikad nije bilo trideset supnjeva u sedam sati ujutro u drugom tjednu listopada kada su oni bili mladi. To naravno nije bila istina i većina, (ako ne i svi), su to znali; svake dvije ili tri godine mogao si računati da će bablje ljeto biti malo izvan ruke i da će biti četiri ili pet dana kao da si usred srpnja. Tada ćeš se jednog jutra probuditi s onim stoje bilo nalik ljetnoj hladnoći i vidjet ćeš daje prednja tratina ukočena od mraza ili zapuha snijega ili i jednog i drugog koji lepršaju na hladnom zraku. Sve su to znali, ali kao predmet razgovora, vrijeme je bilo previše dobro da bi ga pokvarili priznajući to. Nitko se nije želio svañati; svañe nisu bile dobra zamisao kada je vrijeme postalo nerazumno toplo. Ljudi su bili skloni postati gadni, a ako su stanovnici Castle Rocka željeli otrežnjavajući primjer onoga što se može dogoditi kada ljudi posta-Stephen King nu gadni, samo su trebali pogledati na križanje Willow i Ford Streeta. "One dvije žene su to zaslužile," Lenny Partridge, najstariji stanovnik grada i prvorazredan tračer, je mislio dok je stajao na stepenicama male sudnice okruga koja je zauzimala zapadno krilo Općinske zgrade. "Obje su bile luñe od para štakora u začepljenom zahodu. Ta Cobbova je zabila viljušku u svog muža, znaš." Lenny je povukao pojas ispod svojih vrećastih hlača. "Izbola ga poput svinje, to je napravila. Prokletstvo! Nisu li neke žene lude?" Pogledao je u nebo i rekao: "Kad je ovako vruće, neminovno će biti još svaña. Već sam to prije vidio. Prva stvar koju bi šerif Pangborn trebao napraviti je narediti Henrvju Beaufortu da zatvori Tigera dok vrijeme ponovno ne postane normalno." "To mi odgovara, starce," rekao je Charlie Fortin. "Mogu kupiti pivo za dan ili dva u Hemphillu i piti kod kuće." To je izazvalo smijeh raštrkane grupe ljudi oko Lennvja i žestoko mrgoñenje samog gospodina Partridgea. Grupa se razdvojila. Većina tih ljudi je trebala raditi bez obzira na praznik tako da su neki od tih klimavih kamiona parkiranih ispred Nan odlazili, krećući na poslove sječe i prijevoza debala u Sweden i Nood's Ridge i van pored Castle jezera. Danforth "Buster" Keeton je sjedio'u svojoj radnoj sobi, odjeven samo u gaće. Gaće su bile mokre. Nije napuštao sobu od nedjelje navečer,
kada je nakratko otišao do Općinske zgrade. Uzeo je dosje Porezne uprave i donio ga kući. Glavni izbornik Castle Rocka je po treći put podmazivao svoj Colt pištolj. U nekom trenutku ovog jutra gaje namjeravao napuniti. Zatim je namjeravao ubiti svoju ženu. Zatim je namjeravao otići do Općinske zgrade, pronaći tog kurvinog sina Ridgewicka, (nije imao pojma daje to Norrisov slobodan dan), i ubiti njega. Konačno, namjeravao se zaključati u svoj ured i ubiti se. Odlučio je da je jedini način da zauvijek pobjegne Progoniteljima da poduzme ove korake. Bio je budala kada je mislio drugačije. Čak niti igra na ploči koja je čarolijama odabirala pobjednike 10 POTREBNE STVARI na trkalištu nije Ih mogla zaustaviti. Shvatio je to jučer kada je došao kući i pronašao one užasne ružičaste ceduljice nalijepljene po cijeloj kući. Telefon na stolu je zazvonio. Zapanjen, Keeton je stisnuo obarač Colta. Čuo se suh prasak. Daje pištolj bio napunjen, metak bi probio vrata radne sobe. Zgrabio je slušalicu. "Ne možete li me ni malo ostaviti na miru?" ljutito je vikao. Tihi glas koji je odgovorio, odmah gaje ušutkao. Bio je to glas gospodina Gaunta koji se izlio na njegovu ranjenu dušu poput bal-zama za ublažavanje. "Kakve ste bili sreće s igračkom koju sam vam prodao, gospodine Keeton?" ♦ "Funkcionirala je!" rekao je Keeton. Njegov je glas bio veseo. Barem na trenutak je zaboravio daje planirao naporno jutro ubojstava i samoubojstva. "Bože, dobio sam u svim utrkama!" "Pa, to je krasno," rekao je gospodin Gaunt toplo. Keetonovo lice se ponovo naoblačilo. Njegov se glas spustio skoro do šapata. "Tada... jučer... kada sam stigao kući..." Ustanovio je da ne može nastaviti. Trenutak kasnije je otkrio - na svoje veliko oduševljenje i još veću radost - da i ne treba. "Otkrili ste da su Oni bili u vašoj kući?" upitao je gospodin Gaunt. "Da! Da /Kako ste zna-" "Oni su svugdje u ovom gradu," rekao je gospodin Gaunt. "Rekao sam vam to posljednji put kad smo se sreli, zar ne?" "Da! I -" Keeton je iznenada prestao. Njegovo se lice iskrivilo od straha. "Oni bi mogli i prisluškivati ovu liniju, shvaćate li to gospodine Gaunt? Oni bi upravo sada mogli prisluškivati naš razgovor!"
Gospodin Gaunt je ostao miran. "Mogli bi, ali Oni to ne rade. Molim vas, nemojte misliti da sam naivan, gospodine Keeton. Već sam Ih prije sretao. Puno puta." "Siguran sam da jeste," rekao je Keeton. Otkrivao je daje divlji užitak koji ga je obuzeo s Dobitnom kartom bio mali ili nikakav u usporedbi s ovim; da pronañe nakon onog što se činilo kao stoljeće borbe i mraka, srodnu dušu. 11Stephen King "Imam malu elektronsku napravu pričvršćenu na svoju liniju," nastavio je gospodin Gaunt svojim mirnim i mekim glasom. "Kada se linija prisluškuje, uključi se malo svjetlo. Sada gledam to svjetlo, gospodine Keeton i tamno je. Tamno je poput srca nekih u ovom gradu." "Vi znate, zar ne?" rekao je Danforth Keeton gorljivim, drhtavim glasom. Osjećao se kao da će zaplakati. "Da. I nazvao sam vas da vam kažem da ne smijete učiniti ništa nepromišljeno, gospodine Keeton." Glas je bio nježan, umirujući. Dok gaje slušao, Keeton je osjećao da njegova glava počinje lebdjeti poput dječjeg balona napunjenog helijem. "To bi Njima previše olakšalo stvari. Pa, da li vi shvaćate što bi se dogodilo da vi umrete?" "Ne," Keeton je promrljao. Gledao je kroz prozor. Oči su mu bile prazne i sanjive. "Imali bi zabavu!" povikao je gospodin Gaunt nježno. "Napili bi se u uredu šerifa Pangborna! Otišli bi do Homeland groblja i pišali po vašem grobu!" "Šerif Pangborn?" rekao je Keeton nesigurno. "Ne mislite valjda daje trutu poput zamjenika Ridgevvicka dozvoljeno raditi u slučaju poput vašeg bez naredbi svojih nadreñenih, zar ne?" "Ne, naravno da ne." Sada je počeo gledati jasnije. Oni; uvijek su bili Oni, tamni oblak oko njega koji gaje mučio, a kada zgrabiš taj oblak, ne dobiješ ništa. Sada je konačno počeo shvaćati da Oni imaju lica i imena. Možda su čak bili i ranjivi. Bilo je ogromno olakšanje to znati. "Pangborn, Fullerton, Samuels, Williamsova, vaša žena. Oni su svi dio toga, gospodine Keeton, ali sumnjam - da, i to prilično jako -da je šerif Pangborn kolovoña. Ako je tako, on bi volio da vi ubijete jednog ili dva njegova podreñena i tada se maknete s puta. Pa sumnjam daje to točno na što on cilja već dugo. Ali vi ćete ga zavarati, gospodine Keeton, žarne?" "Daaaa/" Keeton je šapnuo žestoko. "Što trebam napraviti?" "Danas ništa. Obavljajte svoj posao kao i obično. Idite na utrke večeras, ako želite i uživajte u svom novom kupljenom predmetu. Ako se Njima budete činili obični kao i uvijek, to će Ih izbaciti iz ravnoteže. To će posijati zbrku i nesigurnost meñu neprijateljem."
12 POTREBNE STVARI "Zbrku i nesigurnost," Keeton je riječi izgovarao sporo, iskušavajući ih. "Da, ja pripremam svoje planove i kada doñe vrijeme, obavijestit ću vas." "Obećavate li?" "On, da, naravno, gospodine Keeton. Vi ste mi jako važni. U stvari, mogu ići tako daleko i reći vam da bez vas ne bih mogao." Gospodin Gaunt je prekinuo. Keeton je odložio svoj pištolj i opremu za čišćenje. Zatim je otišao gore, stavio svoju zaprljanu odjeću u košaru za odjeću, istuširao se i obukao. Kada je sišao dolje, Mvrtle je u početku ustuknula pred njim, ali Keeton joj je govorio nježno i poljubio je u obraz. Mvrtle se počela opuštati. Kakva je god bilakriza, čini se daje prošla. , Everett Frankel je bio velik crvenokos čovjek koji je izgledao kao Irac koliko i Cork okrug... što nije bilo iznenañujuće, budući da su majčini preci došli iz Corka. Četiri je godine bio osobni pomoćnik Ray Van Allena, otkada je došao iz mornarice. Taj ponedjeljak ujutro došao je u opću praksu Castle Rocka u četvrt do osam, i Nancy Rama-ge, glavna sestra, ga je pitala da li može odmah otići na farmu Burg-meyer. Te noći je Helena Burgmeyer imala ono što je moglo biti napad epilepsije, rekla je. Ako Everettova dijagnoza to potvrdi, trebao ju je svojim autom dovesti u grad kako bi je liječnik - koji će uskoro stići - mogao pregledati i odlučiti treba li ići u bolnicu na ispitivanja. Obično bi Everett bio nesretan zato što ga se odmah šalje u kućnu posjetu, naročito tako daleko na selo, ali u nezgodno vruće vrijeme poput ovog, vožnja izvan grada je djelovala kao prava stvar. Osim toga, tu je bila i lula. Kada je ušao u Plvjnouth, otključao je pretinac za rukavice i izvadio je van. Bila je od štive, s glavomjednako dubokom i širokom. Tu lulu je izrezbario majstor obrtnik; ptice i cvijeće i loza su okruživali glavu u uzorku koji se činio kao da se mijenja svaki put kada ga se pogleda iz drugog ugla. Ostavio je lulu u pretincu za rukavice ne 13Stephen King samo zato stoje pušenje bilo zabranjeno u liječničkoj ordinaciji, već zato što mu se nije sviñala pomisao daje drugi ljudi, (naročito njuškalo poput Nancy Ramage), gledaju. Prvo bi željeli znati gdje ju je kupio. Zatim bi željeli znati koliko je platio za nju. Takoñer, neki bi možda bili zavidni zbog nje. Stavio je kamiš izmeñu svojih zubiju, ponovno se diveći kako je tamo divno pristajao, kako je bio savršeno na svom mjestu. Spustio je retrovizor dolje na trenutak da se može vidjeti i bio potpuno zadovoljan s onim što je vidio. Pomislio je da ga lula čini starijim, pametnijim,
zgodnijim. A kada je lula bila stisnuta meñu zubima, a glava okrenuta prema gore pri pravom uglañenom kutu, osjećao se starijim, pametnijim, zgodnijim. Vozio je Main Streetom, namjeravajući prijeći Tin Bridge izmeñu grada i sela, a tada je usporio približavajući se Potrebnim stvarima. Zelena tenda gaje vukla poput udice za ribe. Iznenada je postalo jako važno - u stvari, neizbježno stati. Stao je, počeo izlaziti iz auta i tada se sjetio daje lula još uvijek stisnuta medu zubima. Izvadio ju je, (osjećajući pomalo žalost kada je to napravio), i ponovo zaključao u pretinac za rukavice. Ovaj put je već došao do pločnika prije nego se vratio do Plvmoutha da zaključa sva četvora vrata. S tako lijepom lulom nije htio riskirati. Bilo tko bi mogao doći u iskušenje ukrasti tako lijepu lulu. Bilo tko. Približio se dućanu, a zatim stao, osjećajući razočaranje. Natpis je visio u izlogu. ZATVORENO KOLUMBOV DAN je pisalo. Everett se upravo namjeravao okrenuti kada su se vrata otvorila. Gospodin Gaunt je stajao tamo, izgledajući i sam blistavo i prilično uglañeno u žućkastosmeñoj jakni sa zakrpama na laktovima i uglje-no-sivim hlačama. "'Uñite, gospodine Frankel," rekao je. "Drago mije vidjeti vas." "Pa, ja sam krenuo van grada - posao - i pomislio sam stati i ponovo vam reći koliko mi se sviña lula. Uvijek sam želio jednu upravo takvu." Osmjehujući se, gospodin Gaunt je rekao, "Znam." "Ali vidim da ste zatvoreni, pa neću smetati v -" 14 POTREBNE STVARI "Nikad nisam zatvoren za svoje omiljene mušterije, gospodine Frankel, a vas stavljam meñu njih. Visoko meñu njih. Uñite." Pružio je svoju raku. Everett je ustuknuo pred njom. Leland Gaunt se veselo nasmijao na to i maknuo se u stranu kako bi mladi liječnikov asistent mogao ući. "Zaista ne mogu ostati -" počeo je Everett, ali je osjećao da ga noge nose naprijed u tminu dućana kao da one znaju bolje. "Naravno da ne," rekao je gospodin Gaunt. "Izlječitelj mora krenuti na svoje ugovorene obilaske, otpuštajući lance bolesti koji vežu tijelo..." Njegovo cerenje, nešto kao dizanje obrvi i stisnutih, zbijenih zubi, naglo se pojavilo. "... i tjerajući vragove koji vežu duh. Jesam li u pravu?" "Pretpostavljam da jeste," rekao je Everett. Osjećao je nelagodu kad je gospodin Gaunt zatvorio vrata. Nadao se da će lula biti dobro. Ponekad su ljudi provaljivali u automobile. Ponekad su to radili i usred bijela dana.
"Vaša će lula biti u redu," tješio gaje gospodin Gaunt. Iz svog je džepa izvukao običnu omotnicu s jednom riječju napisanom na prednjoj strani. Riječ je bila Ljubavi. "Sjećate li se da ste obećali napraviti jednu psinu za mene, dr. Frankel?" "Ja nisam dok-" Obrve gospodina Gaunta su se skupile na način koji je Everetta natjerao odmah da prestane i odustane. Krenuo je pola koraka nazad. "Sjećate li se ili se ne sjećate?" pitao je gospodin Gaunt oštro. "Bolje je da mi odmah odgovorite, mladiću - nisam siguran za tu lulu kao što sam bio siguran trenutak prije." "Sjećam se!" rekao je Everett. Njegov je glas bio užurban i uzrujan. "Sally Ratcliffe! Nastavnica govora!" Obrva gospodina Gaunta se opustila. Zajedno s njim se opustio i Everett Frankel. "Točno. A došlo je vrijeme da obavite tu malu psinu, doktore. Evo." Pružio je omotnicu. Everett ju je uzeo, i dok je to radio, pazio je da njegovi prsti ne dotaknu prste gospodina Gaunta. "Danas je školski praznik, ali mlada gospoñica Ratcliffe je u svom uredu, i sreñuje svoju dokumentaciju," rekao je gospodin Gaunt. "Znam da vam to nije usput prema Burgmever farmi -" 15Stephen King "Kako znate toliko toga?" upitao je Everett omamljenim glasom. Gospodin Gaunt je to nestrpljivo zanemario, "-ali bi mogao imati vremena svratiti kad se budete vraćali, da?" ' "Pretpostavljam-" "A budući da se neznanci u školi, čak i kada su tamo učenici, gledaju sa sumnjom, možete objasniti svoje prisustvo tamo da ste navratili u ordinaciju bolničarke, da?" "Ako je tamo, pretpostavljam da to mogu napraviti," rekao je Everett. U stvari, zaista bih trebao, zato -" "-jer još niste podigli evidenciju cijepljenja," završio je gospodin Gaunt umjesto njega. "To je dobro. Ustvari, ona neće biti tamo, ali vi to ne znate, zar ne? Samo gurnite glavu u njenu ordinaciju, zatim otiñite. Ali na putu unutra ili van, želim da stavite ovu omotnicu u auto koji je gñica Ratclii'fe posudila od svog mladića. Želim da to stavite ispod vozačevog sjedišta... ali ne sasvim ispod. Želim da ga ostavite tako da samo ugao viri van. Everett je znao savršeno dobro tko je "mladić gñice Ratcliffe": nastavnik tjelesnog odgoja u gimnaziji. Da je mogao birati, Everett bi radije napravio psinu Lesteru Prattu, nego njegovoj zaručnici. Pratt je bio krupan mladi baptist koji je obično nosio plave majice i plave hlače trenirke s bijelom trakom uzduž svake nogavice. Bio je tip momka koji
je izlučivao znoj i Isusa iz svojih pora u očito jednakim, (i obilnim), količinama. Everett nije mnogo mario za njega. Pitao se znatiželjno da li je Lester već spavao sa Sally - bila je priličan komad. Mislio je da je odgovor vjerojatno ne. Dalje je mislio da kada se Lester zapali nakon malo previše maženja na ljuljačci na trijemu, Sally ga vjerojatno tjera na trbušnjake u stražnjem dvorištu ili na nekoliko desetaka sprintova oko kuće. "Sally opet ima Prattmobil?" "Naravno," rekao je gospodin Gaunt, pomalo razdražljivo. "Jeste li završili sa svojim duhovitostima, dr. Frankel?" "Naravno," rekao je. Uistinu, osjećao je iznanañujuće duboko olakšanje. Bio je malo zabrinut zbog "psine" koju je gospodin Gaunt želio da napravi. Sada je vidio da je njegova zabrinutost bila glupa. To nije bilo kao da gospodin Gaunt želi da stavi praskavicu 16 POTREBNE STVARI u ženinu cipelu ili stavi laksativ Ex-Lax u njeno čokoladno mlijeko ili nešto takvo. Kakvu štetu može napraviti omotnica? Osmijeh gospodina Gaunta, sunčan i sjajan, ponovno se pojavio. "Vrlo dobro," rekao je. Krenuo je prema Everettu, koji je s užasom primijetio da gospodin Gaunt očito namjerava staviti svoju ruku oko njega, j Everett se brzo pomaknuo prema nazad. Na taj način, gospodin Gaunt gaje uputio natrag prema prednjim vratima i otvorio ih. "Uživajte u luli," rekao je. "Da li sam vam rekao da je jednom pripadala Sir Arthur Conan Doyleu, stvaraocu velikog Sherlocka Holmesa. "Ne!" uskliknuo je Everett Frankel. "Naravno da nisam," rekao je gospodin Gaunt eereći se. "To bi bila laž... aja nikad ne lažemkad se tiče posla, dr. Frankel. Ne zaboravite svoj mali zadatak." "Neću." "Tada ću vam poželjeti ugodan dan." "I vamais-" Ali Everett je već govorio u prazno. Vrata s povučenim zaslonom su već bila zatvorena za njim. Pogledao ih je na trenutak, zatim polako otišao do svog Plymou-tha. Da su ga tražili točan izvještaj onog stoje rekao gospodinu Ga-untu i što je gospodin Gaunt rekao njemu, on bi to loše obavio, jer se nije mogao točno sjetiti. Osjećao se poput čovjeka koji je dobio malo laganog anestetika. Kada je ponovo sjedio za svojim volanom, prva stvar koju je Everett napravio je bila da otključa pretinac za rukavice, stavi omotnicu s Ljubavi napisanom na prednjoj strani, i izvadi lulu. Jedna stvar koje se
sjećao je bila da ga je gospodin Gaunt zafrkavao, rekavši mu daje A. Conan Doyle nekoć bio vlasnik ove lule. I skoro mu je povjerovao. Kako glupo! Samo si je trebao staviti u usta i stisnuti zube oko kamiša da bi znao bolje. Originalni vlasnik ove lule je bio Hermann Goring. Everett Frankel je pokrenuo svoj auto i odvezao se polako iz grada. A na svom putu do Burgmeyerove farme je trebao stati uz stranu ceste samo dva puta da se divi kako je lula popravila njegov izgled. 17Stephen King Albert Gendron je držao svoju zubnu ordinaciju u Castle Buil-dingu, nešarmantnoj zgradi od cigle koja je stajala nasuprot gradske Općinske zgrade i zdepastog cementnog bunkera u kojem se nalazio vodovod Castle okruga. Castle Building je bacao svoju sjenu na potok Castle i Tin Bridge od 1924, i u njemu su se nalazila tri od pet pravnika okruga, okulist, audiologist, nekoliko nezavisnih posrednika za prodaju nekretnina, savjetnik za kredite, jedna ženska služba javljanja na pozive, i dućan za uramljivanje slika. Desetak drugih ureda u zgradi su bili trenutačno prazni. Albert, koji je bio jedan od nepokolebljivih pristaša Naše Gospe od mirnih voda od vremena oca O'Neala, sada se penjao, njegova nekoć crna kosa sada je postajala boje soli i papra, njegova široka ramena su se naginjala onako kako nisu nikad u danima njegove mladosti, ali je još uvijek bio čovjek impozantne veličine - visok metar i devedeset četiri centimetra i težak stotinu i četrdeset kilograma, bio je najveći čovjeku gradu, ako ne i u cijelom okrugu. Penjao se po uskom stubištu na četvrti i posljednji kat sporo, zastajkujući na vrhu stepenica kako bi došao do daha prije nego nastavi, pazeći na šum na srcu koji mu je ustanovio dr. Van Allen. Na pola puta posljednjih stuba, vidio je list papira zalijepljen na mutnom staklu svog ureda, koji je sakrivao natpis na kojem je pisalo ALBERT GENDRON Dr. Stom. Mogao je pročitati pozdrav na toj poruci još dok je bio pet stuba do vrha i njegovo je srce počelo jače kucati, bez obzira na šum. Samo nije napor uzrokovao njegovo poskakivanje; bio je to bijes. SLUŠAJ TI RIBOŽDERU JEDAN! bilo je napisano na vrhu lista jarko crvenim Magic markerom. Albert je skinuo bilješku s vrata i brzo je pročitao. Disao je kroz nos dok je to radio - hrapavo, brektajuće izdisanje zbog kojeg je zvučao poput bika koji namjerava napasti. SLUŠAJ TI RIBOŽDERU JEDAN! Pokušali smo te uvjeriti - "Neka čuje onaj koji razumije" - ali nije bilo koristi. TI SI KRENUO NA SVOJ PUT PROKLETSTVA I S TAKVIM POSLOVIMA TI ĆEŠ GA UPOZNATI. Podnosili smo tvoju papinsku idolatriju i čak tvoje obožavanje babilonske
18 POTREBNE STVARI kurve. Ali sada si otišao predaleko. NEĆE BITI KOCKANJA S VRAGOM U CASTLE ROCKU! Pristojni kršćani mogu osjetiti miris PAKLENSKE VATRE i SUMPORA u Castle Rocku ove jeseni. Ako ti ne možeš, to je zato što ti je nos začepljen tvojim vlastitim grijehom i poniženjem. SLUŠAJ NAŠE UPOZORENJE I UZMI GA U OBZIR: ODUSTANI OD SVOG PLANA PRETVARAJUĆI OVAJ GRAD U BRLOG LOPOVA I KOCKARA ILI ĆEŠ OSJETITI PAKLENSKU VATRU! OSJETIT ĆEŠ MIRIS SUMPORA! "Zli će biti preobraćeni u paklu kao i sve nacije koje zaboravljaju Boga." Psalm 9:17 SLUŠAJ I UZMI U OBZIR, ILI ĆE TVOJ PLAČ JADIKOVKE BITI ZAISTA GLASAN. ZABRINUTI BAPTISTI CASTLE ROCKA "Govno na toastu," konačno je rekao Albert, i zgužvao poruku u šaku veličine šunke. "Taj idiotski mali baptistički prodavač cipela je konačno izgubio razum." Njegov prvi posao nakon otvaranja ordinacije je bio nazvati oca Johna i reći mu da će igra možda biti malo grublja od sada pa do Ca-sino noći. "Ne brini, Alberte," otac Brighamje rekao mirno. "Ako se taj idiot sudari s nama, otkrit će kako jako mi ribožderi možemo uzvratiti udarac... jesam li u pravu?" "U pravu ste, oče," rekao je Albert. Još uvijek je držao zgužvanu poruku u jednoj ruci. Sada ju je pogledao i neugodan mali osmijeh se pojavio ispod morževog brka. "U pravu ste." Do deset i petnaest tog jutra, digitalni natpis ispred banke pokazivao je daje temperatura u Castle Rocku trideset i šest stupnjeva. Na drugom kraju Tin Bridgea, neumjereno toplo sunce je proizvelo sjajno treperenje, dnevnu zvijezdu na mjestu gdje Route 117 prelazi preko horizonta i kreće prema gradu. Alan Pangborn je bio u svom uredu, pregledavajući izvještaje o ubojstvima Cobb-Jerzyck, i nije vidio taj odsjaj sunca na metalu i staklu. Čak i da je, ne bi ga previše JAVNA BIBLIOTEKA U ZENICI wStephen King
interesirao - napokon, to je bio samo nadolazeći auto. Ipak, divlji sjaj kroma i stakla, koji se kretao prema mostu brzinom većom od sto deset kilometara na sat, nagovještavao je dolazak važnog dijela sudbine Alana Pangborna... i cijelog grada.
U izlogu Potrebnih stvari, natpis na kojem je pisalo ZATVORENO KOLUMBOV DAN skinula je ruka dugih prstiju koja se pojavila iz rukava žućkas-tosmeñe sportske jakne. Na njegovo mjesto je došao novi natpis. Na ovom je pisalo TRAŽI SE POMOĆ. Auto je još uvijek vozio osamdeset u području u kojem je pisalo četrdeset, kada je prelazio most. Bio je to auto kojeg bi srednjoškolska djeca gledala sa strahopoštovanjem i zavišću; Dodge Challenger zelene boje limete bio je straga podignut, pa je prednji dio bio okrenut prema cesti. Kroz zadimljena stakla prozora, slabo se mogao razabrati zaštitni luk koji se nalazio na krovu izmeñu prednjih i stražnjih sjedala. Stražnji dio bio je prekriven naljepnicama: HEARST, FUELLY, FRAM, QUAKER STATE, GOODYEAR WIDE OVA-LS, RAM CHARGER. Motor je zadovoljno mrmorio, opijen devedeset i šest oktanskim gorivom koje se može kupiti samo u Oxford Plains Speedwayu kada doñete sjeverno od Portlanda. Malo je usporio na križanju Glavne ulice i Laurel, zatim stao na jedno koso parkirališno mjesto ispred lokala The Clip Joint tihim škripanjem guma. Tada nije bilo nikoga u lokalu tko se šišao; obojica i Bili Fullerton i Henry Gendron, njegov brijač broj dva, su sjedili na stolcima za mušterije ispod starih natpisa Brylcreem i Wildroot Creme Oil. Izmeñu sebe su podijelili jutarnje novine. Kada je vozač kratko dodao gas motoru, uzrokujući pucketanje ispušnih plinova i praskanje cijevi, obojica su podigli pogled. "Ako sam ikad vidio mrtvački stoj, ondaje to ovo," rekao je Henry. Bili je kimnuo i povukao svoju donju usnicu palcem i kažiprstom desne ruke. "Da." 20 POTREBNE STVARI Obojica su gledala s iščekivanjem kada se motor ugasio i otvorila vrata vozača. Noga u izguljenim crnim čizmama pojavila se iz tamne utrobe Challengera. Bila je priljubljena uz nogu obučenu u uske, izblijedjele traperice. Trenutak kasnije, vozač je izašao van i stao na neumjereno vruće dnevno svjetlo, skidajući svoje naočale i stavljajući ih u V izrez svoje košulje dok je gledao okolo polako i prezirno. "Uh-oh," rekao je Henry. "Izgleda kao da se pojavila zla sreća." Bili Fullerton je buljio u prikazu sa sportskom stranicom novina u svom krilu i čeljustima malo razjapljenim. "Ace Merrill," rekao je. "Života mi." "Koga vraga on radi ovdje?" ogorčeno je pitao Henry. "Mislio sam daje u Mechanic Fallsu, i da zajebava /yjAov način života."
"Ne znam," rekao je Bili i ponovo povukao s'voju donju usnicu. "Gledaj ga! Siv poput štakora i vjerojatno dva puta okrutniji! Koliko ima godina, Henry?" Henry je slegnuo ramenima. "Više od četrdeset i manje od pedeset je sve što znam. Uostalom, koga je briga koliko ima godina? Meni još uvijek izgleda kao problem." Kao da gaje čuo, Ace se okrenuo prema debelom staklu izloga i podigao svoju ruku na spor, sarkastičan pozdrav. Dva su se muškarca trg-nula i zašuštala ogorčeno, poput para starih cura koje su upravo shvatile daje drzak zvižduk s vratiju igračnice biljara bio upućen njima. Ace je gurnuo ruke u džepove svojih Low Ridersa i odšetao - slika čovjeka koji ima svo vrijeme ovog svijeta i sve hladnokrvne pokrete u poznatom svemiru. "Misliš li da bi trebao zvati šerifa Pangborna?" upitao je Henry. Bili Fullerton je ponovo povukao donju usnicu. Konačno je odmahnuo glavom. "Uskoro će doznati da se Ace vratio u grad," rekao je. "Neću mu ja trebati reći, a niti ti." Sjedili su u tišini i gledali Acea dok je hodao glavnom ulicom, sve dok se nije izgubio iz njihovog vidokruga. Nitko ne bi pogodio, gledajući Acea Merrilla kako nemarno paradira Main Streetom daje on čovjek s ogromnim problemom. Bio je to 21Stephen Kin£ problem kojeg bi donekle prepoznao Buster Keeton; Ace je nekim momcima dugovao velike količine novca. Točnije, puno više od osam-deset tisuća dolara. Ali najgore što su vjerovnici mogli napraviti Bu-steru je strpati ga u zatvor. Ako Ace ne bude uskoro imao novac, do pr-vog listopada, njegovi vjerovnici su bili skloni strpati ga ispod zemlje. Momci koje je Ace Merrill nekoć terorizirao - momci poput Te-ddyja Duchampa, Chrisa Chambersa i Verna Tessia - odmah bi ga prepoznali, unatoč njegovoj sijedoj kosi. Za vrijeme dok je Ace radio u lokalnoj tekstilnoj tvornici, (zatvorena je posljednjih pet godina), to možda ne bi bio slučaj. Tih dana, njegovi su poroci bili pivo i sitne krañe. Puno se udebljao na račun prvoga, a kao rezultat drugoga je privukao puno pažnje pokojnog šerifa Georgea Bannermana. Tada je Ace otkrio kokain. Napustio je posao u tvornici, izgubio dvadeset pet kila krećući se velikim - veoma velikim - brzinama, i diplomirao na prvom stupnju provala kao rezultat te fantastične tvari. Njegova je financijska situacija počela oscilirati u velikom stilu zahvaljujući visokim mogućnostima trgovaca na tržištu dionicama i iskustvu dilera kokainom. Mjesec je mogao započeti potpuno bez novaca, a završiti s pedeset ili šezdeset tisuća dolara zakopanih ispod korijenja sasušenog drveta jabuke iza
njegove kuće na Cranberrv Bog Roadu. Jedan dan je jeo francusku večeru od sedam jela kod Mauricea; drugi je bio Kraft makaroni sa sirom u kuhinji njegove prikolice. Sve je ovisilo o tržištu i ponudi, jer je Ace, poput većine dilera kokainom, bio svoja najbolja mušterija. Godinu dana nakon što je novi Ace - dug, mršav, sijed i potpuno ovisan - izašao iz odijela sala kojeg je uzgajao sve otkako se razišao s javnim obrazovanjem, sreo je neke momke iz Connecticuta. Ti su momci trgovali oružjem isto kao i drogom. Ace se odmah složio s njima; poput njega, i braća Corson su bili svoje najbolje mušterije. Ponudili su Aceu ono što se smatralo velikom povlasticom za središnje područje Mainea, i Ace je rado prihvatio. To je bila čisto poslovna odluka ne veća od odluke da počne dilati kokain, koja je isto bila čisto poslovna odluka. Ako je Ace bilo što na svijetu volio više od automobila i kokaina, bile su to puške. U jednoj prilici kad je bio prezadužen , otišao je do svog strica, koji je posuñivao novac polovici ljudi u gradu i bio je na glasu da se 22 POTREBNE STVARI valja u novcu. Ace nije vidio razloga zašto ne bi mogao dobiti takav zajam; bio je mlad, (pa... četrdeset i osam... relativno mlad), imao je mogućnosti i bio je njegova krv. Meñutim, njegov je stric imao radikalno drugačije viñenje stvari. "Ne," Reginald Marion "Pop" Merrill mu je rekao. "Znam odakle dolazi tvoj novac - to jest, kada imaš novaca. Dolazi od onog bijelog sranja." "Ali, striče Reginald -" "Nemoj me zvati striče Reginald," odgovorio je Pop. "I sada imaš bijelu točkicu na nosu, Nepažljivo. Ljudi koji koriste to bijelo sranje i dilaju ga u vijek postanu nepažljivi. Nepažljivi ljudi završe u Shanku. I to ako su sretni, ako nisu,#završe gnojeći komad močvare dug jedan metar i osamdeset centimetara i devedeset centimetara dubok. Ne mogu dobiti novac ako su ljudi koji mi ga duguju mrtvi ili služe kaznu. Ono što ti želim reći je da ti ne bi dao niti znoj moje prljave guzice." Ta odreñena neprilika se pojavila kratko nakon što je Alan Pang-born preuzeo dužnost šerifa Castle okruga. A Alanovo prvo veliko uhićenje je bilo kada je iznenadio Acea i dvojicu njegovih prijatelja koji su pokušavali provaliti u sef u uredu Henrvja Beauforta u Mellovv Tigeru. Bilo je to veoma dobro uhićenje, uhićenje iz knjige, i Ace je završio u Shavvshanku za manje od četiri mjeseca nakon što gaje ujak upozorio na to mjesto. Optužba o pokušaju krañe je odbačena u nagodbi, ali Ace je svejedno dobio veliku kaznu zbog noćne provale.
Izašao je u proljeće 1989. i preselio se u Mechanic Falls. Dobio je posao na koji je trebao otići; Oxford Plains Speedway je sudjelovao u državnom programu prije puštanja na slobodu, i John "Ace" Merrill je dobio mjesto čovjeka na održavanju i honorarnog mehaničara. Većina njegovih starih prijatelja je još uvijek bila u blizini - ne spominjući njegove stare mušterije - i uskoro je Ace ponovo vodio posao i krvario iz nosa. Zadržao je posao u Speedwayju dok njegova kazna nije službeno bila gotova, i napustio ga istog dana kada je završila. Dobio je telefonski poziv od Leteće braće Corson iz Danburyja, Connecti-cut, i uskoro je ponovno dilao puškama kao i bolivijskim prahom za marširanje. 23Stephen King x Dok je bio u zatvoru, činilo se da se ponuda promijenila; umjesto \ pištolja, pušaka i brzometki, sada je obavljao uzbudljiv posao s auto-matskim i polu-automatskim oružjem. Vrhunac je bio u lipnju ove godine, kada je prodao raketu Thunderbolt koja se ispaljuje sa zemlje, pomorcu s južnoameričkim naglaskom. Pomorac je spremio /Thunderbolt i platio Aceu sedamnaest tisuća dolara u novim stotka-/ ma serijskih brojeva koji nisu bili u slijedu. "Za što upotrebljavate tu stvar?" upitao je Ace pomalo očaran. "Za bilo što želite, senor," odgovorio je pomorac bez osmijeha. Tada, u srpnju, sve je propalo. Ace još uvijek nije razumio kako se sve moglo dogoditi, iako bi možda bilo bolje da se držao kokaina i puški s Letećom braćom Corson. Preuzeo je pošiljku od stotinu kila kolumbijske droge od momka iz Portlanda, financirajući posao uz pomoć Mikea i Davea Corsona. Sudjelovali su s oko osamdeset pet tisuća. Činilo se da ta količina droge vrijedi dva puta više od tražene cijene - djelovala je pravo. Ace je znao daje osamdeset i pet tisuća puno veći poticaj od onog na koji je navikao, ali se osjećao samouvjeren i spreman ići dalje. Tih dana, "Nema problema!" je bio glavni životni moto Acea Merrilla. Od tada su se stvari promijenile. Stvari su se puno promijenile. Te su promjene započele kada je nazvao Dave Corson iz Danbu-ryja, Connecticut, pitajući Acea što misli da radi, kad pokušava prodati prašak za pecivo pod kokain. Momak iz Portlanda je očito uspio prevariti Acea, bila to prava droga ili ne, i kada je Dave Carson to počeo shvaćati, prestao je zvučati prijateljski. U stvari, počeo je zvučati potpuno neprijateljski. Ace je mogao pobjeći. Umjesto toga, on je skupio svu svoju hrabrost - što nije bilo beznačajno, čak ni u njegovim srednjim godinama - i otišao je posjetiti Leteću braću Corson. Dao im je svoj prikaz onog što se dogodilo. Napravio je to objašnjavajući u stražnjem dijelu Dodge
karavana s tepihom od zida do zida, zagrijanim krevetom i ogledalom na stropu. Bio je vrlo uvjerljiv. Morao je biti vrlo uvjerljiv, zato jer je karavn bio parkiran na kraju izrovanog mekog puta nekoliko kilometara zapadno od Danburvja, crni momak po imenu Too-Tall Timmy je bio za volanom, a Leteća braća Corson, su sjedili svaki sjedne strane Acea s H & K bestrzajnim puškama. 24 POTREBNE STVARI Dok je govorio, Ace se sjetio što je njegov stric rekao prije uhićenja u The Mellow Tigeru. Nepažljivi ljudi završe u Shanku. I to ako su sretni. Ako nisu, završe gnojeći komad močvare dug jedan metar i osamdeset centimetara i devedeset centimetara dubok. Pa, Pop je bio u pravu o prvoj polovici; Ace je namjeravao isprobati svu svoju sposobnost uvjeravanja kako bi izbjegao drugu polovicu. Nije bilo programa prije puštanja iz močvare. Bio je vrlo uvjerljiv. I u jednom trenutku je rekao dvije čarobne riječi: Ducky Morin. "Kupio si to sranje od Duckyja?" rekao je Mike Corson, njegove krvave oči su se širom otvorile. "Jesi li siguran daje to on bio?" "Naravno da sam siguran," odgovorio je Ace. "Zašto?" Leteća braća Corson su se pogledala i počela smijati. Ace nije znao zašto se smiju, ali mu je svejedno bilo drago da to rade. Činilo se kao dobar znak. "Kako je izgledao?" upitao je Dave Corson. "Visok je momak - ne tako visok kao on" - Ace je uperio palac prema vozaču, koji je imao slušalice Walkmana i ljuljao se naprijed natrag prema ritmu kojeg je samo on mogao čuti - "ali visok. Kanañanin je. Tako on govori. Ima malu zlatnu naušnicu." "To je stari Daffy Duck," složio se Mike Corson. "Da ti kažem istinu, iznenañen sam da nitko još nije mlatnuo momka," rekao je Dave Corson. Pogledao je svog brata, Mikea i odmahnuli su glavama jedan prema drugom potpuno jednako čudeći se. "Mislio sam da je u redu," rekao je Ace. "Ducky je uvijek bio u redu." "Ali nije te bilo neko vrijeme, zar ne?" upitao je Mike Corson. "Mali odmor u hotelu s rešetkama," rekao je Dave Corson. "Mora da si bio unutra kada je Duck otkrio čisti kokain," rekao je Mike. "Tada mu je krenulo nizbrdo." "U posljednje vrijeme Ducky voli izvoditi mali trik," rekao je Dave. "Znaš li što znači namamiti i zamijeniti, Ace?" Ace razmisli o tome. Zatim odmahne glavom. "Da, znaš," rekao je Dave. "To je razlog zbog čega je tvoja guzica u govnima. Ducky ti je pokazao puno vreća punih bijelog praha. Jedna je bila puna dobrog kokaina. Ostale su bile pune govna. Poput tebe, Ace."
25Stephen King "Isprobali smo!" rekao je Ace. "Izabrao sam nasumce vreću, i isprobali smo je!" Mark i Dave su se pogledali mrko komično. "Isprobali su," rekao je Dave Corson. "Uzeo je vreću nasumce," dodao je Mike Corson. Zakolutali su očima prema gore i pogledali jedan drugog u ogle-\ dalu na stropu. "Pa?" rekao je Ace, gledajući od jednog prema drugom. Bilo mu e drago da znaju tko je Ducky, bilo mu je isto drago da su vjerovali /da ih nije namjeravao prevariti, ali je svejedno bio utučen. Tretirali ' su ga kao budalu, a Ace Merrill nije bio ničija budala. "Pa što?" upitao je Mike Carson. "Ako nisi mislio da si sam odabrao vreću za isprobavanje, posao ne bi propao, zar ne? Ducky je poput mañioničara koji stalno izvodi isti otrcani kartaški trik. 'Izaberi kartu, bilo koju kartu.' Jesi li ikad to čuo, guzico jedna?" Bez obzira na puške, Ace je planuo. "Ne zovi me tako." "Zvat ćemo te kako god budemo željeli," rekao je Dave. "Duguješ nam osamdeset i pet somova, Ace, i ono što smo dobili kao jamstvo za taj novac do sada je gomila govna Arm & Hammer praška za pecivo koje vrijedi oko dolar i pedeset. Zvat ćemo te i Hubert J. Jeba-ču majke ako to želimo." On i njegov brat su se pogledali. Izmeñu njih je razmijenjena komunikacija bez riječi. Dave je ustao i potapšao Too-Tall Ti-mmyja po ramenu. Dao je Too-Tallu svoj pištolj. Tada su Dave i Mike napustili karavan i stajali blizu jedan drugog pored gomile ru-jevine na rubu polja nekog farmera, ozbiljno razgovarajući. Ace nije znao što su govorili, ali je jako dobro znao što se dogaña. Odlučivali su što će napraviti s njim. Sjedio je na rubu kreveta, znojeći se kao svinja, čekajući da se vrate. Too-Tall Timmy se raskrečio na tapeciranom kapetanovom stolcu kojeg je oslobodio Mike Carson, držeći H & K prema Aceu i klimajući glavom naprijed i natrag. Veoma slabo, Ace je mogao čuti glasove Marvina Gayea i Tammija Terrella koji su dolazili iz slušalica. Marvin i Tammi, danas obojica nekadašnje veličine, su pjevali "My Mistake." Mike i Dave su se vratili. 26 POTREBNE STVARI "Dat ćemo ti tri mjeseca da nadoknadiš štetu," rekao je Mike. Ace je osjetio kako se opustio od olakšanja. Sada želimo novac više nego što ti želimo odrati kožu. Ima još nešto, takoñer."
"Želimo umlatiti Duckyja Morina," rekao je Dave. "njegovo je sranje predugo trajalo." "Momak nas sve dovodi na loš glas," rekao je Mike. "Mislimo da ga možeš pronaći," rekao je Dave. "Mislimo da će on shvatiti jednom Ace-guzica, uvijek Ace-guzica." "Imaš li kakvu primjedbu na to Ace-guzica?" Mike ga je pitao. Ace nije imao nikakvu primjedbu. Bio je sretan stoje znao da će doživjeti još jedan vikend. "Rok je prvi studeni," rekao je Dave. "Donesijiam novac do prvog studenog i zatim svi idemo za Duckvjem. Ako ne budeš, vidjet ćemo na koliko te komadića možemo rastrgati prije nego konačno odustaneš i umreš." 8 Kada je došlo do opasne situacije, Ace je imao oko desetak različitog teškokalibarskog oružja i automatskih i polu-automatskih vrsta. Proveo je veći dio razdoblja odgode plaćanja pretvarajući to oružje u gotovinu. Kada to napravi, mogao je pretvoriti gotovinu u kokain. Ne možeš imati bolju vrijednost od kokaina kada trebaš na brzinu okrenuti neku veliku lovu. Ali na tržištu za novac je privremeno bilo zatišje. Prodao je pola svoje robe - ništa velikih pušaka - i to je bilo to. U drugom tjednu rujna upoznao je obećavajućeg potencijalnog kupca u the Piece of Work pubu u Lewistonu. Potencijalni kupac je nagovijestio na sve moguće načine na koje se moglo nagovijestiti da će kupiti barem šest, a možda i deset automatskog oružja, ako zajedno s puškama dobije ime pouzdanog dilera oružja. Ace je to mogao napraviti; Leteća braća Corson su bili najpouzdaniji dileri oružjem koje je znao. Ace je otišao u prljavi WC da ušmrkne nešto kokaina prije nego sklopi posao. Obuzeo gaje sretni ushit olakšanja koji je omeo nekoliko američkih predsjednika; vjerovao je da vidi svjetlo na kraju tunela.Stephen Položio je malo ogledalo koje je nosio u džepu svoje košulje na zahodsku školjku i žlicom je uzimao kokain kada je glas progovorio iz pisoara najbližeg zahodu u kojem je bio Ace. Ace nije nikad otkrio kome je glas pripadao, znao je samo da ga je vlasnik spasio od petnaest godina u Federalnoj kaznionici. "Čovječe, to je zamka," rekao je glas iz pisoara, i kada je Ace napustio zahod, otišao je na stražnja vrata. Nakon togiskorog neuspjeha, (nikad mu nije sinulo da se nevidljivi obavještajce možda našalio), Acea je uhvatila čudna vrsta paralize. Počeo se bojati svega osim da kupi malo kokaina i to za vlastitu upotrebu. Nik^d prije nije doživio takav osjećaj potpunog zastoja. Mrzio
ga je, ili nije znao što napraviti. Prva stvar koju je radio svakog dana je bila pogledati na kalendar. Činilo se da studeni juri prema njemu. Tada, ujutro, probudio se prije zore s mišlju koja je plamtjela u njegovoj glavi poput plavog svjetla: trebao je ići kući. Trebao se vratiti u Castle Rock. Tamo je bio odgovor. Povratak kući mu se činio dobrim... ali čak ako sve ispadne loše, promjena okoline bi mogla razbiti čudnu magličastu blokadu u njegovoj glavi. U Mechanic Fallsu je bio samo John Merrill, bivši zatvorenik koji je živio u daščari s plastikom na prozorima i kartonom na podu. U Castle Rocku je uvijek bio Ace Merrill, div ljudožder koji se javljao u noćnim morama cijele generacije male djece. U Mechanic Fallsu je bio siromašno bijelo beznačajno smeće, momak koji ima Dodge napravljen po specijalnoj narudžbi, ali nije imao garažu u koju bi ga stavio. U Castle Rocku je bio, barem nakratko, nešto poput kralja. I tako se vratio, evo ga ovdje, i što sada? Ace nije znao. Grad je izgledao manji, prljaviji i prazniji nego što gaje zapamtio. Pretpostavljao je daje Pangborne negdje, i uskoro će ga stari Bili Fullerton nazvati i reći mu tko se vratio u grad. Tada će ga Pangborn pronaći i pitati što misli ovdje raditi. Pitat će Acea ima li posao. Nije imao, a nije niti mogao reći da se vratio posjetiti svog strica, jer je Pop bio u svojoj staretinarnici kada je izgor- 28 POTREBNE STVARI jela. U redu, Ace, Pangborn će reći, zašto onda ne uskočiš u svoje vozilo i ne odeš odavde? I što će reći na to? Ace nije znao - znao je samo da bljesak tamnoplavog svjetla koje gaje probudilo još uvijek svjetluca negdje u njemu. Vidio je daje mjesto gdje je stajao the Emporium Galorium, bilo još uvijek prazno. Tamo nije bilo ničega, samo korov, nekoliko po-ugljenih krajeva dasaka, i nešto smeća. Razbijeno staklo odbijalo je zrake sunca koje su probadajući nadraživale oči. Tamo nije bilo ničega za gledati, ali Ace je svejedno želio pogledati. Krenuo je preko ceste. Skoro je došao do drugog kraja kada mu je zapela za oko zelena tenda, dva dućana dalje. POTREBNE STVARI, pisalo je sa strane tende. Kakvo je to ime za dućan? Ace je otišao vidjeti. Kasnije je mogao pogledati prazno mjesto gdje je stajala zamka za turiste njegovog strica; nije mislio da će je itko maknuti. Prva stvar koja mu je zapela za oko bio je natpis TRAŽI SE POMOĆ. Nije obraćao previše pažnje. Nije znao zbog čega se vratio u Castle Rock, ali to nije bio posao trgovačkog pomoćnika.
U izlogu je bilo puno prilično otmjenih predmeta - stvari kakve bi uzeo prilikom obavljanja noćnog posla u kući nekog bogataša. Komplet za šah s izrezbarenim životinjama kao figurama. Ogrlica od crnih bisera - Aceu je izgledala vrijedna, ali je pretpostavio da su biseri vjerojatno umjetni. Sigurno si nitko u ovom usranom gradu ne može priuštiti ogrlicu od pravih crnih bisera. Ipak, dobar posao; izgledali su mu zaista kao pravi. I - Ace je pogledao knjigu iza bisera stisnutih očiju. Bila je postavljena na hrptu tako daje netko tko je gledao izlog, mogao lako vidjeti naslovnu stranicu, koja je prikazivala siluete dvojice muškaraca koji su stajali na hrptu u noći. Jedan je imao pijuk, a drugi lopatu. Činilo se da kopaju jamu. Naslov knjige je bio Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske. Ime pisca je bila otisnuto ispod slike malim bijelim slovima. To je bio Reginald Merrill. Ace je otišao do vratiju i probao kvaku. Lako se okrenula. Zvono iznad glave je zazvonilo. Ace Merrill je ušao u Potrebne stvari. 29Stephen King 10 "Ne," rekao je Ace, gledajući knjigu koju je gospodin Gaunt izvadio iz izloga i stavio u njegove ruke. "To nije ona koju želim. Mora da ste uzeli krivu." "To je jedina knjiga u izlogu, uvjeravam vas," rekao je gospodin Gaunt zbunjenim glasom. "Možete sami pogledati ako meni ne vjerujete." Na trenutak je Ace skoro to napravio, a zatim je ispustio ogorčen mali uzdah. "Ne, u redu je," rekao je. Knjiga koju mu je vlasnik dućana dodao bila je Otok s blagom Rob^rta Louisa Stevensona. Jasno mu je bilo što se dogodilo - Pop mu je bio na umu, i pogriješio je. Ipak, prava pogreška je prije svega, JAo povratak u Castle Rock. Zašto je prokletstvo, to napravio? /"Slušajte, ovo je jako zanimljiv dućan koji ovdje imate, ali ja bih trebao dalje krenuti. Vidjet ću vas drugi put, gospodine -" "Gaunt," rekao je vlasnik, pružajući svoju ruku. "Leland Gaunt." Ace je pružio svoju ruku i bila je progutana. U trenutku dodira, činilo se da kroz njega juri velika, iznujuća eneenañrgija. Njegova je glava bila ponovno ispunjena onom tamnoplavom svjetlošću: ovaj put je to bio ogroman bljesak. Povukao je ruku, zaprepašten, klecav. "Stoje bilo fo?"šapnuoje. "Vjerujem da to zovu 'privlačenje pažnje,' " rekao je gospodin Gaunt. Govorio je s tihom smirenošću. "Željet ćete obratiti pažnju na mene, gospodine Merrill." "Kako znate moje ime? Nisam vam rekao svoje ime."
Oh, znam tko ste,"rekao je gospodin Gaunt lagano se smijući."Očekivao sam vas." "Kako ste me mogli očekivati? Nisam niti znao da dolazim dok nisam ušao u prokleti auto." "Ispričajte me na trenutak, molim vas." Gaunt je otišao prema izlogu, sagnuo se i uzeo natpis koji je bio naslonjen na zid. Zatim se sagnuo u izlog, maknuo TRAŽI SE POMOĆ i stavio 30 POTREBNE STVARI ZATVORENO KOLUMBOV DAN na njegovo mjesto. "Zašto ste to napravili?" Ace se osjećao poput čovjeka koji se spo-takao na žičanu ogradu kroz koju je prolazio slabi električni napon. "Običaj je da vlasnici dućana maknu natpis da se traži pomoć kada se popuni slobodno mjesto," rekao je gospodin Gaunt, pomalo ozbiljno. "Moj posao u Castle Rocku je narasao do zadovoljavajućeg nivoa, i sada sam otkrio da mi trebaju jaka leña i još jedan par ruku. Ovih se dana tako lako umaram." "Hej, ja neću-" "Isto tako mi treba i vozač," rekao je gospodin Gaunt. "Vjerujem da je vožnja vaša glavna vještina. Vaš će prvi posao, Ace, biti vožnja do Bostona. Tamo sam parkirao auto u garaži. Zabavit će vas - to je Tucker." "Tucker?" Na trenutak je Ace zaboravio da nije došao u grad raditi kao trgovački pomoćnik... ili vozač, što se toga tiče. "Mislite, poput onoga u onom filmu?" "Ne sasvim," rekao je gospodin Gaunt. Otišao je iza pulta gdje se nalazila njegova staromodna blagajna, izvadio ključ i otključao ladicu ispod nje. Izvadio je dvije male omotnice. Jednu od njih je stavio na pult. Drugu je pružio Aceu. "Prerañen je na neki način. Evo. Ključevi." "Hej, čekajte trenutak! Rekao sam vam-" Oči gospodina Gaunta su bile neke čudne boje koju Ace nije mogao točno odrediti, ali kada su se prvi put zamračile i ponovo si-jevnule prema njemu, Ace je osjetio da mu koljena ponovno klecaju. "Ace, vi ste u škripcu, ali ako se ne prestanete ponašati poput noja s glavom zabijenom u pijesak, vjerujem da ću izgubiti interes da vam pomognem. Trgovački pomoćnici su jeftini. Znam, vjerujte mi. Godinama sam zapošljavao stotine njih. Možda tisuće. Prema tome, prestanite zajebavati i uzmite ključeve.
Ace je uzeo malu omotnicu. Kada su vršci njegovih prstiju dotaknuli vrške prstiju gospodina Gaunta, ta tamna, ogromna vatra je ponovo ispunila njegovu glavu. Zastenjao je. "Vozit ćete auto do adrese koju ću vam dati," rekao je gospodin Gaunt, "i parkirati ga na mjesto na kojem je sada moj smješten. 31 ŠStephen King Očekujem da ćete se vratiti najkasnije do ponoći. Mislim da će u stvari biti puno ranije od toga." "Moj je auto puno brži nego što izgleda." Nacerio se, otkrivajući sve te zube. Ace je ponovo pokušao. "Slušajte gospodine -" "Gaunt." Ace je kimnuo, njegova glava se njihala gore i dolje poput glave marionete kojom upravlja početnik lutkar. "U drugim okolnostim, prihvatio bih ponudu. Vi ste... zanimljivi." To nije bila riječ koju je želio, ali je bila najbolja za koju se trenutno mogao uhvatiti. "Ali bili ste u pravu -ja jesam u škripcu, i ako ne nañem veliku gomilu gotovine u sljedeća dva tjedna -" "A što je s knjigom?" upitao je gospodin Gaunt. Njegov je ton bio i veseo i pokudan. "Niste li zbog toga došli?" "To nije što sam ja -" Otrkio je daje još uvijek drži u svojim rukama, i ponovno je pogledao dolje. Slika je bila ista, ali se naslov promijenio u ono 'što je vidio u izlogu: Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske, Regi-nalda Merfijla. "Stoje oyo?" upitao je muklo. Ali iznenada je znao. On uopće nije u Castle Rocku; bio je kod kuće u Mechanic Falls, ležao u svom prljavom krevetu i sve to sanjao. "Meni izgleda kao knjiga," rekao je gospodin Gaunt. "A zar se nije vaš pokojni stric zvao Reginald Merrill? Koja slučajnost." "Moj stric nikad nije napisao nešto drugo osim recepata i potvrde s iznosom duga," rekao je Ace istim muklim, umornim glasom. Ponovno je pogledao Gaunta, i ustanovio da ne može odvojiti svoje oči. Gauntove oči su stalno mijenjale boju. Plava... siva... boja lješnjaka... smeña... crna. "Pa," priznao je gospodin Gaunt, "možda je ime na knjizi pseudonim. Možda sam ja sam napisao tu odreñenu knjigu." "Vi?" Gospodin Gaunt je podbočio prste pod bradu. "Možda to uopće nije knjiga. Možda sve specijalne stvari koje prodajem nisu ono što se čini da jesu. Možda su to u stvari sive stvari s jednom jedinom značajnom karakteristikom - sposobnošću da mogu zadobiti oblik 32
POTREBNE STVARI onih stvari koje progone snove muškaraca i žena." Zastao je, zatim zamišljeno dodao: "Možda su one same snovi." "Ne shvaćam ništa od toga." Gospodin Gaunt se nasmiješio. "Znam. Nije važno. Ako je vaš stric napisao knjigu, Ace, ne bi li možda bila o zakopanom blagu? Ne biste li vi rekli da je blago - bez obzira da li je zakopano u zemlji ili u džepu njegovih bližnjih - bila tema koja ga je jako zanimala?" "Volio je novac, točno," Ace je rekao mrko. "Pa, što se dogodilo s tim?" povikao je gospodin Gaunt. "Da li je išta od toga ostavio vama? Sigurno daje; niste li vi njegov jedini živući roñak?" "Nije mi ostavio niti jedan prokleti cent!" povikao je Ace bijesno. "Svi su u gradu govorili da je staro kopile imalo i prvi novčić koji je zaradio, ali bilo je manje od četiri tisuće dolara na bankovnom računu kada je umro. To je otišlo na pokop i raščišćavanje nereda koji je ostavio dolje, niz ulicu. A kada su otvorili njegov sef, znate li što su pronašli?" "Da," rekao je gospodin Gaunt i iako su mu usta bila ozbiljna -čak i samilosna - njegove su se oči smijale. "Trgovačke markice1''. Šest knjiga Plaid markica i četrnaest Gold Bond markica." "Točno!" rekao je Ace. Zlokobno je pogledao Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske. Njegov nemir i njegov osjećaj pospane dezorijentacije je barem privremeno progutao bijes. "I znate što? Čak više i ne možete naplatiti zlatne Bond markice. Poduzeće je prekinulo poslovanje. Svi su ga su u Castle Rocku bojali - čak sam ga se i ja malo bojao - i svi su mislili daje bogat kao jebeni Scroo-ge2", ali je umro u besparici." "Možda nije vjerovao bankama," rekao je gospodin Gaunt. "Možda je zakopao svoje blago. Ace, mislite daje to moguće?" Ace je otvorio usta. Ponovno ih je zatvorio. Otvorio. Zatvorio. " Vrsta markica koju dućani daju kupcima kada potroše odreñenu svotu, za lijepljenje u knjižicu i kasnije ih mijenjaju za robu ili novac. 20 Lik iz "Božične priče" Charlesa Dickensa koji je jako škrti misli daje Božić gubljenje novca i vremena. 33Stephen King "Prekinite s tim," rekao je gospodin Gaunt. "Izgledate poput ribe u akvariju." Ace je pogledao knjigu u svojim rukama. Stavio ju je na pult i prelistao njene stranice, koje su bile ispunjene sitnim tiskom. Nešto je odlepršalo van. Bio je to velik i poderan komad smeñeg papira, nejednako složen, i odmah ga je prepoznao - bio je istrgnut s vrećice iz dućana Hemphill. Koliko je puta kao dječak, gledao svog strica kako kidakomad smeñeg
papira poput ovog sjedne od vrećicakoje je držao ispod svoje stare Tokeheim blagajne? Koliko je puta gledao kako zbraj a brojke na takvom komadiću... ili na njemu piše potvrdu o dugu? Razmotao gaje drhtavim rukama. Bila je to mapa, toliko je bilo jasno, ali u početku nije ništa od toga mogao protumačiti - bila je to samo hrpa crtica i križića i valovitih kružića. "Stoje to prokletstvo?" "Trebate nešto na što ćete usredotočiti svoju koncentraciju, to je sve," rekao je gospodin Gaunt. "Ovo bi moglo pomoći." Ace podigne pogled. Gospodin Gaunt je stavio malo ogledalo s ukrašenim srebrnim okvirom na staklenu kutiju iza svoje blagajne. Sada je-otvorio drugu omotnicu koju je uzeo iz zaključane ladice, i prosuo velikodušnu količinu kokaina na površinu ogledala. Aceo-vom iskusnom oku, izgledao je kao daje fantastično visoke kvalitete; reflektor iznad izložbene kutije je bacao tisuće malih iskrica s čistih pahuljica. ' "Isuse, gospodine!" Aceov nos je počeo goriti od iščekivanja. "Da lije to kolumbijsko?" "Ne, to je, Specijalna mješavina," rekao je gospodin Gaunt. "Dolazi iz nizina Lenga." Izvadio je zlatni nož za otvaranje pisama iz unutarnjeg džepa svoje žućkastosmeñe jakne i počeo slagati hrpu droge u duge, debeljuškaste crte. "Gdje je to?" "Preko brda i daleko," odgovorio je gospodin Gaunt, ne gledajući. "Ne postavljajte pitanja, Ace. Dobro je kad ljudi koji duguju novac jednostavno uživaju u dobrim stvarima na koje naiñu." Vratio je nož za pisma i iz istog džepa izvukao kratku staklenu cjevčicu. Dodao ju je Aceu. "Poslužite se." POTREBNE STVARI Cjevčica je bila užasno teška - ipak nije bila staklena, već od neke vrste kvarca, Ace je pretpostavljao. Sagnuo se nad ogledalo, zatim je oklijevao. Što ako stari momak ima sidu ili tako nešto? Ne postavljajte pitanja, Ace. Dobro je kad ljudi koji duguju novac jednostavno uživaju u dobrim stvarima na koje naiñu. "Amen," Ace je rekao glasno i ušmrknuo. Njegova se glava ispunila neodreñenim okusom banane i limuna koji je, kako se činilo, uvijek imao dobar kokain. Bio je mekan, ali istovremeno i snažan. Osjetio je kako mu je srce počelo udarati. Istovremeno, njegove su se misli jače usredotočile i dobile izoštren kromiran rub.Sjetio se nečeg što mu je momak rekao davno prije nego se zaljubio u tu stvar: Kada si pod utjecajem kokaina, stvari imaju više naziva. Puno više naziva. * To tada nije razumio, ali je mislio da sada razumije.
Ponudio je cjevčicu Gauntu, ali Gaunt je odmahnuo glavom. "Nikad prije pet," rekao je, "ali vi uživajte, Ace." "Hvala," rekao je Ace. Ponovno je pogledao mapu i otkrio da je sada može savršeno pročitati. Dvije paralelne crte s X izmeñu njih su očito bile Tin Bridge, i kada to shvatite, sve drugo je lako došlo na svoje mjesto. Krivulja koja je išla izmeñu dvije crte, kroz X i prema vrhu papira je bila Route 117. Mali kružić s većim kružićem iza njega je sigurno prikazivao Gavineaux mljekarsku farmu: veliki krug je bio štagalj za krave. Sveje to imalo smisla. Bilo je jasno i čisto i blistavo poput prhke hrpe droge koju je ovaj nevjerojatno moderan kicoš prosuo na ovu malu omotnicu.. Ace se ponovo nagnuo nad ogledalo. "Pali kad si spreman," mrmljao je i ušmrknuo još dvije crte. Bang! Zap! "Kriste, ovo je moćna stvar," rekao je dašćućim glasom. , "Naravno," složio se gospodin Gaunt ozbiljno. Ace podigne pogled, iznenada siguran da ga čovjek ismijava, ali lice gospodina Gaunta je bilo mirno i jasno. Ace se ponovo sagnuo nad mapu. Sada su mu križići zapeli za oko. Bilo ih je sedam - ne u stvari, bilo ih je osam. Činilo se da je jedan na neplodnom, močvarnom tlu kojeg je posjedovao starac Treblehorn... osim što je starac Treble- i 34 35Stephen Kine horn bio mrtav, bio je mrtav već godinama, i nije li jednom bilo govora o tome daje njegov stric Reginald dobio većinu te zemlje kao otplatu duga? Ovdje je bio drugi, na rubu Prirodnog rezervata na drugoj strani Castle Viewa, ako je njegov zemljopis bio u redu. Dva su bila na Town Roadu #3, blizu kruga koji je vjerojatno bio dom starog Joea Cambera, Seven Oaks farma. Još dva na zemlji čiji je vjerojatno vlasnik bio Diamond Match na zapadnoj strani Castle jezera. Ace je zurio u Gaunta divljim, zakrvavljenim očima. "Da li je zakopao svoj novac? Da li križići to znače?" Da li su to mjesta gdje je zakopao svoj novac?" Gospodin Gaunt je elegantno slegnuo ramenima. "Siguran sam da ne znam. Čini se logično, ali logika često ima malo veze s načinom na koji se ljudi ponašaju." "Ali bi moglo biti," rekao je. Postajao je izbezumljen od uzbuñenja i prevelike doze kokaina; što je bilo nalik čvrstim gomilama bakrenih žica koje se rasprskavaju u njegovim velikim mišićima ruku i trbuha. Njegovo blijedožuto lice, izdubljeno ožiljcima adolescentnih akni,
tamno je porumenilo. "Moglo bi biti! Sva mjesta na kojima su križići... sve to bi moglo biti Popovo vlasništvo! Vidite li? Mogao je staviti svu tu zemlju u pohranu ili kako to već prokleto zovu... tako da je nitko ne može kupiti... pa nitko ne može otkriti stoje tamo stavio..." Ušmrknuo je ostatak kokaina s ogledala, a zatim se nagnuo preko pulta. Njegove izbuljene, zakrvavljene oči bile su nervozne na njegovom licu.\ "Mogao bih i više nego samo izbaviti se iz sranja," rekao je tihim, drhtavim^apatom. "Mogao bih biti jebeno bogat." "Da," rekao je gospodin Gaunt. "Rekao bih da je to dobra mogućnost. Ali, zapamtite ovo, Ace." Pokazao je palcem prema zidu i natpisu na kojem je pisalo ne: vraćam novac i ne vršim zamjene caveatemptor! Ace je pogledao natpis. "Što to znači?" "Znači da nisi prva osoba koja je ikad pomislila da je pronašla ključ za velika bogatstva u staroj knjizi," rekao je gospodin Gaunt. "To isto znači da još uvijek trebam trgovačkog pomoćnika i vozača." POTREBNE STVARI Ace gaje pogledao, skoro šokiran. Zatim se nasmijao. "Vi se šalite?" Pokazao je na mapu. "Moram puno kopati." Gospodin Gaunt je žalosno uzdahnuo, složio komad smeñeg papira, vratio ga u knjigu i stavio knjigu u ladicu ispod blagajne. Sve to je napravio izuzetno brzo. "Hej!" Acejepovikao. "Štoradite?" "Upravo sam se sjetio da sam već obećao knjigu drugoj mušteriji, gospodine Merrill. Žao mije. I u stvari sam zatvoren - Kolumbov je dan, znate." "Čekajte trenutak!" "Naravno, ako se smatrate spremnim preuzeti posao, vjerujem da se nešto može napraviti. Ali vidim da ste jako zauzeti; sigurno želite provjeriti da li su vam poslovi u redu prije flego vas braća Corson pretvore u hladne nareske." Aceova usta su se ponovo počela otvarati i zatvarati. Pokušavao se sjetiti gdje su bili mali križići i otkrio je da to ne može napraviti. Činilo se da su se svi spojili u jedan veliki križ u njegovoj ubrzanoj, letećoj pameti... u onakav križ kakav se može vidjeti na groblju. "Uredu!"povikaoje. "Uredu! Uzet ću jebeni posao!" "U tom slučaju, vjerujem daje knjiga ipak na prodaju," rekao je gospodin Gaunt. Izvukao ju je iz ladice i provjerio list na početku i na kraju knjige. "Stoji dolar i pol." Njegovi nagurani zubi pojavili su se u širokom osmijehu, nalik morskom psu. "To je dolar i trideset pet centi s popustom za namještenika."
Ace je izvukao novčanik iz stražnjeg džepa, ispustio ga i skoro udario glavom o rub staklene kutije dok se saginjao da ga podigne. "Ali treba mi nešto slobodnog vremena," rekao je gospodinu Gauntu. "Naravno." "Zato jer zaista trebam kopati." "Naravno." "Vrijeme je kratko." "Kako pametno od vas da to znate." "Što mislite o tome kad se vratim iz Bostona?" "Nećete li biti umorni?" "Gospodine Gaunt, ne mogu si priuštiti biti umoran." 1 36 37Stephen King "Tu vam možda budem mogao pomoći," rekao je gospodin Ga-unt. Njegov se osmijeh raširio i njegovi su zubi stršali iz njega, poput zuba lubanje. "Ono što sam htio reći je da bih mogao imati malu okrepu za vas." P' upitao je Ace, njegove su se oči širile. "Što ste rekli?" "Ništa," rekao je Ace. "Nije važno." "U redu - imate li još uvijek ključeve koje sam vam dao?" Ace se iznenadio kad je otkrio da je strpao omotnicu s ključevima u svoj stražnji džep. "Dobro." Gospodin Gaunt je otkucao $ 1.35 na staroj blagajni, uzeo novčanicu od pet dolara koju je Ace stavio na pult, i vratio ostatak od tri dolara i šezdeset pet centi. Ace je to uzeo poput čovjeka u snu. "Sada," rekao je gospodin Gaunt. "Da vam dam nekoliko uputa, Ace. I zapamtite što ću vam reći: želim da se vratite do ponoći. Ako se ne vratite do ponoći, bit ću nesretan. Kada sam nesretan, ponekad se razljutim. Ne bi željeli biti u blizini kada se to dogodi." "Da li postajete kao Hulk?2'" upitao je Ace u šali. Gospodin Gaunt gaje pogledao s nasmiješenom okrutnošću koja je natjerala Ace da se povuče korak nazad. "Da," rekao je. "To je upravo ono što radim, Ace. Postajem kao Hulk. Zaista. Sada obrati pažnju." Ace je obratio pažnju. 11 Bilo je četvrt do jedanaest i Alan se upravo spremio otići do Nan i na brzinu popiti kavu kada ga je Sheila Brigham nazvala. Sonny Jackett je na prvoj liniji, rekla je. Inzistira na razgovoru samo s Alanom i ni s kim drugim. Alan je podigao slušalicu. "Halo, Sonny - što mogu učiniti za tebe?"
21 Incredible Hulk - lik iz stripova, te filmova koji se ponekad mijenja u veliku zelenu osobu veoma snažnu, ali zadržava ljudske osjećaje. 38 POTREBNE STVARI "Pa," Sonny je rekao svojim otegnutim istočnjačkim naglaskom, "mrsko mije stvarati vamjoš nevolja nakon što ste jučer dobili dvostruku porciju, šerife, ali mislim daje vaš stari prijatelj u gradu." "Tko je to?" "Ace Merrill. Vidio sam njegov parkirani auto malo više odavde." Oh, sranje, što će biti sljedeće? pomislio je Alan. "Da li si ga vidio?" ti "Ne, ali auto ne možete fulati. Dodge Challenger zelen poput •; bljuvotine - ono što djeca nazivaju šipkom za punjenje. Pratio sam ' ga do Plainsa. :: "Pa, hvala, Sonny." "Nema na čemu - što mislite da ta protuha radi u Castle Rocku, Alane?" "Ne znam," rekao je Alan i pomislio dok je spuštao slušalicu: Ali mislim daje bolje da to ustano vim. 12 Mjesto pored zelenog Challengera je bilo slobodno. Alan je parkirao Jedinicu 1 pored njega i izašao. Vidio je Billa Fullertona i Henryja Gendrona koji su ga gledali iz izloga brijačnice veoma zainteresirani i podigao je ruku prema njima. Henry je pokazao preko ceste. Alan je kimnuo i prešao cestu. Wilma Jerzyck i Nettie Cobb su ubile jedna drugu na uglu ulice jedan dan, a Ace Merrill se pojavio drugog dana, pomislio je. Ovaj se grad pretvara u cirkus Bar-num & Bailey. Dok je prelazio na drugu stranu pločnika, vidio je daje Ace besposleno prošao ispod sjene zelene tende Potrebnih stvari. Nešto je imao u ruci. U početku Alan nije mogao odrediti što je to, ali kako se Ace približavao, otkrio je daje mogao utvrditi; samo što nije mogao vjerovati. Ace Merril nije bio momak kojeg bi očekivali da ćete vidjeti s knjigom u ruci. Približili su se jedan drugom ispred praznog mjesta gdje je nekoć stajao the Emporium Galorium. "Zdravo, Ace," rekao je Alan. 39Stephen King Činilo se da Ace nije nimalo iznenañen što ga vidi. Izvadio je naočale iz V izreza svoje košulje, prodrmao ih jednom rukom i stavio. "Gle, gle, gle - kako je šefe?" "Što radiš u Castle Rocku, Ace?" Alan je jednolično upitao. Ace je pogledao u nebo s povećanim zanimanjem. Lagano svjet-lucanje je treperilo na lećama njegovih Ray-Ban naočala. "Krasan \tan za vpžnju," rekao je. "Ljetni." "Veoma lijep," složio se Alan. "Imaš li važeću dozvolu, Ace?" Ace ga je prijekorno pogledao. "Bih li vozio da je nemam? To ne bi bilo po zakonu, zar ne?"
"Ne mislim daje to odgovor." "Ponovno sam polagao ispit čim su mi dali mo} ružičasti papir," rekao je Ace. "Pridržavam se zakona na cesti. Kako vam se to čini, šefe? Da lije to odgovor?" "Možda bih mogao sam provjeriti," Alan je pružio ruku. "Pa, mislim da mi ne vjerujete!" rekao je Ace. Govorio je istim šaljivim, zadirkujućim glasom, ali Alan je ispod toga čuo bijes. "Recimo samo da sam ja iz Missourija." Ace je premjestio knjigu u lijevu ruku kako bi mogao izvući novčanik iz bočnog džepa svojom desnom, i Alan je mogao bolje vidjeti naslovnu stranicu. Knjiga je bila Otoks blagom Roberta Lo-uisa Stevensona. Pogledao je dozvolu. Bila je potpisana i važeća. "Prometna dozvola je u pretincu za rukavice, ako želite prijeći cestu i to isto pogledati," rekao je Ace. Alan je sada još jasnije mogao razabrati bijes u njegovom glasu. Isto kao i staru drskost. "Mislim da ću ti tu vjerovati, Ace. Zašto mi ne kažeš što zapravo radiš u gradu?" "Došao sam ovo pogledati," rekao je Ace i pokazao na prazno mjesto. "Ne znam zašto, ali jesam. Sumnjam da ćete mi vjerovati, ali to je istina." Prilično čudno, ali Alan mu je vjerovao. "Vidim da si kupio i knjigu." "Znam čitati," rekao je Ace. "Sumnjam da ćete i to povjerovati." "Gle, gle." Alan je zakvačio palac za svoj pojas. "Dobro izgledaš i knjigu trebaš." 40 POTREBNE STVARI "On je pjesnik i to ne zna." "Da, pretpostavljam da jesam. Dobro je da si to istaknuo, Ace. Sada pretpostavljam da ćeš krenuti iz grada, zar ne?" "Što ako neću? Pretpostavljam da ćete sada pronaći nešto zbog čega bi me uhitili. Postoji li riječ "rehabilitacija" u vašem rječniku, šerife Pangborn?" "Da," Alan reče, "ali definicija nije Ace Merrill." "Vi me ne želite tjerati, čovječe?" "To i ne radim. Ako počnem, doznat ćeš." Ace je skinuo sunčane naočale. "Vi momci nikad ne prestajete? Vi prokletstvo, nikad ne prestajete." Alan nije ništa rekao. Nakon nekog vremena činilo se da je Ace povratio* hladnokrv-nost. Vratio je Ray-Ban. "Znate," rekao je, "mislim da ću otići. Moram otići na neka mjesta i obaviti neke stvari." "To je dobro. Zaposlene ruke su sretne ruke."
"Ali ako se budem želio vratiti, vratit ću se. Čujete li me?" "Čujem te, Ace, i želim ti reći da mislim da to uopće ne bi bilo pametno. Čuješ li me?" "Ne bojim vas se." "Ako ne," rekao je Alan, "onda si još gluplji nego što sam mislio." Ace je pogledao Alana na trenutak kroz svoje tamne naočale, zatim se nasmijao. Alana nije zabrinuo taj zvuk-bio je to jeziv smijeh, čudan i neprimjeren. Stajao je i gledao dok je Ace prelazio ulicu staromodno gangsterski šepureći se, otvorio vrata automobila, i ušao. Trenutak kasnije motor je zaurlao pun života. Ispušni plinovi su izletjeli kroz ispušnu cijev; ljudi na cesti su stali i gledali. To je nepropisni prigušivač, pomislio je Alan. Mogao bih ga kazniti zbog toga. Ali koji bi bio smisao toga? Morao je uloviti veću ribu od Acea Merrillla, koji je ionako napuštao grad. Zauvijek ovaj puta, nadao se. Gledao je kako zeleni Challenger radi nepropisni U-okret na Main Streetu i kreće prema potoku Castle i kraju grada. Zatim se okrenuo i zamišljeno pogledao po ulici prema zelenoj tendi. Ace se vratio u svoj stari rodni grad i kupio knjigu, točnije - Otok s blagom. Kupio ju je u Potrebnim stvarima. 41Stephen Kine Mislio sam daje dućan danas zatvoren, Alan pomisli. Nije li to pisalo na natpisu? Otišao je ulicom do Potrebnih stvari. Nije bio u krivu što se ticalo natpisa; pisalo je ZATVORENO KOLUMBOV DAN Ako je primio Acea, možda će primiti i mene, pomislio je Alan, i podigao ruku da pokuca. Prije nego što ju je spustio, pager pričvršćen za njegov pojas se oglasio. Alan je pritisnuo dugme koje je isključivalo mrsku spravu i trenutak duže je neodlučno stajao ispred dućana... ali sada nije bilo sumnje što treba napraviti. Ako ste pravnik ili poslovni čovjek, možda ste si mogli priuštiti ignorirati neko vrijeme poziv, ali kada ste okružni šerif - i to onaj koji je izabran, a ne imenovan - nije se postavljalo pitanje prioriteta. Alan je prešao pločnik, zatim zastao i brzo se okolo zavrtio. Osjećao se poput igrača koji je "ono" u igri Crveno svjetlo22, onaj čiji je posao uhvatiti igrače koji se miču kako bi ih mogao poslati na početak. Vratio mu se osjećaj da ga netko gleda, i bio je jako jak. Bio je siguran da će vidjeti iznenadni pomak povučenog zaslona na strani vrata gospodina Gaunta. Ali nije bilo ničega. Dućan je nastavio drijemati na neprirodno vrućem listopadskom svjetlu, i da nije svojim očima vidio Acea kako izlazi van,
Alan bi se zakleo daje dućan prazan, bez obzira na osjećaj da ga promatraju. Prešao je cestu do svojih patrolnih kola, nagnuo se da bi dohvatio mikrofon i javio se preko radija. "Zvao je Henry Pavton," rekla mu je Sheila. "Već je dobio preliminarne izvještaje o Nettie Cobb i Wilmi Jerzvck od Henrvja Ryana - prijem?" "Slušam. Prijem." "Henry je rekao ako želiš da ti kaže najvažnije stvari, bit će tamo od sada do oko podneva. Prijem." "U redu. Ja sam na Main Streetu. Odmah ću doći. Prijem." " Red Light, Green Light - dječja igra u kojoj glavni igrač nije okrenut prema ostalima, već više "zeleno svjetlo" kada im je dozvoljeno krenuti prema cilju i više "crveno svjetlo" i okreče se kada moraju stati. Ako vidi da se itko miče kada je rekao "crveno svjetlo", taj se igrač mora vratiti na start. 42 POTREBNE STVARI "Uh, Alane?" "Da?" "Henry je isto pitao da li ćemo nabaviti fax prije kraja stoljeća, kako bi nam mogao poslati kopije tih stvari umjesto da stalno zove i da ti ih čita. Prijem." "Reci mu da napiše pismo Glavnom izborniku," Alan je rekao mrzovoljno. "Nisam onaj koji odreñuje budžet i on to zna." "Pa, samo ti kažem ono što je on rekao. Ne trebaš se ljutiti zbog toga. Prijem." Alan je meñutim pomislio da Sheila zvuči prilično ljuto. "Gotovo," rekao je. Ušao je u Jedinicu 1 i odložio mikrofon. Pogledao je na banku na vrijeme da vidi da na velikom digitalnom natpisu iznad vratiju piše da je deset i pedeset i da je temperatura trideset i osam stupnjeva. Isuse, ovo nam ne treba, pomislio je. Svi u gradu već pate od prokletog slučaja razdražljive vrućine. Alan je polako vozio natrag prema Općinskoj zgradi, izgubljen u mislima. Nije se mogao osloboditi osjećaja da se nešto dogaña u Castle Rocku, nešto što je na rubu da izmakne kontroli. Naravno, bilo je to ludo, prokleto ludo, ali se jednostavno nije mogao toga osloboditi. 43TRINAESTO POGLAVLJE 1 Gradske škole su bile zatvorene zbog praznika, ali Brian Rusk ne bi išao čak i da su bile otvorene. Brian je bio bolestan. Nije to bila nikakva fizička bolest, niti ospice, niti vodene kozice ili čak proljev, najponižavajući i najiscrpljujući od njih. Nije to bila niti prava
mentalna bolest - njegov je um bio uključen, točno, ali se činilo kao daje ta uključenost samo popratna pojava. Dio njega koji je obolio je bio dublje unutar njega od njegovog uma; neki bitni dio njegove grañe koji je bio nedostižan bilo kojoj liječničkoj igli ili mikroskopu, postao je siv i bolestan. On je uvijek bio vedar dječak, ali ta vedrina je sada nestala, sakrivena iza teških gomila oblaka koji se su još uvijek nakupljali. Oblaci su se počeli nakupljati onog poslijepodneva kada je bacio blato na plahte Wilme Jerzyck, postajali su sve tmurniji kada mu se gospodin Gaunt pojavio u snu, odjeven u Dodger uniformu, i rekao mu da još nije platio svoju Sandy Koufax sličicu... ali naoblaka nije postala potpuna sve dok jutros nije sišao na doručak. Njegov otac, odjeven u sivo radno odijelo koje je nosio za posao u kompaniji Dick Perry zidne obloge i vrata u Južnom Parisu, sjedio je za kuhinjskim stolom s portlandskim Press-Hera7ñotvorenim pred sobom. 44 POTREBNE STVARI "Prokleti Patrioti," rekao je iza svoje barikade od novina. "Kada će, prokletstvo, dobiti voñu navale koji zna baciti prokletu loptu?" "Ne psuj pred dječakom," Coraje rekla pored peći, ali nije govorila s uobičajenom ogorčenom snagom-zvučala je udaljeno i odsutno. Brian je sjeo na svoj stolac i polio mlijeko preko svojih kukuruznih pahuljica. "Hej, Bri!" Sean je rekao veselo. "Želiš li danas ići u centar? Igrati neke video igre?" "Možda," rekao je Brian. "Pretpostavljam -" Zatim je vidio naslov na naslovnoj stranici novina i prestao govoriti. UB OJITA SVAðA ZAVRŠILA S DVIJE MRTVE ŽENE U CASTLE ROCKU "Bio je dvoboj," tvrdi izvor Teritorijalne policije Tu su bile fotografije dviju žena, jedna pored druge. Brian je obje prepoznao. Jedna je bila Nettie Cobb, koja je živjela iza ugla u Ford ulici. Njegova mama je rekla daje luda, ali Brianu se uvijek činila u redu. Nekoliko puta je stao da pogladi njenog psa kada gaje vodila u šetnju, i činila mu se gotovo isto kao i svi drugi. Druga je žena bila Wilma Jerzyck. Bockao je po svojim žitaricama, ali ništa nije pojeo. Nakon što je njegov otac otišao na posao, Brian je bacio razmočene kukuruzne pahuljice u posudu za smeće i zatim se odšuljao gore u svoju sobu. Očekivao je da će majka doći graktati za njim, pitajući kako to da baca dobru hranu dok djeca gladuju u Africi, (činilo se daje vjerovala da će pomisao na izgladnjelu djecu popraviti njegov apetit), ali nije; činilo se da je jutros izgubljena u svom vlastitom svijetu. Meñutim, Sean je bio tamo, smetajući ga kao i uvijek.
"Pa, što kažeš, Bri? Želiš li ići u centar? Želiš li?" Skoro je plesao s jedne noge na drugu od uzbuñenja. "Mogli bi igrati neke video igre, možda pogledati novi dućan sa svim lijepim stvarima u izlogu-" "Ne prilazi mu!" povikao je Brian, i njegov mali brat je ustuknuo, a pogled šoka i očaja proširio se njegovim licem. "Hej," rekao je Brian, "Žao mije. Ali ne želiš ići unutra, Sean-O. To je mjesto sranje." Seanova donja usna je drhtala. "Kevin Pelkey kaže -" 45 JStephen King "Kome ćeš vjerovati? Toj maminoj mazi ili svom vlastitom bratu? Ne valja. On je..." Navlažio je usne i onda rekao ono što je on shvatio kao srž istine: "Loš je." "Što je s tobom?" Sean je pitao. Njegov je glas bio žestok i plačljiv. "Ponašaš se kao narkić cijeli vikend! Mama isto!" "Ne osjećam se dobro, to je sve." "Pa..." Sean je razmišljao. Zatim se razvedrio. "Možda bi se osjećao bolje nakon nekoliko video igara. Možemo igrati Zračni napad! Onaj u kojem sjediš unutra, i naginje te naprijed i natrag! Strašno je!" Brian je kratko to razmotrio. Ne. Ne može se zamisliti kako ide u salu s video igrama, ne danas, možda nikad više. Sva će druga djeca biti tamo - danas moraš stajati u redu kako bi dobio dobre igre poput Zračnog napada - ali sada je bio drugačiji od njih, i možda će uvijek biti drugačiji. On je ipak imao Sandy Koufax sličicu iz 1956. Ipak, htio je napraviti nešto lijepo za Seana, za bilo koga- nešto čime bi malo nadoknadio užasnu stvar koju je napravio Wilmi Jer-zyck. Tako je rekao Seanu da će možda htjeti igrati video igre tog poslijepodneva, i neka u meñuvremenu uzme nekoliko četvrtina dolara. Brian ih je istresao iz velike kašice plastične boce Coca Cole. "Isuse!" rekao je Sean, zakolutavši očima. "Ovdje ima osam... devet... deset četvrtina! Mora da si zaista bolestan!" "Da, pretpostavljam da jesam. Zabavljaj se Sean-O. I nemoj reći mami, jer će te natjerati da ih vratiš." "Ona je u svojoj sobi, povlači se s onim tamnim naočalam," rekao je Sean. "Čak i ne zna da smo živi." Na trenutak je stao i dodao: "Mrzim te tamne naočale. Totalno su jezive." Pogledao je bliže svog velikog brata. "Ne izgledaš tako sjajno, Bri." "Ne osjećam se baš tako sjajno," Brian je rekao iskreno. "Mislim daću priteći."
"Pa... pričekat ću malo. Vidjet ću da li se budeš bolje osjećao. Gledat ću crtane filmove na kanalu pedeset i šest. Siñi dolje, ako se budeš bolje osjećao." Sean je istresao četvrtine dolarau svoju šaku. "Hoću," rekao je Brian, i tiho zatvorio vrata kada je njegov mali brat otišao. Ali nije se osjećao bolje. Kako je dan prolazio, on se i dalje osjećao 46 POTREBNE STVARI (oblačnije) gore i gore. Mislio je na gospodina Gaunta. Mislio je na Sandvja Koufaxa. Mislio je na onaj blistav novinski naslov - UBOJITA SVAðA ZAVRŠILA S DVIJE MRTVE ŽENE U CASTLE ROCKU. Pomislio je na slike, poznata lica su isplivala iz hrpe crnih točkica. Jednom je skoro zaspao, a zatim je počela svirati mala ploča u majčinoj i očevoj spavaćoj sobi. Mama je ponovo puštala svoju izgrebanu Elvisovu ploču od 45 okretaja. Radila je to skoro cijeli vikend. Misli su jurile i ljuljale se u Brianovoj glavi poput nereda kojeg je zahvatio ciklon. UBOJITA SVAðA. "You know they said you was a high-class... but that wasjust a lie..." ♦ Bio je dvoboj. , UBOJITA: Nettie Cobb, žena spsom. '■;■ "You ain'tnevercaughtarabbit..." { "Kada posluješ sa mnom, želiš zapamtiti dvije stvari. S VAðA: Wilma Jerzyck, žena s plahtama. Gospodin Gauntzna najbolje... "... andyou ain'tno friendofmine." ... a dvoboj nije gotov dok gospodin Gaunt ne KAŽE da je gotov. Te su misli išle okolo i okolo, zbrka užasa, krivnje i bijede zajedno s udarcima zlatnih hitova Elvisa Preslevja. Do podneva, Brian je dobio nervozu želuca i grčeve. Požurio je u kupaonicu na kraju hodnika s čarapama na nogama, zatvorio vrata, i povratio u zahodsku školjku stoje tiše mogao. Njegova majka nije čula. Još uvijek je bila u svojoj spavaćoj sobi, gdje joj je Elvis sada govorio kako želi da bude njegov medvjedić. Dok je Brian polako hodao do svoje sobe, osjećajući se jadnije nego ikada, pojavilo mu se užasno, stalno prisutno uvjerenje daje njegova sličica Sandvja Koufaxa nestala. Netko mu ju je ukrao prošle noći dokje spavao. Sudjelovao je u ubojstvu zbog te sličice, a sada je nestala. Uletio je u sobu, skoro se poskliznuo na tepihu nasred poda svoje spavaće sobe, i zgrabio svoju knjigu s bejzbol sličicama s vrha stolića. Listao je stranicama takvom užasnom brzinom daje iščupao 47Stephen King
nekoliko stranica s prstena. Ali sličica- ta sličica -je još uvijek bila tamo: to široko lice koje ga je gledalo iza plastičnog omota na zadnjoj stranici. Još uvijek tamo, i Brian je osjetio kako ga obuzima veliko, jadno olakšanje. Izvukao je sličicu iz njenog džepa, otišao u krevet i ležao s njom u rukama. Nije znao kako bi je ikad ponovo mogao ostaviti. To je bilo sve što je dobio od te noćne more. Jedina stvar. Nije mu se više sviñala, ali je bila njegova. Kada bi mogao vratiti u život Nettie Cobb i Wilmu Jerzvck tako daje spali, odmah bi otišao potražiti šibice, (ili je tako stvarno vjerovao), ali ih nije mogao vratiti, i budući da nije mogao, pomisao da izgubi sličicu i da mu više ništa ne ostane, bila je nepodnošljiva. Tako ju je držao u svojim rukama i gledao u strop i slušao nejasan zvuk Elvisa, koji je prešao na "Wooden Heart." Nije bilo iznenañujuće da mu je Sean rekao da izgleda loše; lice mu je bilo bijelo, oči su mu bile ogromne i tamne i apatične. A njegovo vlastito srce je djelovalo poprilično drveno, sada kad je razmišljao o tome. Iznenada mu se kroz tamu u njegovoj glavi pojavila nova misao, stvarno užasna misao s užasavajućim, ubrzavajućim sjajem komete: Vidjeli su ga! Sjedio je uspravno u svom krevetu, buljeći u sebe u ogledalu na vratima ormara s užasom. Svijetlozeleni kućni ogrtač! Svijetlocrve-na marama preko gomile uvijača! Gospoña Mislaburski! Što se dogaña, dječače! Ne znam točno. Mislim da se gospodin i gospoña Jerzyck sva- daju. Brian je sišao s kreveta i otišao do prozora, napola očekujući da će vidjeti šerifa Pangborna kako skreće na prilaz u svojim policijskim patrolnim kolima, upravo ovog trenutka. Nije, ali će uskoro doći. Jer kada dvije žene ubiju jedna drugu u ubojitoj svañi, vršila se istraga. Ispitivat će gospoñu Mislaburski. A ona će reći daje vidjela dječaka kod kuće Jerzvckovih. Taj dječak, ona će reći šerifu, bio je Brian Rusk. Dolje je zazvonio telefon. Njegova se majka nije javila, iako je postojao još jedan telefon u spavaćoj sobi. Samo je nastavila pjevati uz glazbu. Konačno je čuo da se javio Sean: "Tko je to, molim vas?" 48 POTREBNE STVARI Brian je mirno razmišljao: On će to izvući iz mene. Ne mogu lagati, ne policajcu. Nisam mogao lagati niti gospoñi Leroux tko je razbio vazu na njenom stolu, onda kada je trebala otići u ured. Izvući će to iz mene i otići ću u zatvor zbog ubojstva.
Tada je Brian Rusk prvi put razmišljao o samoubojstvu. Te misli nisu bile sablasne, nisu bile romantične; bile su veoma mirne, veoma racionalne. Njegov je otac držao pušku u garaži, i u tom trenutku je puška imala savršenog smisla. Činilo se da je puška odgovor za sve. "Bri-unnn! Telefon!" "Ne želim razgovarati sa Stanom!" povikao je. "Reci mu da nazove ponovo sutra!" "Nije Stan," uzvratio je Sean. "Momak je. Odrastao." Velike ledene ruke su dohvatile Brianovo srce i stisnule ga. To je bilo to - šerif Pangborn je bio na telefonu. Briane? Trebam ti postaviti nekoliko pitanja. Pitanja su veoma ozbiljna. Bojim se da ako odmah ne doñeš odgovoriti na njih, morat ću doći po tebe. Morat ću doći u svom policijskom autu. Uskoro će tvoje ime biti u novinama, Briane, i tvoja će slika biti na televiziji, i svi tvoji prijatelji će je vidjeti. I tvoja majka i tvoj otac će je vidjeti, i tvoj mali brat. A kada pokažu sliku, čovjek na vijestima će reći, "Ovo je Brian Rusk, dječak koji je pridonio ubojstvu Wilme Jer-zyck i Nettie Cobb." "Huh-huh-tko je to?" povikao je kreštavim tankim glasom. "Ne znam!" Sean je bio otjeran od The Transformers i zvučao je ljuto. "Mislim da mu je ime Crowfix, Tako nekako." Crowfix? Brian je stajao na vratima, srce mu je udaralo u prsima. Dvije velike klaunovske mrlje su gorjele na njegovom blijedom licu. Ne Crowfix. Koufax. Sandy Koufax gaje zvao telefonom. Osim što je Brian prilično dobro znao tko je to u stvaribio. Sišao je stepenicama olovnih nogu. Činilo mu se da telefonska slušalica teži najmanje dvjesto pedeset kila. "Zdravo, Briane," rekao je gospodin Gaunt nježno. 49Stephen King "Huh-huh zdravo," odgovorio je Brian istim kreštavim tankim glasom. "Ne trebaš ni o čemu brinuti," rekao je gospodin Gaunt. "Da te je gospoña Mislaburski vidjela kako bacaš to kamenje, ne bi te pitala što se tamo dogaña, zar ne?" "Kako znate za to?" Brian se ponovo osjećao kao da će povratiti. "To nije važno. Ono što je važno je da si dobro postupio, Briane. Baš si dobro postupio. Rekao si da misliš da se gospodin i gospoña Jerzvck svañaju. Ako te policija i pronañe, mislit će da si samo čuo osobu koja je bacala kamenje. Mislit će daje nisi vidio zato stoje bila iza kuće."
Brian je pogledao kroz nadsvoñeni prolaz u sobu s televizorom kako bi bio siguran da Sean ne njuška. Nije; sjedio je prekriženih nogu ispred televizora s vrećicom kokica iz mikrovalne pećnice u svom krilu. "Ne mogu lagati!" šaptao je u telefon. "Uvijek me uhvate kada lažem!" "Ne ovog puta, Briane," rekao je gospodin Gaunt. "Ovog puta ćeš to napraviti kao šampion." A najgora stvar od svih je bila stoje Brian znao da gospodin Gaunt najbolje zna o tome, takoñer. Dok je njen stariji sin razmišljao o samoubojstvu, a zatim se pogañao u očajničkom, tihom šapatu s gospodinom Gauntom, Ćora Rusk je tiho plesala po svojoj spavaćoj sobi u svom kućnom ogrtaču. Osim što to nije bila njena spavaća soba. Kada je stavila naočale koje joj je prodao gospodin Gaunt, bila je u Gracelandu. Plesala je kroz fantastične sobe koje su mirisale na Pine-Sol i pečenu hranu, sobe u kojima su jedini zvukovi bili tiho pjevušenje klima ureñaja, (samo je nekoliko prozora u Gracelandu bilo stvarno otvoreno; mnogi su bili zabijeni čavlima, a svi su bili zaštićeni od svjetla), šapat njenih nogu na debelim tepisima, i zvuk Elvisa koji je 50 POTREBNE STVARI pjevao "My Wish Čame True" svojim nezaboravnim, molećivim glasom. Plesala je ispod velikog lustera od francuskog kristala u bla-govaoni i pored paunova od obojenog stakla sa zaštitnom markom. Prešla je rukama preko skupocjenih plavih baršunastih zavjesa. Pokućstvo je bilo French Provincial. Zidovi su bili krvavo crveni. Scena se promijenila poput polakog pretapanja jednog kadra u drugi i Ćora se našla u podrumskoj prostoriji. Najednom zidu su bile vješalice od životinjskih rogova, a na drugom redovi uokvirenih zlatnih ploča. Prazni TV ekrani su stršali na trećem zidu. Iza dugog, zakrivljenog bara nalazile su se police pune Gaotrade: okusi naranče, limete i limuna. Mijenjač ploča na njenom starom prenosnom gramofonu sa slikom Kralja na polivinilskom omotu je škljocnuo?Još jedna ploča od četrdeset i pet okretaja se spustila. Elvis je počeo pjevati "Blue Ha-waii", Ćora je počela plesati hula-hula u sobi Džungla s njenim namrštenim Tiki bogovima, kaučem s naslonima u obliku ljudskog i životinjskog lika, ogledalom s čipkastim okvirom od perja iščupanih iz prsa živih fazana. Plesala je. S naočalama koje je nabavila u Potrebnim stvarima i koje su skrivale njene oči, plesala je. Plesala je u Gracelandu dok se njen sin šuljao natrag gore i ponovno legnuo na svoj krevet i gledao široko lice Sandvja Koufaxa i razmišljao o alibijima i puškama.
Srednj a škola Castle Rocka je bila prijeteća hrpa crvene cigle koja je stajala izmeñu pošte i knjižnice, ostatak iz vremena kada se stariji grañani nisu osjećali sasvim ugodno ako škola nije izgledala poput popravilišta. Ova je bila sagrañena 1926. i zadivljujuće je udovoljavala tim zahtjevima. Svake godine grad je bio sve bliže odluci da sagradi novu, jednu s pravim prozorima umjesto puškarnica i igralištem koje nije izgledalo kao vježbaonica kaznionice i razredima koji su zimi ostajali topli. Soba za govornu terapiju Sally Ratcliffe je bila kasnije sagrañena u podrumu, sakrivena izmeñu kotlovnice i ormara sa zalihama 51Stephen King hrpa papirnatih ručnika, krede, Ginn i Companv udžbenika i bačvi mirisave crvene piljevine. Sa stolom za nastavnika i šest manjih stolova za učenike u prostoriji, jedva je bilo dovoljno mjesta da se može okrenuti, ali Sally je svejedno nastojala sobu napraviti stoje moguće veselijom. Znala je daje većina djece koja je uključena u govornu terapiju-mucavci, šušljetavci, disleksičari, s nazalnim zaprekama-smatrala to iskustvo zastrašujuće nesretnim. Njihovi kolege su ih za-dirkivali, a roditelji oštro ispitivali. Nije bilo potrebe da i okolina bude nepotrebno odbojna, povrh svega. Zato su s prašnjavih cijevi stropa visila dva ukrasa, slike TV i rock zvijezda su se nalazile na zidovima, a veliki poster Garfielda na vratima. Riječi u oblačiću koji je izlazio iz Garfieldovih ustiju su bile, "Ako hladnokrvna mačka poput mene može govoriti to smeće, možeš i ti!" Njena evidencija je bila očajno u zaostatku iako je škola trajala tek pet tjedana. Namjeravala je provesti cijeli dan sreñujući je, ali u jedan i četvrt, Sally je sve skupila, vratila u ladicu za dosjee iz koje su izvañeni, zatvorila je i zaključala. Rekla je sebi da prekida ranije zato jer je dan previše lijep da bi ga provela zatvorena u toj podrumskoj prostoriji, čak i s kotlovnicom koja je za promjenu bila milosrdno tiha. Meñutim, to nije bila cijela istina. Imala je odreñene planove za ovo poslijepodne. Željela je ići kući, željela je sjediti u svom stolcu pored prozora sa suncem koje će preplaviti njeno krilo, i željela je razmišljati o fantastičnom drvenom iveru kojeg je kupila u Potrebnim stvarima. Bila je sve sigurnija i sigurnija da je iver bio pravo čudo, jedno od malih, božanskih blaga koje je Bog porazbacao po zemlji da ih pronañu Njegovi vjerni. Držanje ivera bilo je poput osvježavanja s velikom kutlačom bunarske vode za vrijeme vrućeg dana. Držanje ivera je bilo... Pa, držanje ivera je bilo ekstaza. A nešto ju je isto tako mučilo. Stavila je iver u donju ladicu stolića svoje spavaće sobe, ispod donjeg rublja, pažljivo je zaključala kuću kadaje
odlazila, ali je imala užasan osjećaj koji ju je izjedao, da bi netko mogao provaliti i ukrasti (relikviju, svetu relikviju) 52 POTREBNE STVARI iver. Znala je da to nema previše smisla - koji bi provalnik želio ukrasti stari sivi komad drveta, čak i da ga pronañe? Ali ako se dogodi da ga provalnik dotakne...ako ti zvukovi i slike ispune njegovu .. glavu kao što su ispunili njenu svaki put kadaje držala iver zatvoren u svojoj maloj šaci... pa... Tako je trebala ići kući. Presvući će se u kratke hlače i majicu bez rukava i provest će sat vremena u tihoj (ekstazi) meditaciji, osjećajući kako se pod ispod nje pretvara u palubu koja se polako diže gore i dolje, slušajući životinje kako muču i bleje, osjećajući svjetlost drugačijeg sunca, čekajući čaroban trenutak -bila je sigurna da će se pojaviti ako bude držala iver dovoljno dugo, ako ostane veoma, veoma tiho i bude veoma, veoma usrdno molila -kada se luk velikog, drvenog broda bude zaustavio na vrhu planine s tihim zvukom mrvljenja. Nije znala zastoje Bog nju blagoslovio od svih vjernih na svijetu, tim sjajnim i blistavim čudom, ali budući da je, Sally je namjeravala to iskoristiti stoje potpunije moguće. Izašla je kroz sporedna vrata i prešla igralište do fakultetskog par-kirališta, visoka, zgodna mlada žena, tamnoplave kose i dugih nogu. Puno se razgovaralo o tim nogama kadaje Sally Ratcliffe prolazila sa svojim zamjetljivo niskim petama, obično s torbicom u jednoj ruci i Biblijom-punom rasprava-u drugoj. "Kriste, ta žena ima noge do brade," jednomje rekao Bobby Dugas. "Neka te ne brinu," odgovorio je Charlie Fortin. "Nikad nećeš doživjeti da se omotaju oko tvoje guzice. Ona pripada Isusu i Lesteru Prattu. Tim redoslijedom." Brijačnica je prasnula u muški smijeh od srca onog dana kadaje Charlie to izvalio. A vani, Sally Walker je nastavila svojim putem prema večeri proučavanja Biblija za mlade četvrtkom navečer velečasnog Rosea, ne znajući, ne mareći, sigurno skrivena u svojoj vlastitoj veseloj nevinosti i vrlini. Nikakve šale se nisu zbijale na račun Sallyinih nogu ili bilo čega Sallvinog, ako je Lester Pratt bio u Clip Jointu (a tamo je išao barem svaka tri tjedna kako bi naoštrio dlake svoje vrlo kratko podšišane kose). Većini u gradu kojima su takve stvari bile važne, je bilo jasno daje vjerovao da Sally prdi parfem i sere petunije, i o takvim stvari- 53Stephen King \
ma se nisi svañao s čovjekom koji je bio tako složen kao Lester Pratt. Bio je prilično ljubazan momak, ali kad se ticalo Boga ili Sally Rat-cliffe, bio je smrtno ozbiljan. A čovjek poput Lestera ti je mogao izvući ruke i noge prije nego ih uspiješ vratiti, na nove i zanimljive načine, ako je to želio. On i Sally su imali prilično vruće trenutke, ali nikad nisu išli Do Kraja. Lester se obično vraćao kući nakon takvih trenutaka u stanju potpune uzbuñenosti, njegov je mozak pucao od veselja, a njegova su jaja pucala od frustrirane sperme, sanjajući o noći, koja sada nije bila tako daleko, kada neće trebati stati. Ponekad se pitao da je možda neće potopiti prvi put kada To zaista Naprave. Sally se isto tako veselila braku i kraju seksualnih frustracija... iako posljednjih dana, Lesterovi zagrljaji su joj se činili manje važnim. Razmišljala je da mu kaže o drvenom iveru iz Svete zemlje kojeg je kupila u Potrebnim stvarima, iveru s čudom unutra, i na kraju nije. Bude, naravno; čuda se trebaju podijeliti. Nedvojbeno je bio grijeh ne podijeliti ih. Ali bila je iznenañena, (i malo očajna), zbog osjećaja ljubomorne posesivnosti koja se pojavila u njoj svaki put kada je pomislila pokazati Lesteru iver i ponuditi mu da ga primi. Ne! ljut, dječji glas je zaurlao prvi put kada je o tome razmišljala. Ne, to je moje! Njemu to ne bi toliko značilo kao što znači meni! Ne može! Doći će dan kada će to podijeliti s njim, isto kao što će doći dan kada će podijeliti svoje tijelo s njim - ali još nije bilo vrijeme niti za jednu od tih stvari. Ovaj vrući listopadski danje pripadao samo njoj. Samo je nekoliko automobila bilo na fakultetskom parkiralištu, a Lesterov mustang je bio najnoviji i najljepši od njih. Imala je puno problema s vlastitim autom - ponekad se nešto kvarilo u upravljačkom mehanizmu - ali to nije bio stvaran problem. Kada je jutros nazvala Lesa i pitala može li ponovo dobiti njegov auto, (tek ga je vratila nakon šest dana posudbe prošlog dana u podne), on je pristao odmah joj ga dovesti. On će trčati natrag, rekao je, a kasnije će on i grupa momaka igrati touch footbalF'. Pretpostavila je da će inzisti- " Igra američkog footballa u kojem se igra prekida dodirivanjem osobe s loptom. 54 __________POTREBNE STVARI rati da uzme auto čak ako ga i on bude trebao, i to joj se činilo savršeno u redu. Bila je svjesna- na nejasan, neodreñen način stoje prije bio rezultat intuicije nego iskustva - da bi Les skočio kroz vatrene obruče da gaje to tražila, i to je stvorilo niz divljenja koje je prihvatila s naivnom
samodopadnošću. Les ju je obožavao; oboje su obožavali Boga; sve je bilo kako je trebalo biti; svijet bez kraja, amen. Ušla je u mustang, i kad se okrenula da bi stavila svoju torbicu na suvozačevo mjesto, njeno je oko uočilo nešto bijelo stoje stršalo ispod suvozačevog sjedala. Izgledalo je kao omotnica. Sagnula se i izvadila, misleći kako je čudno to pronaći u mustangu; Les je obično držao svoj auto pretjerano savjesno čisto, kao i sebe. Jedna je riječ bila na prednjoj strani omotnice, slije malo ružno uzdrmala Sally Ratcliffe. Riječ je bila Ljubavi, ispisana lakim, glatkim rukopisom. Ženskim rukopisom. Okrenula ju je. Na poleñini nije bilo ništa napisano, a omotnica je bila zalijepljena. "Ljubavi?" Sally se pitala sumnjičavo, i iznenada je shvatila da sjedi u Lesterovom autu u kojem su svi prozori još uvijek bili podignuti, i da se znoji kao luda. Uključila je motor, spustila vozačev prozor, zatim se nagnula preko ploče s instrumentima " da bi otvorila i drugi prozor. Činilo joj se daje osjetila slab dašak parfema dok je to radila. Ako i je, nije bio njen; ona nije koristila niti parfem, niti šminku. Njena ju je religija učila da su takve stvari oružje bludnica. (A osim toga, nije ih niti trebala.) U svakom slučaju, to nije bio parfem. Samo posljednja kozja krv koja je rasla uz ogradu igrališta - to je sve što si osjetila. "Ljubavi?" ponovno je rekla, gledajući omotnicu. Omotnica nije ništa rekla. Samo je ležala tamo samozadovoljno u njenim rukama. Prevukla je prste preko omotnice, zatim je savinula natrag i naprijed. Unutra je bio list papira, pomislila je - barem jedan - i još nešto. To nešto je djelovalo kao da bi mogla biti fotografija. Dignula je omotnicu do stakla, ali to nije bilo dobro; sunce je sada sjalo sa svih strana. Nakon trenutka razmišljanja, izašla je iz auta i podigla omotnicu ispred sunca. Mogla je samo uočiti mali pravo- 55------—'StepnenTUng kutnik-pismo, pomislila je-i tamniju četvrtastu sjenu koja je vjerojatno bila priložena fotografija od (Ljubavi) nekoga tko je Lesu poslao pismo. Osim, naravno, što nije bilo poslano- u svakom slučaju ne poštom. Nije bilo marke, niti adrese. Samo jedna uznemiravajuća riječ. Isto tako nije bilo niti otvoreno, stoje značilo... što? Da gaje netko stavio u Lesterov mustang dok je Sally sreñivala svoju evidenciju? To se moglo dogoditi. To je isto moglo značiti da gaje netko stavio u auto prošle noći - čak jučer - i Lester ga nije vidio. Ipak, samo je ugao virio
van; možda je malo skliznuo naprijed sa svog mjesta ispod sjedala dok je ona vozila jutros u školu. "Zdravo, gñice Ratcliffe!" netko je povikao. Sally je naglo spustila omotnicu i sakrila je u nabore svoje suknje. Njeno je srce udaralo od krivnje. Bio je to mali Billy Marchant, koji je prelazio igralište sa skate-boardom ispod ruke. Sally mu je mahnula i brzo se vratila u auto. Osjećala je da joj lice gori. Pocrvenila je. Bilo je to glupo -ne, ludo - ali ponašala se skoro kao da ju je Billy uhvatio da radi nešto što ne bi smjela. Pa, zar nisi? Nisi li pokušala privtiiti u pismo koje nije tvoje ? Tada je osjetila prve ubode ljubomore. Možda je bilo njeno; puno ljudi u Castle Rocku je znalo da ona vozi Lesterov auto isto toliko koliko je vozila svoj proteklih tjedana. A čak i da nije bilo njeno, Lester Pratt_/'e bio. Nije li baš pomislila, s čvrstom, vedrom samodo-padnošću koju su tako nježno doživljavale kršćanke koje su mlade i zgodne, da bi on skočio kroz vatrene obruče za nju? Ljubavi. Nitko nije ostavio tu omotnicu za nju, u to je bila sigurna. Ona nije imala prijateljice koje su je nazivale Dušo ili Draga ili Ljubavi. Bila je ostavljena za Lestera. I - Iznenada joj je sinulo rješenje, i srušila se u tamnoplavo sportsko sjedalo s laganim uzdahom olakšanja. Lester je podučavao tjelesni odgoj u srednjoj školi Castle Rocka. Imao je naravno, samo dječake, ali puno djevojaka - mladih djevojaka, impresivnih djevojaka - gaje viñalo svakog dana. A Les je bio zgodan mladić. 56 POTREBNE STVARI Neka mala zatreskana srednjoškolka, ugurala je nos u njegov auto. To je sve. Nije se niti usudila to staviti na ploču s instrumentima gdje bi on to odmah vidio. "Ne bi mu smetalo daje otvorim," rekla je Sally glasno i potrgala kraj omotnice kao pravilnu traku koju je stavila u pepljaru u koju nikad nije došla niti jedna cigareta. "Večeras ćemo se dobro tome nasmijati." Nagnula je omotnicu, i u njenu rukuje ispala Kodakova fotografija. Vidjela ju je, i njeno je srce na trenutak zastalo. Zatim je počela teško disati. Jarko crvenilo je oblilo njene obraze, iruka joj je prekrila usta, koja su se skupila u malo, šokirano O očaja. Sally nije nikad bila u Mellow Tigeru i tako nije znala k'akva je pozadina, ali nije bila potpuno naivna; gledala je dovoljno televizije i dovoljno filmova da prepozna bar kada ga vidi. Fotografija je prikazivala muškarca i ženu koji su sjedili za stolom onog što se činilo kao kut, (njen umje inzistirao na tome da ga zove ugodan kut), velike prostorije. Na
stolu je bio vrč s pivom i dvije Pilsner čaše. Drugi su ljudi sjedili za drugim stolovima iza i okolo njih. U pozadini je bio plesni podij. Muškarac i žena su se ljubili. Ona je bila odjevena u sjajni pulover koji je ostavljao otkriven njen struk i suknju od nečega stoje izgledalo kao bijelo platno. Veoma kratku suknju. Jedna ruka muškarca je intimno dodirivala kožu njenog struka. Druga je u stvari bila ispod njene suknje, napredujući čak dalje. Sally je mogla vidjeti nejasno gaćice žene. Ta mala kurva, Sally je pomislila s ljutim očajem. Čovjekova leña su bila okrenuta prema fotografu; Sally je mogla razaznati jedino njegovu bradu ijedno njegovo uho. Alije mogla vidjeti da je jako mišićav, i da je njegova kosa vrlo kratko strogo pod-šišana. Imao je na sebi plavu majicu - ono što su školska djeca nazivala sportskom majicom - i plave hlače trenirke s bijelom crtom sa strane. Lester. Lester je istraživao pejzaž ispod kurvine suknje. Ne! njen je um izjavio u paničnom odbijanju. To ne može biti on! Lester ne ide u barove! On čak niti ne pije! A on nikada ne bi poljubio drugu ženu, jer voli mene! Znam dame voli, zato... 57 KinP POTREBNE STVARI Stephen Kini "Zato jer tako kaže." Njen glas, mukao i apatičan, šokirao je njene vlastite uši. Željela je zgužvati sliku i baciti je iz auta, ali nije mogla to napraviti - netko bi je mogao pronaći da to napravi, i što bi taj netko pomislio? Ponovno se sagnula nad fotografiju, proučavajući je ljubomornim, upornim pogledom. Lice muškarca je sakrilo većinu ženinog, ali Sally je mogla vidjeti crtu njene obrve, kut jednog oka, njen lijevi obraz, i crtu njene vilice. Što je još važnije, mogla je vidjeti kako je ošišana tamna kosa žene - kuštravo, sa šiškama koje su prekrivale čelo. Judy Libby je imala tamnu kosu. I Judy Libby ju je imala ošišanu kuštravo, sa šiškama.koje su prekrivale čelo. Ti si pogriješila. Ne, još gore od toga - ti si luda. Les je prekinuo s Judy kada je napustila crkvu. A tada je otišla. U Portland ili Boston ili neko takvo mjesto. To je nečija izopačena, okrutna vrsta šale. Znaš da Les ne bi nikada - Ali da lije znala? Da li je zaista znala? Sva njena prethodna samodopadnost se uzdigla kako bi joj se rugala, a glas kojeg nikad nije čula do danas, iznenada je progovorio iz neke
duboke komore njenog srca: Vjera nevinih je najkorisnije sredstvo lažljivaca. Ipak, to nije trebala biti Judy; to nije niti trebao biti Lester. Na kraju krajeva, nisi stvarno mogao prepoznati ljude kad se ljube, zar ne? Nisi to mogao čak zasigurno reći niti u filmovima, ako si zakasnio, čak ako su to bile dvije poznate zvijezde. Trebao si čekati da prestanu i ponovno pogledaju kameru. Ovo nije bio film, novi glas ju je uvjeravao. Ovo je bio stvarni život. A ako to nisu oni, stoje omotnica radila u njegovom autu ? Sada su njene oči fiksirale ženinu desnu ruku, koja je nježno dodirivala (Lesterov) vrat njenog momka. Imala je duge, oblikovane nokte, nalakirane tamnim lakom. Judy Libby je imala takve nokte. Sally se sjetila da se nije uopće iznenadila kada je Juddy prestala dolaziti u crkvu. Djevojka s takvim noktima, sjeća se daje pomislila, ima puno toga više na pameti od Gospodara hostija. 58 U redu, to je vjerojatno Judy Libby. To ne znači da je Lester s njom. To je mogao samo biti ružan način da im se objema uzvrati zato što ju je Lester ostavio kada je shvatio daje ona kršćanka poput Jude Iskariota. Napokon, mnogo je muškaraca imalo kratko podši-šanu kosu, a bilo tko može obući plavu majicu i hlače s bijelom prugom koja se nalazi sa strane. Zatim je njeno oko uočilo nešto drugo, i iznenada se činilo da se njeno srce ispunilo olovnim punjenjem. Čovjek je imao sat-digitalan. Prepoznala gaje, iako nije bio u savršenom fokusu. Morala gaje pre-poznati; sama ga je dala Lesteru, za njegov roñendan prošlog mjeseca. Mogla je to biti slučajnost, njen umje inzistirao slabo. Bio je to samo Seiko, to je bilo jedino što sam mogla priuštiti. Svatko je mogao imati takav sat. Ali novi glas se smijao promuklo, očajnički. Novije glas želio znati koga ona misli zavaravati. A bilo je još toga. Nije mogla vidjeti dio ruke ispod suknje djevojke, (hvala Bogu za male usluge!), ali je mogla vidjeti ostatak ruke. Na toj su ruci bila dva velika madeža, točno ispod lakta. Skoro su se dodirivali, tvoreći oblik sličan brojci osam. Koliko je puta prelazila prstom s ljubavlju preko tih istih madeža dok su ona i Lester sjedili u ljuljačci na trijemu? Koliko često ih je s ljubavlju ljubila dok je milovao njene grudi (skrivene u teškom J.C. Penney grudnjaku, pažljivo odabranom samo za takve ljubavne susrete na stražnjem trijemu) i dahtao riječi nježnosti i obećanja neumorne vjernosti u njeno uho?
U redu, bio je to Lester. Sat se može staviti i skinuti, ali madeži ne mogu...Sinuo joj je kratak izvadak iz stare disco pjesme: "Badgirls... toot-toot... beep-beep..." "Kurva, kurva, &urva/"siktalaje na sliku iznenadnim pakosnim prigušenim tonom. Kako joj se mogao vratiti? Kako? Možda, glas je govorio, zato što mu je dozvolila ono što ti nisi. Njene su se grudi snažno podigle; siktav mali uzdah očaja prošao je kroz njene zube i niz grlo. Ali oni su u baru! Lester ne - Tada je shvatila daje to potpuno drugorazredni razlog. Ako Lester viña Judy, ako laže o tome, laž o tome da li pije ili ne pije nije jako važna, žarne? 59Sally je stavila fotografiju sa strane drhtavom rukom i izvukla iz omotnice preklopljenu popratnu poruku. Bila je na jednom listu papira boje breskve'nepravilnih rubova. Kada gaje izvadila, iz njega je izašao neki slab miris, prašnjav i slatki. Sally gaje podigla do nosa i duboko udahnula. "Kurvo/"povikala je promuklim, bolnim prigušenim tonom. Da se Judy Libby pojavila ispred nje tog trenutka, Sally bi je napala svojim vlastitim noktima, iako su bili razborito kratki. Proći će neko vrijeme prije nego bude igrao touch foofball kada ona obračuna s njim. Prilično vremena. Odmotala je poruku. Bila je kratka, riječi su bile ispisane rukom učenice valjkastom Palmer metodom. Dragi Les, Felicia je ovo slikala kada smo bili u Tigeru neku noć. Rekla je da bi to trebala iskoristiti kako bi nas ucijenila! Ali samo se šalila. Dala ju je meni, a ja je dajem tebi kao uspomenu na našu VELIKU NOĆ. Bilo je JAKO ZLOČESTO od tebe što si stavio svoju ruku pod moju suknju "pred svima", ali me to TAKO UZBUDILO. Osim toga, ti si TAKO JAK. Stoje više gledam sve više me "uzbuñuje". Ako pobliže pogledaš, možeš vidjeti moje donje rublje! Dobro da Felicia nije bila u blizini kasnije kada ga uopće nisam nosila!!! Uskoro ćemo se vidjeti. U meñuvremenu, zadrži ovu sliku "kao spomen na mene." Mislit ću na tebe i tvoju VELIKU STVAR. Bolje da prestanem sada prije nego se još uzbudim ili ću morati napraviti nešto zločesto. I molim te prestani brinuti o ZNAŠ VEČ KOME. Previše je zauzeta hodanjem s Isusom da bi brinula o nama. Tvoja Judy Sally je sjedila za volanom Lesterovog mustanga skoro pola sata, ponovno i ponovno čitajući tu poruku, njena pamet i njene emocije su bile mješavina ljutnje, ljubomore i povrijeñenosti. U njenim mislima i
osjećajima bio je i prigušeni ton seksualnog uzbuñenja -ali to je bilo nešto što nikad ne bi nikome priznala, a najmanje sebi. Glupa drolja čak ne zna kako se piše "već", pomislila je. 60 POTREBNE STVARI Njene su oči stalno pronalazile nove fraze na koje bi se usredotočile. Većina od njih su bile one koje su bile napisane velikim slovima. Naša VELIKA NOĆ. JAKO ZLOČESTO. TAKO UZBUDILO. TAKO JAK. Tvoju VELIKU STVAR. Ali fraza kojoj se stalno vraćala, koja je najuspješnije pojačavala njen bijes, je bila bogohuleće iskrivljavanje rituala pričesti: ... zadrži ovu sliku "kao spomen na mene." U Sallyinom umu su se pojavile nepristojne slike, nepozvane. Lesterova usta koja se zatvaraju oko bradavica Judy Libby dok ona tiho pjevucka: "Uzmi, popij sve ovo, kao spomen na mene." Lester na svojim koljenima izmeñu raširenih nogu Judy Libby dok mu ona govori da uzme, jede to u spomen na mene. Zgužvala je list papira boje breskve u lopticu i bacila je na pod automobila. Sjedila je uspravna za volanom, teško dišući, kosa joj je bila znojna i raščupana (prolazila je svojom slobodnom rukom kroz nju rastreseno, dok je proučavala poruku). Zatim se sagnula, podigla je, izravnala i stavila i to i fotografiju natrag u omotnicu. Njene ruke su se tako jako tresle da joj je trebalo tri puta da to napravi, i kadaje to konačno napravila, potrgala je omotnicu na pola sa strane. "Kurva!" ponovno je vikala, i briznula u plač. Suze su bile vruće; pekle su poput kiseline. "Kurva! A ti! Ti/Lažljivo kopile!" Okrenula je ključ uključujući motor, mustang se probudio s urlikom koji je zvučao Ijutito, onako kako se ona osjećala. Pomaknula je mijenjač u položaj za vožnju i izjurila s fakultetskog parkirališta u oblaku plavog dima i jaukavim vriskom spaljene gume. Billy Marchant, koji je vježbao spuštanje na skateboardu preko igrališta, pogledao je iznenañeno. Petnaest minuta kasnije bila je u svojoj spavaćoj sobi, kopajući kroz svoje donje rublje, tražeći iveri nije ga pronašla. Njen bijes pre-Stephen King ma Judy i lažljivom kopiletu od dečka bio je istisnut nadmoćnim užasom- što ako je nestao? Što ako je ipak ukraden? ££ Sally je sa sobom donijela potrganu omotnicu, i postala je svjes-na daje još uvijek stišće u svojoj lijevoj ruci. Ugrožavala je njenu -ub
potragu. Bacila ju je sa strane i izvukla svoje osjetljivo, pamučno ous donje rublje iz ladice s punim rukama, bacajući ga posvuda. Upravo 9Ui kada je osjetila da mora vikati s mješavinom panike, bijesa i frus-uk tracije, ugledala je iver. Izvukla je ladicu tako jako da je potpuno vS iskliznulo iz lijevog stražnjeg kuta ladice. Zgrabila gaje, i odjednom su je preplavili osjećaj mira i spokoj-[c nosti. Zgrabila je omotnicu drugom rukom i tada je pružila obje ruke ispred sebe, dobro i zlo, sveto i bezbožno, alfa i omega. Tada je stavila potrganu omotnicu u ladicu i pobacala svoje donje rublje povrh ; nje navrat-nanos. Sjela je, prekrižila noge, i sagnula glavu nad iver. Zatvorila je oči, ; očekujući da će osjetiti kako se pod počinje polako ljuljati ispod nje, očekujući mir koji će je obuzeti kada začuje zvukove životinja, jadnih nijemih životinja, Božjom milošću spašenih na vrijeme od zla. Umjesto toga, čula je glas čovjeka koji joj je prodao iver. Ti bi se zaista morala pobrinuti za to, znaš, rekao je gospodin Gaunt iz dubine relikvije. Zaista bi se morala pobrinuti za taj... taj ružan posao. "Da," rekla je Sally Ratcliffe. "Da, znam." Sjedila je tamo cijelo poslijepodne u svojoj vrućoj djevojačkoj sobi, razmišljajući i sanjajući u mračnom krugu koji je iver bacao oko nje, mraku koji je bio poput kukuljice. "Lookit my king, alll dressed in green... iko-iko one day... he's not a man, he's a lovin' machine..." Dok je Sally Ratcliffe razmišljala u svojoj novoj tmini, Polly Chalmers je sjedila u tračku blistavog sunčevog svjetla pored prozora kojeg je otvorila da pusti unutra malo neuobičajeno toplo listopadsko poslijepodne. Pokretala je svoj Singer Haljin-O-Matik i pjevala "Iko Iko" svojim jasnim, ugodnim alt glasom. POTREBNE STVARI Roaslie Drake je došla i rekla, "Poznajem nekoga tko se danas bolje osjeća. Prema zvuku, puno bolje." Polly ju je pogledala i ponudila Rosalie osmijeh koji je bio neobično složen. "I da i ne," rekla je. "Ono što hoćeš reći je da, i ne možeš si pomoći." Polly je na trenutak razmislila o tome, i zatim kimnula glavom. Nije bilo sasvim točno, ali može poslužiti. Dvije žene koje su jučer umrle zajedno, su ponovno bile zajedno danas, u Pogrebnom zavodu Samuels. Sutra ujutro će biti pokopane u različitim vjerama, ali do sutra poslijepodne Nettie i Wilma će ponovno biti susjede... na Homeland groblju, ovog puta. Polly je sebe djelomično smatrala odgovornom za njihove smrti, napokon, Nettie se nikad ne bi vratila u Castle Rock da nije bilo nje. Ona je napisala potrebna pisma, došla na potrebna saslušanja, čak pronašla dom za Nettie Cobb. A zašto? Prokletstvo je
bilo to, što se Polly sada nije mogla sjetiti, osim da se to činilo kao djelo kršćanskog milosrña i posljednja odgovornost starog obiteljskog prijateljstva. Neće izbjegavati tu krivnju, niti će ikome dozvoliti daje odgovori od nje, (Alan pametno nije to niti pokušavao), ali nije bila sigurna da li bi promijenila to što je napravila. Srž Nettienog ludila je bila izvan Pollyine moći da ga kontrolira ili promijeni, očito, ali je ipak provela tri sretne, plodne godine u Castle Rocku. Možda su te tri godine bile bolje od dugog sivog vremena koje bi provela u instituciji, prije nego bi je dohvatila starost ili obična dosada. A ako je Polly svojim postupcima potpisala svoje ime na smrtnu osudu Wilme Jer-zyck, nije li Wilma sama napisala detalje tog dokumenta? Ipak, Wil-ma je bila ta, a ne Polly, koja je izbola veselog i bezazlenog psića Nettie Cobb na smrt s vadičepom. Postojao je njen drugi dio, jednostavniji dio, koji je jednostavno žalio zbog smrti njene prijateljice, i zbunjen činjenicom daje Nettie mogla napraviti takvu stvar, kada se Polly zaista činilo da joj je bolje. Provela je velik dio jutra sreñujući sve za sprovod i nazivajući nekolicinu Nettienih roñaka, (svi su naglasili da neće doći na sprovod što je Polly i očekivala), i taj posao, taj administrativan proces smrti, joj je pomogao da usredotoči njenu vlastitu bol... kao što su i rituali sahrane mrtvih nedvojbeno trebali činiti. 62 63Stephen King Postojale su još neke stvari koje još nisu napustile njene misli. Lazanje, na primjer -još uvijek su se nalazile u hladnjaku s folijom preko njih kako bi spriječile sušenje. Pretpostavila je da će je Alan i ona pojesti za večeru noćas - to jest, ako on bude mogao navratiti. Neće je sama pojesti. Ne bi to mogla podnijeti. Stalno se prisjećala kako je Nettie brzo opazila daje boli, kako je točno ocijenila tu bol i kako joj je donijela termalne rukavice, in-zistirajući da bi ovaj puta zaista mogle pomoći. I, naravno, posljednja stvar koju joj je Nettie rekla: "Volim te, Polly." "Zemlja Polly, Zemlja Polly, javi se Pol, čuješ li?" pjevušila je Rose. Ona i Polly su se zajedno sjetile Nettie tog jutra, izmjenjujući ta i druga sjećanja, i zajedno su plakale u stražnjoj sobi, držeći jedna drugu izmeñu bala tkanina. Sada se Rosalie isto činila sretnom-možda samo zato stoje čula Polly pjevati. Ili zato što se to nije činilo potpuno stvarno niti jednoj od nas, Polly je razmišljala. Iznad nje je bila sjena - ali, ne ona koja je potpuno crna; bila je dovoljno gusta da onemogućava gledanje. To čini našu bol tako krhkom.
"Čujem te," rekla je Polly. "Osjećam se bolje, ne mogu si pomoći i veoma sam zahvalna za to. Jesi li s tim zadovoljna?" "Tako nekako ," složila se Rosalie. "Ne znam što me je više iznenadilo kada sam se vratila - da te čujem kako pjevaš ili da te čujem kako ponovno rukuješ šivaćom mašinom. Podigni svoje ruke." Polly je to napravila. Nikad ih ne bi zamijenili za ruke kraljice ljepote, s iskrivljenim prstima i Heberdenovim čvorićima, s groteskno povećanim zglobovima, ali Rosalie je vidjela da su se otekline dramatično smanjile od prošlog petka, kada je stalna bol natjerala Polly da ode ranije. "Vau!" rekla je Rosalie. "Da li uopće bole?" "Naravno - ali su još uvijek bolje nego što su bile proteklih mjesec dana. Pogledaj." Polako je savinula prste u labavu šaku. Zatim ih je ponovo otvorila, s istom pažnjom. "Prošlo je barem mjesec dana otkako sam to mogla napraviti." Istina je, Polly je znala, bila malo veća; nije mogla stisnuti šake bez ozbiljnih bolova od travnja ili svibnja. "Vau!" 64 POTREBNE STVARI "Tako se osjećam bolje," rekla je Polly. "Daje sada Nettie ovdje da to podijeli, stvari bi bile savršene." Vrata s prednje strane radnje su se otvorila. "Hoćeš li molim te pogledati tko je to?" upitala je Polly. "Željela bih završiti šivanje ovog rukava." "Naravno." Rosalie je krenula, zatim na trenutak zastala i osvrnula se. "Nettie ne bi smetalo da se dobro osjećaš, znaš." Polly je kimnula. "Znam," rekla je ozbiljno. Rosalie je otišla naprijed pričekati mušteriju. Kada je otišla, Po-llyina lijeva ruka je otišla do njenih prsiju i dodirnula malu izboči-nu, ne veću od žira, zatim se smirila ispod njenog ružičastog pulovera i izmeñu njenih grudi. Azka- kakva divna riječ, pomislila je, i počela po/iovo pokretati šivaću mašinu, okrećući tkaninu haljine - njenu prvu originalnu od prošlog ljeta - naprijed i natrag ispod nervozne srebrne mrlje igle. Lijeno se zapitala koliko će gospodin Gaunt tražiti za amajliju. Što god bude želio, rekla je sebi, neće biti dovoljno. Ja neću -ja ne mogu - tako razmišljati kada doñe vrijeme za cjenkanje, ali to je jednostavna istina. Što god bude želio za to, to će biti vrlo povoljno. 65ČETRNAESTO POGLAVLJE 1 Izbornici (i izbornice) Castle Rocka su dijelili jednu stalno zaposlenu sekretaricu, mladu ženu egzotičnog imena Ariadne St. Claire. Bila je sretna mlada žena, ne previše obdarena inteligencijom, ali neumorna; i
ugodna za gledanje. Imala je velike grudi koje su se podizale u mekim, strmim brdašcima ispod, kako se čini, beskrajnog angora pulovera, i krasne kože. Imala je i slab vid. Njene su oči plivale, smeñe i velike, iza debelih leća njenih naočala s okvirima od rožine. Busteru se sviñala. Smatrao ju je preglupom da bi bila jedna od Njih. Ariadne je gurnula svoju glavu u njegov ured u četvrt do četiri. "Deke Bradford je navratio, gospodine Keeton. Treba potpis na for-mularu za oslobañanje fondova. Možete li to napraviti?" "Pa, da vidimo što je'to," rekao je Buster, spretno spuštajući sportsku stranicu Lewistonovog Daily Suna, presloženu na karticu za utrke, u ladicu svog stola. Danas se osjećao bolje; odlučan i na oprezu. One jadne ružičaste ceduljice su spaljene u kuhinjskoj peći, Mvrtle je prestala bježati poput opržene mačke kada joj se približavao, (više nije puno mario za Mvrtle, ali je ipak bilo užasno živjeti sa ženom koja misli da si bostonski davitelj), i očekivao je da će te noći na trkalištu zaraditi 66 POTREBNE STVARI još jednu veliku hrpu novaca. Zbog praznika, gužve, (a da ne spomene isplate), će biti veće. U stvari, počeo je razmišljati u kategorijama quinellas i trifectas24. Što se tiče onog kurca od zamjenika i usranog šerifa i ostatka vesele posade... pa, on i gospodin Gaunt su znali za Njih, i Buster je vjerovao da će njih dvojica biti super ekipa. Zbog svega toga on je mogao poželjeti dobrodošlicu Ariadni u svoj ured sa smirenošću - čak je mogao vratiti nešto od nekadašnjeg užitka u promatranju nježnog načina na koje se njene grudi njišu unutar svog bez sumnje golemog oklopa. Stavila je formular za oslobañanje fondova na njegov stol. Buster gaje podigao i naslonio se na svom okretajnom stolcu, da ga pogleda. Iznos koji se tražio bio je zabilježen u rubriku na vrhu - devet stotina i četrdeset dolara. Trebao se isplatiti Case construction and su-pply u Lewistonu. U prostoru rezerviranom za Roba i/ili usluge koje se trebaju dostaviti, Deke je upisao 16 KUTIJA DINAMITA. Ispod, u odjeljku Komentari/Objašnjenja, napisao je: Konačno smo naišli na granitni hrbat na jami u kojoj se kopa šljunak na Town Road #5, onu na koju nas je državni geolog upozorio još '87 (vidi moj izvještaj za detalje). U svakom slučaju, ispod ima još puno šljunka, ali ćemo morati razbiti stijenu da doñemo do toga. To treba napraviti prije nego postane hladno i počne padati snijeg. Ako budemo morali kupiti šljunak za zimu u Norwayju, poreznici će podići dreku. Dva ili tri miniranja će to srediti, a Case ima veliku zalihu Taggart Hi-Impactpri
ruci - provjerio sam. Možemo ih dobiti do sutra u podne, ako želimo početi minirati u srijedu. Označio sam mjesta ako itko iz Ureda izbornika želi doći pogledati. Ispod toga, Deke je nadrljao svoj potpis. Buster je dva puta pročitao Dekeovu bilješku, lupkajući po svojim prednjim zubima dok je Ariadne stajala čekajući. Konačno se zaljuljao naprijed na svom stolcu, napravio promjenu, dodao rečenicu, napisao inicijale pored promjene i dodatka, zatim s užitkom 24 Quinella je oblik klañenja u kojem treba odabrati prva dva pobjednika utrke, ali se ne mora pogoditi njihov točan poredak. Trifecta je oblik klañenja u kojem se moraju odabrati konji koji će osvojiti prvo, drugo i treće mjesto. 67Stephen King potpisao svoje ime ispod Dekeovog. Kada je vratio ružičasti list papira Ariadni, smiješio se. "Evo!" rekao je. "A svi misle da sam škrtac!" Ariadne je pogledala formular. Buster je promijenio iznos od devet stotina i četrdeset dolara na tisuću četiri stotine dolara. Ispod Dekeovog objašnjenja za što treba dinamit, Buster je dodao ovo: Boljenabavi barem dvadeset kutija dokje ponuda još dobra. "Da li ćete željeti doći i pogledati jamu gdje se kopa šljunak, gospodine Keeton?" "Ne, ne neće biti potrebno." Buster se ponovo naslonio na svom stolcu i spojio svoje ruke iza vrata. To je puno eksploziva. Ne bismo željeli da to doñe u krive ruke, zar ne?" "Ne, zaista," rekla je Ariadne, i izašla. Bilo joj je drago izaći. Bilo je nečega u osmijehu gospodina Keetona stoje njoj djelovalo... pa, pomalo jezivo. U meñuvremenu, Buster se zavrtio na svom stolcu kako bi mogao pogledati na Main Street, koji je bio puno prometniji nego onda kada je pogledao grad s očajem u subotu ujutro. Od tada se puno toga dogodilo, i pretpostavljao je da će se puno toga dogoditi u nekoliko sljedećih dana. Pa, s dvadeset kutija Taggart Hi-Impact dinamita pohranjenih u spremištu gradskih Javnih radova - spremištu čiji je, naravno, ključ on imao - svašta se moglo dogoditi. Zaista svašta. Ace Merrill je prešao Tobin Bridge i ušao u Boston u četiri poslije podne, ali je već prošlo pet kada je konačno došao do onoga što se on nadao da je bilo njegovo odredište. Nalazilo se u neobičnom, uglavnom napuštenom dijelu sirotinjske četvrti Cambridgea, blizu centra zavojitog spleta ulica. Činilo se da su polovica ulica jednosmjerne; druga polovica su bile slijepe. Ruševne zgrade ovog oronulog dijela su bacale dugačke sjene preko ulica kada je Ace stao ispred* puste jednokatnice od lake
cigle u Whipple Street. Stajala je u centru prazne parcele obrasle korovom.. 68 POTREBNE STVARI Oko imanja se nalazila pletena žičana ograda, ali nije predstavljala problem; vrata su bila ukradena. Samo su ostale šarke. Ace je vidio da su na njima vjerojatno bile udubine za zasun. Polagano je ušao s Challengerom kroz rupu gdje su bila vrata i dovezao se ispred zgrade od lake cigle. Njeni zidovi su bili prazni i bez prozora. Utabani tragovi na kojima se nalazio, vodili su do zatvorenih vrata garaže na strani zgrade koja je bila okrenuta prema rijeci Charles. Niti na vratima garaže nije bilo prozora. Challenger se ljuljao na svojim oprugama i nesretno skakao kroz rupe nečega stoje možda nekada bila asfaltna površina. Prošao je pored napuštenih dječjih kolica na razasutim komadićima stakla. Unutra je počivala uništena lutka s pola lica, buljeći u njega s jednim pljesnivim plavim okom dok je prolazio. Parkirao je ispred zatvorenih vrata garaže. Što je prokletstvo sada trebao napraviti? Ova zgrada od lake cigle je izgledala poput mjesta koje je napušteno od oko 1945. Ace je izašao iz auta. Izvadio je komad papira iz svog džepa na prsima. Na njemu je bila napisana adresa na kojoj se Gauntov auto navodno trebao nalaziti. Sumnjičavo ju je ponovo pogledao. Posljednjih nekoliko brojeva koje je prošao su sugerirali daje ovo vjerojatno 85 Whipple Street, ali tko je prokletstvo mogao biti siguran? Mjesta poput ovih nikad nisu imala brojeve, a činilo se da nema nikoga u blizini koga bi mogao pitati. U stvari, cijeli ovaj dio grada je imao napušten, jezovit osjećaj koji Ace nije previše volio. Prazne parcele. Ogoljeni automobili s kojih su opljačkani svi korisni dijelovi i svaki centimetar bakrene žice. Prazne nastambe su čekale političare da odrede postotke za uslugu prije nego se sruše pod teškom čeličnom kuglom. Zavojite pokrajnje ulice koje su završavale u prljavim dvorištima i slijepim ulicama punim smeća. Sat vremena mu je trebalo da pronañe Whipple Street, a sada kada je, skoro je poželio da je ostao izgubljen. To je bio dio grada u kojem su policajci ponekad pronalazili tijela djece strpana u kante za smeće i bačene hladnjake. Hodao je do vrata garaže i tražio električno dugme kojim se pokreće mehanizam. Nije ga bilo. Naslonio je stranu svoje glave na hr-ñavi metal i slušao zvukove nekoga unutra. Pretpostavljao je da je to mogao biti i dućan s ukradenim auto dijelovima; kicoš sa zalihom 69Stephen King jakog kokaina poput onog kojeg mu je Gaunt dao, vjerojatno je poz-navao ljude koji su prodavali Porschee i Lamborghinije za gotovinu nakon stoje sunce zašlo.
Nije čuo ništa osim tišine. Vjerojatno to nije niti pravo mjesto, pomislio je, ali išao je gore i dolje po prokletoj ulici i to je bilo jedino mjesto dovoljno veliko - i dovoljno jako - u koje bi se mogao spremiti klasičan auto. Osim ako se nije sjajno zajebao i došao u krivi dio grada. Postao je nervozan od te pomisli. Želim da se vratiš do ponoći, rekao je gospodin Gaunt. Ako se ne vratiš do ponoći, bit ću nesretan. Kada sam nesretan, ponekad izgubim živce. Smiri se, Ace je nelagodno govorio sam sebi. On je samo stari kicoš s lošim umjetnim zubalom. Vjerojatno peder. Ali se nije mogao smiriti, i nije zaista mislio da je gospodin Le-land Gaunt samo stari kicoš s lošim umjetnim zubalom. Isto tako je mislio da to ne želi provjeriti na ovaj ili onaj način. Ali stvar je sada bila sljedeća: uskoro će se spustiti mrak, i Ace nije želio biti u ovom dijelu grada nakon mraka. Nešto tu nije bilo u redu. Nešto stoje išlo dalje od sablasnih nastamba s praznim, napadnim prozorima i automobilima koji su se nalazili na golim na-placima. Nije vidio niti jednu osobu na pločniku ili da sjedi na trijemu ili gleda kroz prozor otkako se počeo približavati Whipple Streetu... ali je svejedno imao osjećaj da ga promatraju. U stvari, još uvijek gaje imao: stalna naježenost u kratkim dlakama na stražnjem dijelu vrata. Skoro kao da više uopće nije bio u Bostonu. Ovo mjesto je bilo više nalikjebenoj Zoni sumraka. Ako se ne vratiš do ponoći, bit ću nesretan. Ace je stisnuo šaku i udario njome po hrñavom, jednoličnom licu vrata garaže. "Hej! Da li itko unutra želi pogledati Tupperware?" Nije bilo odgovora. Na dnu vrata se nalazila ručica. Probao ju je. Bez uspjeha. Vrata se nisu čak ni zatresla u svom okviru, a kamoli pomakla na svojim utorima. Ace je prosiktao zrak izmeñu zubi i pogledao okolo nervozno. Njegov je Challenger stajao u blizini i nikad u životu nije tako jako želio ući i otići. Ali se nije usudio. 70 POTREBNE STVARI Hodao je okolo zgrade i tamo nije bilo ničega. Uopće ničega. Samo gomile lagane cigle, obojane u neugodnu šugavu zelenu. Neobičan grafiti je bio pošprican na stražnjem dijelu garaže, i Ace gaje gledao nekoliko trenutaka, ne shvaćajući zašto izaziva ježenje njegove kože. YOG-SOTHOTH VLADA, '•■■, pisalo je izblijedjelim crvenim slovima, v Vratio se pred vrata garaže i pomislio, Što sada? Budući da se nije mogao sjetiti više ničega, vratio se u Challenger i samo sjedio tamo, gledajući vrata garaže. Konačno, stavio je obje ruke na trubu i zatrubio dugo i nemoćno.
Odmah su se vrata garaže počela tiho okretati na svojim utorima. Ace je sjedio gledajući to, otvorenih usta, i prvi mu je poriv bio da jednostavno pokrene Challenger i odveze se što je brže mogao i što je dalje mogao. Mexico City bi mogao biti dobar za početak. Zatim je ponovo pomislio na gospodina Gaunta i polako izašao iz auta. Otišao je do garaže dok su vrata stala ispod stropa. Unutrašnjost je bila jako osvjetljena s desetak žarulja od dvjesto vrati koje su visile na krajevima debelih električnih žica. Svaka je žarulja bila zasjenjena komadom lima koji je bio oblikovan kao čunj, tako daje svjetlo bacalo okrugle mlake svjetlosti na pod. Na drugom kraju cementnog poda nalazio se auto prekriven platnom. Najednom kraju se nalazio stol prepun alata. Tri sanduka su bila naslagana pored drugog zida. Na njihovom vrhu se nalazio staromodni magnetofon. Inače je garaža bila prazna. "Tko je otvorio vrata?" upitao je Ace suhim tankim glasom. "Tko je otvorio jebena vrata. ?" Ali na to nije bilo odgovora. Odvezao je Challenger unutra i parkirao ga pored stražnjeg zida - bilo je puno mjesta. Zatim se vratio do vrata. Pored njih je bila montirana kontrolna kutija. Ace je pritisnuo dugme DOLJE. Smet- 71Stephen King POTREBNE STVARI liste na kojem se nalazio ovaj zagonetni bunker od zgrade je postao preplavljen sjenama i zbog toga je postajao nervozan. Stalno je mislio da vidi stvari koje se tamo miču. Vrata su se spustila dolje bez imalo škripanja ili štropota. Dok je čekao da se potpuno zatvore, Ace je potražio zvučni detektor koji bi reagirao na zvuk njegove trube. Nije ga mogao vidjeti. Ipak je trebao biti negdje - vrata garaže nisu se otvorila sama od sebe. Ipak, pomislio je, ako se takvo sranje igdje dogaña u ovom gradu, Whipple Street je najvjerojatnije to mjesto. Ace je otišao do tri naslagana sanduka s magnetofonom na vrhu. Čuo se šuplji, škripavi zvuk na cementu pod njegovim nogama. Yog-Sothoth vlada, pomislio je nasumce, i zatim se stresao. Nije znao tko je jebeni Yog-Sothoth, vjerojatno neki rastafarianski reg-gae pjevač s četrdeset i pet kila sitnih kovrči koje rastu iz njegovog prljavog tjemena, ali Aceu se ipak nije sviñao zvuk tog imena u njegovoj glavi. Razmišljanje o tom imenu na ovom mjestu mu se činilo lošom idejom. Činilo mu se opasnom idejom. Komadić papira je bio zalijepljen na jednom od kolutova magnetofona. Na njemu su bile napisane dvije riječi velikim tiskanim slovima: SVIRAJ ME.
Ace je skinuo poruku i pritisnuo PLAY dugme. Kolutovi su se počeli okretati, i kada je čuo taj glas, malo je poskočio. Ipak, čiji je glas očekivao? Richarda Nixona? "Zdravo, Ace," govorio je snimljeni glas. "Dobro došao u Boston. Molim te, makni ceradu s mog automobila i utovari sanduke. One sadrže specijalnu robu koju pretpostavljam da ću uskoro zatrebati. Bojim se da ćeš barem jedan sanduk morati staviti na stražnje sjedalo; u prtljažniku Tuckera mora ostati nešto mjesta. Tvoj auto će ovdje biti potpuno siguran, a tvoja vožnja natrag će biti bez uzbuñenja. I molim te - zapamti ovo - što se prije vratiš, prije ćeš moći istraživati lokacije na svojoj mapi. Ugodna vožnja." Nakon poruke je slijedilo prazno siktanje trake i tiho cviljenje tonskog vitla. Ace je ipak ostavio kolutove da se vrte skoro minutu. Cijela situacija je bila čudna... i stalno postajala sve čudnija. Gospodin Gaunt 72 i je bio ovdje poslijepodne - morao je biti, zato jer je spomenuo mapu, a Ace nije vidio niti mapu, niti gospodina Gaunta sve do ovog jutra. Mora daje stari lešinar doletio avionom dok je on, Ace, vozio. Ali zašto? Stoje prokletstvo sve to značilo? M/e bio ovdje, pomislio je. Nije me briga da li je to moguće ili ne - on nije bio ovdje. Pogledaj prokleti magnetofon, na primjer. Nitko više ne koristi takve magnetofone. I pogledaj prašinu na kolu-tovima. I poruka je bila prašna. Ta te namještaljka čekala cijelo vrijeme. Možda stoji ovdje i skuplja prašinu sve otkako te Pangborn poslao u Shavvshank. Oh, ali to je ludo. To je samo sranje. Ipak, duboko u njemu, jedan njegov bitan dio je vjerovao daje to istina. Gospodin Gaunt nije poslijepodne uopće bio u blizini Bostona. Gospodin Gaunt je proveo poslijepodne u Castle Rocku - Ace je to znao - stojeći pored prozora, gledajući prolaznike, možda čak i mičući svako malo natpis ZATVORENO KOLUMBOV DAN i onda stavljajući OTVORENO na njegovo mjesto. Ako je vidio da dolazi prava osoba, to jest -takva osoba s kojom bi momak poput gospodina Gaunta možda želio sklopiti posao. Koji je uopće bio njegov posao? Ace nije bio siguran želi li znati. Ali je želio znati što je u tim sanducima. Ako ih bude vozio odavde, pa sve do Castle Rocka, ima prokleto pravo znati.
Pritisnuo je dugme STOP na magnetofonu i stavio ga sa strane. Uzeo je čekić s vrha radnog stola i željeznu polugu koja je bila naslonjena na zid pored njega. Vratio se sanducima i gurnuo plosnati kraj željezne poluge ispod drvenog poklopca sanduka na vrhu. Podigao gaje. Čavli su se pomicali s piskutavim vriskom. Sadržaj sanduka je bio pokriven teškim četverokutom od voštanog platna. Maknuo gaje sa strane i samo zinuo na ono stoje vidio unutra. Detonatori. Deseci detonatora. 73 JStephen King Možda stotine detonatora, svaki je ležao na svom ugodnom gnijezdu od drvene slamice. Isuse Kriste, što on planira napraviti? Započeti Treći svjetski rat? Dok mu je srce jako udaralo u grudima, Ace je ponovno zabio čavle i maknuo sanduk s detonatorima. Otvorio je drugi sanduk, očekujući da će vidjeti uredne redove debelih crvenih štapića koji su izgledali poput signalnih raketa. Ali to nije bio dinamit. Tu su bili pištolji. Možda ih je sve zajedno bilo dvadesetak - snažnih automatskih pištolja. Miris masnog konzervansa u kojem su bili zapakirani došao je do njega. Nije znao kakvi su bili - možda njemački - ali je znao što znače: od dvadeset godina do doživotne kazne da ga uhvate s njima u Massachusettsu. Commonwealth je imao krajnje pesimističan pogled na oružje, naročito automatsko. Ovaj je sanduk maknuo ne vraćajući poklopac natrag. Otvorio je treći sanduk. Bio je pun šaržera za pištolje. Ace je krenuo nazad, brišući usta nervozno dlanom svoje lijeve ruke. Detonatori. Automatski pištolji. Streljivo. Toje bila roba? "Ne ja," rekao je Ace tihim glasom, odmahujući glavom. "Ne ovaj momak. Uh-uh, nikako." Mexico City je izgledao sve bolje i bolje. Možda čak i Rio. Ace nije znao da li Gaunt gradi jaču mišolovku ili jači električni stolac, ali je znao da ne želi biti dio toga, što god to bilo. On odlazi i to odlazi odmah. Njegove oči su se usredotočile na sanduk s automatskim pištoljima. I uzimam jednu od ovih bebica sa mnom, pomislio je. Nešto malo za moju nevolju. Nazovimo to suvenirom. Krenuo je prema sanduku, i u tom trenutku su se kolutovi magnetofona počeli ponovo okretati, iako niti jedno dugme nije bilo stisnuto.
74 POTREBNE STVARI "Nemoj ni pomišljati na to, Ace," savjetovao je hladno glas gospodina Gaunta, i Ace je zavrištao. "Ne želiš se zajebavati sa mnom. Ono što su braća Corson planirala napraviti izgledat će poput izleta u prirodu u usporedbi s onim što ću ti ja napraviti ako ipak pokušaš. Ti si sada moj momak. Ostani sa mnom i zabavit ćemo se. Ostani sa mnom i moći ćeš se osvetiti svima u Castle Rocku koji su ti ikad napravili nešto ružno... i otići ćeš kao bogataš. Okreni se protiv mene i nikad nećeš prestati vrištati. Magnetofon j e stao. Aceove izbuljene oči slijedile su njegovu žicu do utikača. Ležao je na podu, prekriven finom nakupinom prašine. Osim toga, nije bilo utičnice na vidiku. ■ Ace se iznenada počeo osjećati smirenije, i to nije bilo tako čudno kako je moglo izgledati. Postojala su dva razloga za smirivanje njegovog emocionalnog barometra. Prvi je bio daje Ace bio neka vrsta pračovjeka. On bi se osjećao savršeno kod kuće kada bi živio u spilji i navlačio okolo svoju ženu za kosu kada ne bi bio zauzet bacanjem kamenja na svoje neprijatelje. Bio je tip čovjeka čija se reakcija jedino potpuno može predvidjeti kada je suočen sa superiornijom snagom i autoritetom. Sukobi takve vrste nisu se dogañali često, ali kada jesu, skoro se odmah naklonio superiornijoj sili. Iako to nije znao, toje bila karakteristika koja ga je od početka zadržala od jednostavnog bijega od Leteće braće Corson. Kod ljudi poput Acea Merrilla, jedini poriv jači od poriva za dominacijom je bila duboka potreba da se otkotura i ponizno izloži nezaštićen vrat kada se pojavi pravi voña čopora. Drugi razlog je bio još jednostavniji: odlučio je vjerovati da sanja. Jedan dio njega je znao da to nije istina, ali lakše je bilo vjerovati toj ideji nego dokazima njegovih osjetila; čak nije htio niti razmotriti svijet koji bi mogao prihvatiti prisustvo gospodina Gaunta. Bilo bi lakše - jednostavnije - samo isključiti na neko vrijeme taj proces razmišljanja i završiti posao. Ako to napravi, mogao bi se 75Stephen King možda i probuditi u svijetu kojeg je uvijek poznavao. Bog zna da taj svijet ima svoje opasnosti, ali ga je barem razumio. Pribio je poklopac natrag na sanduk s pištoljima i sanduk sa streljivom. Zatim je otišao do ostavljenog automobila i zgrabio ceradu, kojaje isto bila prekrivena slojem prašine. Povukao ju je... i na trenutak je zaboravio sve od divljenja i ushita. Točno, bio je to Tucker, i bio je prekrasan.
Boja je bila žuta poput kanarinca. Aerodinamičan oblik karoserije je svjetlucao od kroma sa strane i ispod urezanog prednjeg branika. Treće prednje svjetlo je zurilo iz centra poklopca motora, ispod srebrnog ukrasa koji je izgledao poput lokomotive futurističkog ekspresnog vlaka. Ace je sporo hodao oko njega, pokušavajući ga progutati svojim očima. Na svakoj strani stražnjeg dijela nalazio se par kromiranih rešet-kica; nije imao pojma čemu služe. Debele gume Goodveara su bile tako čiste da su skoro plamtjele pod visećim svjetlom. Preko stražnjeg dijela napisano oblim kromiranim slovima, bile su riječi "Tucker Talisman". Ace nije nikada čuo za taj model. Mislio je da je Torpedo jedini auto kojeg je Tucker ikada proizveo. Imaš još jedan problem, staro momče - na ovome nema registarskih tablica. Da li ćeš pokušati doći sve do Mainea autom koji strši poput bolnog palca, autom bez tablica, autom natovarenim s puškama i eksplozivnim napravama? Da. Pokušat će. Bila je to, naravno, loša ideja, jako loša ideja... ali druga mogućnost - koja bi uključivala pokušaj da zajebe gospodina Lelanda Gaunta - činila mu se puno gorom. Osim toga, ovo je bio san. Istresao je ključeve iz omotnice, otišao do prtljažnika i uzalud tražio ključanicu. Nakon nekoliko trenutaka sjetio se filma s Jeffom Bridgesom i shvatio je. Poput njemačkog VW i Chevy Corvair, ovdje ostraga je bio Tuckerov motor. Prtljažnik je bio ispred. Doista, našao je ključanicu odmah ispod neobičnog trećeg svjetla. Otvorio je prtljažnik. Bio je zaista udoban i prazan osim jedne stvari. Bila je to mala bočica bijelog praha sa žličicom pričvršćenom na poklopac s lancem. Mali komadić papira je bio zalijepljen na la- 76 POTREBNE STVARI nac. Ace gaje povukao i pročitao poruku kojaje bila napisana sićušnim tiskanim slovima: UŠMRKNI ME Ace je ispunio naredbu. Osjećajući se malo bolje s malo neusporedivom drogom gospodina Gaunta kojaje rasvjetljavala njegov mozak poput prednjeg dijela Rock-Ole Henrvja Beauforta, Ace je utovario pištolje i šaržere u prtljažnik. Stavio je sanduk s detonatorima na stražnje sjedalo, zastajkujući samo na trenutak kako bi duboko udahnuo, bimuzina je imala neusporediv miris po novom automobilu, ništa nije bilo slično tome na svijetu (osim možda pičke), i kada se smjestio za volan, vidio je daje potpuno nov: registrator kilometara Tuckera Talismana gospodina Gaunta je bio namješten na 000000. Ace je gurnuo ključ za paljenje u otvor i okrenuo ga.
Talisman je krenuo tihom, grlenom, prekrasnom grmljavinom. Koliko je konja ispod poklopca? Nije znao, ali je imao osjećaj kao da ih je cijelo krdo. U zatvoru je bilo puno automobilističkih knjiga i Ace ih je većinu pročitao. Tucker Torpedo je imao šest cilindara u nizu, oko osamstotina i sedamdeset i pet kubičnih centimetara, vrlo sličan automobilima koje je gospodin Ford napravio izmeñu 1948. i 1952. Imao je negdje oko stotinu i pedeset konja ispod poklopca motora. Ovaj je djelovao veći. Puno veći. Ace je osjetio potrebu da izañe, da se ponovo vrati natrag i da vidi može li uspjeti otvoriti poklopac motora... ali bilo je kao da previše razmišlja o tom ludom imenu - Yog-što bilo. Nekako je izgledalo kao loša zamisao. Ono što se činilo kao dobra zamisao bilo je da odvede ovu stvar natrag u Castle Rock stoje brže mogao. Počeo je izlaziti iz auta kako bi pritisnuo kontrolno dugme na vratima, ali je umjesto toga pritisnuo trubu, da vidi da li će se išta dogoditi. Nešto se dogodilo. Vrata su se tiho zakoturala na svojim utorima. 77Stephen King Negdje sigurno postoji zvučni detektor, rekao je sam sebi, ali nije više u to vjerovao. Više mu nije bilo niti stalo. Prebacio je u prvu brzinu i Talisman je zabrujao iz garaže. Ponovno je zatrubio kada je krenuo utabanim prilazom do rupe u ogradi, i u retrovizoru je vidio da nestaju svjetla garaže i da se vrata počinju spuštati. Takoñer je i letimično ugledao svoj Challenger, koji je stajao sa svojim kljunom prema zidu i zgužvanu ceradu na podu pored njega. Imao je čudan osjećaj da ga više nikad neće vidjeti. Ace je ustanovio da ne mari više ni zato. Talisman nije samo vozio kao san, činilo se da zna put natrag do Storrow Drivea i do naplatne kućice na sjeveru. Svako malo su se žmigavci sami uključivali. Kada se to dogodilo, Ace je jednostavno nanovo zaokrenuo. Za kratko vrijeme, ta jezovita sirotinjska četvrt Cambridgea gdje je našao Tuckera, je bila iza njega, i oblik Tobin Bridgea, poznatijeg kao Mvstic River Bridge, se pojavljivao ispred njega, crno podnožje na nebu koje se smračuje. Ace je povukao prekidač za svjetlo, i odjednom je ispred njega šiknula oštra lepeza blještavila. Kada je okrenuo volan, lepeza svjetlosti se okrenula s njim. To centralno svjetlo je bila savršena oprema. Nije čudo da su jadnika koji je izmislio taj auto, izgurali iz posla, pomislio je Ace. Bio je oko pedesetak kilometara sjeverno od Bostona kada je ustanovio da je kazaljka za gorivo ispod oznake za rezervu. Stao je kod najbližeg izlaza i zaustavio vozilo gospodina Gaunta kod Mobil benzinske stanice koja se nalazila u podnožju rampe. Momak na benzinskoj stanici je gurnuo svoju kapu prema natrag jednim masnim palcem i obišao oko auta diveći se. "Krasan auto?" rekao je. "Gdje ste ga nabavili?"
Ne razmišljajući, Ace je rekao, "Doline Lenga, Yog-Sothoth Vintage motori." "Ha?" "Samo napuni, sinko - ovo nije kviz Dvadeset pitanja." 78 POTREBNE STVARI "Oh!" rekao je momak s benzinske stanice, još jednom pogledavši Acea i odmah je postao pokoran. "Naravno! Sigurno!" I pokušao je, ali je pumpa škljocnula nakon što je samo količina od četrnaest centi natočena u rezervoar. Momak je pokušao još stisnuti pokrećući ručno pumpu, ali benzin se samo počeo prelijevati, cureći niz Talismanovu sjajnu žutu bočnu stranu i kapajući na asfalt. "Mislim da mu ne treba benzina," rekao je momak plaho. "Pretpostavljam da ne." "Možda je vaš pokazivač za gorivo pokvaren -" ' "Obrisi taj benzin s mog auta. Želiš li da se boja oljušti? Stoje s tobom?" Dječak je pojurio da to napravi, a Ace je otišao na WC na još jedno ušmrkavanje. Kada je izašao van, dječak je stajao na popriličnoj uda-ljenosti od Talismana, savijajući svoju krpu nervozno objema rukama. Boji se, pomislio je Ace. Boji se čega? Mene? Ne; dječak u Mobil kombinezonu je jedva gledao u pravcu Acea. Tucker je stalno privlačio njegovu pažnju. Pokušao gaje dodirnuti, Ace je pomislio. Otkriće - i to je bilo to, to je bilo točno to - dovelo je do pojavljivanja laganog osmijeha u uglovima ustiju. Pokušao gaje dodirnuti i nešto se dogodilo. Što se dogodilo nije bilo zaista važno. Pokazalo mu je da može gledati, ali daje bolje ne dirati, i to jejedino važno. "Ne plaćate ništa," rekao je dječak. "Tu si u pravu." Ace je sjeo za volan i počeo brzo voziti. Imao je potpuno novu ideju o Talismanu. Na neki je način ideja bila zastrašujuća, ali na drugi načinje to bila zaista sjajna ideja. Pomislio je da je možda kazaljka za benzin uvijek pokazivala prazno... a daje rezervoar uvijek bio pun. Naplatne kućice za putničke automobile u New Hampshireu su bile automatske; baciš sitniš u vrijednosti jednog dolara (Ne penije, molim) u košaru, crveno svjetlo postane zeleno, i ideš. Osim kada se 79Stephen King Ace dokoturao s Tuckerom Talismanom do košare koja je stršala na stupu, zeleno svjetlo se samo uključilo i mali natpis je zasvijetlio: CESTARINA PLAĆENA, HVALA. "Naravno, "promrljao je Ace i nastavio prema Maineu.
Kada je napustio Portland, vozio je Talisman samo sto trideset na sat, a bilo je još puno toga pod poklopcem. Upravo pored izlaza za Falmouth, počeo je voziti brže i ugledao je patrolna kola Teritorijalne policije koja su vrebala pored auto-puta. Zamjetljiv oblik radara poput torpeda, provirio je kroz vozačev prozor. Uh-oh, pomislio je Ace. Uhvatio me. Gotov sam. Isuse Kriste, zašto sam uopće brzo vozio, sa svim tim sranjem koje vozim? Ali znao je zašto i nije to bilo zbog kokaina kojeg je ušmrknuo. Možda u drugoj prilici, ali ne sada. Bio je to Talisman. Želio je ići brzo. Pogledao je brzinomjer, maknuo nogu s pedale gasa malo... i pet minuta kasnije je shvatio da je još uvijek vrlo blizu podu. Čekao je da se patrolna kola probude plamtećim i pulsirajućim plavim svjetlom i pojure za njim, ali to se nije dogodilo. Ace je projurio brzinom od stotinu i trideset i Državni medvjedi25 se nisu ni pomaknuli. Prokletstvo, mora da se sakrio. Ali, Ace je znao bolje. Kada vidiš pištolj radara da viri kroz prozor, znaš daje momak unutra potpuno budan i spreman za akciju. Ne, ono što se dogodilo bilo je ovo: Teritorijalni policajci nisu vidjeli Talismana. Zvučalo je ludo, ali je bilo točno. Veliki žuti auto sa svoja tri svjetla koja su urlala sprijeda, bio je nevidljiv i za tehničku opremu visoke tehnologije i policajce koji su je koristili. Cereći se, Ace je doveo Tucker Talisman do stotinu i sedamdeset. Vratio se u Rock u osam i petnaest, sa skoro četiri sata viška. 8 Gospodin Gaunt se pojavio iz svog dućana i stajao ispod tende gledajući kako Ace tetoši Talisman na jednom od kosih parkirnih mjesta ispred Potrebnih stvari. "State Bear" - naziv za teritorijalne policajce prema liku medvjeda Smokev the Bear. 80 POTREBNE STVARI "Dobro si stigao, Ace." "Da, ovo je super auto." "Naravno," rekao je gospodin Gaunt. Prošao je rukom po Tucke-rovom glatkom kosom prednjem dijelu. "Samo je jedan takav. Pretpostavljam da si donio moju robu?" "Da, gospodine Gaunt. Dobio sam približnu ideju kakav je vaš auto na povratku, ali ipak mislim da bi trebali razmotriti nabavljanje registarskih tablica za njega i možda naljepnicu -" "Nisu potrebne," rekao je gospodin Gaunt ravnodušno. "Parkiraj ga u uličicu iza dućana, Ace, molim te. Pobrinut ću se za njega kasnije."
"Kako? Gdje?" Ace je iznenada ustanovio da nije sklon vratiti auto gospodinu Gauntu. Nije to bilo samo zbog toga što^e ostavio vlastiti auto u Bostonu i što su mu trebala kola za noćni posao; pored Talismana svi drugi automobili koje je ikad vozio, uključujući Challenger, izgledali su poput uličnog smeća. "To je," rekao je gospodin Gaunt, "moj posao." Pogledao je Acea ravnodušno. "Otkrit ćeš da se stvari lakše odvijaju za tebe, Ace, ako shvatiš rad za mene na isti način kako shvaćaš služenje vojske. Sada postoje za tebe tri načina obavljanja stvari - pravi način, pogrešan način i način gospodina Gaunta. Ako se uvijek odlučiš za treći način, nesreća te nikad neće snaći. Razumiješ li me? "Da. Da. Razumijem." "To je dobro. Sada vozi do stražnjih vrata." Ace je odvezao žuti auto iza ugla i polako se primakao uskoj uličici koja se protezala iza poslovnih zgrada na zapadnoj strani Glavne ulice. Stražnja vrata Potrebnih stvari su bila otvorena. Gospodin Gaunt je stajao na kosom, duguljastom, žutom svjetlu, čekajući. Nije se nimalo potrudio pomoći Aceu, koji je dahtao od napora, nositi sanduke u stražnju prostoriju dućana. Nije to znao, ali mnoge bi se mušterije iznenadile da su vidjele tu sobu. Čule su gospodina Gaunta tamo odostraga iza baršunaste zavjese koja je odvajala dućan od skladišnog prostora, kako pomiče kutije okolo... ali nije bilo uopće ničega u sobi dok Ace nije naslagao sanduke u jednom kutu prema uputi gospodina Gaunta. Da - bila je jedna stvar. Na drugoj strani sobe, smeñi štakor je 81Stephen King ležao ispod zatvorene poluge velike Victorv misolovke. Njegov je vrat bio slomljen, prednji zubi su bili istureni u smrtnom rezanju. "Dobar posao," rekao je gospodin Gaunt, trljajući svoje ruke dugih prstiju i smiješeći se. "Sve u svemu, to je bio dobar večernji posao. Obavio si ga iznad mojih očekivanja, Ace - puno iznad." "Hvala, gospodine." Ace je bio zapanjen. Do tog trenutka nikad nije u svom životu oslovio niti jednog čovjeka s gospodine. "Evo nešto malo za tvoj napor." Gospodin Gaunt je dao Aceu smeñu omotnicu. Ace ju je pritisnuo vršcima svojih prstiju i osjetio unutra rahla zrnca praška. "Vjerujem da ćeš noćas htjeti malo istraživati, zar ne? Ovo će ti možda dati malo dodatne energije, kao što je običavala govoriti stara reklama za Esso." Ace je krenuo. "Oh, sranje! Sranje! Ostavio sam knjigu - knjigu s mapom unutra - u svom autu! Tamo je u Bostonu! Prokletstvo! Stisnuo je šaku i udario njome po svom bedru.
Gospodin Gaunt se smiješio. "Ne mislim tako," rekao je. "Mislim daje u Tuckeru." "Ne, ja-" "Zašto sam ne provjeriš?" To je Ace i napravio, i naravno, knjiga je bila tamo, ležala na ploči s instrumentima s hrptom koji je pritiskao Tuckerovo patentirano prednje staklo koje se otvaralo prema van. Izgubljena i zakopana blaga Nove Engleske. Uzeo ju je i prolistao. Mapa je još uvijek bila unutra. Pogledao je gospodina Gaunta s nijemom zahvalnošću. "Neću trebati tvoje usluge ponovo do sutra navečer, po prilici u isto vrijeme," rekao je gospodin Gaunt. "Predlažem da provedeš vrijeme za danjeg svjetla u svojoj kući u Mechanic Fallsu. To bi ti trebalo odgovarati; vjerujem da ćeš htjeti dugo spavati. Ako se ne varam, još uvijek je pred tobom naporna noć." Ace je pomislio na male križiće na mapi i kimnuo. "I," dodao je gospodin Gaunt, "bilo bi razborito da izbjegavaš pažnju šerifa Pangborna sljedeći dan ili dva. Nakon toga, mislim da više neće biti važno." Njegove su se usne povukle; njegovi su zubi iskočili prema naprijed kao velike, grabežljive skupine. "Do kraja tjedna mislim da će mnogo stvari koje su do sada bile jako važne grañanima ovog grada prestati uopće biti važne. Ne misliš li tako, Ace?" 82 POTREBNE STVARI "Ako vi kažete," Ace je odgovorio. Ponovno je padao u ono neobično, omamljeno stanje i nije mu uopće bilo stalo. "Ipak, ne znam kako ću se kretati okolo." "Sve je sreñeno," rekao je gospodin Gaunt. "Pronaći ćeš ispred auto parkiran s ključevima u bravi. Recimo da je to službeni auto. Bojim se daje samo Chevrolet - savršeno običan Chevrolet - ali će ti isto tako pružiti pouzdan, nenametljiv prijevoz. Još više ćeš naravno, uživati u TV kombiju, ali -" "TV kombi? Kakav TV kombi?" Gospodin Gaunt je odlučio ne odgovoriti. "Ali Chevrolet će trenutno zadovoljiti tvoje prijevozne potrebe, uvjeravam te. Samo nemoj njime pokušavati izbjeći bilo kakve stupice u prebrzoj vožnji Teritorijalne policije. Bojim se da to neće uspjeti. Ne s ovim vozilom. Ne uopće." Ace je čuo sebe kako je rekao: "Svakako bih htio imati auto poput vašeg Tuckera, gospodine Gaunt. Krasan je." "Pa, možda se budemo mogli nagoditi. Vidiš, Ace, imam vrlo jednostavnu poslovnu politiku. Da li bi želio znati kakva je?" "Naravno." I Ace je bio iskren. "Sve je na prodaju. To je moja filozofija. Sve je na prodaju."
"Sve je na prodaju," Ace je rekao sanjivo. "Vau! Strašno!" "Točno! Strašno! Sada, Ace, morao bih nešto zagristi. Bio sam previše zaposlen da to napravim, bez obzira na praznik. Pozvao bih te da mi se pridružiš, ali -" "Pa, zaista ne mogu." "Ne, naravno da ne. Moraš negdje ići i kopati neke jame, zar ne? Očekujem te sutra navečer, izmeñu osam i devet." "Izmeñu osam i devet." "Da. Poslije mraka." "Kada nitko ne zna i nitko ne vidi," rekao je Ace sanjivo. "Sve si shvatio! Laku noć, Ace." Gospodin Gaunt je pružio ruku. Ace je krenuo prema njoj... i onda je vidio daje već nešto u njoj. Bio je to smeñi štakor iz misolovke iz skladišta. Ace ju je povukao malo zaroktavši od gañenja. Nije uopće imao pojma da je gospodin Gaunt pokupio mrtvog štakora. Ili je to bio drugi? 83Stephen King Ace je shvatio da mu ovako ili onako to nije važno. Sve stoje znao je bilo da se nije namjeravao rukovati s mrtvim štakorom, bez obzira kako super kicoš bio gospodin Gaunt. Smiješeći se, gospodin Gaunt je rekao: "Oprosti. Svake godine postajem sve zaboravniji. Vjerujem da sam ti upravo pokušao dati svoju večeru, Ace!" "Večeru," Ace je rekao slabim glasićem. "Da naravno." Debeli žuti nokat je zaronio u bijelo krzno koje je prekrivalo štakorov trbuh; trenutak kasnije, njegova utroba je curila u neizbrazdan dlan gospodina Gaunta. Prije nego je Ace mogao još vidjeti, gospodin Gaunt se okrenuo i zatvorio vrata na uličicu. "Sada, gdje sam stavio onaj sir -?" Čuo se teški metalni škljocaj! dok se brava zaključavala. Ace se nagnuo, siguran da će povratiti izmeñu svojih cipela. Njegov se želudac stisnuo, počelo mu se gaditi... i zatim se sve ponovo smirilo. Zato jer nije vidio ono što je mislio da je vidio. "Bila je to šala," promrljao je. "Imao je gumenog štakora u džepu svog kaputa, ili nešto takvo. Bila je to samo šala." "Da li je bila? A što je onda bilo s utrobom? I hladnom, želati-noznom mješavinom koja ju je okruživala? Stoje s tim? Samo si umoran, pomislio je. To si zamišljao, to je sve. Bio je to gumeni štakor. A što se tiče ostalog... puf. Ali na trenutak sve- napuštena garaža, Tucker koji je upravljao sam sobom, čak i ono zloglasni grafit YOGSOTHOTH VLADA, je pokušalo
navaliti na njega, i snažan glas je vikao: Bježi odavde! Bježi dok još ima vremena!" Ali to je bila zaista luda misao. Novac gaje čekao u noći. Možda puno novaca. Možda prokleto bogatstvo. Ace je nekoliko trenutaka stajao u mraku poput robota ispražnjene energije. Malo po malo - neka svijest o sebi - se vratila, i odlučio je da štakor nije važan. Nije niti Tucker Talisman. Droga je bila važna, i mapa je bila važna, smatrao je daje vrlo jednostavna poslovna politika gospodina Gaunta bila važna, ali ništa više. Nije mogao doz-vo7it/da još nešto bude važno. Hodao je niz uličicu i iza ugla do prednje strane Potrebnih stvari. POTREBNE STVARI Dućan je bio zatvoren i mračan, poput svih dućana na Lower Main Streetu. Chevy Celebritv je bio parkiran na jednom kosom parkirnom mjestu ispred dućana gospodina Gaunta, baš kako je obećao. Ace se pokušavao sjetiti da lije bio tamo kada je stigao s Talismanom, i nikako nije mogao. Svaki put kada se pokušavao sjetiti nekih stvari od posljednjih nekoliko minuta, naišao je na blokadu; vidio je sebe kako počinje prihvaćati ponuñenu ruku gospodina Gaunta, najprirodnija stvar na svijetu, i iznenada shvaćajući da gospodin Gaunt drži velikog mrtvog štakora. Vjerujem da ću sada nešto zagristi. Pozvao bih te da se pridružiš, ali- Pa, to je bilo još nešto što nije bilo važno. Chevy je sada bio ovdje, i to je bilo sve stoje važno. Ace je otvorio vrata, sta\*io knjigu s dragocjenom mapom unutra na sjedalo, zatim izvukao ključeve iz brave. Otišao je do stražnjeg dijela auta i otvorio prtljažnik. Bio je gotovo siguran što će tamo naći, i nije se razočarao. Pijuk i ašov s kratkom drškom su bili uredno složeni jedan preko drugog u X. Ace je pogledao bliže i vidio da je gospodin Gaunt čak stavio par teških radničkih rukavica. "Gospodine Gaunt, vi mislite na sve," rekao je, i zatvorio prtljažnik. Kad je to napravio, vidio je da se na stražnjem braniku Celebri-tyja nalazi naljepnica, i sagnuo se bliže daje pročita: JA v STARINE Ace se počeo smijati. Još uvijek se smijao dok je vozio preko Tin Bridgea i kretao prema starom domu Treblehorna, gdje je trebalo biti njegovo prvo mjesto iskopavanja. Dok se vozio po Panderly Hillu na drugoj strani mosta, prošao je pored sportskog automobila koji se kretao u drugom smjera, prema gradu. Sportski auto je bio pun mladića. Oni su pjevali "What a Friend We Have in Jesus" iz sve snage, i u savršenoj jednoglasnoj baptističkoj harmoniji. Jedan od tih mladića bio je Lester Ivanhoe Pratt. Nakon touch-footballa, on i nekolicina momaka su se odvezli do jezera Auburn,
85Stephen King šezdesetak kilometara dalje. Tamo se tjedan dana održavao vjerski zbor pod šatorima, i Vic Tremavne je rekao da će biti specijalna molitva u pet sati na Kolumbov dan i pjevanje crkvenih pjesama. Budući daje Sally imala Lesterov auto, a nisu imali nikakih planova za večer- niti odlazak u kino, niti večera vani u McDonald's u Južnom Parizu - otišao je s Vicom i dragim momcima, svi dobri kršćani. Znao je, naravno, zašto su drugi momci tako čeznuli za izletom, a razlog nije bila religija - u svakom slučaju, ne potpuno religija. Bilo je puno lijepih djevojaka na vjerskim zborovima koji su se održavali uzduž sjeverne Nove Engleske izmeñu svibnja i posljednjeg državnog stočnog sajma krajem listopada, te dobro pjevanje crkvenih pjesama, (da se ne spomene puno vrućih propovijedi i doze te stare vjerske atmosfere), uvijek ih je činio veselijim, življim. Lester, koji je imao djevojku, gledao je planove i spletke svojih prijatelja s obzirnošću koju bi oženjeni muškarac pokazao za lakrdije grupe mladića. Pošao je s njima uglavnom iz prijateljstva, i zato što je uvijek volio slušati dobre propovijedi i pjevati nakon uzbudujućeg poslijepodneva udaranja glavom i blokiranja tijelom. To je bio najbolji način zahlañenje. Bio je dobar skup, ali je na kraju užasno puno ljudi željelo biti spašeno. Kao posljedica toga, trajao je duže nego što je Lester to želio. Planirao je nazvati Sally i pitatije želi li otići u Weeksie's na sladoled ili nešto takvo. Djevojkama su se sviñale stvari koje su se ponekad radile impulzivno, primijetio je. Prešli su Tin Bridge, i Vic gaje pustio van na uglu Main Streeta i Watermilla. "Velikaigra, Les P'BillMac Farlandjepovikao sastražnjeg sjedala. "Naravno daje!" Lester je uzvratio veselo. "Ponovimo to u subotu - možda ti mogu slomiti ruku umjesto daje samo iščašim!" Četiri mladića u Vicovom autu su se od srca grohotom nasmijali na tu šalu i tada se Vic odvezao. Zvuk "Jesus Is a Friend Forever" je poletio zrakom koji je još uvijek bio neobično ljetni. Očekivao si da će se hladnoća ušuljati u njega čak i za vrijeme najtoplijih razdoblja babljeg ljeta kada sunce zañe. Ali, ne noćas. Lester je hodao polako uzbrdo prema kući, osjećajući umor i bolove i potpuno zadovoljstvo. Svaki danje bio dobar dan kada si svoje 86 POTREBNE STVARI srce dao Isusu, ali neki dani su bili bolji od drugih. Ovo je bio jedan od najboljih, i sve stoje sada želio je bilo da se istušira, nazove Sally, onda uskoči u krevet.
Tražio je zvijezde, pokušavajući pronaći zviježñe Orion, kada je skrenuo na svoj prilaz. Žustro hodajući prema ulazu u kuću, zaletio se jajima u stražnji dio svog mustanga. "Oooof!" Lester Pratt je zavikao. Pomaknuo se nazad, sagnuo i obuhvatio svoja ranjena muda. Nakon nekoliko trenutaka, uspio je podići glavu i pogledati svoj auto očima koje su se navlažile od bolova. Što prokletstvo njegov auto ovdje radi? Sallyin auto nije trebao biti gotov barem do srijede -možda četvrtka ili petka, zbog praznika i svega. Zatim, u plamsaju svijetlog ružičasto-narandžastog svjetla, sinulo mu je. Sally je bila unutra! Došlaje dok je on bio vani,i sada gaje čekala! Možda je odlučila daje noćas ta noć. Predbračni seks je bio grešan, naravno, ali ponekad treba razbiti nekoliko jaja da bi se napravio omlet. A on je naravno bio spreman okajati taj odreñeni grijeh akoje ona bila. "Ratatata-ta!" povikao je Lester Pratt oduševljeno. "Slatka mala Sally u svom roñendanskom odijelu!" Potrčao je prema trijemu razdražljivo i pomalo šepireći se, još uvijek stišćući svoja sijevajuća jaja. Sada, meñutim, su sijevala od iščekivanja kao i od boli. Uzeo je ključ ispod otirača i ušao unutra. "Sally?" viknuo je. "Sal, jesi li ovdje? Oprosti ako sam zakasnio - otišao sam na vjerski zbor na jezeru Auburn s nekim momcima i..." Utihnuo je. Nije bilo odgovora, stoje značilo da ipak nije ovdje. Osim...! Požurio je gore stoje brže mogao, iznenada siguran da će je naći kako spava u njegovom krevetu. Otvorit će oči, sjesti, plahta će pasti s njenih dražesnih grudi, (koje je osjetio - pa, na neki način - ali nikad zaista vidio); pružit će ruke prema njemu, one krasne, pospane oči plave poput različka, široko će otvoriti i dok sat otkuca deset, oni više neće biti nevini. Ratatatat-ta! Ali spavaća soba je bila prazna kao i kuhinja i dnevna soba. Plahte i pokrivači su bili na podu, kao što obično i jesu; Lester je bio jedan od momaka koji su bili tako puni energije i svetog duha da nisu mogli ujutro jednostavno sjesti i izaći iz kreveta; on je skakao, 87Stephen King jedva čekajući ne samo da se susretne s danom, već da ga i na brzinu napadne, baci na tratinu i prisili da da loptu. Sada, meñutim, silazio je mršteći se čime je naborao svoje široko, prostodušno lice. Auto je bio ovdje, ali Sally nije. Što je to značilo? Nije znao, ali nije mu se previše sviñalo. Kvrcnuo je svjetlo na trijemu i izašao pogledati auto; možda mu je ostavila poruku. Došao je skoro do vrha stuba na trijemu, zatim se ukočio. Točno, bila je poruka. Bila je napisana preko prednjeg stakla mustanga kričavom ružičastom našpricanom bojom, vjerojatno iz
njegove vlastite garaže. Velika tiskana slova su udarala u oči: IDI DO VRAGA TI PREVARANTSKA SVINJO Lester je stajao na vrhu trijema dugo vremena stalno nanovo čitajući tu poruku od svoje zaručnice. Vjerski zbor? Da li je to bilo to? Da li je mislila da je otišao na vjerski zbor na jezeru Auburn kako bi se našao s nekom droljom? U svojoj nevolji, to je bila jedina ideja koja mu je uopće imala smisla. Otišao je unutra i nazvao Sallvinu kuću. Pustio je da telefon zvoni dvadesetak puta, ali nitko se nije javio. 10 Sally je znala da će zvati, pa je zamolila Irene Lutjens da li može ostati kod nje preko noći. Irene, sva pucajući od znatiželje, rekla je da, naravno. Sally je bila tako utučena zbog nečega da skoro uopće nije izgledala lijepo. Irene je jedva to povjerovala, ali to je bila istina. Što se nje tiče, Sally nije imala namjeru reći Ireni ili bilo kome drugome što se dogodilo. Bilo je previše užasno, previše sramotno. Nosit će to sa sobom u grob. Tako je pola sata odbijala odgovoriti na Ireneina pitanja. Zatim je cijela priča počela slijevati se iz nje kroz vruću poplavu suza. Irene je držala njenu ruku i slušala, njene oči su postajale sve veće i sve okruglije. "To je točno," Irene je pjevuckala, ljuljajući Sally u svojim rukama. "To je točno, Sally - Isus te voli, čak ako te i taj kurvin sin ne voli. I ja te volim. I velečasni Rose. A sigurno si ostavila tom krutom kretenu nešto po čemu će te se sjećati, zar ne?" 88 POTREBNE STVARI Sally je kimnula, i druga ju je djevojka milovala po glavi i ispuštala umirujuće zvukove. Irene je jedva čekala sutrašnji dan, kada je mogla početi nazivati druge prijateljice. One to neće vjerovati! Ireni je bilo žao Sally, zaista je, ali joj je na neki način i bilo drago da se to dogodilo. Sally je bila tako zgodna, i Sally je bila tako prokleto sve-ta. Bilo je na neki način lijepo vidjeti je samo jednom, tako slomljenu i ljutu. A Lester je najzgodniji muškarac u crkvi. Ako on i Sally zaista prekinu, pitam se da li će možda mene pozvati van? Ponekad me gleda kao da se pita kakvo donje rublje nosim, pa mislim da nije nemoguće... "Osjećam se tako užasno!" Sally je plakala. "Takop-p-prljavo!" ''Naravno da se tako osjećaš," rekla je Irene, nastavljajući je ljuljati i gladiti kosu. "Nemaš više tu sliku i to pismo, zar ne?" "S-s-spalila sam ih!" Sally je glasno plakala na Ireneninim vlažnim grudima i tada ju je ponio novi val tuge i gubitka.
"Naravno da jesi," mrmljala je Irene. "To je upravo ono što si trebala napraviti." Ipak, pomislila je, mogla si pričekati daje barem jednom pogledam, cmizdravice. Sally je provela noć u Ireneinoj gostinskoj sobi, ali skoro uopće nije spavala. Njeno plakanje je s vremenom prestalo, i provela je većinu noći buljeći u mrak suhih očiju, zaokupljena mračnim i gorko zadovoljavajućim snovima o osveti koju samo ostavljena i prethodno samozadovoljna ljubavnica može u potpunosti snivati.PETNAESTO POGLAVLJE 1 Prva mušterija gospodina Gaunta "samo prema dogovoru" je stigla točno u osam sati u utorak ujutro. To je bila Lucille Dunham, jedna od konobarica u Naninom restoranu. Lucille je pogodila duboka, beznadežna bol dok je gledala crne bisere u jednoj od izložbenih kutija Potrebnih stvari. Znala je da se ne može nikada ponadati da će kupiti tako skupu stvar, nikad, niti za milijun godina. Ne s plaćom koju joj je davala ona škrtica Nan Roberts. Svejedno, kada je gospodin Gaunt predložio da razgovaraju o tome bez da se pola grada na-ginje preko njihovih ramena (tako rečeno), Lucille je skočila na ponudu onako kako gladna riba skače na privlačni mamac. Napustila je Potrebne stvari u osam i dvadeset, s izrazom omamljene, sanjarske sreće na svom licu. Kupila je crne bisere za nevjerojatnu cijenu od trideset i osam dolara i pedeset centi. Takoñer je obećala izvesti malu psinu, potpuno bezazlenu, onom napuhanom baptističkom svećeniku WilliamuRoseu. To ne bi bio posao, barem što se ticalo Lucille; to bi biočisti užitak. SvinjakojacitiraBiblijunijejojnitijed-nomostavio napojnicu, čak niti samo jedannovčić od 10 centi. Lucille, (dobar metodist kojoj nije niti najmanje smetalo zatresti guzicom na boogie ritam subotom uvečer), je čula o dobivanju nagrade u raju; pita-la se dali je velečasni Rose čuo daje veći blagoslov dati nego primati. 90
Pa, malo će mu platiti...! bilo je to potpuno bezazleno. Gospodin Gaunt joj je tako rekao. Ovaj ju je gospodin gledao dok je odlazila s ljubaznim osmijehom na licu. Planirao je vrlo naporan dan, vrlo naporan, s dogovorima svakih pola sata i puno telefonnskih poziva koje je trebao obaviti. Luna-park je
dobro postavljen; jedna velika atrakcija je uspješno provjerena; a približavalo se vrijeme da odjednom krenu sve vožnje. Kao i uvijek kada je došao do tog trenutka, bilo u Libanonu, Ankari, zapadnim provincijama Canade ili ovdje u Hicksvilleu, SAD, osjećao je daje dan prekratak. Ipak svim naporima je kretao prema cilju, jer su zaposlene ruke sretne ruke, i nastojanje je samo po sebi plemenito,!... ... ako ga njegove stare oči nisu varale, druga mušterija dana, Yvette Gendron, je upravo sada žurila pločnikom prerija tendi. "Naporan, naporan, naporan dan," promrljao je gospodin Gaunt, i namjestio velik osmijeh dobrodošlice na svom licu. Alan Pangborn je stigao u svoj ured u osam i trideset i već je bila ceduljica s porukom na njegovom telefonu. Henry Payton iz Teritorijalne policije je zvao u sedam i četrdeset i pet. Želio je da ga Alan čim prije nazove. Alan se smjestio u svoj stolac, stavio telefon izmeñu uha i ramena, i pritisnuo dugme koje je automatski biralo Ox-ford stanicu. Iz gornje ladice svog stola je uzeo četiri srebrna dolara. "Zdravo, Alane," rekao je Henry. "Bojim se da imam neke loše vijesti o tvom dvostrukom ubojstvu." "Oh, odjednom je to moje dvostruko ubojstvo," rekao je Alan. Zatvorio je šaku oko četiri kovanice, stisnuo i ponovno otvorio ruku. Sada su bile tri. Naslonio se na svom stolcu i podigao noge na stol. "Mora da su to zaista loše vijesti." "Ne zvučiš iznenañeno." "Ne." Ponovno je stisnuo šaku i upotrijebio ružičasti prst kako bi "gurnuo" najniži srebrni dolar na hrpi. To je bila prilično osjetljiva radnja... ali Alan je bio dorastao izazovu. Srebrni je dolar iskliz- 91Stephen King nuo iz šake i pao mu u rukav. Čuo se tihi zvuk cink! kada je udario u prvi, zvuk kojeg bi prekrilo mañioničarevo brbljanje u pravoj izvedbi. Alan je ponovno otvorio ruku, i sada su tamo bile samo dvije kovanice. "Možda ti ne bi smetalo da mi kažeš zašto ne," rekao je Henry. Zvučao je prilično mrzovoljno. "Pa, proveo sam veći dio protekla dva dana razmišljajući o tome," rekao je Alan. Čak je i to bilo blago rečeno. Od trenutka u nedjelju poslijepodne kada je prvi put vidio da je Nettie Cobb jedna od žena koja je ležala mrtva u podnožju znaka stop, gotovo uopće nije razmišljao o nečemu drugom. Čak je i sanjao o tome, i osjećaj da se brojevi ne slažu potpuno, pretvorio se u upornu sigurnost. Zbog toga Henrvjev poziv nije izazvao zlovolju, već olakšanje, i Alana lišio muke da ga nazove. Stisnuo je dva srebrna dolara u svojoj ruci. Cink.
Otvorio je ruku. Sadaje bio samo jedan. "Što te smeta?" upitao je Henry. "Sve," Alan je rekao glatko. "Počevši od činjenice da se to uopće dogodilo. Pretpostavljam daje stvar koja me najviše muči način na koji je funkcionirao raspored zločina... ili nije funkcionirao. Stalno pokušavam vidjeti Nettie Cobb kako pronalazi svog psa mrtvog i zatim sjeda i piše sve one poruke. I znaš što? Nikako mi to ne uspijeva. I svaki put kada mi to ne uspije, pitam se koliko od tog glupog prokletog posla ne vidim." Alan je čvrsto stisnuo šaku, otvorio je, i više ga nije bilo. "Uh-huh. Možda su onda moje loše vijesti tvoje dobre vijesti. Još netko je uključen, Alane. Ne znamo tko je ubio psa gospoñe Cobb, ali smo skoro sigurni da to nije bila Wilma Jerzvck." Alanove noge su se brzo spustile sa stola. Kovanice su iskliznu-le iz njegovog rukava i udarile vrh stola kao mali srebrni potočić. Jedna od njih je došla do ruba i otkotrljala se sa stola. Alanova ruka se trznula, sablasno brzo i zgrabila je prije nego je mogla pasti. "Mislim daje bolje da mi kažeš što imaš, Henry." "Uh-huh. Počnimo s psom. Tijelo je odneseno Johnu Palinu, veterinaru u Južni Portland. On je za životinje ono što je Henry Ryan 92 POTREBNE STVARI za ljude. Rekao je da nam može dati skoro precizno vrijeme smrti zato što je vadičep probio srce psa i što je odmah uginuo." 'To je dobra promjena," rekao je Alan. Razmišljao je o deseci-ma romana Agathe Christie koje je Annie pročitala. U njima se činilo daje uvijek postojao neki drhtavi seoski doktor koji je bio i više nego spreman odrediti vrijeme smrti izmeñu 16:30 i sedamnaest i četvrt. Nakon skoro dvadeset godina rada kao policajac koji provodi zakon, Alan je znao daje realističniji odgovor na pitanje vremena smrti "Negdje prošlog tjedna. Možda." "To je, zar ne? U svakom slučaju dr. Palin kaže daje pas uginuo izmeñu deset sati i podneva. Peter Jerzyck je rekao da kada je došao u spavaću sobu da se spremi za crkvu - malo poslije deset- njegova žena se tuširala." ♦ "Da, znali smo daje pretijesno," rekao je Alan. Bio je malo razočaran. "Ali taj momak Palin mora dozvoliti mogućnost greške, osim ako je Bog. Petnaest minuta je točno dovoljno da Wilma djeluje podesnom za to." "Da? Kako podesno ona tebi djeluje, Alane?" Razmotrio je pitanje, zatim mrko odgovorio: "Iskreno govoreći, staro momče, ne izgleda mi baš podesnom. Nikad i nije." Alan se prisilio da doda: "Ipak, izgledat ćemo prilično glupo ako budemo neki slučaj imali
otvoren samo na temelju izvještaja nekog psećeg doktora i razmaku od - koliko - petnaest minuta?" "U redu, porazgovarajmo o poruci na vadičepu? Sjećaš li se poruke??" '"Nitko ne baca blato na moje čiste plahte. Rekla sam da ću ti pokazati.'" "Upravo te. Grafolog u Augusti još uvijek sanjari nad njom, ali Peter Jerzyck nam je dao uzorak rukopisa svoje žene, i imam fotokopije i poruke i uzorka na stolu ispred sebe. Ne podudaraju se. M-kako se ne podudaraju." "Ma nemoj mi reći!" "Ma kažem ti. Mislio sam da si ti momak koji nije iznenañen." "Znao sam da nešto ne valja, ali to je bilo ono kamenje s porukama koje nisam mogao izbaciti iz svoje glave. Vremenski slijed je zajeban i zbog toga sam osjećao da nešto ne valja, da, ali pretpostav- 93Stephen King ljam da nisam htio poduzimati išta u vezi s tim. Najviše zato stoje to izgledalo kao stvar koju je Wilma Jerzvck bila u stanju napraviti. Siguran si da nije prirkila svoj rukopis?" Nije to vjerovao -pomisao da putuje inkognito nije bio stil Wilme Jerzvck - ali je bila mogućnost koju je trebalo iscrpiti. "Ja? Siguran sam. Ali nisam stručnjak, i što ja mislim ne bi se održalo na sudu. Zato smo dali poruku na grafoanalizu." "Kadaće grafolog ispuniti svoj izvještaj?" "Tko zna? U meñuvremenu, drži me za riječ, Alane - oni su jabuke i naranče. Nimalo slični." "Pa, ako to Wilma nije napravila, netko je sigurno želio da Nettie vjeruje daje to napravila. Tko? I zašto? Zašto, za Boga miloga?" "Ne znam, momče - to je tvoj grad. U meñuvremenu, imam još dvije stvari za tebe." "Gañaj." Alan je vratio srebrne dolare u svoju ladicu, zatim je napravio visokog, mršavog čovjeka s cilindrom koji je hodao po zidu. Na povratku, cilindar je postao štap." "Tko god je ubio psa ostavio je krvave tragove prstiju na unutarnjoj kvaki Nettienih prednjih vrata - to je veliki broj jedan." "Prokletstvo!" "Bojim se da nije sasvim tako. Nejasni su. Počinitelj ih je vjerojatno ostavio grabeći kvaku pri izlasku." "Uopćene valjaju?" "Imamo neke dijelove koji bi mogli biti korisni, iako nema previše šanse da će se održati na sudu. Poslao sam ih FBI stručnjaku za otiske u Virginiju. U posljednje vrijeme oni obavljaju neke prilično zadivljujuće poslove rekonstrukcije prema fragmentima. Sporiji su od hladne melase - vjerojatno će proći tjedan dana ili deset dana prije nego se jave - ali u
meñuvremenu, usporedio sam fragmente s otiscima Jervzckove, koje mi je prošlu večer dostavio uvijek obziran ured Medicinskog dijagnostičara." "Ne podudaraju se?" v "Pa, poput rukopisa, Alane - usporeñuju se fragmenti s cjelinom i kada bih na sudu svjedočio o tako nečemu, obrana bi me progutala. Ali budući da, recimo, vodimo neslužbeni razgovor, ne -nisu uopće slični. Kao prvo, postoji pitanje veličine. Wilma Jerzvck ima male 94 POTREBNE STVARI ruke. Fragmenti dolaze od nekoga s velikim rukama. Čak i ako uzmeš u obzir da su nejasni, to su prokleto velike ruke." "Otisci muškarca?" "Siguran sam u to. Ali ipak, to se nikad ne bi održalo na sudu." "Tko ga jebe?" Na zidu, iznenada se pojavila sjena svjetionika, a zatim pretvorila u piramidu. Piramida se otvorila poput cvijeta i postala guska koja leti kroz sunčevu svjetlost. Alan je pokušao vidjeti lice muškarca - ne Wilme Jerzvck, već nekog muškarca koji je ušao u Nettienu kuću nakon stoje Nettie otišla u nedjelju ujutro. Čovjek koji je ubio Nettienog Raidera s vadičepom i zatim to namjestio Wilmi. Tražio je lice, ali nije vidio ništa osim sjena. "Henry, tko bi ikad poželio napraviti tako nešto, ako to nije bila Wilma?" "Ne znam, ali mislim da možda imamo svjedoka bacanja kamenja." "Što? Koga?" "Rekao sam možda, zapamti." "Znam što si rekao. Ne zafrkavaj me. Tko je to?" "Dječak. Žena koja živi pored Jerzvckovih je čula buku i izašla van pokušavajući saznati što se dogaña. Rekla je daje pomislila da možda "ta kurva" - njene riječi -je konačno potpuno poludjela na svog muža i bacila ga kroz prozor. Vidjela je dječaka koji je vozio bicikl udaljavajući se od kuće, i izgledao je uplašeno. Pitala gaje što se dogaña. Rekao je da misli da se gospodin i gospoña Jerzvck možda svañaju. Pa, to je bilo ono stoje i ona mislila, i budući daje buka tada prestala, nije više o njoj razmišljala." "To mora daje Jillian Mislaburski," rekao je Alan. "Kuća s druge strane Jerzvckovih je prazna-prodaje se." "Da. Jillian Misla-štoski. To je ono što ovdje imam." "Tkoje bio dječak?" "Ne znam. Prepoznala gaje, ali se nije mogla sjetiti imena. Ipak, rekla je daje iz susjedstva - vjerojatno iz istog bloka. Pronaći ćemo ga." "Koliko ima godina?" "Rekla je izmeñu jedanaest i četrnaest." "Henry? Budi prijatelj i dozvoli da gaja pronañem. Hoćeš li to napraviti?"
95Stephen King "Da," Henry je odmah rekao, i Alan se opustio. "Ionako ne shvaćam zašto moramo prebacivati tu istragu kada se zločin dogodi u sjedištu okruga. Oni sami obavljaju svoj posao u Portlandu i Bangoru, pa zašto ne i u Castle Rocku? Isuse, čak nisam bio siguran kako se izgovara ime te žene dok ga ti nisi glasno izgovorio!" "Ima puno Poljaka u Rocku," Alan je rekao odsutno. Istrgnuo je ružičastu prometnu opomenu iz svog bloka na stolu i zapisao Jill Mislaburski i Dječak, 11-14 sa stražnje strane. Ako moji momci pronañu tog dječaka, vidjet će tri Teritorijalne trupe i tako se uplašiti da će vjerojatno sve izaći iz njegove glave," rekao je Henry. "Vjerojatno te poznaje - ne ideš li ti okolo i govoriš po školama?" "Da o D.A.R.E. programu i na dan Zakona i sigurnosti," rekao je Alan. Pokušao je razmišljati o obiteljima s djecom u bloku gdje su živjeli Jerzvckovi i Mislaburski. Ako gaje Jill Mislaburski prepoznala, ali nije znala njegovo ime, to znači da dječak živi iza ugla, ili možda u Pond ulici. Alan je brzo napisao tri imena na komadiću otrgnutog papira: DeLois, Rusk, Bellingham. Bilo je vjerojatno još obitelji s dječacima te dobi kojih se nije mogao odmah sjetiti, ali ta trojica će biti dobra za početak. Dječak će se sigurno pojaviti nakon brzog pretresa. "Da li je Jill znala u koje vrijeme je čula gužvu i vidjela dječaka?" upitao je Alan. "Nije bila sigurna, ali misli daje bilo poslije jedanaest." "Znači da to nije bila svaña Jerzvckovih, jer su Jerzvckovi bili na misi." "Točno." "Tada je to bio bacač kamenja." "Ponovno točno." "Ovo je zaista čudno, Henry." "To su tri točna za redom. Još jedan i dobit ćeš toaster." "Pitam se da li je dječak vidio tko je to bio?" "Obično bih rekao 'previše lijepo da bi bilo istinito,' ali gospoda Mislaburski je rekla da je djelovao uplašeno, pa je možda i vidio. Ako je vidio počinitelj a, kladim se u pivu da to nije bila Nettie Cobb. Mislim da ih je netko nastojao zavaditi, i to možda samo iz čistog užitka. Samo zbog toga." 96 POTREBNE STVARI Ali Alan koji je poznavao grad bolje nego što će ga Henry ikad poznavati, smatrao je to fantastičnim. "Možda je to sam dječak na-pravio," rekao je. "Možda je zato izgledao uplašeno. Možda je ovo što imamo ovdje običan primjer vandalizma."
"U svijetu gdje postoji Michael Jackson i šupak kao što je Axl Rose, pretpostavljam daje sve moguće," rekao je Henry, "ali mogućnost vandalizma bi mi se puno više sviñala kad bi dječak imao šesnaest ili sedamnaest godina, znaš?" "Da," reče Alan. "I zašto uopće nagañati, ako možeš pronaći dječaka? Možeš, zar ne?" "Prilično sam siguran, da. Ali bih volio pričekati dok škola završi, ako nemaš ništa protiv toga. Kao što si rekao - neće pomoći ako ga uplašim." "Nemam ništa protiv; dvije žene neće nikamo otići osim u zemlju. Novinari su svuda uokolo, ali oni su samo smetnja - ubijam ih poput muha." Alan je pogledao kroz prozor na vrijeme da vidi kombi WMTW televizije kako polako kruži, krećući vjerojatno prema ulazu glavne sudnice iza ugla. "Da, i ovdje su," rekao je. "Možeš li me nazvati do pet?" "Do četiri," rekao je Alan. "Hvala, Henry." "Nema na čemu," rekao je Henry Payton i spustio slušalicu. Alanov prvi poriv je bio da pronañe Norrisa Ridgewicka i kaže mu o tome - ako ništa drugo, Norris je bio prokleto dobar dispečer. Tada se sjetio daje Norris najvjerojatnije sada nasred Castle jezera sa svojim novim štapom za ribolov u ruci. Napravio je još nekoliko sjena životinja, a zatim ustao. Osjećao se nemirno, neobično nelagodno. Neće smetati ako bude kružio oko bloka gdje se odigralo ubojstvo. Možda će se sjetiti još nekoliko obitelji s djecom odgovarajuće dobi ako pogleda kuće...i tko zna? Možda ono što je Henry rekao o djeci je takoñer istina i za sredovječne Poljakinje koje su svoju odjeću kupovale u Lane Byrant. Sjećanje Jill Mislaburski se možda bude poboljšalo ako pitanja bude postavljao netko poznatog lica. 97Stephen King Počeo je uzimati svoju uniformu s vrha vješalice kod vrata i tada ju je ostavio tamo gdje je bila. Odlučio je da je danas možda bolje ako budem izgleda samo polu-službeno. Što se toga tiče, ništa se neće dogoditi ako uzmem karavan. Otišao je iz ureda i na trenutak zastao u pritvoru, zamišljen. John LaPointe je pretvorio svoj stol i prostor oko njega u nešto što je izgledalo kao da treba pomoć Crvenog križa nakon poplave. Papiri su bili posvuda naslagani. Ladice su se nalazile jedna u drugoj, formirajući Babilonsku kulu na Johnovoj bugačici. Činilo se kao da će pasti svake sekunde. A John, obično najveseliji od svih policajaca, bio je crven u licu i psovao je.
"Oprat ću ti usta sapunom, Johnny," rekao je Alan, cereći se. John je skočio, zatim se okrenuo.Uzvratio je Alanu osmijeh, koji je bio i posramljen i zbunjen. "Oprosti, Alane. Ja-" Tada se Alan pomaknuo. Prešao je sobu istom gracioznom, tihom brzinom koja se toliko dojmila Polly u petak navečer. Usta Johna La-Pointea su se otvorila. Tada, krajičkom oka, ugledao je što Alan nam-jerava- dvije ladice na vrhu hrpe koju je napravio su se počele prevrtati. Alan je bio dovoljno brz da spriječi totalnu katastrofu, ali ne i dovoljno brz da uhvati prvu ladicu. Pala je na njegove noge, razbacujući posvuda papire, spojnice, i gomile klamerica. Druge dvije je svojim dlanovima podupro na Johnovom stolu. "Mili Bože! To je bilo jako brzo, Alane!" uskliknuo je John. "Hvala, Johne," rekao je Alan s bolnim osmijehom. Ladice su se počele klizati. Jače guranje nije više pomagalo; samo se još i stol počeo pomicati. Osim toga, i njegovi nožni prsti su boljeli. "Svakako mi daj koji god kompliment želiš. Ali u meñuvremenu, možda bi mogao maknuti prokletu ladicu s mojih nogu." "On! Prokletstvo! Točno! Točno!" John se požurio to napraviti. U svojoj želji da pomakne ladicu, udario je Alana. Alan više nije uspio gurnuti dvije ladice koje je na vrijeme uhvatio. I one su pale na njegove noge. "Jao/" po vikao je Alan. Počeo se hvatati za desnu nogu, i onda je procijenio da ga lijeva više boli. "Prokletstvo!" "Dragi Bože, Alane, oprosti!" 98 POTREBNE STVARI "Što imaš unutra?" upitao je Alan, poskakujući s lijevom nogom u svojoj ruci. "Pola kamenoloma Castlea?" "Mislim daje prošlo dosta vremena otkako sam ih počistio." John se nasmiješio s osjećajem krivnje i počeo je navrat nanos trpati papire i uredske potrepštine u ladice. Njegovo konvencionalno zgodno lice bilo je užareno crveno. Bio je na koljenima, i kada se okrenuo da bi pokupio spojnice i klamerice, udario je veliku hrpu formulara i izvještaja koje je nagomilao na podu. Sada je pritvor šerifovog ureda počeo podsjećati na područje opustošeno tornadom. "Opa!" rekao je John. "Opa," rekao je Alan, sjedeći na stolu Norrisa Ridgewicka i po-kušavajući masirati svoje nožne prste kroz teške crne policijske cipele. "Opa je dobro John. Veoma točan opis situacije. Ake sam ikad vidio opa, to je onda ovo." "Oprosti," ponovno je rekao John i u stvari je puzao ispod stola na svom trbuhu, gurajući zalutale spojnice i klamerice prema sebi svojim rukama. Alan nije bio siguran da li da se smije ili plače. Johnove noge su
mahale naprijed i natrag kako je micao rukama, prostirući papire na podu posvuda i jednako. "Johne, izañi odavde!" povikao je Alan. Jako se trudio da se ne smije, ali već je mogao reći daje to izgubljen slučaj. LaPointe se trznuo. Glavom je žustro udario u donji dio svog stola. I druga hrpa papira, ona koja je bila stavljena na sam rub zbog ravnoteže kako bi napravila mjesto za ladice, pala je sa strane. Većina se odmah stropoštala na pod, ali deseci su se njihali lijeno natrag i naprijed kroz zrak. On će to slagati cijeli dan, pomislio je Alan rezignirano. Možda i cijeli tjedan. Tada se više nije mogao suzdržavati. Zabacio je glavu i počeo urlati od smijeha. Andy Clutterbuck, koji je bio u uredu dispečera, izašao je vidjeti što se dogaña. "Šerife?" upitao je. "Da lije sve u redu?" "Da," rekao je Alan. Zatim je pogledao izvještaje i formulare, koji su bili razbacani posvuda okolo, i ponovno se počeo smijati. "John obavlja malo kreativne administracije ovdje, to je sve." John je otpuzao ispod stola i ustao. Izgledao je poput čovjeka 99Stephen King koji je silno želio da ga netko traži da stoji u stavu mirno ili da se baci na pod i napravi četrdeset sklekova. Prednji dio njegove prethodno besprijekorne uniforme je bio prekriven prašinom, i unatoč zabavi, Alan je opazio - daje davno bilo otkako je Eddie Warburton očistio podove ispod ovih stolova pritvora. Zatim se ponovno počeo smijati. Jednostavno si nije mogao pomoći. Clut je gledao od Johna prema Alanu i tada ponovno prema Johnu, zbunjen. "U redu," rekao je Alan, konačno uspostavljajući kontrolu nad sobom. "Što si ti tražio, Johne? Sveti Gral? Izgubljenu strunu? Što?" "Svoj novčanik," rekao je John, uzaludno četkajući prednji dio svoje uniforme. "Ne mogu pronaći svoj prokleti novčanik." "Jesi li provjerio u svom autu?" "U oba," rekao je John. Dobacio je pogled gañenja prema astero-idnom pojasu nereda oko svog stola. "I patrolna kola koja sam vozio prošle noći i svoj Pontiac. Ali ponekad kad sam ovdje, gurnem ga u ladicu stola zato jer mi stvara kvrgu na stražnjici kada sjednem. Zato sam provjeravao -" "Ne bi tako nažuljao tvoju guzicu da ne provodiš cijeli svoj prokleti život ovdje, John," rekao je Andy Clutterbuck razumno. "Clut," reče Alan, " idi i igraj se na cesti, hoćeš li?" » "Ha?"
Alan zakoluta očima. "Idi i pronañi si nešto za raditi. Mislim da John i ja to možemo srediti; mi smo izučeni detektivi. Ako se pojavi mi ćemo, javit ćemo ti." "Oh, naravno. Samo sam htio pomoći, znate. Vidio sam njegov novčanik. Izgleda kao da unutra ima cijelu Kongresnu knjižnicu. U stvari —" "Hvala ti na tvojim podacima, Clut. Vidjet ćemo se." "U redu, reče Clut. Uvijek sam spreman pomoći. Vidimo se, momci." Alan je zakolutao očima. Osjećao se kao da će se ponovo smijati, ali se kontrolirao. Johnov nesretan izraz je jasno pokazivao da njemu to nije bilo smiješno. Bio je posramljen, ali to je bio samo dio toga. Alan je izgubio jedan ili dva novčanika, i znao je kakav je to usrani osjećaj. Gubitak novca u njemu i problemi s prijavljivanjem nestalih kreditnih kartica je bio samo dio toga, a isto tako ne i naj- 100 POTREBNE STVARI gori dio. Stalno se sjetiš neke stvari koju si tamo spremio, stvari koja možda nekome djeluje kao smeće, ali tebi je nezamjenljiva. John je čučao na stegnu, podižući papire, svrstavajući ih, slažući ih u hrpu i djelovao je neutješno. Alan je pomogao. "Jesi li zaista povrijedio svoje nožne prste, Alane?" "Ne. Znaš ove cipele - kao da nosiš Brinks kamione na svojim nogama. Koliko je novaca bilo u novčaniku, Johne?" "Ah, ne više od dvadeset dolara, mislim. Ali sam prošli tjedan dobio dozvolu za lov, i to je bilo unutra. Takoñer i moj MasterCard. Morat ću nazvati banku i reći im da otkazu broj ako ne pronañem prokleti novčanik. Ali ono što zaista želim su slike. Mama i tata, moje sestre... znaš. Takve stvari." Ali Johnu nije bilo stalo do slika majke i oca ili njegovih sestara; jako je važna bila slika njega i Sally Ratcliffe. Clut ju je slikao na Frveburg državnom sajmu oko tri mjeseca prije nego je Sally prekinula s Johnom zbog onog praznoglavog Lestera Pratta. "Pa," rekao je Alan, "pojavit će se. Novac i kartica će vjerojatno nestati, ali novčanik i slike će se vjerojatno pronaći, Johne. Obično se pronañu. Znaš to..." "Da," rekao je John uzdišući. "Samo...prokletstvo, stalno se pokušavam sjetiti da li sam ga imao jutros kada sam došao na posao. I nikako ne mogu." "Pa, nadam se da ćeš ga pronaći. Napiši obavijest IZGUBLJENO na oglasnu ploču, zašto ne?" "Hoću. I sredit ću ostatak ovog nereda." "Znam da hoćeš, Johne. Samo polako." Alan je izašao na parkiralište odmahujući glavom.
3 Malo srebrno zvono iznada vrata Potrebnih stvari je zazvonilo i Babs Miller, ugledna članica Ash Street Bridge kluba, ušla je pomalo bojažljivo. "Gño. Miller!" Leland Gaunt joj je zaželio dobrodošlicu, konzultirajući list papira koji se nalazio pored njegove blagajne. Napra- 101Stephen King vio je malu kvačicu nanjemu. "Kako je lijepo da ste uspjeli doći! I točno na vrijeme! Zanimala vas je glazbena kutija, zar ne? Prekrasno djelo." "Da, željela sam s vama razgovarati o njoj," rekla je Babs. "Pret-postavljam da je prodana." Bilo joj je teško zamisliti da tako lijepa stvar nije prodana. Osjećala je da joj srce malo puca od te pomisli. Pjesma koju je svirala, ona za koju je gospodin Gaunt tvrdio daje se ne sjeća... mislila je da zna koja bi to trebala biti. Jednom je plesala na tu melodiju u paviljonu na staroj Orchard plaži s kapetanom nogometne momčadi, i kasnije te iste večeri mu je dobrovoljno dala svoju nevinost pod prekrasnim svibanjskim mjesecom. Dao joj je prvi i posljednji orgazam njenog života, i sve vrijeme dok je tutnjao njenim venama, ta se melodija ispreplitala njenom glavom poput goruće žice. "Ne, ovdje je," rekao je gospodin Gaunt. Uzeo ju je iz staklene kutije gdje se skrivala iza Polaroid fotoaparata i stavio je na vrh. Ugledavši je, lice Babs Miller se ozarilo. "Sigurna sam da stoji više nego što si mogu priuštiti," rekla je Babs, "to jest, odjednom, ali mi se zaista sviña, gospodine Gaunt, i ako postoji ikakva šansa daje plaćam na rate... uopće bilo kakva šansa..." Gospodin Gaunt se nasmiješio. Bio je to nježan, utješni osmijeh. "Mislim da ste bezrazložno zabrinuti, " rekao je. "Iznenadit ćete se kako je razumna cijena ove prekrasne glazbene kutije, gño. Miller. Jako ćete se iznenaditi. Sjednite. Porazgovarajmo o njoj." Sjela je. Prišao joj je. Njegove oči su zarobile njene. Ta se melodija ponovno pojavila u njenoj glavi. I bila je izgubljena. "Sada se sjećam," Jillian Mislaburski je rekla Alanu. "Bio je to mali Rusk. Billy, mislim da mu je ime. Ili je možda Bruce." Stajali su u njenoj dnevnoj sobi, u kojoj je dominirao Sony TV i ogromni gipsani raspeti Isus, koji je visio na zidu iza njega. Oprah 102 POTREBNE STVARI je bila na televiziji. Sudeći prema načinu na koji je Isus zakolutao Svojim očima ispod Svoje krune od trnja, Alan je pomislio da bi On možda više
volio Geralda. Ili Brakorazvodne parnice. Gña Mislaburski je ponudila Alanu šalicu kave, koju je on odbio. "Brian," rekao je. "Točno!" reklaje. "Brian!" Bila je odjevena u zeleni kućni ogrtač, ali se jutros riješila crvene marame. Uvijači veličine kartonskih cilindara koji se mogu naći u središtu rola toalet papira, stajali su oko njene glave kao čudna korona. "Jeste li sigurni, gño Mislaburski?" "Da. Jutros kada sam ustala sjetila sam se tko je to bio. Njegov je otac stavio aluminijsku zidnu oblogu na našu kuću prije dvije godine. Dječak je došao s njim i pomagao mu neko vrijeme. Činilo mi se daje dobar dječak." "Znate li stoje možda tamo radio?" "Rekao je daje želio pitati da li bi unajmili koga da im zgrće snijeg s njihovog prilaza u zimi. Mislim daje to bilo. Rekao je da će se vratiti kasnije, kada se ne budu svañali. Jadan dječak je izgledao prestrašen na smrt i ne krivim ga." Odmahnula je glavom. Veliki uvijači su nježno poskakivali. "Žao mi je daje onako umrla..." Jill Mislaburski je spustila glas s punim povjerenjem. "Ali sam sretna zbog Petea. Nitko ne zna što je sve morao podnositi oženjen tom ženom. Nitko." Značajno je pogledala Isusa na zidu, zatim ponovno Alana. "Uh-huh," rekao je Alan. "Jeste li još nešto primijetili, gño Mislaburski? Bilo što u vezi s kućom, ili zvukovima, ili dječakom?" Stavila je prst na svoj nos i nagnula glavu. "Pa i ne. Dječak - Brian Rusk -je imao hladnjak u košari svog bicikla. Toga se sjećam, ali pretpostavljam da to nije stvar -" "Vau," rekao je Alan, podižući glavu. Nešto mu je na trenutak sinulo. "Hladnjak?" "Znate, onakav kakav nosite na piknike ili dulja putovanja? Sjećam ga se samo zato što je bio prevelik za njegovu košaru bicikla. Bio je tamo nakrivljen. Izgledao je kao da će pasti." "Hvala vam, gño Mislaburski," Alan je rekao polako. "Puno vam hvala." 103Stephen King POTREBNE STVARI "Da li to nešto znači? Da lije to rješenje?" "Oh, sumnjam." Ali se pitao. Mogućnost vandalizma bi mi se puno više sviñala kad bi dječak imao šesnaestih sedamnaest godina, rekao je Henry Payton. Alan je isto tako msilio... ali je već prije nailazio na vandale od dvanaest godina, i pretpostavljao je da se može prenijeti priličan broj kamena u jednom od tih hladnjaka.
Iznenada je postao puno zainteresiraniji za razgovor koji će voditi s mladim Brianom Ruskom ovo poslijepodne. Srebrno je zvono zazvonilo. Sonny Jackett je ušao u Potrebne stvari polako, oprezno, gužvajući u rukama svoju mašću uprljanu Sunoco kapu. Njegovo je ponašanje bilo nalik čovjeku koji iskreno vjeruje da će uskoro razbiti puno skupih stvari bez obzira koliko jako to nije želio; na njegovom se licu očitovalo da razbijanje stvari nije njegova želja, već njegova karma. "Gospodine Jackett!" Leland Gaunt je povikao svoju uobičajenu dobrodošlicu sa svojom uobičajenom snagom, a zatim ponovno stavio kvačicu na papir pored blagajne. "Tako mi je drago da ste navratili!" Sonny je napravio tri koraka dalje u prostoriju i zatim stao, oprezno gledajući od staklenih kutija prema gospodinu Gauntu. "Pa," on je rekao, "nisam ništa došao kupiti. Moram vam to odmah razjasniti. Stari Harry Samuels je rekao da ste tražili da navratim jutros ako budem mogao. Rekao je da imate komplet usadnih ključeva koji je zgodan. Tražio sam takav, ali nema dućana za ovakve poput mene. Ja vam samo objašnjavam svoje namjere, gospodine." "Pa, cijenim vašu iskrenost," rekao je gospodin Gaunt, "ali nemojte prerano govoriti, gospodine Jackett. Ovo je krasan komplet ključeva - dvostruko podesivih." "Oh, da?" Sonny je podigao obrve. Znao je da postoje takve stvari, koje su omogućavale rad i na stranim i na domaćim automobilima s istim ključem, ali nikad nije vidio takav alat. "Tako?" "Da. Stavio sam ih u stražnju prostoriju, gospodine Jackett, čim sam čuo da ih vi tražite. Inače bi se odmah prodali, a ja sam želio da ih barem pogledate prije nego ih prodam nekome drugome." Sonny Jackett je odmah reagirao na to sjevernjačkom sumnjiča-vošću. "Pa, zašto biste vi to željeli?" "Zato jer imam klasičan auto, a klasični automobili zahtijevaju česte popravke. Rečeno mi je da ste vi najbolji mehaničar s ove strane Derryja." "Oh." Sonny se opustio. "Možda i jesam. Kakva kolica imate?" "Tuckera." Sonnvjeve obrve su sunule uvis i pogledao je gospodina Gaunta s novim poštovanjem. "Torpedo! Pomisli!" "Ne. Ja imam Talismana." "Ah! Nikad nisam čuo za Tucker Talisman." "Samo su dva napravljena - prototip i moj. To je bilo 1953. Nedugo nakon toga, gospodin Tucker se preselio u Brazil gdje je umro." Gospodin Gaunt se zagonetno nasmiješio. "Preston je bio sladak mo-
mak, i čarobnjak što se ticalo automobilskog dizajna... ali nije bio po-slovni čovjek." "Tako?" "Da." Magla u očima gospodina Gaunta se raščistila. "Ali to je bilo jučer, a ovo je danas! Okrenite stranicu, eh, gospodine Jackett? Uvijek kažem, okrenite stranicu - okrenite se prema naprijed, marširajte veselo u budućnost, i nikad se ne osvrćite!" Sonny je promatrao gospodina Gaunta krajičkom oka s nelagodom i ništa nije rekao. "Da vam pokažem ključeve." Sonny se nije odmah složio. Umjesto toga je ponovno pogledao sadržaje staklenih kutija. "Ne mogu si priuštiti ništa lijepo. Imam užasno velike izdatke. Ponekad pomislim da bih trebao napustiti prokleti posao i živjeti na državni trošak." "Znam što mislite," rekao je gospodin Gaunt. "To su prokleti re-publikanci, to ja mislim." Sonnvjevo kvrgavo, nepovjerljivo lice se odmah opustilo. "Vi ste prokleto u pravu što se toga tiče, prijatelju!" uskliknuo je. "Ge-orge Bush je skoro uništio ovu zemlju...on i njegov prokleti rat! Mi- 104 105Stephen King slite li da demokrati imaju nekoga koga će postaviti protiv njega sljedeće godine, a tko može pobijediti?" "Sumnjam," rekao je gospodin Gaunt. "Jesse Jackson, na primjer - crnčuga." Divlje je pogledao gospodina Gaunta, koji je lagano nagnuo glavu, kao da kaže Da, moj prijatelju - reci svoje mišljenje. Obojica smo svjetski ljudi koji se ne bojimo reći reći popu pop, a bobu bob." Sonny Jacket se još jače opustio, sada manje svjestan masnoće na svojim rukama, osjećajući se ugodnije. "Nemam ništa protiv crnčuga, razumijete, ali stresem se od pomisli na crnca u Bijeloj kući - Bijeloj kući!" "Naravno da da," složio se gospodin Gaunt. "A onaj digić iz New Yorka - Mar-i-o Koo-whoa-mo! Mislite li da bi momak s takvim imenom mogao pobijediti četverookog šminkera u Bijeloj kući?" "Ne," rekao je gospodin Gaunt. Podigao je svoju desnu ruku, s dugačkim kažiprstom koji je bio skoro pola centimetra udaljen od zaobljenog, ružnog palca. "Osim toga, ne vjerujem ljudima sa sićušnim glavama." Sonny je na trenutak zinuo, zatim lupnuo po koljenu i ispustio soptavi smijeh. "Ne vjeruje muškarcima sa sićušnim- Slušaj! Ovo je prilično dobro, gospodine! To je prilično prokleto dobro!" Gospodin Gaunt se cerio. Cerili su se jedan drugome.
Gospodin Gaunt je donio komplet ključeva, koji su se nalazili u crnoj kožnoj kutiji podstavljenoj crnim baršunom - najljepši komplet ključeva od legure kromiranog čelikakoju je Sonny Jacket ikad vidio. Smješkali su se iznad ključeva, otkrivajući svoje zube poput majmuna koji će se uskoro potući. I, naravno, Sonny je kupio komplet. Cijena je bila zadivljujuće niska - stotinu i sedamdeset dolara, plus još nekoliko zaista zabavnih psina koje je trebao napraviti Donu Hemphillu i velečasnom Roseu. Sonny je rekao da će uživati u tome - uživat će u zagorčavanju života republikanskih kurvinih sinova koji pjevaju psalme. Smijali su se nad psinama koje će izvesti Parobrodu Willieju i Donu Hemphillu. 106 POTREBNE STVARI Sonny Jackett i Leland Gaunt - samo par nasmiješenih muškaraca na svijetu. A iznad vrata, malo srebrno zvono je zazvonilo. Henry Beaufort, vlasnik i namještenik The Mellow Tigera, živio je u kući oko pet stotina metara udaljenoj od svog radnog mjesta. Myra Evans je parkirala na parkiralištu Tigera - sada praznom na vrućem, neumjerenom jutarnjem suncu - i otišla do kuće. S obzirom na prirodu njenog zadatka, to se činilo razumnom predostrož-nošću. Nije trebala biti zabrinuta. Tiger se nije zatvarao do jedan ujutro, a Henry je rijetko ustajao prije istog vremena poslijepodne. Svi zasloni, i gore i dolje, su bili povučeni. Njegov auto, savršeno održavan Thunderbird iz 1960. koji je bio njegov ponos i veselje, stajao je na ulaznom prilazu. Myra je bila odjevena u traperice i jednu od muževih plavih radnih košulja. Donji dio košulje je bio vani i visio je skoro do njenih koljena. Skrivao je pojas kojeg je ispod nosila, i korice koje su visile s pojasa. Chuck.Evans je bio sakupljač suvenira iz drugog svjetskog rata, (i, iako to ona nije znala, već je i sam nešto kupio iz tog područja u novom dućanu), i u koricama se nalazio japanski bajonet. Myra gaje uzela prije pola sata sa zida iz Chuckovog podrumskog skloništa. Pri svakom koraku jako je udarao o njeno desno bedro. Bilo joj je stalo da obavi taj posao, kako bi se mogla vratiti Elvi-sovoj slici. Otkrila je da se stvara neka vrsta priče kada drži sliku. Nije to bila prava priča, ali na većinu načina - u stvari, sve načine -smatrala ju je boljom od prave priče. Prvi čin je bio Koncert gdje bi je Kralj izvukao na pozornicu da pleše s njim. Drugi čin je bila Zelena soba nakon predstave, a treći čin je bio U limuzini, i Kralj se čak nije trudio povući tamno staklo izmeñu vozača i njih prije nego što bi joj radio
najnevjerojatnije i najslañe stvari na stražnjem sjedalu dok su se vozili na aerodrom. Četvrti čin se zvao U avionu. U tom su činu bili u Liši Marie, El-visovom Convair avionu... točnije, u velikom francuskom krevetu s 107Stephen Kinj pregradom u donjem dijelu kabine. To je bio čin u kojem je Myra uživala jučer i jutros: krstareći na dvadeset tisuća metara u Liši Mane, krstareći u krevetu s Kraljem. Ne bi joj smetalo da ostane tamo s njim zauvijek, ali je znala da neće. Morali su ići prema petom činu: Graceland. Kada tamo stignu, stvari mogu biti samo još bolje. Ali prvo je trebala obaviti taj mali poslić. Ležala je u svom krevetu nakon što joj je suprug otišao, gola, osim što je imala podvezicu, (Kralj je bio vrlo jasan u svojoj želji da to Myra ostavi na sebi), sa slikom čvrsto stisnutom u rukama, stenjući i svijajući se polako na plahtama. I tada, iznenada, francuski krevet je nestao. Nestalo je i tiho zujanje motora LiseMarie. Nestalo je i mirisa Kraljeve kože. Umjesto svih tih krasnih stvari pojavilo se lice gospodina Gaun-ta... samo što više nije izgledao onako kako je izgledao u svom dućanu. Koža na njegovom licu je izgledala kao da je puna mjehura, opržena nekom nevjerojatnom tajnom toplinom. Drhtala je i svijala se, kao da se ispod nalaze stvari koje se bore da bi izašle van. A kada se nasmijao, njegovi veliki četvrtasti zubi su se pretvarali u dvostruki red očnjaka. "Vrijeme je, Myra," rekao je gospodin Gaunt. "Želim biti s Elvisom," cvilila je. "Učinit ću to, ali ne sada - molim vas, ne sada." "Da, upravo sada. Obećala si i ispunit ćeš svoje obećanje. Poža-lit ćeš, ako ga ne ispuniš, Myra." Čula je lomljenje. Pogledala je dolje i s užasom ugledala da se sada pojavila raspuklina na staklu preko Kraljevog lica. "JVe/"povikalaje. "Ne, nemojte toraditi!" "Ja tone radim, "odgovorio je gospodin Gaunt sa smijehom. "Tito radiš. Ti to radiš svojim luckastim ponašanjem, lijena mala pizdo. Ovo je Amerika, Myra, gdje samo kurve obavljaju posao u krevetu. U Americi čestiti ljudi trebaju ustati iz kreveta i zaraditi stvari koje trebaju, ili ih zauvijek izgube. Mislim da si to zaboravila. Naravno, ja uvijek mogu pronaći nekoga drugoga da izvede tu malu psinu gospodinu Beaufortu, ali što se tiče tvoje prekrasne affaire de coeurs Kraljem-" Još jedna pukotina je jurnula poput srebrne munje preko stakla koje je prekrivalo sliku. A lice ispod njega, vidjela je sa sve većim 108 POTREBNE STVARI užasom, je starilo i postajalo izborano i smeñe dok je štetan zrak curio unutra i nastavio djelovati na njega.
"Ne! Napravit ću to! Odmah sada ću to napraviti! Upravo sada ustajem, vidite? Samo, zaustavite to!ZAUSTAVITE TO!" Myra je skočila na pod brzinom žene koja je otkrila da dijeli krevet s gnijezdom škorpiona. "Kada održiš svoje obećanje, Myra," rekao je gospodin Gaunt. Sada je govorio iz neke duboke potonule udubine u njenoj glavi. "Znaš što trebaš napraviti, zar ne?" "Da, znam!" Myra je očajnički gledala sliku - odraz starog, bolesnog čovjeka, napuhnutog lica od godina pretjerivanja i podavanja užicima. Ruka koja je držala mikrofon je bila pandža lešinara. "Kada se vratiš s izvršene misije," rekao je gospodin Gaunt, "slika će biti u redu. Samo, nemoj dozvoliti da te itko vidi, Myra. Ako te itko vidi, nikad više ga nećeš vidjeti." "Neću!" brbljala je. "Kunem se da neću!" I sada, kada je došla do kuće Henryja Beauforta, sjetila se tog upozorenja. Okrenula se okolo kako bi bila sigurna da nitko ne dolazi cestom. Bila je napuštena u oba smjera. Vrana je graktala pospano na nečijem listopadskom napuštenom polju. Nije bilo nikakvog drugog zvuka. Činilo se da dan bruji poput žive stvari, a zemlja je ležala za-prepaštena pod slabim udarcima njegovog neuobičajenog srca. Myra je otišla do prilaza, povlačeći donji dio svoje košulje, kako bi ' provjerila korice i bajunet unutra. Znoj je curio, kapajući i svrbeći, niz središte njenih leña i ispod njenog grudnjaka. Iako to nije znala i ne bi vjerovala da joj je rečeno, postigla je trenutnu ljepotu u seoskoj tišini. Njeno neodreñeno, bezobzirno lice se ispunilo, barem u tim trenucima, dubokom svrhom i odlučnošću koje tamo nikad prije nije bilo. Njene jagodične kosti bile su jasno izražene prvi puta nakon srednje škole, kada je odlučila daje njena misija u životu bila pojesti svaki Yodel i Ding-Dong i Hoodsie Rocket na svijetu. U toku posljednja četiri dana, bila je previše zauzeta sa sve neobičnijim i neobičnijim seksom s Kraljem da bi previše razmišljala o jelu. Njena kosa koja je obično visila oko njenog lica kao gladak, mekan sag, bila je zavezana u čvrst mali konjski rep, otrkivajući njenu obrvu. Možda šokirani iznenadnom dozom hormona i istovremeno iznenadnim smanjenjem 109Stephen Kins potrošnje šećera nakon godina svakodnevnog pretjerivanja, većina prišteva koji su buktali na njenom licu poput nemirnih vulkana od njene dvanaeste godine, povukli su se. Čak su i njene oči bile istaknutije -široke, plave, skoro divlje. To nisu bile oči Myre Evans, već neke zvijeri iz džungle koja je u bilo kojem trenu mogla postati opasna. Došla je do Hernvjevog auta. Sada je nešto dolazilo cestom broj 117 - stari, klopotavi farmerski kamion koji se kretao prema gradu. Myra je
umaknula prema prednjem dijelu T-Birda i čučnula se iza njegovog rešetkastog dijela dok kamion nije otišao. Tada je ponovno ustala. Iz džepa na grudima svoje košulje izvukla je presavijeni komad papira. Otvorila ga, pažljivo ga izravnala, i zatim gurnula ispod jednog brisača prednjeg prozora Birda, tako da se kratka poruka napisana na njemu jasno vidjela. DA MI VIŠE NIKAD NISI USKRATIO PIĆE I ONDA ZADRŽAO MOJE KLJUČEVE OD AUTA, TI PROKLETA ŽABO1 pisalo je. Sada je bilo vrijeme za bajunet. Još jednom je pogledala okolo, ali jedina stvar koja se micala na cijelom vrućem dnevnom svjetlu bila je jedna vrana, možda ista koja se i prije oglasila. Zalepršala je prema vrhu telefonskog stupa direktno preko prilaza i činilo se kao daje gleda. Myra je izvadila bajonet, čvrsto ga stisnula s obje ruke, sagnula se i zabila ga do kraja u gumu s vozačeve prednje strane. Njeno lice se razvuklo od bolnog rezanja, očekujući glasan prasak, ali začuo se samo zapuhan hoooooosh! - zvuk koji bi velik čovjek proizveo nakon što je popušio udarac u trbuh. T-Bird se znatno nagnuo na lijevu stranu. Myra je naglo trznula bajonetom, proširujući rupu, zahvalna Chucku što je volio da su mu igračke oštre. Kada je izrezala poderan gumeni osmijeh na gumi koja se brzo praznila, otišla je do prednje suvozačeve gume i ponovno to napravila. Još uvijek se željela vratiti svojoj slici, ali joj je svejedno bilo drago daje došla. Ovo je na neki način bilo uzbudljivo. Pomisao na Henrvjevo lice kada bude vidio što se dogodilo njegovom Thunder-birdu ju je u stvari uzbuñivala. Bog zna zašto, ali pomislila je da kada se bude konačno vratila u Lisu Marie, možda će moći pokazati Kralju jedan ili dva nova trika. 110 POTRKBJNii SJ'l'VAKl Krenula je prema stražnjim gumama. Sada bajonet više nije tako lako rezao, ali je to nadoknadila vlastitim entuzijazmom, energično bušeći kroz strane guma. Kada je završila s poslom, kada su sve četiri gume bile ne samo izbušene, već izdubljene, Myra je zakoračila prema nazad kako bi proučila svoje djelo. Ubrzano je disala, i obrisala je znoj sa svog čela brzim, muškim pokretom. Thunderbird Henryja Beauforta je sada bio niži za dvadesetak centimetara nego kad je stigla. Nalazio se na svojim naplacima sa skupim radijalnim gumama raširenim oko njih u zgužvanim gumenim mlakama. I tada, iako se to nije tražilo od nje, Myra je odlučila dodatno i značajno dotjerati auto. Zastruga-la je vrškom
bajoneta stranu automobila, urezujući dugačku ogrebotinu na tamnu ispoliranu površinu. Bajonet je lagano, jauknuvši zaškripao na metalu i Myra je pogledala kuću, iznenada sigurna da je Henry Beaufort čuo, da će se zaslon na prozoru spavaće sobe iznenada podignuti i pogledat će je. To se nije dogodilo, ali je znala daje vrijeme da ode. Predugo je već ovdje ostala, a osim toga-u njenoj spavaćoj sobi je čekao Kralj. Myra je požurila niz prilaz, vraćajući bajonet u korice i ponovno stavljajući donji dio košulje preko njega. Jedan je auto prošao pored nje prije nego se vratila do Mellow Tigera, ali je išao u suprotnom pravcu - ako vozač nije čeznutljivo gledao u retrovizoru, mogao je vidjeti samo njena leña. Ušla je u svoj auto, strgla gumenu traku sa svoje kose, dozvoljavajući uvojcima da padnu oko njenog lica na svoj uobičajen podatan način i odveze se u grad. Napravila je to s jednom rukom. Druga ruka je bila zauzeta ispod struka. Ušla je u kuću i krenula stepenicama preskačući po dvije. Slika je bila na krevetu gdje ju je ostavila. Myra je zbacila cipele, skinula svoje traperice, zgrabila sliku i skočila s njom u krevet. Pukotine na staklu su nestale; Kralj je povratio svoju mladost i ljepotu. Isto bi se moglo reći i za Myru Evans... barem privremeno. Iznad vrata, srebrno zvono je zapjevalo svoju malu melodiju. 111Stephen King "Dobar dan, gdo Potter!" veselo je rekao Leland Gaunt. Stavio je kvačicu na papiru pored blagajne. "Upravo sam pomislio da nećete navratiti!" "Skoro i nisam," rekla je Lenore Potter. Izgledala je uzrujano, rastreseno. Njena srebrna kosa, obično počešljana do savršenstva, bila je skupljena u nehajnu punñu. Centimetar kombinea se vidio ispod ruba njene skupe sive suknje od kepera, a ispod očiju su bili tamni kolutovi. Same oči su bile nemirne, sijevajući od mjesta do mjesta sa zlokobnom, ljutom sumnjičavošću. "Željeli ste pogledati Howdy Doody lutku, zar ne? Čini mi se da ste rekli kako imate popriličnu zbirku dječjih stvarč -" "Mislim da danas zaista ne bih mogla pogledati te nježne stvarčice, znate," rekla je Lenore. Ona je bila žena najbogatijeg pravnika u Castle Rocku i govorila je odsječnim, odvjetničkim tonom. "Danas sam izrazito lošeg raspoloženja. Danas imam grimizno-ljubiča-stu. Ne samo crvenu, već grimizno-ljubičastu!" Gospodin Gaunt je zaobišao glavnu izložbenu kutiju i prišao joj, njegovo lice se trenutno ispunilo brigom i suosjećanjem. "Moja draga gospoño, što se dogodilo? Izgledate užasno!" "Naravno da izgledam užasno!" odbrusila je. "Normalni tok moje psihičke aure je prekinut -jako prekinut! Umjesto plave, boje smirenosti
i spokoja moja cijela calava je postala svijetlo grimizno-ljubiča-sta. A to je sve krivica one kurve preko ceste! One debele kurve!" Gospodin Gaunt je napravio čudno umirujuće pokrete koji nisu uopće dodirnuli bilo koji dio tijela Lenore Potter. "Koja je to kurva, gño Potter?" pitao je, znajući to savršeno dobro. "Bonsaint, naravno! Bonsaint! Ta odvratna lažljiva Stephanie , Bonsaint! Moja aura nikad prije nije bila grimizno-ljubičasta! Tamno ružičasta nekoliko puta, da i jednom kada me je pijanac u Oxfor-du skoro pregazio, mislim daje možda mogla postati crvena nekoliko minuta, ali nikad nije bila grimizno-ljubičasta! Jednostavno ne mogu tako živjeti!" "Naravno da ne," tješio je gospodin Gaunt. Nitko to ne bi mogao očekivati od vas, moja draga." Njegove su oči konačno uhvatile njene. To nije bilo lako budući daje pogled gñe Potter okolo rastreseno jurio, ali je konačno uspio. A 112 POTREBNE STVARI kada je uspio, Lenore se skoro odjednom smirila. Otkrila je da je gledanje gospodina Gaunta u oči skoro isto kao i gledanje njene vlastite aure kada je izvodila svoje vježbe, jela odgovarajuću hranu (najviše bean-sprout i tofu), i održavanje površine svoje calave s najmanje sat vremena meditacije kada je ustala ujutro i ponovno prije nego je išla u krevet. Njene oči su bile izblijedljelo, spokojno plave poput pustinjskog neba. "Doñite," rekao je. "Ovdje." Odveo ju je do kratkog reda od tri baršunasta stolca s visokim naslonom gdje je toliko grañana Castle Rocka sjedilo već preko tjedan dana. A kada je sjela, gospodin Gaunt ju je pozvao: "Ispričajte mi sve o tome." "Oduvijek me je mrzila," rekla je Lenore. "Uvijek je mislila da njen muž nije dovoljno brzo napredovao u firmi kako je to sna željela zato što gaje moj muž kočio. I da sam gaja na to nagovorila. Onaje žena male pameti, s velikom guzicom i prljavo sive aure. Poznajete takav tip." "Naravno," rekao je gospodin Gaunt. "Ali nikad nisam znala koliko puno me mrzi do ovog jutra!" Lenore Potter je ponovno postajala uzrujana unatoč smirujućem utjecaju gospodina Gaunta. "Ustala sam i moje gredice s cvijećem su bile potpuno uništene! Uništene! Sve što je jučer bilo krasno, danas umire! Sve stoje umirivalo auru i podržavalo calavuje ubijeno! Ta kurva je to napravila! Ta jebena Bonsaint KURVA!" Lenorine ruke su se stisnule u šaku, sakrivajući elegantno manikirane nokte. Šake su lupale po izrezbarenim naslonima stolca.
"Krizanteme, kokotinje gujare, zvjezdani i neveni... taje kurva došla po noći i sve ih išupala iz zemlje! Posvuda ih je porazbacala! Znate li gdje je jutros moj ukrasni kupus, gospodine Gaunt?" "Ne-gdje?" upitao ju je nježno, još uvijek čineći pokrete milovanja točno iznad njenog tijela. On je u stvari točno znao gdje su i znao je bez i tračka sumnje tko je odgovoran za nered koji je uništavao calavu: Melissa Clutter-buck. Lenore Potter nije sumnjala u ženu zamjenika Clutterbucka zato jer nije poznavala ženu zamjenika Clutterbucka - niti je Melissa Clutterbuck poznavala Lenoru, osim što su se pozdravljale na cesti. Nije bilo zlobe s Melissine strane, (osim, naravno, pomislio je 113Stephen King gospodin Gaunt, normalnog zlobnog užitka kojeg je bilo tko osjećao kada je potpuno uništavao nečije jako voljeno vlasništvo). Uništila je gredice Lenore Potter kao djelomičnu isplatu za komplet Limoges porculana. Kada doñete do same srži stvari, to je ipak samo posao. Ugodan, da, pomislio je gospodin Gaunt, ali tko je ikad rekao da posao uvijek mora biti mučenje? "Moje je cvijeće na cesti!" vikala je Lenore. "Nasred Castle Vi-ewa! Ništa nije propustila! Čak su uništene i afričke tratinčice! Sve su uništene! Sve.... uništene!" "Da li si je vidjela?" ■ "Nisam je trebala vidjeti! Ona je jedina koja me je dovoljno mrzila da bi tako nešto napravila. A gredice su pune tragova njenih visokih peta. Kladim se da ta mala prostitutka nosi pete čak i u krevetu. "Oh, gospodine Gaunt," jaukala je, "svaki put kad zatvorim oči sve postaje ljubičasto! Što ću napraviti?" Gospodin Gaunt nije ništa rekao na trenutak. Samo ju je pogledao, fiksirajući je svojim očima dok nije postala smirena i udaljena. "Da li je bolje ovako?" konačno je pitao. "Da!" odgovorila je slabim glasom punim olakšanja. "Vjerujem da ponovo mogu vidjeti plavo..." "Ali ste vjerojatno previše uzrujani da biste uopće i razmišljali o kupovanju." "Da..." "S obzirom na to što vam je ona kurva napravila." "Da..." "Ona treba platiti." "Da." "Ako ikada pokuša nešto slično, platit će." "Da!"
"Možda upravo imam pravu stvar. Sjedite ovdje, gño Potter. Vratit ću se za tren. U meñuvremenu, razmišljajte plave misli." "Plave," složila se sanjivo. Kada se gospodin Gaunt vratio, stavio je jedan od automatskih pištolja koje je Ace donio iz Cambridgea u ruke Lenore Potter. Bio je pun i svjetlucao je masno plavo-crno ispod reflektora. 114 POTREBNE STVARI Lenore je podigla pištolj do očiju. Pogledala ga je s dubokim užitkom i još dubljim olakšanjem. "Neću nikada nikoga tjerati da ubije nekog drugog," rekao je gospodin Gaunt. "Barem ne bez jako dobrog razloga. Ali vi zvučite kao žena koja možda ima jako dobar razlog, gño Potter. Ne cvijeće -mi oboje znamo da to nije jako važna stvar. Cvijeće se može zamijeniti. Ali vaša karma... vaša calava... pa, što još mi - bilo tko od nas - zaista ima?" I nasmijao se osuñujući. "Ništa," složila se, i uperila pištolj prema zidu. "Bang. Bang, bang, bang. Ovo je za tebe, ti zavidna mala prostitutko s okruglim petama. Nadam se da će tvoj muž završiti kao smetlar. To je ono što zaslužuje. To je ono što oboje zaslužujete." "Vidite li onu malu polugu tamo, gño Potter?" Pokaz&o joj je. "Da, vidim je." "To je sigurnosni zapor, ako kurva doñe ponovno, pokušavajući napraviti još neku štetu, prvo ćete to gurnuti. Razumijete?" "Oh da," rekla je Lenore svojim glasom spavača. "Savršeno razumijem. Ka-bang." "Nitko vas neće kriviti. Konačno, žena ima pravo zaštiti svoju karmu. Bonsaint kreatura vjerojatno više neće doći, ali ako doñe..." Značajno ju je pogledao. "Ako doñe, bit će to posljednji put." Lenore je podigla kratku cijev pištolja prema svojim usnama i nježno ga poljubila. "Stavite to sada u svoju torbicu," rekao je gospodin Gaunt, "i poñite kući. Pa, možda je ona baš sada u vašem dvorištu. U stvari, mož-daje u vašoj kući." Lenore se na to uzrujala. Tanke niti zlokobnog ljubičastog su se počele svijati i omatati kroz njenu plavu auru. Ustala je, stavljajući pištolj u svoju torbicu. Gospodin Gaunt je skrenuo pogled od nje i čim je to napravio, ona je brzo zatreptala nekoliko puta očima. "Žao mije, ali morat ću pogledati Howdy Doody drugi puta gospodine Gaunt. Mislim daje bolje da poñem kući. Ono što znam je da bi Bonsaintica mogla biti upravo sada u mom dvorištu, dok sam ja ovdje. Možda je čak u mojoj kući!"
"Kakva užasna pomisao," rekao je gospodin Gaunt. 115Stephen Kinj "Da, ali vlasništvo je odgovornost - mora se štititi. Moramo se suočiti s tim stvarima, gospodine Gaunt. Koliko vam dugujem za... za..." Ali nije se mogla točno sjetiti što joj je prodao, iako je bila sigurna da če se uskoro sjetiti. Umjesto toga je neodreñeno pokazala prema svojoj torbici. "Za vas je besplatno. Ti su iz posebne ponude. Shvatite to kao..." Njegov se osmijeh raširio, "...kao besplatan poklon za upoznavanje." "Hvala," rekla je Lenore. "Osjećam se puno bolje." "Kao i uvijek," rekao je gospodin Gaunt s malim naklonom, "drago mije da sam bio na usluzi." 8 Norris Ridgewick nije bio u ribolovu. Norris Ridgewick je gledao u prozor spavaće sobe Hugha Priesta. Hugh je ležao na svom krevetu kao mlohava gomila, hrkajući prema stropu* Nosio je samo bokserice umrljane mokraćom. Čupavi komad krzna je bio stisnut u njegovim velikim, kvrgavim rukama. Norris nije mogao biti siguran - ali je mislio daje to stari lisičji rep kojeg su izjeli moljci. Nije bilo važno što je to; ono što je bilo važno je bilo da Hugh spava. Norris se vratio na tratinu gdje je stajao njegov auto parkiran iza Hughovog Buicka na prilazu. Otvorio je vrata suvozača i nagnuo se unutra. Njegova je košara za ribolov bila na podu. Bazun štap je bio na stražnjem sjedalu - otkrio je da se osjeća bolje, sigurnije, ako ga nosi sa sobom. Još uvijek je bio neupotrebljavan. Istina je bila jednostavna: bojao ga se upotrijebiti. Jučer ga je odnio na Castle jezero, sve je bilo sreñeno i spremno za polazak... i zatim je oklijevao upravo prije nego je prvi puta bacio udicu, sa štapom nagnutim iza svog ramena. Što ako, pomislio je, zaista velika riba zagrize mamac ? Na primjer, Smokey? Smokev je bila stara smeña pastrva, vrsta legende meñu ribičima Castle Rocka. Govorilo se daje preko šezdeset centimetara du- POTREBNE STVARI gačka, lukava poput lasice, jaka poput zerdava, žilava poput čavla. Prema starosjediocima, Smokevjeve ralje su bile pune čelika od udica koje su ga zakvačile... ali ga nisu mogle držati. Što ako on ščepa štap? Bilo je smiješno vjerovati da jezerska pastrva, čak tako velika poput Smokevja, (ako je Smokev uopće stvarno postojao), može šče-pati Bazun štap, ali je Norris pretpostavljao daje to moguće... akakve je sreće bio u posljednje vrijeme, to bi se i stvarno moglo dogoditi. Mogao
je čuti škljocaj u svojoj glavi, osjetiti agoniju vidjevši štap prelomljen na dva dijela, jedan od njih na dnu čamca, a drugi pluta pored. A kada se štap slomi, piši kući propalo je - ništa se više nije moglo napraviti osim baciti ga. Tako je završio ipak ponovo koristeći stari Zebco* Prošle noći nije bilo ribe za večeru... ali je sanjao gospodina Gaunta. U snu, gospodin Gaunt je nosio ribičke čizme i stari šešir s mamcima s perjem koji su živahno plesali oko oboda. Sjedio je u čamcu na vesla oko devet metara na jezeru Castle, dok je Norris stajao na zapadnoj obali sa starom očevom kolibom, koja je izgorjela prije deset godina, iza sebe. Stajao je i slušao, dok je gospodin Gaunt govorio. Gospodin Gaunt je podsjetio Norrisa na njegovo obećanje, i Norris se probudio s osjećajem potpune sigurnosti: jučer je napravio pravu stvar; zamijenivši Bazun u korist starog Zebca. Štap Bazun je bio previše lijep, puno previše lijep. Bio bi kriminal riskirati stvarno ga koristeći.. Sada je Norris otvorio svoju košaru. Izvadio je dug ribički nož i otišao do Hughovog Buicka. Nitko to ne zaslužuje više od ovog pijanog dripca, rekao je sam sebi, ali nešto iznutra se nije složilo. Nešto iznutra mu je govorilo da čini crnu i jadnu grešku od koje se možda nikad neće oporaviti. Bio je policajac; dio njegovog posla je bio da privodi ljude koji su radili takve stvari poput ove koju je on upravo namjeravao napraviti. To je bio vandalizam, to se upravo svodilo na to, a vandali su bili loši momci. Ti odlučuješ, Norrise. Iznenada je progovorio glas gospodina Gaunta u njegovoj glavi. To je tvoj štap za ribolov. A to je takoñer i tvoje Bogom dano pravo slobodne volje. Ti možeš birati. Ti uvijek možeš birati. Ali- 116 117Stephen King Glas u glavi Norrisa Ridgewicka nije dovršio. Nije niti trebao. Norris je znao koje bi bile posljedice da se sada okrene. Kada bi se vratio u svoj auto, našao bi Bazun slomljen na dva dijela. Zato jer svaki izbor ima svoje posljedice. Zato jer u Americi možeš imati što god poželiš, ali samo ako to platiš. Ako ne možeš platiti, ili odbiješ platiti, zauvijek ćeš to trebati. Osim toga, on bi to meni napravio, Norris je pomislio razdražljivo. A isto tako i ne za lijep štap za ribolov poput mog Bazuna. Hugh Priest bi prerezao vrat svoje majke za bocu Old Dukea ili paket Luckiesa. Tako je pobio osjećaj krivice. Kada je nešto unutra ponovno pokušalo protestirati, pokušavalo ga zamoliti da razmisli prije nego to napravi, razmisli, potisnuo je to. Zatim se sagnuo i počeo rezbariti gume Hughovog Buicka. Njegov entuzijazam, poput onog Myre Evans, bio je
sve veći dok je radio. Kao dodatnu atrakciju, razbio je prednja i stražnja svjetla Buicka. Završio je stavljajući poruku na kojoj je pisalo SAMO UPOZORENJE ZNAŠ PO ŠTO ĆU DOĆI SLJEDEĆI PUT, HUBERTE. POSLJEDNJI PUT SI UDARIO MOJ ROCKOLA. NE PRILAZI MOM BARU! ispod brisača prednjeg stakla, s vozačeve strane. Kada je obavio posao, ušuljao se natrag do prozora spavaće sobe, njegovo srce je jako udaralo u njegovim uskim grudima. Hugh Priest je još uvijek duboko spavao, stišćući ofucani tepih od krzna. Tko bi zaboga htio tako zmazanu stvar? pitao se Norris. Drži je kao daje njegov jebeni medvjedić. Vratio se do svog auta. Ušao je unutra, prebacio u ler i pustio da se njegova stara Buba nečujno otkotura niz prilaz. Nije uključio motor sve dok auto nije bio na cesti. Zatim se odvezao stoje brže mogao. Boljela gaje glava. Želudac mu se užasno okretao u njegovim crijevima. I stalno je govorio sebi da nije važno; osjećao se dobro, osjećao se dobro, prokletstvo, osjećao se stvarno dobro. To nije jako dobro djelovalo sve dok nije dosegnuo izmeñu sjedišta i zgrabio savitljiv, uski štap za ribolov u svoju lijevu šaku. Tada se ponovno počeo osjećati smireno. Norris gaje tako držao cijelim putem do kuće. 118 POTREBNE STVARI , Srebrno je zvono zazvonilo. Slopev Dodd je ušao u Potrebne stvari. "Zdravo, Slopev," rekao je gospodin Gaunt. "Z-z-zdravo, gosp-p-podine G-G-Guh-" "Ne trebaš mucati kod mene, Slopev," rekao je gospodin Gaunt. ■ Podigao je jednu svoju ruku s dva prsta stavljena u slovo V. Povukao ih je kroz zrak ispred Slopevjevog priprostog lica, i Slopev je osjetio nešto - zamršen, kvrgav zastoj u njegovoj glavi - se razriješio čarolijom. Njegova usta su se otvorila. "Što ste mi napravili?" dahćući je protisnuo. Riječi su savršeno izlazile iz njegovih ustiju poput kuglica na niti. * "Trik koji bi gñica Ratcliffe najvjerojatnije voljela naučiti," rekao je gospodin Gaunt. Nasmiješio se i stavio oznaku pored Slopev- .. jevog imena na papiru. Pogledao je djedov sat koji je zadovoljno otkucavao u kutu. Bilo je četvrt do jedan. "Reci mi kako si uspio ranije izaći iz škole? Hoće li itko biti sumnjičav?" "Ne." Slopevjevo lice je još uvijek bilo zadivljeno, i činilo se kao da pokušava gledati vlastita usta, kao da može stvarno vidjeti riječi koje ispadaju iz njih u tako besprimjerno dobrom poretku. "Rekao sam gñi
DeWeese da mije slabo u želucu. Poslala me školskoj bolničarki. Rekao sam bolničarki da se osjećam bolje, ali da mi je još uvijek zlo. Pitala me da li mislim da ću moći hodati do kuće. Odgovorio sam da, pa me je pustila." Slopev je zastao. "Došao sam, jer sam zaspao za vrijeme odmora. Sanjao sam da me zovete." "Jesam." Gospodin Gaunt je postavio svoje čudno jednake prste ispod svoje brade i nasmiješio se dječaku. "Reci mi - da li se tvojoj majci svidio kositreni čajnik koji si joj kupio?" Crvenilo se pojavilo na Slopevjevim obrazima, pretvarajući ih u boju stare cigle. Počeo je nešto govoriti, zatim je odustao i umjesto toga počeo proučavati svoje noge. Svojim najnježnijim, najljubaznijim glasom, gospodin Gaunt je rekao: "Zadržao si ga za sebe, zar ne?" Slopev je kimnuo, još uvijek gledajući svoje noge. Osjećao se posramljeno i zbunjeno. Stoje najgore, osjećao je užasan gubitak i 119Stephen King POTREBNE STVARI žalost: gospodin Gaunt je nekako razriješio taj mrzak, iritirajući čvor u njegovoj glavi... i kakvo je bilo dobro u tome? Bilo mu je previše neugodno govoriti. "Pa sada, molim te reci, što će dvanaestogodišnjak raditi s kosi-trenim čajnikom?" Slopevjev čuperak, koji je poskakivao gore i dolje prije nekoliko sekundi, sada je lepršao od strane na stranu kako je odmahivao glavom. Nije znao što će dvanaestogodišnjak raditi s kositrenim čajnikom. Samo je znao da gaje želio zadržati. Sviñao mu se. Zaista... zaista... mu se sviñao. "... dodirivati ga," konačno je promrmljao. "Molim?" pitao je gospodin Gaunt, podižući svoju jedinu valovitu obrvu. "Sviña mi se dodirivati ga, rekao sam!" "Slopev, Slopev," rekao je gospodin Gaunt, dolazeći iza blaga^ jne, "ne trebaš mi objašnjavati. Znam sve o toj čudnoj stvari koju ljudi nazivaju 'ponos posjedovanja.' To je postalo kamen temeljac moje karijere." Slopev Dodd je ustuknuo pred gospodinom Gauntom u strahu. "Nemojte me dodirivati! Molim vas nemojte!" "Slopev, nemam namjeru dodirivati te, isto kao što nemam namjeru ti reći da daš svojoj majci čajnik. On je tvoj. Možeš s njim raditi što god hoćeš. U stvari, plješćem tvojoj odluci da ga zadržiš." "Vi... vi da?" "Da. Naravno da da. Sebični ljudi su sretni ljudi. Vjerujem to svim svojim srcem. Ali Slopev..."
Slopev je malo podigao glavu i plašljivo pogledao Lelanda Ga-untakroz viseće šiške svoje crvene kose. "Došlo je vrijeme da završiš plaćanje za njega." "Oh! Izraz ogromnog olakšanja je ispunio Slopevjevo lice. "Da lije to sve zbog čega ste me tražili? Mislio sam možda..." Ali ili nije mogao ili se nije usudio završiti. Nije bio siguran stoje gospodin Gaunt želio. "Da. Sjećaš li se svog obećanja kome bi trebao izvesti psinu?" "Naravno. Treneru Prattu." "Točno. Postoje dva dijela te psine - nešto moraš staviti negdje, 120 a osim toga i moraš nešto reći treneru Prattu. A ako budeš točno slijedio upute, čajnik će biti tvoj zauvijek." "Mogu li isto tako govoriti?" upitao je Slopev čeznutljivo. "Mogu li isto tako govoriti bez mucanja zauvijek?" Gospodin Gaunt je uzdahnuo sa žaljenjem. "Bojim se da ćeš se vratiti na početno stanje čim izañeš iz mog dućana, Slopev. Vjerujem da imam negdje na skladištu sredstvo protiv mucanja, ali -" "Molim vas! Molim vas, gospodine Gaunt! Napravit ću bilo što! Napravit ću bilošto bilo kome! Mrzim mucati!" "Znam da bi, ali u tome je problem, zar ne vidiš? Brzo mi nestaju sve moje psine koje se trebaju izvesti; moja plesna kartica, mogli bismo reći, je skoro puna. Tako mi ne bi mogao platiti." Slopev je oklijevao dugo vremena prije nego je po»ovno progovorio. Kada je progovorio, njegov je glas bio tih i plah. "Ne biste li mogli... mislim, da li ikada... poklanjate stvari, gospodine Gaunt?" Lice Lelanda Gauntaje postalo jako žalosno. "Oh, Slopev! Koliko sam puta pomislio na to i to s takvom čežnjom! U mom srcu postoji dubok, netaknut bunar milosrña. Ali..." "Ali?" "To ne bi bio posao," završio je gospodin Gaunt. Dobacio je Slo-peyju osmijeh suosjećanja... ali njegove su oči zasjale tako vučje da je Slopev krenuo prema nazad. "Razumiješ, zar ne?" "Uh... da! Naravno!" "Osim toga," nastavio je gospodin Gaunt, "sljedećih nekoliko sati je presudno za mene. Jednom kada se stvari počinju kotrljati, rijetko kada se mogu zaustaviti... ali za sada, moja krilatica mora biti razboritost. Da iznenada prestaneš mucati, mogla bi se početi postavljati pitanja. To bi bilo loše. Šerif već postavlja pitanja koja ne bi trebao." Njegovo se lice na trenutak smračilo, a zatim se ponovno pojavio njegov ružan, šarmantan, prodoran osmijeh. "Ali ja se namjeravam pobrinuti za njega, Slopev. Ah, da." "Mislite na šerifa Pangborna?"
"Da - šerifa Pangborna, to sam htio reći." Gospodin Gaunt je podigao svoja dva prsta i još jednom ih je povukao prema dolje ispred Slopevjevog lica, od čela prema bradi. "Ali nikad nismo razgovarali o njemu, zar ne?" 121 "Razgovarali o kome?" pitao je Slopey, zbunjeno. "Točno." Leland Gaunt je danas bio odjeven u jaknu od tamnosive antilop kože, i iz jednog od njenih džepova je izvukao crni kožni novčanik. Pružio gaje Slopeyju, koji gaje uzeo oprezno, pazeći da ne dotakne prste gospodina Gaunta. "Znaš auto trenera Pratta, zar ne?" "Mustang? Naravno." "Stavi to unutra. Ispod suvozačevog sjedala, tako da samo ugao viri van. Odmah sada otiñi do niže srednje škole - treba tamo biti prije posljednjeg zvona. Razumiješ li?" , . "Da." . ; "Zatim ćeš pričekati dok ne izañe van. A kada izañe..." Gospodin Gaunt je nastavio govoriti tiho mrmljajući i Slopey ga je pogledao, opuštene vilice, ošamućenog pogleda, povremeno kimajući. Slopey Dodd je otišao nekoliko minuta kasnije s novčanikom Johna LaPointea strpanim u svoju košulju. 122 ŠESNAESTO POGLAVLJE Nettie je ležala u običnom sivom lijesu kojeg je platila Polly Chalmers. Alan ju je tražio da mu dozvoli da joj pomogne podijeliti troškove, ali ona gaje odbila na onaj jednostavan, ali konačan način kojeg je upoznao, poštivao i prihvatio. Lijes je stajao na čeličnimpo-mičnim šipkama iznad parcele na Homeland groblju blizu mjesta gdje su sahranjeni Pollyini roditelji. Humak zemlje pored toga je bio prekriven tepihom svijetlozelene umjetne trave koja je grozničavo svjetlucala na vrućoj sunčevoj svjetlosti. Ta umjetna trava je uvijek izazivala, jezu kod Alana. Bilo je nečeg bestidnog u njoj, nečeg odvratnog. Sviñala mu se čak manje od običaja pogrebnika da prvo stave rumenilo na mrtvace, a zatim ih napirlitaju u njihovu najbolju odjeću tako da izgledaju kao da idu na veliki poslovni sastanak u Boston umjesto na dugo razdoblje raspadanja izmeñu korijenja i crva. Velečasni Tom Killingworth, metodistički svećenik koji je služio misu u Juniper Hillu dva puta tjedno i dobro poznavao Nettie, održao je obred na Pollyin zahtjev. Propovijed je bila kratka, ali topla, puna aluzija na Nettie Cobb kakvu je ovaj čovjek poznavao, ženu koja je polako i hrabro izlazila iz sjena ludila, ženu koja je donijela hrabru odluku da se još jednom pokuša suočiti sa svijetom koji ju je tako jako povrijedio. 123Stephen King
"Kada sam odrastao," rekao je Tom Killingworth, "moja majka je imala ploču s krasnom irskom poslovicom u svojoj sobi za šivanje. Glasila je 'Budi u raju pola sata prije nego vrag dozna da si umrla.' Nettie Cobb je imala težak život, na mnoge načine i tužan život, ali unatoč tome ne vjerujem da su ona i vrag ikad imali puno veze jedan s drugim. Unatoč njenoj užasnoj, preranoj smrti, moje srce vjeruje da je otišla u raj, i da vrag još uvijek nije doznao novosti." Killingworth je podigao ruke u tradicionalnoj kretnji blagoslova. "Pomolimo se." S druge strane brda, gdje je istovremeno pokapana Wilma Jer-zyck, dolazio je zvuk mnogih glasova koji su se podizali i nestajali na odgovor ocu Johnu Brighamu. Tamo su auti bili poredani od mjesta pokopa, pa sve do istočnih vrata groblja; došli su zbog Petera Jer-zycka, živućeg, ako ne zbog njegove mrtve žene. Ovdje je bilo samo petero ožalošćenih: Polly, Alan, Rosalie Drake, stari Lenny Partrid-ge (koji je išao na sve sprovode iz principa, osim ako nije bio pokop nekoga iz Papinog mnoštva), i Norris Ridgewick. Norris je bio blijed i rastresen. Mora da ribe nisu grizle, Alan je pomislio. "Gospodin vas blagoslovio, a vaše sjećanje na Nettie Cobb održao živim i svježim u vašim srcima," rekao je Killingvrarth, i pored Alana, Polly je ponovno počela plakati. Stavio je svoju ruku oko nje i ona mu se primakla zahvalna, njena je ruka pronašla njegovu i čvrsto se umotala u nju. "Neka Gospodin podigne svoje lice prema vama; neka vas obaspe Svojom milošću; neka vam razveseli duše i pruži vam mir. Amen." Dan je bio još topliji od Kolumbovog dana, i kada je Alan podigao glavu, strelice jasnog sunčevog svjetla su se odbile od prečki na lijesu u njegove oči. Slobodnom rukom je obrisao čelo, gdje se pojavio pravi ljetni znoj. Polly je prekopala svoju torbicu kako bi pronašla čistu Kleenex maramicu i obriše njome mokre oči. "Dušo, jesi li dobro?" upitao je Alan. "Da... ali moram plakati za njom, Alane. Jadna Nettie. Jadna, jadna Nettie. Zašto se ovo dogodilo? Zašto ?"l ponovno je počela jecati. Alan, koji se pitao točno istu stvar, privukao ju je u naručje. Preko njenog ramena vidio je Norrisa koji je išao prema mjestu gdje su se skupili auti osoba koje su tugovale za Nettie, izgledajući poput 124 POTREBNE STVARI čovjeka koji ili nije znao kamo ide ili koji nije bio potpuno budan. Alan se namrštio. Tada se Rosalie Drake približila Norrisu, nešto mu rekla, i Norris ju je zagrlio. Alan je razmišljao. I on ju je isto poznavao - samo je bio žalostan, to je sve. U posljednje vrijeme napadaš previše sjena - možda je ovdje pravo pitanje stoje s tobom? Tada je došao Killingvvorth, i Polly mu se
okrenula da mu zahvali, uspostavljajući kontrolu nad sobom. Killingworth je pružio ruke. S uzdržanim divljenjem Alan je promatrao neustrašiv način na koji je Polly dozvolila da joj svećenikove velike ruke progutaju njenu. Nije se mogao sjetiti daje ikad vidio Polly da tako slobodno i bezbrižno pruža svoju ruku. Nije joj samo malo bolje; puno joj je bolje. Što se prokletstvo dogodilo? ♦ S druge strane brda, nazalni, prilično iritirajući glas oca Johna Brighama je izjavio: "Mir s vama." "I s vama," odgovorili su ožalošćeni en masse. Alan je pogledao običan sivi lijes pored tog odvratnog otkosa lažne zelene trave i pomislio, Mir s tobom, Nettie. Sada i konačno, mir s tobom. Dok je završavao dvostruki sprovod na Homelandu, Eddie War-burton je parkirao ispred Pollyine kuće. Izašao je iz svog auta - nije to bio lijep novi auto poput onog kojeg je ona bijela svinja na Suno-cu uništila, samo vozilo - i pažljivo pogledao na obje strane. Činilo se daje sve u redu; ulica je drijemala za vrijeme onog što je bilo nalik poslijepodnevu početkom kolovoza. Eddie je požurio na Pollyin prilaz, u hodu tražeći u košulji omotnicu koja je izgledala službeno. Gospodin Gaunt gaje nazvao prije deset minuta, rekavši mu daje vrijeme da završi plaćanje svog medaljona, i bio je ovdje... naravno. Gospodin Gaunt je bio tip čovjeka koji kada je rekao žaba, ti si skočio. Eddie je prešao tri stube do Pollyinog trijema. Lagan zapuh povjetarca je pomaknuo zvončiće iznad vrata, tjerajući ih da nježno zvo- 125Stephen King ne zajedno. Bio je to najciviliziraniji zvuk koji se mogao zamisliti, ali Eddie je svejedno malo skočio. Ponovno je pogledao okolo, nije vidio nikoga, zatim ponovno pogledao omotnicu. Adresirano na "Gñu Patriciu Chalmers" - prilično snobosvki! Eddie nije imao pojma daje Pollvino pravo ime bilo Patricia, niti je mario za to. Njegov je posao bio da napravi tu malu psinu, i zatim što prije pobjegne odavde. Ispustio je pismo u otvor za poštu. Zalepršalo je i sletjelo na vrh ostale pošte: dva kataloga i brošuru kablovske TV. Samo omotnica veličine poslovne s Pollvinim imenom i adresom ispod marke u gornjem desnom kutu i povratna adresa u gornjem lijevom: San Francisco Odjel za dječju skrb 666 Geary Street San Francisco, California 94112 "Stoje to?" Alanje pitao dok su se on i Polly polako spuštali niz brdo prema Alanovom karavanu. Nadao se da će razmijeniti barem koju riječ
s Norrisom, ali Nonis je već ušao u svoj VW i otišao. Vjerojatno natragnajezero kako bi još malo lovioribe prije nego zañe sunce. Polly gaje pogledala, još uvijek crvenih očiju i previše blijeda, ali smiješeći se usiljeno. "Stoje što?" "Tvoje ruke. Što se dogodilo da im je bolje? To je poput čarolije?" "Da," rekla je, i pružila ih je ispred sebe, s izvrnutim prstima kako bi ih oboje mogli pogledati. "Da, zar ne?" Njen je osmijeh sada bio malo prirodniji. Njeni su prsti još uvijek bili isprepleteni, još uvijek iskrivljeni, i zglobovi su još uvijek bili nabrani, ali bolna oteklina koja je tamo bila u petak navečer je skoro potpuno nestala. "Hajde, gospoño. Reci." "Nisam sigurna da li ti želim reći," rekla je. "U stvari, malo mije neugodno." Stali su i mahnuli Rosalie dok je prolazila u svojoj staroj plavoj Tovoti. "Hajde," rekao je Alan. "Priznaj." 126 POTREBNE STVARI "Pa," reklaje, "pretpostavljam daje stvar u tome što samkonačno upoznala pravog liječnika." Polako se boja vraćala u njene obraze. "Tko je to?" "Dr. Gaunt," reklaje s nervoznim laganim smijehom. "Dr. Le-land Gaunt." "Gaunt!" Pogledao ju je s iznenañenjem. "Što on ima s tvojim rukama?" "Odvezi me do njegovog dućana i putem ću ti reći." Pet minuta kasnije, (Alan je ponekad pomislio da'je jedna od najljepših stvari kada živiš u Castle Rocku daje skoro sve udaljeno samo pet minuta), skrenuo je na jedno koso mjesto ispred Potrebnih stvari. Natpis je bio u izlogu, onaj kojeg je Alan već prije vidio: UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMA DOGOVORU. Iznenada je sinulo Alanu - koji do sada nije pomislio o tom aspektu novog dućana - daje zatvoreno osim "prema dogovoru" bio prokleto čudan način obavljanja posla u malom gradu. "Alane?" Polly je pitala oklijevajući. "Izgledaš bijesno." "Nisam bijesan," rekao je. "Zbog čega bih uopće na ovom svijetu trebao biti bijesan? Istina je, ne znam kako se osjećam. Pretpostavljam -" Ispustio je kratak smijeh, odmahnuo glavom, i ponovno počeo. "Pretpostavljam da sam ono stoje Todd običavao zvati 'pa-zanjen-6.' Nadriliječnički lijekovi? To nije nalik tebi, Poly" Njene su se usne odmah stisnule, i upozorenje se pojavilo u njenim očima kada se okrenula prema njemu. "'Nadriliječnički' nije riječ koju bih ja upotrijebila. Nadriliječništvo je za guske i... i tibetanske molitvene
mlince iz oglasa sa stražnje strane Inside Viewa. 'Nadriliječništvo' je kriva riječ ako stvar djeluje, Alane? Misliš li da sam u krivu?" 26 Zamjena slogova - umjesto zapanjen (u engleskom, dječak je umjesto "flab-■gasted" rekao "gabberflasted".) 127Stephen King Otvorio je usta - da kaže nešto, nije bio siguran što - ali je ona nastavila prije nego je on mogao bilo što reći. "Pogledaj ovo." Pružila je svoje ruke na sunčevoj svjetlosti koja je prodirala kroz prednje staklo, zatim ih je otvorila i zatvorila bez muke nekoliko puta. "U redu. Loš izbor riječi. Što ja -" "Da, tako bih rekla. Jako loš izbor." "Oprosti." Potpuno se okrenula kako bi ga tada mogla gledati, sjedeći tamo gdje je Annie tako često sjedila, sjedeći u onome što je nekoć bio Pangbornov obiteljski auto. Zašto nisam već zamijenio ovu stvar? pitao se Alan. Što sam ja-lud? Polly je stavila svoje ruke nježno na Alanove. "Oh, ovo počinje zaista biti neugodno - nikad se ne svañamo i nemam namjera sada početi. Danas sam pokopala dragu prijateljicu. Ne želim se posvañati još i sa svojim dečkom." Spori osmijeh je osvijetlio njegovo lice. "To samja? Tvoj dečko?" "Pa... ti si moj prijatelj. Mogu li barem to reći?" Zagrlio ju je, pomalo iznenañen koliko su bili blizu razmjeni grubih riječi. I ne zato što se osjećala gore, već zato što se osjećala bolje. "Dušo, možeš reći što god želiš. Volim te puno." "I nećemo se svañati, bez obzira što se dogodilo. Ozbiljno je kimnuo. "Bez obzira." "Zato jer i ja tebe volim, Alane." Poljubio joj je obraz, zatim ju je pustio. "Da vidim tu kanticu koju ti je dao." "Nije kantica, to je azka. I nije miju dao, već mi ju je posudio na probu. Zato sam ovdje - daje kupim. Rekla sam ti to. Samo se nadam da neće tražiti mjesec i zvijezde za nju." Alan je pogledao natpis u izlogu, i zaslon koji je bio povučen vrata. Pomislio je, bojim se da će upravo to tražiti, draga. Nije mu se sviñalo ništa od toga. Bilo mu je teško odvojiti oči od Pollvinih ruku za vrijeme sprovoda - gledao ju je kako bez problema otkopčava svoju torbicu, kopa po torbi tražeći Kleenex, zatim zatvara torbicu vršcima prstiju umjesto da čudno skriva torbicu kako bi je mogla zatvoriti svojim palcima, koji su obično puno manje 128 POTREBNE STVARI
boljeli. Znao je da su joj ruke bolje, ali ta priča o magičnoj amajliji -a na to se svodilo kada skineš glazuru s kolača - činila gaje užasno nervoznim. Smrdila je na prijevara. UTORKOM I ČETVRTKOM SAMO PREMA DOGOVORU. Ne, osim nekoliko otmjenih restorana poput Mauricea, otkako je došao u Maine nikad nije vidio posao koji se odvijao prema dogovoru - samo prema radnom vremenu. A mogao si doći ravno s ceste i dobiti stol kod Mauricea u devet od deset puta... osim u ljeti, naravno, kada bi se turisti razmnožili. SAMO PREMA DOGOVORU. Ipak, je vidio (krajičkom oka), cijeli tjedan ljude koji su ulazili i izlazili. Možda ne u krdima, ali je bilo jasno da gospodinu Gauntu nije naškodio način obavljanja posla, bez ozbira bio čsdan ili ne. Ponekad su njegove mušterije dolazile u malim grupama, ali češće se činilo da su same... ili se barem tako činilo Alanu, nastojeći se sjetiti prethodnog tjedna. A nisu li tako radili snalažljivi šarmeri? Odvoje te od stada, dobiju te samog, udobno te smjeste, a zatim ti pokažu kako bi mogao posjedovati Lincoln tunel za tako nisku cijenu samo danas. "Alane?" Njena je šaka lagano udarila po njegovom čelu. "Alane, jesi li ovdje?" Pogledao ju je s osmijehom. "Ovdje sam, Polly." Nosila je tamnoplavu haljinu s odgovarajućom plavom maramom za Nettien sprovod. Dok je Alan razmišljao skinula je maramu i spretno otkopčala gornja dva dugemta bijele bluze kojaje bila ispod. "Još!" rekao je požudno gledajući. "Dekolte! Želimo dekolte!" "Prestani," rekla je usiljeno čedno, ali s osmijehom. "Sjedimo nasred Main Streeta i pola tri je poslije podne. Osim toga, upravo smo došli sa sprovoda, u slučaju da si zaboravio." Krenuo je. "Zaista je tako kasno?" "Ako je pola tri kasno, onda je kasno. Lupnula je po njegovom zglavku. "Da li ikad pogledaš onu stvar koja ti se tamo nalazi?" Pogledao je sada i vidio daje bliže dva i četrdeset, nego dva i trideset. Niža srednja škola završava u tri sata. Ako želi biti tamo kada Brian Rusk bude izlazio, mora odmah krenuti. "Da vidim tvoju dranguliju," rekao je. 129Stephen King Zgrabila je tanki srebrni lanac oko svog vrata i povukla mali srebrni predmet na njegovom kraju. Stavila ga je na dlan... zatim zatvorila ruku oko njega kada se pomaknuo da ga dodirne. "Uh...neznamdalismiješ."Smiješilase,alipokretkojijenapravio jestvorionelagodukodnje."Moglobipokvaritivibracije,ili nešto." "Ma, daj, Pol," rekao je ozlovoljen.
"Gledaj," rekla je, "idemo nešto odmah raščistiti, u redu? Želiš li?" Ljutnja se vratila u njen glas. Pokušavala ju je kontrolirati, ali je bila tamo. "Tebi je lako to smatrati nevažnim. Ti nemaš ogromne tipke na telefonu, ili ogromne recepte za Percodan." "Hej,Polly!Toje-" "Ne, pusti hej Polly." Crvene točke boje su se pojavile na njenim obrazima. Dio njene ljutnje, kasnije će pomisliti, je proizasao iz jednostavnog izvora: u nedjelju se osjećala točno isto kao što se Alan osjećao sada. Od tada se dogodilo nešto stoje promijenilo njeno mišljenje, i nije bilo lako postaviti se prema toj promjeni. "Ova stvar djeluje.Znam daje ludo, ali zaista djeluje. U nedjelju ujutro, kada je Nettie navratila, ja sam bila u agoniji. Počela sam razmišljati kako bi pravo rješenje svih mojih problema bila dvostruka amputacija. Bolje bila tako jaka, Alane, da sam o tome razmišljala s osjećajem koji je bio blizak iznenañenju. Poput 'Oh da - amputacija! Zašto nisam o tome prije razmišljala? To je tako očito!' Sada, samo dva dana kasnije, sve što imam je ono što dr. Van Allen naziva 'prolaznom boli,' a čini se da čak i to nestaje. Sjećam se da sam negdje prije godinu dana provela cijeli tjedan na dijeti smeñe riže, jer se smatralo da to pomaže. Da lije to toliko drugačije?" Ljutnja je nestala iz njenog glasa dok je govorila i sada ga je gledala skoro molećivo. "Ne znam, Polly. Zaista ne znam." Ponovno je otvorila ruku, i sada je držala azku izmeñu palca i kažiprsta. Alan se sagnuo bliže daje pogleda, ali ovaj puta nije napravio pokret daje dodirne. Bio je to mali srebrni predmet, ne sasvim okrugao. Sićušne rupice, ne veće od crnih točkica koje su sačinjavale fotografije u novinama, prošaravale su njegovu donju polovicu. Blago je svjetlucao na sunčevom svjetlu. Dok ju je Alan gledao, obuzeo gaje snažan, iracionalni osjećaj: 130 POTREBNE STVARI nije mu se svidio. Nije mu se uopće svidio. Odupro se kratkoj, snažnoj pobudi da ga jednostavno strgne s Pollvinog vrata i baci kroz otvoren prozor. Da! Dobra ideja, momče! Napravi to i pobirat ćeš svoje zube iz svog krila! "Ponekad se skoro osjeća kao da se nešto pomiče unutra," rekla je Polly, smiješeći se. "Poput meksičkog graha skakavca. Nije li to ludo?" "Ne znam." Gledao ju je kako ga vraća ispod bluze s jakim osjećajem zle slutnje... ali kada je bio van vidika, a njeni prsti - njeni neosporno gipki prsti - su
počeli ponovno zakopčavati gornji dio njene bluze, osjećaj je počeo blijedjeti. Ono što nije blijedilo, je bila njegova sve veća sumnja daje gospodin Gaunt prevario ženu koju voli... a ako je, ona neće biti jedina. "Da li si pomislila da bi to moglo biti nešto drugo?" Sada se kretao s obzirnošću čovjeka koji je koristio skliske kamene da bi prešao brzi potok. "Veći si i prije imala remisije, znaš." "Naravno da znam," rekla je Polly s razdražljivom strpljivošću. "To su moje ruke." "Polly, samo pokušavam -" "Znala sam da ćeš vjerojatno reagirati tako kako reagiraš, Alane. Činjenica je dovoljno jednostavna: znam kako izgledaju artritične remisije, i momče, to nije to. Posljednjih pet ili šest godina bilo je razdoblja kada sam se osjećala prilično dobro, ali se nisam nikada osjećala tako dobro čak i u vrijeme najboljih razdoblja. Ovo je dru-gačije. Ovo je poput..." Zastala je, razmislila, zatim napravila mali, frustrirani pokret kojeg su uglavnom činile ruke i ramena. "To je kao da mije ponovno dobro. Ne očekujem da ćeš razumjeti točno što mislim, ali ne mogu to reći bolje nego što jesam." Kimnuo je, mršteći se. Razumio je ono stoje govorila, i isto je razumio daje to mislila. Možda je azka oslobodila neku umrtvljenu snagu iscjeljivanja u njenom vlastitom umu. Da lije to bilo moguće, 7 U 17. i 18. stoljeću su to bili pripadnici tajnog društva koje je vjerovalo u okultni. I danas postoje takva udruženja u Americi. 131 h ilStephen King iako bolest o kojoj se radilo, nije bila po svom porijeklu psihosomatska? Rosicruciansi27 su mislili da se takve stvari stalno dogañaju. Tako su i milijuni ljudi koji su iz tog razloga kupili knjigu L. Ro-na Hubbarda o Dijanetici. On sam nije znao; jedina stvar koju je mogao zasigurno reći je bila da nikad nije vidio slijepu osobu koja je mislila da će povratiti vid ili ranjenu osobu da će zaustaviti krvarenje samim trudom koncentracije. Ono što je znao bilo je ovo: nešto je smrdilo u cijeloj situaciji. Nešto je tu smrdilo tako jako poput mrtve ribe koja je provela tri dana na vrućem suncu. "Preñimo na stvar," rekla je Polly. "Iscrpljuje me nastojanje da se ne ljutim na tebe. Uñi sa mnom. Sam razgovaraj s gospodinom Gauntom. Ionako je vrijeme da ga upoznaš. Možda ti on bolje može objasniti što radi amajlija... i što ne radi." Ponovno je pogledao na sat. Sada je bilo četrnaest minuta do tri. Na kratak trenutak je pomislio napraviti kako je predložila, i ostaviti Briana Ruska za kasnije. Ali uhvatiti dječaka dok izlazi iz škole -uhvatiti ga dok
je izvan kuće - činilo mu se u redu. Dobit će bolje odgovore ako bude razgovarao s njim dalje od njegove majke, koja će se vrtiti oko njega poput lavice štiteći svoje mladunče, prekidajući, možda čak i govoreći sinu da ne odgovori. Da, to bi bila posljedica: ako bi se pokazalo da njen sin nešto krije, ili čak ako gña Rusk pomisli da krije, Alanu bi možda bilo teško ili nemoguće dobiti informaciju koju je trebao. Ovdje je imao potencijalnog prevaranta; u Brianu Rusku je možda imao ključ onog što bi možda riješilo oba ubojstva. "Ne mogu, dušo," rekao je. "Možda danas malo kasnije. Moram otići do Niže srednje škole i razgovarati s nekim, i mislim da to moram odmah napraviti." "Ima li to veze s Nettie?" "Ima veze s Wilmom Jerzvck... ali ako je moja slutnja točna, i Nettie je tu uključena, da. Ako išta otkrijem, reći ću ti kasnije. U meñuvremenu, možeš li nešto napraviti za mene?" "Alane, kupit ću to! To nisu tvoje ruke!" "Ne, očekujem da ćeš kupiti. Želim da mu platiš čekom, to je sve. Nema razloga zašto ga ne bi primio - to jest, ako je častan poslovni 132 POTREBNE STVARI čovjek. Živiš u gradu i banka ti je točno nasuprot ceste. Ali ako nešto ispadne čudno, imaš nekoliko dana da zaustaviš plaćanje -" "Razumijem," rekla je Polly. Njen glas je bio miran, ali Alan je ustanovio s razočaranjem daje konačno promašio svoje uporište na jednom od onih skliskih kamena i pao naglavačke u potok. "Misliš daje varalica, zar ne, Alane? Misliš da će uzeti novac maloj, lakovjernoj ženici, srušiti šator i iskrasti se u noć." "Ne znam," Alan je rekao jednolično. "Ono što znam je da obavlja posao u gradu samo tjedan dana. Zato ček izgleda kao razumna predostrožnost." Da, bio je razuman. Polly je to shvatila. Ta ista razumnost, ta tvrdoglava racionalnost usprkos onome što se njoj činilo kao autentičan čudesni lijek, je sada raspirivala njen bijes. Borila se pfotiv poriva da počne pucketati prstima u njegovo lice, vičući VIDIŠ li to, Alane? Jesi li SLIJEP? dok je to radila. Činjenica da je Alan bio u pravu, da gospodin Gaunt uopće ne bi trebao raditi probleme s čekom ako je pošten, samo ju je još više ljutila. Budi oprezna, šaptao je glas. Budi oprezna, nemoj biti nagla, uključi mozak prije nego ubaciš usta u brzinu. Sjeti se da voliš ovog čovjeka. Ali drugi glas je odgovorio, hladniji glas, onaj kojeg je jedva prepoznala kao svoj: Da li? Da li zaista? "U redu," rekla je stisnutih ustiju, i skliznula preko sjedala i dalje od njega. "Hvala ti što brineš o onome što je najbolje za mene, Alane.
Ponekad zaboravljam kako jako trebam nekoga da to radi, razumiješ. Svakako ću mu napisati ček." "Polly-" "Ne, Alane. Nema više razgovora sada. Danas se više ne mogu ljutiti na tebe." Otvorila je vrata i izašla jednim žustrim pokretom. Haljina se podigla, otkrivajući na trenutak dio bedrakoji zaustavlja srce. Počeo je prelaziti na drugu stranu, želeći je uhvatiti, razgovarati s njom, utješiti je, pokazati joj daje samo izrazio svoje sumnje zato jer mu je bilo stalo do nje. Tada je ponovno pogledao na sat. Bilo je devet minuta do tri. Čak i ako požuri, možda će mimoići Briana Ruska. "Razgovarat ćemo večeras," povikao je kroz prozor. "Dobro," rekla je. "Napravi to, Alane." Otišla je direktno do 133Stephen King vrata ispod tende ne okrećući se okolo. Prije nego je ubacio karavan u hod za vožnju unazad i otišao iz ulice, Alan je čuo zveket malog srebrnog zvona. "Gospoño Chalmers!" povikao je veselo gospodin Gaunt i stavio malu kvačicu na papiru pored blagajna. Sada se približavao njenom dnu: Polly je bila posljednje ime osim još jednog. "Molim vas... Polly," rekla je. "Oprosti." Njegov se osmijeh raširio. "Polly." Uzvratila mu je osmijeh, ali osmijeh je bio usiljen. Sada kad je bila ovdje, osjećala je jaku žalost zbog ljutitog načina na koji su se ona i Alan razdvojili. Iznenada je ustanovila da se bori kako ne bi briznula u plač. "Gospoño Chalmers? Polly? Da li se loše osjećaš?" Gospodin Gaunt je došao iza pulta. "Izgledaš malo blijedo." Njegovo je lice bilo nabrano od istinske brige. To je čovjek za kojeg Alan misli da je varalica, Polly je pomislila. Da ga barem sada može vidjeti - "To je zbog sunca, mislim," rekla je glasom koji nije bio potpuno jednoličan. "Tako je vruće vani." "Ali hladno ovdje," rekao je umirujuće. "Doñi, Polly. Doñi i sjedni." Vodio ju je, njegova ruka je bila blizu, ali nije sasvim dodirivala njena križa, do jednog od crvenih baršunastih stolaca. Sjelaje, skupljenih koljena. "Gledao sam kroz prozor," rekao je sjedeći na stolcu pored nje i stavljajući svoje velike ruke u krilo. "Činilo mi se kao da ste se vi i šerif svañali." "Nije to ništa," rekla je, ali tada se jedna velika suza prelila iz kuta njenog lijevog oka i otkoturala niz obraz. "Naprotiv," rekao je. "To znači puno."
Pogledala gaje, iznenañena... i oči gospodina Gaunta boje lješnjaka su zarobile njene. Da li su i prije bile boje lješnjaka? Nije se mogla sjetiti, ne sasvim sigurno. Sve stoje znala je daje, dok ih je 134 POTREBNE STVARI gledala, osjećala da je bijeda cijelog dana - sprovod jadne Nettie, zatim glupa svaña koju je imala s Alanom - počela nestajati. "Znači... puno?" "Polly," rekao je nježno, "mislim da će sve ispasti dobro. Ako mi vjeruješ. Da li? Da li mi vjeruješ?" "Da," rekla je Polly, iako je nešto iznutra, nešto daleko i slabo, izvikavalo očajničko upozorenje. "Da - bez obzira što Alan kaže -vjerujem vam svim svojim srcem." "Pa, to je krasno," rekao je gospodin Gaunt. Pružio je ruku i uzeo jednu Pollyinu. Njeno se lice naboralo od gañenja na trenutak, a zatim se opustilo u prijašnji prazan i sanjarski izraz. "To je krasno. A ti i tvoj prijatelj šerif ne trebate brinuti, znaš; tvoj ček je kod mene dobar isto kao i zlato." * Alan je vidio da će zakasniti osim ako ne uključi trepteće svjetlo i ne stavi ga na krov. To nije želio napraviti. Nije želio da Brian Rusk vidi policijski auto; želio je da vidi pomalo neuredan karavan, upravo onakav kakav je vjerojatno vozio njegov otac. Bilo je prekasno da doñe do škole prije nego završi. Umjesto toga, Alan je parkirao na križanju Main i School Streeta. To je bio najlogičniji put kojim je Brian morao doći; samo se trebao nadati da će ta logika negdje proraditi tokom ovog dana. Alan je izašao, naslonio se na branik karavana, i potražio u džepu gumu za žvakanje. Odmotavao ju je kada je čuo zvono u tri sata u Nižoj srednjoj školi, sanjivo i daleko u toplom zraku. Odlučio je razgovarati s gospodinom Lelandom Gauntom iz Ak-rona, Ohio čim završi s Brainom Ruskom, bez obzira na dogovor... i isto tako odmah promijenio mišljenje. Nazvat će prvo ured Državnog tužioca u Augusti, tražiti ih da provjere Gauntovo ime meñu dosjeima varalica. Ako tamo neće biti ničega, mogu poslati ime u LAWS R & p« kompjutor u Washingtonu - LAWS je po Alanovom 28 Kompjutorski sistem za borbu protiv kriminala. 135mišljenju bila jedna od rijetko dobrih stvari koju je Nixonova admi-nistracija ikad napravila. Sada su prva djeca dolazila ulicom, vičući, skačući, smijući se. Alanu je sinula iznenadna ideja, i otvorio je vozačeva vrata na karavanu. Posegnuo je preko sjedala, otvorio pretinac za rukavice, i prokopao po stvarima unutra. Pri tom je pala Toddova šaljiva limenka oraha.
Alan je upravo htio odustati kada je pronašao ono stoje tražio. Uzeo je to, zalupio pretinac za rukavice i izašao iz auta. Držao je malu kartonsku omotnicu s naljepnicom na njoj, na kojoj je pisalo: Trik s presa vijenim c vije tom Blackstone Magic Co. lPGreerSL Paterson, NJ, Iz tog je paketa Alan izvukao j oš manji kvadrat - debeo blok šarenih tankih papira. Stavio gaje ispod remena za sat. Svi mañioničari imaju bezbroj "skrivenih mjesta" na sebi i svojoj odjeći, i svaki ima svoje omiljeno mjesto. Alanovo je bilo ispod remena za sat. Kada se pobrinuo za čuvene presavijene cvjetove, Alan se vratio traženju Briana Ruska. Vidio je dječaka na biciklu, koji je veselo sjekao unutra i van kroz gomile sitnih pješaka, i odmah je stao u stanje pripravnosti. Tada je vidio daje to jedan od Hanlonovih blizanaca, pa sije dozvolio ponovno opuštanje. "Uspori ili ću te kazniti," Alan je progunñao dok je dječak prolazio pored. Jay Hanlon gaje pogledao, zapanjen i skoro se zabio u drvo. Nastavio je okretati pedale sporijom brzinom. Alan ga je gledao na trenutak, zabavljen, zatim se okrenuo u smjeru škole i ponovno nastavio tražiti Briana Ruska. Sally Ratcliffe se uspela stepenicama iz svoje male prostorije za govorne vježbe na prvi kat Niže srednje škole, pet minuta nakon zvona u tri sata i otišla glavnim hodnikom do ureda. Hodnik se brzo praznio, kao i uvijek u dane kada je bilo vedro i vruće. Vani su krda djece 136 POTREBNE STVARI vikala putem prema tratini gdje su autobusi #2 i #3 umorno radili na mjestu na kamenom rubu pločnika. Sallvine niske pete su udarale i klopotale. Držala je u jednoj ruci omotnicu od svijetlosmeñeg papira. Ime na omotnici, Frank Jewett, je bilo okrenuto prema njenim nježno zaobljenim grudima. Zastala je kod sobe 6, jedna vrata niže od ureda, i pogledala kroz staklo pojačano žicom. Unutra, gospodin Jewett je govorio nekolicini nastavnika koji su bili uključeni u nastavu jesenskih i zimskih sportova. Frank Jewett je bio zdepast mali čovjek koji je Sally uvijek podsjećao na gospodina Weatherbeea, ravnatelja u Archie stripovima. Poput gospodina "VVeatherbeea, i njegove su naočale uvijek klizile na njegovom nosu. S njegove desne strane je sjedila Alice Tanner, školska sekretarica. Činilo se da vodi bilješke. Gospodin Jewett je pogledao na lijevo, vidio Sally kako gleda kroz prozor, i dobacio joj jedan od svojih pedantnih osmijeha. Ona je podigla jednu ruku mašući mu i prisilila se da mu uzvrati osmijeh. Mogla se
sjetiti dana kada su se osmijesi prirodno pojavljivali; pored molitve, osmijesi su bila najprirodnija stvar na svijetu. Neki drugi nastavnici su pogledali kako bi vidjeli koga gleda njihov neustrašivi voña. Tako je i Alice Tanner. Alice je mahnula prstima plaho prema Sally, smiješeći se sladunjavo slatko. Znaju, pomislilaje Sally. Svatko od njih zna da smo Lester i ja prošlost. Irene je bila tako slatka prošle noći... tako suosjećajna... i tako je željela razglasiti vijest. Ta mala kurva. Sally je mahnula prstima, osjećajući kako njen plah - i potpuno lažan - osmijeh širi njene usne. Nadam se da će te udariti kamion za smeće na povratku kući, ti stvoru kurvanjskog izgleda, pomislilaje i zatim otišla, njene razumno niske pete su udarale i klopotale. Kada ju je gospodin Gaunt nazvao za vrijeme njene pauze i rekao daje vrijeme da dovrši plaćanje za prekrasni iver, Sally je reagirala s entuzijazmom i kiselim užitkom. Osjteila je daje "mala psina" koju je trebala izvesti gospodinu Jewittu pokvarena, i to joj se činilo u redu. Danas se osjećala pokvarenom. Stavila je ruku na vrata ureda... zatim zastala. Stoje s tobom? iznenada se zapitala. Imaš iver... prekrasan, sveti 137Stephen King POTREBNE STVARI iver, iz divne, svete vizije koja se nalazi unutra. Ne bi li takve stvari trebale činiti da se ljudi osjećaju bolje? Smirenije? U bližem dodiru s Bogom, Svemoćnim Ocem? 77se ne osjećaš smirenije, niti u bližem dodira ni s kim. Osjećaš se kao da ti je netko napunio glavu bodljikavom žicom. "Da, ali to nije moja krivnja, niti krivnja ivera, " promrmljala je Sally. "To je Lesterova krivnja. Gospodina Lestera Velikog Kurca Pratta." Niska djevojčica s naočalama i s teškom protezom okrenula se od postera Pep kluba kojeg je proučavala i znatiželjno pogledala Sally. "Što ti gledaš, Irvina?" upitala je Sally. Irvinaje trepnula. "Ništa, gñice Rat-Cliff." "Onda idi to gledati negdje drugdje," Sally je odbrusila. "Škola je završila, znaš." Irvina je požurila niz hodnik, povremeno gledajući s nepovjerenjem preko svog ramena. Sally je otvorila vrata ureda i ušla. Omotnica koju je nosila bila je tamo gdje joj je gospodin Gaunt rekao da će biti, iza kanti za smeće izvan vrata restorana samoposluživanja. Sama je napisala ime gospodina Jewitta na njoj. Još jednom je na brzinu pogledala preko ramena kako bi bila sigurna da ona mala kurva Alice Tanner ne dolazi. Zatim je otvorila vrata unutarnjeg
ureda, požurila preko sobe i stavila omotnicu od svijetlosmeñeg papira na Jewettov stol. Sada je bila još jedna stvar. Otvorila je gornju ladicu stola i izvadila teške škare. Sagnula se i trznula donju lijevu ladicu. Bila je zaključana. Gospodin Gaunt joj je rekao da će najvjerojatnije biti tako. Sally je pogledala u vanjski ured, vidjela da je još uvijek prazan, vrata hodnika još uvijek zatvorena. Dobro. Odlično. Gurnula je vrh škara u pukotinu na vrhu zaključane ladice i snažno ih nadigla. Drvo se raskolilo, i Sally je ustanovila da njene bradavice postaju neobično, ugodno čvrste. Na neki način to je bilo zabavno. Zastrašujuće, ali zabavno. Ponovno je gurnula škare - šiljci su ovaj puta otišli dalje - i ponovno ih nadigla. Brava je škljocnula i ladica se kotrljajući na kotačićima otvorila, otkrivajući ono što se nalazilo unutra. Sallyinausta su 138 se otvorila od šokantnog iznenañenja. Zatim se počela hihotati - za-dihani, prigušeni zvukovi koji su bili bliži krikovima nego smijehu. "Oh, gospodine Jevvett! Kako ste vi zločesti dečko!" U ladici se nalazila hrpa časopisa veličine zakonika, i Zločesti dečko je, u stvari, bilo ime na vrhu. Mutna slika na naslovnoj stranici je prikazivala dječaka od oko devet godina. Nosio je motociklisti-čku kapu u stilu 50-tih i ništa više. Sally je posegnula u ladicu i izvukla časopise - bilo ih je desetak, možda i više. Sretna djeca. Slatki goli. Pušenje na vjetru. Bobbyjev farmerski svijet. Pogledala je jedan i jedva je mogla vjerovati ono što je vidjela. Odakle su dolazile ovakve stvari? Sigurno ih nisu prodavali dolje u prodavaonici, čak niti na višoj polici o kojoj je velečasni Rose ponekad propovijedao u crkvi, onoj's natpisom na kojem je pisalo SAMO ZA ONE OD 18 GODINA I STARIJE, MOLIM. Glas kojeg je jako dobro poznavala je iznenada progovorio u njenoj glavi. Požuri, Sally. Sastanak je skoro gotov, a ti ne želiš da te ovdje uhvate, žarne? A tada se pojavio još jedan glas, ženski glas, onaj kojeg je Sally skoro mogla imenovati. Slušanje tog drugog glasa je bilo poput telefonskog razgovora s nekim dok je netko drugi razgovarao u pozadini na drugoj strani linije. Više nego pravedno, govorio je taj drugi glas. Djeluje božanski. Sally je ignorirala taj drugi glas i napravila ono što joj je gospodin Gaunt rekao da napravi: pobacala je nepristojne časopise po cijelom uredu gospodina Jevvitta. Zatim je vratila škare i brzo napustila sobu, zatvarajući vrata za sobom. Otvorila je vrata vanjskog ureda i provirila. Nikoga nije bilo... ali glasovi iz sobe 6 su sada bili glasniji i ljudi su se smijali. Pripremali su se završiti; bio je to neobično kratak sastanak.
Hvala Bogu za gospodina Gaunta! pomislila je i umakla niz hodnik. Skoro je došla do prednjih vrata kada je začula da izlaze iz sobe 6 iza nje. Sally se nije osvrnula. Sinulo joj je da nije pomislila na gospodina Lestera Velikog Kurca Pratta u posljednjih pet minuta i to je bilo zaista dobro. Pomislila je da bi mogla otići kući i napraviti si krasnu pjenušavu kupku i ući u nju s krasnim iverom i provesti 139Stephen King sljedeća dva sata ne razmišljajući o gospodinu Lesteru Velikom Kurcu Prattu i kakva bi to bila velika promjena! Da, zaista! Da, za - Što si tamo radila? Što je bilo u onoj omotnici? Tko ju je tamo stavio ispred restorana? Kada? I što je još važnije od svega, Sally, što ćeš započeti? Stajala je mirno na trenutak, osjećajući kako se male kapljice znoja stvaraju na njenom čelu i udubinama sljepoočnica. Njene su se oči raširile i uplašile, poput očiju uplašene srne. Zatim su se suzile i ponovno je počela hodati. Bila je odjevena u hlače, i one su se trljale o nju na neobično ugodan način koji ju je prisilo da se sjeti čestih maženja s Lesterom. Nije me briga što sam napravila, pomislila je. U stvari, nadala se daje to nešto stvarno podlo. On zaslužuje podlu psinu, izgledajući poput gospodina Weatherbeeja, a posjedujući sve one nemoralne časopise. Nadam se da će se ugušiti kada uñe u svoj ured. "Da, nadam se da će se jebeno ugušiti," šapnula je. To je bilo prvi put u životu daje izgovorila j-riječ glasno, i njene su se bradavice stvrdnule i ponovno počele goriti. Sally je počela brže hodati, razmišljajući na neki neodreñeni način da možda postoji još nešto što je mogla raditi u kadi. Iznenada joj se činilo da i ona ima jednu ili dvije svoje potrebe. Nije bilo sasvim sigurna kako ih zadovoljiti... ali je imala ideju da to može otkriti. Napokon, Gospodin pomaže onima koji pomognu sami sebi. 8 "Da li to izgleda kao poštena cijena?" gospodin Gaunt je pitao Polly. Polly je počela odgovarati, zatim je stala. Činilo se daje pažnja gospodina Gaunta iznenada bila skrenuta; gledao je u prostor i njegove su se usne nečujno micale, kao u molitvi. "Gospodine Gaunt?" Lagano se trgnuo. Zatim su se njegove oči ponovno vratile njoj i nasmiješio se. "Ispričaj me, Polly. Moje misli ponekad lutaju." "Cijena se čini i više nego poštena," Polly mu je rekla. "Čini se 140 POTREBNE STVARI božanska." Uzela je čekovnu knjižicu iz svoje torbice i počela pisati. Svako malo bi se nejasno pitala što tu namjerava, a zatim bi osjetila da
oči gospodina Gaunta zovu njene. Kada je podigla pogled i srela se s njegovim, pitanja i sumnje su ponovno popustili. Ček koji mu je napisala je bio u iznosu od četrdeset i šest dolara. Gospodin Gaunt gaje uredno presavinuo i stavio u džep na reveru svog sportskog sakoa. "Svakako ispuni kontrolni kupon," rekao je gospodin Gaunt. "Tvoj znatiželjni prijatelj će ga sigurno željeti vidjeti." "On će vas doći posjetiti," rekla je Polly radivši točno ono stoje gospodin Gaunt sugerirao. "Misli da ste profesionalni varalica." "On ima puno ideja i puno planova," rekao je gospodin Gaunt, "ali njegovi planovi će se promijeniti i njegove ideje će se raspršiti poput magle u vjetrovito jutro. Vjeruj mi na riječ." "Vi... vi ga nećete povrijediti, žarne?" "la? Činiš mi veliku nepravdu, Patricia Chalmers. Ja sam pacifist -jedan od velikih svjetskih pacifista. Ne bih podigao ruku protiv našeg šerifa. Samo sam mislio da će danas imati posla na drugoj strani mosta ovo poslijepodne. On to još ne zna, ali bude." "Oh." "Sada, Polly?" ; "Da?" . "Tvoj ček ne sadrži potpuno plaćanje za azku." "Ne?" "Ne." Držao je običnu bijelu omotnicu u svojim rukama. Polly nije imala pojma odakle je došla, ali joj se to činilo savršeno u redu. "Kako bi završila plaćanje svoje amajlije, Polly, trebaš mi pomoći izvesti psinu nekome." "Alanu?" Iznenada se uznemirila poput zeca u šumi koji je osjetio suhi dašak vatre u vruće ljetno poslijepodne. "Mislite li na Alana ?" "Naravno da ne," rekao je. "Tražiti od tebe da izvedeš psinu nekome koga poznaješ, a naročito nekom koga misliš da voliš, bilo bi neetično, moja draga." "Bilo bi?" "Da... iako vjerujuem da bi ti trebala pažljivo razmisliti o svojoj vezi sa šerifom, Polly. Možeš ustanoviti da se sve svodi na prilično 141Stephen King jednostavan izbor: mala bol sada kako bi se spasila od velike boli kasnije. Drugim riječima, oni koji se na brzinu ožene, često se kaju u slobodnim trenucima." "Ne razumijem vas." "Znam da ne. Razumjet ćeš me bolje, Polly, kada budeš vidjela svoju poštu. Vidiš, nisam jedini koji je privukao njegov znatiželjni, šmrkavi nos. Za sada, raspravimo o maloj psini koju želim da izve-deš. Žrtva ove šale je momak kojeg sam nedavno zaposlio. Njegovo je ime Merrill." "Ace Merrill'"
Njegov je osmijeh izblijedio. "Nemoj me prekidati, Polly. Nemoj me nikada prekidati dok govorim. Ne osim ako ne želiš da tvoje ruke nateknu poput zračnica napunjenih otrovnim plinom." Ustuknula je pred njim, njene sanjive, snivajuće oči širom se otvore. "Žao... žao mije." "U redu. Tvoja je isprika prihvaćena... ovaj puta. Sada me slušaj. Slušaj jako pažljivo." Frank Jewett i Brion McGinlev, srednjoškolski nastavnik zemljopisa i košarkaški trener, su hodali od sobe 6 do vanjskog ureda točno iza Alice Tanner. Frank se cerio i pričao Brionu šalu koju je čuo tog dana od prodavača udžbenika. Imala je veze s doktorom koji je imao problema dijagnosticirati bolest žene. Sveo ih je na dvije mogućnosti - sidu ili Alzheimerovu bolest - ali dalje nije mogao ići od toga. "Tako je muž djevojke odveo doktora na stranu, "Frank je nastavio dok su ulazili u vanjski ured. Alice se naginjala nad stol, kopajući tamo po maloj hrpi poruka, i Frank je spustio glas. Alice je znala biti prilično kruta kada se radilo o šalama koje su bile malo dvosmislene. "Da?" Sada se i Brion počeo ceriti. "Da. Bio je zaista uzrujan. Rekao je, 'Isuse, doktore - da li je to najbolje što možete napraviti? Ne postoji li neki način kako bi mogli otkriti koju od njih ima?'" 142 POTREBNE STVARI Alice je izabrala dva ružičasta formulara za poruke i krenula prema unutarnjem uredu s njima. Došla je do vrata i zatim kratko stala, kao da je došla do nevidljivog kamenog zida. Nitko od nacerenih sredovječnih bijelih muškaraca iz malog grada nije to primijetio. "'Naravno, to je lako,' rekao je doktor. 'Odvedite je oko pedesetak kilometara u šumu i tamo je ostavite. Ako pronañe put natrag, nemojte je ševiti.'" Brion McGinlev je blesavo zinuo prema svom šefu na trenutak, zatim je prasnuo u iskren, grohotan smijeh. Ravnatelj Jewett mu se pridružio. Tako su se jako smijali da nitko od njih nije čuo Alice prvi puta kada je zazvala Frankovo ime. Drugi puta nije bilo problema. Drugi puta gaje skoro zavrištala. Frank je požurio do nje. "Alice? Što -" Tada je vidio »što, i ispunio gaje užasan, smrtni strah. Njegove su riječi presahnule. Osjetio je da se koža muda bijesno naježila; činilo se da se jaja pokušavaju vratiti tamo odakle su došla. ■ To su bili časopisi. Tajni časopisi iz donje ladice.
Bili su raštrkani po cijelom uredu poput konfeta iz noćnih mora: dječaci u uniformama, dječaci u sjenicima, dječaci sa slamnatim šeširima, dječaci koji jašu drvene konjiće. "Što za Boga miloga?" Glas, promukao od užasa i očaranosti, došao je s Frankove lijeve strane. Okrenuo je glavu u tom smjeru, (tetive na njegovom vratu su škripale poput hrdavih opruga na pregradnim vratima) i vidio Briona McGinlevja koji je buljio u divlje razasute magazine. Njegove su oči skoro ispale s njegovog lica. Podvala, pokušao je reći. Glupa podvala, to je sve, ti časopisi nisu moji. Trebate samo mene pogledati da doznate kako takvi časopisi ne bi uopće... uopće zanimali čovjeka... čovjeka moje... moje... Njegove što? Nije znao, i nije mu bilo važno, ionako, jer je izgubio sposobnost govora. Potpuno je izgubio. Tri odrasla čovjeka su stajala u šokantnoj tišini, gledajući u ured srednjoškolskog ravnatelja Franka Jevvetta. Časopis koji je opasno balansirao na rubu stolca za posjetioce je listao svoje stranice kao 143Stephen King reakcija na dašak vrućeg zraka kroz poluotvorena vrata i tada pao na pod. Drski mladići, naslovna strana je obećavala. Podvala, da reći ću daje podvala, ali hoće li mi vjerovati ? Pretpo-stavimo daje provaljena ladica u stolu? Hoće Umi vjerovati ako je ? "Gño Tanner?" pitao je glas djevojčice iza njih. Svi troje - Jewett, Tanner, McGinlev - su se okrenuli s krivnjom. Tamo su stajale dvije djevojčice u crveno-bijeloj odjeći navijačica, iz osmog razreda. Alice Tanner i Brion McGinlev su se skoro istovremeno pomaknuli kako bi spriječili pogled na Frankov ured (činilo se daje samo Frank Jewitt pustio korijenje na mjestu, okame-nio se), ali su se pomaknuli malo prekasno. Jedna od njih - Darlene Vickerv - pljesnula je rukama prema svojim malim ustima poput pupoljka i s nevjericom se zagledala u Franka Jewitta. Frank je pomislio: Oh, dobro. Do sutra u podne, svaki učenik u ovoj školi će znati. Do sutrašnje večere, svi u gradu će znati. "Vi djevojke, otiñite," rekla je gña Tanner. "Netko se ružno našalio s gospodinom Jewettom -jako se ružno našalio i vi ne smijete reći niti riječ. Razumijete li?" "Da, gño Tanner," Erin McAvov je rekla; tri minute kasnije reći će svojoj najboljoj prijateljici, Donni Beaulieu, daje ured gospodina Jewetta bio ukrašen slikama dječaka koji su nosili narukvice od teškog metala i gotovo ništa više. "Da, gño Tanner," rekla je Darlene Vickerev; pet minuta kasnije ona će to reći svojoj najboljoj prijateljici, Natalie Priest.
"Hajde," rekao je Brion McGinlev. Pokušao je zvučati energično, ali njegov je glas još uvijek bio mukao od šoka. "Idite." Dvije su djevojke odjurile, suknja navijačica je udarala oko njihovih jakih koljena. Brion se polagano okrenuo prema Franku. "Mislim —" počeo je, ali Frank nije obraćao pažnju. Ušao je u svoj ured, krećući se polako, poput čovjeka u snu. Zatvorio je vrata s riječju RAVNATELJ koja je pisala na njima urednim crnim potezima, i polako počeo skupljati časopise. Zašto im jednostavno ne daš pismeno priznanje? vikao je dio njegovog uma. Ignorirao je glas. Dublji dio njega, primitivni glas preživljavan- 144 POTREBNE STVARI ja, je isto govorio, i taj dio mu je rekao daje upravo sada najranjiviji. Ako sada bude razgovarao s Alice ili Brionom, ako im pokuša ovo objasniti, objesit će se visoko poput Hamana. Alice je kucala na vrata. Frank ju je ignorirao i nastavio svoju sanjarsku šetnju po uredu, podižući časopise koje je skupio u posljednjih devet godina, naručujući jednog po jednog i podižući ih na pošti u Gates Falls, svaki puta siguran da će se Teritorijalna policija ili ekipa poštanskih inspektora baciti na njega poput tone cigli. Nikad nisu. A sada... ovo. Neće ti vjerovati da pripadaju tebi, rekao je primitivni glas. Neće dozvoliti sebi da vjeruju u to - da naprave ono što bi uznemirilo puno njihovih udobnih koncepcija života malog gradića. Kada uspiješ uspostaviti kontrolu nad sobom, moći ćeš to izvesti. Ali... tko bi napravio nešto takvo? (Franku nikad nije sinulo da se zapita koji ga je, prije svega, ludi nagon natjerao da donese časopise ovamo - ovamo, od svih mjesta.) Frank Jewett se mogao sjetiti samo jedne osobe -jedne osobe iz Rocka s kojom je Frank podijelio tu tajnu. George T. Nelson, srednjoškolski nastavnik u radionici za drvo. George T. Nelson, koji je pod svojom prijetećom, macho vanjštinom, bio peder kao i starčeva vrpca šešira. George T. Nelson, s kojim je Frank Jewett jednom bio na nekoj zabavi u Bostonu, na zabavi na kojoj je bilo jako puno sredovječnih muškaraca i mala grupa neodjevnih dječaka. Takvoj zabavi zbog koje bi mogao završiti u zatvoru do kraja svog života. Takvoj zabavi - Na njegovoj bugačici na stolu se nalazila omotnica od svijetlo-smeñeg papira. Njegovo je ime bilo napisano na njenom središnjem dijelu. Frank Jewett je osjetio užasan osjećaj mučnine u dubini želuca. Bio je poput lifta koji je izgubio kontrolu. Podigao je pogled i vidio da Alice i Brian bulje u njega, skoro obraz uz obraz. Njihove su oči bile široke,
njihova usta otvorena, i Frank je pomislio: Sada znam kako se osjeća riba u akvariju. Mahnuo im je - idite! Nisu otišli, i to ga na neki način nije iznenadilo. Ovo je bila noćna mora, a u noćnim morama, stvari se nikad nisu odvijale onako kako si to želio. Zato su bile noćne more. Osjećao je užasan gubitak i dezorijentaciju... ali negdje ispod toga, 145Stephen King poput žive iskre ispod hrpe mokrog triješća, bio je mali plavi pla-mičak ljutnje. Sjeo je za stol i stavio hrpu časopisa na pod. Vidio je daje ladica u kojoj su bili provaljena, upravo kako se bojao. Otvorio je omotnicu i istresao sadržaj. Većinom su to bile sjajne fotografije. Fotografije njega i Georgea T. Nelsona na onoj zabavi u Bostonu. Nestašno su se zabavljali s mnogim zgodnim dječacima (najstariji od zgodnih dječaka je mogao imati dvanaest godina), i na svakoj slici, lice Georgea T. Nelsona je bilo jedva zamjetljivo, ali lice Franka Jevvetta je bilo kristalnojasno. Niti to nije jako iznenadilo Franka. U omotnici je bila poruka. Izvadio ju je i pročitao. Frank, staro momče, oprosti što ovo radim, ali moram otići iz grada i nemam vremena zajebavati se okolo. Želim $ 2.000. Donesi ih u moju kuću noćas oko 19:00. Za sada se možeš izmigoljiti iz ove stvari, bit će teško, ali ne preveliki problem za dvoličnu svinju poput tebe, ali se zapitaj kako bi ti se svidjelo da vidiš kopije ovih slika pričvršćene na svaki telefonski stup u gradu, odmah ispod postera za Casino noć. Bijesni bi te istjerali iz grada, staro momče. Zapamti, $ 2.000 u moju kuću do 19:15 najkasnije ili ćeš zaželjeti da si roñen bez kurca. Tvoj prijatelj George Tvoj prijatelj. Tvoj prijatelj! Njegove su se oči stalno vraćale tom posljednjem redu s nekim zapanjenim, začuñujućim užasom. Tvoj jebeni PRIJATELJ, koji zabija noževe u leña, i daje Judine poljupce. Brion McGinlev je još uvijek udarao na vrata, ali kada je Frank Jewett konačno podigao pogled od onoga što je bilo na njegovom stolu i što je zaokupilo njegovu pažnju, Brionova šaka je zastala usred udarca. Ravnateljevo liceje bilo voštano bijelo osim dvije jasne 146 POTREBNE STVARI klaunovske mrlje rumenila na njegovim obrazima. Njegove su usne bile razvučene od zubiju u uzak osmijeh.
Nije nimalo ličio gospodinu Weatherbeeju. Moj prijatelj, Frank je pomislio. Zgužvao je poruku jednom rukom dok je drugom gurao sjajne fotografije natrag u omotnicu. Sada je plava iskra bijesa postala narančasta. Mokro triješće je počelo gorjeti. Bit ću tamo, u redu. Bit ću tamo da raspravim ovu stvar s mojim prijateljem Georgeom T. Nelsonom. "Da, zaista," rekao je Frank Jewett. "Da, zaista." Počeo se smješkati. 10 Bilo je već tri i petnaest i Alan je ocijenio daje Brian Rusk morao otići drugim putem; poplava učenika koji su odlazili kući je skoro presušila. Tada, upravo dok je posezao u džep za svojim ključevima za auto, vidio je usamljeni lik koji je vozio bicikl niz School Street prema njemu. Dječak je polako vozio, činilo se kao da klipše preko upravljača, a njegova je glava bila sagnuta tako nisko da Alan nije mogao vidjeti njegovo lice. Ali je mogao vidjeti što se nalazi u košari dječakovog bicikla: hladnjak Plavmate. 11 "Razumiješ li?" Gaunt je pitao Polly, koja je sada držala omotnicu. "Da, ja... ja razumijem. Razumijem." Ali njeno sanjarsko liceje bilo uznemireno. "Ne izgledaš sretno." "Pa...ja..." "Stvari poput azke ne djeluju uvijek jako dobro na ljude koji nisu sretni," rekao je gospodin Gaunt. Pokazao je na sićušnu izbočinu gdje se nalazila srebrna loptica na njenoj koži, i opet joj se učinilo da 147Stephen King osjeća kako se nešto čudno miče unutra. U istom trenu, užasni grčevi boli su napali njene ruke, šireći se poput mreže okrutnih čeličnih kuka. Polly je glasno zastenjala. Gospodin Gaunt je savinuo prst koji je ispružio u gestu doñi ovamo. Ponovno je osjetila micanje u srebrnoj loptici, ovaj puta jasnije, i bolje nestala. "Ne želiš se vratiti na stanje kakvo je bilo, zar ne, Polly?" upitao je gospodin Gaunt svilastim glasom. "Ne!" povikala je. Njene grudi su se ubrzano micale gore i dolje. Njene su se ruke počele divlje trljati, jedna o drugu, i njene široke oči nisu se uopće odvajale od njegovih. "Molim vas, ne!" "Zato što stvari mogu ići od lošeg prema gorem, zar ne?" "Da! Da, mogu!" "A nitko ne razumije, zar ne? Čak niti šerif. On ne zna što to znači probuditi se u dva ujutro s paklom u rukama, zar ne?"
Odmahnula je glavom i počela jecati. "Radi kako ti kažem i nikad se nećeš morati probuditi na taj način, Polly. A evo još nešto - radi kako ti kažem i ako itko u Castle Rocku sazna daje tvoje dijete izgorjelo u stanu u San Franciscu, to neće saznati od mene." Polly je ispustila promukao, izgubljen uzvik - uzvik žene koja je beznadežno zapletena u neumoljivu noćnu moru. Gospodin Gaunt se nasmiješio. "Postoji više vrsta pakla od jednog, zar ne, Polly?" "Kako znate za njega?" šapnula je. "Nitko ne zna. Čak niti Alan. Rekla sam Alanu -" "Znam jer je znanje moj posao. A sumnja je njegov, Polly -Alan nikad nije povjerovao u ono što si mu ti rekla." "Rekao je-" "Siguran sam daje rekao različite stvari, ali nije ti nikad vjerovao. Žena koju si unajmila da ti čuva dijete je bila narkomanka, zar ne? To nije bila tvoja greška, ali naravno, stvaii koje su vodile do te situacije su bile stvar osobnog izbora, zar ne? Tvog izbora. Mlada žena koju si unajmila da čuva Keltona se onesvijestila i ispustila cigaretu - ili je to možda bio joint - u koš za smeće. Njen je prst povukao obarač, možeš reći, ali pištolj je bio napunjen zbog tvog ponosa, 148 POTREBNE STVARI tvoje nesposobnosti da savineš svoj vrat pred roditeljima i drugim dobrim ljudima Castle Rocka." Polly je sada jače jecala. "Zar nije mladoj ženi dozvoljen njen ponos" gospodin Gaunt je pitao nježno. "Kada sve drugo nestane, nije joj barem dato to pravo, taj novčić bez kojeg je njen novčanik potpuno prazan?" Polly je podigla svoje uplakano, prkosno lice. "Mislila sam daje to moja stvar," rekla je. "Još uvijek mislim. Ako je to ponos, pa što onda?" "Da,"rekaojeutješno. "Zvučiš poput šampiona... ali uzeli bite natrag, zar ne?" Tvoja majka i otac? Možda ne bi bilo ugodno - ne s djetetom koje bi uvijek bilo tamo da ih podsjeća, ne zbog načina na koji jezici rade u zgodnoj maloj zabiti poput ove - ali bilo bi moguće." "Da, i provela bih svaki dan pokušavajući pobjeći od majčine vlasti!" prsnula je u bijesan, ružni glas koji skoro uopće nije bio sličan njenom normalnom tonu. "Da," rekao je gospodin Gaunt istim utješnim glasom. "Tako si ostala tamo gdje si bila. Imala si Keltona i imala si svoj ponos. A kada je Kelton bio mrtav, još uvijek si imala ponos... zar ne?" Polly je povikala od tuge i agonije i sakrila mokro lice u svoje ruke.
"Boli gore od tvojih ruku, zar ne?" upitao je gospodin Gaunt. Polly je kimnula glavom ne podižući je sa svojih ruku. Gospodin Gaunt je stavio svoje ružne ruke s dugim prstima iza svoje glave i progovorio tonom onog koji drži hvalospjeve: "Čovjekoljublje! Tako plemenito! Tako spremno žrtvovati drugoga!" "Prestanite!" stenjala je. "Ne možete li prestati?" "To je tajna, zar ne, Patricia?" "Da." Dodirnuo je njeno čelo. Polly je prigušeno zastenjala, ali nije ustuknula. "To su jedna vrata u pakao koja bi željela ostaviti zaključana, žarne?" Kimnula je u svojim rukama. 'Tada učini kako sam rekao, Polly," šapnuo je. Maknuo je jednu nJenu ruku s lica i počeo je milovati. "Učini kako sam ti rekao i 149Stephen King šuti." Pogledao je izbliza njene mokre obraze i njene uplakane, crvene oči. Mali moue gañenja je na trenutak nabrao njegova usta. "Ne znam od čega mi je više zlo - od rasplakane žene ili nasmijanog muškarca. Obrisi svoje prokleto lice, Polly." Polako, sanjarski, uzela je maramicu s čipkastim rubom iz torbice i počela to raditi. "To je dobro," rekao je i ustao. "Sada ću te pustiti kući, Polly; moraš obaviti neke stvari. Ali želim da znaš da je užitak s tobom obavljati posao. Uvijek sam fatouživao u ženama koje se ponose sobom. 12 "Hej, Briane - želiš li vidjeti trik?" Dječak na biciklu je brzo podigao pogled, kosa mu je lepršala s čela, i Alan je ugledao očevidan izraz na njegovom licu: očit, potpun strah. "Trik?" dječak je rekao drhtavim glasom. "Kakav trik?" Alan nije znao čega se dječak boji, ali je shvatio jednu stvar -njegova magija, na koju se tako često oslanjao za lakše uspostavljanje kontakta s djecom, ovog puta je zbog nekog razloga bila potpuno pogrešna stvar. Najbolje je što prije završiti s njom i započeti ispočetka. Podigao je svoju lijevu ruku - onu na kojoj je bio sat - i nasmiješio se Brianovom blijedom, opreznom, uplašenom licu. "Primijetit ćeš da nema ničega u mom rukavu i da moja ruka ide sve do ramnea. Ali sada... presto!" Alan je prešao svojom otvorenom desnom rukom polako po lijevoj, uzimajući bez problema mali paket ispod sata desnim palcem dok je to radio. Kada je zatvorio šaku, odriješio je skoro mikroskopsku petlju koja je taj paket držala zatvorenim. Sklopio je lijevu ruku preko desne, i kada ih je raširio, veliki buket nevjerojatnog cvijeća od tankog papira procvao je tamo gdje trenutak prije nije bilo ničega osim rijetkog zraka.
Alan je izveo taj trik stotinu puta i nikad bolje nego ovog vrućeg listopadskog poslijepodneva, ali očekivana reakcija - trenutak za- POTREBNE STVARI prepaštenog iznenañenja nakon čega slijedi osmijeh koji je predstavljao jedan dio čuñenja, a dva dijela divljenja - nije se pojavila na Brianovom licu. Letimično je pogledao buket, (činilo se da se u tom kratkom pogledu očitovalo olakšanje, kao daje očekivao da će trik biti puno manje ugodan) i tada je vratio pogled na Alanovo lice. "Prilično zgodno, ha?" pitao je Alan. Raširio je usne u veliki osmijeh koji je djelovao zbiljski poput umjetnog zubala njegovog djeda. "Da," rekao je Brian. "Uh-huh. Vidim da si zapanjen." Alan spoji ruke, ponovno vješto slažući buket. Bilo je lako -previše lako, stvarno. Bilo je vrijeme da kupi novi primjerak trika složenog cvijeta; samo su toliko trajali. Sićušna opruga u ovom je postajala labava i svijetlo obojani papir će se uskoro početi trgati. , Ponovno je otvorio ruke, smiješeći se sada s više nade. Buket je nestao; još jednom je postao samo mali paketić papira ispod njegovog remena za sat. Brian Rusk mu nije uzvratio osmijeh; na njegovom licu nije uopće bilo nikakvog izraza. Ostaci njegove ljetne pre-planulosti nisu mogli prikriti bljedilo, niti činjenicu daje njegov ten bio u neobičnom stanju predpubertetske pobune: raštrkani prištevi na čelu, veći pored kutova ustiju, miteseri koji su se ugnijezdili na obje strane njegovog nosa. Ispod njegovih očiju bile su ljubičaste sjene, kao daje davno bilo kada se dobro naspavao. Ovaj dječak je i više nego loše, pomislio je Alan. Nešto je ovdje jako iščašeno, možda i slomljeno. Postoje dvije vjerojatne mogućnosti: ili je Brian Rusk vidio tko je uništio kuću Jerzvckovih, ili je to sam učinio. U svakom slučaju to je bilo uspješno otkriće, ali ako je ono drugo, Alan je jedva mogao zamisliti veličinu i težinu krivice koja je sada najvjerojatnije razdirala dječaka. "To je odličan trik, šerife Pangborn," rekao je Brian bezbojnim, neemocionalnim glasom. "Zaista." "Hvala - drago mi je da ti se sviñao. Znaš li o čemu želim razgovarati s tobom, Briane?" "Ja... pretpostavljam," rekao je Brian, i Alan je iznenada bio siguran da će dječak priznati razbijanje prozora. Upravo ovdje na ovom uglu ulice on će priznati, a Alan će napraviti divovski korak u otkrivanju onog što se dogodilo izmeñu Nettie i Wilme. 150 151Stephen King
Ali Brian nije više ništa rekao. Samo je pogledao Alana svojim umornim, pomalo krvavim očima. "Što se dogodilo, sine?" Alan je pitao istim tihim glasom. "Što se dogodilo kada si bio kod kuće Jerzvckovih?" "Ne znam," rekao je Brian. Njegov je glas bio apatičan. "Ali sam sanjao o tome prošle noći. I u nedjelju po noći. Sanjam o odlasku u tu kuću, samo u svom snu vidim ono stoje zaista stvorilo tu buku." "I što je to, Briane?" "Čudovište," rekao je Brian. Njegov se glas nije promijenio, ali se velika suza pojavila u oba njegova oka, šireći se iz donjih lukova kapka. "U mojim snovima ja kucam na vrata umjesto da se odvezem na biciklu kao što sam napravio i vrata se otvaraju i to je čudovište i pojede... me." Suze su se napunile, a zatim otkotrljale niz problematičnu kožu obraza Briana Ruska. I da, Alan je pomislio, to bi moglo biti i to - običan strah. Vrsta straha koju vjerojatno osjeća dijete kada otvori spavaću sobu u krivo vrijeme i vidi tatu i mamu kako se ševe. Samo zato stoje premlad da zna kako izgleda ševa, misli da se svañaju. Možda čak misli, ako stvaraju previše buke, da pokušavaju ubiti jedan drugoga. Ali- Ali ovo se nije činilo u redu. Bilo je tako jednostavno. Djelovalo je kao da dječak neumorno laže, unatoč ispijenom pogledu u njegovim očima, pogledu koji je govorio Želim vam sve reći. Stoje to značilo? Alan nije znao zasigurno, ali iskustvo gaje naučilo daje najvjerojatnija mogućnost bila daje Brian znao tko je bacio kamenje. Možda je to bio netko koga je Brian smatrao da mora zaštititi. Ili je možda bacač kamenja znao da gaje Brian vidio, i Brian je znao to. Možda se dječak bojao odmazde. "Osoba je bacila gomilu kamenja u kuću Jerzvckovih," rekao je Alan tihim i, (nadao se), umirujućim glasom. "Da, gospodine," rekao je Brian - skoro uzdahnuo. "Pretpostavljam. Pretpostavljam daje to bilo to. Mislio sam da se svañaju, ali je moglo biti daje netko bacao kamenje. Tres, bum, bang." Cijela ritam sekcija je bila Purple Gang, Alan je pomislio, ali nije ništa rekao. "Mislio si da se svañaju?" "Da, gospodine." 152 POTREBNE STVARI "Da li si to zaista mislio?" "Da, gospodine." Alan je uzdahnuo. "Pa, sada znaš stoje to bilo. I znaš daje bilo loše to napraviti. Bacanje kamenja kroz nečije prozore je prilično ozbiljna stvar, čak i ako ništa ne nastane od toga.
"Da, gospodine." "Ali ovaj put, nešto drugo je proizašlo iz toga. Znaš što, zar ne, Briane?" "Da, gospodine." Te oči, koje su ga gledale iz tog mirnog, blijedog lica. Alan je počeo shvaćati divje stvari: ovaj dječak je želio reći što se dogodilo, ali skoro sigurno to neće napraviti. "Izgledaš jako nesretno, Briane." ♦ "Da, gospodine?" "Da, gospodine... znači li to da si nesretan?" Brian je kimnuo i još dvije suze su potekle iz njegovih očiju i otkotrljale se niz njegove obraze. Alan je osjetio dvije jake, suprotne emocije: duboku sućuti divlje ogorčenje. "Zbog čega si nesretan, Briane? Reci mi." "Nekada sam imao zaista lijep san," rekao je Brian glasom koji je bio skoro pretih da bi se čuo. "Bio je glup, ali je bio svejedno zgodan. Bio je o gñici Ratcliffe, mojoj nastavnici govora. Sada znam da je glup. Nisam to znao, i tako je bilo bolje. Ali, pogodite što? Sada znam više od toga." Te tamne, jako nesretne oči su se podigle da bi se ponovno susrele s Alanovim. "San koji sada imam... onaj o čudovištu koje baca kamenje... plaši me, šerife Pangborn. To je kao da znate kako.mañioničar izvodi svoje trikove." Malo je kimnuo glavom, i Alan se mogao zakleti da Brian gleda remen njegovog sata. "Nekada je bolje biti glup. Sada to znam." Alan je stavio ruku na dječakovo rame. "Briane, prekinimo s tim sranjem, u redu? Reci mi što se dogodilo. Reci mi što si vidio i što si napravio." "Došao sam vidjeti da li žele da im se u zimi čisti prilaz," rekao je 153Stephen King dječak mehaničkim, recitirajućim glasomkoji je Alanajako uplašio. Dječak je izgledao poput bilo kojeg američkog djeteta od jedanaest ili dvanaest godina - Converse tenisice, traperice, majica s Bart Simpsonom - ali je zvučao poput robota koji je bio loše programiran i sada mu prijeti opasnost preopterećenja. Po prvi puta, Alan se upitao da li je Brian Rusk možda vidio nekog od svojih roditelja da baca kamenje na kuću Jerzvckovih. "Čuo sam buku," dječak je nastavljao. Govorio je jednostavnim, izjavnim rečenicama, onako kako su detektivi naučili govoriti na sudu. "Bila je to zastrašujuća buka. Udarci i lom i razbijanje stvari. Tako sam se odvezao što sam brže mogao. Žena iz susjedstva je bila na svom trijemu. Pitala me što se dogaña. Mislim daje i ona bila uplašena."
"Da," rekao je Alan. "Jillian Mislaburski. Razgovarao sam s njom." DotaknuojePlavmatehladnjakkoji se nagnut nalazio u košarici Brianovog bicikla. Nije primijetio način na koji su se Brianove usne stisnule kada je to napravio. "Jesi li imao taj hladnjak sa sobom u nedjelju ujutro, Briane?" "Da, gospodine," rekao je Brian. Obrisao je svoje obraze stražnjim dijelom ruke i oprezno gledao Alanovo lice. "Stoje bilo u njemu?" Brian nije ništa rekao, ali je Alan pomislio da mu usne podrhtavaju. "Stoje bilo u njemu, Briane?" Brian opet ništa nije rekao. "Da lije bio pun kamenja?" Polako i promišljeno, Brian je odmahnuo glavom- ne. Po treći put, Alan je pitao: "Stoje bilo u njemu?" "Iste stvari koje su unutra i sada," šapnuo je Brian. "Mogu li ga otvoriti i vidjeti?" "Da, gospodine," rekao je Brian apatičnim glasom. "Pretpostavljam." Alan je okrenuo poklopac na jednu stranu i pogledao u hladnjak. Bio je pun bejzbol sličica: Topps, Fleer, Donruss. "To su moji duplići. Nosim ih sa sobom skoro svugdje," rekao je Brian. "Ti... ih nosiš sa sobom." 154 POTREBNE STVARI "Da, gospodine." "Zašto, Briane? Zašto voziš hladnjak napunjen bejzbol sličicama sa sobom?" "Rekao sam vam - to su duplići. Nikad ne znate kada ćete dobiti priliku za odličnu zamjenu. Još uvijek tražim Joea Foya - on je bio u Impossible Dream teamu2' '67-i sličicu Mikea Greenwella iz njegovih početnih dana. Gator je moj najdraži igrač." Sada je Alan pomislio daje vidio slab, prolazan tračak razonode u dječakovim očima; mogao je skoro čuti telepatski glas koji je pjevao Prevario sam te! Prevalio sam te! Ali sigurno je to bio samo on; samo njegova vlastita frustracija koja je ismijavala dječakov glas. Nije li? Pa, što si očekivao da ćeš pronaći u tom hladnjaku ? Oomilu kamenja s porukama privezanim oko njih? Da li si zaista mislio daje na putu da napravi istu stvar nečijoj drugoj kući? Da, priznao je. Dio njega je zaista mislio to. Brian Rusk, sićušni strah Castle Rocka. Ludi bacač kamenja. A njagori dio je bio ovaj: bio je skoro siguran daje Brian Rusk znao što prolazi kroz njegovu glavu. Prevario sam te! Prevario sam te, šerife!
"Briane, molim te reci mi što se dogaña ovdje. Ako znaš, molim te, reci mi." Brian je zatvorio poklopac Plavmate hladnjaka i nije ništa rekao. Napravilo je tihi, mali škljoc! u pospano jesenje poslijepodne." "Ne možeš reći?" Brian je polako kimnuo - stoje značilo, Alan je pomislio, daje u pravu: nije mogao reći. "Reci mi barem ovo: da li se bojiš? Da li se bojiš, Briane?" Brian je ponovno kimnuo, jednako polako. "Reci mi čega se bojiš, sine. Možda ja to mogu otjerati." Udario je jednim prstom lagano po znački koju je nosio na lijevoj strani košulje uniforme. "Mislim da me zato plaćaju da vučem okolo tu zvijezdu. Zato jer ponekad mogu otjerati zastrašujuće stvari." "Momčad snova" sastavljena od najboljih bejzbol igrača. 155Stephen King "Ja -" počeo je Brian, i tada se oglasio policijski radio kojeg je Alan instalirao ispod ploče s instrumentima Town i Countrv karavana prije tri ili četiri godine. "Jedinica jedan, jedinica jedan, ovo je baza. Čujete li? Prijem?" Brianove oči su se odvojile od Alanovih. Okrenule su se prema karavanu i zvuku glasa Sheile Brigham- glasu vlasti, glasu policije. Alan je vidio to, ako je dječak bio na rubu da mu kaže nešto (a to je moglo samo biti zavaravanje samog sebe da vjemje daje bio), sada više nije bio. Njegovo se lice zatvorilo poput školjke. "Idi sada kući, Briane. Razgovarat ćemo o tome... o tom tvom snu... više kasnije. U redu?" "Da, gospodine," rekao je Brian. "Pretpostavljam." "U meñuvremenu, razmisli o onome što sam ti rekao: biti šerif uglavnom znači tjerati zastrašujuće stvari." "Moram sada ići kući, šerife. Ako uskoro ne doñem kući, moja će se mama ljutiti na mene." Alan je kimnuo. "Pa, to ne želimo. Idi, Briane." Gledao je dječaka kako odlazi. Brianova glava je bila spuštena, i još jednom nije se činilo da toliko vozi bicikl već kao da ga vuče sa sobom izmeñu svojih nogu. Nešto ovdje nije valjalo, toliko jako nije valjalo daje Alanovo otkrivanje onog što se dogodilo s Wil-mom i Nettie bilo sekundarno prema otkiivanju onog stoje izazvalo umoran, uznemiren izraz na licu tog dječaka. Napokon, žene su bile mrtve i sahranjene, a Brian Rusk je još uvijek bio živ.
Otišao je do umornog, starog karavana kojeg je davno trebao zamijeniti, sagnuo se unutra, zgrabio mikrofon radio stanice, i pritisnuo dugme za prijenos. "Da, Sheila, ovdje jedinica jedan. Slušam -javi se." "Henry Pavton te je zvao, Alane," rekla je Sheila. "Rekao mije da ti kažem daje hitno. Želi da te spojim s njim. U redu?" "Napravi to," rekao je Alan. Osjećao je da mu se puls ubrzava. "Možda će trebati nekoliko minuta, u redu?" "Ureduje. Bit ću ovdje. Jedinica jedan završavam." Nagnuo se na stranu auta u točkastoj sjeni, s mikrofonom u ruci, čekajući da vidi što je hitno u životu Henrvja Pavtona. 156 POTREBNE STVARI 13 Kada je Polly stigla kući, bilo je tri i dvadeset, i osjećala se rastrgana na potpuno dva različita smjera. S jedne strane, osjećala je duboku, privlačnu potrebu da izvrši zadatak koji joj je gospodin Gaunt dao, (nije voljela razmišljati o njemu kao o psini - Polly Chalmers nije baš bila osoba sklona izvoñenju psina), da ga izvrši kako bi az-ka konačno pripadala njoj. Misao da posao nije gotov dok gospodin Gaunt ne kaže daje gotov je samo proletjela njenim umom. S druge strane osjećala je duboku, privlačnu potrebu da stupi u kontakt s Alanom, da mu točno kaže što se dogodilo... ili barem toliko koliko se mogla sjetiti. Jedna stvar koje se mogla sjetiti - ispunila ju je sramom i slabim užasom, ali mogla je se sjetiti, točno - bila je ta: gospodin Gaunt je mrzio čovjeka kojeg je Polly voljela, i gospodin Gaunt je radio nešto - nešto stoje bilo jako pogrešno. Alan bi trebao znati. Čak i ako azka prestane djelovati, trebao bi znati. Ne misliš to. Ali da - dio nje je točno to mislio. Dio koji se užasavao Lelanda Gaunta iako se čak nije mogla sjetiti što je točno on napravio kako bi izazvao taj osjećaj užasa. Želiš li se vratiti na stanje kakvo je bilo, Polly? Želiš li ponovo imati ruke koje djeluju kao da su pune šrapnela. Ne... ali isto tako nije željela da Alan bude povrijeñen. Isto tako nije željela da gospodin Gaunt napravi bilo što stoje planirao napraviti, ako je to bilo nešto, (ona je sumnjala daje), što bi povrijedilo grad. Isto tako nije željela biti dio toga nečega, time da ode do starog napuštenog posjeda Camber na kraju Town Road #3 i izvede neku psinu koju nije niti razumjela. Tako su je te suprotne želje, koje je branio njen vlastiti terorizirajući glas, povlačile dok je sporo hodala kući. Ako ju je gospodin Gaunt hipnotizirao na neki način, (bila je sigurna u to kada je napustila dućan, ali je bila sve manje i manje sigurna u to što je vrijeme prolazilo), sada
se efekt izgubio. (Polly je zaista vjerovala u to.) A u svom životu nikad nije bila toliko nesposobna odlučiti što će sljedeće napraviti. Činilo se kao daje cijela zaliha neke vitalne kemikalije za stvaranje odluka bila ukradena iz njenog mozga. 157Stephen King Na kraju je otišla kući napraviti ono što joj je gospodin Gaunt savjetovao (iako više nije točno zapamtila savjet). Provjerit će svoju poštu, i zatim će nazvati Alana i reći mu stoje gospodin Gaunt želio od nje da napravi. Ako to napraviš, unutarnji glas je govorio nemilosrdno, azka će zaista prestati djelovati. I ti to znaš. Da - ali još uvijek je postojalo pitanje ispravnog i krivog. Još uvijek je to postojalo. Nazvat će Alana i ispričati se što je bila tako otresita prema njemu, i tada će mu reći što je gospodin Gaunt želio od nje. Možda će mu čak dati i omotnicu koju joj je gospodin Gaunt dao, onu koju je trebala staviti u limenku. Možda. Osjećajući se malo bolje, Polly je stavila ključ u prednja vrata svoje kuće - ponovno uživajući u lakoći te radnje, skoro nesvjesna nje - i okrene ga. Pošta je bila na uobičajenom mjestu na tepihu -danas ne jako puno. Obično je bilo puno više bezvrijedne pošte nakon slobodnog dana poštanskog ureda. Sagnula se i podigla je. Brošura kablovske TV s Tom Cruiseovim nasmiješenim, nemoguće zgodnim licem na naslovnoj strani; jedan katalog iz Horchow Collection i drugi iz The Sharper Image. Takoñer - . Polly je vidjela jedno pismo i zametak strave je počeo rasti duboko u njenom želucu. Za Patriciu Chalmers iz Castle Rocka, od Odjela za dječju skrb San Francisca... od 666 Geary. Zapamtila je 666 Geary jako dobro sa svojih putovanja tamo. Sve skupa tri putovanja. Tri intervjua s tri birokrata iz Pomoći uzdržavanoj djeci, od čega su dvojica bili muškarci - muškarci koji su je gledali onako kako gledaš omot bombona koji ti se zalijepio na tvoje najbolje cipele. Treći birokrat je bila užasno velika crna žena, žena koja je znala slušati i koja je znala smijati se, i od te žene je Polly konačno dobila odobrenje. Ali je zapamtila 666 Geary, drugi kat, jako, jako dobro. Zapamtila je način na koji je svjetlo na kraju hodnika bacalo dugu, mliječnu mrlju na linoleumu; sjetila se odjekujućih zvukova pisaćih strojeva iz ureda čija su vrata skoro uvijek bila otvorena; sjetila se skupine.muškaraca koji su pušili cigarete pored pepeljare napunjene pijeskom na krajnjem dnu hodnika, i kako su je gledali. Najviše se sjećala kako se osjećala odjevena u svoju najbolju odjeću - tam- 158 POTREBNE STVARI
no odijelo s hlačama od poliestera, i bijela svilena košulja, L'Eggs Nearly Nude hulahopke, njene niske pete - i kako se osjećala pre-plašeno i usamljeno, budući daje tamni hodnik na drugom katu 666 Gearyja izgledao poput mjesta bez duše i srca. Njena molba za uz-državanu djecu je ovdje konačno odobrena, ali ona je zapamtila od-bijanja, naravno - oči muškaraca, kako su puzale po njenim grudima (bili su bolje odjeveni od Norvillea u restoranu, ali inače, pomislila je, nisu bili puno drugačiji), usta muškaraca, kako su ih skupili u doličnom neodobravanju dok su razmatrali problem Keltona Chal-mersa, kopile ove male kurve, ove pridošlice koja nije izgledala poput hipija sada, oh ne, ali koja bi nedvojbeno skinula svoju svilenu bluzu i lijepo odijelo s hlačama čim izañe odavde, da ne spomenemo njen grudnjak, obukla tijesne trapez traperice i obojanu majicu koja će pokazivati njene bradavice. Njihove oči su govorile sve to i još više, i iako bi odgovor Odjela stizao poštom, Polly je odmah znala da će je odbiti. Plakala je dok je napuštala zgradu, u obje prilike, i sad joj se činilo da se može sjetiti kiselog kapanja svake suze dok je klizila njenim obrazima. Toga, kao i načina na koji su je ljudi na cesti promatrali. U njihovim očima nije bilo zabrinutosti; samo odreñena tupa znatiželja. Nije nikad željela ponovno razmišljati o tim vremenima ili o tom mračnom hodniku na drugom katu, ali sada joj se sve vratilo -tako jasno da je skoro mogla osjetiti miris laštila za pod, mogla je vidjeti mliječni odraz svjetla s velikog prozora, mogla je čuti odje-kujuće, sanjive zvukove starih pisaćih strojeva koje su žvakale kroz još jedan dan u utrobi birokracije. Što su željeli? Dragi Bože, što su ljudi u 666 Geary mogli željeti od nje u ovo vrijeme? Potrgaj to! glas iznutra je skoro vikao, i komanda je bila tako za-povijedna daje skoro to učinila. Umjesto toga otvorila je omotnicu. Unutra je bio samo jedan list papira. Bila je fotokopija. I iako je omotnica bila adresirana na nju, s iznenañenjem je vidjela da pismo nije; bilo je adresirano na šerifa Alana Pangborna. Njene su se oči spustile na dno pisma. Ime istipkano ispod načrčkanog potpisa je bilo John L. Perlmutter, i to ju je ime slabo podsjećalo na nešto. Njene oči su se spustile malo niže i vidjela je 159POTREBNE STVARI na samom dnu pisma, bilješku "cc. Patricia Chalmers." Pa, ovo je bila fotokopija, a ne karbon, ali je ipak razjasnila zbunjujuću stvar da je to bilo Alanovo pismo, (i objasnilo zbunjenu pomisao da je njoj greškom dostavljeno). Ali što, za Boga miloga... Polly je sjela na Shaker klupu u hodniku i počela čitati pismo. Dok je to radila, značajan niz njenih osjećaja je prešao preko njenog lica, poput
tvorevina oblaka u nemirnom, vjetrovitom danu: zbunjenost, razumijevanje, sram,užas, ljutnja i konačno bijes. Glasno je povikala jednom - "Ne/"- i tada se vratila i prisilila se da ponovno pročita pismo, polako, sve do kraja. San Francisco Odjel za dječju skrb 666 Geary Street San Francisco, Kalifornija94112 23. rujna, 1991 Šerif Alan J. Pangborn Šerif ov ured Castle okruga 2 Općinska zgrada Castle Rock, Maine 04055 Dragi šerife Pangborn: Dobio sam vaše pismo od 1. rujna i pišem vam da vas obavijestim kako vam nikako ne mogu pomoći u ovoj stvari. Politika ovog odjela je da pruži informaciju o kandidatima za Pomoć uzdržavanoj djeci samo kada smo to prisiljeni napraviti zbog važeće sudske odluke. Pokazao sam vaše pismo Martinu D. Chungu, našem glavnom pravnom savjetniku, koji mi je savjetovao da vam kažem da je kopija vašeg pisma poslana u ured Državnog tužioca Kalifornije. Gospodin Chung je tražio mišljenje da li je vaše pismo ilegalno samo po sebi. Bez obzira na rezultat tog upita, moram vam reći da smatram vašu znatiželju o životu te žene u San Franciscu i neumjesnom i uvredljivom. Predlažem, šerife Pangborn, da ostavite ovu stvar na miru prije nego se izložite pravnim teškoćama. Srdačno 160 John L. Perlmutter zamjenik direktora cc: Patricia Chalmers Nakon njenog četvrtog čitanja tog užasnog pisma, Polly se podigla s klupe i otišla u kuhinju. Hodala je polako i graciozno, više nalik nekome tko pliva, nego nekome tko hoda. U početku su njene oči bile ošamućene i zbunjene, ali kada je uzela slušalicu s telefona instaliranog na zidu i otipkala broj šerifovog ureda na ogromnim tipkama, one su se razbistrile. Izgled koji ih je osvijetlio, bio je jednostavan i nepogrešiv: ljutnja tako jaka, daje bila skoro mržnja. Njen ljubavnik je njuškao po njenoj prošlosti - smatrala je tu ideju istovremeno i nevjerojatnom i čudno, odvratno vjerojatnom. Sama je puno usporeñivala Alana Pangborna posljednjih četiri ili pet mjeseci, i to znači daje često izvlačila kraći kraj. Njegove suze; njena varava mirnoća, koja je skrivala toliko srama i boli i tajnog prkosnog ponosa. Njegovo poštenje; njena mala hrpa laži. Kako je djelovao poput sveca! Kako zastrašujuće savršeno! Kako je hipo-kritično bilo njeno inzistiranje da zaboravi prošlost! A cijelo vrijeme je njuškao okolo, pokušavajući otkriti pravu istinu o Keltonu Chalmersu.
"Ti, svinjo," šapnula je i kad je telefon počeo zvoniti, zglobovi na ruci koja je držala slušalicu su pobijelili od napetosti. 14 Lester Pratt je obično napuštao Srednju školu Castle Rocka u društvu nekolicine prijatelja; svi bi otišli do Hemphill dućana na sok, zatim bi krenuli prema nečijoj kući ili stanu na nekoliko sati kako bi pjevali crkvene pjesme ili igrali igre ili samo razgovarali. Danas, meñutim, Lester je odlazio iz škole sam s naprtnjačom na leñima, (prezirao je tradicionalnu aktovku nastavnika) i spuštene glave. Da je Alan bio ovdje i gledao Lestera kako hoda polako preko školske tratine prema parkiralištu za nastavnike, uočio bi sličnost čovjeka s Brianom Ruskom.
161 Lester je tog dana tri puta pokušavao stupiti u kontakt sa Sally, da otkrije koji vrag ju je spopao da je tako ljuta. Posljednji put je bio za vrijeme njegove pauze za ručak. Znao je da je u Nižoj srednjoj školi, ali najbliže što je došao do nje je bio poziv Mone Lawless, koja je predavala matematiku šestim i sedmim razredima i prijatelje- valasaSallv. "Ne može doći do telefona," Mona mu je rekla, pokazujući svu toplinu škrinje za duboko smrzavanje napunjene sladoledom. "Zašto ne?" upitao je- skoro cvileći. "Hajde, Mona- reci!" "Ne znam." Monin ton je napredovao od sladoleda u škrinji do verbalnog ekvivalenta tekućeg dušika. "Sve što znam je daje prespavala kod Irene Lutjens, izgleda kao daje provela noć plačući, i kaže da ne želi razgovarati s tobom." A sve je to tvoja greška, govorio je Monin hladan ton. Znam to zato što si muškarac, a svi muškarci su pseće govno - to je samo još jedan primjer koji dokazuje općenite slučajeve. "Ali nemam pojma o čemu se tu radi!" vikao je Lester. "Hoćeš li joj reći barem to? Reci joj dane znam zastoje ljuta namene! Reci joj da što god to bilo, mora daje nesporazum, jer ja to ne razumijem.'" Slijedila je duga pauza. Kada je Mona ponovno progovorila, njen glas je bio malo topliji. Ne puno, ali je bilo puno bolje od tekućeg dušika. "U redu, Lestere, reći ću joj." Sada je podigao glavu, napola se nadajući da će Sally možda sjediti na suvozačevom sjedalu mustanga, spremna da ga poljubi i pomiri se, ali auto je bio prazan. Jedina osoba u njegovoj blizini je bio budalasti Slopey Dodd, koji se zabavljao na svom skateboardu. Steve Edvvards je došao iza Lestera i lupnuo ga po ramenu. "Les, momče! Želiš li navratiti do mene na Coca Colu? Grupa momaka je rekla da će navratiti. Moramo razgovarati o onom sramotnom katoličkom uznemiravanju. Veliki sastanak je večeras u crkvi, nemoj zaboraviti, i bilo bi dobro kada bi mi Mladi odrasli ljudi mogli stvoriti jedinstveni
front kada doñe do odlučivanja što napraviti. Spomenuo sam ideju Donu Hemphillu i on je rekao da, super, samo naprijed." Gledao je Lestera kao da očekuje da ga potatpša po glavi. "Ne mogu danas poslijepodne, Steve. Možda drugi puta." "Hej, Les - ne shvaćaš li? Možda neće biti drugog puta! Papini dječaci se neće više zezati!" 162 POTREBNE STVARI "Ne mogu doći," rekao je Les. I ako si pametan, njegovo je lice govorilo, prestat ćeš navaljivati. "Pa, ali... zašto ne?" Zato jer moram otkriti koga sam vraga napravio da sam tako razljutio svoju djevojku, Lester je pomislio. I otkrit ću to, čak ako to budem morao istresti iz nje. Na glas je rekao, "Moram obaviti neke stvari, Steve. Važne stvari. Vjeruj mi na riječ." "Ako je to u vezi Sally, Les -" Lesove su oči opasno zasjale. "Samo zaveži o Sally." Steve, dobroćudan mladić kojeg je zapalio sukob oko Casino noći, još nije dovoljno jako gorio da bi prešao liniju koju je Lester Pratt tako jasno povukao. Ali nije bio niti potpuno spreman odustati. Bez Lestera Pratta, sastanak Politike mladih odraslih ljudi je bio šala, bez obzira koliko se članova Mladih odraslih ljudi pojavi. Razumnijim tonom glasa, rekao je: "Znaš anonimnu poruku koju je Bili dobio?" "Da," rekao je Lester. Velečasni Rose je pronašao na podu prednjeg hodnika župnog dvora: već ozloglašenu "babtistički jebaču štakora" poruku. Velečasni ju je poslao okolo na izvanredno zakazanom sastanku samo za dečke Mladih odraslih ljudi zato jer, rekao je, nemoguće je vjerovati dok sam ne vidiš podlu stvar. Bilo je teško potpuno razumjeti, dodao je velečasni Rose, dubine u koje će poto-nuti-uh katolici kako bi ugušili pravedno suprotstavljanje njihovoj noći kockanja inspiriranoj sotonom; možda stvarno viñenje ovog podlog bacanja prljavštine bude pomoglo ovim "krasnim mladićima" da shvate protiv čega se bore. "Zar mi ne kažemo daje spreman onaj tko je unaprijed upozoren?" velečasni Rose je završio uzvišeno. Tada je izvadio poruku (bila je u vrećici, kao da se trebaju čuvati infekcije oni koji je diraju) i poslao ju je okolo. Kada je Lester završio s njenim čitanjem, bio je više nego spreman pozvoniti na nekoliko katoličkih zvona, ali sada mu se cijela stvar činila dalekom i nekako djetinjastom. Kome je zaista stalo da li se katolici kockaju za novac i daruju nekoliko novih guma i kuhinjski pribor? Kada je trebao izabrati izmeñu katolika i Sally Ratclifie, Lester je znao o čemu treba brinuti. 163Stephen King "- sastanak za probu i razradu sljedećeg koraka!" Steve je nastavljao. Ponovno se počeo zagrijavati. "Ovdje trebamo ščepati inicijativu, Les...
moramo! Velečasni Rose kaže daje zabrinut da su takozvani Zabrinuti katolici završili s razgovorima. Njihov sljedeći korak mogao bi -" "Čuj, Steve, napravi što god hoćeš, ali me izostavi iz toga!" Steve je stao i zabuljio se u njega, očito šokiran i isto tako očito očekujući Lestera, obično najmirnije naravi od svih momaka, da doñe pameti i ispriča se. Kada je shvatio da neće uslijediti isprika, počeo je hodati natrag prema školi, udaljavajući se od Lestera. "Čovječe, baš si trulo rapsoložen," rekao je. "To je točno!" Lester je povikao divlje. Stisnuo je velike ruke u šake i stavio ih na svoje bokove. Ali Lester je bio i više nego ljut; boljelo gaje, prokletstvo, boljelo gaje posvuda, a ono što gaje najviše boljelo je bio njegov um, i želio je iskaliti se na nekome. Ne na jadnom Steveu Edwardsu; činilo se kao da se neki prekidač uključio u njemu kada je dozvolio da se razbjesni na Stevea. Taj prekidač je poslao elektricitet koji je strujao prema mnogim mentalnim napravama koje su obično bile tamne i tihe. Prvi puta otkada se zaljubio u Sally, Lester - obično najmirniji od muškaraca- se na nju isto naljutio. Kojim pravom mu je rekla da ide do vraga? Kojim pravom gaje nazvala svinjom? Bila je ljuta namene, zar ne? U redu, bila je ljuta. Možda joj je čak i dao nešto zbog čega se naljutila. Nije imao pojma što bi to nešto moglo biti, ali recimo, (samo radi argumentiranja), da je. Da li joj je to dalo pravo da se razbjesni na njega čak i bez da ga pristojno prvo upita za objašnjenje? Da li joj je to dalo pravo da ostane s Irenom Lutjens kako je ne bi mogao pronaći gdje god bila, ili da odbija njegove telefonske pozive, ili da zaposli Monu Lawless kao posrednika? Pronaći ću je, pomislio je Lester, i otkrit ću što je izjeda. Zatim, kada otkrije, pomirit ćemo se. A kada to napravimo, dat ću joj istu lekciju koju dajem učenicima prvog razreda kada započnu košarkaški treninzi - o tome kako je povjerenje ključ timskog rada. Skinuo je svoju naprtnjaču, bacio je na stražnje sjedalo i popeo se u auto. Dok je to radio, ugledao je nešto što je virilo ispod suvozačevog sjedala. Nešto crno. Izgledalo je poput novčanika. POTREBNE STVARI Lester ga je nestrpljivo dohvatio, najprije pomislivši da bi trebao biti Sallvin. Ako gaje ostavila u autu u nekom trenutku za vrijeme dugog prazničnog vikenda, mora da joj je do sada promaknuo. Bit će uznemirena. A ako bude mogao ublažiti njenu zabrinutost zbog izgubljenog novčanika, ostatak njihovog razgovora će možda postati lakši.
Ali nije bio Sallvin; vidio je to čim je izbliza pogledao stvar koju je izvukao ispod suvozačevog sjedala. Bio je od crne kože. Sallyin je bio od izgrebene plave antilop kože, i puno manji. Znatiželjan, otvorio gaje. Prva stvar koju je vidio pogodila gaje poput jakog udarca u pleksus. Bila je to osobna iskaznica Johna Lapointa iz šerifovog ureda. Što je pobogu John LaPointe radio u njegovom autu? ♦ Sally gaje imala cijeli vikend, njegov je um šaptao. Pa kog vraga misliš da je radio u tvom autu? "Ne," rekao je. "Uh-uh, nikako-ne bi ona. Ne bi se ona sastala s njim. Nikako." Ali ona se sastala s njim. Ona i zamjenik John LaPointe su izlazili više od godinu dana unatoč razvijanju loših osjećaja izmeñu katolika i baptista Castle Rocka. Prekinuli su prije sadašnje vike oko Casino.noći, ali — Lester je izašao ponovo iz auta i pregledao prozirne džepove novčanika. Njegov osjećaj zapanjenosti je rastao. Ovdje je bila vozačka dozvola LaPointea - na slici na njoj je imao male brkove koje je puštao dok je izlazio sa Sally. Lester je znao kako su neki mladići nazivali takve brčiće: za škakljanje pički. Ovdje je bila i dozvola za ribolov Johna LaPointea. Ovdje je bila i slika majke i oca Johna LaPointea. Ovdje je bila i njegova dozvola za lov. A ovdje... ovdje... Lester je ukočeno zurio u sliku na koju je naišao. Bila je to slika Johna i Sally. Slika momka i njegove djevojke. Stajali su ispred nečega što je izgledalo poput streljane u luna-parku. Gledali su jedan drugoga i smijali se. Sally je držala velikog plisanog medvjedića. LaPointe gaje vjerojatno osvojio za nju. Lester je zurio u sliku. Žila se pojavila nasred njegova čela, prilično upadljiva, i stalno je kucala. Kako gaje nazvala? Prevarantskom svinjom? 164 165Stephen King "Pa, gle tko to govori," šapnuo je Lester Pratt. Bijes je počeo jačati u njemu. To se dogodilo jako brzo. A kada ga je netko dodirnuo po ramenu, okrenuo se, ispuštajući novčanik i stišćući šake. Skoro je snažno udario bezazlenog, mucavog Slopevja Dodda. "T-treneru P-Pratt?" Slopev je pitao. Njegove su oči bile velike i okrugle, ali nije izgledao uplašeno. Zainteresirano, ali ne uplašeno. "J-jeste li d-dobro?" "Dobro sam," Lester je rekao muklo. "Idi kući, Slopev. Nemaš što raditi s tim skateboardom na parkiralištu za nastavnike." Sagnuo se kako bi podigao novčanik koji mu je pao, ali Slopev je bio pet centimetara bliže zemlji i preduhitrio gaje. Znatiželjno je pogledao sliku
na vozačkoj dozvoli LaPointea prije nego je vratio novčanik treneru Prattu. "Da," Slopev je rekao. "To je isti m-m-mo-mak, točno." Skočio je na svoj skateboard i pripremio se da se dalje odveze. Lester ga je zgrabio za košulju prije nego je to uspio napraviti. Skateboard je zaškripao pod Slopevjevom nogom, dalje se sam otkotrljao, udario u rupu i prevrnuo se. Slopevjeva AC/DC majica -ZA ONE KOJI NAMJERAVAJU PLESATI ROCK, POZDRAVLJAMO TE, pisalo je - rasparala se kod izreza, ali činilo se da Slo-peyju to ne smeta; čini se da čak nije bio niti jako iznenañen Lestero-vim postupcima, a kamoli uplašen. Lester nije primijetio. Lester nije bio u stanju primijetiti nijanse. Bio je jedan od onih velikih i obično mirnih ljudi koji posjeduju naglu, gadnu narav ispod te mirnoće, uništavajući emocionalni tornado u pratnji. Neki muškarci proñu cijeli svoj život nikad ne otkrivajući taj gadan centar oluje. Meñutim, Lester je otkrio svoj (ili bolje, on je otkrio njega) i sada je bio potpuno u njegovoj vlasti. Držeći komad Slopevjeve majice u šaki koja je bila skoro veličine šunke u konzervi Daisy, sagnuo je svoje znojno lice prema Slo-peyju. Žila nasred njegovog čela je kucala brže nego ikad. "Što si mislio s time, 'to je isti momak, točno'?" "To je isti m-n>momak koji je č-čekao g-gñicu Ruh-Ruh-rat-cliffe nakon škole prošlog p-petka." "Čekao ju je nakon škole?" Lester je pitao promuklo. Dovoljno 166 POTREBNE STVARI je energično prodrmao Slopevja da su dječaku zaklopotali zubi. "Jesi li siguran u to?" "Da," rekao je Slopey. "Ot-tišli su vašim aut-tom, treneru P-pratt. M-momak je v-v-vozio." "Vozio? On je vozio moj auto? John LaPointeje vozio moj auto sa Sally unutra?" "Pa, taj m-m-momak," Slopey jerekao, ponovno pokazujući na sliku u vozačkoj dozvoli. "Al-li prije n-nego su uš-šli, p-poljubio ju je." "Zar je," Lester je rekao. Njegovo je lice postalo jako mirno. "Zarje." "Oh, n-n-naravno,"rekao je Slopey. Širok, (i prilično pohotan), osmijeh je ozario njegovo lice. Nježnim, svilastim tonom, drugačijim od njegovog uobičajenog grubog hej-momci-pokažimo-im glasa, Lester je upitao: "A da li mu je uzvratila poljubac? Što ti misliš, Slopey?" Slopey je sretno zakolutao očima. "Ja bih r-rekao da j-je! Z-Zaista su se s-s strastveno lj-ljubili, t-treneru P-Pratt!" "Strastveno ljubili," Lester je razmišljao svojim novim nježnim i svilastim glasom.
"Da." "Zaista se strastveno ljubili," Lester se divio svojim novim nježnim i svilastim glasom. "N-n-naravno." Lester je pustio Slopestera (kako ga je nekolicina prijatelja zvala) i uspravio se. Žila nasred njegova čela je kucala i udarala. Počeo se ceriti. Bio je to neugodan osmijeh, koji je otkrivao ono stoje izgledalo kao puno više bijelih, četvrtastih zubi nego što bi trebao imati običan čovjek. Njegove plave oči su postali mali, škiljavi trokuti. Njegova je kratka kosa vrištala na njegovoj glavi u svim pravcima. "T-t-treneru Pratt?" Slopey je pitao. "Da li nešto ne v-v-valja?" "Ne," rekao je Lester Pratt svojim novim nježnim i svilastim glasom. Njegov osmijeh nije prestajao. "Ništa što ne bih mogao ispraviti- ' U njegovim mislima njegove su ruke već bile stisnute oko vrata tog lažljivog, ljubitelja Pape, dobitnika medvjedića, kradljivca djevojke, govnara francuske žabe od Johna LaPointea. Seronjakojijeho- 167Stephen King dao poput čovjeka. Seronja koji je očito podučavao djevojku koju je Lester volio, djevojku koja ne bi napravila više nego sasvim malo ot-vorila usta kada bi je Lester poljubio, a kamoli se strastveno poljubila. Prvo će se pobrinuti za Johna LaPointea. Tu neće biti problema. Kada to obavi, morat će razgovarati sa Sally. Ili nešto. "Ništa što ne bih mogao ispraviti," ponovio je svojim novim nježnim i svilastim glasom, i sjeo za mustangov volan. Auto se znatno nagnuo na lijevo kada se Lesterovih sto kila masivnih zglobova i slabina smjestilo u sportsko sjedalo. Pokrenuo je motor, zagrijao ga u nizu gladnih rika tigra u kavezu, zatim se odvezao sa škripom guma. Slopester, kašljući i teatralno skidajući prašinu sa svog lica, otišao je do mjesta gdje se nalazio njegov skateboard. Izrez njegove majice je bio potpuno odvojen od ostalog dijela majice, ostavljajući nešto stoje bilo nalik okrugloj crnoj ogrlici koja se nalazila okolo Slopevjeve izražene ključne kosti. Cerio se. Napravio je upravo ono stoje gospodin Gaunt tražio od njega, i odvijalo se poput velikog otkrića. Trener Pratt je izgledao luñe od mokre kokoši. Sada je želio otići kući i pogledati svoj čajnik. "K-k-kad bih s-s-samo p-p-prestao m-m-mucati," primijetio je nikome odreñeno. Slopev se popeo na svoj skateboard i odvezao. 15 Sheila je imala problema spojiti Alana s Henrvjem Pavtonom -bila je sigurna daje izgubila Henrvja, koji je zvučao zaista uzbuñeno, i mislila da će ga morati ponovno zvati - i upravo je izvršila taj tehnološki pothvat kada je zasvijetlila Alanova osobna linija. Sheila je odložila cigaretu koju
je upravo htjela zapaliti i javila se. "Šerifov ured Castle okruga, linija šerifa Pangborna." "Zdravo, Sheila. Željela bih razgovarati s Alanom." "Polly?" Sheila se namrštila. Bila je sigurna daje to ona, ali nikad nije čula Polly Chalmers da zvuči ovako kako je sada - hladno i odsječno, poput sekretarice rukovodioca u velikoj kompaniji. "Jesi li to ti?" 168 POTREBNE STVARI "Da," rekla je Polly. "Želim razgovarati s Alanom." "Hej,Polly,ne možeš. Razgovaraš Henrvjem Paytonomupravo s-" "Stavi me na čekanje," prekinula je Polly. "Pričekat ću." Sheila se počela osjećati zbunjeno. "Pa... uh... ja bih, ali to je malo kompliciranije. Vidiš, Alan... znaš, je na terenu. Morala sam ga spojiti s Henrvjem." "Ako si ga mogla spojiti s Henryjem, možeš i sa mnom," Polly je rekla hladno. "Točno?" "Pa, da, ali ne znam koliko dugo će -" "Nije me briga ako budu razgovarali sve dok se pakao ne ohladi," Polly je rekla. "Stavi me na čekanje, i kada završe, spoji me s Alanom. Ne bih te to tražila da nije važno - znaš to, Sheila, zar ne?" Da - Sheila je to znala. A znala je još nešto: Polly ju je počela plašiti. "Polly, jesi li dobro?" Uslijedila je duga pauza. Tada je Polly odgovorila s vlastitim pitanjem. "Sheila, da li si tipkala bilo kakva pisma za šerifa Pangborna koja su bila adresirana na Odjel za dječju skrb u San Franciscu? Ili si vidjela da se šalju bilo kakve omotnice tako adresirane?" Crvena svjetla - cijeli niz njih - su se iznenada pojavila u Shei-linoj glavi. Skoro je idolizirala Alana Pangborna, a Polly Chalmers gaje optuživala zbog nečega. Nije znala zbog čega, ali je prepozna-vala ton optužbe kada bi ga čula. Poznavala ga je jako dobro. "To nije informacija koju bih ikome dala," rekla je, i njen vlastiti ton se spustio za desetak stupnjeva. "Mislim da je bolje da pitaš šerifa, Polly." "Da - mislim da je. Stavi me na čekanje i spoji me kad budeš mogla, molim te." "Polly, što ne valja? Jesi li ljuta na Alana? Zato jer moraš znati da nikad ne bi napravio nešto što -" "Ne znam više ništa," rekla je Polly. "Ako sam te pitala nešto stoje neuobičajeno, oprosti. Hoćeš li me sada, molim te, staviti na čekanje i spojiti me čim budeš mogla, ili moram otići van i sama ga potražiti?" "Ne, spojit ću te," rekla je Sheila. Njeno je srce bilo neobično uznemireno, kao da se nešto grozno dogodilo. Ona, poput mnogih zena u Castle Rocku, je vjerovala da su Alan i Polly bili jako zaljub- 169Stephen King
ljeni, i, poput mnogih drugih žena u gradu, Sheila je bila sklona za-mišljati ih poput likova u pomalo mračnoj bajci gdje bi na kraju sve sretno završilo... nekako bi ljubav pobijedila. Ali sada je Polly zvučala i više nego ljuto; zvučala je kao da je puna boli, i još nečega. Sheili je to nešto drugo zvučalo skoro poput mržnje. "Sada ćeš pričekati, Polly - možda će trajati neko vrijeme." "U redu je. Hvala, Sheila." "Nema na čemu." Pritisnula je dugme za čekanje i tada potražila svoju cigaretu. Zapalila ju je i duboko uvukla dim, gledajući malo treperavo svjetlo, mršteći se. 16 "Alane?" rekao je Henry Pavton. "Alane, jesi li tamo?" Zvučao je poput najavljivača koji prenosi iz velike prazne Saltines kutije. "Ovdje sam, Henry." "Dobio sam poziv od FBI-a upravo prije pola sata," rekao je Henry iz unutrašnjosti svoje kutije za krekere. "Imali smo nevjerojatno veliku sreću s onim otiscima." Alanovo srce se prebacilo u veću brzinu. "Onih na kvaki Netti-ene kuće? Onih djelomičnih?" "Točno. Izvršili smo pokusnu usporedbu s momkom ovdje u gradu. S jednim ranijim sitnim kradljivcem iz 1977. Imamo i njegove službene otiske." "Nemoj me držati u napetosti - tko je to?" "Ime osobe je Hugh Albert Priest." "Hugh Priest!" povikao je Alan. Ne bi se više iznenadio daje Henry Payton rekao ime J. Danfortha Quaylea. Koliko je Alan znao, obojica su jednako dobro poznavali Nettie Cobb. "Zašto bi Hugh Priest ubio Nettienog psa? Ili razbio prozore Wilme Jerzyck, što se toga tiče?" "Ne poznajem gospodina, pa ne mogu reći," Henry je odgovorio. "Zašto ga ne privedeš i ne upitaš? U stvari, zašto to odmah ne napraviš, prije nego postane nervozan i odluči posjetiti roñake u Dry Humpu, Južna Dakota?" 170 POTREBNE STVARI "Dobra ideja," rekao je Alan. "Razgovarat ćemo kasnije, Henry. Hvala." "Samo me informiraj o novostima, momče - to bi trebao biti moj slučaj, znaš." "Da. Razgovarat ćemo." Čuo se oštar, metalni zvuk - cink! - kada se prekinula veza, i tada je Alanov radio emitirao otvoreno zujanje telefonske linije. Alan se nakratko upitao što će Nynex i Američki telefon i telegraf misliti o njihovim igrama, zatim se sagnuo da objesi mikrofon. Dok je to radio,
zujanje telefonske linije je iznenada prekinuo glas Sheile Brigham - njen neuobičajeno oklijevajući glas. "Šerife, Polly Chalmers je na čekanju. Tražila je da je spojim čim budete slobodni." ♦ Alan je trepnuo. "Polly?" Iznenada se uplašio, onako kako se uplašite kada telefon zazvoni u tri ujutro. Polly nikad prije nije tražila tu uslugu, i da gaje netko pitao, Alan bi rekao da nikad i neće -to bi se protivilo njenom poimanju pristojnog ponašanja, a za Polly pristojno ponašanje je bilo jako važno. "Što je, Sheila - da li je rekla? Prijem." "Ne, šerife. Prijem." Ne. Naravno da nije. I to je znao. Polly nije okolo govorila o svojim stvarima. Činjenica daje čak pitao, pokazivala je koliko je bio iznenañen. "Šerife?" "Spoji je, Sheila." "U redu, šerife." Cink! Stajao je tamo na suncu, njegovo srce je lupalo prejako i prebrzo. Nije mu se to sviñalo. Ponovno se začuo zvuk cink!, nakon kojeg je slijedio Sheilin glas - dalek, skoro izgubljen. "Hajde, Polly - sada bi trebala biti spojena." "Alane?" Glas je bio tako glasan da se trgnuo. Bio je to glas diva... ljutog diva. Već sada je toliko znao; jedna riječ je bila dovoljna. "Ovdje sam Polly - što je?" Na trenutak se čula samo tišina. Negdje, duboko u njoj, čulo se slabo mrmljanje drugih glasova na drugim razgovorima. Imao je 171Stephen King vremena pitati se da li je izgubio vezu... vremena da se skoro pona-da daje. "Alane, znam daje ova linija otvorena," rekla je, "ali ti ćeš znati o čemu govorim. Kako si mogao? Kako si mogao?" Bilo je nečega poznatog u ovom razgovoru. Nečega. "Polly, ne razumijem te -" "Oh, ja mislim da me razumiješ," odgovorila je. Njen je glas postajao mukliji, sve nerazumljiviji, i Alan je shvatio da ako ne plače, da će uskoro. "Teško je kad otkriješ da ne poznaješ osobu onako kako si mislio da je poznaješ. Teško je kad otkriješ da je lice koje si mislio da voliš, samo maska." Nešto poznato, da i sada je znao što je to. Bilo je nalik noćnim morama koje je imao nakon smrti Annie i Todda, noćnih mora u kojima je stajao sa strane ceste i gledao ih kako prolaze u Scoutu. Bili su na putu u smrt. Znao je to, ali je bio bespomoćan da to promijeni. Pokušao je mahati rukama, ali su bile preteške. Pokušao je vikati, ali se nije mogao sjetiti kako se otvaraju usta. Prošli su pored njega kao daje nevidljiv, i ovo je
isto bilo slično tome - kao daje na neki čudan način postao nevidljiv za Polly. "Annie -" Shvatio je s užasom čije je ime rekao, i povukao se. "Polly. Ne znam o čemu govoriš, Polly, ali -" "Znaš!" iznenada je povikala na njega. "Nemoj reći da ne znaš kada znaš! Zašto nisi mogao pričekati da ti ja to kažem, Alane? A ako nisi mogao čekati, zašto nisi pitao?Zašto si trebao raditi iza mojih leña? Kako si mogao raditi iza mojih leña ?" Zatvorio je oči čvrsto u nastojanju da uhvati te brze, zbrkane misli, ali nije pomagalo. Umjesto toga se pojavila odvratna slika:Mike Horton iz Norway Journal-Register, sagnut iznad Bearcat30 čitača, bijesno bilježi svojom iskvarenom stenografijom. "Ne znam što misliš da sam napravio, ali sve si krivo shvatila. Nañimo se, porazgovarajmo -" "Ne. Mislim da te sada ne mogu vidjeti, Alane." "Da. Možeš. I hoćeš. Bit ću -" 30 Vrsta čitača (scanner) putem kojeg ljudi mogu slušati što policija govori preko radija. 172 POTREBNE STVARI Tada je upao glas Henryja Pavtona. U stvari, zašto to odmah ne napraviš, prije nego postane nervozan i odluči posjetiti roñake u pry Humpu, Južna Dakota ?" "Bit ćeš što?" pitala je. "Bit ćeš što?" "Upravo sam se sjetio nečega," Alan je rekao polako. "Oh, jesi li? Da li je to možda bilo pismo koje si napisao početkom rujna, Alane? Pismo u San Francisco?" "Ne znam o čemu govoriš, Polly. Ne mogu sada doći, jer je došlo do prekida... u drugoj stvari. Ali kasnije -" Odgovorila mu je nizom dašćućih jecaja koji su trebali otežati razumijevanje, ali nisu. "Ne razumiješ li, Alane? Neće biti kasnije, niti nikad više. Ti -" "Polly, molim te-" ♦ "Ne! Samo me ostavi na miru! Ostavi me na miru, ti znatiželjni, uhodnički kurvin sine!" Cink! I iznenada je Alan ponovno slušao ono zujanje otvorene telefonske linije. Pogledao je okolo križanje Maina i School poput čovjeka koji ne zna gdje je i ne razumije sasvim kako je došao ovdje. Njegove su oči imale udaljen, zbunjen izraz, koji se često može vidjeti u očima boraca posljednjih nekoliko sekundi prije nego njihova koljena popuste i raskreče se na platnu za dugi zimski san.
Kako se to dogodilo? I kako se to dogodilo tako brzo? Nije uopće imao pojma. Činilo se daje cijeli grad pomalo poludio posljednjih tjedan dana... a sada je i Polly bila zaražena. Cink! "Um... šerife?" Bila je to Sheila, i Alan je znao iz njenog prigušenog, nesigurnog tona daje slušala barem dio njegovog razgovora s Polly. "Alane, jesi li tamo? Javi se?" Osjetio je iznenadni poriv, začuñujuće jak, da iščupa mikrofon iz njegove utičnice i baci ga u grmlje iza pločnika. A zatim da se od-yeze. Bilo kamo. Samo da prestane razmišljati o svemu i odveze se niz sunce. Umjesto toga, skupio je sve svoje snage i prisilio se da razmišlja 0 Hughu Priestu. To je trebao napraviti, zato jer se sada činilo daje Hugh Priest izazvao smrt dviju žena. Sada je Hugh bio njegova 173Stephen King stvar, a ne Polly... i otkrio je velik osjećaj olakšanja koji se skrivao u tome. Pritisnuo je dugme za ODAŠILJANJE. "Ovdje, Sheila. Prijem." "Alane, mislim da sam izgubila vezu s Polly. Ja... um... nisam mislila slušati, ali -" "U redu je, Sheila; završili smo." (Bilo je nečeg užasnog u tome, ali je sada odbio o tome razmišljati.) "Tko je sada tamo s tobom?" "John," Sheila je rekla s očitim olakšanjem zbog promjene u razgovoru. "Clut je vani u patroli. Blizu Castle Viewa, prema njegovom posljednjem javljanju." "U redu." Pollyino lice, obliveno nepoznatom ljutnjom, pokušalo je isplivati na površinu njegovih misli. Gurnuo gaje natrag i ponovno se koncentrirao na Hugha Priesta. Ali na jednu užasnu sekundu nije uopće mogao vidjeti lica; samo užasnu prazninu. "Alane? Jesi li tamo? Prijem?" "Da. Naravno. Nazovi Cluta i reci mu da ode do kuće Hugha Priesta blizu kraja Castle Hill Roada. On će znati gdje. Pretpostavljam daje Hugh na poslu, ali ako je slučajno uzeo slobodan dan, hoću da ga Clut privede i dovede na ispitivanje. U redu?" "U redu, Alane." "Reci mu da postupi s najvećom mjerom opreza. Reci mu da Hugha traže za ispitivanje u vezi smrti Nettie Cobb i Wilme Jerzyck. Sam bi morao znati ispuniti ostale rubrike. Prijem." "On!" Sheila je zvučala i uznemireno i uzbuñeno. "U redu, šerife." "Ja krećem prema gradskom voznom parku. Očekujem da ću tamo naći Hugha. Prijem i gotovo." Kad je objesio mikrofon, (imao je osjećaj kao da gaje držao barem četiri godine), pomislio je: Da si rekao Polly ono što si upravo rekao
Sheili, ova situacija koju imaš u svojim rukama bi možda bila malo manje gadna. Ili možda ne bi - kako je mogao reći tu stvar kada nije znao o kojoj se situaciji rañi?Polly gaje optužila da njuška... da uhodi. To je pokrivalo veliko područje, niti jedno označeno. Osim toga, postojalo je još nešto. Reći dispečeru da te stavi na čekanje je bio dio onoga što je činilo taj posao. Isto kao i obavještavanje tvojih terenskih po- 174 POTREBNE STVARI licajaca daje čovjek kojeg gone možda opasan. Davanje iste informacije svojoj djevojci na otvorenoj radio/telefonskoj vezi je bila potpuno drugačija stvar. Napravio je dobru stvar i znao je to. To, meñutim, nije potpuno smirilo bol u njegovom srcu, i još jednom je pokušao usredotočiti svoje misli na posao koji ga čeka -da pronañe Hugha Priesta, dovede ga, nañe mu prokletog odvjetnika ako ga bude želio, i zatim ga pita zašto je zabio vadičep u Nettienog psa Raidera. Na trenutak je djelovalo, ali čim je uključio motor karavana i odmaknuo se od ruba pločnika, još uvijek je Pollyino lice - a ne Hughovo - vidio u svojim mislima. 175SEDAMNAESTO POGLAVLJE 1 U skoro isto vrijeme kada je Alan kretao preko grada da uhapsi Hugha Priesta, Henry Beaufort je stajao na svom prilazu i gledao svoj Thunderbird. Poruka koju je pronašao ispod brisača prednjeg stakla bila je u jednoj ruci. Šteta koju je kukavička svinja napravila gumama je bila velika, ali gume se mogu zamijeniti. Ogrebotine koje je napravio na desnoj strani automobila su zapravo razbjesnile Henrvja. Ponovno je pogledao poruku i glasno je pročitao."Da mi više nikad nisi uskratio piće i onda zadržao moje ključeve od auta, ti prokleta žabo!" Kome je u posljednje vrijeme uskratio piće? Oh, različitim ljudima. Noći kada nekome nije trebao uskratiti piće su bile rijetke, zaista. Ali uskratiti piće i zadržati ključeve na ploči iza šanka? Samo jednome u posljednje vrijeme. Samo jednome. "Ti, prokleti," rekao je vlasnik i namještenik Mellovv Tigera tihim, razmišljajućim glasom. "Ti prokleti ludi jebeni kurvin sine." Razmišljao je da uñe unutra i uzme svoju lovačku pušku i zatim je bolje razmislio o tome. Tiger je bio gore na cesti i ispod šanka je držao prilično specijalnu kutiju. Unutra je bila dvocijevna Winche-ster puška skraćena na pregibu. Držao ju je tamo otkako ga je onaj 176 POTREBNE STVARI
tupi i jebeni Ace Merrill pokušao opljačkati prije nekoliko godina. Bilo je to posve ilegalno oružje, i Henry ga nikad nije upotrijebio. Pomislio je da bi ga danas mogao upotrijebiti. Dodirnuo je ružnu ogrebotinu koju je Hugh napravio na jednoj strani njegovog T-Birda, zatim je zgužvao poruku i bacio je. Billy Tupper je do sada trebao doći u Tigera, oprati podove i oribati zahode. Henry će uzeti pušku, i tada posuditi Billvjev Pontiac. Činilo se da mora ići u lov na svinje. Henry je šutnuo zgužvanu lopticu u travu. "Opet si pio one glupe tablete, Hugh, ali više ih nećeš uzimati nakon današnjeg dana -garantiram ti to." Posljednji put je dotaknuo ogrebotinu. Nikad nije bio tako ljut u cijelom svom životu. "Ja ti garanti-jebem-ram." Henry je krenuo cestom prema Mellow Tigeru, hodajući brzo. U procesu uništavanj a spavaće sobe Georgea T. Nelsona, Frank Je-wett je pronašao petnaest grama kokaina ispod madraca francuskog kreveta. Bacio gaje u WC, i dok je gledao kako klokoće, osjetio je grč u svom želucu. Počeo je otkopčavati hlače, a zatim se ponovno vratio u uništenu spavaću sobu. Frankje pretpostavio da je potpuno poludio, ali više mu nije bilo puno stalo. Ludi ljudi ne moraju razmišljati o budućnosti. Ludim ljudima, budućnost je bila od vrlo male važnosti. Jedna od nekoliko netaknutih stvari u spavaćoj sobi Georgea T. Nelsona je bila slika na zidu. Bila je to slika stare žene. Bila je u skupom zlatnom okviru, i to je Franku sugeriralo da je to slika svete majke Georgea T. Nelsona. Grč gaje ponovno uhvatio. Frankje maknuo sliku sa zida i stavio je na pod. Tada je otkopčao sliku, pažljivo čučnuo iznad nje i napravio ono stoje došlo prirodno. Bila je to najsvjetilija točka onog stoje do tada bio jako loš dan. Lenny Partridge, najstariji stanovnik Castle Rocka i vlasnik bostonskog štapa Posta kojeg je nekoć imala i teta Evvie Chalmers, je 177Stephen Kin£ vozio i jedan od najstarijih automobila Castle Rocka. Bio je to Chevrolet Bel-Air iz 1966. koji je nekoć bio bijeli. Sada je to bila generički umrljana ne-boja- nazovi je prljava siva boja ceste. Nije bio u previše dobrom stanju. Staklo u stražnjem prozoru je bilo zamijenjeno lepršavim komadom plastike za sve vremenske uvjete prije nekoliko godina, retrovizori su tako jako zahrñali daje Lenny mogao gledati cestu kroz kompliciranu čipku hrñe dok je vozio, a ispušna cijev je visila poput gnjile ruke čovjeka koji je umro u suhoj klimi. I brtve su se istrošile. Kada je Lenny vozio Bel-Air, ispuštao je velike oblake mirisavog plavog dima iza sebe, i polja pored kojih je prolazio na svom svakodnevnom putu do grada su izgledala kao da ih je upravo otrovom zaprašio ubojiti avijatičar. Chevy je proždirao oko tri (ponekad četiri) litre ulja dnevno.
Ova užasna potrošnja nije nimalo smetala Lennyja; kupio je reciklirano Diamond motorno ulje od Sonnyja Jacketta u većem pakiranju od dvadeset litara, i uvijek je provjeravao da li je Sonny odbio deset posto... njegov popust za zlatnu dob života. A budući da nije vozio Bel-Air brzinom većom od pedeset kilometara na sat posljednjih deset godina, vjerojatno će ostati u komadu duže od samog Lennyja. Dok je Henry Beaufort kretao cestom prema Mellow Tigeru na drugoj strani Tin Bridgea, skoro desetak kilometara dalje, Lenny je vozio svoj hrñavi Bel-Air preko vrha Castle Hilla. Čovjek je stajao nasred ceste s uzdignutim rukama u carskom stavu stop. Čovjek je bio golih prsiju i bosonog. Nosio je samo par kaki hlača s otkopčanim rasporom, a oko svog vrata, komad krzna izjedenog od moljaca. Lennvjevo srce je jako, soptavo poskočilo u njegovim mršavim grudima i stisnuo je s obje noge, obuvene u par polako raspadajućih visokih cipela, pedalu kočnice. Propala je skoro do poda s nezemaljskim stenjanjem i Bel-Air je konačno stao na udaljenosti manjoj od jednog metra od čovjeka na cesti kojeg je Lester sada prepoznao kao Hugha Priesta. Hugh se samo lecnuo. Kada je auto stao, brzo je krenuo tamo gdje je Lenny sjedio, rukama pritisnutim na prednji dio svoje termalne potkošulje, pokušavajući doći do daha i pitajući se da li je ovo konačni srčani zastoj. "Hugh!" procijedio je. "Što prokletstvo radiš? Skoro sam te pregazio! Ja-" 178 POTREBNE STVARI Hugh je otvorio vozačeva vrata i nagnuo se unutra. Krzneni ovratnik kojeg je nosio oko vrata zanjihao se prema naprijed i Lenny je ustuknuo pred njim. Izgledao je poput polutrulog lisičjeg repa s velikim komadima krzna koji su nedostajali na koži. Užasno je smrdio. Hugh gaje zgrabio za naramenice njegovog radnog odijela i izvukao ga iz auta. Lenny je ispustio krik užasa i bijesa. "Oprosti, starce," Hugh je rekao odsutnim glasom čovjeka koji ima puno veće probleme od ovog na pameti. "Treba mi tvoj auto. Moj se malo loše osjeća." "Ti ne možeš -" Ali Hugh je nedvojbeno mogao. Bacio je Lennvja preko ceste kao da stari momak nije ništa više od vreće krpa. Kada je Lenny prizemljio, začuo se jasan praskav zvuk i njegovi su se krici pretvorili u žalosne, tuleće urlike boli. Slomio je ključnu kost i dva rebra. Ignorirajući ga, Hugh je sjeo za volan Chevvja, zalupio vrata i pritisnuo gas do daske. Mašina je ispustila krik iznenañenja i plava magla dima ulja se otkotrljala iz viseće ispušne cijevi. Koturao se niz brdo brže od
osamdeset kilometara na sat prije nego se Lenny Partridge uopće uspio pridići. Andy Clutterbuck je skrenuo na Castle Hill Road u pribiližno 15:35. Prošao je pored stare ispičuture ulja Lennyja Partridgea koja je išla u drugom smjeru i nije ni časak pomislio o njoj; Clutove su misli bile potpuno zaokupljene Hughom Priestom, i hrdavi, stari Bel-Air je bio samo još jedan dio krajobraza. Clut nije imao pojma zašto ili kako je Hugh mogao biti uključen u smrti Wilme i Nettie, ali to je bilo u redu; on je bio vojnik pješak i to je bilo sve. Zašto i kako, bili su posao nekoga drugoga, i ovo je bio jedan od onih dana kada mu je bilo prokleto drago zbog toga. Znao je daje Hugh gadni pijanac koga godine nisu smekšale. Takav čovjek može svašta napraviti... naročito kada duboko zaviri u čašu. U svakom slučaju, najvjerojatnije je na poslu, pomislio je Clut, ali dok je prilazio ruševnoj kući koju je Hugh nazivao domom, svejedno je otkopčao remen na svom službenom revolveru. Trenutak kasnije je 179Stephen King vidio sunce koje je treperilo sa stakla i kroma na Hugheovom prilazu i njegovi su se živci jače napeli dok nisu počeli zujati poput telefonskih žica na vjetru. Hughov auto je bio ovdje, a kada je čovjekov auto kod kuče, onda je i čovjek. To je samo činjenica seoskog života. Kada je Hugh pješice napustio svoj prilaz, skrenuo je desno, od grada i prema vrhu Castle Hilla. Daje Clut pogledao u tom smjeru, vidio bi Lennvja Partridgea kako leži na ugibalištu ceste i mlatara poput pilića koji se kupa u pijesku, ali on nije pogledao u tom smjeru. Sva Cluttova pažnja je bila usmjerena na Hughovu kuću. Lenny-jevi tanki krici nalik ptičjim ulazili su kroz jedno Clutovo uho, točno preko mozga ne podižući niti najmanju uzbunu, i van kroz drugo. Clut je izvadio pištolj prije nego je izašao iz patrolnih kola. William Tupper je imao samo devetnaest godina i nikad neće biti Rhodesov'' stipendist, ali je bio dovoljno pametan da ga uplaši Hen-rvjevo ponašanje kada je Henry došao u Tigera u dvadeset do četiri posljednjeg stvarnog dana postojanja Castle Rocka. Bio je isto tako dovoljno pametan da zna da ne bi pomoglo kada bi odbio Henrvju dati ključeve Pontiaca; u svom sadašnjem stanju, Henry, (koji je, u nor-malnim okolnostima, bio najbolji šef kojeg je Billy ikad imao), bi ga samo udario i uzeo ih. I tako se po prvi - i možda i jedini - put u svom životu, Billy pokušao poslužiti lukavštinom. "Henry," rekao je plašljivo, "izgledaš kao da bi ti dobro došlo piće. Znam da bi meni. Zašto mi ne daš da nam obojici natočim jedno kratko prije nego odeš?"
Henry je nestao iza šanka. Billy ga je mogao čuti tamo otraga, kako prekapa i vrlo tiho psuje. Konačno je ponovno ustao, držeći pravokutnu drvenu kutiju s malim lokotom na njoj. Stavio je kutiju na šank i tada počeo prebirati po kolutu s ključevima koje je nosio na svom remenu. " Stipendija koju mogu dobiti američki studenti, studenti Commonwealtha i Njemačke za studij na Oxford University. 180 POTREBNE STVARI Razmislio je o onome što je Billy rekao, počeo odmahivati glavom, zatim je ponovno razmislio. Piće i nije bilo tako loša ideja; smirit će i njegove ruke i njegove živce. Pronašao je pravi ključ, otvorio lokot na kutiji, i odložio ga na šank. "U redu," rekao je. "Ako to budemo napravili, napravimo kako treba. Chivas. Običan za tebe, dupli za mene." Pokazao je prstom prema Billvju. Billy se lecnuo - iznenada je bio siguran da će Henry dodati: Ali ti ideš sa mnom. "I nemoj reći svojoj majci da ti dozvoljavam da ovdje piješ jaka pića, razumiješ li?" "Da, gospodine," rekao je Billy, s olakšanjem. Brzo je otišao do boce prije nego je Henry mogao promijeniti mišljenje. "Razumijem vas savršeno." Deke Bradford, čovjek koji je upravljao najvećim i najskupljim radovima Castle Rocka - Javnim radovima -jako je bio ogorčen. "Ne, nije ovdje," rekao je Alanu. "Nije došao cijeli dan. Ali ako ga vidiš prije mene, učini mi uslugu i reci mu daje otpušten." "Zašto si ga tako dugo držao, Deke?" Stajali su na vrućem poslijepodnevnom suncu, izvan gradske garaže #1. S lijeve strane, kamion Case Cdnstruction and Supply je vozio natraške prema spremištu. Tri su čovjeka iskrcavala male, ali teške drvene kutije. Crveni oblik dijamanta - simbol za jake eksplozive -je bio nalijepljen na svaku od njih. Alan je mogao čuti šum klima ureñaja iz spremišta. Djelovalo je jako čudno čuti uključen klima ureñaj tako kasno pred kraj godine, ali u Castle Rocku, ovo je bio krajnje čudan tjedan. "Držao sam ga i dulje nego što sam trebao," priznao je Deke i prošao rukama kroz svoju kratku, prosijedu kosu. "Napravio sam to, jer sam mislio da se negdje u njemu krije dobar čovjek." Deke je bio jedan od onih niskih, zdepastih ljudi - hidrant s nogama - koji su uvijek izgledali spremni uzeti veliku cjepanicu s nečije guzice. Meñutim, on je bio jedan od najdražih, najljubaznijih ljudi kojeg je Alan ikad upoznao. "Kada nije bio pijan ili previše mamuran, nije bilo nikoga u ovom gradu tko bi radio više od Hugha. A bilo je i nečega u njegovom licu 181Stephen King
što me je navelo da pomislim kako on možda nije jedan od onih ljudi koji trebaju piti sve dok se ne sruše. Mislio sam da će se možda srediti sa stalnim poslom i pošteno živjeti. Ali ovaj posljednji tjedan..." "Stoje bilo ovaj posljednji tjedan?" "Čovjek je izgledao kao da srlja u propast. Izgledao je kao daje stalno pod utjecajem nečega, i ne mislim samo na piće. Činilo se kao da su mu oči potonule u njegovoj glavi, i uvijek je gledao preko tvog ramena kad si razgovarao s njim, nikad ne u tebe. Isto tako, počeo je i govoriti sam sa sobom." "O čemu?" "Ne znam. Sumnjam da i drugi momci znaju. Mrsko m je otpustiti čovjeka, ali sam odlučio o Hughu čak i prije nego si došao ovamo poslijepodne. Gotov sam s njim." "Oprosti, Deke." Alan se vratio do auta, nazvao Sheilu, i rekao joj da Hugh cijeli dan nije bio na poslu. "Probaj doći do Cluta, Sheila i reci mu da se zaista pripazi. I pošalji Johna tamo kao pojačanje." Oklijevao je s drugim dijelom, znajući da je posljedica opreza bila više nego nekoliko nepotrebnih pucanja, i zatim nastavio. Morao je; to je dugovao svojim policajcima na terenu. "Clut i John moraju znati daje Hugh naoružan i opasan. Razumiješ li?" "Naoružan i opasan." "U redu. Jedinica jedan gotovo." Objesio je mikrofon i otišao do Dekea. "Misliš li daje možda napustio grad, Deke?" "O/2?"Dekeje nagnuo glavu na jednu stranu i pljunuo sok duhana. "Momci poput njega nikad ne napuštaju grad dok ne pokupe svoju posljednju plaću. Većina njih uopće ne ode. Kada se trebaju sjetiti koje ceste vode iz grada, čini se da momci poput Hugha pate od bolesti zaborava." Nešto je zapelo za Dekeovo oko i okrenuo se čovjeku koji je is-tovarivao drvene kutije. "Pazite što radite s tim, momci! Vi bi ih trebali istovarivati, a ne ih nabacivati!" "Imate ovdje puno eksploziva," rekao je Alan. "Aha - dvadeset kutija. Dignut ćemo u zrak granitnu ploču na šljunčari na #5. Kako se meni čini, ostat će nam dovoljno da dignemo Hugha sve do Marsa, ako to želite." 182 POTREBNE STVARI "Zašto si toliko nabavio?" "Nije to bila moja ideja: Buster je dodao mojoj narudžbi, sam Bog zna zašto. Mogu reći samo jednu stvar- usrat će se kada vidi račun za struju za ovaj mjesec... osim ako ne doñe do zahlañenja. Onaj klima ureñaj
guta struju nemoguće, ali roba mora biti u hladnom inače se vlazi. Svi kažu da to ne radi ovaj novi eksploziv, ali ja vjerujem u ono bolje spriječiti, nego liječiti." "Buster je nadopunio tvoju narudžbu," Alan je razmišljao. "Da - s četiri ili šest kutija, ne mogu se točno sjetiti. Čuda nikad neće prestati, ha?" "Pretpostavljam da ne. Deke, smijem li upotrijebiti tvoj uredski telefon?" "Samo izvoli." * Alan je sjeo za Dekeov stol na minutu, ostavljajući tamne mrlje znoja ispod pazuha košulje uniforme i slušajući kako telefon u Po-llvinoj kući zvoni ponovno i ponovno i ponovno. Konačno je vratio slušalicu na vilicu. Napustio je ured sporo hodajući, spuštene glave. Deke je zaključavao lokot na vratima spremišta s dinamitom, i kada se okrenuo Alanu, njegovo je lice bilo izduženo i nesretno. "Postojao je dobar čovjek u Hughu Priestu, Alane. Kunem se Bogom daje. Puno je puta taj čovjek izašao van. To se već i prije dogañalo. Češće nego što bi ljudi vjerovali. S Hughom..." Slegnuo je ramenima. "Huh-uh. Nema šanse." Alanjekimnuo. "Jesi li u redu, Alane? Izgledaš kao da ti se nešto čudno dogodilo. "Dobro sam," rekao je Alan, malo se smiješeći. Ali bila je to istina; nešto mu se čudno dogodilo. I Polly. I Hughu. I Brianu Rusku. Činilo se kao da se danas svima nešto čudno dogodilo. "Želiš li čašu vode ili hladnog čaja? Imam malo." "Hvala. Ali bit će bolje da krenem." "U redu. Javi mi što se dogodilo." To je bilo nešto što Alan nije mogao obećati, ali imao je mučan, lagani osjećaj u dubini želuca da će Deke moći sam čitati o tome za dan ili dva. Ili gledati na televiziji. 183Stephen King POTREBNE STVARI Stari Chevy Bel-Air Lennvja Partridgea je stao na jedno koso parkirališno mjesto ispred Potrebnih stvari odmah nakon četiri, i točan čovjek je izašao van. Hughov raspor je još uvijek bio otvoren, i još uvijek je nosio lisičji rep oko vrata. Prešao je pločnik, njegove bose noge su udarale po vrućem betonu, i otvorio je vrata. Malo srebrno zvono iznad je zazvonilo. Jedina osoba koja gaje vidjela kako ulazi je bio Charlie Fortin. On je stajao na vratima Western Auta i pušio jednu od svojih smrdljivih cigareta koju je sam smotao. "Stari Hugh je konačno skrenuo," rekao je Charlie nikome posebno.
Unutra, gospodin Gaunt je gledao Hugha s ugodnim, iščekuju-ćim malim osmijehom... kao da se bosi muškarci golih prsiju koji nose oko vrata lisičje repove koje su izjeli moljci, pojavljuju u njegovom dućanu svakog dana. Stavio je malu kvačicu na papir pored blagajne. Posljednja kvačica. "U nevolji sam," rekao je Hugh, krećući prema gospodinu Ga-untu. Njegove su oči kolutale od jedne do druge strane u svojim dupljama poput loptica za biljar. "Ovaj put sam u pravoj gužvi." "Znam," rekao je gospodin Gaunt svojim najutješnijim glasom. "Činilo se daje ovo pravo mjesto gdje trebam doći. Ne znam -stalno sanjam o vama. Ja... ja ne znam kome drugome da se obratim." "Ovo je pravo mjesto, Hugh." "Prerezao mije gume," Hugh je šapnuo. "Beaufort, svinja koja je vlasnik Mellow Tigera. Ostavio je poruku. "Znaš po što ću doći sljedeći put Huberte," pisalo je. Znam što to znači. Možete se kladiti da znam." Jedna od Hughovih prljavih ruku s velikim prstima je gladila šugavo krzno, i izraz divljenja je ispunio njegovo lice. Bilo bi glupo, da nije bilo tako očito iskreno. "Moj prekrasni, prekrasni lisičji rep." "Možda bi se trebao pobrinuti za njega," zamišljeno je predložio gospodin Gaunt, "prije nego se on pobrine za tebe. Znam da to zvuči malo... pa... pretjerano... ali kada razmisliš -" "Da! Da! To je upravo ono što želim napraviti!" 184 "Mislim da upravo imam stvar," rekao je gospodin Gaunt. Sagnuo se i kada se uspravio imao je automatski pištolj u lijevoj ruci. Gurnuo gaje preko staklenog poklopca kutije. "Potpuno napunjen." Hugh gaje podigao. Činilo se da se njegova zbunjenost raspršila poput dima kada je masivna težina pištolja ispunila njegovu ruku. Mogao je osjetiti miris maziva, slab i miomirisan. "Ja... ja sam ostavio novčanik kod kuće," rekao je. "Oh, ne trebaš brinuti o tome," rekao je gospodin Gaunt. "U Potrebnim stvarima, Hugh, mi osiguravamo stvari koje prodajemo." Iznenada je njegovo lice postalo okrutno. Njegove su se usne odmaknule od zubiju i oči su mu zasvijetlile. "Pokaži mu!" povikao je slabim, hrapavim glasom. "Pokaži svinji koja želi uništitiono ^t0 Je tvoje! Pokaži mu, Hugh! Zaštiti se! Zaštiti svoje vlasništvo!" Hugh se iznenada nacerio. "Hvala, gospodine Gaunt. Hvala vam puno." "Nema na čemu," rekao je gospodin Gaunt, odmah se vraćajući svom normalnom tonu glasa, ali malo srebrno zvono je već zvonilo kad je Hugh izlazio gurajući automatski pištolj u pojas hlača dok je hodao. Gospodin Gaunt je otišao do prozora i gledao Hugha koji je sjeo za volan umornog Chevvja i krenuo natraške na ulicu. Budweiser kamion
koji se polako kotrljao Main Streetom zatrubio je i skrenuo kako bi ga izbjegao. "Pokaži mu, Hugh," rekao je gospodin Gaunt tihim glasom. Ma- li oblačići dima počeli su se dizati iz njegovih ušiju i njegove kose; gušće niti su se pojavile iz njegovih nosnica i izmeñu četvrtastih bijelih nadgrobnih ploča njegovih zubiju. "Pokaži svima kojima možeš. Zabavi se, veliko momče." Gospodin Gaunt je zabacio glavu i počeo se smijati. 8 Johna LaPointe je požurio prema pokrajnjim vratima šerifovog ureda, onog koji je izlazio na parkiralište Općinske zgrade. Bio je uzbuñen. Naoružan i opasan. Nije se često dogañalo da prisustvuje 185Stephen King uhićenju oružanog i opasnog osumnjičenika. U svakom slučaju, ne u uspavanom malom gradiću poput Castle Rocka. Zaboravio je sve o izgubljenom novčaniku, (barem za sada), a Sally Ratcliffe je bila još više izvan njegovih misli. Došao je do vrata upravo dok ih je netko otvarao s druge strane. Odjednom se John suočio sa stotinu i deset kila ljutog nastavnika tjelesnog odgoja. "Upravo čovjek kojeg sam želio vidjeti," rekao je Lester Pratt svojim novim nježnim i svilastim glasom. Držao je visoko crni kožni novčanik. "Jesi li nešto izgubio, ti ružni prevarantski kockarski bezbožni kurvin sine ?" John nije imao pojma što Lester Pratt ovdje radi, ili kako je pronašao njegov izgubljen novčanik. Znao je samo daje on predviñen kao Clutovo pojačanje i da mora odmah krenuti. "Što god to bilo, razgovarat ćemo o tome kasnije," rekao je John i posegnuo za svojim novčanikom. Kada gaje Lester prvi put izmaknuo van njegova dohvata, a zatim ga spustio, udarajući ga njime u središte lica, John je bio više zapanjen, nego ljut. "Oh, ne želim razgovarati, "rekao je Lester svojim novim nježnim, svilastim glasom. "Ne bih želio gubiti vrijeme." Ispustio je novčanik, zgrabio Johna za ramena, podigao ga i bacio natrag u šerifov ured. Zamjenik LaPointe je letio jedan metar kroz zrak i sletio na vrh stola Norrisa Ridgewicka. Njegova se stražnjica poskliznula preko njega, krčeći put kroz hrpu administracije i bacajući Norrisovu košaru za pisma na pod. John jebio sljedeći, i sletio je naleña s bolnim udarcem. Sheila Brigham je buljila kroz dispečerski prozor, široko otvorenih usta. John se počeo dizati. Bio je potresen i ošamućen, nemajući ni najmanjeg pojma što se zapravo tu dogaña.
Lester je hodao prema njemu borbeno paradirajući. Svoje je šake podigao u staromodni John L. Sullivan stav koji je trebao biti smiješan, ali nije. "Pokazat ću ti," Lester je rekao svojim novim i svilastim glasom. "Pokazat ću ti što se dogaña katoličkim momcima koji kradu djevojke baptističkim momcima. Pokazat ću ti sve o tome, a kada završim, to ćeš tako dobro naučiti, da nećeš nikad zaboraviti." Lester Pratt se približio. 186 POTREBNE STVARI Billy Tupper možda nije bio intelektualac, ali je bio samilostan slušatelj, a samilosni slušatelj je bio najbolji lijek tog poslijepodne-va za bijes Henrvja Beauforta. Henry je popio svoje piće i rekao Billvju što se dogodilo... i dokje govorio, osjetio je kako se smiruje. Sinulo mu je da ako bude imao tu pušku i bude dalje nastavio, možda će završiti ovaj dan ne iza šanka, već u jednoj od ćelija u šerifo-vom uredu. Jako je volio svoj T-Bird, ali je počeo shvaćati da ga ne voli dovoljno da bi zbog njega išao u zatvor. Mogao je zamijeniti gume, a ogrebotinu sa strane će konačno ispolirati. Što se tiče Hu-gha Priesta, neka se zakon pobrine za njega. Završio je piće i ustao. "Ipak ćete ići za njim, gospodine Beaufort?" upitao je Billy s ra-zumijevanjem. "Neću gubiti svoje vrijeme," rekao je Henry i Billy je uzdahnuo s olakšanjem. "Dozvolit ću Alanu Pangbornu da se pobrine za njega. Ne plaćam li za to porez, Billy?" "Mislim da da." Billy je pogledao kroz prozor i još malo se razvedrio. Hrñavi stari auto, auto koji je nekoć bio bijeli, ali je sada bio izblije-dio bezbojan-nazovi to prljava siva bojaceste-penjao se na brdo prema Mello w Tigeru, ostavljajući gustu plavu maglu od ispušnih plinova za sobom. "Gledaj! To je stari Lenny! Nisam ga vidio vrlo dugo!" "Pa, mi još uvijek ne otvaramo do pet," rekao je Henry. Otišao je iza šanka kako bi telefonirao. Kutija u kojoj je bila skraćena puška je još uvijek bila na šanku. Mislim da sam to planirao upotrijebiti, razmišljao je. Mislim da zaista jesam. Koji vrag uñe u ljude -neka vrsta otrova? Billy je krenuo prema vratima dokje Lennvjev stari auto stao na parkiralištu. 10 "Lestere -" započeo je John LaPointe, i to je bilo onda kada se šaka velika skoro poput Daisy šunke u konzervi - ali puno tvrña -sudarila sa središtem njegova lica. Čuo se gadan hrskavi zvuk kada 187Stephen King je njegov nos bio razbijen uz provalu užasne boli. Johnove oči su se stisnule i jarke šarene iskre svjetla su prsnule u mrak. Počeo je teturati i
mlatarati po sobi, mašući rukama, boreći se u izgubljenoj bici da ostane na nogama. Udario je oglasnu ploču i bacio je na pod. Lester je ponovno krenuo prema njemu, njegove obrve su se nabrale u ispupčeno mrštenje od koncentracije ispod njegove vrištave frizure. U dispečerskom uredu, Sheila je preko radija počela urlati dozivajući Alana. 11 Frank Jewett je bio, na rubu odlaska iz kuće njegovog dobrog starog "prijatelja" Georgea T. Nelsona kada mu je iznenada sinula upozoravajuća misao. Misao je bila ta da kad George T. Nelson doñe kući i otkrije da je njegova spavaća soba uništena, njegov kokain bačen u zahod, a slika njegove majke zasrana, možda će doći tražiti svog starog prijatelja sa zabave. Frank je odlučio da bi bilo ludo otići, a ne završiti ono stoje započeo... a ako je završavanje onoga stoje počeo značilo da mora ucjenjivačkoj svinji upucati jaja, pa neka to bude. Dolje je bio ormar s puškama, i pomisao da obavi posao s jednim od vlastitih pušaka Georgea T. Nelsona, Franku se činila kao poetska pravda. Ako ne bude mogao otključati ormar s puškama,-ili razvaliti vrata, poslužit će se s jednim od noževa za meso svog starog prijatelja sa zabave i obaviti posao s njim. Stat će iza vrata, i kada George T. Nelson uñe, Frank će mu ili upucati njegova jebena jaja ili ga zgrabiti za kosu i prerezati njegov jebeni vrat. Puška će vjerojatno biti sigurnija od te dvije mogućnosti, ali što je Frank više razmišljao o vrućoj krvi koja štrca iz prerezanog vrata Georgea T. Nelsona i prska svuda po njegovim rukama, to mu se činilo sve prikladnijim. Et tu, Georgie. Et tu, ti ucjenjivački jebaču. Frankova razmišljanja je u tom trenutku prekinula papigica Georgea T. Nelsona, Tammy Faye, koja je izabrala najnepovoljniji trenutak u svom malom ptičjem životu, da počne pjevati. Dok je Frank slušao, neobičan i užasno neugodan osmijeh se počeo pojavljivati na 188 POTREBNE STVARI njegovom licu. Kako je od početka zaboravio na prokletu pticu? pitao se dokje ulazio u kuhinju. Pronašao je ladicu s oštrim noževima u njoj, nakon kratkog istraživanja i proveo sljedećih petnaest minuta gurajući je kroz rešetke kaveza Tammy Fayea, prisiljavajući malu pticu na lepršavu paniku od koje je gubila perje, a kada mu je igra dosadila, probo ju je. Zatim je otišao dolje vidjeti što može napraviti s ormarom s puškama. Pokazalo se daje brava jednostavna, i dok se Frank penjao stepenicama ponovno na prvi kat, počeo je pjevati netipičnu pjesmu za ovo doba godine, ali svejedno veselu:
Ohh... you better not fight, you better not cry, You better notpout, Fm tellingyou why, Santa Claus is coming to town! * He sees you when you 're sleeping! He knows when you 're awake! He knows ifyou 've been bad orgood, Soyou better be good for goodness šake! Frank, koji nikad nije propustio gledati Lawrencea Welka32 svake subote uvečer sa svojom ljubljenom majkom, otpjevao je posljednji red tihim basom poput Larrvja Hoopera. Bože, osjećao se dobro! Kako je mogao vjerovati, čak prije sat vremena, daje došao kraj njegovog života? Ovo nije bio kraj: ovo je bio početak! Van sa starim -naročito dragim starim "prijateljima" poput Georgea T. Nelsona- a unutra s novim! Frank se smjestio iza vrata. Prilično se natovario da bi mogao izdržati, tu je bila Winchester puška naslonjena na zid, Llama .32 au-tomatik stavljen u njegov pojas i Sheffington nož za meso u njegovoj ruci. S mjesta gdje je stajao, mogao je vidjeti hrpu žutog perja koje je bilo Tammy Faye. Mali osmijeh je trznuo usne Franka gospodina Weatherbeeja, a njegove oči - sada potpuno lude oči - kolutale su ne-prekidno natrag i naprijed iza njegovih naočala gospodina Weather-beeja bez okvira. "So you better be good for goodness šake!" opomenuo je tihim glasom. Otpjevao je ovaj stih nekoliko puta dokje tamo stajao, i ne- 32 Američki voña orkestra koji je 50-tih i 60-tih nastupao na televiziji. 189Stephen King koliko puta nakon što se udobnije smjestio, sjedeći iza vrata, prekri-ženih nogu, leñima se naslonio na zid, a oružje stavio u krilo. Počeo se zabrinjavati zbog toga stoje postajao pospan. Činilo mu se ludim daje na rubu da zaspi, dok čeka da prereze čovjekov vrat, ali to nije promijenilo činjenicu. Pomislio je da je negdje pročitao, (možda na nekom od svojih predavanja na Sveučilištu Maine u Farming-tonu, poljoprivrednom fakultetu na kojem je diplomirao bez ikakvih odličnih ocjena), da jak šok na živčani sustav ponekad ima takav efekt... a on je doživio jak šok, točno. Čudno da mu se srce nije rasprsnulo poput stare gume kada je vidio one časopise razbacane po cijelom uredu. Frank je odlučio da ne bi bilo pametno riskirati. Pomaknuo je dugi kauč Georgea T. Nelsona boje zobenog brašna malo od zida, spuznuo ispod njega, i legao na leña s puškom pored lijeve ruke. Njegova desna ruka, još uvijek stisnuta oko ručke noža za meso, ležala je na grudima. Evo. Puno bolje. Debeo tepih Gerogea T. Nelsona je u stvari bio prilično udoban.
"So you better be good for goodness šake," pjevao je Frank tiho. Deset minuta kasnije, još uvijek je pjevao tihim, hrkajućim glasom, kada je konačno zadrijemao. 12 "Jedinica jedan!" vikala je Sheila s radija obješenog ispod ploče s instrumentima dok je Alan prelazio Tin Bridge na svom putu prema gradu. "Javi se, Jedinica jedan! Javi se odmah!" Alan je osjetio mučninu kako se diže i spušta u njegovom želucu. Clut je naletio na stršljenovo gnijezdo u kući Hugha Priesta na Cast-le Hill Roadu - bio je siguran u to. Zašto pobogu nije rekao Clutu da se nade s Johnom prije nego ščepaju Hugha? Znaš zašto - zato jer nisi posvetio svu pažnju svom poslu kada si izdavao naredbe. Ako se nešto dogodilo Clutu zbog toga, morat ćeš se suočiti s tim i priznati svoj udio u tome. Ali to dolazi kasnije. Sada je na tebi završiti posao. Pa učini to, Alane, zaboravi na Polly i obavi prokleti posao. 190 POTREBNE STVARI Zgrabio je mikrofon s njegovog stalka. "Jedinica jedan, prijem?" "Netko tuče Johna!" vikala je. "Doñi brzo, Alane, jato gaje ozlijedio!" Taje informacija bila potpuno u suprotnosti s onim stoje Alan očekivao daje na trenutak bio potpuno zbunjen. "Što? Tko? Tamo?" "Požuri, ubija ga!" Odjednom mu je sinulo. To je bio Hugh Priest, naravno. Zbog nekog razloga Hugh je došao do Šerifovog ureda, stigao prije nego je John mogao krenuti prema Castle Hillu i počeo udarati. John La-Pointe je bio u opasnosti, a ne Andy Clutterbuck. Alan je zgrabio rotirajuće svjetlo, uključio ga i stavio na krov. Kada je došao do gradskog dijela mosta, tiho se ispričao starom karavanu i stisnuo pedalu za gas do daske. 13 Clut je počeo sumnjati da Hugh nije kod kuće kada je vidio da su sve gume na čovjekovom autu ne samo prazne, već izrezane na komade. Upravo je ipak htio prići kući, kada je konačno čuo pozive u pomoć. Stao je tamo gdje je bio na trenutak, neodlučan, zatim se požurio niz prilaz. Ovaj put je vidio Lennvja kako leži sa strane ceste i potrčao, dok je futrola pištolja udarala, tamo gdje je ležao starac. "Pomozite mi!" Lenny je soptao kad je Clut kleknuo pored njega. "Hugh Priest je poludio, prokleta budala me je prebila na mrtvo ime." "Gdje te boli, Lenny?" Clut je pitao. Dotaknuo je starčevo rame. Lenny je ispustio krik. Bio je to dobar odgovor kao i bilo koji drugi. Clut je ustao,
nesiguran što bi točno sljedeće napravio. Previše stvari se natrpalo u njegovu glavu. Sve stoje zasigurno znao je daje očajnički želio da to ne zajebe. "Ne miči se," rekao je konačno. "Pozvat ću hitnu pomoć." "Nemam planova ustati i otplesati tango, ti prokleta budalo," rekao je Lenny. Plakao je i stenjao od bolova. Izgledao je kao stari krvni tragač sa slomljenom nogom. 191Stephen King "Dobro," rekao je Clut. Počeo je trčati natrag prema patrolnim kolima, zatim se ponovno vratio Lennyju. "Uzeo je tvoj auto, točno'" "Ne!" Lenny je protisnuo, držeći svoje ruke na slomljenim rebrima. "Premlatio me je i onda je odletio na čarobnom jebenom tepihu. Naravno, daje uzeo moj auto! Zašto misliš da ležim ovdje? Da dobijem jebenu boju?" "Točno," ponovio je Clut, i odjurio natrag niz cestu. Novčići od deset i dvadeset pet centi su skakali iz njegovih džepova i otkoturali se niz makadam u sjajnim malim lukovima. Nagnuo se kroz prozor svog auta tako brzo daje skoro pao kroz prozor. Zgrabio je mikrofon. Trebao je tražiti Sheilu da pošalje pomoć za starca, ali to nije bila najvažnija stvar. I Alan i Teritorijalna policija su trebali doznati da Hugh Priest sada vozi stari Chevrolet Bel-Air Lennvja Partridgea. Clut nije bio siguran iz koje je godine, ali njegov gutač ulja prašnjave boje nije mogao proći nezamijećen. Ali nije mogao dozvati Sheilu u dispečerskom uredu. Pokušao je tri puta i nije bilo odgovora. Nije uopće bilo odgovora. Sada je mogao čuti Lennvja kako počinje ponovno vikati i Clut je otišao u Hughovu kuću da telefonski nazove Službu spašavanja u Norwayju. Prokleto dobro vrijeme za Sheilu daje na zahodu, pomislio je. 14 Henry Beaufort je isto pokušavao dobiti Šerifov ured. Stajao je na šanku sa slušalicom pritisnutom na uho. Zvonio je ponovno i ponovno i ponovno. "Hajde," rekao je, "javi se na jebeni telefon. Što vi momci tamo radite? Igrate remi?" Billy Tupper je otišao van. Henry je čuo daje nešto povikao i po-dignuo je pogled nestrpljivo. Iza povika je slijedio iznenadni jak pucanj. Henry je prvo pomislio daje prsnula jedna od starih Lennvje-vih guma... a zatim su se čula j oš dva pucnj a. Billy se vratio u Tigera. Hodao je vrlo polako. Jednu je ruku držao na vratu, krv je curila kroz njegove prste. '"Enry!" Billy je vikao čudnim, ugušenim Cockney glasom. '"Enry!'En-" POTREBNE STVARI
Dohvatio je Rock-Olu, stajao tamo na trenutak se ljuljajući, i tada se činilo daje odjednom oslobodio sve u svom tijelu i srušio se, mlitavo padajući. Sjena je prešla preko njegovih stopala, koja su bila skoro izvan vrata, i tada se pojavio vlasnik sjene. Nosio je lisičji rep oko vrata i držao pištolj u jednoj ruci. Dim je izlazio iz njegove cijevi. Male kapljice znoja ugnijezdile su se u rijetkoj dlaci izmeñu njegovih bradavica. Koža ispod njegovih očiju je bila podbuhla i smeña. Prekoračio je preko Billvja Tuppera u tminu Mellow Tigera. "Zdravo, Henry," rekao je Hugh Priest. 15 John LaPointe nije znao zašto se ovo dogaña, ali je znao da će ga Lester ubiti ako nastavi - a Lester nije pokazivao nikakav znak niti da će usporiti, a kamoli prestati. Pokušao je spuznuti niz zid i izvan Lesterovog dohvata, ali je Lester zgrabio njegovu košulju i povukao ga natrag. Lester je još uvijek lako disao. Njegova vlastita košulja nije se čak niti izvukla iz elastičnog pojasa hlača trenirki. "Evo ti, momče," rekao je Lester i još jednom udario Johnovu gornju usnicu. John je osjetio da se rasjekla na njegovim zubima. "Pusti svoj prokleti brk koji škaklja pičke preko toga." Nepromišljeno, John je pružio jednu nogu iza Lestera i gurnuo što je jače mogao. Lester je ispustio povik iznenañenja i posrnuo, ali je ispružio obje ruke dok se rušio, zgrabio Johnovu košulju poprskanu krvlju i povukao zamjenika na sebe. Počeli su se kotrljati po podu, udarajući i mlateći. Obojica su bili previše zaposleni da bi vidjeli kako je Sheila Brigham jurnula iz dispečerske prostorije u Alanov ured. Zgrabila je pušku sa zida, zapela je i potrčala natrag u pritvor koji je sada bio klaonica. Lester je sjedio na Johnu, marljivo udarajući njegovom glavom o pod. Sheila je znala kako upotrijebiti pušku koju je držala; od svoje osme godine je pucala u mete. Sada je udarila potkovom kundaka rame i povikala: Makni se od njega, John! Oslobodi mi prostor!" 192 193Stephen King Lester se okrenuo na zvuk njenog glasa; njegove oči su bliješ-tale. Iskesio je zube prema Sheili poput ljute muške gorile, a zatim l'jramf* Tnhnnvp crlavp n nnfi se vr; 1MVCMU JC iUUb plamti uiivm ^v/^ul tj v "atio na udaranje Johnove glave o pod. 16
Dok se Alan približavao Općinskoj zgradi, vidio je prvu bezuvjetno dobru stvar tog dana: VW Norrisa Ridgewicka se približavao iz drugog smjera. Norris je bio u civilnoj odjeći, ali Alan uopće nije mario za to. Mogao gaje iskoristiti ovog poslijepodneva. On, Bože, kako gaje mogao iskoristiti. Tada je i to otišlo k vragu. Veliki crveni auto - cadillac, registarske tablice KEETON 1 - iznenada je dojurio iz uske uličice koja je vodila na parkiralište Općinske zgrade. Alan je gledao, otvorenih usta, dok je Buster ušao svojim cadillacom u bok Norrisove bube. Caddy nije vozio brzo, ali je bio skoro veličine četiri Norrisova auta. Čulo se krckanje zgužvanog metala i VW se prevrnuo na suvozačevu stranu sa šupljim udarcem i razbijanjem stakla. Alan je stisnuo kočnice i izašao iz svojih patrolnih kola. Buster je izašao iz svog cadillaca. Norris se probijao kroz prozor svog Volkswagena sa zaprepaštenim izrazom na licu. Buster se počeo prikradati prema Norrisu, stiskajući ruke u šake. Smrznuti osmijeh se pojavio na njegovom debelom okruglom licu. Alan je jednom pogledao taj osmijeh i počeo trčati. 17 Prvi pucanj kojeg je Hugh ispalio razmrskao je bocu Wild Tur-keyja na policama. Drugi je razmrskao čašu iznad uokvirenog dokumenta koji je visio na zidu točno iznad Henrvjeve glave i ostavio 194 POTREBNE STVARI crnu rupu u dozvoli za točenje alkohola koja se nalazila ispod. Treći je otkinuo desni obraz Henrvja Beauforta u ružičastom oblaku krvi i ishlapljelog mesa. Henry je zavrištao, zgrabio kutiju u kojoj se nalazila skraćena puška, i bacio se iza šanka. Znao je da gaje Hugh pogodio, ali nije znao da li je bilo jako ili ne. Bio je samo svjestan toga da je desna strana njegova lica iznenada postala vruća poput peći, i da je krv, vruća, vlažna i ljepljiva curila niz njegov obraz. "Razgovarajmo o automobilima," rekao je Hugh dok se približavao šanku. "Još bolje, razgovarajmo o mom lisičjemrepu - što ka-žeŠ? Henry je otvorio kutiju. Bila je podstavljena crvenim baršunom. Gurnuo je svoje nervozne, nesigurne ruke i izvukao skraćenu pušku Winchester. Počeo ju je prelamati, zatim je shvatio da nema vremena. Morat će se samo nadati daje napunjena. Stavio je noge ispod sebe, spremajući se da skoči i pruži Hughu ono za što se iskreno nadao da će biti veliko iznenañenje. 18
Sheila je shvatila da se John neće izvući ispod luñaka, za kojeg je sada vjerovala daje Lester Platt ili Pratt...u svakom slučaju, nastavnik tjelesnog na srednjoj školi. Nije mislila da bi se John mogao izvući. Lester je prestao udarati Johnovom glavom o pod i umjesto toga je stisnuo svoje velike ruke oko Johnovog vrata. Sheila je okrenula pušku, uhvatila rukama za cijev, i zatim je nagnula preko ramena poput Teda Williamsa. Tada ju je okrenula jakim, glatkim zamahom. Lester je okrenuo glavu u posljednjem trenutku, točno na vrijeme kako bi primijetio da se kundak od orahovine s čeličnim rubom, nalazi izmeñu njegovih očiju. Čulo se gadno hrskanje kada je kundak napravio rupu u Lesterovoj lubanji i pretvorio njegov veliki mozak u želatinu. Zvučalo je kao daje netko jako stao na punu kutiju kokica. Lester Pratt je bio mrtav prije nego je pao na pod. Sheila Brigham gaje pogledala i počela vikati. 195Stephen King 19 "Jesi li mislio da neću znati tko je to bio?" Buster Keeton je promrsio dok je izdvlačio Norrisa - koji je bio zaprepašten, ali neozlijeñen - kroz vozačev prozor. "Jesi li mislio da neću znati, s tvojim imenom na dnu svake proklete cedulje koju si nalijepio? Jesi li? Jesi li?" Zamahnuo je šakom kako bi udario Norrisa, a Alan Pangborn je stavio lisice oko nje baš kako i treba. "Hun!" Buster je izjavio, i nespretno se počeo okretati. Unutar Općinske zgrade, netko je počeo vikati. Alan je pogledao u tom smjeru, zatim je primio lisice s druge strane lanca kako bi odvukao Bustera do otvorenih vrata njegovog cadi-llaca. Buster gaje mlatio dok je to radio. Alan gaje nekoliko puta bezazleno udario po ramenu, i zakvačio slobodni dio lisice na kvaku automobila. Okrenuo se i Norris je bio tamo. Imao je vremena uočiti činjenicu daje Norris izgledao užasno, i odbaciti to kao posljedicu toga da se Glavni izbornik zabio u njega. "Hajde," rekao je Norrisu. "Imamo problema." Ali Norris ga je ignorirao, barem na trenutak. Strugnuo je pored Alana i udario Bustera Keetona ravno u oko. Buster je zaprepašten za-kriještio i pao natraške na vrata auta. Još uvijek su bila otvorena i zatvorila su se pod njegovom težinom, hvatajući u kvaku donji dio njegove znojem natopljene bijele košulje. "To ti je za mišolovku, ti debelo govno!" vikao je Norris. "Dohvatit ću te!" uzvratio je Buster. "Nemoj misliti da neću! Do-hvatitću Sve vas!
"Dohvati ovo, "zarežao je Norris. Ponovno je prilazio sa svojim šakama nagnutim sa strane njegovih zapuhanih kokošjih prsa kada gaje Alan zgrabio i zaustavio. "Prestani!" povikao je u Norrisovo lice. "Imamo problema unutra! Velikih problema!" Povik se ponovno pronio zrakom. Ljudi su se sada skupljali na pločniku Lower Main Streeta. Norris je gledao prema njima, zatim prema Alanu. Njegove su se oči razbistrile, Alan je vidio s olakšanjem, i ponovno je bio nalik sebi. Manje ili više - 196 POTREBNE STVARI "Što je, Alane? Nešto u vezi s njim ?" Pokazao je svojom bradom prema cadillacu. Tamo je stajao Buster, mrzovoljno ih gledajući i čupajući lisice na zglavku svojom slobodnom rukom. Činilo se da uopće nije čuo krikove. "Ne," rekao je Alan. "Imaš li svoj pištolj?" Norris je odmahnuo glavom. Alan je otkopčao sigurnosnu kopču na svojoj futroli, izvukao svoj službeni .38 pištolj i dao ga Norrisu. "A stoje s tobom, Alane?" upitao je Norris. "Želim imati slobodne ruke. Hajde, idemo. Hugh Priest je u uredu, i poludio je." 20 Hugh Priest je poludio, točno - nije bilo puno sumnje u to - ali je bio dobrih pet kilometara udaljen od Općinske zgrade Castle Rocka. "Porazgovarajmo o -" počeo je, i tada je Henry Beaufort poskočio iza šanka poput lutke na peru u kutiji, krv je curila s desne strane njegove košulje, i nanišanio puškom. Henry i Hugh su opalili istovremeno. Prasak automatskog pištolja se izgubio u nejasnom, iskonskom urliku. Dim i vatra su iskočili iz skraćene cijevi. Hugh je poletio i odletio preko sobe, gole pete su se vukle, a njegove grudi su postale raspadnuta močvara crvenog blata. Pištolj je odletio iz njegove ruke. Krajevi lisičjeg repa su gorili. Henry je bio bačen na police kada je Hughov metak probio njegovo desno plućno krilo. Boce su padale i razbijale se posvuda oko njega. Veliko mrtvilo je preplavilo njegove grudi. Ispustio je pušku i oteturao do telefona. Zrak je bio pun ludih mirisa: prolivenog pića i zagorjelog lisičjeg repa. Henry je pokušao udahnuti i iako su se njegove grudi uzdizale, činilo se da ne dobiva zrak. Čuo se tanak, prodoran zvuk kad je rupa u njegovim grudima gutala zrak. Činilo mu se da slušalica ima pet stotina kila, ali ju je konačno stavio na svoje uho i pritisnuo dugme koje je automatski biralo šeri-fov ured. G/j... cin... cin...
197Stephen King "Što je prokletstvo, s vama, ljudi?" Henry je bijesno dahtao. Umirem ovdje! Javite se na prokleti telefon!" Ali telefon je samo nastavio zvoniti. 21 Norris je dostigao Alana na pola puta niz uličicu i hodali su jedan do drugoga do malog parkirališta Općinske zgrade. Norris je držao Alanov službeni pištolj sa svojim prstom savijenim oko branika i tupasta cijev je bila uperena u vruće listopadsko nebo. Saab Sheile Bri-gham je bio na parkiralištu zajedno s Jedinicom 4, patrolnim kolima Johna LaPointea, ali to je bilo sve. Alan se nakratko upitao gdje je Hughov auto, i tada su se pokrajnja vrata u Šerifov ured naglo otvorila. Netko je jurnuo van noseći pušku iz Alanovog ureda, okrvavljenih ruku. Norris je uperio kratkocijevi .38 i gurnuo svoj prst u branik. Alan je odmah uočio dvije stvari. Prva je bila da će Norris pucati. Druga je bila da je osoba koja je vrištala s puškom bila Sheila Brigham, a ne Hugh Priest. Skoro blaženi refleksi Alana Pangborna su spasili Sheilin život tog poslijepodneva, ali bilo je vrlo blizu. Nije niti pokušao povikati ili čak upotrijebiti ruke kako bi skrenuo cijev pištolja. Niti jedno ne bi imalo previše uspjeha. Umjesto toga je pružio svoj lakat, zatim ga trznuo poput čovjeka koji pleše zanosni buck i wing33 na seoskom plesu. Udario je Norrisovu ruku s pištoljem prije nego je Norris opalio, okrećući cijev prema gore. Pucanj pištolja je zvučao poput pojačanog udarca bičem u zatvorenom dvorištu. Prozori na Uredu gradskih službi na drugom katu su se razmrskali. Tada je Sheila ispustila pušku koju je upotrijebila da razmrska glavu Lesteru Prattu i trčala je prema njemu, vrišteći i plačući. "Isuse," Norris je rekao tihim, šokiranim glasom. Njegovo je lice bilo blijedo poput vapna dok je pružao pištolj, prvo potkov, prema Alanu. "Skoro sam ubio Sheilu - oh dragi Isuse Kriste." "Alane!" Sheila je povikala. "Hvala Bogu!" " Vrsta stepa koji potječe iz crnačkih i irskih plesova, a karakterizira ga skakanje, izbacivanje nogu i udaranje petama. 198 POTREBNE STVARI Otrčala je do njega ne usporavajući, skoro rušeći ga. Vratio je revolver u futrolu, a zatim stavio svoje ruke oko nje. Tresla se poput električne žice kroz koju je prolazilo previše struje. Alan je pretpostavljao da i on sam drhti, a skoro se i upisao u hlače. Bila je histerična, slijepa od panike, i to je vjerojatno bila sreća: nije mislio daje uopće imala pojma koliko je bila blizu da dobije metak.
"Što se ovdje dogaña, Sheila?" pitao je. "Brzo mi reci." Njegove su uši jako zujale od pucnja i jeke koja je uslijedila da se skoro mogao zakleti da je negdje čuo telefon. 22 Henry Beaufort se osjećao poput snjegovića koji se topio na suncu. Noge su mu klecale. Polako se spuštao u klečeći položaj sa slušalicom telefona koji je još uvijek zvonio i na kojeg se još nitko nije javljao, na uhu. U glavi mu se vrtilo od mješavine smrada alkohola i nagorjelog krzna. Sada se još jedan vrući smrad miješao s ovim. Pretpostavljao je daje to Hugh Priest. Nejasno je bio svjestan da ovo ne funkcionira i da bi trebao nazvati drugi broj za pomoć, ali je mislio da neće moći. Nije mogao stisnuti još jedan broj telefona- to je bilo to. Tako se sagnuo iz šanka u sve većoj lokvi vlastite krvi, slušajući zviždanje dimnjaka iz rupe u svojim prsima, očajnički se boreći da ostane pri svijesti. Ti-ger se nije otvarao još jedan sat, Billy je mrtav, i ako se uskoro nitko ne javi na telefon, i on će biti mrtav kada prvi posjetioci doñu kapajući na svoja različita pića za vrijeme happy houra. "Molim vas," Henry je šapnuo vrištavim glasom bez daha. "Molim vas, javite se na telefon, molim vas neka se netko javi na jebeni telefon." 23 Sheila Brigham je počela uspostavljati kontrolu i Alan je odmah uspio izvući iz nje najvažniju stvar: ona je smirila Hugha s kundakom puške. 199Stephen King Nitko ih neće pokušati ubiti kada budu ušli kroz vrata. Nadao se. "Hajde," rekao je Norrisu, "idemo." "Alane... Kada je izašla van... ja sam pomislio..." "Znam što si pomislio, ali nikakva šteta nije počinjena. Zaboravi, Norrise. John je unutra. Hajde." Otišli su do vrata i stali svaki s jedne strane. Alan je pogledao Norrisa. "Uñi sagnut," rekao je. Norrisjekimnuo. Alan je zgrabio kvaku, povukao vrata i nasrnuo unutra. Norris je krenuo za njim, čučeći. John je uspio stati na noge i oteturati veći dio do vrata. Alan i Norris su ga udarili poput prednje linije obrane Pitsburgh Steelersa i John je pretrpio konačno bolno poniženje: njegovi kolege su ga srušili i natjerali da se sklize po popločenom podu poput jedne od kugli u kuglanju. Udario je u krajnji zid i ispustio krik boli koji je bio i iznenañen i pomalo umoran. "Isuse, to je John /"povikao je Norris. "Koji užas!" "Pomozi mi s njim," rekao je Alan.
Požurili su preko sobe k Johnu koji je pomalo sam sjeo. Njegovo je lice bila maska krvi. Njegov je nos ozbiljno bio nagnut na lijevu stranu. Njegova je gornja usna nateknula poput previše napuhane zračnice. Kad su Alan i Norris došli do njega, stavio je ruku ispod usta i ispljunuo zub u nju. "On je lud," rekao je John nejasnim, omamljenim glasom. "Thee-la gaje udarila s puškom. Mislim da ga je ubila." "Johne, jesi li dobro?" upitao je Norris. "Prokleto sam smasan," rekao je John. Nagnuo se naprijed i raskošno povratio izmeñu svojih raširenih nogu kako bi to dokazao. Alan je pogledao okolo. Jedva je bio svjestan da to nisu samo njegove uši; telefon je zaista zvonio. Ali telefon sada nije bila važna stvar. Vidio je Hugha kako leži okrenut licem prema dolje pored stražnjeg zida i otišao tamo. Stavio je uho na stražnji dio Hughove košulje, slušajući otkucaje srca. Sve što je mogao čuti u početku je bila zvonjava u njegovim ušima. Zvučalo je kao da prokleti telefoni zvone na svim stolovima. I POTREBNE STVARI "Javi se na tu prokletu stvar ili makni slušalicu!" Alan se otresao na Norrisa. Norris je otišao do najbližeg telefona - slučajno je to bio onaj na njegovom stolu - pritisnuo dugme koje je svjetlilo, i podignuo slušalicu. "Ne smetajte nas sada," rekao je. "Ovdje imamo hitan slučaj. Morat ćete nazvati kasnije." Vratio je slušalicu na vilicu ne čekajući odgovor. 24 Henry Beaufort je odmaknuo slušalicu - tešku, tešku slušalicu -od svog uha i pogledao je mutnim pogledom punim nevjerice. "Što si rekao?" šapnuo je. Iznenada više nije mogao držati slušalicu; bila je preteška. Ispustio ju je na pod, polako padajući na bok, i ležao tamo dašćući. 25 Koliko je Alan mogao reći, Hugh je bio potpuno gotov. Zgrabio gaje za ramena, okrenuo ga... i to uopće nije bio Hugh. Liceje bilo previše prekriveno krvlju, mozgom i komadićima kosti da bi mogao reći tko je to bio, ali to sigurno nije Hugh Priest. "Što se prokletstvo ovdje dogaña?" rekao je tihim, zaprepaštenim glasom. /■*' 26 Danforth "Buster" Keeton stajao je nasred ulice lisicama pričvršćen za vlastiti cadillac i gledao Njih kako ga gledaju. Sada kada su Glavni progonitelj i njegov Zamjenik progonitelj otišli, Nisu imali što za gledati. Gledao Ih je i poznavao Ih je po onome što su Oni bili - svakoga od Njih.
Bili Fullerton i Henry Gendron su stajali ispred brijačnice. Bobby Dugas je stajao izmeñu njih s pregačom brijača još uvijek zavezanom 200 201Stephen King oko vrata koja je visila ispred njega poput prevelikog ubrusa. Charlie Fortin je stajao ispred "VVestern Auta. Scott Garson i njegovi bljutavi odvjetnički prijatelji Albert Martin i Howard Potter su stajali ispred banke, gdje su najvjerojatnije razgovarali o njemu kada je došlo do gužve. ■ v Oči. , ■.'::'■;■ Jebene oči. Oči su bile posvuda. , ■ • ■ Sve su gledale njega. "Vidim te!" Buster je iznenada povikao. "Vidim Vas sve! Sve vas Ljude! I znam što treba napraviti! Da! Budite sigurni!" Otvorio je vratd cadillaca i pokušao ući unutra. Nije mogao. Bio je pričvršćen lisicama na vanjsku kvaku vrata. Lanac izmeñu lisica je bio dug, ali ne toliko. Netko se nasmijao. Buster je čuo taj smijeh sasvim jasno. Pogledao je okolo. Mnogi stanovnici Castle Rocka su stajali ispred svojih radnji uzduž Main Streeta, gledajući ga s crnim očima inteligentnih štakora poput krupne sačme. Svi su bili tamo osim gospodina Gaunta. Ipak, gospodin Gaunt je bio tamo; gospodin Gaunt je bio u Bu-sterovoj glavi, govoreći mu točno što treba napraviti. Buster.je slušao... i počeo se smiješiti. 27 B ud weiser kamion kojeg je Hugh skoro okrznuo u gradu, zastao je kod nekoliko malih radnji s druge strane mosta i konačno stao na parki-ralište Mellow Tigera u 16:01. Vozač je izašao, zgrabio listu, povukao svoje zelene kaki hlače i odmarsirao premazgradi. Staoje osam metara od vrata, raširenih očiju. Mogao je vidjeti par stopala na vratima bara. "Prokletstvo!" uskliknuo je vozač. "Jesi li uredu, momče?" Slabo hripanje je doprlo do njegovih ušiju: ".....................pomoć............." 202 POTREBNE STVARI Vozač je utrčao unutra i pronašao Henrvja Beauforta, jedva živog, sklupčanog iza šanka. 28
"Toje Lethter Pratt," zagraktao je Johna LaPointe. Norris gaje podupro s jedne strane, a Sheila s druge, i tako je došepesao do mjesta gdje je Alan klečao pored tijela. "7Xo?"upitao je Alan. Osjećao se kao daje greškom upao u neku ludu komediju. Ricky i Lucy idu k vragu. Hej, Lestere, trebat ćeš nešto objasniti. "Lether Pratt," John je ponovno rekao s bo'lnom strpljivošću. "On je nactavnik tjelecnog odgoja na srednjoj školi." "Što on radi ovdje?" pitao je Alan. John LaPointe je umorno odmahnuo glavom. "Ne znam, Alane. Samo je došao ovdje i poludio." "Čekajte malo," reče Alan. "Gdje je Hugh Priest? Gdje je Clut? Što se pobogu ovdje dogaña?" 29 George T. Nelson je stajao na vratima svoje spavaće sobe, gledajući okolo s nevjericom. Soba je izgledala kao da je neka punk grupa - the Sex Pistols, možda the Cramps - imalñni njoj zabavu, zajedno sa svim svojim obožavateljima. "Što -" započne, i više ništa nije mogao reći. Nije niti trebao. Znao je što. Bio je to kokain. Morao je biti. Dilao je meñu nastavnicima Srednje škole Castle Rocka posljednjih šest godina, (nisu svi nastavnici cijenili ono stoje Ace Merrill ponekad nazivao bolivijski Bingo prah, osim onih koji su se smatrali velikim obožavateljima), i ostavio je petnaest grama skoro čistog kokaina ispod madraca. Bilo je to zbog droge, sigurno. Netko je progovorio, a netko drugi je postao pohlepan. George je pretpostavio da se to dogodilo čim je došao do prilaza i vidio razbijen kuhinjski prozor. 203Stephen King Prešao je sobu i trgnuo madrac rukama koje su djelovale mrtvo i ukočeno. Ničeg nije bilo ispod. Kokain je nestao. Skoro dvije tisuće dolara vrijednog skoro čistog kokaina je nestalo. Poput mjesečara je došao do kupaone kako bi vidio da lije njegova mala zaliha još uvijek u Anacin bočici na najgornjoj polici ormarića s lijekovima. Nikad nije trebao šmrkati tako jako kao sada. Došao je do vrata i stao, širokih očiju. Nije nered prikovao njegovu pažnju, iako je i ta soba bila okrenuta naglavačke s velikom revno-šću; već zahod. Sjedalica je bila spuštena i bila je malo posipana bijelim prahom. George je pomislio da bijeli prah nije Johnsonov dječji puder. Otišao je do zahoda, namočio svoje prste i stavio ih na prah. Stavio je prst u usta. Vrh jezika se gotovo odmah umrtvio. Na podu izmeñu zahoda i kade se nalazila prazna plastična vrećica. Slika je bila jasna. Luda, ali
jasna. Netko je ušao, pronašao kokain... i zatim ga bacio u zahod. Zašto Zašto ?Nije znao, ali je odlučio kada pronañe osobu koja je to napravila, daje pita. Točno prije nego otkine njenu glavu s ramena. Nije moglo boljeti. Njegova vlastita zaliha od tri grama je bila netaknuta. Odnio ju je iz kupaone i tada ponovo stao kada je novi šok pogodio njegove oči. Nije vidio ovu posebnu gadost dok je ulazio u kupaonu iz hodnika, ali iz ovog kuta ju je bilo nemoguće ne zamijetiti. Dugo vremena je stajao tamo gdje je bio, očiju raširenih od strašnog užasa, njegovo grlo se grčilo. Gnijezdo žila na sljepoočnici je ubrzano tuklo, poput krila malih ptičica. Konačno je uspio izustiti jednu malu, prigušenu riječ: "...........mama........!" Dolje, iza kauča boje zobene kaše Georgea T. Nelsona, Frank Jewett je dalje spavao. 30 Promatrači na Lower Mainu, koje je na pločnik privuklo vikanje i pucnji, sada su se zabavljali novom novotarijom: usporenim bijegom njihovog Glavnog izbornika. 204 POTREBNE STVARI Buster se nagnuo u cadillac što je dalje mogao i uključio prekidač za paljenje na položaj On. Tada je pritisnuo dugme koje je spuštalo prozor s vozačeve strane. Ponovno je zatvorio vrata i pažljivo se počeo migoljiti kroz prozor. Još uvijek je virio van od koljena prema dolje, njegovu lijevu ruku su lisice oko kvake vukle iza njega u oštrom kutu, lanac je ležao preko njegovog velikog lijevog bedra, kada se pojavio Scott Gar-son. "Uh, Danforthe," bankar je rekao oklijevajući. "Mislim da to ne bi trebao raditi. Vjerujem da si uhićen." Buster je pogledao ispod svog desnog pazuha, osjećajući svoj vlastiti miris - do sada, prilično pikantan - i vidio Garsona naopako. Izgledao je kao da možda planira pokušati izvući Bustera van iz njegovog vlastitog auta. Buster je podigao noge stoje više mogao i tada ih izbacio poput ponija koji udara vraga na pašnjaku. Pete njegovih cipela su udarile Garsonovo lice udarcem koji je Bustera potpuno zadovoljio. Garso-nove naočale sa zlatnim okvirom su se razmrskale. Zajaukao je, po-srnuo prema natrag s okrvavljenim licem u rukama, i pao na leña na Main Street. "Ha!" Buster je progunñao. "Nisi to očekivao, zar ne? Nisi to uopće očekivao, ti progoniteljski kurvin sine, zar ne?"
Uvukao se ostalim dijelom u auto. Bilo je dovoljno lanca. Njegov je rameni zglob zaškripio uznemiravajuće i tada se dovoljno za-rotirao u svojoj udubini dozvoljavajući mu da se uvuče ispod ruke i brzo povuče svoju guzicu natrag na sjedalo. Sada je sjedio za volanom s vezanom rukom kroz prozor. Uključio je auto. Scott Garson je sjeo na vrijeme da vidi cadillac koji mu se naglo primicao. Izgledalo je kao da ga maska hladnjaka posprdno gleda, ogromna kromirana planina koja će ga zdrobiti. Divlje se otkotrljao na lijevo, izbjegavši smrt za sekundu. Jedna od cadillacovih velikih prednjih guma se otkotrljala preko njegove desne ruke, gnječeći je prilično efikasno. Tada se i stražnja guma otkotrljala preko nje, dovršavajući posao. Garson je ležao na leñima, gledajući svoje groteskne kašaste prste, koji su sada bili jedva veličine noža za kit i počeo je vrištati u vruće plavo nebo. 205Stephen King 31 "TAMMMEEEEE FA YY Y YE!" Ovaj je krik izvukao Franka Jewetta iz njegovog dubokog sna. U nekoliko prvih zbrkanih sekundi nije imao pojma gdje je - samo da je to neko usko, tijesno mjesto. Neugodno mjesto. Nešto je i imao u ruci... stoje to bilo?. Podigao je desnu ruku i skoro iskopao vlastito oko s nožem za meso. "Ooooohhhh, neeeeeeeeeeeeeeeee! TAMMEEEEEE FAYYY- YE!" Sve mu se odjednom vratilo. Bio je iza kauča svog dobrog starog "prijatelja", Georgea T. Nelsona, a to je bio sam George T. Nelson, glavom i bradom, bučno oplakujući svoju mrtvu papigicu. Zajedno s tim shvaćanjem, i sve drugo se vratilo Franku: časopisi porazbacani po uredu, ucjenjivačka poruka, moguća, (ne, vjerojatna - stoje više o tome razmišljao, to se sve više činilo vjerojatnim), uništenje njegove karijere i njegovog života. Sada, nevjerojatno, mogao je čuti Georgea T. Nelsona kako jeca. Jeca zbog proklete leteće govnarije. Pa, Frank je pomislio, skratit ću ti tvoju nevolju, George. Tko zna - možda ćeš čak i završiti u ptičjem raju. Jecaji su se približavali kauču. Sve bolje i bolje. Iskočit će - iz-nenañenje, George! - i kopile će umrijeti prije nego postane svjesno što se dogaña. Frank je bio na rubu da iskoči kada je George T. Nelson, još uvijek jecajući kao da će mu srce prepući, sjeo na kauč. Bio je težak čovjek, i njegova je težina odvukla kauč prema zidu. Nije čuo iznenañen, tihi "oooof!" iza sebe; njegovi vlastiti jecaji su to prekrili.
Potražio je telefon, okrenuo broj kroz svjetlucanje suza i dobio, (skoro čudom), Freda Rubina nakon prvog zvonjenja. "Fred!" plakao je. "Fred, nešto se užasno dogodilo! Možda se j os uvijek dogaña! Oh, Isuse, Fred. Oh, Isuse!" Ispod i iza njega, Frank Jewett se borio da doñe do daha. Priče Edgara Allana Poea koje je čitao kao dječak, priče o sahranjivanju živih, projurile su njegovom glavom. Njegovo je lice uskoro poprimilo boju stare cigle. Teška drvena noga koja je pritiskala njegova prsa 206 POTREBNE STVARI kada se George T. Nelson srušio na kauč, činila se kao olovna šipka. Stražnji dio kauča je ležao na njegovim ramenima i dijelu njegovog lica. Iznad njega, George T. Nelson je izbacivao u uho Freda Rubina iskrivljen opis onog stoje našao kada je konačno došao kući. Konačno je zastao na trenutak i tada je povikao. "Nije me briga ako ne smijem govoriti o tome preko telefona - KAKO ME MOŽE BITI BRIGA KADA JE UBIO TAMMY FAYEA? SVINJA JE UBILA TAMMY FAYEA! Tko je to mogao napraviti, Fred? 7Xo?Moraš mi pomoći!" Još jedna pauza dok je George T. Nelson slušao, i Frank je sa sve većom panikom shvatio da će se uskoro onesvijestiti. Iznenada je shvatio što treba napraviti - upotrijebiti Llama pištolj kako bi pucao kroz kauč. Možda neće ubiti Georgea T. Nelsona, možda neće niti pogoditi Georgea T. Nelsona, ali će prokleto sigurno privući pažnju Georgea T. Nelsona, a jednom kada to napravi, dobre su šanse da će George T. Nelson podići svoju debelu guzicu s tog kauča prije nego Frank umre s nosom stiješnjenim na obrubnu dasku grijaćeg tijela. Frank je otvorio ruku u kojoj je držao nož za meso i pokušao dosegnuti pištolj gurnut u pojas svojih hlača. Užas nalik snu gaje obuzeo kada je shvatio da ga ne može doseći - njegovi prsti se se otvarali i zatvarali punih pet centimetara iznad ručke pištolja obložene slonovačom. Svom svojom preostalom snagom je pokušao spustiti ruku niže, ali njegovo stješnjeno rame se nije uopće pomicalo; veliki kauč - i poprilična težina Georgea T. Nelsona - gaje čvrsto pribi-la uza zid. Možda je kauč bio tamo pribijen čavlima. Crne ruže - glasnici nadolazećeg gušenja -počele su cvjetati pred Franko vim izbuljenim očima. Kao iz neke nemoguće udaljenosti, čuo je svog starog "prijatelja" kako viče na Freda Rubina, koji je nedvojbeno bio partner Georgea T. Nelsona u dilanju kokaina. "0 čemu govoriš?" Nazvao sam da ti kažem kako sam upropašten, a ti mi kažeš da odem pogledati novog momka? Ne trebaju mi ukrasne stvarčice, Fred, trebam -"
Prekinuo je, ustao i počeo koračati po sobi. S doslovno posljednjim djelićem svoje snage, Frank je uspio gurnuti kauč nekoliko centimetara od zida. Nije bilo puno, ali je mogao malo udahnuti začuñujuće divan zrak. 207Stephen Kine "On prodaje što?" George T. Nelson je zavikao. "Pa, Isuse! Isuse sveti Kriste! Zašto to odmah nisi rekao?" Ponovno tišina. Frank je ležao iza kauča poput nasukanog kita, srčući zrak i nadajući se da njegova glava koja je monstruozno udarala, neće eksplodirati. Za trenutak će ustati i upucati muda svom starom "prijatelju" Georgeu T. Nelsonu. Za trenutak. Kada povrati dah. I kada se veliki crni cvjetovi koji su trenutno ispunjavali njegov vidokrug, vrate natrag u ništa. Za trenutak. Najviše dva. "U redu," George T. Nelson je rekao. "Otići ću ga posjetiti. Sumnjam daje čudotvorac kako ti misliš, ali bilo koja prokleta luka je dobra u oluji, zar ne? Ipak, moram ti reći nešto - ne jebe me da li dila ili ne. Pronaći ću kurvinog sina koji je ovo napravio - to je prva prokleta stvar koju ću napraviti - i pribit ću ga na najbliži zid. Jesi li to shvatio?" Ja sam shvatio, pomislio je Frank, ali tko će pribiti koga na izmišljen zid, tek će se vidjeti, moj dragi stari prijatelju sa zabave. "Da, čuosam ime!" vikao je George T. Nelsonu slušalicu. "Gaunt, Gaunt, jebeni Gaunt!" \ / Zalupio je slušalicu, zatim je vjerojatno bacio telefon preko sobe - Frank je čuo zveket razbijenog stakla. Nekoliko sekundi kasnije, George T. Nelson je ispustio posljednju kletvu i odjurio iz kuće. Motor njegovog Iroc-Z je bijesno oživio. Frank gaje čuo kako ide natraške s prilaza dok je on polako gurao kauč od zida. Guma je vrištala po pločniku vani i tada je Frankov stari "prijatelj" George T. Nelson otišao. Dvije minute kasnije, par ruku se pojavio i primio stražnji dio sofe boje zobene kaše. Trenutak nakon toga, lice Franka M. Jewetta - blijedo i luñačko, naočale gospodina Weatherbeeja bez okvira koje su se naherile na njegovom malom nosu nalik mopsovom i s jednom napuklom lećom - pojavilo se meñu rukama. Stražnji dio kauča je ostavio crveni, točkasti uzorak na njegovom desnom obrazu. Nekoliko kuglica prašine je plesalo u njegovoj prorijeñenoj kosi. Polako, poput napuhnutog lesa koji se diže iz korita rijeke dok ne počne plutati točno pod površinom, osmijeh se ponovno pojavio na Frankovom licu. Ovaj put mu je pobjegao njegov stari "prijatelj" George T. Nelson, ali George T. Nelson nije imao namjeru napustiti POTREBNE STVARI
grad. Njegov telefonski razgovor je to dao potpuno do znanja. Frank će ga pronaći prije nego dan završi. U gradu veličine Castle Rocka, kako bi mu mogao promaknuti? 32 Sean Rusk je stajao na kuhinjskim vratima svoje kuće, zabrinuto gledajući van prema garaži. Prije pet minuta, njegov stariji brat je tamo otišao - Sean je gledao kroz prozor svoje spavaće sobe i slučajno ga vidio. Brian je nešto držao u ruci. Udaljenost je bila prevelika za Seana da vidi stoje to, ali nije trebao vidjeti. Znao je. Bila je to nova bejzbol sličica, ona zbog koje se Brian stalno šuljao gore da bi je gledao. Brian nije znao da Sean zna za sličicu, ali Sean je.«Čak je i znao tko je na njoj, zato jer je danas došao puno ranije iz škole od Briana, i ušuljao se u Brianovu sobu daje pogleda. Nije imao pojma zastoje Brianu toliko stalo do nje; bila je stara, prljava, s magarećim ušima i izblijedjela. Takoñer, igrač je bio netko za koga Sean nikad nije čuo - neki bacač iz Los Angeles Dodgersa po imenu Sammy Koberg, životni rekord jedna pobjeda, tri poraza. Momak nikad nije proveo niti jednu cijelu.godinu u vodećem klubu. Zašto bi Brianu bilo toliko stalo do bezvrijedne sličice kao stoje ova? Sean nije znao. Znao je zasigurno samo dvije stvari: Brianu je bilo stalo, a način na koji se Brian ponašao posljednji tjedan je bio zastrašujući. Bilo je nalik onim TV reklamama koje se prikazuju o dro-giranoj djeci. Ali Brian ne bi uzimao drogu... zar ne? Nešto na Brianovom licu dok je odlazio u garažu je tako jako uplašilo Seana daje otišao reći majci. Nije bio siguran što da joj kaže, i ispostavilo se da nije važno, jer nije dobio priliku išta reći. Ona je hodala sanjarski po sobi, odjevena u svoju kućnu haljinu i noseći one glupe sunčane naočale iz onog novog dućana u centru. "Mama, Brian-" počeo je, i samo je do tuda stigao. "Gubi se, Sean. Mama je sada zauzeta." "Ali, mama-" "Gubise, rekla sam!" I prije nego što je uspio sam izaći, grubo je i bezobzrino gurnut iz spavaće sobe. Njena se kućna haljina otvorila kada gaje gurnula, 208 209Stephen King i prije nego je mogao odvratiti pogled, vidio je da ispod nema ništa, čak niti spavaćicu. Zalupila je vratima za njim. 1 zaključala ih. Sada je stajao pored kuhinjskih vrata, uznemireno čekajući da se Brian vrati iz garaže... ali Brian se nije vraćao.
Njegova je nelagoda rasla na neki pritajen način sve dok nije postala jedva kontrolirani užas. Sean je izašao kroz kuhinjska vrata, prešao preko trijema i ušao u garažu. Unutra je bilo mračno i smrdilo je na ulje i eksplozivno vruće. Na trenutak nije vidio svog brata u sjenama i pomislio je da je otišao kroz stražnja vrata u dvorište. Tada su se njegove oči prilagodile, i ispustio je mali, cvileći uzdah. Brian je sjedio naslonjen na stražnji zid, pored Lawnboyja34. Imao je očevu pušku. Stražnjicom se podupro o pod. Otvor cijevi je bio uperen u njegovo lice. Brian je podupirao cijev s jednom rukom, dok je drugom stiskao prljavu, staru bejzbol sličicu koja je nekako zavladala njegovim životom ovaj posljednji tjedan. "Briane!" Seanje vikao. "Što radiš?" "Nemoj mi prilaziti bliže, Sean, uprljat ćeš se." "Briane, nemoj!" Seanje vikao, počevši plakati. "Nemoj biti takav slabić. Ti... ti me plašiš!" "Želim da mi nešto obećaš," rekao je Brian. Skinuo je čarape i tenisice, i sada je uvlačio jedan od svojih velikih nožnih prstiju unutar Remingtonovog branika. Sean je osjetio daje njegovo meñunožje postalo vlažno i toplo. Nikad se nije tako uplašio u svom životu. "Briane, molim te! Mooo-oolim!" "Želim da mi obećaš da nikad nećeš otići u novi dućan," rekao je Brian. "Čuješ li me?" Seanje zakoračio prema svom bratu. Brianov nožni prst se učvrstio na obaraču puške. "TVe/" po vikao je Sean, odmah se povlačeći. "Mislim da! Da!" Brian je dozvolio da se cijev malo spusti kada je vidio da se njegov brat povlači. Njegov prst se malo opustio. "Obećaj mi." 34 Marka kosilice za travu. 210 POTREBNE STVARI "Da/Što god hoćeš! Samo nemoj to napraviti! Nemoj...nemoj me f više zadirkivati, Bri! Uñimo unutra i pogledajmo The Trans formers! Ne... ti izaberi! Što god ti želiš! Čak i Wapnera! Možemo gledati Wapnera ako želiš! Cijeli tjedan! Cijeli mjesec! Gledat ću s tobom. Samo me prestani plašiti, Briane, molim te, prestani me plašiti!" Brian Rusk možda nije čuo. Činilo se da njegove oči lebde u njegovom dalekom, spokojnom licu. "Nikad nemoj ići tamo," rekao je. "Potrebne stvari je otrovno mjesto, a gospodin Gaunt je otrovan čovjek. Samo što on i nije stvarno čovjek, Sean. On uopće nije čovjek. Zakuni mi se da nikad nećeš kupiti niti jednu od otrovnih stvari koje gospodin Gaunt prodaje."
"Kunem se! Kunem se!" Seanje brbljao. "Kunem se na mamino ime!" "Ne," Brian je rekao, "ne možeš to napraviti, zato jer je i nju pridobio. Zakuni se na svoje vlastito ime, Sean. Zakuni se na svoje vlastito ime." "Kunem se!" Seanje vikao u vrućoj, tamnoj garaži. Pružio je ruke preklinjući prema bratu. "Zaista se kunem, kunem se na svoje vlastito ime! Sada molim te odloži pušku, Bri -" "Volim te, mali brate." Na trenutak je pogledao bejzbol sličicu. "Sandy Koufax je govno," primijetio je Brian Rusk, i povukao obarač svojim nožnim palcem. Seanov probijajući vrisak užasa se uzdigao iznad praska, koji je bio jednoličan i glasan u vrućoj tamnoj garaži. 33 Leland Gaunt je stajao kod svog izloga, gledajući Main Street nježno se smiješeći. Zvuk pucnja s Ford Streeta je bio slab, ali njegov je sluh bio izoštren i on gaje čuo. Njegov se osmijeh malo raširio. Uzeo je natpis iz izloga, onaj na kojem je pisalo daje otvoren samo prema dogovoru, i stavio novi. Na ovom je pisalo ZATVORENO DO DALJNJE OBAVIJESTI "Sada ćemo se zabavljati," rekao je Leland Gaunt nikome. "Da, gospodiiiiine." 211OSAMNAESTO POGLAVLJE 1 Polly Chalmers nije ništa znala o ovim stvarima. Dok je Castle Rock ubirao prve prave plodove rada gospodina Gaunta, ona je bila vani, na kraju Town Roada #3, kod starog doma Camberovih. Otišla je tamo čim je završila svoj razgovor s Alanom. Završila? pomislila je. Oh, moj Bože, to je previše civilizirano. Nakon što si mu poklopila slušalicu - nije li to ono što si mislila? U redu, složila se. Nakon što sam mu poklopila slušalicu. Ali radio je iza mojih leđa. A kada sam ga zvala zbog toga, sav se zbunio i lagao o tome. Lagao je o tome. Smatram da takvo ponašanje zaslužuje necivilizirani odgovor. Nešto se nelagodno uznemirilo u njoj pri tome, nešto što bi možda progovorilo da mu je dala vremena i prostora, ali nije dala ništa od toga. Nije željela glasove protiv; nije, u stvari, uopće željela razmišljati o svom posljednjem razgovoru s Alanom Pangbornom. Željela je samo obaviti svoj posao ovdje na kraju Town Road #3 i vratiti se kući. Kada dođe, namjeravala se okupati u hladnoj kupki i tada otići u krevet na dvanaest ili šesnaest sati. Taj duboko glas je uspio izreći pet riječi: Ali, Polly... jesi li razmišljala- 212 POTREBNE STVARI
Ne. Nije. Pretpostavila je da će morati razmišljati s vremenom, ali sada je bilo prerano. Kada započne razmišljanje, počet će i bol. Za sada je samo htjela pobrinuti se za posao... i ne misliti ni na što. Dom Camberovih je bio sablasan... po nekima je bio mjesto duhova. Prije ne toliko puno godina, dva čovjeka - mali dječak i šerif George Bannerman - su umrli na vratima dvorišta. Dva druga, Gary Pervier i sam Joe Camber su umrli upravo dolje, u podnožju brda. Polly je parkirala svoj auto iznad mjesta gdje je žena po imenu Do-nna Trenton jednom napravila fatalnu grešku parkirajući svoj Ford Pinto, i izašla van. Azka se ljuljala natrag i naprijed između njenih grudi dok je to radila. Na trenutak je s nelagodom pogledala okolo prema uleknutom trijemu, zidovima bez boje, koji su bili preplavljeni bršljđnom, prozorima koji su većinom bili slomljeni i zurili slijepo u nju. Cvrčci su pjevali svoje glupe pjesme u travi, i vruće je sunce udaralo kao onih groznih dana kada se Donna Trenton ovdje borila za svoj život i za život svog sina. Što radim ovdje ? Polly je pomislila. Što zaboga radim ovdje ? Ali je znala, i to nije imalo nikakve veze s Alanom Pangbornom ili Keltonom ili Odjelom za dječju skrb iz San Francisca. Ovaj mali put nije imao nikakve veze s ljubavlju. Imao je veze s boli. To je bilo sve... ali to je bilo dosta. Nešto se nalazilo u maloj srebrnoj amajliji. Nešto stoje bilo živo. Ako ona ne izvrši svoj dio nagodbe koju je sklopila s Lelandom Ga-untom, to će umrijeti. Nije znala da li bi mogla podnijeti da se natrag vrati na užasnu, nemilosrdnu bol koja ju je probudila u nedjelju ujutro. Da se mora suočavati s takvom boli cijeli život, ubila bi se. "I to nije Alan," šapnula je dok je hodala prema suši s napuklim vratima i zlokobnim nakrivljenim krovom. "Rekao je da neće podići ruku na njega." Zašto bi ti bilo i stalo? onaj dosadan glas je šapnuo. Bilo joj je stalo, jer nije željela povrijediti Alana. Bila je ljuta na njega, da - bijesna u stvari - ali to nije značilo da se mora spustiti na njegov nivo, da se mora ponijeti prema njemu tako podlo kako se on ponio prema njoj. Ali, Polly... da li si razmišljala - 213Stephen King Ne. Ne! Izvest će psinu Aceu Merrillu, i uopće joj nije bilo stalo do Acea - čak ga nikad nije niti upoznala, samo gaje znala po čuvenju. Psina je bila za Acea, ali... Ali Alan koji je poslao Acea Merrilla u Shawshank je tu negdje dolazio. Njeno srce joj je to govorilo. A može li se povući iz ovoga? Može li, čak ako i želi? Sada je bio i Kelton. Gospodin Gaunt joj nije sasvim rekao da će vijesti o onome što se
dogodilo njenom sinu proširitipo cijelom gradu ako ne učini što j oj je rekao...alijoj je to nagovijestio. Ne bimogla podnijeti da se todogodi. Zar nije ženi dozvoljen njen ponos. Kada sve drugo nestane, nije joj barem dato topra vo, taj novčić bez kojeg je njen novčanik potpuno prazan? Da. I da. I da. Gospodin Gaunt joj je rekao da će pronaći jedini alat koji bude trebala u suši; sada je Polly polako počela hodati u tom smjeru. Idi gdje želiš, ali idi tamo živa, Trisha, teta Evvie joj je rekla. Nemoj biti duh. Ali sada, koračajući u sušu Camberovih kroz vrata koja su visila napukla i ukočena na svojim hrđavim utorima, osjećala se poput duha. Nikad se nije osjećala više poput duha u svom životu. Azka se micala između njenih grudi... sada sama. Nešto unutra. Nešto živo. Nije joj se to sviđalo, alijoj se još manje sviđala ideja što bi se dogodilo kada bi ta stvar umrla. Napravit će što joj je gospodin Gaunt rekao, barem ovaj jedan put, prekinuti sve svoje veze s Alanom Pangbornom (bila je greška uopće i započeti s njim, sada je to vidjela, vidjela je to jasno), i zadržati svoju prošlost za sebe. Zašto ne? Napokon, to je bila tako mala stvar. Lopata je bila točno tamo gdje joj je rekao da će biti, naslonjena na jedan zid u prašnjavoj zraci sunčeva svjetla. Primila je njen glatki, istrošeni držak. 214 POTREBNE STVARI
Iznenada joj se učinilo da čuje tiho, predeće rezanje iz skrovitih sjena suše, kao daje bijesan bernardinac koji je ubio velikog Geor-gea Bannermana i uzrokovao smrt Tada Trentona, još uvijek bio ovdje, vratio se iz mrtvih, opakiji nego ikad. Naježila se po rukama i brzo je napustila sušu. Dvorište nije bilo baš veselo - ne s tom praznom kućom koja je mrzovoljno zurila u nju — ali je bilo bolje od suše. Što radim ovdje? njen je um ponovno pitao, očajno, i glas tete Evvie se ponovno vratio: Postaješ duh. To je ono što radiš. Postaješ duh. Polly je stisnula svoje oči. "Prestani!" šapnula je bijesno. "Samo prestani!" Tako je, rekao je Leland Gaunt. Osim toga, stoje tu tako strašno? To je samo mala bezopasna šala. A ako nešto veliko proizade iz toga - neće,
naravno, ali pretpostavimo, primjera radi, da bude - čija bi to bila greška ? "Alanova," šapnula je. Njene su oči nervozno kolutale u svojim dupljama, a njene ruke su se stiskale i otvarale između njenih grudi. "Daje htio razgovarati... da se nije odvojio od mene time stoje okolo njuškao o stvarima koje se njega ne tiču..." Mali glasić je ponovno pokušao govoriti, ali Leland Gaunt gaje prekinuo prije nego je uspio reći i riječ. Ponovno točno, rekao je Gaunt. Što se tiče toga što ovdje radiš, Polly, odgovorna to je dovoljno jednostavan: plaćaš. To je ono što radiš, i to je sve što radiš. Duhovi nemaju ništa s tim. A zapamti ovo, zato jer je to najjednostavniji, najljepši aspekt trgovanja: jednom kada platiš predmet, on pripada tebi. Nisi očekivala da će tako divna stvar biti jeftina, zar ne? Ali kad završiš plaćanje, tvoja je. Imaš potpuno pravo na stvar koju si platila. Da li ćeš sada stajati ovdje i slušati te zastrašujuće glasove cijeli dan, ili ćeš napraviti ono zbog čega si došla ? Polly je ponovno otvorila oči. Azka je nepomično visila na dnu svog lanca. Ako se micala - a sada više nije bila sigurna daje - sada je stala. Kuća je bila samo kuća, predugo prazna i pokazivala je neizbježne znakove zapuštenosti. Prozori nisu bili oči, već obične rupe koje su ostale bez stakla zbog avanturističkih dječaka s kamenjem. Ako je čula nešto u suši - a više nije bila sigurna daje - bio je to samo zvuk daske koja se širila na neubičajenoj listopadskoj vrućini. 215
Stephen King Njeni roditelji su mrtvi. Njen slatki mali dječak je mrtav. I pas koji je vladao ovim dvorištem tako užasno i potpuno tri ljetna dana i noći prije jedanaest godina je bio mrtav. Nije bilo duhova. "Čak niti ja," rekla je, i počela hodati okolo suše. Kada budeš došla do stražnjeg dijela suše, rekao je gospdoin Ga-unt, vidjet ćeš ostatke stare prikolice. Vidjela je; Air-Flovv srebrnih bočnih strana, skoro sakriven iza običnih zlatica i visokih grmova kasnih suncokreta. Pored lijevog kraja prikolice, vidjet ćeš veliki plosnati kamen. Lako gaje pronašla. Bio je velik poput kamena za pločenje vrta. Podigni kamen i kopaj. Na dubini od oko šest centimetara pronaći ćeš Crisco" konzervu. Odmaknula je kamen i kopala. Za manje od pet minuta otkako je započela, oštrica lopate je udarila konzervu. Odbacila je lopatu i kopala
rahlu zemlju svojim prstima, kidajući tanku mrežu korijenja svojim prstima. Trenutak kasnije držala je Crisco konzervu. Bila je hrđava, ali netaknuta. Uništena etiketa je visila i vidjela je recept za kolač iznenađenja od ananasa na stražnjoj strani, (popis sastojaka je uglavnom bilo teško raspoznati zbog crne mrlje plijesni), zajedno s Bisquick kuponom čiji jerok upotrebe istekao 1969. Stavila je svoje prste ispod poklopca i otvorila ga. Dašak zraka koji je izletio prisilio ju je da se trgne i odmakne glavu na trenutak. Onaj glas ju je posljednji put pokušao pitati što ona ovdje radi, ali gaje Polly isključila. Pogledala j e u konzervu i vidj ela ono što j oj j e gospodin Gaunt rekao da će vidjeti: svežanj Gold Bond markica i nekoliko izblijedjelih fotografija žene koja ima spolni odnos sa škotskim ovčarskim psom... Izvadila je te stvari, natrpala ih u svoje džepove na boku, i zatim je žustro obrisala svoje prste u nogavicu svojih traperica. Obećala je sama sebi da će oprati ruke čim bude mogla. Osjećala se prljavom nakon stoje dirala stvari koje su ležale tako dugo pod zemljom. 5 Vrsta masnoće koja se u krutom ili tekućem obliku koristi za kuhanje. 216 POTREBNE STVARI Iz svog drugog džepa je izvadila zapečaćeno poslovno pismo. Na prednjoj stranici sljedeće je bilo natipkano: PORUKA ZA NEUSTRAŠIVOG ;■ LOVCA NA BLAGO. Polly je stavila omotnicu u konzervu, gurnula poklopac natrag, i ponovno je vratila u rupu. Upotrijebila je lopatu da ispuni rupu, i radila je brzo i nemarno. Sada je samo željela što prije otići odavde. Kada je završila, brzo je otišla. Lopatu je bacila u visoki korov. Nije je imala namjeru vratiti u sušu, bez obzira koliko se može naći objašnjenje za zvuk koji je čula. Kada je došla do auta, prvo je otvorila suvozačeva vrata i pretinac za rukavice. Kopala je unutra po hrpi smeća papira dok nije našla staru kutiju šibica. Četiri puta je pokušavala zapaliti malu vaW Bolje skoro potpuno napustila njene ruke, ali su se tako jako tresle, daje prve tri prejako kresnula, beskorisno savijajući njihove papirnate glave. Kada je četvrta zasjala, držala ju je između dva prsta desne ruke, i uzela tamnu hrpu markica i prljavih slika iz svog džepa traperica. Prinijela je vatru hrpi i držala je tamo dok nije bila sigurna da se zapalila. Zatim je bacila šibicu i gurnula papire što dublje kako bi napravila što jači plamen. Žena je bila neishranjena i upalih očiju. Pas je izgledao šugavo i dovoljno pametno da bi mu bilo neugodno. Osjetila je olakšanje dok je gledala kako se površina jedne slike napuhava i dobiva smeđu boju. Kada su se slike počele svijati, bacila je goruću hrpu u prašinu gdje je žena nekoć izmlatila na smrt drugog psa, ovaj puta bernardinca, s palicom za bejzbol.
Vatra je gorila. Mala hrpa markica i fotografija se brzo zgužvala u crni pepeo. Vatra je plamtjela, ugasila se... i u trenutku kada je to napravila, iznenada je vjetar zapuhao kroz mirnoću dana, lomeći grudice pepela u pahuljice. Zavrtile su se prema gore u lijevak i Polly ga je slijedila svojim očima koje su se iznenada raširile i postale uplašene. Odakle je točno taj čudan zapuh vjetra stigao? Oh, molim te! Ne možeš li prestati biti tako prokleto -U tom trenutku, zvuk rezanja, tih poput vanbrodskog motora u praznom hodu, ponovno se pojavio iz vruće, tamne utrobe suše. To nije bila njena mašta i to nije bila daska koja škripi. Bio je to pas. 217Stephen King Polly je pogledala u tom smjeru, uplašena i ugledala je dva upala crvena kruga svjetla koja su zurila u nju iz mraka. Potrčala je oko auta, bolno se udarivši u žurbi bokom u desnu stranu poklopca motora, ušla je unutra, zatvorila prozore i zaključala vrata. Okrenulaje ključ za paljenje. Motor se zavrtio... ali se nije upalio. Nitko ne zna gdje sam, shvatila je. Nitko osim gospodina Gaun- ta... a on neće reći. Na trenutak je zamislila sebe ovdje uhvaćenom u stupicu, kako su i Donna Trenton i njen sin bili uhvaćeni. Tada je motor oživio i krenula je natraške s prilaza tako brzo da je skoro autom sletjela u jarak s druge strane ceste. Prebacila je mjenjač u položaj za vožnju naprijed i krenula u grad što se brže usudila ići. Potpuno je zaboravila na pranje ruku. Ace Merrill se otkoturao iz kreveta negdje u isto vrijeme kada je Brian Rusk četrdeset i pet kilometara dalje pucao sebi u glavu. Otišao je u kupaonu, skidajući svoje prljavo donje rublje dok je hodao, i pišajući sat ili dva. Podigao je jednu ruku i pomirišao ispod pazuha. Pogledao je tuš i odlučio da mu ne treba. Pred njim je bio veliki dan. Tuš je mogao čekati. Napustio je kupaonu ne zamarajući se puštanjem vode - ako je žuto, neka bude i dalje bio je integralni dio Aceove filozofije - i otišao je direktno do niskog ormara, gdje se na ogledalu za brijanje nalazila posljednja droga gospodina Gaunta. Bila je super stvar - laka za nos, vruća za glavu. Skoro je i nestala. Aceu je trebalo puno dodatne snage prošle noći, upravo kako je rekao gospodin Gaunt, ali je mislio da ima još toga tamo odakle je to došlo. Ace je uzeo rub svoje vozačke dozvole kako bi oblikovao nekoliko redova. Ušmrkao ih je sa savijenom novčanicom od pet dolara, i nešto nalik Shrike raketi je ušlo u njegovu glavu. "Bum!" povikao je Ace Merrill svojim najboljim glasom poput Warnera Wolfa3fl. "Idemo dalje!" '■ Sportski komentator. 218
POTREBNE STVARI Povukao je izblijedjele traperice preko svojih golih bokova i tada obukao Harlev-Davidson majicu. To je ono što nose svi dobro odjeveni lovci na blago ove godine, pomislio je i divlje se nasmijao. Bože, ovaj kokain je odličan! Krenuo je prema vratima kada mu je oko zapelo za plijen od prošle noći i sjeti se da je namjeravao nazvati Nata Copelanda u Portsmouth. Vratio se u spavaću sobu, prokopao kroz odjeću koja je bila nabacana navrat-nanos u gornjoj ladici njegovog ormara, i konačno izvadio istrošen adresar. Vratio se u kuhinju, sjeo i okrenuo broj koji je imao. Sumnjao je da će uhvatiti Nata, ali je vrijedilo pokušati. Kokain je zujao i pilio u njegovoj glavi, ali je već mogao osjetiti kako se napadaj smanjuje. Doza kokaina čini od tebe novog čovjeka. Jedini problem je bio, da je prva stvar koju je novi čovjek želio bila još jedna doza, a Aceova zaliha je bila ozbiljno ispražnjena. "Da?" oprezan glas je rekao u njegovo uho, i Ace je shvatio daje ponovno pobijedio -pratila gaje sreća. "Nat!" povikao je. "Tko to prokletstvo kaže?" "/a kažem, stara kljusino. Ja kažem!" "Ace? Jesi li to ti?" "Nitko drugi! Kako ide, stari Natty?" "Išlo je i bolje." Nat nije zvučao previše sretan da čuje svog starog prijatelja iz strojarske radionice u Shavvshanku. "Što hoćeš, Ace?" "Pa, jel' to način da se razgovara s prijateljem?" Ace je pitao prijekorno. Nagnuo je slušalicu između uha i ramena i povukao prema sebi par hrdavih limenki. Jedna od njih je došla iz zemlje iza starog doma Treblehornovih, a druga iz rupe u podrumu stare farme Mastersovih, koja je potpuno izgorila kada je Ace imao samo deset godina. Prva limenka je sadržavala samo četiri knjižice S & H Green markica i nekoliko povezanih paketića kupona Raleigh cigareta. Druga je sadržavala nekoliko snopova miješanih markica i šest smotuljaka centi. Osim što nisu izgledali kao obični centi. Bili su bijeli. 219Stephen King "Možda sam samo želio vidjeti kako si," zezao je Ace. "Znaš, provjeriti stanje tvoje probave, vidjeti kako je tvoja zaliha K-Y. Takve stvari." "Što želiš, Ace?" Nat Copeland je ponovio umorno. Ace je izvukao jedan smotuljak centi iz stare Crisco limenke. Papir je izblijedio od svoje originalno ljubičaste boje u mutnu ispranu ružičastu. Istresao je dva centa na svoju ruku i znatiželjno ih pogledao. Ako itko zna o tim stvarima, Nat Copeland je bio taj. Nekoć je bio vlasnik dućana u Kittervju koji se zvao Copelan-dovi novčići i kolekcionarske stvari. Imao je svoju vlastitu privatnu zbirku -jednu od
deset najboljih u Novoj Engleskoj, barem prema samom Natu. Zatim je i on otkrio čuda kokaina. Četiri ili pet godina nakon tog otkrića, razdvojio je svoju zbirku novčića jedan po jedan i uložio u svoj nos. 1985, policija koja se javila na nečujni alarm u dućanu novčića Long John Silver u Portlandu, pronašla je Nata Cope-landa u stražnjoj sobi, kako trpa srebrne dolare Lady Libertv u torbu od antilop kože. Ace gaje upoznao nedugo nakon toga. "Pa, imam pitanje, sada kada si to spomenuo." "Pitanje? To je sve?" "To je apsolutno sve, staro momče." "U redu." Natov glas se malo opustio. "Onda pitaj. Nemam cijeli dan." "U redu," rekao je Ace. "Zaposlen, zaposlen, zaposlen. Moraš otići na neka mjesta i posjetiti neke ljude, jesam li u pravu, Natty?" Ludo se smijao. Nije to bila samo droga; to je bio dan. Nije se vratio prije prvog svjetla, kokain koji je uzeo gaje držao budnim skoro do deset ujutro unatoč povučenim zaslonima i njegovom fizičkom naporu, i još uvijek se osjećao spremnim jesti čelične rešetke i pljuvati van čavle od deset centi. A zašto ne? Zašto prokletstvo ne?Stajao je na rubu bogatstva. Znao je to, osjećao je to u svakom vlaknu. "Ace, da li se nešto zaista nalazi na onoj stvari koju nazivaš svojom pameti ili si nazvao samo zato da me zezaš?" "Ne, nisam nazvao da te zezam. Daj mi pravu informaciju, Na-tty i ja ću ti možda dati pravu drogu". Jako pravu. POTREBNE STVARI " Igra riječi u engleskom - "dope" znači i droga i informacija. "Stvarno?" Glas Nata Copelandaje odmah izgubio oštrinu. Postao jeprigušen, skoro pun strahopoštovanja. "Dali me zajebavaš, Ace?" "Najbolje, najpravije sranje koje sam ikad imao, Natty Bumppo, moje momče." "Možeš li me uključiti?" "Nimalo ne sumnjam," rekao je Ace, misleći da neće tako nešto napraviti. Izvukao je još tri ili četiri neobična centa iz njihovog starog, izblijedjelog smotuljka. Sada ih je gurnuo u ravnu liniju svojim prstom. "Ali moraš mi učiniti uslugu." "Reci." "Što znaš o bijelim centima?" S druge strane linije je bila stanka. Tada je Nat rekao oprezno, "Bijelim centima? Misliš li na čelične cente?" * "Ne znam što mislim - ti si skupljač novca, ne ja." "Pogledaj datume. Vidi da li su iz godina od 1941. do 1945." Ace je okrenuo cente ispred sebe. Jedan je bio iz 1941; četiri su bila iz 1943; posljednji je bio iz 1944. "Da. Jesu. Koliko vrijede, Nat?" Pokušavao je prikriti pohlepu u svom glasu i nije bio potpuno uspješan.
"Ne puno pojedinačno," rekao je Nat, "ali prokleto više od običnih centi. Možda dva dolara po komadu. Tri ako su U.C. "Stoje to?" "Ako nisu bili u prometu. Kao ispod čekića. Imaš li ih puno, Ace?" "Samo nekoliko," rekao je Ace, "samo nekoliko, Natty, moj prijatelju." Ali, bio je razočaran. Imao je šest smotuljaka, tri stotine centi, i one koje je gledao po njemu nisu bili u naročito dobrom stanju. Nisu bili sasvim za baciti, ali su bili daleko od toga da su sjajni i novi. Šest stotina dolara, najviše osam stotina. Ne ono što bi nazvao velikim nalazom. "Pa, donesi ih i daj da pogledam," rekao je Nat. "Mogu ti ponuditi najvišu cijenu." Oklijevao je i tada dodao: "I donesi malo onog strašnog praha sa sobom." "Razmislit ću o tome," rekao je Ace. "Hej, Ace! Nemoj prekinuti!" "Jebi se, Natty," odgovorio je Ace i upravo to napravio. Sjeo je tamo gdje je bio na trenutak, razmišljajući o centima i dvjema hrđavim limenkama. Bilo je nešto jako čudno u svemu tome.
220 221Stephen King Beskorisne markice i čelični centi vrijedni šest stotina dolara. Čemu je to vodilo? To i je pravo prokletstvo toga, pomislio je Ace. Ne vodi ničemu. Gdje su prave stvari? Gdje je prokleto BOGATSTVO? Odmaknuo se od stola, otišao u spavaću sobu, i ušmrknuo ostatak droge koju mu je dao gospodin Gaunt. Kada je ponovno izašao, imao je knjigu s planom u njoj i osjećao se znatno veselije. Vodilo je nečemu. Sasvim je dobro vodilo. Sada kada je malo razbistrio svoj mozak, mogao je to vidjeti. Napokon, bilo je puno križeva na toj mapi. Našao je dva tajna skrovišta točno tamo gdje su križići sugerirali da će biti, svaki označen s velikim, plosnatim kamenom. Križići + Plosnato kamenje = Zakopano blago. Činilo se daje Pop bio malo mekši pod stare dane nego što su ljudi iz grada vjerovali, da je na kraju imao malo problema u razlikovanju dijamanata i prašine, ali velike stvari -zlato, novci, možda vrijednosni papiri - trebali su biti negdje, ispod jednog ili više plosnatih kamena. Dokazao je to. Njegov je stric zakopao vrijedne stvari, ne samo hrpe pljesnivih starih markica. Na staroj farmi Mastersovih je pronašao šest smotuljaka čeličnih centi vrijednih barem šest stotina dolara. Ne puno... ali pokazatelj.
"Tamo je vani," Ace je rekao tiho. Njegove su oči luđačke sjale. "Sve je tamo vani - u jednoj od ostalih sedam rupa. Ili u dvije. Ili u tri." Znaoje to. Uzeo je mapu na smeđem papiru iz knjige i pustio da mu prst luta od jednog križa do drugog, pitajući se da li su neka vjerojatnija od drugih. Aceov prst se zaustavio na starom domu Joea Cambera. To je bila jedina lokacija na kojoj su dva križića bila zajedno blizu. Njegov se prst počeo polako micati natrag i naprijed između njih. Joe Camber je umro u tragediji koja je uzela još tri druga života. Njegova žena i sin su tada bili odsutni. Na odmoru. Ljudi poput Cam-berovih nisu obično odlazili na odmor, ali Charitv Camber je dobila nešto novaca na državnoj lutriji, kako se Ace sjećao. Pokušao se još sjećati, ali je u njegovoj glavi bilo mutno. Tada je imao svog posla -puno posla.
POTREBNE STVARI Stoje gđa Camber napravila kada su se ona i njen mali sin vratili sa svog malog puta i otkrila daje Joe - svjetsko govno, prema svemu što je Ace čuo - mrtav? Preselili su se iz države, zar ne? A imetak? Možda gaje željela pohraniti u žurbi. U Castle Rocku, jedno je ime bilo iznad svih drugih kada se radilo o pohranjivanju stvari u žurbi; to je ime bilo Reginald Marion "Pop" Merrill. Da li gaje otišla vidjeti? Ponudio bi joj mršave obroke - to je bio njegov način - ali ako je žudila za odlaskom, možda su joj mršavi obroci odgovarali. Drugim riječima, dom Camberovih je možda isto pripadao Popu u vrijeme njegove smrti. Ta se mogućnost pretvorila u sigurnost u Aceovoj glavi, samo nekoliko trenutaka nakon što mu je sinula. "Dom Camberovih," rekao je. "Kladim se daje tamo! Zfla/ndaje to tamo!" Tisuće dolara! Možda deseci tisuća! Mili Bože! Zgrabio je mapu i vratio je natrag u knjigu. Zatim je krenuo u Chevy koji mu je gospodin Gaunt posudio, skoro trčeći. Jedno gaje pitanje ipak izjedalo: Ako je Pop stvarno razlikovao dijamante od prašine, zašto se uopće zamarao zakapajući markice? Ace je nestrpljivo odbacio to pitanje i izašao na cestu prema Castle Rocku. Danforth Keeton se vratio kući u Castle View upravo kada je Ace odlazio prema ruralnijoj okolici grada. Buster je još uvijek lisicama bio privezan za kvaku vrata svog cadillaca, ali njegovo raspoloženje je bilo divlje euforično. Proveo je posljednje dvije godine boreći se protiv sjena, a sjene su pobjeđivale. Stigao je do točke kada se počeo bojati daje možda
počeo gubiti razum... stoje, naravno, bilo upravo ono što su Oni željeli da on vjeruje. Vidio je nekoliko "satelitskih tanjura" na svojoj vožnji od Main Streeta prema domu na Viewu. Već ih je prije primijećivao, i pitao se nisu li oni možda dio onoga što se događa u gradu. Sada je bio siguran. To nisu uopće bili "satelitski tanjuri". Bili su to prekidači ra- 222 223Stephen King zuma. Možda nisu svi bili usmjereni prema njegovoj kući, ali je mogao biti siguran da oni koji nisu, da su usmjereni prema nekolicini drugih ljudi koji su razumjeli da se sprema monstruozna urota. Buster je parkirao na prilazu i pritisnuo otvarač vrata garaže pričvršćen na njegov štitnik od sunca. Vrata su se počela podizati, ali je u istom trenutku osjetio monstruoznu bol koja je prošla kroz njegovu glavu. Shvatio je da je i to dio toga - Oni su zamijenili njegov pravi Wizard otvarač vrata garaže nečim drugim, nečim što je slalo loše zrake u njegovu glavu istovremeno s otvaranjem vrata. Skinuo ga je sa štitnika i bacio kroz prozor prije nego je ušao u garažu. Isključio je motor, otvorio vrata, i izašao van. Lisice su ga prive-zale za vrata efikasno poput lanca za gušenje. Alat je bio instaliran uredno na kukama na zidu, ali je bio izvan dohvata. Buster se nagnuo u auto i počeo trubiti. Mvrtle Keeton, koja je tog poslijepodneva trebala izvršiti svoj zadatak, ležala je gore na svom krevetu u uznemiravajućem polusnu, kada je truba zasvirala. Odmah se uspravila, a oči su se od užasa izbu-ljile. "Ja sam to napravi7a.'"protisnula je. "Napravila sam što ste tražili da napravim, sada me molim vam ostavite na miru!" Shvatila je daje sanjala, da gospodin Gaunt nije ovdje, i ispustila dah u dugom, drhtavom uzdahu. TU-TU! TU-TU! TUUUUUUUUU-TUUUUUUUUUUU! Bila je to truba cadillaca. Zašto je Danforth sjedio u garaži, svirajući trubu? Pretpostavljala je daje bolje da ode pogledati. "Ali samo neka proba povrijediti moju lutku," rekla je tihim glasom. Pažljivo ju je smjestila u sjenu ispod svoje strane kreveta. "Samo neka proba, jer to neću tolerirati." Mvrtle je bila jedna od mnogobrojnih ljudi koji su toga dana posjetili Potrebne stvari, samo još jedno ime s kvačicom pored njega na popisu gospodina Gaunta. Došla je, poput mnogih dragih, zato jer joj je gospodin Gaunt rekao da dođe. Dobila je poruku na način koji bi njen muž potpuno razumio: čula ju je u svojoj glavi. 224 POTREBNE STVARI
Gospodin Gaunt joj je rekao daje došlo vrijeme da dovrši plaćanje za svoju lutku... to jest, ako je želi zadržati. Trebala je uzeti metalnu kutiju i zapečaćeno pismo Kćerima Isabelle Hali, pored Naše Gospe od mirnih voda. Kutija je imala rešetkice na svakoj strani, osim na dnu. Mogla je čuti zvuk slabog tiktakanja iznutra. Pokušala je pogledati kroz jedne okrugle rešetke - izgledale su poput zvučnika na staromodnim radio-aparatima - ali je mogla samo vidjeti mutan predmet u obliku kocke. A iskreno, nije se niti jako potrudila pogledati. Činilo joj se bolje - sigurnije - da ne pogleda. Jedan je auto bio na parkiralištu malog crkvenog kompleksa kada je Mvrtle, koja je išla pješice, stigla. Ipak, sam hodnik župe je bio prazan. Provirila je preko znaka nalijepljenog na prozor smještenog u gornjoj polovici vrata, kako bi bila sigurna, zatim pročitala natpis. ISABELLINE KĆERI SASTANAK U UTORAK U 19 POMOGNITE NAM PLANIRATI "NOĆ CASINA"! Mvrtle se uvukla unutra. S njene lijeve strane se nalazila gomila svjetlo obojanih pregradaka koji su se nalazili uza zid - ovdje su djeca na dnevnom boravku ručala, a djeca koja su nedjeljom dolazila na vjeronauk ovdje su držala svoje različite crteže i radne projekte. Mvrtle je bilo rečeno da stavi svoj predmet u jedan od tih pregradaka, i tako je napravila. Točno je pristajalo. U prednjem dijelu sobe je bio stol predsjednice, s američkom zastavom na lijevoj strani i zastavom koja je prikazivala Dijete iz Praga38 na desnoj. Stol je već bio postavljen za večernji sastanak,s perima, olovkama, papirima za potpisivanje za Noć Casina, i u sredini, s dnevnim redom predsjednice. Mvrtle je stavila omotnicu koju je gospodin Gaunt dao ispod tog papira, kako bije Betsy Vigue, ovogodišnja predsjednica aktivnosti Isabellinih kćeri odmah vidjela čim podigne svoj dnevni red. PROČITAJTE TO ODMAH, VI PAPINE KURVE bilo je natipkano na prednjoj stranici velikim tiskanim slovima. Mvrtle je na prstima izašla iz dvorane Kćeri Isabelle Hali dok joj je srce ubrzano tuklo u grudima, a krvni tlak bio negdje do neba. Va- ■'" Kip djeteta Isusa Krista koji se nalazi u crkvi Naše Gospe od pobjede u Pragu. 225Stephen King ni je na trenutak zastala, pritisnula ruku na svoje obilne grudi, poku-šavajući doći do daha. I vidjela je nekoga tko je žurio iz dvorane Knights of Columbus iza crkve. Bila je to June Gavineaux. Izgledala je uplašeno i puna krivnje poput Mvrtle. Pojurila je niz drvene stube do parkirališta tako brzo da je skoro pala i zatim brzo otišla prema jedinom parkiranom autu, dok su niske pete žustro udarale na vrućoj površini. Podigla je pogled, ugledala Mvrtle i problijedila. Tada je izbliza pogledala Mvrtleino lice... i shvatila.
"I ti?" pitala je tihim glasom, čudan osmijeh, i veseo i mučan, pojavio se na njenom licu. Bio je to izraz djeteta koje se obično dobro ponašalo i koje je, zbog razloga koje i samo ne razumije, stavilo miša u ladicu stola svoje najomiljenije nastavnice. Mvrtle je osjetila da se na njenom licu pojavio isti tip osmijeha. Ipak, pokušavala se pretvarati. "Za Boga miloga! Ne znam o čemu govoriš!" "Da, znaš." June je brzo pogledala okolo, ali je tog neobičnog po-slijepodneva ovaj ugao pripadao samo ovim dvjema ženama. "Gospodin Gaunt." Myrtle je kimnula i osjetila da joj obrazi gore od žestokog, neuo-bičajenog crvenila. "Što si ti uzela?" June je pitala. "Lutku. Što si ti uzela?" "Vazu. Najljepšu kloazoniranu vazu koju si ikad vidjela." "Što si ti napravila?" Lukavo se smiješeći, June je uzvratila: "Što si ti napravila?" "Nije važno." Mvrtle je ponovno pogledala prema Dvorani Kćeri Isabelle i tadapuhnula. "Ionako nije važno. Oni su samo katolici." "To je točno," June, (koja je sama bila propali katolik), je odgovorila. Tada je otišla do svog auta. Mvrtle je nije tražila daje poveze, a June Gavineaux joj nije ponudila. Mvrtle je brzo otišla s parkirališta. Nije podigla pogled kada je June projurila pored nje u njenom bijelom Saturnu. Mvrtle je samo željela otići kući, odspavati dok bude gladila svoju dražesnu lutku, i zaboraviti stoje napravila. To, sada je otkrivala, i neće biti tako jednostavno kako se nadala. 226 POTREBNE STVARI TUUUUUUUUUUUUUUUUUUU-TUUUUUUUUUUUUU-UUUUUUUUUUUUUU! Buster je smjestio svoj dlan na trubu i spustio ga. Treštanje je zvonilo i lupalo u njegovim ušima. Gdje je prokletstvo ta kurva? Konačno su se otvorila vrata između garaže i kuhinjskih vrata. Mvrtle je gurnula svoju glavu. Njene su oči bile velike i uplašene. "Pa, konačno," rekao je Buster, puštajući trubu. "Pomislio sam da si umrla na zahodu." "Danforthe? Što se dogodilo?" "Ništa. Stvari su bolje nego što su bile u posljednje dvije godine. Trebam samo malu pomoć, to je sve." * Mvrtle se nije pomaknula. "Ženo, dovući svoju debelu guzicu ovamo!" Nije željela ići -plašio ju je - ali običaj je bio star i dubok i teško ga je bilo promijeniti. Došla je do mjesta gdje je stajao na djeliću mjesta iza otvorenih vrata auta. Hodala je polako, njene papuče su se vukle po betonskom podu na način koji je Bustera tjerao da škripi zubima. Vidjelaje lisice i oči su joj se raširile. "Danforthe, što se dogodilo ?"
"Ništa što ja ne bih mogao srediti. Dodaj mi pilu, Myrt. Onu na zidu. Ne - kad bolje razmislim, sada nije važna pila. Umjesto toga mi dodaj veliki odvijač. I onaj čekić." Počela se povlačiti od njega, njene ruke su išle prema grudima i tamo se spojile u zabrinutom čvoru. Brzo poput zmije, maknuvši se prije nego je ona mogla doći van njegova dohvata, Buster je pružio svoju slobodnu ruku kroz otvoren prozor i zgrabio je za kosu. "Au/"povikala je, uzaludno hvatajući njegovu šaku. "Danforthe, aulAUUU!" Buster ju je privukao sebi, lica stisnutog u užasnu grimasu. Dvije velike žile su kucale na njegovom čelu. Osjetio je kako njena ruka udara po njegovoj šaci, ne više nego što bi osjetio ptičja krila. "Donesi što sam ti rekao!"Vikao je i gurnuo joj glavu prema naprijed. Udario je njome po vrhu otvorenih vrata jednom, dva, tri puta. "Da li si se rodila glupa ili si samo takva odrasla? Donesi, donesi, donesi!" 227Stephen King \ "Danforthe, tome boli!" "Točno!" povikao je, i još jednom udario njenom glavom o vrh otvorenih vrata cadillaca, ovaj puta puno jače. Koža na njenom čelu se rasjekla i tanki mlaz krvi počeo je curiti niz lijevu stranu njenog lica. "Hoćeš li me poslušati, ženo?" "Da! Da! Da!" 'Dobro." Otpustio je stisak na njenoj kosi. "Sada mi daj veliki odvijač i čekić. I isto tako nemoj me pokušati prevariti." Mahnula je desnom rukom prema zidu. "Ne mogu dohvatiti." Nagnuo se naprijed, malo istežući svoju vlastitu ruku dozvoljavajući joj da napravi korak naprijed prema zidu gdje je visio alat. Prste je i dalje držao čvrsto zamotane oko njene kose, dok je tražila. Kapi krvi veličine novčića od deset centi kapale su na i između njenih papuča. Njena ruka se zatvorila oko jednog alata, i Danforth je žustro za-tresao njenom glavom, onako kako bi možda terijer zatresao mrtvim štakorom. "Neto, Dumbo," rekao je. "To je bušilica. Dali sam tražio bušilicu? Ha?" "Ali Danforthe -A UU! -ne vidim!" "Pretpostavljam da bi htjela da te pustim. Tada bi mogla odjuriti u kuću i pozvati Njih, zar ne?" "Nemam pojma o čemu govoriš!" "Oh, ne. Ti si tako nevino malo janje. Bila je to slučajnost što si me odvukla u nedjelju kako bi jebeni zamjenik mogao staviti one lažljive ceduljice po cijeloj kući - želiš li da to povjerujem?" Pogledala ga je kroz svoju zapletenu kosu. Krv je stvorila fine kapljice na njenim trepavicama. "Ali... ali Danforthe... ti si pozvao mene van u nedjelju. Rekao si -"
Snažno ju je povukao za kosu. Mvrtle je zavrištala. "Samo uzmi što sam ti rekao. O tome možemo diskutirati kasnije." Ponovno je pipala po zidu, spuštene glave, kosa, (osim dijela u Busterovoj šaci), je visila na njenom licu. Njeni tapkajući prsti dodirnuli su veliki odvijač. "To je taj," rekao je. "Pokušajmo naći ono drugo, što kažeš?" Tražila je još malo, i konačno su njeni uznemireni prsti naišli na perforiranu gumenu cijev koja je pokrivala držak Craftsman čekića. 228 POTREBNE STVARI "Dobro. Sada mi ga dodaj." Povukla je čekić s njegove kuke, i Buster ju je privukao. Pustio je njenu kosu, spreman da zgrabi novi pramen ako bude pokazivala znakove da će pobjeći. Mvrtle nije pokušala. Bila je uplašena. Samo je željela da joj se dozvoli da se vrati gore, gdje bi se privinula uz svoju prekrasnu lutku i otišla spavati. Željela je zauvijek zaspati. Uzeo je alat iz njenih ruku koje nisu pružale otpor. Stavio je vršak svog odvijača na kvaku, zatim nekoliko puta udario vrh odvijača čekićem. Kod četvrtog udarca, kvaka se odlomila. Buster je izvukao prsten lisice iz nje, zatim bacio i kvaku i odvijač na betonski pod. Prvo je otišao do dugmeta koje je zatvaralo vrata garaže. Tada, dok su se bučno spuštala niz svoje utore, krenuo je prema Mvrtle s čekićem u ruci. ♦ "Da li si spavala s njim, Mvrtle?" pitao je tiho. "Što?" Gledala gaje tupim, apatičnim očima. Buster je počeo udarati glavom čekića po dlanu svoje ruke. Stvarao je mekan, mesnat zvuk - tup! tup! tup! "Da li si spavala s njim nakon što ste vas dvoje stavili proklete ružičaste ceduljice po cijeloj kući?" Glupo gaje gledala, ne shvaćajući, a Buster je sam zaboravio daje ona bila s njim kod Mauricea kada je Ridgewick provalio i to napravio. "Bustere, o čemu go -" Stao je, njegove oči su se počele širiti. "Kako si me nazvala?" Apatija je napustila njene oči. Počela je uzmicati od njega, savijajući ramena kako bi se zaštitila. Iza njih, vrata garaže su stala. Sada su jedini zvuci u garaži bili zvukovi njihovih nogu koje su se vukle po podu i nježno zveckanje lanca lisice dok se ljuljalo naprijed i natrag. "Oprosti," šapnula je. "Oprosti, Danforthe." Tada se okrenula i potrčala prema kuhinjskim vratima. Uhvatio ju je tri koraka od njih, ponovno koristeći njenu kosu kako bi je privukao. "Kako si me nazvala?" povikao je, i podigao čekić. Njene su se oči okrenule kako bi slijedile njegovo podizanje. "Danforthe, ne, molim te!" , "Kako si me nazvala ? Kako si me nazvala ?" Izvikivao je to ponovno i ponovno, i svaki put kada je postavio pitanje, istaknuo gaje tihim, mesnatim zvukom: Dum. Dum. Dum.
229Stephen King POTREBNE STVARI 8 Ace se dovezao do dvorišta Camberovih u pet sati. Gurnuo je mapu s blagom u stražnji džep, tada je otvorio prtljažnik. Uzeo je pijuk i lopatu koje je gospodin Gaunt pažljivo pripremio i otišao do kosog, obraslog trijema koji se nalazio uz kuću. Izvadio je mapu iz stražnjeg džepa i sjeo na stube kako bi je proučio. Kratkotrajni efekt kokaina je prestao, ali njegovo srce je još uvijek žustro udaralo u prsima. Otkrio je da je i potjera za blagom isto stimulant. Na trenutak je pogledao na dvorište obraslo korovom, uleknutu šupu, grmove suncokreta koji su slijepo zurili. Nije puno, ali svjedno mislim daje to to, pomislio je. Mjesto gdje ću braću Corson staviti iza sebe zauvijek i pored toga, obogatiti se. Ovdje je - nešto od toga ili sve. Točno ovdje. Osjećam to. Ali bilo je to više od osjećaja- mogao je to čuti, kako mu nježno pjeva. Pjeva ispod zemlje. Ne samo deseci tisuća, već stotine tisuća. Možda i milijun. "Milijun dolara," Ace je šapnuo tihim, prigušenim glasom i nagnuo se nad mapu. Pet minuta kasnije je tragao na zapadnoj strani kuće Camberovih. Hodajući prema stražnjem dijelu kuće, skoro skriveno u visokom korovu, našao je ono stoje tražio-velik, plosnat kamen. Podigao gaje, bacio i počeo uzbuđeno kopati. Za manje od dvije minute kasnije, čuo se prigušen udarac kada je oštrica udarila u hrđavi metal. Ace je pao na koljena, rujući po prljavštini poput psa koji traži zakopanu kost i minutu kasnije je iskopao limenku boje Sherwin-Williams koja je ovdje bila zakopana. Većina požrtvovnih korisnika kokaina su i požrtvovano grizli nokte i Ace nije bio iznimka. Nije imao nokte kojima bi podigao poklopac i tako ga nije mogao maknuti. Boja oko ruba se osušila u tvrdoglavo ljepilo.Gunđajući zbog neuspjeha i bijesa, Ace je izvukao svoj džepni nož, gurnuo oštricu ispod ruba limenke i podigao poklopac. Pohlepno je zavirio unutra. Računi! Snopovi i snopovi računa! S povikom ih je uzeo, izvukao ih van... i vidio da gaje pohlepa 230 prevarila. Tu je bilo samo još više markica. Ovaj puta Red Bali mar-kice, vrsta koja se mogla otkupiti samo južno od Mason-Dixon granice39... i tamo sve do 1964. kada je kompanija propala. "Seri vatru i uštedi šibice !"povik&o je Ace. Bacio je markice na stranu. One su se razmotale i počele juriti u nježnom, vrućem povjetarcu koji se
podigao. Neke su se uhvatile i lepršale na korijenju poput prašnih zastava. "Pizda! Kopile! Kurvin sin!" Rovao je po limenci, čak ju je i izokrenuo da vidi da li je nešto nalijepljeno na dno i nije ništa našao. Bacio ju je, gledao je na trenutak, zatim odjurio i udario nogom poput nogometne lopte. Ponovno je u džepu potražio mapu. Jednu sekundu je bio u panici kada se uplašio da nije tamo, da ju je nekako izgubio, ali ju je samo gurnuo sve do dna u svojoj želji da krene na posao. Trgnut) ju je van i pogledao je. Drugi je križ bio pored suše... i iznenada se divna ideja pojavila u Aceovoj glavi, osvjetljavajući tamo unutra ljutu tminu poput vatrometa 4. srpnja. Konzerva koju je upravo iskopao je bila varka! Pop je možda mislio da će netko naići na činjenicu daje on označio različite zalihe plosnatim kamenjem. Tako je izveo malo starog trika mamca i zamjene kod Camberovog doma. Samo da bi bio siguran. Tragač koji bi našao jedno beskorisno blago, ne bi nikad pogodio dapostojijošjeđ-na zaliha, ovdje na istom imanju ali na malo udaljenijem mjestu... "Osim ako imaju mapu," šapnuo je Ace. "Kao ja." Zgrabio je pijuk i lopatu i odjurio prema suši, širokih očiju, dok se znojna, prosijeda kosa raščupala sa strane njegove glave. Vidio je staru Air-Flow prikolicu i potrčao prema njoj. Bio je skoro tamo kada je njegova noga udarila u nešto i pao je raskrecen na zemlju. Podigao se na trenutak, gledajući okolo. Odmah je vidio na što se spotaknuo. 39 Granica između država Maryland i Pennsylvania. Poznata je po tome stoje do kraja građanskog rata odvajala države Juga u kojima su još uvijek postojali rohovlas-nici i država Sjevera. 231Stephen King Bila je to lopata. Jedna sa svježom zemljom na oštrici. Acea je počeo obuzimati loš osjećaj; zaista jako loš osjećaj. Počeo je u njegovom trbuhu, zatim se raširio prema gore do gradi i dolje prema jajima. Njegove su se usne odmaknule od zubiju, jako polako u ružno rezanje. Stao je na noge i vidio kamenu oznaku koja je ležala u blizini, s blatnom stranom okrenutom prema gore. Bio je bačen na stranu. Netko je ovdje bio prvi... i to nedavno, po svemu sudeći. Netko gaje prestigao kod blaga. "Ne," šapnuo je. Riječ je ispala iz njegovih režećih usta poput kapi trule krvi ili zaražene sline. "Ne!" Nedaleko od lopate i podignutog kamena, Ace je vidio hrpu rahle zemlje koja je nemarno pobacana natrag u rupu. Zanemarujući i svoj alat i lopatu koju je lopov za sobom ostavio, Ace je ponovno pao na koljena i počeo grepsti zemlju iz rupe. Za kratko vrijeme, pronašao je Crisco limenku.
Izvadio ju je van i otvorio limenku. Unutra nije bilo ničega osim bijele omotnice. Ace ju je izvadio van i otvorio je. Dvije su stvari odlepršale van: list presavijenog papira i manja omotnica. Ace je ignorirao drugu omotnicu za sada i odmotao papir. Bila je to tipkana poruka. Njegova su se usta otvorila dok je čitao svoje vlastito ime na vrhu lista. Dragi Ace, Ne mogu biti siguran da li ćeš ovo pronaći, ali nema zakona protiv nadanja. Bilo je zabavno slati te u Shawshank, ali ovo je još bolje. Da mije barem vidjeti tvoje lice kada završiš s čitanjem ovoga! Nedugo nakon što sam te poslao u zatvor, otišao sam posjetiti Popa. Često sam ga viđao - u stvari, jednom mjesečno. Imali smo dogovor: davao mije sto dolara mjesečno i dozvolio sam mu da nastavi sa svojim ilegalnim zajmovima. Sve vrlo civilizirano. U toku tog posebnog sastanka, ispričao se da mora ići na WC - "nešto stoje pojeo," rekao je. Ha-ha! Iskoristio sam priliku i provirio u njegov stol, kojeg je ostavio otključanog. Takva nepažnja nije bila nalik njemu, ali mislim da se bojao da će napuniti gaće ako ne ode odmah na zahod. Ha! 232 POTREBNE STVARI Našao sam samo jedan zanimljiv predmet, ali taj je bio super. Iz-■ gledao je poput mape. Na njoj je bilo puno križića, ali jedan križić -onaj koji je označavo ovo mjesto -je bio označen crveno. Vratio sam mapu prije nego se Pop vratio. Nikad nije doznao da sam je pogledao. Došao sam ovamo odmah nakon njegove smrti i iskopao Crisco limenku. U njoj je bilo više od dvije stotine tisuća dolara, Ace. Ipak, ne brini - odlučio sam "na jednake dijelove" i ostavit ću ti točno ono što zaslužuješ. Dobro došao natrag u grad, Glupane! Srdačno Alan Pangborn Šerif Castle okruga P.S.: Pametnom čovjeku je ijednariječ dovoljna, Ace* sada kada znaš, "podnesi poraz" i zaboravi cijelu stvar. Znaš staru poslovicu - tko prvi, njegova djevojka. Ako me ikad pokušaš proganjati zbog stričevog novca, izbost ću ti novi šupak i ugurati tvoju glavu u njega. Vjeruj mi što se toga tiče. A.P. Ace je pustio da list papira isklizne iz njegovih umrtvljenih prstiju i otvorio je drugu omotnicu. Iz nje je ispala novčanica od jednog dolara. Odlučio sam "na jednake dijelove" i ostavit ću ti točno ono što zaslužuješ. "Ti, gadna svinjo, "Ace je šaptao, i podignuo je novčanicu od jednog dolara drhtavim prstima. Dobro došao natrag u grad, Glupane! "Ti KURVIN SINE!" Ace je vikao tako jako daje osjetio kako ga nešto u grlu steže i skoro puca. Jeka je nejasno vraćala:... sine... sine... sine...
Počeo je trgati dolar, zatim je prisilio prste da se opuste. Huh-uh. Nikako, momče. To će sačuvati. Taj kurvin sinje htio Popov novac, zar ne? Ukrao je ono stoje po pravu pripadalo Popovom posljednjem živućem rođaku, zar ne? Pa, u redu. Dobro. Krasno. Ali on je sve morao uzeti. Pa, kada odstrani njegova muda svojim džepnim nožem, namje- 233Stephen King ravao je nabiti novčanicu od jednog dolara u krvavu rupu gdje su se nalazila. "Želiš novac, momče?" Ace je pitao nježnim, sanjarskim glasom. "U redu. To je u redu. Nema problema. Nema... jebenog... problema." Stao je na noge i počeo hodati natrag prema autu, ukočenom, te-turavom verzijom svog uobičajenog gangsterskog šepirenja. Dok je stigao tamo, skoro je trčao. 234
TREĆI DIOin
O
.V te "•■• *% i i, . 'v. ■ i» DEVETNAESTO POGLAVLJE ♦ 1 Do petnaest do šest, čudan se sumrak počeo uvlačiti u Castle Rock; glave olujnog oblaka počele su se skupljati na južnom horizontu. Tiha, udaljena tutnjava se orila preko šuma i polja iz tog smjera. Oblaci su se kretali prema gradu, povećavajući se dok su dolazili. Ulična svjetla, kojima je upravljala glavna fotoelektrična ćelija, su se uključila punih pola sata ranije nego obično u ovo doba godine. U Lower Main Streetu je bila prometna strka. Preplavila su ga vozila Teritorijalne policije i TV kombiji. Pozivi preko radija su pucketali i ispreplitali se u vrućem, mirnom zraku. Televizijski tehničari su ispuštali kabel i urlali na ljude - uglavnom djecu - koja su se spoticala preko njegove labave duljine prije nego su ga uspjeli privremeno učvrstiti trakama na pločnik. Fotografi iz četvero dnevnih novina su stajali izvan barikada pred Općinskom zgradom i snimali fotografije koje će se sljedećeg dana pojaviti na naslovnim stranama. Nekoliko mještana -
iznenađujuće malo, ako se itko zamarao obraćajući pažnju na takve stvari -je njuškalo. TV izvjestitelj je stajao u bljesku svjetla jakog intenziteta i snimao svoj izvještaj s Općinskom zgradom u pozadini. "Nerazuman val nasilja je oši-nuo Castle Rock ovog poslijepodneva," počeo je, zatim stao. "Oši-nuo?"pitao je samog sebe s gađenjem. "Sranje, počnimo ponovno 239Stephen King od početka." S njegove lijeve strane, TV kicoš druge stanice gledao je kako se njegovo osoblje priprema za ono što će za manje od dvadeset minuta biti materijal u živo. Poznata lica TV izvjestitelja privukla su još promatrača, a ne barikade gdje se ništa nije moglo vidjeti otkako su dva bolničara iz Hitne pomoći iznijela nesretnog Le-stera Pratta u crnoj plastičnoj vreći, utovarila ga u stražnji dio svojih kola, zatim se odvezli. Upper Main, daleko od plavih treperavih svjetla patrolnih kola Teritorijalne policije, i sjajnih mlaka TV svjetla, bio je skoro potpuno napušten. Skoro. Svaki čas bi auto ili kamionet parkirali na jedno od kosih mjesta ispred Potrebnih stvari. Svaki čas bi prolaznik besciljno došetao do novog dućana, gdje su svjetla u izlogu bila isključena, a zaslon je bio povučen na vratima ispod tende. Svaki čas bi se netko od njuškala s Lower Maina odvojio od gomile koja se mijenjala i odšetao ulicom, pored prazne parcele gdje je nekoć stajao Emporium Galo-rium, pored Ti šiješ i šiješ, zatvorenog i mračnog, do novog dućana. Nitko nije primijetio to kapanje posjetitelja- niti policija, niti ka-mermani, niti izvjestitelji, niti većina promatrača. Gledali su MJESTO ZLOČINA, a njihova su leđa bila okrenuta prema mjestu gdje se, na udaljenosti od tri stotine metara, zločin još uvijek odvijao. Da je neki nezainteresirani promatrač držao na oku Potrebne stvari, on ili ona bi brzo ustanovili model. Posjetitelji su se približavali. Posjetitelji su vidjeli znak u izlogu na kojem je pisalo ZATVORENO DO DALJNJE OBAVIJESTI. Posjetitelji su zakoračili nazad, na njihovim licima bi se očitovao identičan izraz razočarenja i žalosti - izgledali su poput povrijeđenih narkića koji su otkrili da prodavač droga nije ono što je obećao da će biti. Što da sada radim?govorila su njihova lica. Većina se ponovno približila kako bi ponovno pročitali natpis, kao da bi drugo, pobliže proučavanje nekako promijenilo poruku. Nekolicina je ušla u automobile i otišla ili odlutala prema Općinskoj zgradi kako bi neko vrijeme zurili u besplatnu predstavu, izgledajući zaprepašteno i prilično razočarano. Međutim, na licima većine, pojavio se izraz iznenadnog razumijevanja. Imali su izgled 240 POTREBNE STVARI
ljudi koji su iznenada shvatili neki osnovni pojam, poput kako slo-v žiti jednostavnu rečenicu ili svesti par razlomaka na njihov najmanji zajednički nazivnik. Ti su ljudi otišli iza ugla do sporedne uličice koja se protezala iza poslovnih zgrada na Main Streetu - uličice u kojoj je Ace parkirao prošle noći Tucker Talisman. Četrdeset koraka niže, dugoljasto žuto svjetlo je padalo kroz otvorena vrata i preko pokrpanog betona. Ovo je svjetlo postajalo polako svjetlije kako je dan prelazio u večer. U središtu tog dugoljastog se nalazila sjena, poput siluete izrezane iz žalobne trake. Sjena je, naravno, pripadala Lelandu Gauntu. Stavio je stol pored vrata. Na njemu je bila kutija za cigare Roi-Tan. Stavio je novac koje su njegove mušterije dale u tu kutij\i i napravio sitniš od njega. Ove su mušterije prilazile oklijevajući, čak u nekim slučajevima sa strahom, ali su sve imale jednu zajedničku stvar: bili su to ljuti ljudi s velikim zamjerkama. Nekolicina - ne mnogo - se okrenula prije nego su došli do privremene tezge gospodina Gaunta. Neki su otrčali, s razrogačenim očima muškaraca i žena koji su ugledali zastrašujućeg zlotvora kako liže svoje odreske u sjeni. Međutim, većina je ostala da obavi posao. I dok ih je gospodin Gaunt bockao, odnoseći se prema toj neobičnoj trgovini na stražnjim vratima kao zabavnoj razonodi na kraju dugog dana, oni su se opustili. Gospodin Gaunt je uživao u svom dućanu, ali nikad se nije osjećao tako ugodno iza debelog stakla i ispod krova kao što je ovdje, nadomak zraku, s prvim povjetarcima nadolazeće oluje koji su mrsili njegovu kosu. Dućan sa svojom lukavim svjetlima u izlogu, je bio u redu... ali ovo je bilo bolje. Ovo je uvijekbilo bolje. Započeo je s poslom prije mnogo godina - kao lutajući preprodavač u nepoznatoj udaljenoj zemlji. Preprodavač koji je svoju robu nosio na leđima, preprodavač koji je obično dolazio kada je pao mrak i uvijek odlazio sa sljedećim jutrom, ostavljajući za sobom krvoproliće, užas, i nesreću. Godinama kasnije, u Europi, dok je harala kuga i kola s mrtvacima se kotrljala, odlazio je od grada do grada u kočiji koju je vukao jako mršav bijeli konj s užasnim žarkim očima i crnim jezikom poput ubojičinog srca. Prodavao je svoju robu sa stražnjeg dijela kočije... i odlazio prije nego su njegove 241Stephen King mušterije, koje su plaćale malim, nazupčanim novčićima ili čak mijenjajući za drugu robu, mogle ustanoviti što su stvarno kupile. Vremena su se mijenjala; metode su se mijenjale; i lica također. Ali kada je licima nešto bilo potrebno, bila su uvijek ista, lica ovaca koje su izgubile svog pastira, i u tu vrstu trgovine se najviše razumio, najviše poput starog preprodavača lutalice, ne dok stoji za luksuznom tezgom sa
Sweda blagajna u blizini, već za običnim drvenim stolom, vadeći sitniš iz kutije za cigare i prodavajući im isti predmet stalno i stalno i stalno. Roba koja je privukla stanovnike Castle Rocka - crni biseri, svete relikvije, staklo u boji, lule, stari stripovi, bejzbol sličice, starinski kaleidoskopi - sva je nestala. Gospodin Gaunt se dao na pravi posao, i na kraju krajeva, pravi posao je uvijek bio isti. Posljednji predmet se mijenjao s vremenom, kao i sve drugo, ali te su promjene bile površinske, glazura drugačijeg okusa na istom tamnom i gorkom kolaču. Na kraju im je gospodin Gaunt uvijek prodavao oružje... i uvijek su ga kupovali. "Pa, hvala vam, gospodine Warburton!" rekao je gospodin Gaunt, uzimajući novčanicu od pet dolara od crnog domara. Dao mu je jedan od automatskih pištolja koje je Ace donio iz Bostona. "Hvala vam, gđice Milliken!" Uzeo je deset i vratio osam. Naplaćivao im je koliko su mogli platiti - niti cent više, niti cent manje. Svakome prema njegovim mogućnostima je bio moto gospodina Gaunta, i zaboravi na ono svakome prema njegovim potrebama, zato jer su svi imali potrebe i svi su došli ovdje ispuniti svoju prazninu i završiti sa svojim mukama. "Drago mije vidjeti vas, gospodine Emerson!" Oh, bilo je uvijek dobro, tako jako dobro, obavljati posao ponovno na stari način. A posao nije nikad bolje išao. Alan Pangborn nije bio u Castle Rocku. Dok su se novinari i Teritorijalna policija sakupljali najednom kraju Maine Streeta, a Le- 242 POTREBNE STVARI land Gaunt je vodio svoju totalnu rasprodaju na pola puta na brdu, Alan je sjedio na dječjem odjelu u Blumer krilu Borthern Cumber-land bolnice u Bridgtonu. Blumer krilo je bilo malo - samo sobe za četrnaest pacijenata -ali ono što mu je nedostajalo u veličini je nadoknadio bojom. Zidovi bolesničkih soba su bili obojani svijetlim temeljnim nijansama. Mobil je visio sa stropa dječjeg odjela, ptice koje su visile na njemu su se graciozno ljuljale i kretale oko središnje osovine. Alan je sjedio ispred velike zidne slike koja je prikazivala mješavinu Mother Goose stihova.40 Jedan dio slike je prikazivao čovjeka koji se naginje preko stola, pružajući nešto malom dječaku, očito provincijalcu, koji je djelovao i uplašeno i očarano. Nešto je na toj slici pogodilo Alana, i odlomak pjesmice iz djetinjstva se pojavio u njegovoj glavi: Simple Simon met a pie-man going to the faur. "Simple Simon," said the pie-man, "come and taste my wares!"4t Na Alanovim rukama se pojavilo mreškanje od naježenosti - sitne izbočine poput kapi znoja. Nije mogao reći zašto, ali se činilo savršeno normalnim. Nikad u cijelom životu se nije osjećao tako potresen, tako
uplašen, tako jako zbunjen, kao što je upravo sada. U Castle Rocku se događalo nešto sasvim izvan njegove sposobnosti da razumije. To je postalo potpuno jasno tek kasno ovog poslijepo-dneva, kada se činilo daje skoro sve odjednom odletjelo nebu pod oblake, ali je počelo prije nekoliko dana, možda čak i prije tjedan dana. Nije znao što je to bilo, ali je znao da su Nettie Cobb i Wilma Jerzvck bile samo prvi vanjski znaci. I užasno se bojao da se stvari i dalje razvijaju dok on sjedi ovdje s priprostim Simonom i čovjekom s pitama. Bolničarka, gđica Hendrie prema maloj pločici s imenom na njenim grudima, je hodala hodnikom na gumi za donove koja je pomalo škripala, dražesno se krećući između igračaka koje su bile po- 411 Mother Goose (majka guska) je izmišljeni pisac pjesmica za djecu 41 Simple Simon zapravo označava glupu osobu koja vjeruje u sve i svašta 243Stephen King bacane u hodniku. Kada je Alan ušao, nekolicina djece, neka s udovima u gipsu ili povezu, neka djelomično ćelava što je povezao s ke-moterapijom, igrala su se u hodniku, mijenjajući kockice i kamione, ljubazno vičući jedan drugome. Sada je bilo vrijeme večere i otišli su ili u restoran ili natrag u svoje sobe. "Kako mu je?" Alan je upito gdicu Hendrie. "Bez promjene." Pogledala je Alana s mirnim izrazom koji je imao i element neprijateljstva. "Spava. Trebao bi spavati. Doživio je jaki šok." "Što ste čuli od njegovih roditelja?" "Nazvali smo radno mjesto njegovog oca u Južnom Parisu. Ovog poslijepodneva je obavljao instalaciju u New Hampshireu. Koliko sam čula, krenuo je kući, i bit će obaviješten kada stigne. Trebao bi doći ovdje oko devet, mislim, ali je nemoguće reći." "Stoje s majkom?" "Ne znam," rekla je gđica Hendrie. Neprijateljstvo je sada bilo još očitije, ali više nije bilo usmjereno prema Alanu. "Sve što znamje ono što vidim- nije ovdje. Mali dječak je vidio kako je njegov brat izvršio samoubojstvo s puškom, i iako se to dogodilo kod kuće, majka još nije ovdje. Morat ćete me sada ispričati - moram napuniti kolica." "Naravno," promrljao je Alan. Gledao ju je kada je krenula, zatim se podigao sa svog stolca. "Gđice Hendrie?" Okrenula se prema njemu. Njene su oči još uvijek bile mirne, ali njene podignute obrve su izražavale zlovolju. "Gđice Hendrie, zaista bih trebao razgovarati sa Seanom Ruskom. Mislim da bih s njim svakako trebao razgovarati. "Oh?" Njen je glas bio hladan. "Nešto -" Alan se iznenada sjetio Polly i njegov glas je promu-kao. Pročistio je grlo i nastavio. "Nešto se događa u mom gradu. Vjerujem da
je samoubojstvo Briana Ruska samo dio toga. A isto vjerujem da Sean Rusk možda ima rješenje za ostatak toga. "Šerife Pangborn, Sean Rusk ima samo sedam godina. A ako zna nešto, zašto drugi policajci nisu ovdje?" Drugi policajci, pomislio je. Ono što ona misli su sposobni policajci. Policajci koji ne intervjuiraju jedanaestogodisnjake na cesti i tada ih šalju kući kako bi izvršili samoubojstvo u garaži. 244 POTREBNE STVARI "Zato jer imaju pune ruke posla," rekao je Alan, "i zato jer ne poznaju grad onako kako ga ja poznajem." "Razumijem." Ponovno se okrenula da će otići. "Gđice Hendrie." ; "Šerife, nemam dovoljno radne snage večeras i jako za -" "Brian Rusk nije jedina žrtva danas. Ima ih baremjoš tri. Još jednog čovjeka, vlasnika lokalne gostione, su odvezli u bolnicu u Nonva-yju s ranom od metka puške. Možda će preživjeti, ali sljedećih trideset i šest sati će biti za njega kritični. A slutim da ubijanju nije kraj." "Vjerujete da Sean Rusk zna nešto o tome?" "Možda zna zašto se njegov brat ubio. Ako zna, to možda razjasni i ostatak ovoga. Ako se probudi, hoćete li mi reći?" Oklijevala je, zatim rekla, "To ovisi o njegovom dušeVnom stanju kada se probudi, šerife. Neću dozvoliti da pogoršate stanje his-teričnog malog dječaka, bez obzira na to što se događa u ovom gradu." "Razumijem." "Razumijete li? Dobro." Uputila mu je pogled koji je govorio, Onda samo sjedi ovdje i ne stvaraj mi probleme i zatim otišla za veliki stol. Sjela je i mogao je čuti kako stavlja bočice i kutije na kolica. Alan je ustao, otišao do javnog telefona u hodniku i ponovno nazvao Pollyin broj. I još jednom je samo zvonio i zvonio. Nazvao je Ti Šiješ i šiješ, javila se automatska sekretarica i objesio je slušalicu. Vratio se na svoj stolac, sjeo na njega i još jednom buljio na sliku MotherGoose. Zaboravili ste me nešto pitati, gđice Hendrie, pomislio je Alan. Zaboravili ste me pitati zašto sam ovdje ako se toliko toga događa u sjedištu okruga za kojeg sam izabran da ga štitim i čuvam. Zaboravili ste me pitati zašto ne vodim istragu, a neki manje važni policajci -na primjer stari Seat Thomas - ne sjede ovdje, čekajući da se Sean Rusk probudi. Zaboravili ste me pitati te stvari, gđice Hendrie, a ja znam tajnu. Drago mi je da ste zaboravili. To je tajna. Razlog je bio jednostavan, kao stoje bio i ponižavajući. Osim u Portlandu i Bangoru, ubojstvo je pripadalo ne šerifovom uredu, već Teritorijalnoj policiji. Henry Pavton je zažmirio na to nakon Nettie-nog i Wilminog dvoboja, ali sada više nije žmirio. Nije si to mogao priuštiti. Predstavnici svih novina južnog Mainea i TV stanica su ili 245Stephen King
sada u Castle Rocku ili na putu. Pridružit će im se njihovi kolege iz cijele države za kratko vrijeme... a ako ovo zaista nije gotovo, kao što je Alan sumnjao, uskoro će im se pridružiti još ljudi iz medija iz južnih mjesta. To je bila jednostavna stvarnost situacije, ali nije promijenila Alanove osjećaje. Osjećao se poput bacača koji nije mogao izvršiti posao i trener gaje poslao da se istušira. Bio je to neopisivo usrani osjećaj. Sjedio je ponovno ispred priprostog Simona i još jednom počeo zbrajati rezultat. Lester Pratt, mrtav. Došao je u šerifov ured u ljubomornom ispadu i napao Johna LaPointea. Bilo je to očito zbog djevojke, iako je John rekao Alanu prije nego je stigla hitna pomoć, da nije izlazio sa Sally Ratcliffe više od godinu dana. "Vidio šam je samo ponekad na ulici, i čak tada šam za nju bio mrtav. Smatrala je da šam jedan od onih koji će završiti u paklu." Dodirnuo je svoj slomljeni nos i trgnuo se. "Sada se i osjećam kao da krećem u pakao." John je sada bio u bolnici u Norwayju, sa slomljenim nosom, napuklom vilicom i mogućim unutarnjim ozljedama. Sheila Brigham je isto bila u bolnici. Šok. Hugh Priest i Billy Tupper su obojica mrtvi. Te su vijesti stigle čim je Sheila počela gubiti živce. Poziv je došao od dostavljača pive, koji je bio toliko razuman da prvo nazove hitnu pomoć prije nego što je nazvao šerifa. Čovjek je bio skoro isto histeričan kao i Sheila Brigham, i Alan ga nije osuđivao. Do tada se i on sam osjećao prilično histerično. Henry Beaufort, u kritičnom stanju kao rezultat višestrukih rana od metaka. Norris Ridgevvick, nestao... i to je nekako najviše boljelo. Alan ga je potražio nakon poziva dostavljača, ali Norris je jednostavno nestao. Alan je tada pomislio da je otišao van službeno uhititi Danfotha i da će se vratiti s Glavnim izbornikom, ali su događaji uskoro pokazali da nitko nije uhitio Keetona. Alan je pretpostavio da će ga Teritorijalci uhititi ako naiđu na njega dok budu izvršavali ostale istražne poslove, ali inače, ne. Imali su puno važnijih stvari za obaviti. U međuvremenu, Norris je jednostavno nestao. Gdje god bio, otišao je tamo pješice, Norrisov VW je još uvijek ležao na boku nasred Lower Main Streeta. . 246 POTREBNE STVARI Svjedoci su rekli da se Buster uvukao u cadillac kroz prozor i jed-nostavno odvezao. Jedina osoba koja gaje pokušala zaustaviti je platila pretjeranu cijenu. Scott Garsonje bio smješten u bolnicu ovdje u Northern Cumberland sa slomljenom vilicom, slomljenom ličnom kosti, slomljenim zglobom, i tri slomljena prsta. Moglo je biti i gore; promatrači su tvrdili da je Buster namjerno pokušavao pregaziti čovjeka dok je ležao na ulici. Lenny Partridge, sa slomljenom ključnom kosti i Bog zna koliko slomljenih rebara, je isto bio ovdje negdje. Andy Clutterbuck se
pridružio s vijestima o novoj katastrofi dok je Alan još uvijek pokušavao shvatiti činjenicu daje gradski Glavni izbornik sada bjegunac od pravde pričvršćen lisicama za veliki crveni cadillac. Hugh Priest je očito zaustavio Lennyja, bacio ga preko ceste, i đdvezao se u starčevom autu. Alan je pretpostavio da će naći Lennvjev auto na parkiralištu Mellow Tigera, budući daje Hugh tamo poginuo. I, naravno, tu je bio Brian Rusk, koji je progutao metak u dobi od jedanaest godina. Clut je jedva počeo pričati svoju priču kada je telefon ponovno zazvonio. Sheilaje do tada otišla, i Alan je podigao slušalicu i začuo glas vrištavog, histeričnog dječaka- Seana Ruska, koji je okrenuo broj sa svijetlonarančaste naljepnice pored kuhinj skog telefona. Sve u svemu, jedinice hitne pomoći i spasilačke službe iz različitih gradova su se poslijepodne zaustavljale u Castle Rocku. Sada, sjedeći leđima okrenut priprostom Simonu i čovjeku koji prodaje pite, gledajući plastične ptice dok se okreću i vrte oko svoje osovine, Alan se još jednom vratio Hughu i Lennvju Partridgeu. Njihov sukob je bio daleko od toga daje najveći danas u Castle Rocku, ali je bio jedan od najčudnijih... i Alan je osjetio daje rješenje tog sukoba možda skriveno u toj čudnovatosti. "Zašto zaboga Hugh nije uzeo vlastiti auto ako mu se digao kurac na Henrvja Beauforta?" Alan je pitao Cluta, prolazeći rukama kroz kosu koja je već bila divlje razbarušena. "Zašto se gnjavio s Lennvjevim starim sranjem?" "Zato što je Hughov Buick stajao na četiri prazne gume. Izgledale su kao da im je netko nožem iščupao dušu." Clut je slegnuo ramenima, gledajući s nelagodom klaonicu u koju se pretvorio šerifov ured. "Moždaje mislio daje to napravio Henry Beaufort." 247Stephen King Da, Alan je sada mislio. Možda je tako. Bilo je ludo, ali da li je bilo luđe stoje Wilma Jerzvck mislila daje Nettie Cobb prvo bacila blato na njene plahte, a zatim bacila kamenje kroz prozor njene kuće? Da li je išta lude od toga što je Nettie pomislila daje Wilma ubila njenog psa? Prije nego je imao šansu dalje ispitati Cluta, došao je Henry Pavton i rekao Alanu, što je ljubaznije mogao, da preuzima slučaj. Alan je kimnuo. "Ima jedna stvar koju moraš otkriti, Henry, što prije možeš." "Što je to, Alane?" Henry je pitao, ali Alan je vidio s osjećajem razočarenja da ga Henry sluša samo s pola uha. Njegov stari prijatelj - prvi pravi prijatelj kojeg je Alan stekao u široj zajednici onih koji provode zakon nakon što je dobio posao kao šerif, i koji se pokazao kao jako vrijedan prijatelj - već se usredotočio na druge stvari. Glavna među njima je vjerojatno bila kako će razmjestiti svoje snage, s obzirom na jako širenje događaja.
"Trebaš ustanoviti da li je Henry Beaufort bio ljut na Hugha Priesta onako kako je Hugh Priest bio na njega. Ne možeš ga sada pitati, čuo sam daje u nesvijesti, ali kada se probudi -" "Hoću," rekao je Henry, i lupnuo Alana po ramenu. "Hoću." Tada, podižući glas: "Brooks! Morrison! Ovamo!" Alan gaje gledao kako odlazi i pomislio je da pođe za njim. Ili da ga zgrabi i prisili ga da sluša. Nije to napravio, zato jer su Henry i Hugh i Lester i John - čak i Wilma i Nettie - počeli za njega gubiti bilo kakav osjećaj stvarne važnosti. Mrtvi su mrtvi: ranjeni su zbrinuti; zločini su počinjeni. Osim što je Alan imao užasan, podmukli osjećaj da se pravi zločin još uvijek odvija. Kada je Henry otišao dati upute svojim ljudima, Alan je ponovno pozvao Cluta. Zamjenik je došao s rukama u džepovima i mrzovoljnim izgledom na licu. "Smijenjeni smo, Alane," rekao je. "Skinuti sa scene. Prokletstvo!" "Ne sasvim," rekao je Alan nadajući se daje zvučao kao daje zaista vjerovao u to. "Bit ćeš moja veza ovdje, Clut." "Kamo ideš?" "Do kuće Ruskovih." 248 POTREBNE STVARI Ali kada je tamo došao, i Brian i Sean Rusk su otišli. Hitna pomoć koja se pobrinula za nesretnog Scotta Garsona je skrenula kako bi pokupila Seana; bili su na putu prema Northern Cumberland bolnici. Druga mrtvačka kola Harryja Samuelsa, stari preuređeni Lincoln, su uzela Briana Ruska i odvezla ga u Oxford, dok se ne izvrši autopsija. Harrvjeva bolja mrtvačka kola - ona o kojima je govorio kao o "službenim kolima" - već su otišla na isto mjesto s Hughom i Billyjem Tupperom. Alan je pomislio, tijela će biti naslagana u toj sićušnoj mrtvačnici poput cjepanica. Kada je došao do doma Ruskovih, Alan je shvatio - u svojoj unutrašnjosti kao i u svojoj glavi - koliko je potpuno izuzet iz igre. Dva Henrvjeva čovjeka iz Odjela za krimnalističku istragu su već bila tamo prije njega, i dali su do znanja da se Alan može tamo nalaziti samo ako ne bude pokušavao gurnuti veslo i pomagati im u veslanju. Stajao je na vratima kuhinje, gledajući ih, osjećajući se korisnim poput trećeg kotača na motorkotaču. Odgovori Ćore Rusk su bili polaki, skoro drogirani. Alan je pomislio daje to možda od šoka, ili da su joj možda bolničari koji su odveli njenog preostalog sina u bolnicu dali neki lijek za smirenje prije nego su odlazili. Sablasno gaje podsjetila na Norrisov izgled kada je spuznuo kroz prozor svog prevrnutog VW. Da li je to bilo zbog sedativa ili samo šoka, detektivi nisu imali puno koristi od nje. Nije baš plakala, ali je očito bila nesposobna da se dovoljno usredotoči na njihova pitanja
kako bi mogia dati korisne odgovore. Nije znala ništa, rekla im je; bila je gore, spavala. Jadni Brian, stalno je govorila. Jadni, jadni Brian. Ali je osjećaj izražavala s takvom monotonijom koju je Alan smatrao jezivom, i stalno se igrala sa starim sunčanim naočalama koje su ležale pored nje na kuhinjskom stolu. Okvir je bio zalijepljen s ljepljivom trakom, a jedna je leća bila napuknuta. Alan je otišao s gađenjem, i došao ovdje, u bolnicu. Sada je ustao i otišao do javnog telefona u hodniku u glavnom predvorju. Ponovno je pokušao nazvati Polly, nije dobio odgovor, i zatim nazvao Šerifov ured. Glas koji se javio, zarežao je, "Teritorijalna policija" i Alan je osjetio djetinjastu navalu ljubomore. Predstavio se i tražio Cluta. Nakon čekanja od skoro pet minuta, Clut se javio. 249Stevhen Kine "Oprosti, Alane. Samo su ostavili telefon tamo na stolu. Srećom sam došao provjeriti, inače bi još čekao. Prokletim starim teritorijal-cima nimalo nije stalo do nas." "Ne brini za to, Clut. Da lije već itko ščepao Keetona?" "Pa... ne znam kako da ti to kažem, Alane, ali..." Alan je osjetio mučninu u trbušnoj šupljini i zatvorio oči. Bio je u pravu; još nije gotovo. "Samo mireći," rekao je. "Zaboravi na protokol." "Buster - to jest, Danforth - se odvezao kući i upotrijebio odvijač kako bi odbio kvaku sa svog cadillaca. Znaš, tamo gdje je bio privezan." "Znam," složio se Alan. Njegove su oči još uvijek bile zatvorene. "Pa... ubio je svoju ženu, Alane. Čekićem. Nije ju pronašao Teritorijalni policajac, zato jer teritorijalci nisu bili previše zainteresirani za Bustera do prije dvadeset minuta. Bio je to Seat Thomas. Pro-vozao se pored Busterove kuće kako bi još jednom provjerio. Javio je što je otkrio i vratio se ovdje prije ne više od pet minuta. Ima bolove u grudima, kaže, i ne čudim se. Rekao mi je da joj je Buster potpuno smrskao lice. Kaže da su mozak i kosa posvuda rasuti. Vod Pavtonovih plavaca je tamo na Viewu sada. Stavio sam Seata u tvoj ured. Mislio sam daje bolje da sjedne prije nego se sruši." "Isuse Kriste, Clut - odvedi ga do Ray Van Allena, brzo. Ima šezdest i dvije godine i puši Camel cijeli svoj život." "Ray je otišao u Oxford, Alane. Pokušava pomoći doktorima zakrpati Henrvja Beauforta." "Onda njegov pomoćnik - kako se zove? Frankel. Everett Frankel." "Nije ovdje. Pokušao sam i ured i njegovu kuću." "Pa što kaže njegova žena?" "Ev nije oženjen, Alane." "On, Kriste." Netko je načrčkao grafiti preko telefona. Nemoj brinuti, budi sretan, pisalo je. Alan je ogorčeno razmislio o tome. "Mogu ga sam odvesti u bolnicu," Clut se ponudi. "Trebam te tamo gdje jesi," rekao je Alan. "Da li su se pojavili novinari i ljudi s TV?" 250 POTREBNE STVARI
"Da. Sve vrvi od njih." "Pa, provjeri Seata čim ovdje završimo. Ako se ne osjeća ništa bolje, evo što ćeš napraviti: izađi van, zgrabi prvog novinara koji ti izgleda djelomično bistro, opunomoći ga i daj da odveze Seata ovdje u Northern Cumberland." "U redu," Clut je oklijevao, zatim izlanuo: "Želio sam otići do Keetonove kuće, ali Teritorijalna policija... nisu me pustili na mjesto zločina! Kako ti se to sviđa, Alane? Te svinje ne puštaju zamjenika šerifa okruga na mjesto zločina!" "Znam kako se osjećaš. Niti meni se to previše ne sviđa. Ali oni obavljaju svoj posao. Možeš li vidjeti Seata odavde gdje jesi, Clut?" "Da." "Pa? Je li živ?" * "Sjedi za tvojim stolom, puši cigaretu i gleda Seosko provođenje zakona od ovog mjeseca. "Dobro," rekao je Alan. Smijalo mu se ili plakalo ili oboje u isto vrijeme. "Moglo se i očekivati. Da lije Polly Chalmers zvala, Clut?" "N... pričekaj trenutak, ovdje je dnevnik. Mislio sam daje nestao. Zvala je, Alane. Točno prije pola četiri." Alan je napravio grimasu. "Znam za to. Ništa kasnije?" "Ne, koliko vidim ovdje, ali to ne znači puno. Budući da je Sheila otišla, a ovi prokleti Teritorijalni medvjedi se motaju okolo, tko može zasigurno reći?" -.. "Hvala, Clut. Ima li još nešto što bih trebao znati?" .: "Da, nekoliko stvari." "Da čujem." "Imaju pištolj kojim je Hugh pucao u Henryja, ali David Fried-man iz balistike Teritorijalne policije ne zna stoje to. Nekakav automatski pištolj, ali momak kaže da nikad nije vidio takav." . "Jesi li siguran daje to bio David Friedman?" Alan je pitao. "Friedman, da - to je bilo ime momka." "On mora znati. Dave Friedman je hodajuća Biblija za oružje." "Ipak, ne zna. Stajao sam tamo dok je razgovarao s tvojim prijateljem Paytonom. Rekao je daje malo nalik njemačkom Mauseru, ali nedostaju uobičajena obilježja i zatvarač je drugačiji. Mislim da su ga poslali u Augustu s masu drugog dokaznog materijala." 251Stephen King '■Što još?" "Našli su anonimnu poruku u dvorištu HenrvjaBeauforta," Clut je rekao. "Bila je zgužvana u lopticu pored njegovog auta - poznaješ onaj njegov klasični T-Bird? I on je bio uništen. Kao i Hughov." Alan je osjetio kao da ga je velika nježna ruka upravo udarila posred lica. "Stoje pisalo na poruci, Clut?" "Samo trenutak." Čuo je slab šuš! šuš! zvuk dok je Clut listao kroz svoju bilježnicu. "Evo je. 'Da mi više nikad nisi uskratio piće i onda zadržao moje ključeve od auta, ti prokleta žabo.'" "Žabo!"
"To piše." Clut se nervozno zahihotao. "Riječi 'nikad' i 'žaba' su podcrtane. "I rekao si daje auto uništen?" "Točno. Izbušene gume, poput Hughovih. I velika duga ogrebotina na suvozačevoj strani. Jao!" "U redu," rekao je Alan, "evo još nešto što ćeš napraviti. Idi u brijačnicu, i zatim u salon za bilijar ako treba. Otkrij kome je Henry uskratio piće ovaj ili prošli tjedan." "Ali Teritorijalna policija-" "Tko jebe Teritorijalnu policiju!" Alan je rekao osjećajno. "Ovo je naš grad. Mi znamo koga treba pitati i gdje ih pronaći. Želiš li reći da ne možeš položiti ruke na nekoga tko zna ovu priču na samo pet minuta?" "Naravno da ne," rekao je Clut. "Vidio sam Charlieja Fortina kada sam se vratio iz Castle Hilla, kako se glupira s grupom momaka ispred Western Auta. Ako je Henry bio s nekim u sukobu, Charlie će znati s kim. Prokletstvo, Tiger je Charlijev dom daleko od doma." "Da. Ali da li gaje ispitivala Teritorijalna policija?" "Pa... ne." "Ne. Onda ga ti ispitaj. Ali mislim da obojica već znamo odgovor, zar ne?" "Hugh Priest," rekao je Clut. "I meni tako nepogrešivo zvuči;" rekao je Alan. Pomislio je, Ovo možda ipak i nije toliko drugačije od prvog nagađanja Henrvja Pavtona. "U redu, Alane. Krenut ću s tim." 252 POTREBNE STVARI "I nazovi me istu minutu kada budeš sigurno znao. Istu sekundu." Dao je Clutu broj, zatim ga natjerao da ga ponovi kako bi bio siguran da gaje Clut točno zapisao. "Hoću," rekao je Clut, i tada bijesno izlanuo, "Što se događa, Alane? Prokletstvo, što se ovdje događa ?" "Ne znam," Alan se osjećao jako star, jako umoran... i ljut. Ne više ljut na Pavtona što gaje maknuo sa slučaja, već ljut na bilo koga tko je odgovoran za ove grozne ispade. I sve više i više je bio siguran da kada dođu do dna toga, da će otkriti daje cijelo vrijeme jedan uzročnik djelovao. Wilma i Nettie. Henry i Hugh. Lester i John. Netko ih je zajedno spajao poput paketa jakog eksploziva. "Ne znam, Clut, ali ćemo otkriti." Prekinuo je i ponovno okrenuo Pollyin broj. Njegova potreba da sredi stvari s njom, da shvati što se dogodilo da se tako razljutila na njega, je blijedila. Novi osjećaj koji ga je počeo obuzimati je bio manje utješan: duboka, neusredotočena strava; osjećaj koji je sve više rastao, daje u opasnosti. Cin, cin, cin... ali nije bilo odgovora.
Polly, volim te i trebamo razgovarati. Molim te, podigni slušalicu. Polly, volim te i trebamo razgovarati. Molim te, podigni slušalicu. Polly, volim te - Litanija se stalno ponavljala u njegovoj glavi poput navinute igračke. Želio je ponovno nazvati Cluta i tražiti ga daje odmah provjeri, prije nego što bude radio nešto drugo, ali nije mogao. To bi bilo jako pogrešno kada možda postoje drugi eksplozivni paketi koji još uvijek čekaju da eksplodiraju u Rocku. Da, ali Alane... pretpostavimo daje Polly jedan od njih? Taje misao otkopala neku zakopanu ideju, ali je nije uspio zgrabiti prije nego je otplutala. Alan jepolako spustio slušalicu, prekidajući usred zvonjave, dok ju je stavljao na vilicu. Polly više nije mogla podnijeti. Otkotrljala se na bok, posegnula za slušalicom... i prestalo je usred zvonjave. 253Stephen King Dobro, pomislila je. Ali da li je bilo? Ležala je na krevetu, slušajući zvukove grmljavine koja se približavala. Gore je bilo vruće - vruće kao usred srpnja - ali rješenje nije bilo otvoriti prozore, jer je tražila Davea Phillipsa, jednog od lokalnih majstora i pazikuća, da stavi prozore i vrata za oluju upravo prije tjedan dana. Tako je skinula stare traperice i košulju koje je nosila na svojoj ekspediciji na selo i uredno ih složila preko stolca pored vrata. Sada je ležala na krevetu u donjem rublju, želeći malo zaspati prije nego ustane i istušira se, ali nije mogla zaspati. Nešto je bilo zbog sirena, ali više je to bilo zbog Alana; onoga što je Alan napravio. Nije mogla shvatiti tu grotesknu izdaju svega u što je vjerovala, ali nije joj niti mogla pobjeći. Njene bi se misli okrenule nečemu drugom, (na primjer, onim sirenama, i kako su zvučale poput smaka svijeta) i tada iznenada, ponovno bi bile ovdje, kako je radio iza njenih leđa, kako je njuškao. Bilo je kao da netko kopa otkrhnutim dijelom daske po nekom nježnom, tajnom mjestu. Oh, Alane, kako si mogao? pitala ga je - i sebe - ponovno. Glas koji je odgovorio ju je iznenadio. Bio je to glas tete Evvie, i ispod suhog nedostatka sentimenta koji je uvijek bio nalik njoj, Polly je osjetila zabrinutu, snažnu ljutnju. Da si mu odmah rekla istinu, djevojko, nikad to ne bi morao napraviti. Polly je brzo.sjela. To je bio uznemiravajući glas, točno, ali naj-uznemiravajuće u njemu je bila činjenica da je to bio njen vlastiti glas. Teta Evvie je već dugo bila mrtva. To je bila njena vlastita podsvijest koja je koristila tetu Evvie kako bi izrazila ljutnju na način na koji stidljivi trbuhozborac možda koristi svoju lutku kako bi pozvao zgodnu djevojku na sastanak, i -
Prestani, djevojko - nisam li ti nekoć rekla da je ovaj grad pun duhova? Možda sam to ja. Možcfajesam. Polly je ispustila cvileći, uplašeni krik i tada stavila ruku na usta. A možda i nisam. Napokon, nije li tako svejedno tko je to? Pitanje je, Trisha: Tko je prvi griješio? Tko je prvi lagao? Tko je prvi prikrivao ? Tko je bacio prvi kamen ? "To nije pravedno!" Polly je povikala u vrućoj sobi, i zatim pogledala u svoj uplašeni, razrogačeni odraz u ogledalu spavaće sobe. 254 POTREBNE STVARI Čekala je da se glas tete Evvie vrati, a kada nije, polako je legla natrag. Možda i je ona prva griješila, ako je izostavljanje dijela istine i nekoliko nedužnih laži bio grijeh. Možda i je ona prva prikrivala. Ali da lije to Alanu dalo pravo da otvori istragu o njoj, onako kako policajci mogu otvoriti istragu o poznatom zločincu? Da li mu je to dalo pravo da stavi njeno ime na neki međudržavni brzojav za provođenje zakona... ili da pošalje potjernicu za nju, ako to tako nazivaju... ili... ili... Nije važno, Polly, glas - onaj kojeg je poznavala - je šaptao. Prestani se mučiti s onim što ipak mislim daje bilo dolično ponašanje s tvoje strane! Čula si krivicu u njegovom glasu, žarne? "Da!" žestoko je promrljala u jastuk. "To je točno, jesarft! Što je s tim, teta Evvie?" Nije bilo odgovora... samo čudno, lagano mučenje (pitanje je Trisha) u njenom podsvjesnom umu. Kao daje zaboravila nešto, ispustila nešto (da U bi željela slatkiš Trisha) iz jednadžbe. Polly se nemirno okrenula na stranu, azka se prevrnula preko punoće jedne dojke. Čula je nešto unutra kako nježno grebe po svom srebrnom zidu zatvora. Ne, Polly je pomislila, to se samo nešto pomiče. Nešto nepomično. Ta pomisao daje tamo stvarno nešto živo unutra... to je samo tvoja mašta. Greb-greb-greb. Srebrna loptica se svaki čas drmala između bijelih pamučnih košarica njenog grudnjaka i pokrivača na krevetu. Greb-greb-greb. Ta stvar je živa, Trisha, rekla je teta Evvie. Ta stvar je živa i ti to znaš. Ne budi luda, rekla joj je Polly, prevrćući se na drugu stranu. Kako bi tamo moglo biti neko stvorenje? Pretpostavljam da bi moglo disati kroz sve te sićušne rupice, ali što bi za Boga miloga jelo? Možda, teta Evvie je odgovorila s nježnom neumoljivošću, jede TEBE, Trisha. 255Stephen King "Polly," promrmljalaje. "MojeimejePolly." Ovaj put je mučenje u njenom podsvjesnom umu bilo jače -
nekako uznemiravajuće - i na trenutak ga je skoro razumjela. Tada je telefon ponovno počeo zvoniti. Teško je uzdahnula i sjela, a na njenom licu je bio izraz umornog očaja. Ponos i čežnja su se tu borili. Razgovaraj s njim, Trisha-kako ti to može naškoditi? Još bolje, slušaj ga. Nisi to prije puno radila, žarne? Ne želim razgovarati s njim. Ne nakon svega što je napravio. Ali još uvijek ga voliš. Da; to je bila istina. Jedina stvar je bila da gaje sada i mrzila. Glas tete Evvie se još jednom javio, ljuto puhajući u njenoj glavi. Želiš li biti duh cijelog svog života, Trisha? Što je s tobom, djevojko? Polly je posegnula za slušalicom rugajući se odlučnosti. Njena ruka - njena gipka ruka bez bolova - kolebala se točno pred slušalicom. Zato jer to možda nije Alan. Možda je to gospodin Gaunt. Možda joj je gospodin Gaunt htio reći da još nije završio s njom, da još nije završila svoje plaćanje. Napravila je još jedan pokret prema telefonu -ovaj put su se vršci njenih prstiju zaista očešali o plastično kućište - i tada se povukla. Njena ruka je stisnula svoju partnericu i preklopile su se u nervoznu loptu na njenom trbuhu. Bojala se mrtvog glasa tete Evvie, onoga što je poslijepodne napravila, onoga što bi gospodin Gaunt (ili Alan!) mogao reći gradu o njenom mrtvom sinu, onoga što ona zbrka sirena i jurećih automobila može značiti. Ali više od tih stvari, otkrila je, bojala se samog Lelanda Gaunta. Osjećala se kao da ju je netko zavezao za bat velikog željeznog zvona, zvona koje bi je istovremeno oglušilo, izludjelo i zdrobilo je u kašu ako počne zvoniti. Telefon je zašutio. Vani, još jedna sirena je počela urlati, i kada se počela gubiti prema Tin Bridgeu, ponovno se začula grmljavina. Sada bliže nego ikada. Skini to, šaptao je glas tete Evvie. Skini to, dušo. Možeš to na praviti - njegova snaga je u potrebi, a ne volji. Skini to. Prekini njegov utjecaj na tebe. 256 POTREBNE STVARI Ali ona je gledala telefon i sjetila se noći - da li je to bilo prije manje od tjedan dana? - kada je posegnula za njim i udarila ga svojim prstima, bacajući ga na pod. Sjetila se boli koja je zgrabila njenu ruku poput gladnog štakora sa slomljenim zubom. Nije se mogla vratiti tome. Jednostavno nije mogla. Da li je mogla? Nešto se gadno događa u Rocku večeras, rekla je teta Evvie. Želiš se probuditi ujutro i otkriti koliko je tu bilo TVOJE gadosti? Da li je to zaista rezultat koji želiš pridodati, Trisha ?
"Ne razumiješ," stenjala je. "Nije to bilo za Alana, bilo je to za Acea! Acea Merrilla! A on zaslužuje sve što dobije!" Neumoljiv glas tete Evvie je uzvratio: Tada i ti zaslužuješ, dušo. I ti. U dvadeset minuta poslije šest tog utorka uvečer, dok su se glave olujnih oblaka približavale i pravi mrak je počeo mijenjati sumrak, policajac Teritorijalne policije koji je zamijenio Sheilu Brigham u dispečerskom, izašao je u pritvor Serifovog ureda. Zaobišao je veliko područje, skoro u obliku romba, koje je bilo označeno trakom MJESTO ZLOČINA i požurio tamo gdje je stajao Henry Payton. Payton je izgledao neuredno i nesretno. Proveo je prethodnih pet minuta s damama i gospodom novinarima, i osjećao se kao i uvijek nakon tih konfrontacija: kao daje bio premazan medom i zatim prisiljen da se otkotrlja u veliku hrpu hijeninog govna koje je vrvje-lo od mrava. Njegova izjava nije baš bila dobro pripremljena - ili nepobitno nejasna - kako bi želio. Ljudi s TV su ga pokušali prisiliti. Željeli su u živo novosti u vremenskom bloku od šest do šest i trideset kada se emitiraju lokalne vijesti - osjećali su da moraju u živo snimiti novosti - i ako im ne dobaci nekakvu kost, bili su sposobni da ga razapnu u jedanaest. Ionako su ga skoro razapeli. Nikada u svom životu nije bio tako blizu priznanju da nema jebenog pojma. Nije napustio nepripremljenu konferenciju za novinare; pobjegao je s nje. 257Stephen King Pavton je otkrio da je počeo željeti da je pobliže slušao Alana. Kada je stigao, činilo se da je glavni posao bio suzbijanje nereda. Sada se pitao, zato jer se dogodilo još jedno ubojstvo otkako je preuzeo slučaj - žene po imenu Mvrtle Keeton. Njen muž je još uvijek bio negdje, vjerojatno krenuo preko brda i do sada bio već daleko, ali isto tako moguće da veselo juri po ovom čudnom gradiću. Čovjek koji je ubio svoju ženu s čekićem. Prvorazredan psihopata, drugim riječima. Problem je bio da on nije poznavao te ljude. Alan i njegovi zamjenici jesu, ali i Alan i Ridgewick su nestali. LaPointe je bio u bolnici, i vjerojatno se nadao da će doktori uspjeti ispraviti njegov nos. Potražio je okolo Clutterbucka i nekako se nije iznenadio kada je vidio daje i on ispario. Želiš to; Henry?čuo]e Alanov glas u svojoj glavi. Dobro. Uzmi. A što se tiče osumnjičenih, zašto ne pokušaš s telefonskim imenikom? 'Poručnice Pavton? Poručnice Payton!" To je bio policajac iz dispečerskog. "'Što?" Henry je zarežao. "Imam dr. Van Allena na radiju. Želi razgovarati s vama." "O čemu?" "Nije rekao. Samo mi je rekao da mora s vama razgovarati." Henry Pavton je otišao u dispečerski ured osjećajući se sve više i više poput dječaka koji vozi bicikl bez kočnica niz strmo brdo, kojem se s jedne
strane nalazi ponor, a s druge stijena, a iza njega čopor gladnih vukova s novinarskim licima. Podigao je mikrofon. "Ovdje Pavton, prijem." "Poručnice Pavton, ovdje dr. Van Allen. Medicinski istražitelj okruga?" Glas je bio šuplji i udaljen, i povremeno su ga prekidale atmosferske smetnje. To je oluja koja se približavala, Henry je znao. Još zabave s Dickom i Jane42. "Da, znam tko ste," rekao je Henry. "Odveli ste gospodina Beauforta u Oxford. Kako mu je, prijem?" "On je-" Krc, škrip, krc. "' Američka humoristička TV emisija 258 POTREBNE STVARI "Gubimo vas, dr. Van Allen," rekao je Henry, govoreći sa što više strpljenja što je mogao. "Imamo nešto što izgleda kao da dolazi prava prvorazredna električna oluja ovdje. Molim vas, ponovite. K." "Mrtav!" Van Allen je zaurlao za vrijeme pauze u atmosferskim smetnjama. "Umro je u kolima hitne pomoći, ali ne vjerujemo da ga je ubila rana od metka. Razumijete li? Afe vjerujemo da je pacijent umro od rane od metka ? Njegov je mozak pretrpio atipičan edem i tada se raspao. Najvjerojatnija dijagnoza je daje neka otrovna supstanca, neka izrazito otrovna supstanca, unesena u njegovu krv kada je pogođen. Čini se da je ta ista supstanca doslovce silom otvorila njegovo srce. Molim, potvrdite." Oh, Isuse, Henry Payton je pomislio. Skinuo je kravatu, otkopčao ovratnik, i tada ponovno pritisnuo dugme za odašiljanje. "Potvrđujem vašu poruku, dr. Van Allen, ali proklet bio ako je razumijem. K." "Otrov je najvjerojatnije bio na mecima pištolja koji gaje pogodio. Čini se da se infekcija u početku polako širi, a tada se ubrzava. Ovdje imamo dva jasna područja ulaza u obliku lepeze - rana na obrazu i rana na grudima. Veoma je važno -" Krc, škrip, krc. "-imate li?" "Ponovite, dr. Van Allen." Henry je jako želio da čovjek jednostavno uzme telefon. "Molim vas, ponovite." "Tko ima taj pištolj ?"Van Allen je vrištao. "Uredu?" "David Friedman. Balistika. Odnio gaje u Augustu. K" "Hoće li ga prvo isprazniti ?" "Da. To je uobičajen postupak. Prijem." "Je li bio revolver ili automatski pištolj, poručnice Payton. To je sada od primarne važnosti. " "Automatski." "Mora li isprazniti okvir za metke?" "Napravit će to u Augusti." Payton se teško spustio na dispečerski stolac. Iznenada je imao potrebu za jakim pražnjenjem. "Prijem."
"Ne! Ne, ne smije! Ne smije to napraviti-razumijete li?" "Razumijem," rekao je Henry. "Ostavit ću poruku za njega u 259Stephen King balističkom laboratoriju da mora ostaviti proklete metke u prokletom okviru dok prokleto ne riješimo ovu prokletu najnoviju zbrku." Osjetio je djetinjasti užitak shvativši da sve ovo ide u eter... a tada se zapitao koliko ih novinara vani nadzire na svojim Bearcats. "Slušajte, dr. Van Allen, ne bismo smjeli razgovarati o ovome preko radija." "Zaboravite na publicitet," Van Allen je uzvratio otresito. "Ovdje govorimo o životu čovjeka, poručnice Payton - pokušao sam vas dobiti telefonski i nisam uspio. Recite Friedmanu da pažljivo provjeri svoj ruke da vidi ima li ogrebotine, male ureze, čak zanoktice. Ako ima najmanju ogrebotinu mora odmah ići u najbližu bolnicu. Ne mogu nikako doznati da li je sranje s kojim imamo posla i na kućištu okvira kao i na samim mecima. A to nije stvar s kojom se može i malo riskirati. Taje stvar smrtonosna. Prijem?" "Potrvrđujem," Henry je začuo sebe kako je rekao. Ustanovio je da želi biti bilo gdje, samo ne ovdje - ali budući daje ovdje, želio je da je Alan Pangborn pored njega. Otkako je stigao u Castle Rock, sve više i više se osjećao poput Brer Rabbita4' koji se zalijepio na TarBabv.44 "Stoje to? K?" "Ne znamo još. Nije kurare, budući da nije bilo paralize sve do samog kraja. Isto tako, kurare je relativno bezbolna, a gospodin Beaufort je jako patio. Sve što znamo sada je daje polako počelo i tada krenulo poput teretnog vlaka." "To je sve?' "Isuse Kriste," Ray Van Allen je uskliknuo. "Nije li to dosta?" "Da. Mislim daje." "Samo budite sretni -" KrcKrc škrip! "Recite ponovno, dr. Van Allen. Recite ponovno." Kroz nabujali ocean atmosferskih smetnji čuo je kako dr. Van 43 Brer Rabbit je glavni lik dječijih priča Uncle Remusa (pseudonim Joela Chandlera Harrisa) s Juga Amerike. Brer Rabbit uvijek u zadnji trenutak izbjegne nevolju, obično bježeći u grmlje puno trnja. 44 Tar Baby (tar= katran) je nešto na što se osoba zalijepi i vrlo teško se može odlijepiti (naziv je došao od lutke prekrivene katranom iz jedne od priča o Brer Rabbitu.) 260 POTREBNE STVARI Allen kaže, "Samo budite sretni što imate pištolj pod nadzorom. Tako da ne morate brinuti kako će počiniti još štete." "Tu ste u pravu, momče. U redu, gotovo."
Ćora Rusk je skrenula u Main Street i polako hodala prema Potrebnim stvarima. Prošla je pored svijetložutog kombija Ford Eco-noline s natpisom sa strane WPTED CHANNEL 5 ACTION NE-WS, ali nije vidjela Danfortha "Bustera" Keetona koji ju je gledao kroz vozačev prozor ne trepnuvši.U svakom slučaju, vjerojatno ga ne bi prepoznala; Buster je postao, na neki način, novi čovjek. A čak da gaje i vidjela i prepoznala, to Ćori ništa ne bi značilo. Imala je svoje vlastite probleme i tuge. Najviše od svega, imala je svoj vlastiti bijes. A ništa od toga nije se ticalo njenog sina. U jednoj ruci, Ćora Rusk je držala par slomljenih naočala. Činilo joj se da će je policija zauvijek ispitivati... ili barem dok ne poludi. Gubi/e se/htjela je vikati na njih. Prestanite mi postavljati sva ta glupa pitanja o Brianu! Uhitite ga ako stvara neprilike, njegov će otac to srediti, sređivanje stvari je jedino što dobro radi, ali mene ostavite na miru! Imam sastanak s Kraljem, i ne mogu ga osta viti da čeka! U jednom trenutku je vidjela kako se šerif Pangborn naslanja na vrata između kuhinje i stražnjeg trijema, ruke je preklopio preko prsa, i bila je na rubu da to izlane, misleći da će on razumjeti. Nije bio poput drugih - on je bio iz grada, on će znati o Potrebnim stvarima, on je kupio svoj posebni predmet tamo, on će razumjeti. Osim što je upravo tada gospodin Gaunt progovorio u njenoj glavi, miran i razuman kao i uvijek. Ne, Ćora - nemoj razgovarati s njim. On neće razumjeti. On nije poput tebe. On nije pametan kupac. Reci mu da želiš ići u bolnicu posjetiti svog drugog sina. Tako ćeš ih se riješiti barem na neko vrijeme. Nakon toga, to više neće biti važno. Tako im je rekla točno to, i djelovalo je poput čarolije. Uspjela je čak istisnuti suzu ili dvije, ne razmišljajući o Brianu, već o tome kako je sada Elvis vjerojatno tužan što luta po Gracelandu bez nje. Jadni izgubljeni Kralj! 261Stephen King Otišli su svi, osim dvojice ili trojice koji su bili vani u garaži. Ćora nije znala što rade ili što bi tamo mogli željeti, i nije je bilo briga. Uzela je svoje čarobne sunčane naočale sa stola i požurila gore. Kada je došla u sobu, brzo je skinula svoju kućnu haljinu, legla na krevet i stavila ih. Odmah je bila ponovno u Gracelandu. Olakšanje, iščekivanje i začuđujuća spolna uzbuđenost su je obuzeli. Projurila je po zavojitim stubama, hladna i gola, prema gornjem hodniku, oblijepljenim s tapetama s džunglom i skoro širokim kao autocesta. Otišla je prema zatvorenim dvostrukim vratima na drugom kraju, njene bose noge su šaputale na dubokom dlakavom tepihu. Vidjela je kako njeni prsti posižu i zatvaraju se oko kvake. Otvorila je vrata, otkrivajući Kraljevu spavaću sobu, sobu koja je bila sva crna i bijela - crni zidovi, bijeli dugodlaki tepih, crne zavjese na prozorima, bijeli ukras na crnom prekrivaču - osim stropa, koji je bio obojan u plavu boje ponoći s tisućama treperavih električnih zvijezda.
Tada je pogledala krevet i tada ju je obuzeo užas. ' Kralj je bio na krevetu, ali Kralj nije bio sam. Na njemu je sjedila, jašući ga poput ponija, Myra Evans. Okrenula je glavu i zabuljila se u Ćoru kada su se vrata otvorila. Kralj je samo nastavio gledati Myru, trepćući svojim umornim, prekrasnim plavim očima. "Myra!" Ćora je uzviknula. '"Što radiš ovdje?" "Pa," Myra reče samozadovoljno, "očito ne usisavam pod." Ćora je hvatala dah, potpuno zaprepaštena. "Pa... pa... pa, nek' sam za&/ana/"povikala je, njen glas se povisio, budući da joj se vratio dah. "Onda idi i budi zaklana," rekla je Myra, sada brže podižući bokove, "i kad to već radiš, skini te glupe sunčane naočale. Izgledaju glupo. Gubi se odavde. Vrati seu Castle Rock. Mi smo zauzeti... žarne, E?" "Tako je, slatki stvoru," rekao je Kralj. "Zaposleni kao dvije grinje u tepihu." Užas se pretvorio u bijes, i Corina paraliza je nestala kao odnesena. Odjurila je prema svojoj takozvanoj prijateljici, namjeravajući iskopati njene prevarantske oči iz njenih duplji. Ali kada je podigla ruku u obliku kandže da to napravi, Myra je pružila ruku - pri 262 POTREBNE STVARI tome je bez prekida podizala bokove - i njenom vlastitom rukom zbacila sunčane naočale s Corinog lica. Ćora je stisnula oči od iznenađenja... i kada ih je otvorila, ležala je ponovno u vlastitom krevetu. Sunčane naočale su bile na podu, a obje leće su bile smrskane. "Ne, "stenjala je Ćora, naginjući se iz kreveta. Željela je vrištati, ali neki unutarnji glas - ne njen vlastiti - ju je upozorio da će je policija u garaži čuti ako to bude napravila, i dotrčati. "Ne, molim vas, ne molim vas, moliiiiim -" Pokušala je namjestiti komadiće slomljenih leća natrag u moderan, zlatan okvir, ali to je bilo nemoguće. Bio je slomljen. Slomila ga je ona pokvarena kurva. Slomila ga je njena prijateljica, Myra Evans. Njena prijateljica koja je nekako uspjela pronaći*put do Gra-celanda, njena prijateljica koja je čak sada, dok je Ćora pokušavala sastaviti neprocjenjiv artikl koji je bio nepopravljivo potrgan, vodila ljubav s Kraljem. Ćora je podigla pogled. Njene su oči postale sjajni crni prorezi. "Zaklat ću je, "promuklo je prošaptala. "Vidjet ćete da li hoću." Pročitala je natpis u izlogu Potrebnih stvari, na trenutak zastala, razmišljajući, a onda otišla do sporedne uličice. Očešala se o Fran-cine Pelletier, koja je izlazila iz uličice, stavljajući nešto u svoju torbicu. Coraju je jedva pogledala.
Na pola puta niz uličicu, vidjela je gospodina Gaunta koji je stajao iza drvenog stola koji se nalazio na otvorenim stražnjim vratima njegovog dućana poput barikade. "Ah, Ćora!" uskliknuo je. "Pitao sam se kada ćeš doći." "Ona kurva!" žestoko je izrekla Ćora. "Ta prevarantska mala kurva!" "Oprosti mi, Ćora," rekao je gospodin Gaunt s uglađenom pris-tojnošću, "ali čini se da nisi zakopčala jedan ili dva dugmeta." Pokazao je jednim svojim čudnim, dugim prstom na prednji dio njene haljine. 263Stephen King Ćora je na brzinu odjenula prvu stvar koju je našla, preko svoje golotinje, i uspjela je zakopčati samo prvo dugme. Ispod njega, haljina je zjapila otvorena sve do kovrča njenih stidnih dlaka. Njen trbuh, natekao od jako puno Ring-Dings, Yodels i trešnji prekrivenih čokoladom za vrijeme Santa Barbare, (i svih drugih njenih emisija), bio je glatko zaobljen. "Koga je briga za to?" Ćora se otresla. "Mene nije," složio se gospodin Gaunt ravnodušno. "Kako ti mogu pomoći?" "Ona kurva ševi Kralja. Razbila je moje naočale. Želim je ubiti." "Želiš'li," rekao je gospodin Gaunt, podižući obrve. "Pa, ne mogu reći da ne suosjećam, Ćora, jer suosjećam. Možda žena koja ukrade muškarca drugoj ženi zaslužuje živjeti. O toj temi ne bih govorio niti na ovaj, niti na onaj način - cijelog sam života poslovni čovjek i jako malo znam ti stvarim koje se tiču srca. Ali žena koja namjerno razbije drugoj ženi njen najvrijedniji predmet... pa, to je puno ozbiljnija stvar. Slažeš li se?" Počela se smiješiti. Bio je to okrutan osmijeh. Bio je to nemilosrdan osmijeh. Bio je to osmijeh potpuno lišen zdravog razuma. "Prokleto točno," rekla je Ćora Rusk. Gospodin Gaunt se okrenuo na trenutak. Kada se ponovno okrenuo Ćori, držao je automatski pištolj u jednoj ruci. 264 DVADESETO POGLAVLJE * 1 Nakon što je Buster završio s Mvrtle, zapao je u duboko stanje fuge.45 Činilo se da gaje napustio sav osjećaj smisla. Razmišljao je o Njima - cijeli grad je vrvio od Njih - ali umjesto jasne, pravedne ljutnje do koje je ta misao dovela prije nekoliko minuta, sada je osjećao samo umor i depresiju. Imao je užasnu glavobolju. Ruka i leđa su ga boljeli od vitlanj a čekićem. Pogledao je dolje i vidio da ga još uvijek drži. Otvorio je ruku i pao je na kuhinjski linoleum, stvarajući tamo krvavu mrlju. Stajao je gledajući tu milju skoro cijelu minutu s idiotskom pažnjom. Izgledala mu je poput skice lica njegovog oca nacrtane krvlju. Otklipsao je kroz dnevnu sobu i u radnu sobu, trljajući rame i gornji dio ruke dokje hodao. Lanac lisice je luđački zveckao. Otvorio je vrata
ormara, spustio se na koljena, spuznuo ispod odjeće koja je visila sprijeda, i iskopao kutiju s konjima na prednjoj strani. Nespretno se opet izvukao iz ormara (lisice su zapele za jednu Mvrtlinu cipelu i bacio ju je u stražnji dio ormara s mrzovoljnom psovkom), odnio kutiju do stola, i sjeo s njom ispred sebe. Umjesto uzbuđenja, 45 U psihijatriji pojam koji označava nagon za lutanjem, bijegom iz uobičajene sredine, a karakterizira ga neočekivanost, besmislenost. 265Stephen King osjećao je samo tugu. Pobjednički listić je bio divan, točno, ali kako bi mu sada ikako mogao pomoći? Nije bilo važno bude li vratio novac ili ne. Ubio je svoju ženu. Ona je to nedvojbeno zaslužila, ali Oni to neće tako shvatiti. Oni će ga rado baciti u najdublju, najtamniju ćeliju Shavvshank kaznionice koju mogu naći i baciti ključ. Vidio je da je ostavio velike krvave mrlje na poklopcu kutije i pogledao je sebe. Prvi puta je opazio daje prekriven krvlju. Njegove mesnate podlaktice su izgledale kao da pripadaju mesaru iz Chicaga. Ponovno gaje prekrila depresija u nježnom, crnom valu. Pobijedili su ga... u redu. Ipak, pobjeći će Im. Svejedno će Im pobjeći. Ustao je, umoran do srži, i polako je otklipsao gore. Svlačio se dok je hodao, bacajući cipele u dnevnu sobu, bacajući hlače u podnožju stepenica, a čak je na pola puta prema gore sjeo, kako bi skinuo čarape. I one su bile krvave. Košulja mu je stvarala najviše problema; skidanje košulje dok još uvijek imaš lisice je bio vražji posao. Prošlo je skoro dvadeset minuta između ubojstva gđe. Keeton i Bu-sterovog klipsanja prema i kroz tuš. Mogao je biti priveden bilo kada u tom razdoblju bez problema... ali u Lovver Main Streetu se odvijala promjena vlasti, Šerifov ured je bio u skoro u potpunoj zbrci, i činilo se da uopće nije jako važno gdje se nalazi Danforth "Buster" Keeton. Kada se obrisao ručnikom, odjenuo je čiste hlače i majicu - nije imao snage ponovno se boriti s dugim rukavima - i vratio se dolje u svoju radnu sobu. Buster je sjeo na svoj stolac i ponovno gledao Pobjednički listić, nadajući se da će sepokazati daje njegova depresija samo prolazna stvar, da će se vratiti nešto od prijašnjeg veselja. Ali, činilo se daje slika na kutiji blijeda, zamućena. Najsvjetlija boja kao dokaz je bila mrlja Mvrtline krvi preko boka dvoprega. Podignuo je poklopac i pogledao unutra. Bio je šokiran kada je vidio da se mali kositreni konji tužno naginju svaki na svoju stranu. Njihove su boje isto izblijedile. Potrgani komadić opruge je virio kroz rupu u koju se stavljao ključ kako bi se mehanizam navinuo. Netko je bio ovdje! vikao je njegov um. Netko je to dirao! Netko od Njih! Nije bilo dovoljno uništiti mene/Morali su uništiti i moju igru! Ali dublji glas, možda glas razuma koji se gubio, šapnuo je da to nije istina. Tako je bilo od samog početka, glas je šapnuo. Ti to samo nisi vidio.
266 POTREBNE STVARI Otišao je do ormara namjeravajući ipak uzeti pušku. Sada je bilo vrijeme daje upotrijebi. Tražio ju je, kada je zazvonio telefon. Buster je polako digao slušalicu, znajući tko je na drugom kraju. Nije bio razočaran. "Zdravo, Dan," rekao je gospodin Gaunt. "Kako si ove lijepe večeri?" "Užasno," Buster je rekao mrkim, dosadnim glasom. "Svijet se pretvorio u užas. Ubit ću se." "Oh?" gospodin Gaunt je zvučao malo razočaran, ništa više. "Ništa više ne valja. Čak niti igra koju ste mi prodali ne vljala." "Oh, u to jako sumnjam," gospodin Gaunt je odgovorio s malo oštrine. "Svoju robu jako pažljivo provjeravam, gospodine Keeton. Zaista jako pažljivo. Zašto ne pogledate ponovo?" Buster je to napravio, i ono stoje vidio gaje zaprepastilo. Konji su stajali uspravno na svojem mjestu. Svaki je premaz djelovao svježe obojan i sjajan. Čak se činilo i da njihove oči bacaju vatru. Kosi-trena staza je bila svijetlozelena i smeđe prašnjavo ljetne boje. Staza djeluje brza, pomislio je sanjivo, i njegove su se oči pomakle na poklopac kutije. Ili su ga oči, zamućene od duboke depresije, prevarile ili su se boje pojačale na neki zadivljujući način u nekoliko sekundi nakon stoje telefon zazvonio. Sada je jedva vidio Mvrtlinu krv. Osušila se u prljavo kestenjas tu. "Moj Bože!" šapnuo je. "Pa?" gospodin Gaunt je pitao. "Pa, Dan? Jesam li pogriješio? Jer ako jesam, morat ćeš odgoditi svoje samoubojstvo barem toliko dugo da vratiš što si kupio kako bi dobio novac natrag. Ja stojim iza svoje robe. Moram, znaš. Moram štiti svoj ugled i to je stvar koju shvaćam jako ozbiljno u svijetu gdje postoje milijarde Njih i samo jedan ja." . "Ne... ne!" Buster je rekao. "Ona je... ona je prekrasna!" "Tada si pogriješio?" gospodin Gaunt je ustrajao. "Ja... ja pretpostavljam da jesam." "Ti priznaješda si pogriješio?" 267Stephen King "Ja... da." "Dobro," rekao je gospodin Gaunt. Njegov je glas izgubio oštrinu. "Tada svakako idi i ubij se. Iako moram priznati da sam razočaran. Mislio sam da sam konačno upoznao čovjeka koji ima dovoljno hrabrosti da mi pomogne isprašiti Njihove guzice. Mislim da si samo brbljavac, kao i svi drugi." Gospodin Gaunt je uzdahnuo. Bio je to uzdahčovjekakojijeshvatiodaipaknijeopaziosvjetlonakrajutunela. Čudna se stvar događala Busteru Keetonu. Osjećao je da mu se vraća životna snaga i smisao. Činilo se da njegove vlastite unutarnje boje postaju svijetlije, intenzivnije.
"Mislite da nije prekasno?" "Mora da si preskočio Poeziju 10146. 'Nikad nije prekasno tražiti noviji svijet. Ne ako si čovjek s kralježnicom. Imao sam sve sređeno za vas, gospodine Keeton. Računao sam na vas, vidite." "Puno više mi se sviđa običan stari Dan," rekao je Buster, skoro sramežljivo. "U redu, Dan. Jesi li zaista odlučio tako kukavički izaći iz života?" "Ne!" Buster je povikao. "Samo... pomislio sam, kojakorist? Previše je Njih." "Tri čovjeka mogu napraviti puno štete, Dan." "Tri? Jeste li rekli tri?" "Da... postoji još jedan od nas. Još netko tko vidi opasnost, tko razumije što Oni namjeravaju." "Tko?" Buster je čeznutljivo pitao. "Tko?" "Sve u svoje vrijeme," rekao je gospodin Gaunt, "ali za sada, vrijeme je kratko. Doći će po tebe." Buster je pogledao kroz prozor radne sobe suženih očiju poput tvora koji njuši opasnost u vjetru. Ulica je bila prazna, ali samo na kratko vrijeme. Mogao Inje osjetiti, osjetiti Ih kako se gomilaju protiv njega. "Što da radim?" "Znači, u mojoj si ekipi?" pitao je gospodin Gaunt. "Ipak mogu računati na tebe?" "' Predmet na prvoj godini fakulteta. 268 POTREBNE STVARI "Da!" "Uvijek?" "Dok se pakao ne smrzne ili vi ne kažete nešto drugo!" "Odlično," rekao je gospodin Gaunt. "Slušaj pažljivo, Dan." I dok je gospodin Gaunt govorio i Buster slušao, polako toneći u ono hip-notičko stanje, koje je, čini se gospodin Gaunt po volji izazivao, prva tutnjava oluje koja se približavalapočelaje vani tresti zrak. Pet minuta kasnije, Buster je napustio kuću. Stavio je laganu jaknu preko majice i gurnuo ruku s lisicama duboko u jedan njen džep. Na pola puta kroz blok, našao je kombi parkiran pored ruba pločnika, točno tamo gdje je gospodin Gaunt rekao da će ga naći. Bio je svijet-ložut, jamstvo da će većina prolaznika gledati boju umjesto vozača. Bio je skoro bez prozora, i obje strane su bile označene s natpisom portlandske TV stanice. Buster je brzo i pažljivo pogledao u oba smjera, zatim ušao. Gospodin Gaunt mu je rekao da će ključevi biti ispod sjedala. Bili su. Na suvozačevom sjedalu se nalazila papirnata vrećica. U njoj je Buster pronašao plavu periku, par vuppie naočala sa žicanim okvirom i mala staklena bočica.
Zabrinuto je stavio periku -dugu i čupavu, izgledala je poput skalpa nekog mrtvog rock pj evača - ali kada se pogledao u retrovizor kombija, bio je zapanjen kako mu dobro pristaje. Činila gaje mlađim. Puno mlađim. Leće vuppie naočala su bile čisto staklo i promijenile su nje-. gov izgled, (barem po Busterovom mišljenju), čak više od perike. S njimaje izgledao pametnije, poput Harrisona Forda u Mosquito Coast. Zurio je u sebe s divljenjem. Odjednom je izgledao kao da ima trideset i nešto, umjesto pedeset i dvije godine, poput čovjeka koji bi mogao raditi za TV stanicu. Ne kao izvjestitelj, ništa tako blistavo, ali možda kao snimatelj ili čak producent. Otvorio je čep boce i napravio grimasu - stvar unutra je smrdila poput rastopljenog akumulatora traktora. Vitice dima su poletjele iz grla boce. Moram biti pažljiv s ovom stvari, Buster je pomislio. Moram zaista biti pažljiv. 269Stephen King Stavio je praznu lisicu ispod svog desnog bedra i napeo lanac. Tada je prolio malo sadržaja boce točno ispod lisice na svom zglavku, i pazio je da ne prolije tamnu, ljepljivu tekućinu na kožu. Čelik se odmah počeo dimiti i praviti mjehuriće. Nekoliko kapi je palo na gumeni tepih i on je isto počeo raditi mjehuriće. Dim i užasan zagorjeli miris su se raširili s njega. Nakon nekoliko trenutaka, Buster je povukao praznu lisicu ispod svog bedra, svinuo svoje prste kroz nju i naglo je trgnuo. Lanac se razdvojio poput papira i bacio gaje na pod. Još uvijek je nosio narukvicu, ali s tim je mogao živjeti; lanac i prazna lisica koja se ljuljala su bili prava gnjavaža. Gurnuo je ključ u bravu, pokrenuo motor i odvezao se. Niti tri minute kasnije, šeriibv auto Castle okruga kojeg je vozio Seaton Thomas, skrenuo je na prilaz Keetonovom domu i stari Seat je otkrio Mvrtle Keeton raskrečenu pola unutra, a pola vani kroz vrata između garaže i kuhinje. Nedugo nakon toga, njegovom autu su se pridružila četiri auta Teritorijalne policije. Policajci su prevrnuli cijelu kuću, tražeći ili Bustera ili neki znak kamo je otišao. Nitko nije obratio pažnju igri na stolu njegove radne sobe. Bila je stara, prljava i očito potrgana. Izgledala je kao nešto stoje možda došlo s tavana siromašnog rođaka. Eddie Warburton, domar Općinske zgrade, već je više od dvije godine bio ljut na Sonnvja Jacketta. U posljednjih nekoliko dana, ta se ljutnja pretvorila u bijes. Kada se transimisija Eddiejeve male zgodne honde civic zaglavila u ljeto 1989, Eddie je nije htio odvesti do najbližeg Hondinog predstavništva. To bi uključivalo i skupu naplatu vuče. Nažalost, prijenosnik se pokvario tri tjedna nakon što je istekla garancija, nakon što se isto dogodilo i s garancijom za upravljački mehanizam. Tako je prvo otišao do Sonnvja Jacketa, pitao je Sonnvja imali kakva iskustva u radu na stranim automobilima.
Sonny mu je rekao da ima. Govorio je razmetljivo, pokroviteljski kako je i većina sjevernjaka iz zabačenih krajeva govorila s Eddie-jem. Mi nemamo predrasuda, govorio je taj ton. Ovo je sjever, znaš. 270 POTREBNE STVARI Mi ne podržavamo svo tojužnjačko sranje. NARA VNO da si ti crn-čuga, svatko to može vidjeti, ali to nama ništa ne znači. Crni, žuti, bijeli ili zeleni, sve ih jednako varamo. Dovediga ovdje. Sonny je sredio hondinu transmisiju, ali je račun bio veći za sto dolara nego što je Sonny rekao da će biti, i skoro su se zbog toga potukli jedne večeri u Tigeru. Tada je Sonnvjev odvjetnik, (sjevernjaci ili južnjaci, iskustvo Eddieja Warburtona je bilo da svi bijelci imaju odvjetnike), nazvao Edddieja i rekao da će Sonny tražiti naknadu štete na sudu. Eddie je završio s pedeset dolara iz vlastitog džepa kao rezultat tog malog iskustva i požarom u hondinom električnom sustavu koji se dogodio pet mjeseci kasnije. Auto je bio parkiran na parkiralištu Općinske zgrade. Netko je povikao Eddieju, ali dok je došao van s aparatom za gašenje, unutrašnjost njegovog auta jž bila razigrana masa žute vatre. Bio je to potpuni gubitak. Od tada se pitao da lije Sonny Jackett postavio taj požar. Istražitelj osiguranja je rekao da je to bona i'ide nesreća koju je uzrokovao kratki spoj... jedna od milijun vrsta stvari. Ali stoje taj momak znao? Vjerojatno ništa, a osim toga, to nije bio njegov novac. Osiguranje nije bilo dovoljno da pokrije Eddiejevu investiciju. A sada je znao. Znao je zasigurno. Danas rano je dobio mali paket u pošti. Stvari unutra su mu jako otvorile oči: bezbroj pocrnjelih krokodilki, stara fotografija s ušima i poruka. Štipaljke su bile onakve kakve čovjek koristi da bi izazvao požar na električnim instalacijama. Jednostavno se skinula izolacija s od-govarajućeg para žica na odgovarajućem mjestu, žice su se zajedno spojile, i voilš. Slika je pokazivala Sonnvja i mnogobrojne njegove bijele prijatelje, momke koji su uvijek besposličili na kuhinjskim stolcima u uredu benzinske stanice kada bi tamo navratio. Međutim, lokacija nije bila Sonnvjev Sunoco; bio je to Robicheauov otpad na Town Road #5. Bijelci su stajali ispred Eddiejevog izgorjelog Civica, pili pivu, smijali se ... i jeli komade lubenice. Poruka je bila kratka i konkretna. Draga crnčugo: velika greška je bila zajebavati se sa mnom. U početku se Eddie pitao zašto bi mu Sonny poslao takvu poru- 271Stephen_King_—______.---------—--------------------------- r i« je nije povezao s pismom koje je sam gurnuo kroz otvor za l'ollv Chalmers na zapovijed gospodina Gaunta). Utvrdio je Srr,o stoga što je Sonny i gluplji i okrutniji od većine bijelaca.
T k- -ikoje ta stvar još uvijek izjedala Sonnvja, zastoje čekao tako du o da je ponovno otvori? Ali što je više razmišljao o tim starim i (Draga cmčugo:) -,iilo se daje to pitanje sve manje važno. Poruka i pocrnjele kro-koci ita stara fotografija su ušli u njegovu glavu, zujeći tamo poput oblaka gladnih komaraca. R.,nije te večeri kupio je pištolj od gospodina Gaunta. Fluorescentna rasvjeta na uredu Sunoco stanice je bacala bijeli trane/oid na asfaltu parkirališta dok je Eddie ulazio - vozeći polo-vanOlds koji je zamijenio njegov Civic. Izašao je van, s jednom rukom u džepu jakne, držeći pušku. . N-, minutu je zastao ispred vrata, gledajući unutra. Sonnyje sje-d- (',red blagajne u plastičnom stolcu koji se njihao na stražnjim no-10 Eddie je mogao samo vidjeti vrh Sonnvjeve kape preko nje-g0?il. otvorenih novina. Čita novine. Naravno. Bijelci uvijek imaju dv-cinike a nakon dana ni^avednog postupanja prema crncima °0 Vu' Eddieja, uvijek su sjedili u uredima, ljuljajući se na svojim stolcima i čitajući novine. jVbeni bijelci, sa svojim jebenim odvjetnicima i svojim jebenim jiijma. . pddie je izvukao automatski pištolj i ušao unutra. Dio njega koji ,vao iznenada se probudio i povikao uznemireno da on to ne bi 2 raditi, daje to greška. Ali glas nije bio važan. Glas nije bio važan zato ior se iznenada činilo da Eddie uopće nije unutar sebe. Činilo se da je on duh koji lebdi iznad svog vlastitog ramena, i gleda kako se sve 0\ o događa. Pokvareni zloduh je preuzeo kontrolu nad njim. "imam nešto za tebe, ti prevarantski kurvin sine," Eddie je čuo kako "ovore njegova usta, i gledao kako njegov prst dva puta pov-,fl?i ,barač automatskog pištolja. Dva mala crna kruga su se pojavi-a J naslovu na kojem je plsalo MCKERNANOVO ODOBRENJE STOl'E PRIREZA OSJETNO PORASLO. Sonny Jacket je zaurlao i trziiuo se. Stražnja noga stolca koji je bio nagnut prema nazad se 271 POTREBNE STVARI odskliznula i Sonny se srušio na pod dok mu je krv natopila njegovo radno odijelo... osim stoje ime izvezeno zlatnim koncem na radnom odijelu bilo RICKY to uopće nije bio Sonny, već Ricky Bissonette. "Ah, sranje!" povikao je Eddie. "Ubio sam krivog jebenog bijelca!" "Zdravo, Eddie," primijetio je Sonny Jackett iza njega. "Dobro da sam bio na zahodu, zar ne?" Eddie se počeo okretati. Tri metka iz automatskog pištolja kojeg je Sonny kupio od gospodina Gaunta kasno tog poslijepodneva, su ušla u donji dio njegovih leđa, drobeći njegovu kralježnicu u prah, prije nego se uopće uspio napola okrenuti.
Gledao je, razrogačenih i bespomoćnih očiju, dok se Sonny sagi-njao prema njemu. Otvor pištolj a koji je Sonny držao je bio \telik poput ulaza tunela i mračan kao vječnost. Iznad njega, Sonnyjevo lice je bilo blijedo i ukočeno. Trag masnoće se protezao preko jednog obraza. "To što si planirao ukrasti moj novi komplet usadnih ključeva nije bila tvoja greška," Sonny je rekao dok je pritiskao cijev automatskog pištolja na centar čela Eddieja Warburtona. "Ali to što si pisao i rekao mi da ćeš to napraviti... toje bila tvoja greška." Veliko bijelo svjetlo - svjetlo razumijevanja - iznenada se uključilo u Eddiejevoj glavi. Sada se sjetio pisma koje je gurnuo kroz otvor za pisma Chalmersove, i otkrio je da može povezati to nedjelo s porukom koju je primio i s onim o čemuje Sonny govorio. "Slušaj!" šapnuo je. "Moraš me slušati, Jackett - ispali smo naivci, obojica. Mi-" "Doviđenja, crno momče," rekao je Sonny i povukao obarač. Sonny je netremice promatrao ono što je ostalo od Eddieja War-burtona skoro cijelu minutu, pitajući se da lije trebao saslušati ono što je Eddie htio reći. Ustanovio je da je odgovor ne. Što bi momak dovoljno glup da pošalje onakvu poruku mogao reći, a što bi bilo važno? Sonny je ustao, otišao u ured i prekoračio noge Rickyja Bisso-nettea. Otvorio je sef i izvadio podesive usadne ključeve koje mu je gospodin Gaunt prodao. Još uvijek ih je gledao, uzimajući svakoga, dirajući ih s ljubavlju, zatim ih je ponovno vratio u specijalnu kutiju, kada je došla Teritorijalna policija i privela ga. 273Stephen King Parkiraj na uglu Birch i Mamu, rekao je gospodin Gaunt Busteru na telefon, i samo čekaj. Poslat ću ti nekoga. Buster je potpuno slijedio te upute. Vidio je puno dolazaka i odlazaka do ulaza pokrajnje uličice sa svojeg povoljnog mjestajedan blok dalje - skoro svi njegovi prijatelji i sujedi, činilo mu se, obavljali su posliće s gospodinom Gauntom ove večeri. Prije deset minuta Rus-kovica je prošla ovuda s otkopčanom haljinom, izgledajući poput nečega iz ružnog sna. Tada, niti pet minuta nakon što se vratila iz uličice, stavljajući nešto u džep svoje haljine, (haljina je još uvijek bila otkopčana i mogao si vidjeti puno toga, ali tko bi zdravog razuma, Buster se pitao, želio pogledati), nekoliko pucnjeva se začulo dalje od Main Streeta. Buster nije bio siguran, ali je mislio da dolaze sa Sunoco stanice. Patrolna kola Teritorijalne policije su došla krivudajući Mainom iz Općinske zgrade, sa trepćućim plavim svjetlima, a novinari su se raštrkali poput golubova. Bez obzira na prerušenost, Buster je odlučio da bi bilo razborito popeti se na neko vrijeme u stražnji dio kombija. Automobili Teritorijalne policije su urlali pored, a njihova plava svjetla koja su se okretala otkrila su nešto što je bilo naslonjeno na stražnja
vrata kombija - zelenu platnenu putnu torbu. Znatiželjan, Buster je odvezao čvor na uzici, otvorio vreću i pogledao unutra. Na vrhu sadržaja torbe nalazila se kutija. Buster ju je izvadio i vidio daje ostatak torbe bio pun timera. Hotpoint47 satnih timera. Bilo ih je oko dvadesetak. Njihova glatka bijela lica su zurila u njega poput očiju bez zjenica siročeta Annie. Otvorio je kutiju koju je maknuo i vidio daje puna krokodilki - onakvih kakve su električari nekad koristili kako bi vršili brze spojeve. Buster se namrštio... i tada, iznenada, oko njegovog uma je vidjelo uredski formular - točnije, formular za oslobađanje fondova Cast-le Rocka. Uredno istipkano u rubrici za Robu i/ili usluge koje se trebaju pružitibile su sljedeće riječi: 16 KUTIJA DINAMITA. Sjedeći u stražnjem dijelu kombija, Buster se počeo ceriti. Zatim 7 Američka kompanija koja proizvodi električnu opremu za kućnu upotrebu. 274 POTREBNE STVARI se počeo smijati. Vani, grmljavina je lupala i kotrljala se. Jezik munje je oblizao trbuh oblaka koji se povlačio i ošinuo potok Castle. Buster je nastavio smijati se. Smijao se dok se kombi nije počeo tresti od smijeha. "Njih!" plakao je, smijući se. "Oh, imamo li nešto za Njih! Imamo li!" Henry Pavton, koji je došao u Castle Rock da izvadi kestenje Šerifa Pangborna iz vatre, stajao je na vratima ureda Sunoco stanice otvorenih usta. Ovdje su imali još dva čovjeka. Jedan je bio bijelac, a drugi crnac, ali obojica su bili mrtvi. ♦ Treći čovjek, vlasnik stanice, prema imenu na njegovom radnom odijelu, sjedio je na podu pored otvorenog sefa s prljavom čeličnom kutijom u svojim rukama kao daje dijete. Automatski pištolj je bio pored njega na podu. Gledajući ga, Henry je osjetio kako se nešto spušta u njegovom želucu. Bio je to blizanac onog kojeg je Hugh Priest upotrijebio da ubije Henrvja Beauforta. "Gledaj," jedan od policajaca iza Henrvja je rekao tihim glasom punim strahopoštovanja. "Evo još jedan." Henry je okrenuo glavu da pogleda, i čuo je tetive u vratu kako škripe. Još jedan pištolj - treći automatski pištolj -je ležao blizu raširene ruke crnog momka. "Ne dirajte ih," rekao je drugim policajcima. "Nemojte im se čak ni približavati." Prekoračio je mlaku krvi, zgrabio Sonnvja Jacketta za rever njegovog radnog odijela i podigao ga na noge. Sonny se nije opirao, ali je čvršće stisnuo čeličnu kutiju na svoje grudi. "Što se ovdje dogodilo?" Henry je povikao u njegovo lice. "Što se zaboga dogodilo?"
Sonny je pokazao prema Eddieju Wartburtonu, koristeći lakat kako ne bi trebao pustiti kutiju. "Ušao je. Imao je pištolj. Bio je lud. Možete vidjeti daje bio lud; pogledajte stoje napravio Rickvju. Mislio je daje Rickyja. Želio je ukrasti moje podesive ključeve. Gledajte." Sonny se nasmiješio i nagnuo čeličnu kutiju kako bi Henry mogao pogledati unutra nered hrđave željezarije. 275Stephen Kin<. "Nisam mu to mogao dozvoliti, zar ne? Mislim... ovo je moje. Ja sam platio za to i to je moje." Henry je otvorio usta da nešto kaže. Nije imao pojma što bi to bilo, i nikad to nije izašlo van. Prije nego stoje uspio izreći prvu riječ, začulo se još nekoliko pucnjeva, ovaj put s Castle Viewa. Lenore Potter je stajala iznad tijela Stephanie Bonsaint s automatskim pištoljem u ruci koji se dimio. Tijelo je ležalo u gredici cvijeća iza kuće, jedinoj koju zla, osvetoljubiva kurva nije uništila za vrijeme svoje dvije prethodne posjete. "Nisi se smjela vratiti," Lenore je rekla. Nikad prije u životu nije opalila iz pištolja, sadaje ubila ženu... ali jedino stoje osjećala bilo je okrutno likovanje. Žena je bila na njenom posjedu, uništavala njen vrt, (Lenore je čekala dok kurva ne krene - njena mama nije odgojila budale), i ona je imala potpuno pravo. Saraenopotpuno pravo. "Lenore?" njen muž je povikao. Naginjao se kroz prozor kupaonice na katu s kremom za brijanje na svom licu. Njegov je glas bio uzrujan. "Lenore, što se događa?" "Ubila sam uljeza," Lenore je rekla mirno, ne osvrćući se. Stavila je nogu ispod teškog tijela i podigla. Osjećajući kako joj nožni prst tone u bok kurve Bonsaint koji nije pružao otpor, pružio joj je iznenadni, podao užitak. "To je Stephanie Bon-" Tijelo se okrenulo. To nije bila Stephanie Bonsaint. Bila je to lijepa žena zamjenika šerifa. Ubila je Melissu Clutterbuck. Sasvim iznenada, calava Lenore Potter je prošla od plave, pored ljubičaste, pored grimizno-ljubičaste. Otišla je sve do ponoćno crne. 8 Alan Pangborn je sjedio gledajući svoje ruke, gledajući pored njih u mrak tako crn koji se samo mogao osjetiti. Sinulo mu je daje možda izgubio Polly ovog poslijepodneva, ne samo na kratko - dok se ovaj trenutni nesporazum ne izgladi - već zauvijek. A nakon toga će mu ostati oko trideset i pet godina da ubije vrijeme. 276 POTREBNE STVARI Čuo je tiho povlačenje nogu i brzo je podigao pogled. Bila je to gđica Hendrie. Izgledala je nervozno, ali je isto izgledala kao daje donijela odluku.
"Mali Rusk se miče," rekla je. "Nije budan - dali su mu sedativ i neće biti stvarno budan još neko vrijeme - ali se miče." "Zaista?" upitao je Alan tiho, i čekao. Gđica Hendrie se ugrizla za usnu i tada nastavila. "Da. Dozvolila bih vam da ga vidite da mogu, šerife Pangborn, ali zaista ne mogu. Razumijete, zar ne? Mislim, znam da imate problema u svom gradu, ali ovaj mali dječak ima samo sedam godina." "Da." "Idem dolje u restoran popiti šalicu čaja. Gđa Evans kasni - uvi-jek kasni - ali će doći za minutu ili dvije. Ako odete do sobe Seana Ruska - soba devet - čim ja odem, vjerojatno uopće neće znati da ste bili ovdje. Razumijete li?" "Da," rekao je Alan zahvalno. "Obilasci nisu prije osam, pa ako budete u njegovoj sobi, vjerojatno vas neće opaziti. Naravno, ako bude, reći ćete joj da sam seja pridržavala bolničkih pravila i odbila vam pristup. Da ste se ušuljali kada trenutno nikoga nije bilo za stolom. Hoćete li?" "Da," rekao je Alan. "Možete biti sigurni da hoću." "Možete otići stubama na drugom kraju hodnika. To jest, ako odete u sobu Seana Ruska. Što sam vam ja, naravno, rekla da ne učinite." Alan je ustao i naglo je poljubio u obraz. Gđica Hendrie je pocrvenila. "Hvala," rekao je Alan. "Na čemu? Nisam ništa napravila. Pretpostavljam da ću sada otići po svoj čaj. Molim vas da ostanete sjediti ovdje dok ne odem, šerife." Alan je poslušno ponovno sjeo. Sjedio je tamo, njegova glava je bila između priprostog Simona i čovjeka s pitama dok se dvostruka vrata nisu većim dijelom zatvorila za gđicom Hendrie. Tada je ustao i tiho otišao niz svijetlo obojani hodnik, sa neredom igračaka i sla-galica, do sobe 9. 277Stephen King Sean Rusk je Alanu izgledao potpuno budan. Ovo je bilo pedijatrijsko krilo i krevet u kojem se nalazio je bio mali, ali je on još uvijek izgledao izgubljen u njemu. Njegovo je tijelo napravilo samo malu grbu ispod pokrivača, tako da se činilo kao da se glava bez tijela odmara na svježe bijelom jastuku. Njegovo je lice bilo jako blijedo. Ispod njegovih očiju su bile ljubičaste sjene, skoro tamne kao masnice, koje su gledale Alana sa smirenim nedostatkom iznenađenja. Ko vrča tamne kose se nalazila na središtu njegovog čela poput zareza. Alan je uzeo stolac pored prozora i stavio ga pored kreveta s podignutim rešetkama kako bi spriječile da Sean padne. Sean nije okrenuo glavu, ali njegove su ga oči slijedile. "Zdravo, Sean," rekao je Alan tiho. "Kako se osjećaš?" "Grlo mije suho," Sean je rekao promuklim šapatom.
Pored kreveta se nalazio vrč za vodu i dvije čaše. Alanje natočio čašu vode i s njome se sagnuo preko rešetki kreveta. Sean je pokušao sjesti i nije uspio. Pao je natrag na jastuk s laganim uzdahom koji je dirnuo Alanovo srce. Njegove su se misli okrenule njegovom vlastitom sinu - jadnom, izgubljenom Toddu. Dok je stavljao ruku ispod vrata Seana Ruska kako bi mu pomogao da sjedne, na trenutak je doživio potpuno paklensko prisjećanje. Vidio je Todda kako stoji pored Scouta tog dana i maše Alanu uzvraćajući na njegov pozdrav, a u sjećanju, činilo se kao da se neko sedefasto, slabo svjetlo poigravalo oko Toddove glave, osvjetljavajući svaku ljubljenu crtu i karakteristiku. Njegova se glava zatresla. Malo se vode prolilo po prednjoj strani bolničke halje koju je Sean nosio. "Oprosti." "U redu je," Sean je odgovorio istim promuklim šapatom, i žedno je popio. Skoro je ispraznio čašu. Tada se podrignuo. Alan gajepolako spustio. Činilo se daje Sean sada malo manje oprezan, ali još uvijek nije bilo sjaja u njegovim očima. Alanje pomislio da nikad nije vidio dječaka koji je izgledao tako užasno usamljen, i u mislimajejošjednompokušao dozvati tu posljednju sliku Todda. 278 POTREBNE STVARI Odagnao ju je. Ovdje je trebao obaviti posao. Bio je to neugodan posao i povrh svega, prokleto škakljiv, ali je sve više i više osjećao da je to očajnički važan posao. Bez obzira na to što se sada možda događalo u Castle Rocku, bio je sve sigurniji da se barem dio odgovora nalazio ovdje, iza tog blijedog čela i tih tužnih očiju bez sjaja. Pogledao je po sobi i silom se nasmiješio. "Dosadna soba," rekao je. "Da," Sean je rekao tihim, promuklim glasom. "Potpuno bezvezna." "Možda bije nekoliko cvjetova oživjelo," rekao je Alan, i stavio desnu ruku ispred svoje lijeve podlaktice, vješto izvlačeći složeni buket iz skrivenog mjesta ispod remena za sat. Znao je da riskira, ali je odlučio, bez razmišljanja, da svejedno pokuša. Bilo mu je skoro žao. Dva cvijeta od tankog papira su se potrgala dok je povlačio petlju i otvarao buket. Čuo je kako je opruga umorno zabrenčala. Bila je to nesumnjivo posljednja predstava ove verzije trika složenog cvijeta, ali Alan se sretno izvukao s tim... opravdano. A Sean, za razliku od svog brata, se očito zabavljao i oduševio unatoč stanju uma i lijekovima koji su prolazili kroz njegov sustav. "Super! Kako to izvodite?" "Samo malo čarolije... Želiš li ih?" Pomaknuo se da stavi grančicu cvijeća od tankog papira u vrč za vodu. "Ne. To je samo papir. Osim toga su i potrgani na nekoliko mjesta." Sean je razmislio o tome, očito procijenivši da zvuči nezahvalno, i dodao je: "Ipak, super trik. Možete li napraviti da nestane?"
Sumnjam momče, pomislio je Alan. Glasno je rekao, "Pokušat ću." Podigao je buket tako da ga Sean jasno može vidjeti, zatimje malo savinuo desnu ruku i spustio je. Napravio je taj pokret puno sporije nego obično iz poštovanja prema tužnom stanju MacGuffina48 i ostao je iznenađen i impresioniran rezultatom. Umjesto da brzo nestanu s vidika kao obično, činilo se da složeni cvjetovi nestaju u njegovoj labavo stisnutoj šaci poput dima. Osjetio je da se olabavljena, prenapeta opru-gapokušala svinuti, ali na kraju je odlučila surađivati posljednji puta. 48 Hitchcockov termin - odnosi se na predmet za koji se čini da je važan likovia, ali nevažan za režisera ili publiku (služi za skretanje pažnje s glavnog predmeta). 279Stephen King "Ovo je zaista super," Sean je rekao s poštovanjem, a i Alan se u sebi složio. Bila je to odlična varijacija na trik kojim je oduševljavao školsku djecu godinama, ali je sumnjao da bi to mogao napraviti s novom verzijom trika složenog civijeta. Potpuno nova opruga bi onemogućila taj spori, sanjiv prelaz. "Hvala," rekao je i strpao složeni buket ispod remena za sat posljednji put. "Ako ne želiš cvijeće, što misliš o dvadeset pet centi za Coca Cola automat?" Alan se nagnuo naprijed i ležerno izvukao dvadeset pet centi iz Seanovog nosa. Dječak se nasmiješio. "Ups, zaboravio sam - sada treba sedamdeset pet centi, zar ne? Inflacija. Pa, nema problema." Izvukao je novčić iz Seanovih usta i otkrio treći u njegovom vlastitom uhu. Do tada je Seanov osmijeh malo izblijedio i Alan je znao daje najbolje da odmah krene na posao. Naslagao je tri novčića od dvadeset pet centi na niski ormarić pored kreveta. "Za onda kada se budeš osjećao bolje," rekao je. "Hvala, gospodine." "Nema na čemu, Sean." "Gdjeje moj tata?" pitao je Sean. Njegov glas je sada bio nešto jači. Alanu je pitanje djelovalo neobično. Očekivao bi da Sean prvo pita za mamu. Ipak, dječak je imao samo sedam godina. "Doći će uskoro, Sean." "Nadam se. Želim ga." "Znam da želiš." Alan je zastao i rekao, "Tvoja će mama isto uskoro biti ovdje." Sean je razmislio o tome, zatim polako i promišljeno odmahnuo glavom. Dok je to radio jastučnica je proizvela sitne šuškave zvukove. "Ne, neće. Ona je previše zauzeta." "Previše zauzeta da te dođe vidjeti?" Alan je pitao. "Da. Jako je zauzeta. Mama razgovara s Kraljem. Zato više ne mogu ići u njenu sobu. Zatvara vrata i stavlja sunčane naočale i razgovara s Kraljem."
Alan je vidio gđu Rusk dok je odgovarala Teritorijalnoj policiji kojaju je ispitivala. Njen je glas bio spor i zlovoljan. Sunčane naočale na stolu pored nje. Činilo se da ih ne može ostaviti; jedan ruka se skoro stalno igrala s njima. Povukla bije natrag, kao da se boji da će ne- 280 POTREBNE STVARI tko primijetiti, i tada, nakon nekoliko sekundi, njena bi se ruka ponovno vratila njima, naoko sama od sebe. Tada je mislio daje ili pod šokom ili pod utjecajem sedativa. Sada se pitao. Pitao se da li da pita Seana o Brianu ili nastavi ovim novim putem. Ili su oboje bili isti put? "Ti nisi pravi mađioničar," Sean je rekao. "Ti si policajac, zar ne?" "Uh-huh." "Da li si Teritorijalnipolicajacsplavimautomkojiide zaista brzo?" "Ne -ja sam šerif okruga. Obično imam smeđi auto sa zvijezdom sa strane, i ide prilično brzo, ali večeras vozim svoj stari karavan koji zaboravljam zamijeniti." Alan se nacerio. "Ide prilično sporo." To je potaknulo zanimanje. "Zašto ne voziš svoj smeđi policijski auto?" Zato da ne prestrašim Jill Mislaburski ili tvog brata, pomislio je Alan. Ne znam za Jill, ali pretpostavljam da na Briana nije jako dobro djelovao. "Zaista se ne sjećam," rekao je. "Dan je bio dug." "Da li si šerif poput onih u Mladim revolverašima ?" "Uh-huh. Pretpostavljam. Nešto takvo." "Ja i Brian smo posudili film i gledali ga. Bio je strašan. Željeli smo otići vidjeti Mlade revolveraše //kada su se prikazivali u Ma-gic Lantern u Bridgtonu prošlog ljeta, ali mama nas nije pustila, jer taj film nije za djecu mlađu od 17 bez pratnje odraslih, osim što nam tata nekad dozvoli da gledamo takve filmove na videu. Meni i Brianu su se zaista sviđali Mladi revolveraši." Sean je zastao i njegove su se oči smračile. "Ali to je bilo prije nego je Brian dobio sličicu." "Kakvu sličicu?" Prvi puta, prava emocija se pojavila u Seanovim očima. Bio je to užas. "Bejzbol sličicu. Veliku specijalnu bejzbol sličicu." "Oh?" Alan je pomislio na Plavmate hladnjak i unutra bejzbol sličice - dupliće, kako ih je Brian zvao. "Brianu su se sviđale bejzbol sličice, zar ne, Sean?" "Da. Tako gaje on pridobio. Mislim daje morao koristiti različite stvari da pridobije različite ljude." Alan se nagnuo naprijed. "Tko, Sean? Tko gaje pridobio?" "Brian se ubio. Vidio sam daje to napravio. Bilo je to u garaži." 281Stephen King POTREBNE STVARI "Znam. Žao mije." "Odvratna tvar je izašla iz stražnjeg dijela njegove glave. Ne samo krv. Tvar. Bila je žuta."
Alan nije mogao ništa suvislo reći. Njegovo je srce udaralo sporo i jako u njegovim grudima, njegova su usta bila suha poput pustinje i osjećao je slabost u želucu. Ime njegovog sina je ječalo u njegovoj glavi poput pogrebnog zvona koje je pokrenula ruka idiota usred noći. "Želio bih da nije," rekao je Sean. Njegov je glas bio čudno realističan, ali sada se u svakom oku pojavila suza, narasla i otkotrljala se niz njegove glatke obraze. "Nećemo zajedno gledati Mlade revolve-raše 7/kada izađe na video kazeti. Morat ću ih sam gledati, i neće biti zabavno bez Brianakoji izvodi sve svoje glupe šale. Znam da neće." "Volio si svog brata, zar ne?" Alan je rekao promuklo. Pružio je ruku kroz rešetke krevetića. Ruka Seana Ruska se uvukla u njegovu i lagano zatvorila oko nje. Bila je vruća. I mala. Vrlo mala. "Da. Brian je htio bacati za Red Soxe kada naraste. Rekao je da će naučiti bacati zakrivljenu loptu baš kao Mike Boddicker. Sada nikad neće. Rekao mije da se ne približavam, jer ću se zaprljati. Plakao sam. Bojao sam se. Nije bilo poput filma. Bila je to samo naša garaža." "Znam," rekao je Alan. Sjetio se Annienog auta. Razbijenih prozora. Krvi na sjedalima u velikim crnim mlakama. Niti to nije bio film. Alan je počeo plakati. "Znam, sine." "Tražio me je da obećam, i jesam, i održat ću to obećanje. Održat ću to obećanje cijelog svog života." "Što si obećao, sine?" Alan je obrisao svoje lice slobodnom rukom, ali suze nisu htjele stati. Dječak je ležao pred njim, njegova je koža bila bijela skoro poput jastučnice na kojoj se odmarala njegova glava; dječak je vidio kako je brat počinio samoubojstvo, vidio je kako je njegov mozak pogodio zid garaže poput svježe gomile šmrklji, a gdje je bila njegova majka? Razgovarala je s Kraljem, rekao je. Ona zatvara vrata i stavlja sunčane naočale i razgovara s Kraljem. "Što si obećao, sine?" "Pokušao sam se zakleti na majčino ime, ali Brian mi nije dozvolio. Rekao je da se moram zakleti na svoje vlastito ime. Zato jer je i nju pridobio. Brian je rekao da pridobije svakoga tko se zakune na tuđe ime. Tako sam se zakleo na svoje ime kao stoje želio, ali Brian je svejedno natjerao pušku da prasne." Sean je sada jače plakao, ali je ozbiljno gledao Alana kroz suze. "Nije bila samo krv, gospodine šerife. Bila je i druga tvar. Žute tvar." Alan je stisnuo njegovu ruku. "Znam, Sean. Stoje tvoj brat želio da obećaš?" "Možda Brian neće ići u raj ako budem rekao." "Da, hoće. Ja obećajem. A ja sam šerif." "Da li šerifi ikad prekrše svoje obećanje?" "Nikad ih ne prekrše kada ih daju maloj djeci u bolnici," rekao je Alan. "Šerifi ne mogu prekršiti svoja obećanja djeci tek tako." "Da li idu u pakao ako to naprave?" *
"Da," rekao je Alan. "Točno. Idu u pakao ako to naprave." "Kunete li se da će Brian ići u raj ako budem rekao? Da li se ku-nete na svoje vlastito ime?" "Na svoje vlastito ime," rekao je Alan. "U redu," rekao je Sean. "Natjerao me da obećam da nikad neću ići u novi dućan gdje je dobio specijalnu bejzbol sličicu. Mislio je da je Sandy Koufax na toj sličici, ali to nije bio on. Bio je to neki drugi igrač. Bila je stara i prljava, ali mislim da Brian to nije znao." Sean je na trenutak zastao, razmišljajući, i tada je nastavio sablasno mirnim glasom. "Jednog je dana došao kući s blatom na rukama. Oprao je blato i kasnije sam ga čuo kako plače u svojoj sobi." Plahte, Alan je pomislio. Wilmine plahte. To je bio Brian. Brian je rekao da su Potrebne stvari otrovno mjesto i daje on otrovan čovjek i da nikad ne bih smio ići tamo." "Brian je to rekao? Rekao je Potrebne stvari?" "Da." "Sean -" Zastao je razmišljajući. Električne iskre su ubadale po-svudakroznjega, skakućući iplešućiu sićušnimplavimkomadićima. "Što?" "Je li... je li tvoja majka dobila sunčane naočale u Potrebnim stvarima?" "Da." "Je li ti rekla daje?" 282 283Stephen King "Ne. ali znam da je. Nosi sunčane naočale i tako razgovara s Kraljem." "Kojim Kraljem, Sean? Da li znaš?" Sean je pogledao Alan kao daje lud. "Elvisom. On je Kralj." "Elvis," Alan je promrljao. "Naravno-tko drugi?" "Želim svog oca." "Znam, dušo. Samo još nekoliko pitanja i ostavit ću te na miru. Tada ćeš nastaviti spavati, i kada se probudiš, tvoj otac će biti ovdje." Nadao se. "Sean, da li je Brian rekao tko je otrovan čovjek?" "Da. Gospodin Gaunt. Čovjek koji vodi dućan. On je otrovan čovjek." Sada su se njegove misli prebacile na Polly - Polly nakon sprovoda, koja je rekla Pretpostavljam daje to samo povezano s tim što sam konačno upoznala pravog doktora - dr. Gaunta. Dr. Lelanda Gaunta. Sada ju je vidio kako drži malu srebrnu lopticu koju je kupila u Potrebnim stvarima kako bi je mogao vidjeti... ali ju je rukom zaklonila zaštitnički kadaje pružio ruku daje dotakne. Na njenom se licu tada pojavio izraz koji nije bio nimalo nalik Polly. Pogled škrte sumnje posesivnosti. Tada, kasnije dok je govorila kreštavim, drhtavim glasom punim suza koji isto nije bio nalik njoj: Teško je kada ustanoviš daje lice koje si mislio da voliš samo maska... Kako si mogao raditi iza mojih leđa ?... Kako si mogao ? "Što si joj rekao?" promrljao je. Bioje potpuno nesvjestan daje zgrabio pokrivač bolničkog kreveta jednom rukom i polako ga savijao u svojoj stisnutoj šaki. "Što si joj rekao? I kako sije natjerao da ti povjeruje?"
"Gospodine šerife? Jeste li dobro?" Alan se prisilio da otvori šaku. "Da - dobro. Siguran si da je Brian rekao gospodin Gaunt, zar ne Sean?" "Da." "Hvala," rekao je Alan. Nagnuo se preko rešetki, uzeo Seanovu ruku i poljubio njegov hladan, blijed obraz. "Hvala to što si razgovarao sa mnom." Pustio je dječakovu ruku i ustao. Posljednji tjedan dana, u njegovom je dnevniku bio samo jedan posao koji nikako nije uspio napraviti - učtiv posjet najnovijem po- 284 POTREBNE STVARI slovnom čovjeku CastleRocka. Ništa posebno; samo prijateljski pozdrav, dobrodošlica u grad, i brzi rezime postupka u slučaju nevolje. Namjeravao je to napraviti, čak je jednom navratio, ali nikako nije uspio. A danas, kada se zbog Pollvinog ponašanja počeo pitati daje lije gospodin Gaunt pošten, sranje se zaista počelo širiti, a on je završio ovdje, pedesetak kilometara dalje. Da li me on spriječa va da se približim ? Da li me on stalno u tome spriječavao? Zamisao bi se trebala činiti smiješnom, ali u ovoj mračnoj, sje-novitoj sobi, nije se uopće činila smiješnom. Iznenada se trebao vratiti. Trebao se vratiti stoje brže mogao. "Gospodine šerife?" Alan je spustio pogled na dječaka. * "Brian je još nešto rekao," rekao je Sean. "Zaista?" pitao je Alan. "Stoje to bilo, Sean?" "Brian je rekao da gospodin Gaunt uopće nije čovjek." 10 Alan je otišao hodnikom prema vratima iznad kojih je bio natpis IZLAZ stoje tiše mogao, očekujući da će ga u svakom trenutku u njegovom pohodu zaustaviti provokativan glas smjene gđice Hendrie. Ali jedina osoba koja mu se obratila je bila mala djevojčica. Stajala je na vratima svoje sobe, njena plava kosa je bila spletena u pletenice koje su se nalazile na prednjem dijelu njene izblijedjelo ružičaste spa-vaćice od flanela. Držala je deku. Njena omiljena, budući daje bila poderana i očito često upotrebljavana. Noge su joj bile bose, trake na krajevima njenih pletenica su bile naherene, a njene oči su bile ogromne na izmoždenom licu. Bilo je to lice koje je znalo puno više o boli nego što bi ijedno dječje lice trebalo znati. "Imaš pištolj," izvijestila je. "Da." "Moj tata ima pištolj." "Ima li?" "Da. Veći je od tvog. Veći je od svijeta. Jesi li ti bauk?"
"Ne, dušo," rekao je i pomislio: mislim daje možda večeras ba- 285Stephen King uk u mom gradu. Prošao je kroz vrata na kraju hodnika, otišao dolje i izašao kroz druga vrata u kasni sumrak sparan poput bilo koje ljetne večeri. Grmljavina je mrmorila i gromorila sa zapada, iz smjera Castle Rocka. Otključao je vrata karavana, ušao unutra, i skinuo mikrofon sa stalka. "Jedinica jedan bazi. Prijem." Njegov jedini odgovor je bio nalet nepromišljenih atmosferskih smetnji. Prokleta oluja. Možda ju je bauk specijalno naručio, glas je šapnuo odnekud duboko iznutra. Alan se nasmiješio stisnutih usana. Ponovno je pokušao, dobio isti odgovor, zatim je pokušao Teritorijalnu policiju u Oxfordu. Javili su se glasno i jasno. Dispečer mu je rekao da je jaka električna oluja u blizini Castle Rocka, i da su komunikacije postale neredovite. Čak se činilo da i telefoni rade kada žele. "Pa, morate stupiti u kontakt s Henrvjem Pavtonom i reći mu da privede čovjeka po imenu Leland Gaunt. Kao materijalnog svjedoka kao za početak. To je Gaunt, G kao George. Razumijete li? "Razumijem, šerife Gaunt, G kao u George." "Razumijem." "U redu i gotovo." Vratio je mikrofon, stavio ključ u motor, i krenuo prema Rocku. U predgrađu Bridgtona skrenuo je na prakiralište dućana Red Apple i upotrijebio telefon kako bi nazvao ured. Čuo je dva škljocanja i zatim mu je snimljeni glas rekao daje broj trenutno izvan upotrebe. Spustio je slušalicu i vratio se u svoj auto. Ovaj put je trčao. Prije nego je krenuo s parkirališta i ponovno na Route 117, uključio je rotacijsko svjetlo i ponovno ga stavio na krov. Već kilometar dalje je uspio natjerati drhtavi Ford karavan, koji je protestirao, da vozi brzinom od sto dvadeset kilometara. 11 Ace Merrill i potpun mrak su se vratili zajedno u Castle Rock. Vozio je Chevy Celebritv preko Castle Stream Bridgea dok se POTREBNE STVARI 286 \ gore na nebu grmljavina teško kotrljala natrag i naprijed, a munje su udarale po zemlji koja nije pružala otpor. Vozio je s otvorenim pro-zorima: još uvijek nije padala kiša i zrak je bio gust poput sirupa. Bio je prljav i umoran i bijesan. Otišao je na još tri lokacije na mapi unatoč poruci, nije mogao povjerovati u ono što se dogodilo, nije mogao povjerovati da se to moglo dogoditi. Kako se ono kaže, nije mogao povjerovati daje nadmudren. Na svakom je mjestu pronašao plosnat
kamen i zakopanu limenku. Posljednja, na močvarnom tlu iza farme Stroutovih, nije sadržavala ništa osim stare kemijske olovke. Na njoj je bila žena s frizurom iz četrdesetih. Nosila je također i kupaći kostim stila četrdesetih. Kada bi podigao kemijsku, kupaći kostim je nestao. Super bogatstvo. * Ace se odvezao natrag u Castle Rock najvećom brzinom, njegove oči su bile divlje, a njegove traperice poprskane blatom iz močvare sve do koljena, samo iz jednog i jedinog razloga: da ubije Alana Pangborna. Tada će jednostavno maknuti guzicu na zapadnu obalu -to je već davno prije trebao napraviti. Možda dobije nešto novaca od Pangborna; možda ne dobije ništa. U svakom slučaju, jedna je stvar bila sigurna: taj kurvin sin će umrijeti, i umrijet će muški. Još pet kilometara od mosta, shvatio je da nema oružja. Namjeravao je uzeti jedan od automatskih pištolja iz sanduka u garaži u Cambridgeu, ali onaj prokleti magnetofon se uključio, i strašno ga uplašio. Alije znao gdje se nalaze. Ohda. Prešao je most... i tada stao na križanju Main Street i Watermill Lane, iako je imao prvenstvo prolaza. "Koji vrag-?"promrmljao je. Lower Main je bio zamršena zbrka patrolnih kola Teritorijalne policije, koja su bljeskala plavim svjetlima, TV kombija i malih skupina ljudi. Većina događaja se vrtila oko Općinske zgrade. Izgledalo je kao da su gradski oci odlučili održati ulični karneval slijedeći trenutačnu pobudu. Acea nije bilo briga što se dogodilo; cijeli grad je mogao presušiti i odletjeti u zrak što se njega ticalo. Ali je želio Pangborna, želio je odrati skalp jebenom kradljivcu i objesiti ga na svoj pojas, a kako 287Stephen King će to napraviti kada se čini da se svi Teritorijalni murjaci Mainea nalaze oko Šerifovog ureda? Odgovor je odmah došao. Gospodin Gaunt će znati. Gospodin Gaunt ima oružje i uz njega će imati i odgovore. Idi posjetiti gospodina Gaunta. Pogledao je u retrovizor i vidio je da stiže još plavih svjetla na najbližu uzbrdicu s druge strane mosta. Dolazi još murjaka. Sto se prokletstvo dogodilo ovdje poslijepodne? ponovno se pitao, ali to je pitanje na koje se može drugi put odgovoriti... ili uopće ne treba, ako tako stvari ispadnu. U međuvremenu, ima svoj vlastiti posao, i počinje tako da se makne s puta prije nego ga sustignu nadolazeći murjaci. Ace je skrenuo lijevo na Watermill Lane, zatim desno na Cedar Street, izbjegavajući centar prije nego se prečacem vrati u Main Street. Stao je na trenutak kod semafora, gledajući gnijezdo trepćućih plavih svjetala na dnu brda. Zatimje parkirao ispred Potrebnih stvari. Izašao je iz auta, prešao ulicu i pročitao natpis u izlogu. Na trenutak je osjetio intenzivno razočaranje - nije samo trebao pištolj, već još i malo droge gospodina Gaunta- i tada se sjetio službenog ulaza u uličici.
Hodao je do kraja bloka i iza ugla, ne opažajući svijetložuti kombi koji je bio parkiran oko dvadeset ili trideset metara dalje, niti čovjeka koji je sjedio u njemu, (Buster se sada preselio na suvozačevo sjedalo), koji gaje gledao. Dok je ulazio u uličicu, sudario se s čovjekom koji je nosio kapu od tvida navučenu preko čela. "Hej, gledaj kamo ideš, čovječe," Ace je rekao. Čovjek s kapom od tvida je podigao glavu, iskesio zube prema Aceu i zarežao. U istom trenutku je povukao automatski pištolj iz svog džepa i uperio ga ravno u Acea. "Ne zajebavaj se sa mnom, osim ako i ti ne želiš malo." Ace je podigao ruke i krenuo nazad. Nije se uplašio; bio je potpuno iznenađen. "Ne mene, gospodine Nelsone," rekao je. "Izostavite me iz toga." "Dobro," rekao je čovjek s kapom od tvida. "Jesi li vidio onog kretena Jewetta?" "Uh... onog iz niže srednje škole?" "Niže srednje škole, točno - ima li još Jevvetta u gradu? Sredi se, 288 POTREBNE STVARI za Boga miloga!" "Tek sam stigao," Ace je rekao oprezno. "Zaista nikoga nisam vidio, gospodine Nelson." "Pa, idem ga pronaći, i bit će jedna jadna hrpa govna kada ga nađem. Ubioje moju papigicu i posrao se namoju majku." GeorgeT. Nelson je stisnuo oči i dodao: "Ove noći je bolje držati se podalje od mene." Ace se nije usprotivio. Gospodin Nelson je gurnuo pištolj natrag u svoj džep i nestao iza ugla, hodajući odlučnim koracima nekoga tko je zaista ljut. Ace je stajao tamo gdje je bio na trenutak, još uvijek podignutih ruku. Gospodin Nelson je podučavao obradu drva i metala u srednjoj školi. Ace je uvijek vjerovao daje on jedan od onih momaka koji se ne bi usudio udariti niti muhu kad bi se spustila na njegovu očnu jabučicu, ali je pomislio da bi mogao promijeniti mišljenje o tome. Isto tako, Ace je prepoznao pištolj. Trebao je; donio je cijelu kutiju takvih pištolja iz Bostona prethodne noći. 12 "Ace!" gospodin Gaunt je rekao. "Upravo si došao na vrijeme." "Trebam pištolj," rekao je Ace. "I još malo onog prvorazrednog soka ako ga još imate." "Da, da... sve u svoje vrijeme. Sve u svoje vrijeme. Pomozi mi s ovim stolom, Ace." "Ubit ću Pangborna," rekao je Ace. "Ukrao je moje jebeno blago i ubit ću ga."
Gospodin Gaunt je pogledao Acea s jednoličnim žutim zurenjem poput mačke koja se prikrada mišu... i u tom trenu, Ace se osjećaopo-put miša. "Nemoj trošiti moje vrijeme time što mi govoriš stvari koje već znam," rekao je. "Ako želiš moju pomoć, Ace, pomozi meni." Ace je primio jednu stranu stola, i odnijeli su ga natrag u skladište. Gospodin Gaunt se sagnuo i podigao natpis koji je bio naslonjen na zid. OVAJ PUT SAM STVARNO ZATVOREN, pisalo je. Stavio ga je na vrata i zatim ih zatvorio. Okrenuo je leptir bravu prije nego je Ace shvatio da nema ničega na natpisu što 289Stephen King bi ga držalo na njegovom mjestu - niti čavlića, niti selotejpa, ničega. Alije svejedno tamo stajao. Tada se njegovo oko spustilo na sanduke koji su sadržavali automatske pištolje i okvire s mecima. Ostala su samo tri pištolja i tri okvira. "Sveti Isuse! Gdje su svi nestali?" "Posao je bio jako dobar večeras, Ace," rekao je gospodin Gaunt, trljajući ruke s dugim prstima. "Jako dobar. A bit će još bolji. Imam posao za tebe." "Rekao sam vam," Ace je rekao. "Šerif je ukrao moj -" Leland Gaunt je bio na njemu prije nego gaje Ace uopće vidio da se pomaknuo. Te duge, ružne ruke zgrabile su prednji dio njegove košulje i podigle ga u zrak kao daje napravljen od perja. Zaprepašten uzvik je ispao iz njegovih usana. Ruke koje su ga držale bile su poput željeza. Gospodin Gaunt gaje podigao visoko, i Ace se iznenada našao kako gleda dolje u to plamteće, pakleno lice s nejasnom idejom kako je tamo uopće došao. Čak i u svom najjačem iznenadnom užasu, primijetio je da dim - ili je to bila para - izlazi iz ušiju i nosnica gospodina Gaunta. Izgledao je poput ljudskog zmaja. "Ti mi ne govori NIŠTA!"'vikao je gospodin Gaunt gore na njega. Njegov se jezik oblizivao između onih naguranih zubi nalik nadgrobnim spomenicima, i Ace je vidio da ima dva kraja, nalik jeziku zmije. "Ja ću ti reći SVE! Zaveži kada si u društvu starijih i boljih, Ace! Zaveži i slušaj! Za veži i slušaj! ZA VEŽI I SLUŠAJ!" Zavrtio je Aceom dva puta oko svoje glave poput hrvača na sajmu koji upotrebljava zahvat avion i bacio ga na krajnji zid. Aceova glava ,! se spojila sa žbukom. Veliki vatromet je započeo u središtu njegovog J mozga. Kada mu se vizija razbistrila, vidio je Lelanda Gaunta kako se •! naginje nad njim. Njegovo je lice bio užas očiju i zubi i pare koja se pušila. "Ne!" Ace je povikao. "Ne, gospodine Gaunt, molim vas! NE!" Ruke su postale pandže, i za trenutak su nokti postali dugi i oštri... ili su možda stalno bili takvi? Aceov mozak je blebetao. Možda su stalno bili takvi, a ti to samo nisi vidio.
Prerezali su tkaninu Aceove košulje poput žileta, i Ace se trgnuo prema tom isparavajućem licu. 290 POTREBNE STVARI "Jesi li spreman slušati, Ace?" pitao je gospodin Gaunt. Vruć za-puh pare grizao je Aceove obraze i usta sa svakom riječi. "Jesi li spreman, ili da samo rasporim tvoju bezvrijednu utrobu i završim s tim?" "Da!" jecao je. "To jest, ne! Slušat ću!" "Hoćeš li biti dobar mali dostavljač i slijediti naredbe?" "Znaš što će se dogoditi ako ne budeš?" "Da! Da! Da!" "Odvratan si, Ace," rekao je gospodin Gaunt. "To mi se sviđakod osoba." Zavitlao je Acea prema zidu. Ace se spustio u mlohavom kle-čećem stavu, dahtajući i jecajući. Gledao je na pod. Bojao se direktno zuriti u lice čudovišta. "Ako ikad i pomisliš krenuti protiv mojih želja, Ace, pobrinut ću se da doživiš veliku posjetu paklu. Dobit ćeš šerifa, ne brint. Međutim, u ovom je trenutku van grada. Sada, ustani. Ace je polako stao na noge. U njegova je glavi pulsiralo; njegova je majica visila u krpama. "Da te pitam nešto," gospodin Gaunt je ponovno bio učtiv i nasmiješen, sve su vlasi bile na svom mjestu. "Da li ti se sviđa ovaj mali grad? Voliš li ga? Da li držiš njegove slike na zidu svoje usrane straćare kako bi se prisjetio njegovog seoskog šarma onih dana kada pčele ubadaju, a psi grizu?" "Prokletstvo, ne," Ace je rekao nesigurnim glasom. Njegov se glas podizao i spuštao s udarcima njegovog srca. Uspio je stati na noge tek s najvećom mukom. Njegove su noge djelovale kao da su napravljene od špageta. Stajao je s leđima okrenutim prema zidu, oprezno gledajući gospodina Gaunta. "Da li bi se zgrozio kada bih ti rekao đa želim od tebe da zbrišeš taj usrani mali gradić s lica zemlje dok čekaš da se vrati šerif?" "Ja... ja ne razumijem što to znači," rekao je Ace nervozno. "Nisam iznenađen. Ali mislim da razumiješ što hoću reći, Ace. Zar ne?" Ace se prisjećao. Prisjetio se onog vremena prije mnogo godina, kada su četiri balavca uzela od njega i njegovih prijatelja, (Ace je imao prijatelje tih dana, ili barem razuman broj prijatelja), nešto što je Ace htio. Kasnije su uhvatili jednog balavca - Gordieja LaChan-cea - i prebili ga na mrtvo ime, ali to nije smetalo. Danas je LaChan- 291Stephen King ce važan pisac koji živi u drugom dijelu države, i vjerojatno briše guzicu novčanicama od deset dolara. Nekako su balavci pobijeđivali, i od tada, stvari nisu nikad bile iste za Acea. Tada mu je njegova sreća okrenula leđa. Vrata koja su mu bila otvorena, počela su se zatvarati, jedna po
jedna. Malo po malo, počeo je shvaćati da nije kralj i da Ca-stle Rock nije njegovo kraljevstvo. Ako je to ikad bila istina, tim je danima došao kraj onog vikenda za Dan rada49 kada je imao šesnaest godina, kada su balavci uzeli od njega i njegovih prijatelja nešto što je po zakonu pripadalo njima. Do vremena kada je Ace bio dovoljno star da može legalno piti u Mellow Tigeru, od kralja je postao vojnik bez uniforme, koji se šunja kroz neprijateljski teritorij. "Mrzim ovu vukojebinu," rekao je Lelandu Gauntu. "Dobro," gospodin Gaunt je rekao. "Jako dobro. Imam prijatelja - parkirao je upravo malo gore u ulici - koji će ti pomoći da nešto napraviš u vezi s tim, Ace. Dobit ćeš šerifa... a dobit ćeš i cijeli grad. Da li ti to zvuči dobro?" Svojim očima je uhvatio Aceove. Ace je stajao pred njim u otrcanim krpama svoje majice i počeo se ceriti. Glava ga više nije boljela. "Da," rekao je. "Zvuči apsolutno super." Gospodin Gaunt je posegao u džep i izvadio plastičnu vrećicu za sendviče napunjenu bijelim prahom. Pružio ju je Aceu. "Posao se treba obaviti, Ace," rekao je. Ace je uzeo vrećicu, ali je još uvijek gledao oči gospodina Ga-unta i u njih. "Dobro," rekao je. "Spreman sam." 13 Buster je gledao kad je posljednji čovjek ušao i ponovno izašao iz pokrajnje uličice. Sada je majica momka visila u krpama i nosio je sanduk. Ispod pojasa njegovih plavih traperica bile su drške dva au-tomatska pištolja. Buster se povukao nazad od iznenadnog straha dok je čovjek, kojeg je sada prepoznao kao Johna "Ace" Merrilla, hodao direktno pre- T POTREBNE STVARI ma kombiju i spustio sanduk. Ace je pokucao na staklo. "Otvori, momče," rekao je. "Moramo obaviti posao." Buster je otvorio prozor. "Gubi se odavde," rekao je. "Gubi se odavde, ti lupežu ili ću zvati policiju!" "Dobra jebena sreća," progunđao je Ace. Izvukao je jedan od pištolja iz pojasa hlača. Buster se ukočio, i tada gaje Ace gurnuo kroz prozor prema njemu, prvo držak. Buster je zatreptao. "Uzmi ga," Ace je rekao nestrpljivo, "i otvori stražnji dio. Ako ne znaš tko me je poslao, onda si gluplji nego što izgledaš. Pružio je drugu ruku i dotaknuo periku. "Sviđa mi se tvoja kosa," rekao je s malim osmijehom. "Jednostavno prekrasna." •
"Prestani," rekao je Buster, ali su ljutnja i bijes nestali iz njegovog glasa. Tri dobra čovjeka mogu napraviti puno štete, gospodin Gaunt je rekao. Poslat ću ti nekoga. Ali Ace? Ace Merrill?On je kriminalac! "Gledaj," Ace je rekao, "ako želiš razgovarati o dogovoru s gospodinom Gauntom, mislim daje još uvijek tamo unutra. Ali kao što vidiš" - zalepršao je rukama kroz duge trake majice koje su visile preko gradi i trbuha - "malo je razdražljiv." "Ti bi mi trebao pomoći da se otarasim Njih?" Buster je pitao. "Točno," rekao je Ace. "Pretvorit ćemo ovaj grad u ogromni roštilj." Podigao je sanduk. "Iako ne znam kako ćemo napraviti bilo kakvu pravu štetu samo s kutijom upaljača. Rekao je da ćeš ti imati odgovor na to." Buster se počeo ceriti. Ustao je, spuznuo u stražnji dio kombija i otvorio vrata na njenom utoru. "Vjerujem da imam," rekao je. "Pop-nite se gospodine Memli. Moramo obaviti zadatak." "Gdje?" "Za početak na gradskom voznom parku," rekao je Buster. Još uvijek se cerio. ™ Državni blagdan u SAD na prvi ponedjeljak rujna. 292 293DVADESET I PRVO POGLAVLJE 1 Velečasni William Rose, koji je prvi put zakoračio u propovjedaonicu Ujedinjene Baptističke Crkve Castle Rocka u svibnju 1983, bio je prvorazredni bogomoljac. U to nije bilo sumnje. Na nesreću, bio je i energičan, ponekad duhovit na neobičan, okrutan način, i izuzetno popularan u svojoj kongregaciji. Njegova prva propovijed kao vođe baptističkog stada je bila predznak onoga što tek slijedi. Zvala se "Zastoje katolicima suđen pakao." Nastavio je u istom duhu, stoje otada bilo izuzetno popularno kod njegove kongregacije. Katolici, obavijestio ih je, su bezbožna, zavedena stvorenja koja obožavaju ne Isusa, već ženu koja je bila izabrana da Ga rodi. Da li je onda ikakvo čudo da su skloni griješiti i u drugim stvarima? Objasnio je svom stadu da su katolici usavršili znanost mučenja za vrijeme inkvizicije; da su inkvizitori palili prave vjernike na onome što je on nazivao Zadimljenoj-uh lomači sve do kraja devetnaestog stoljeća, kada su ih junački protestanti (uglavnom baptisti) prisilili da prestanu; da je četrdeset Papa kroz povijest doživjelo svoje vlastite majke i sestre i čak nezakonite kćerke, u-uh nesvetim seksualnim susretima-uh; da je Vatikan sagrađen na zlatu protestantskih mučenika i opljačkanih nacija. 294 POTREBNE STVARI Ovakve neuke brbljarije su teško bile novost za katoličku crkvu koja je stotinama godina trebala podnositi takva krivovjerja. Mnogi svećenici bi to svladali bez posebnih napora, možda se čak i nježno našalili s tim.
Međutim, otac John Brigham, nije bio taj koji je to svladavao bez posebnih napora. Naprotiv. Mrzovoljan Irac zakrivljenih nogu, Brigham je bio jedan od onih ljudi bez smisla za humor koji ne mogu podnijeti budale, naročito uobražene budale tipa velečasnog Rosea. Podnosio je Roseovu prodornu anti-katoličku kampanju u tišini skoro godinu dana prije nego se konačno oslobodio stege svoje pro-povjedaonice. Njegova propovijed, koja uopće nije bila suzdržana, se zvala "Grijesi velečasnog Willieja." U njoj, on je okarakterizirao baptističkog svećenika kao "budalu koja pjeva psalme 6" čovjeku koji misli da Billy Graham5" hoda po vodi , a Billy Sunday51 sjedi pored desne ruke Boga oca Svemogućeg." Kasnije te nedjelje, velečasni Rose i četvorica njegovih najvećih đakona su posjetili oca Brighama. Bili su šokirani i ljuti, rekli su, zbog klevetničkih stvari koje je otac Brigham rekao. "Usuđuješ se reći mi da ublažim ton," rekao je otac Brigham, "nakon napornog jutra kad si svojim vjernicima govorio da služim babilonsku kurvu." Brzo se pojavila boja u inače blijedim obrazima velečasnog Rosea i proširila njegovom uglavnom ćelavom glavom. Nikad ništa nije rekao o babilonskoj kurvi, rekao je ocu Brighamu, iako je spomenuo rimsku kurvu nekoliko puta, i ako je ta primjedba točna, zastoje onda otac Brigham ne prihvati. Otac Brigham je izašao kroz prednja vrata župnog dvora sa stisnutim šakam. "Ako želiš o tom razgovarati na prednjoj stazi, moj prijatelju," rekao je, "samo traži svoju malu Gestapo jedinicu da se makne i razgovarat ćemo o svemu što hoćeš." ■'" Billy Graham (1918-) američki protestant koji je posjetio mnoge zemlje svijeta i držao govore s namjerom da proširi kršćansku religiju 51 Billy Sunday (1862-1935) - igrač bejzbola koji je postao protestant ( najpoznatiji protestant svog vremena) 295Stephen King Velečasni Rose koji je bio osam centimetara viši od oca Brig-hama - ali možda desetak kila lakši - pomaknuo se unazad, podrugljivo se smiješeći. "Neću okaljati svoje ruke," rekao je. Jedan od đakona je bio Don Hemphill. Bio je i viši i teži od ratobornog svećenika. "Ja ću o tome razgovarati s vama, ako želite," rekao je. "Obrisat ću stazu s vašom smrdljivom guzicom, ljubiteljicom Pape." Druga su ga dva đakona, koji su znali daje Don sposoban to napraviti, spriječila u posljednji trenutak... ali nakon toga, rat je počeo. Do ovog listopada, uglavnom je bila sub rosa - etničke šale i zlobno brbljanje u ženskim i muškim grupama dviju crkvi, bockanje u školskom dvorištu između djece dviju struja, i najviše, retoričke granate koje su se bacale od propovjedaonice do propovjedaonice nedjeljom, tog dana mira kada je, kako nas povijest uči, u stvari, većina ratova započela.
Svako malo događale su se ružne nezgode -jaja su se bacala na Župnu dvoranu za vrijeme Prijateljskog plesa baptističke omladine, a jednom je bačen kamen kroz prozor dnevne sobe župnog dvora - ali uglavnom je to bio rat riječima. Poput svih ratova, imao je i vrućih trenutaka i zatišja, ali sve dublji bijes se javljao od dana kada su Isabelline kćeri najavile svoje planove za Casino noć. Do vremena kada je velečasni Rose dobio sramotnu poruku "Babtistički jebaču štakora", bilo je vjerojatno prekasno izbjeći sukob bilo koje vrste; činilo se da pretjerana sirovost poruke samo garantira da kada dođe do sukoba da će to biti prava bitka. Triješće za potpaljivanje je bilo složeno; preostalo je samo da netko kresne šibicu i zapali kriješ. Ako je itko fatalno potcijenio ozbiljnost situacije, bio je to otac Brigham. Znao je da se baptističkim protivnicima neće sviđati ideja o Casino noći, ali nije razumio kako je duboko koncept kockanja kojeg podupire crkva razbjesnio i uvrijedio baptističkog svećenika. Nije znao daje otac Parobroda Willieja bio strastveni kockar koji je u mnogim prilikama napuštao obitelj kada bi ga obuzela kockarska groznica, ili da se taj čovjek konačno ubio u stražnjoj sobi dvorane za ples na zahodu nakon noći kada je izgubio. A neprivlačna istina o ocu Brighamu je bila ova: to vjerojatno ne bi ništa promijenilo čak i daje znao. T POTREBNE STVARI Velečasni Rose je mobilizirao svoje snage. Baptisti su počeli sa svojom kampanjom pisanja pisama Ne Casino noći za Castle Rock Call, (Wanda Hemphill, Donova žena je sama najviše napisala), a dovršili je s posterima KOCKA I VRAG. Betsy Vigue, predsjednica Casino noći i Grand Regeant lokalnog ogranka Isabellinih kćeri, organizirala je protuudar. U posljednja tri tjedna, Call se proširio na šesnaest stranica kako bi prikazao debatu koja je uslijedila, (osim što je to više bilo nalik na meč vikanja nego na razumnu razmjenu različitih stavova): Još se postera pojavilo; isto tako su bili brzo potrgani. Zahtjev urednika za umjerenošću s obje strane, bio je ignoriran. Neki pobornici su se zabavljali; bilo je superbiti dio bure u čaši vode. Ali kako se kraj približavao, Parobrod Willie se nije zabavljao, a niti otac Brigham. * "Mrzim to malo govno koje sebe smatra kreposnim!" planuo je Brigham na iznenađenog Alberta Gendrona onog dana kada mu je Albert donio zloglasno pismo "SLUŠAJ TI SOME JEDAN" koje je Albert našao zalijepljeno na vratima svoje stomatološke ordinacije. "Zamisli da taj kurvin sin optužuje dobre baptiste za takvu stvar!" velečasni Rose je žestoko izrekao jednako iznenađenim Normanu Harperu i Donu Hemphillu. To je bilo na Kolumbov dan, nakon poziva oca Brighama. Brigham je pokušao pročitati somovsko pismo velečasnom Roseu; velečasni Rose je, (sasvim ispravno, po shvaćanju đakona), odbio slušati.
Normanu Harperu, čovjek koji je deset kila bio teži od Alberta Gendrona i skoro iste visine, postalo je nelagodno zbog kreštavog, skoro histeričnog tona u Roseovom glasu, ali nije to rekao. "Reći ću ti stoje to," zagrmio je. "Stari otac serator je postao malo nervozan zbog poruke koju si dobio u župnom dvoru, Bili, to je sve. Shvatio je daje otišao predaleko. Pomislio je da ako kaže daje netko od njegovih prijatelja dobio pismo s istim gadostima, da će se krivnja prebaciti na nekog drugoga." "Pa, to neće funkcionirati!" Roseov glas je bio kreštaviji nego ikad. "Nitko u mojoj kongregaciji ne bi sudjelovao u takvoj gadosti! Nitko!" Njegov je glas napuknuo kod zadnje riječi. Njegove su se ruke grčevito otvarale i zatvarale. Norman i Don su razmijenili brze, zabrinute poglede. Nekoliko puta u posljednjih nekoliko tjedana su 296 297Stephen King razgovarali o upravo ovakvom ponašanju koje je postajalo sve uobi-čajenije kod velečasnog Rosea. Stvar oko Casino noći je razdirala Billa. Dvojica muškaraca su se bojala da će možda doživjeti živčani slom prije nego se situacija konačno razriješi. "Nemoj se ljutiti," Don je rekao umirujuće. "Mi znamo istinu o stvari, Bille." "Da!" vikao je velečasni Rose, fiksirajući dvojicu muškaraca drhtavim, nepostojanim pogledom. "Da, vi znate - vas dvojica. A ja -ja znam! Ali što je s ostatkom ovog grada-uh? Da li oni znaju?" Niti Norman, niti Don nisu mogli odgovoriti na ovo. "Nadam se da će netko vlakom pregaziti lažljivog obožavatelja idola!" William Rose je vikao, stišćući šake i nemoćno tresući njima. "Vlakom! Platio bih da to vidim! Platio bih velikodušno!" Kasnije u ponedjeljak, otac Brigham je telefonirao okolo, tražeći one koji su zainteresirani za "trenutnu atmosferu u religioznoj represiji u Castle Rocku" da navrate u župni dvor na kratki sastanak te večeri. Tako se puno ljudi pojavilo da se sastanak morao preseliti u susjednu Knights of Columbus dvoranu. Brigham je počeo pričajući o pismu koje je Albert Gendron našao na svojim vratima - pismo koje je navodno bilo od zabrinutih baptističkih muškaraca Castle Rocka - i tada potanko ispričao svoj nezahvalan telefonski razgovor s velečasnim Roseom. Kada je rekao skupini daje Rose tvrdio kako je sam dobio bestidnu poruku, poruku kojaje navodno bila od zabrinutih katoličkih muškaraca Castle Rocka, začulo se mrmljanje iz gomile... u početku šokirano, zatimljutito. "Čovjek je prokleti lažov!" netko je povikao iz stražnjeg dijela sobe. Činilo se da otac Brigham kima i odmahuje glavom u isto vrijeme. "Možda, Sam, ali nije stvar u tome. On je prilično lud - mislim daje u tome stvar."
Zamišljena, zabrinuta tišina je pozdravila ovo, ali otac Brigham je svejedno osjetio skoro očito olakšanje. Prilično lud: prvi put je glasno izgovorio te riječi, iako su kružile njegovim mislima barem tri godine. "Ne želim da me zaustavi religiozni luđak," nastavio je otac Brigham. "Naša Casino noć je bezopasna i korisna, bez obzira na to 298 POTREBNE STVARI što velečasni Parobord Willie misli o njoj. Ali osjećam, s obzirom da postaje sve prodorniji, i sve nerazumniji, da bismo trebali glasati. Ako ste za otkazivanje Casino noći - da popustim pritisku zbog sigurnosti-recite to." Odluka da se održi Casino noć kao što je planirano, bila je jednoglasna. Otac Brigham je kimnuo, zadovoljan. Tada je pogledao Betsy Vigue. "Ti ćeš imati planirani sastanak sutra uvečer, zar ne, Betsy?" "Da, oče." "Tada, smijem li predložiti," rekao je otac Brigham, "da se mi muškarci nađemo ovdje, u K of C dvorani, u isto vrijeme." Albert Gendron, težak čovjek koji je bio i spor da se naljuti i spor da se oporavi od ljutnje, ustao je polako i potpuno se\ispravio. Vratovi su se okretali kako bi slijedili njegovo ustajanje. "Da li sugerirate da će ti baptistički idioti možda pokušati ometati gospođe, oče?" "Ne, ne, uopće," tješio je otac Brigham. "Ali mislim da bi bilo pametno ako raspravimo o nekim planovima kako bi bili sigurni da će se sama Casino noć odvijati glatko -" "Straže?" netko je pitao oduševljeno. "Straže, oče?" "Pa... oči i uši," rekao je otac Brigham, ne ostavljajući uopće sumnju daje mislio na straže. "A ako se nađemo u utorak uvečer kada se i gospođe sastaju, bit ćemo tamo u slučaju da bude problema." I tako, dok su se Isabelline kćeri skupljale u zgradi sjedne strane parkirališta, katolički muškarci su se skupljali u zgradi s druge strane. A, s druge strane grada, velečasni William Rose je sazvao sastanak u isto vrijeme kako bi raspravio najnovije katoličko klevetanje i planirao pisanje natpisa i organiziranje straže za Casino noć. Različiti alarmi i izleti u Rock te rane večeri nisu jako puno utjecali na prisustvovanje tim sastancima - većina znatiželjnika koja su se vrzmali oko Općinske zgrade dok se približavala oluja, bili su ljudi neutralni u sukobu oko velike Casino noći. Što se tiče katolika i baptista koji su stvarno bili upleteni u gužvu, nekoliko ubojstava se nije moglo usporediti s mogućnošću stvarno dobrog svetog sukoba. Zato jer ipak, mnoge druge stvari postaju sporedne kada dođe do religioznih pitanja. 299Stephen King Preko sedamdeset ljudi se pojavilo na četvrtom sastanku onog što je velečasni Rose proglasio Baptističkim anti-kockarskim kršćanskim vojnicima Castle Rocka. To je bio veliki preokret: na prošlom sastanku broj prisutnih osoba je naglo pao, ali šuškanje o sramnoj poruci koja je ubačena kroz otvor za pisma u župnom dvoru, je opet povećao broj
zainteresiranih. Velečasni Rose je osjetio olakšanje zbog toga, ali je bio i razočaran i zbunjen kada je ustanovio da Don Hemphill nije prisutan. Donje obećao da će doći, a Don je bio njegova jaka desna ruka. Rose je pogledao na sat i vidio daje već pet poslije sedam - nije bilo vremena da nazove dućan i provjeri da lije Don zaboravio. Svi koji su namjeravali doći bili su ovdje, i želio ih je uhvatiti dok su njihovo ogorčenje i znatiželja bili na vrhuncu. Dao je Hemphillu još jednu minutu, zatim se popeo na propovjedaonicu i podigao svoje mršave ruke kao znak dobrodošlice. Njegova kongregacija - večeras većinom odjevena u radnu odjeću - poredala se između redova i sjela na obične drvene klupe. "Počnimo ovo nastojanje kao što i sva velika-uh nastojanja počinju," velečasni Rose je rekao tiho. "Spustimo glave-uh u molitvu." Spustili su glave i tada su se vrata predvorja naglo otvorila iza njih s udarcem pištolja. Nekoliko je žena zavrištalo, a nekoliko je muškaraca skočilo na noge. Bio je to Don. On je bio glavni mesar, i još uvijek je na sebi imao bijelu pregaču umrljanu krvlju. Njegovo je lice bilo crveno poput rajčice. Njegove divlje oči su ispuštale vodu. Šmrklje su se sasušile na njegovom nosu, njegovoj gornjoj usni i borama oko ustiju. Isto tako, smrdio je. Donje zaudarao poput čopora tvorova koji su prvo bili u velikoj bačvi sumpora, zatim našpricani svježim kravljim govnom i konačno pušteni da panično divljaju i jure u zatvorenoj sobi. Smrad je došao prije njega; smrad je došao za njim; ali većinom se smrad zadržavao oko njega poput smrdljivog oblaka. Žene su se povlačile iz redova i tražile svoje maramice dok je teturao pored njih sa svojom pregačom koja je sprijeda lepršala i izvučenom bijelom košu- 300 POTREBNE STVARI Ijom koja je straga lepršala. Nekolicina prisutne djece je počela plakati. Muškarci su ispuštali povike koji su bili mješavina gađenja i zbunjenosti. "Done!" velečasni Rose je povikao afektiranim, iznenađenim glasom. Njegove ruke su još uvijek bile uzdignute, ali kad se Don Hemphill približavao propovjedaonici, Rose ih je spustio i nehotice pljesnuo jednom rukom po nosu i ustima. Pomislio je da će možda povratiti. Bio je to najnevjerojatniji užasni smrad koji je ikad osjetio. "Što... što se dogodilo?" "Dogodilo?" zaurlao je Don Hemphill. "Dogodilo?Reći ću vam što se dogodilo! Reći ću vam svima što se dogodilo!" Okrenuo se prema kongregaciji, i unatoč smradu koji se nalazio na njemu i širio oko njega, umirili su se kad su se njfegove bijesne, luđačke oči spustile se na njih.
"Kurvini sinovi su bacili smrdljivce u moj dućan! Unutra nije bilo više od petero ljudi, jer sam stavio natpis da ranije zatvaram, i hvala Bogu za to, ali roba je uništena. Sva roba! Vrijedna četrdeset tisuća dolara! Uništena! Ne znam što su svinje upotrijebile, ali će smrditi danima!" "Tko?" velečasni Rose je pitao bojažljivim glasom. "Tko je to napravio, Don?" Don Hemphill je posegnuo u džep svoje pregače. Izvukao je svi-nutu crnu traku s bijelim zarezom na njoj i hrpom letaka. Traka je bila svećenički ovratnik. Podigao gaje kako bi ga svi vidjeli. "K VRAGU, ŠTO MISLITE, TKO?" vikao je. "Moj dućan! Moja roba! Sve otišlo k vragu i što mislite tko'?" Bacio je letke na zapanjene članove Baptističke anti-kockarske kršćanske vojnike. Odvojili su se u zraku i zalepršali poput konfeta. Neki od prisutnih su posegnuli i zgrabili ih. Svi su bili isti: svaki je pokazivao skupinu nasmijanih muškaraca i žena oko stola s ruletom. SAMO ZA ZABAVU! pisalo je na slici. A ispod nje: PRIDRUŽITE NAM SE NA "CASINO NOĆI" U DVORANI KNIGHTS OF COLUMBUS 31. LISTOPADA, 1991. U KORIST KATOLIČKOG FONDA ZA IZGRADNJU 301Stephen King "Gdje si našao te letke, Don?" Len Milliken je pitao bučnim, zlokobnim glasom. "I taj ovratnik?" "Netko ih je stavio iza glavnih vrata," rekao je Dan, "točno prije nego što je sve otišlo kvra-" ' . Vrata predvorja su se opet zalupila, tjerajući ih sve da poskoče, samo ovaj put se nisu otvorila, već zatvorila. "Nadam se da vam se sviđa miris, vi baptistički pederi!" netko je povikao. Nakon toga je slijedila provala kreštavog, ružnog smijeha. Kongregacija je zurila u velečasnog Williama Rosea uplašenim očima. On je zurio u nju očima koje su bile jednako uplašene. I to je bilo onda kada je kutija skrivena u prezbiteriju iznenada počela sik-tati. Kao i kutija koju je pokojna Mvrtle Keeton stavila u Dvoranu Isabellinih kćeri. Ova, (koju je stavio Sonny Jacket, sada isto pokojni), sadržavala je timerkoji je otkucavao cijelo poslijepodne. Oblaci nevjerojatno moćnog smrada su počeli izlaziti iz rešetki smještenih sa strane kutije. U Ujedinjenoj baptističkoj crkvi Castle Rocka, zabava je tek počela. Babs Miller se skrivala uz Dvoranu Isabellinih kćeri, ukočivši se na mjestu svaki puta kada bi plavo-bijelo svjetlo munje proparalo nebo. U jednoj ruci je imala željeznu polugu, a u drugoj jedan od automatskih pištolja gospodina Gaunta. Glazbena kutija koju je kupila u Potrebnim stvarim bila je u jednom džepu muškog ogrtača koji je nosila, i ako ga itko pokuša ukrasti, ta osoba će pojesti tridesetak grama olova. Tko bi želio napraviti takvu nisku, gadnu, okrutnu stvar?
Tko bi želio ukrasti glazbenu kutiju prije nego Babs uopće ustanovi koju melodiju svira? Pa, pomislila je, recimo to ovako - nadam se da se noćas neće preda mnom pojaviti Cyndi Rose Martin. Ako se pojavi, više nikad nigdje se neće pojaviti - barem, ne na ovoj strani pakla. Što ona misli, da sam ja... glupa? 302 POTREBNE STVARI U međuvremenu, morala je izvesti malu šalu. Psinu. Na zahtjev gospodina Gaunta, naravno. Poznaješ li Besty Vigue? pitao je gospodin Gaunt. Poznaješ, žarne? Naravno daje poznavala. Poznavala je Betsy od osnovne škole kada su često zajedno bile dežurne i nerazdvojne prijateljice. Dobro. Gledaj kroz prozor. Ona će sjesti. Podignut će komad papira i vidjeti nešto ispod njega. Što? Babs je pitala, znatiželjna. Nije važno što. Ako ikad očekuješ da ćeš pronaći ključ koji otključava glazbenu kutiju, bolje je da zatvoriš usta i otvoriš uši - razumiješ li draga? Razumjela je. Razumjela je još nešto. Gospodin Gaunt je*ponekad bio zastrašujući. Jako zastrašujući čovjek. Podignut će stvar koju je našla. Proučit će je. Počet će je otvarati. Do tada bi ti trebala doći do vrata zgrade. Čekaj dok se svi okrenu prema lijevom stražnjem dijelu hodnika. Babs je htjela pitati zašto bi to napravili, ali je ocijenila da je bolje da ne pita. Kada se okrenu da pogledaju, ti ćeš gurnuti šipku ispod kvake. Podboči drugi kraj na zemlju. Čvrsto ga zabij. Kada ću početi vikati?Babs je pitala. Znat ćeš. Svi će izgledati kao daje netko gurnuo feferone u njihove guzice. Jesi li zapamtila što trebaš povikati, Babs? Zapamtila je. Činilo se kao okrutna psina koju treba izvesti Besty Vigue, s kojom je skakutala držeći se za ruke, do škole, ali se isto činila bezopasnom (pa... prilično bezopasnom), i više nisu bile djeca, ona i mala djevojčica koju je zbog nekog razloga uvijek zvala Betsy La-La; sve to je bilo davno. I kao stoje gospodin Gaunt istaknuo, nitko nikad neće to povezati s njom. Zašto i bi? Babs i njen muž su bili ipak subotari i što se nje ticalo, i katolici i baptisti su zaslužili ono što su dobili - uključivši Betty La-La. Munja je sijevnula. Babs se ukočila, zatim jurnula do prozora bliže vratima, privirivajući kako bi bila sigurna da Betsy još nije sjela za glavni stol. A prve neodlučne kapi moćne oluje su počele sipiti oko nje. 303Stephen King
Smrad koji je počeo ispunjavati Baptističku crkvu bio je nalik smradu koji se nalazio na Donu Hemphillu... ali tisuću puta gori. "Oh, sranje!" Don je zaurlao. Potpuno je zaboravio gdje se nalazi, a čak i da se sjetio, to vjerojatno ne bi puno promijenilo njegov jezik. "Jedan su i ovdje postavili! Van! Van! Svi van!" "Mičite se/"Nan Roberts je zaurlala svojim snažnim baritonom kojeg je koristila za vrijeme gužvi u restoranu. "Mičite se! Krenite, narode!" Svi su mogli vidjeti odakle dolazi smrad - gust zapuh bijelo-žu-tog smoga je izlazio iz ograde prezbiterija u visini struka i kroz rom-boidne izreze na donjim plohama. Pokrajnja vrata su bila ispod balkona prezbiterija, ali nitko nije ni pomišljao ići u tom smjeru. Tako jak smrad bi te mogao ubiti... ali prvo bi iskočile tvoje očne jabučice i kosa bi ti otpala, a tvoja guzica bi se stisnula od skandaloznog užasa. Baptistički anti-kockarski kršćanski vojnici Castle Rocka su postali vojska koja se razbježala za manje od pet sekundi. Jurili su prema vratima predvorja u stražnjem dijelu crkve, vičući i gušeći se. Jedna klupa se prevrnula i pala je na pod s jakim treskom. Noga De-borah Johnstone se zaglavila ispod nje i Norman Harper ju je udario s boka dok se borila daju izvuče. Deborah je pala poprijeko i začulo se jako pucketanje kada joj je puknuo zglob. Zaurlala je od boli, njena noga je još uvijek bila zaglavljena ispod klupe, ali njeni krici su se izgubili među mnogim drugima. Velečasni Rose je bio najbliži prezbiteriju i smrad je okružio njegovu glavu poput velike, smrdljive maske. Ovo je smrad katolika koji gore u paklu, pomislio je smeteno, 'i skočio s propovjedaonice. Sletio je točno na ošit Deborah Johnstone s obje noge, i njeni krici su postali dug, gušeći soptaj koji se izgubio u ništavilo kad se onesvijestila'! Velečasni Rose, nesvjestan daje upravo onesposobio jednu od svojih najvjernijih župljanki, izgurao se do stražnjeg dijela crkve. Oni koji su prvi došli do vrata predvorja, otkrili su da se ovuda ne može pobjeći; vrata su nekako bila zaključana. Oni koji su se nalazili iza, zgnječili su vođe bijega prije nego su se ovi uspjeli okrenuti. 304 POTREBNE STVARI Krikovi, urlici bijesa i ljute psovke preplavili su zrak. I dok je vani započela kiša, unutra je počelo povraćanje. Betsy Vigue je sjela na svoje mjesto za stolom Predsjednice između američke zastave i zastave praškog djeteta. Lupnula je zglobovima tražeći mir, i gospođe - njih četrdesetak - su počele zauzimati svoja mjesta. Vani su gromovi udarali na nebu. Čuli su se mali krici i nervozan smijeh.
"Pozivam ovaj zbor Isabellinih sestara na mir," rekla je Betsy i podigla svoj dnevni red. Počet ćemo kao i obično, čitajući -"♦ Stala je. Na stolu se nalazila bijela službena omotnica . Bila je ispod njenog dnevnog reda. Natipkane riječi na njoj, zurile su u nju. PROČITAJ TO ODMAH TI PAPINA KURVO Oni, pomislila je. Oni baptisti. Oni gadni, odvratni, uskogrudni ljudi. "Betsy?" Naomi Jessup je pitala. "Da li se nešto dogodilo?" "Ne znam," rekla je. "Mislim daje." Otvorila je omotnicu. Iskliznuo je list papira. Na njemu je bila natipkana sljedeća poruka: OVO JE SMRAD KATOLIČKIH KURVI! Iznenada se začuo siktavi zvuk iz lijevog stražnjeg kuta dvorane, zvuk nalik preopterećenoj cijevi za dovod pare. Nekoliko je žena povikalo i okrenulo se u tom smjeru. Iznad njih, grmljavina je snažno udarala, i ovaj put su njihovi krikovi bili ozbiljni. Bijelo-žuta para je izlazila iz kuta sa strane sobe. I iznenada je mala zgrada s jednom sobom bila ispunjena najodvratnijim smradom koji je ijedna od njih ikad osjetila. Betsy je skočila na noge, rušeći svoj stolac. Upravo je otvorila usta - da kaže, nije imala pojma što - kada je ženski glas izvana zaurlao, "Ovo je zbog Casino noći, vi kurve! Pokajte se! Pokajte se!" Na trenutak je vidjela nekoga ispred stražnjih vrta, prije nego je smrdljiv oblak koji je dolazio iz kuta potpuno prekrio prozor i vrata... i tada joj više nije bilo stalo. Smrad je bio neizdrživ. 305Stephen King Nastao je urnebes. Isabelline kćeri su jurile natrag i naprijed u zamagljenoj, smrdljivoj prostoriji poput poludjelih ovaca. Kada je netko odgurnuo nazad Antoniu Bissette, pa je slomila vrat na čeličnom rubu stola Predsjednice, nitko nije niti čuo, niti opazio. Vani je grmljavina urlikala, a munje sijevale. Katolici u dvorani Knights of Columbus napravili su labavi krug oko Alberta Gendrona. Koristeći poruku koju je pronašao zalijepljenu na vratima svoje ordinacije kao polaznu točku ("On, to nije ništa - trebali ste biti tamo kada..."), naslađivao ih je užasnim, ali fascinantnim pričama o katoličkoj anti-kampanji i katoličkoj osveti u Lewistonu tridesetih godina. "Pa kada je vidio kako je ta grupa neukih Holly Rollers50 prekrila noge Blažene Djevice s kravljim govnom, odmah je skočio u svoj auto i odvezao se -" Albert je iznenada prekinuo, osluškujući. "Stoje to?" pitao je. "Grmljavina," rekao je Jake Pulaski. "Dolazi jaka oluja." "Ne - to, "Albert je rekao i ustao. "Zvukovi poput krikova." Grmljavina se privremeno pretvorila u običnu tutnjavu, i u prekidu svi su čuli: žene. Žene viču.
Okrenuli su se ocu Brighamu, koji je ustao sa stolca. "Hajde, muškarci!" rekao je. "Pođimo pogledati -" Tada je počelo siktanje, i smrad je počeo sukljati iz stražnjeg dijela hodnika prema mjestu gdje su muškarci stajali u grupi. Prozor se razbio i kamen je luđački poskočio preko poda kojeg su godine razigranih nogu izglačale do blagog sjaja. Muškarci su zaurlali i odskočili od tog mjesta. Kamen se otkoturao do suprotnog zida, još jednom poskočio i ostao ležati. 52 Naziv za Pentecostalists (protestantska struja u SAD koja vjeruje u silazak Duha Svetoga u vjernike, a odlikuje se burnim obredima), jer se često valjaju po podu u vjerskom transu. 306 POTREBNE STVARI "Paklena vatra od baptista!" netko je povikao izvana. "Nema kockanja u Castle Rocku! Proširite vijest, jebači opatica!" Vrata predvorja dvorane su isto bila zatvorena poduprtom željeznom šipkom. Muškarci su ih udarali i počeli se gomilati. "Ne .'"po vikao je otac Brigham. Probio se kroz sve jači smrad do malih pobočnih vrata. Bila su otključana. "Ovuda! OVUDA!" U početku nitko nije slušao; u svojoj panici su se nastavili gomilati ispred nepomičnih prednjih vrata dvorane. Tada je Albert Gendron posegnuo svojim velikim rukama i udario međusobno dvije glave. "Napravite što otac kaže!" zsurlao je. "Oni ubijaju žene!" Albert se silom probio natrag kroz gužvu, i ostali su ga počeli slijediti. Prolazili su u neravnoj, posrćućoj liniji kroz tminu koja se slijevala, kašljući i-psujući. Meade Rossignol više nije* mogao zadržati svoj uzburkani želudac. Otvorio je usta i izbacio večeru po cijeloj širokoj poleđini košulje Alberta Gendrona. Albert je jedva opazio. Otac Brigham je već posrtao prema stepenicama koje su vodile prema parkiralištu i na suprotnoj strani prema dvorani Isabellinih kćeri. Svako malo je zastajkivao i pokušavao povratiti. Miris se zadržao na njemu poput ljepljivog papira. Muškarci su ga počeli slijediti u nepravilnoj procesiji, jedva opažajući kišu, koja je sada počela jače padati. Kada je otac Brigham bio na pola puta na stubama, bljesak munje mu je pokazao željeznu šipku koja je podupirala vrata dvorane Isabellinih kćeri. Trenutak kasnije, jedan prozor s desne strane zgrade je razbijen prema van i žene su se počele bacati kroz rupu, padajući na tratinu poput velikih krpenih lutki koje su naučile povraćati. Velečasni Rose nije nikad stigao do predvorja; ispred njega se naslagalo previše ljudi. Okrenuo se, držeći se za nos, i teturajući natrag u crkvu. Pokušao je vikati drugima, ali kada je otvorio usta, umjesto toga, izbacio je snažan mlaz bljuvotine. Njegove su se noge 307Stephen King
zaplele jedna o drugu i pao je, udarivši jako glavom o vrh klupe. Po-kušao je stati na noge i nije uspio. Tada su ga velike ruke obuhvatile ispod pazuha i podigle. "Kroz prozor, velečasni!" Nan Robert je vikala. "Pomaknite se!" "Staklo -" "Zanemarite staklo! Ugušitćemo se ovdje!" Izbacila ga je naprijed, i velečasni Rose je samo imao vremena staviti ruku preko očiju prije nego razbije prozor od obojanog stakla koji je prikazivao Krista kako vodi Svoju ovcu niz brdo, iste boje kao i Jell-O53 od limete. Odletio je kroz zrak, udario o tratinu i poskočio. Njegova gornja proteza je izletjela iz usta i progunđaoje. Sjeo je, iznenada svjestan mraka, kiše... i blaženog svježeg zraka. Nije imao vremena uživati u tome; Nan Roberts gaje zgrabila za kosu i podigla na noge. "Hajde, velečasni!" povikala je. Njeno lice, koje se na trenutak pokazalo u plavo-bijelom bljeskanju munje, je bilo izobličeno lice harpije. Još uvijek je na sebi imala bijelu uniformu od rajona - imala je običaj odijevati se isto kako je odijevala i svoje konobarice - ali na gornjem dijelu njene pregače na ispupčenom dijelu grudi nalazila se bljuvotina. Velečasni Rose se spoticao pored nje, spuštene glave. Želio je da pusti njegovu kosu, ali svaki put kada je to pokušao reći, grmljavina gaje ušutkala. Nekolicina ih je slijedila kroz razbijeni prozor, ali je većina još uvijek bila nagurana s druge strane vrata u predvorje. Nan je odmah vidjela zašto: dvije željezne šipke su podupirale kvake. Odgurnula ih je dok je grom udario u Town Common, pretvarajući paviljon, gdje je tjeskobni mladić po imenu Johnnv Smith nekoć otkrio ime ubojice, u goruće šibice. Sada je vjetar jače počeo puhati, šibajući drveće u mračno, jureće nebo. Kada su maknute željezne šipke, vrata su se otvorila - jedna su potpuno iščupana sa svojih šarki i pala su na gredicu cvijeća s lijeve strane stuba. Bujica baptista divljih pogleda je pojurila van, ■" Vrsta deserta nalik želatini 308 POTREBNE STVARI spotičući se i padajući jedan preko drugog dok su jurili niz crkvene stube. Smrdili su. Plakali su. Kašljali su. Povraćali su. I svi su bili bijesni kao psi. 8 Vitezovi Kolumba, koje je vodio otac Brigham i Isabelline kćeri, koje je vodila Betsy Vigue, sreli su se nasred parkirališta kad se nebo otvorilo i kiša je počela padati kao iz kabla. Betsy je tražila oca Brighama i primila ga, suze su se slijevale iz njenih crvenih očiju, njena kosa bila je zalijepljena na njenu lubanju poput mokre, svjetlucave kape.
"Druge su još uvijek unutra!" plakala je. "Naomi Jessup... To-niaBissette... ne znam koliko još drugih!" "Tko je to bio?" zaurlao je Albert Gendron. "Tko je prokletstvo to napravio?" "Oh, bili su to Baptisti! Naravno da jesu /"Betsy je vikala i tada je počela plakati kada je munja poskočila preko neba poput užarene niti filamenta. "Nazvali su me Papinom kurvom! Bili su to baptisti! Baptisti! Bili su to prokleti baptisti!" U međuvremenu, otac Brigham se odvojio od Betsy i skočio do vrata dvorane Isabellinih kćeri. Nogom je odbacio šipku - vrata su se razletjela na sve strane - i otvorila. Tri zaprepaštene, izbljuvane žene i oblak smrdljivog dima su izašli van. Kroz njega je vidio Antoniu Bissette, zgodnu 'Toniu koje je uvijek bila tako brza i vješta sa svojom iglom i uvijek spremna pomoći u bilo kojem novom crkvenom projektu. Ležala je na podu pored stola Predsjednice, a prevrnuti stijeg koji je prikazivao praško dijete ju je djelomično prikrivao. Naomi Jessup je kleknula pored nje, jaučući. Tonijina glava je bila zakrenuta u čudnom, nemogućem kutu. Njene su staklene oči zurile u strop. Smrad je prestao smetati Antoniu Bissete, koja nije kupila niti jednu stvar od gospodina Gaunta ili sudjelovala u bilo kojoj njegovoj maloj igri. Naomi je vidjela oca Brighama koji je stajao na vratima, stala na noge i doteturala do njega. U dubini svog šoka, činilo se da smrad 309Stephen King smrdljivca ne smeta više niti nju. "Oče," plakala je. "Oče, zašto? Zašto su to napravili? To je trebala biti samo mala zabava... to je sve što je to trebalo biti. Zašto ?" "Zato jer je taj čovjek lud," rekao je otac Brigham. Uzeo je Naomi u svoje naručje. Iza njega, glasom koji je bio i tih i smrtonosan, Albert Gendron je rekao: "Idemo im pokazati." Baptistički anti-kockarski kršćanski vojnici koračali su Harring-ton Streetom od baptističke crkve na kiši koja je lijevala, s Donom Hemphillom, Nan Roberts, Normanom Harperom i Williamom Ro-seom na čelu. Njihove su oči bile zakrvavljene, bijesne jabučice koje su zurile iz otečenih, nadraženih duplji. Većina anti-kockarskih kršćanskih vojnika je povraćala po svojim hlačama, košuljama, cipelama ili po svemu. Smrad po trulim jajima od smrdljivca se zadržao na njima, unatoč kiši koja je lijevala, odbijao je nestati. Auto Teritorijalne policije je stao na križanju Harrington i Castle Avenue, koja je osam stotina metara dalje postajala Castle View. Policajac je izašao van i blenuo prema njima. "HejF'povikaoje. "Gdje vi ljudi namjeravate ići?"
"Idemo izdevetati guzicu nekim Papinim kurcoliscima, i ako ti znaš stoje dobro za tebe, maknut ćeš nam se s puta!" Nan Roberts je povikala na njega. Iznenada, Don Hemphill je otvorio usta i počeo pjevati punim, dubokim baritonom. "Onward, Chhstian soldiers, marchingas to war-" Drugi su se pridružili. Uskoro je cijela kongregacija preuzela i oni su se počeli brže kretati, ne samo hodati, već marširati po ritmu. Njihova su lica bila blijeda i ljuta i prazna, bez ikakvih misli kad su počeli ne samo pjevati, već urlati. Velečasni Rose je pjevao s njima, iako je prilično šušljao bez gornje proteze. "Christ, the royal master, leads against the foe, Fonvard into battle, see His banners go!" 310 POTREBNE STVARI Sada su već skoro trčali. 10 Policajac Morris je stajao pored vrata svog auta s mikrofonom u ruci gledajući za njima. Voda je curila s kišne kabanice preko oboda njegovog Smokev Bear šešira54 u malim potocima. "Javi se, jedinica šesnaest," glas Henrvja Pavtona je pucketao. "Odmah pošaljite ljude ovamo!" Morris je vikao. Njegov je glas bio i uplašen i uzbuđen. Bio je Teritorijalni policajac manje od godinu dana. Nešto se ovdje događa! Nešto užasno! Gomila od oko sedamdeset ljudi je upravo prošla pored mene!" "Pa, što su radili?" upitao je Pavton. ♦ "Pjevali su 'Onward Christian Soldiers'!" "Jesi li to ti, Morris?" "Da, gospodine!" "Pa, koliko ja znam, policajce Morris, još uvijek ne postoji zakon protiv pjevanja crkvenih pjesama, čak i na pljusku. Vjerujem daje to samo glupa stvar, ali ne i ilegalna. Sada želim samo jednom reći ovo: imam oko četiri različita nereda u svojim rukama, ne znam gdje je šerif, niti bilo koji od njegovih prokletih zamjenika, i ne želim da me se gnjavi s glupostima! Razumiješ li ?" Policajac Morris je teško gutao. "Uh, da gospodine, razumijem. Naravno, ali netko u gomili - mislim daje to bila žena -je rekla da će, uh, 'izmlatiti guzicu nekog Papinog kurcolisca'. Mislim daje tako nekako rekla. Znam da to nema baš previše smisla, ali nije mi se to previše svidjelo." Tada je Morris stidljivo dodao: "U redu?" Tišina je bila tako duga daje Morris namjeravao ponovno pokušati kontaktirati Pavtona - elektricitet u zraku je onemogućio radio komunikaciju na većim udaljenostima, čak je otežavao razgovor u gradu
- i tada je Pavton rekao izmorenim, uplašenim glasom, "Jao. Jao, Isuse. Jao, Isuse Kriste. Što se ovdje događa?" "Pa, žena je rekla da će -" 54 Smokey the Bear je imaginarni medvjed s ljudskim osobinama koji je simbol američke službe za suzbijanje šumskih požara. Često je prikazan sa Šeširom i traperi- 311Stephen King "Čuo sam te i prvipuf.'"Pavton je povikao tako glasno da se njegov glas izobličio i prekinuo. "Idi do katoličke crkve! Ako se nešto događa, nastoj to prekinuti, ali nemoj stradati. Ponavljam, nemoj stradati. Poslat ću pojačanje što prije budem mogao - ako još imam kakvo pojačanje. Učini to sada!" "Uh, poručnice Pavton? Gdje je katolička crkva u ovom gradu?" "Kako bih prokletstvo ja to znao ?" Pavton je vrištao. "Ja se tamo ne molim! Samo slijedi gomilu! Gotovo!" Morris je objesio mikrofon. Više nije vidio gomilu, ali ih je još uvijek čuo između prasaka groma. Ubacio je mijenjač u brzinu i krenuo za pjevanjem. 11 Na putu koji je vodio do kuhinjskih vrata kuće Myre Evans nalazilo se poredano kamenje različitih pastelnih boja. Ćora Rusk je podigla plavi i bacila ga u ruci koja nije držala pištolj, isprobavajući njegovu težinu. Probala je vrata. Bila su zaključana, kao što je i očekivala. Bacila je kamen kroz staklo i upotrijebila cijev pištolja kako bi uklonila krhotine i ivere koji su se još uvijek držali za okvir. Zatim je posegnula unutra, otključavajući vrata, i ušla unutra. Njena se kosa prilijepila za obraze u mokrim čvorovima i zarezima. Njena je haljina još uvijek zjapila otvorena, i kapi kiše su curile niz njene izbočene grudi posute bubuljicama. Chuck Evans nije bio kod kuće, ali Garfield, Chuckov i Myrin angorski mačak, je bio. Otišao je do kuhinje, mijaukajući, nadajući se hrani, i Ćora mu ju je dala. Mačak je odletio u oblaku krvi i krzna. "Jedi to, Garfielde," Ćora je primijetila. Prošla je kroz dim iz pištolja u hodnik. Krenula je po stepenicama. Znala je gdje će naći kurvu. Naći će je u krevetu. Ćora je to znala kao što je znala svoje ime. "Vrijeme je za spavanje, točno," rekla je. "Samo želiš vjerovati u to, Myra, moja draga." Ćora se smiješila. 3L POTREBNE STVARI 12 Otac Brigham i Albert Gendron su vodili vod razbješnjelih katolika niz Castle Avenue prema Harrington Streetu. Na pola puta, začuli su pjevanje. Dva su čovjeka razmijenila pogled.
"Misliš li da bismo ih mogli naučiti drugu melodiju, Alberte?" otac Brigham je pitao nježno. "Mislim da dl, oče," odgovorio je Albert. "Da.ih naučimo pjevati ? I Ran AH the Way Home'?" "Jako dobra melodija, oče. Mislim da bi čak i smeće poput njih moglo naučiti tu pjesmu." Munja je zaparala nebo. Trenutnim sjajem osvijetlila je Castle Avenue i pokazala je dvojici muškaraca malu gomilu koja sft približavala na brdu prema njima. Njihove su oči svjetlucale bijele i prazne, poput očiju kipova, u svjetlosti munja. "Evo ih!" netko je povikao, i žena je zaurlala: "Pokažimo prljavim, narkomanskim kurvinim sinovima!" "Idemo skupiti smeće," otac Brigham je sretno uzdahnuo i jurnuo na baptiste. "Amen, oče," rekao je Albert, trčeći pored njega. Tada su 5 vi počeli trčati. Kada je policajac Morris skrenuo iza ugla, nova munja je proparala nebo, rušeći jedan od starih brijestova uz Castle potok. U bljesku je ugledao dvije skupine ljudi kako trče jedna prema drugoj. Jedna je skupina trčala uz brdo, druga je skupina trčala niz brdo, a obje su skupine vrištale željne krvi. Policajac Morris je iznenada poželio daje to poslijepodne javio daje bolestan. 13 Ćora je otvorila vrata Chuckove i Myrine spavaće sobe i vidjela točno ono stoje očekivala: kurva je ležala gola na zgužvanom francuskom krevetu koji je izgledao kao da je u posljednje vrijeme doživio velike avanture. Jedna njena ruka je bila iza nje, gurnuta ispod jastuka. Druga je držala uokvirenu sliku. Slika je bila između 313Stephen King Mvrinih mesnatih bedara. Činilo se daje ševi. Njene su oči bile napola zatvorene u ekstazi. "Oooh, E!" stenjala je. "Ooooh, E! OOOHH, EEEE-EEEE-EEE!" Užasna ljubomora zapalila se u Corinom srcu i podigla u njeno grlo sve dok nije osjetila njen gorak okus u ustima. "Oh, ti usrani mišu," uzdisala je i zgrabila pištolj. U tom trenutku, Myra ju je pogledala i Myra se smiješila. Izvukla je svoju slobodnu ruku ispod jastuka. U njoj je držala svoj automatski pištolj. "Gospodin Gaunt je rekao da ćeš doći, Ćora," rekla je i opalila. Ćora je osjetila daje metak udario zrak pored njenog obraza; čula je daje udario u žbuku na lijevoj strani vrata. Opalila je iz svog pištolja. Metak je pogodio sliku između Myrinih nogu, razbio je staklo i zabio se u Myrin gornji dio bedra. Isto tako je ostavio rupu nasred čela Elvisa Preslevja.
"Pogledaj što si napravila !"Myra. je kreštala. "Ubila si Kralja, ti glupa kurvo!" Ispalila je tri metka u Ćoru. Dva su promašila, a treći je pogodio Ćoru u vrat, bacajući je natrag na zid i rasprskavajući ružičastu krv. Dok je Ćora padala na koljena, ponovno je opalila. Metak je izbušio rupu u Myrinom iveru, i izbacio je iz kreveta. Tada je Ćora pala licem na pod, a pištolj je ispao iz njene ruke. Dolazim tebi, Elvise, pokušala je reći, ali nešto je bilo jako, jako pogrešno. Činilo se daje tamo samo mrak, a u njemu nitko, osim nje. 14 Baptisti Castle Rocka, koje je predvodio velečasni William Rose i katolici Castle Rocka, koje je predvodio otac John Brigham, spojili su se na podnožju Castle Hilla sa skoro glasnim praskom. Nije bilo pristojnog udaranja šakama, nije bilo pravila Markiza Queensbe-rryja55; došli su da iskopaju oči i razbiju noseve. Vjerojatno i da ubiju. 55 Markiz od Queensberryja je sastavio pravila pravedne borbe u boksu 314 POTREBNE STVARI Albert Gendron, ogromni zubar koji je bio spor u ljutnji, ali užasan kad bi se taj gnjev probudio, zgrabio je Normana Harpera za uši i povukao Normanovu glavu prema naprijed. Istovremeno je i svoju glavu gurnuo prema naprijed. Njihove su se lubanje sudarile sa zvukom nalik na porculan za vrijeme potresa. Norman je zadrhtao, zatim se opustio. Albert ga je bacio na stranu poput vreće rublja i zgrabio Billa Sayersa, koji je prodavao alat u Western Autu. Bili se izmaknuo, zatim udario. Pogodio je Alberta točno u usta, koji je pljunuo zub, zgrabio Billa u medvjeđi zagrljaj i stiskao ga dok nije čuo daje puklo rebro. Bili je počeo kreštati. Albert gaje bacio preko ulice, gdje je policajac Morris stao na vrijeme, izbjegavši da ga pregazi. Područje je sada bilo splet likova koji su se borili, udarafi, kopali, urlali. Podmetali su noge jedan drugome, sklizali se na kiši, ponovno ustajali, udarali i primali udarce. Pod blistavom svjetlošću munje, činilo se kao da se neki neobičan ples odvija, onaj u kojem bacaš svog partnera na najbliže drvo umjesto da plešeš allemande, ili guraš svoje koljeno u njegovo međunožje, umjesto da plešeš do-si-do.56 Nan Roberts je zgrabila Betsy Vigue za poleđinu haljine, dok je Betsy tetovirala obraze Lucille Dunham svojim noktima. Nan je trz-nula Betsy prema sebi, zavitlala njome i gurnula dva prsta u Betsyn nos sve do drugog zgloba. Betsy je ispustila nazalni krik nalik sireni za maglu dok ju je Nan oduševljeno počela tresti natrag i naprijed za njen nos. Frieda Pulaski je udarala Nan sa svojom džepnom knjigom. Nan je bnim praskom. Kada je pokušala ustati, Betsy ju je udarila u lice i srušila raskrečenu nasred ceste. "Ti, kulvo, ti sifilticna bolecnice!" Betsy je vikala. "Ti SIFILITICNA bolecnice!" Pokušala je nogom stati na Nanin
trbuh. Nan je zgrabila njenu nogu, svinulaje, i odbacila nekadašnju Betty La-La na lice na cestu. Nan je dopuzala do nje; Betsy je čekala; trenutak kasnije, obje su se kotrljale po cesti, grizući i grebući. "STOPU!" M Plesna figura u kojoj partneri prolaze jedan pored drugog dodirivajući se desnim ramenima i okreću okrenutih leđa 315Stephen King Povikao je policajac Morris, ali njegov se glas utopio u grmljavini koja je zatresla cijelu ulicu. Povukao je pištolj, okrenuo ga prema nebu... ali prije nego je uspio opaliti, netko - Bog zna tko - pogodio gaje u međunožje s jednim od specijalnih predmeta s rasprodaje kod Lelanda Gaunta. Policajac Morris je odletio prema nazad na poklopac svojih patrolnih kola i ot-koturao se na ulicu, držeći ruševine svog seksualnog aparata i pokušavajući vikati. Bilo je nemoguće reći koliko je boraca tog dana donijelo oružje koje su kupili od gospodina Gaunta. Ne puno, a neki od njih koji su bili naoružani, izgubili su automatsko oružje u metežu kad su pokušavali pobjeći od smrdljivaca. Ali barem je četiri hitca ispaljeno za redom, hici se uglavnom nisu zamjećivali u metežu vike i grmljavine. Len Milliken je vidio daje Jake Pulaski nanišanio pištolj u Nan, koja je dozvolila Betsy da ode i sada je pokušavala zadaviti Meade Rossignol. Len je zgrabio Jakeov zglob i okrenuo ga prema nebu koje je bliještalo od munja, sekundu prije nego je pištolj opalio. Tada je spustio Jakeov zglob i slomio ga preko koljena poput triješća za potpaljivanje. Pištolj je otštropotao na mokru ulicu. Jake je počeo zavijati. Len je zakoračio nazad i rekao, "To ćete naučiti da -" Nije dalje nastavio, jer je netko izabrao taj trenutak da zabije oštricu džepnog noža u njegovu šiju, trgajući Lenovu leđnu moždinu kod korijena mozga. Sada su stizala druga policijska kola, njihova plava svjetla su se luđački okretala u tmini okupanoj kišom. Borci se nisu obazirali pojačanim povicima da prestanu i suzdrže se. Kada su policajci pokušali prekinuti stvar, umjesto toga, uvučeni su u tučnjavu. Nan Roberts je vidjela oca Brighama, njegova prokleta crna košulja je bila razderana na poleđini. Držao je velečasnog Rosea za šiju jednom rukom. Druga ruka je bila stisnuta u šaku i njome je stalno udarao velečasnog Rosea u nos. Njegova bi Šaka udarila cilj, a ruka koja je držala šiju velečasnog Rosea bi se malo zanjihala prema natrag i ponovno vratila velečasnog Rosea u položaj za sljedeći udarac. Urlajući iz sveg glasa, ignorirajući zbunjenog teritorijalnog policajca koji joj je govorio - skoro je molio - da prestane i prestane odmah, Nan je odbacila Meade Rossignol i bacila se na oca Brighama. 316 DVADESET I DRUGO POGLAVLJE ♦
Napad oluje je natjerao Alana na puzanje, unatoč njegovom sve jačem osjećaju daje vrijeme postalo bitno, užasno važno, i da ako se uskoro ne vrati u Castle Rock, može se isto tako i nikad ne vratiti. Većina informacije koju je stvarno trebao, činilo mu se sada, cijelo je vrijeme bila u njegovoj glavi, zaključana iza debelih vrata. Na vratima je bila uredno otiskan natpis - ali ne URED PREDSJEDNIKA ili PROSTORIJA ZA SASTANKE UPRAVNOG ODBORA ili čak PRIVATNO, NE ULAZI. Otiskani natpis na vratima u Alanovoj glavi je bio OVO NEMA SMISLA. Samo mu je trebao pravi ključ da ih otključa... ključ koji mu je dao Sean Rusk. A stoje bilo iza vrata? Pa, Potrebne stvari. I njegov vlasnik, gospodin Leland Gaunt. Brian Rusk je kupio bejzbol sličicu u Potrebnim stvarima, a Brian je mrtav. Nettie Cobb je kupila sjenilo za svjetiljku u Potrebnim stvarima, i ona je isto bila mrtva. Koliko ih je još u Castle Rocku otišlo do bunara i kupilo otrovnu vodu od otrovnog čovjeka? Norris je kupio -štap za ribolov. Polly - čarobnu amajliju. Majka Briana Ruska - par jeftinih naočala koje su imale neke veze s El visom Preslevjem. Čak je i Ace Merrill - staru knjigu. Alan je bio spreman na okladu da je i Hugh Priest nešto kupio... i Danforth Keeton... Koliko još drugih? Koliko? 317Stephen King Stao je na drugoj strani Tin Bridgea upravo kada je munja udarila s neba i raskolila jedan od starih brijestova s druge strane Castle potoka. Začulo se jako električno pucketanje i pojavio žestok trak svjetlosti. Alan je stavio ruku preko očiju, ali je prizor još uvijek ostao na njima kao jako plavo dok je radio ispuštao glasno brbljanje atmosferskih smetnji, a brijest se srušio s glomaznom veličanstvenošću u potok. Spustio je ruku, zatim zaurlao kad je grom udario točno iznad i djelovao dovoljno glasan da bi mogao raskoliti svijet. Na trenutak, njegove zabliještene oči nisu mogle ništa vidjeti i bojao se daje drvo palo na most, blokirajući njegov put u grad. Tada je vidio daje uzvodno od stare hrđave konstrukcije, zakopan u nejasnim obrisima brzica. Alan je ubacio u brzinu i prešao. Dok je prelazio most, čuo je vjetar, koji je sada bio vrlo jak, kako zavija u kosim potpornjima i glavnim gredama. Bio je to sablasan, usamljeni zvuk. Kiša je pljuštala po prednjem staklu starog karavana, pretvarajući sve dalje od njega u podrhtavajuću halucinaciju. Kada je Alan sišao s mosta i u Lovver Main Street na križanju s Watermill Lane, kiša je postala tako jaka, da su brisači, čak i pri najvećoj brzini, bili potpuno beskorisni. Otvorio je prozor, gurnuo glavu van i tako vozio. Za tren je bio mokar. Područje oko Općinske zgrade je bilo prepuno policijskih automobila i TV kombija, ali je isto imao čudan, napušten izgled, kao da su iznenada zli vanzemaljci s Neptuna teleportirali ljude koji su pripadali tim vozilima. Alan je vidio da nekoliko novinara zuri iz skro-višta svojih
kombija, ajedan Teritorijalni policajac je trčao uličicom koja je vodila do parkirališta Općinske zgrade, kiša je škrapala s njegovih cipela,.ali to je bilo sve. Tri bloka gore, prema Castle Hillu, policijski auto Teritorijalne policije je jurio velikom brzinom Upper Mainom, krećući prema zapadu po Laurel Streetu. Trenutak kasnije, druga patrolna kola su jurila preko Maina. Bila su u Birch Street i kretala u suprotnom smjeru od prvih. To se sve događalo brzo - zip, zip - daje izgledalo poput nečega što se vidi u komedijama o nesposobnoj policiji. Smokeyi banditi, možda. Međutim, Alanu ovdje ništa nije bilo smiješno. Davalo mu je osjećaj akcije bez svrhe, vrstu paničnog, navrat-nanos kretanja. Iznenada je bio siguran daje Henry Payton izgubio kontrolu nad 318 POTREBNE STVARI svim što se noćas događalo u Castle Rocku... to jest, ako je od početka ikad imao nešto više od iluzije kontrole. Mislio je da čuje slabe povike koji su dolazili iz smjera Castle Hilla. Uz kišu, grmljavinu i hučanje vjetra, bilo je teško zasigurno reći, ali nije mislio da su ti povici samo mašta. Kao dokaz tome, auto Teritorijalne policije je zaurlao iz uličice pored Općinske zgrade, blješćući farovima i okrećući rotacijsko svjetlo osvjetljavajući srebrne pruge kiše, i kretao je u tom smjeru. Pri tome je skoro okrznuo prevelik WMTW kombi. Alan se sjetio osjećaja ranije tog tjedna, da se nešto jako poremetilo u njegovom gradiću - da su stvari, koje nije mogao vidjeti, krenule naopako i Castle Rock se tresao na rubu nekog nezamislivog nereda. I sada se taj nered pojavio, a sve to je planirao čovjek (Brianje rekao da gospodin Gaunt uopće nije čovjek) kojeg Alan nikad nije uspio vidjeti. Urlik se pronio u noći, jak i prodoran. Nakon njega je uslijedio zvuk razbijenog stakla... a tada, odnekud drugdje, pucanj i lud, idiotski smijeh. Grom je udario na nebu poput hrpe daski koje su pale. Alija sada imam vremena, Alan je pomislio. Da. Puno vremena. Gospodine Gaunt, mislim da se trebamo pozdraviti, i mislim da je krajnje vrijeme da vidite što se događa s ljudima koji se zajebavaju s mojim gradom. Ignorirajući slabe zvukove kaosa i nasilja koje je čuo kroz otvoren prozor, ignorirajući Općinsku zgradu gdje je Henry Payton vjerojatno upravljao snagama zakona i reda - ili pokušavao - Alan se odvezao Main Streetom prema Potrebnim stvarima. Dok se vozio, jaka bijelo-ljubičasta munja je zapalila nebo poput električnog ogrjeynog drva, i dok je gore prateća kanonada grmljavine još uvijek urlala, sva svjetla u Castle Rocku su se ugasila.
Zamjenik Norris Ridgevvick, odjeven u uniformu koju je čuvao za smotre i ostale svečane prilike, bio je u šupi pripojenoj maloj kućici koju je dijelio sa svojom majkom dok nije umrla od kapi u jesen 319Stephen King 1986, kućici u kojoj je otada sam živio. Stajao je na stolcu. Dugačko uže s omčom visilo je sjedne od gornjih greda. Norris je gurnuo glavu u omču i stezao je na svom desnom uhu kada je munja zasvijetlila i dvije električne žarulje koje su svjetlile u šupi, su se isključile. Ipak, mogao je vidjeti Bazun štap za pecanje, koji je bio naslonjen na zid pored vrata koja su vodila u kihinju. Tako jako je želio taj štap za ribolov i vjerovao je da ga je jeftino dobio, ali na kraju cijena je bila visoka. Previsoka za Norrisa. Njegova je kuća bila na gornjem ogranku Watermill Lanea, gdje Lane zaokreće prema Castle Hillu i Viewu. Vjetar je bio pravi, i čuo je zvukove gužve koja se tamo još uvijek odvijala - krikove, povike, povremenu pucnjavu. Ja sam odgovoran za to, pomislio je. Ne potpuno - prokletstvo, ne - ali sam dio toga. Sudjelovao sam. Ja sam uzrok zbog kojeg je Henry Beaufoit ranjen ili umire, ili je možda već i umro u Oxfordu. Ja sam uzrok zbog kojeg je Hugh Priest u hladnjaku. Momak koji je oduvijek želio biti policajac i pomagati ljudima, momak koji je to želio otkako je bio dječak. Glup, smiješan, nespretan stari Norris Rid-gewick, koji je mislio da treba Bazun štap za ribolov i da ga može jeftino dobiti. "Žao mije zbog onoga što sam napravio," rekao je Norris. "To ne može popraviti to, ali što god vrijedilo, zaisfami je žao." Pripremao se da skoči sa stolca, i iznenada je novi glas progovorio u njegovoj glavi. Zašto tada ne pokušaš to ispraviti, ti kukavice? "Ne mogu," rekao je Norris. Munja je sijevnula; njegova je sjena luđački skakala na zidu šupe, kao da već izvodi ples u zraku. "Prekasno je." Tada barem pogledaj ZBOG ČEGA si to napravio, inzistirao je ljutit glas. Toliko možeš napraviti, zar ne? Pogledaj! Jako DOBRO pogledaj! Munja je ponovno sijevnula. Norris je zurio u Bazun štap... i za-urlao u agoniji i nevjerici. Trgnuo se i skoro pao sa stolca i slučajno se objesio. Glatki Bazun, tako gibak i jak, više nije bio tamo. Zamijenio gaje prljav, raskoljen bambusov štap, zaista ne puno drugačiji od štapa s Zebco koturom pričvršćenim na nj s hrđavim vijkom. 320 POTREBNE STVARI "Netko gaje ukrao!" Norris je vikao. Sva njegova ogorčena ljubomora i paranoidna pohlepa su se za tren vratili, i osjetio je da mora odjuriti na ulicu i pronaći lopova. Mora ih sve ubiti, sve u gradu, ako je to potrebno, kako bi našao pokvarenog muškarca ili ženu koji su za to odgovorni. "NETKO JE UKRAO MOJ BAZUN!"'ponovno je zajaukao, njišući se na stolcu.
Ne, odgovorio je ljut glas. Tako je uvijek bilo. Samo tvoji naočnja-ci su ukradeni - oni koje si stavio na sebe svojom slobodnom voljom. "Ne!" Činilo se da su monstruozne ruke udarile Norrisovu glavu sa strane; sada su počele stiskati. "Ne, ne, ne!" Ali munja je sijevnula, ponovno pokazujući prljavi bambusov štap tamo gdje je samo prije nekoliko trenutaka bio Bazun. Stavio ga je tamo tako da to bude posljednja stvar koju će vidjeti kada zakorači sa stolca. Nitko nije bio ovdje; nitko ga nije odnio; prema tome, mora daje glas u pravu. Tako je uvijek bilo, inzistirao je ljutit glas. Jedino pitanje je ovo: da li ćeš nešto napraviti u vezi s tim, ili ćeš otrčati u tminu? Počeo je tražiti omču, i u tom trenu je osjetio da nije sam u šupi. U tom trenutku mu se učinilo da osjeća miris duhana i kave i neke slabe kolonjske vode - možda Southern Gentleman - mirisi gospodina Gaunta. Ilije izgubio ravnotežu ili su ga ljute, nevidljive ruke gurnule sa stolca. Jedna noga ju je pritisnula kada se zanjihao i srušio je. Norrisov je povik bio ugušen kada se čvor stisnuo. Jedna mlata-rajuća ruka je pronašla gornju gredu i primila se za nju. Malo se podigao, kako bi smanjio zategnutost. Njegova druga ruka je zgrabila omču. Osjetio je kako mu uže probada grlo. Ne je u redu! čuo je kako gospodin Gaunt ljutio izvikuje. Ne je potpuno točno, ti prokleti varalico! Nije bio ovdje, ne zaista: Norris je znao da nije gurnut. Ipak, bio je potpuno siguran daje dio gospodina Gaunta ipak bio ovdje... i gos-podinu Gauntu nije bilo drago, zato jer se ovo nije odvijalo onako kako je trebalo. Naivci nisu trebali ništa vidjeti. Ne barem dok nije bilo prekasno da bi više bilo važno. Trzao je i ščepao omču, ali se činilo kao daje čvor umočen u beton. Ruka koja ga je držala divlje je drhtala. Njegove su noge mla- 321Stephen King tarale natrag i naprijed metar iznad poda. Nije više dugo mogao držati pola svoje brade prema gore. Bilo je zadivljujuće da je uopće uspio malo olabaviti uže. Konačno je uspio gurnuti dva prsta ispod omče i malo je razvući. Izvukao je glavu kroz nju, upravo kada je užasan, umrtvljujući grč uhvatio ruku koja gaje držala gore. Srušio se na pod jecajući, držeći na prsima ruku koju je uhvatio grč. Munja je zaparala i pretvorila pljuvačku na njegovim iskeženim zubima u sićušne ljubičaste lukove svjetla. Tada mu se zamračilo... nije znao koliko dugo, ali kiša je još uvijek pljuštala i munje su još uvijek sij evale kada mu se um povratio. Zateturao je na noge i otišao do štapa za ribolov, još uvijek dr-, žeći ruku. Grč je sad počeo popuštati, ali Norris je još uvijek dahtao. Zgrabio je štap i proučio ga izbliza i ljutito. Bambus. Prljavi, zmazani bambus. Nije bio vrijedan svega; nije bio vrijedan ničega.
Norrisove mršave grudi su se trzale kod udisaja, i ispustio je vrisak srama i bijesa. U istom je trenu podigao koljeno i preko njega slomio štap za ribolov. Podvostručio je komade i ponovno ih slomio. Djelovali su odvratno - skoro okuženo - u njegovim rukama. Djelovao je prevarantski. Bacio ih je i zaustavili su se sa štropotom pored prevrnutog stolca poput toliko beznačajnih štapića. "Evo!" vikao je. "Evo! Evo! EVO!" Norrisove misli su se vratile gospodinu Gauntu. Gospodinu Ga-untu s njegovom srebrnom kosom i njegovim tvidom i gladnom osmijehu s naguranim zubima. "Pokazat ću ti," šapnuo je Norris Ridgewick. "Ne znam što će se dogoditi nakon toga, ali ću li jako dobro pokazati." Otišao je do vrata šupe, povukao ih i izašao na kišu. Jedinica 2 je bila parkirana na prilazu. Nagnuo je svoje mršavo tijelo prema vjetru i otišao do nje. "Ne znam što si ti," rekao je Norris, "ali dolazim po tvoju lažljivu, lukavu guzicu." Ušao je u patrolna kola i krenuo natraške s prilaza. Poniženje, jad i ljutnja su se podjednako borili na njegovom licu. Na dnu prilaza je skrenuo lijevo i počeo voziti prema Potrebnim stvarima što se brže usudio. 322 POTREBNE STVARI 3 Polly Chalmers je sanjala. U njenom snu je ušla u Potrebne stvari, ali lik iza tezge nije bio Leland Gaunt; bila je to teta Evvie Chalmers. Teta Evvie je nosila svoju najeljepšu plavu haljinu i plavi šal, onaj s crvenim rubom. Her-bert Tarevton je bio stisnut među njenim velikim i nevjerojatno pravilnim lažnim zubima. Teta Evvie! Polly je povikala u svom snu. Ogromno veselje i još ogromnije olakšanje - ono olakšanje koje poznajemo samo u sretnim snovima, i u trenucima kada se budimo iz užasnih - ispunilo ju je poput svjetlosti. Teta Evvie, ti si živa! Ali teta Evvie nije pokazala nikakav znak prepoznavanja. Kupite što god želite, gospođice, rekla je teta Evvie. Usput - da lije vaše ime Pollyili Patricia ?Nekako sam zaboravila. Teta Evvie, ti znaš moje ime -ja sam Trisha. Uvijek sam bila Trisha za tebe. Teta Evvie nije obraćala pažnju. Bez obzira kako se zoveš, danas imamo specijalnu ponudu. Sve mora ići. Teta Evvie, što radiš ovdje ?
JA PRIPADAM ovdje, rekla je teta Evvie. Svi u gradu pripadaju ovdje, gospođice s dva imena. U stvari, svi na SVIJETU pripadaju ovdje, zato jer svi vole povoljnu kupovinu. Svi vole nešto za ništa... čak i ako košta s ve. Dobar osjećaj je iznenada nestao. Zamijenio ga je užas. Polly je pogledala u staklene kutije i vidjela bočice tamne tekućine koje su bile označene ELEKTRIČNI TONIK DR. GAUNTA. Tamo su se nalazile loše napravljene igračke za navijanje koje bi iskašljavale zupce zupčanika i pljuvale svoje opruge drugi put kad bi se navinule. Tamo su se nalazile i neobrađene seksualne igračke. Tamo su se nalazile male bičiće nečega stoje izgledalo kao kokain; na njima je bila etiketa KICKAPOO21 PRAH ZA POTENCIJU DR. GAUNTA. Prevladavale su jeftine novotarije: plastična pseća bljuvotina, puder koji izaziva svrab, kutije cigareta, zabavna zujala. Tamo se nalazio i par rend- 55 Ime jednog plemena Indijanaca. 323Stephen King genskih naočala koje su ti trebale omogućiti da vidiš kroz zatvorena vrata i kroz ženske haljine, ali u stvari nisu radile ništa drugo osim što . su ti stavljale krugove oko očiju nalik onima rakuna. Tamo je bilo i plastično cvijeće i označene igraće karte i bočice jeftinog parfema na kojima je bila etiketa LJUBAVNI NAPITAK DR. GAUNTA #9, PRETVARA UMOR U POŽUDU. Kutije su bile zbirka vječnog, neukusnog i beskorisnog. Sve što želite, gđice s dva imena, rekla je teta Evvie. Zašto me tako zoveš, teta Evvie ? Molim te - zar me ne prepoz-naješ? Sve garantirano radi. Jedina stvar za koju se ne garantira da će raditi nakon ove rasprodaje si TI. Zato dođi i kupuj, kupuj, kupuj. Sada je direktno gledala Polly, i Polly je pogodio užas poput noža. Vidjela je suosjećanje u očima tete Evvie, ali to je bilo užasno, nemilosrdno suosjećanje. Kako se zoveš, dijete? Čini mi se da sam te nekoć poznavala. U svom snu (i u svom krevetu) Polly je počela plakati. Da li je još netko zabora vio tvoje ime? pitala je teta Evvie. Pitam se. Čini se daje. Teta Evvie, plašiš me! Ti plašiš sebe, dijete, teta Evvie je odgovorila, prvi put gledajući direktno u Polly. Samo se sjeti kada kupuješ ovdje, gospođice s dva imena, ti isto i prodaješ. Alija to trebam! plakala je Polly. Počela je jače jecati. Moje ruke-! Da, to djeluje, gđice Polly Frisco, rekla j e teta Evvie i izvadila j ed-nu bočicu označenu ELEKTRIČNI TONIK DR. GAUNTA. Stavila gaje na tezgu, malu, zdepastu bočicu napunjenu nečim stoje izgledalo kao tekuće blato. Ne može otjerati tvoju bol, naravno-ništa ne može to napra viti - ali može izvršiti prijenos. Što hoćeš reći? Zašto me plašiš?
Mijenja lokaciju tvog artritisa, gospođice s dva imena - umjesto tvojih ruku, bolest će napasti tvoje srce. Ne! Da. Ne! Ne! NE! 324 POTREBNE STVARI Da. Oh da. I tvoju dušu isto. Ali imat ćeš svoj ponos. Barem to će ti ostati. A zar žena nema pravo na svoj ponos? Kada sve drugo ode -srce, duša, čak i čovjek kojeg voliš - imat ćeš to, mala gđice Polly Frisco, zar ne? Imat ćeš taj novčić bez kojeg će tvoj novčanik biti prazan. Neka to bude tvoja mračna i gorka utjeha ostatak tvog života. Neka ti bude na čast. Mora ti biti, jer ako tako nastaviš, sigurno neće biti drugog izlaza. Prestani, molim te, ne možeš- "Prestani," promrljala je u svom snu. "Molim te, prestalni. Prestani." Okrenula se na stranu. Azka je nježno zveknula o svoj lanac. Munja je osvijetlila nebo, udarajući u brijest pored Castle potoka, rušeći ga u nabujalu vodu dok je Alan Pangborn sjedio za volanom svog karavana, zaslijepljen svjetlom. Udarac groma koji je uslijedio, probudio je Polly. Njene su se oči otvorile. Njena je ruka odmah otišla do azke i zaštitnički se zatvorila oko nje. Ruka je bila gipka; zglobovi su se micali lako poput kugli-čnih ležajeva stavljenih u duboko, čisto ulje. Gđice s dva imena... mala gđice Polly Frisco. "Što... ?" Njen je glas bio mukao, ali njena je glava već bila bistra i budna, kao da uopće nije spavala, već je bila tako duboko zamišljena skoro kao u transu. Nešto se naziralo u njenim mislima, nešto veličine kita. Vani, munja je svijetlila i treptala na nebu poput sjajnih ljubičastih iskri. Da li je još netko zaboravio tvoje ime?... Čini se da jesu. Posegnula je prema noćnom ormariću i uključila svjetlo. Pored Princess telefona, telefona opremljenog s ogromnim tipkama koje joj više nisu trebale, nalazila se omotnica koju je našla u hodniku s ostalom poštom kada se poslijepodne vratila kući. Ponovno je složila užasno pismo i vratila ga unutra. Negdje u noći, između bučnih prasaka grmljavine, pomislila je da čuje ljude koji vrište. Polly ih je ignorirala; razmišljala je o kukavici, 325Stephen King ptici koja nese jaja u nepoznato gnijezdo dok nema vlasnika. Kada se buduća majka vrati, primijeti li daje nešto novo dodano? Naravno da ne; ona ga jednostavno prihvati kao svoje. Onako kako je Polly prihvatila prokleto pismo samo zato što je ležalo na podu hodnika s dva kataloga i ponudom iz Western Maine kablovske TV. Ona gaje prihvatila... ali bilo tko je mogao gurnuti pismo kroz otvor, nije li to bila istina?
"Gđice s dva imena," promrljala je očajnim glasom. "Mala gđice Polly Frisco." I u tome je bila stvar, zar ne? Stvar koju je njena podsvijest zapamtila i stvorila tetu Evvie da joj to kaže. Ona je bila gđica Polly Frisco. Nekoć je bila. Posegnula je za omotnicom. Ne! glas joj je rekao, i to je bio glas kojeg je jako dobro poznavala. Nemoj to dirati, Polly - ne ako znaš stoje dobro za tebe! Bol mračna i jaka kao kava stara jedan dan se razbuktala duboko u njenoj ruci. Ne može otjerati tvoju bol... ali može izvršiti prijenos. Ona stvar veličine kita je dolazila na površinu. Glas gospodina Gaunta je nije mogao zaustaviti; ništa je nije moglo zaustaviti. TI je možeš zaustaviti, Polly, rekao je gospodin Gaunt. Vjeruj mi, ft moraš. Njena se ruka povukla prije nego je dodirnula pismo. Vratila se azkii postala zaštitnička šaka oko nje. Nešto je osjetila unutra, nešto stoje njena toplina zagrijavala, divlje jureći unutar šuplje, srebrne amajlije, i osjetila je odvratnost, zbog čega ju je obuzelo gađenje i izazvalo osjećaj mučnine. Pustila ju je i ponovno posegnula za pismom. Posljednje upozorenje, Polly, rekao joj je glas gospodina Gaunta. Da, odgovorio je glas tete Evvie. Mislim da to zaista misli, Tri-sha. Uvijek je volio žene koje se ponose sobom, ali znaš što? Mislim da nema previše koristi od onih koji su ponizni. Mislim daje došlo vrijeme za tebe da odlučiš, jednom i zauvijek, koje je tvoje pravo ime. Uzela je omotnicu, ignorirajući drugo upozoravajuće probadanje u svojim rukama i pogledala uredno istipkanu adresu. Ovo pi- 326 POTREBNE STVARI smo - tobožnje pismo, tobožnja fotokopija -je poslano "Gđi Patriciji Chalmers." "Ne," šapnula je. "Krivo. Krivo ime. "Njena se ruka polako i mirno zatvorila oko pisma, gužvajući ga. Tupa bolje prožela njenu šaku, ali ju je Polly ignorirala. Njene su oči bile sjajne, grozničave. "Uvijek sam bila Polly u San Franciscu - bila sam Polly za sve, čak i za Dječju skrb!" To je bio dio njenog pokušaja da prekine sa svim aspektima svog starog života za koje je mislila da su je jako povrijedili, nikad ni u najmračnijim noćima ne dozvoljavajući si da sanja daje većinu rana sama sebi nanijela. U San Franciscu nije bilo niti Trishe, niti Patricije; samo Polly. Tako je ispunila tri ADC molbe i tako je potpisala svoje ime - kao Polly Chalmers, bez srednjeg inicijala. Daje Alan zaista pisao ljudima u Dječjoj skrbi u San Franciscu, pretpostavila je da je mogao dati njeno ime kao Patricia, zar ne bi
rezultati pretraživanja podataka bili uzaludni? Da, naravno. Čak niti adresa ne bi odgovarala, jer ona koju je napisala u prostoru za ADRESA POSLJEDNJEG PREBIVALIŠTA tih davnih godina je bila adresa njenih roditelja, a to je bilo na drugoj strani grada. Recimo da im je Alan dao oba imena ?Polly i Patricia ? Recimo daje? Dovoljno je znala o poslovima vladine birokracije da vjeruje da nije bitno koje ime ili imena im je Alan dao; kada bi joj pisali, pismo bi došlo na ime i adresu koju su imali na dosjeu. Polly je imala prijateljicu u Oxfordu čija su pisma sa Sveučilišta u Maineu još uvijek dolazila adresirana na njeno djevojačko ime, iako je bila udata dvadeset godina. Ali ta omotnica je došla adresirana na Patriciju Chalmers, ne Po-lly Chalmers. A tko bi je još danas zvao Patricia u Castle Rocku? Ista osoba koja je znala daje Nettie Cobb u stvari Netitia Cobb. Njen dobar prijatelj Leland Gaunt. Sve u vezi s imenimje zanimljivo, teta Evvie je iznenada rekla, ali to u stvari i nije važna stvar. Važna stvar je čovjek - tvoj čovjek. On je tvoj čovjek, zar ne ? Čak i sada. Znaš da nikad ne bi radio iza tvojih leđa kao stoje o vo pismo reklo daje. Nije važno koje je imena njemu ili kako uvjerljivo zvuči... znaš to, žarne ? "Da," šapnula je. "Poznajem ga." 327Stephen King Da li je zaista vjerovala u išta od ovog? Ili je odbila sumnjati u to apsurdno, nevjerojatno pismo zato jer se bojala - u stvari, bila je uža-snuta - da će Alan otkriti gadnu istinu o azki i prisiliti je da odabere između njega i nje? "On, ne - to je prejednostavno," šapnula je. "Vjerovala si u to, točno. Samo pola dana, ali jesi vjerovala. Oh, Isuse. Oh, Isuse, što sam napravila?" Bacila je zgužvano pismo na pod s gadljivim izrazom na licu poput žene koja je upravo shvatila da drži mrtvog štakora. Nisam mu objasnila zbog čega sam ljuta; nisam mu dala šansu da objasni; samo... samo sam povjerovala u to. Zašto?Za Boga miloga, zašto? Znala je naravno. Bio je to iznenadni, sramotni strah da su otkrivene laži o uzroku Keltonove smrti, da se sumnja u bijedu njenih godina u San Franciscu, da se procijenjuje njena krivnja u smrti njenog djeteta... i da to sve radi jedan čovjek na svijetu čije je dobro mišljenje željela i trebala. Ali to nije bilo sve. To nije bio niti veći dio. Većinom je to bio ponos - ranjeni, bijesni, udarajući, ogroman, poguban ponos. Ponos, novčić bez kojeg bi njen novčanik bio potpuno prazan. Vjerovala je, jer je bila u panici srama, srama koji se rodio iz ponosa. Uvijek sam volio žene koje se ponose sobom.
Jak val boli se pojavio u njenim rukama; Polly je zastenjala i stavila ih na grudi. Nije prekasno, Polly, gospodin Gaunt je rekao nježno. Čak niti sada nije prekasno. "Oh, zajebi ponos!" Polly je iznenada zavrištala u mrak svoje zatvorene, zagušljive spavaće sobe, i strgnula azku s vrata. Držala ju je visoko iznad glave u stisnutoj šaci, lijepi srebrni lančić je divlje šibao, i osjetila je da površina amajlije puca u njenoj ruci poput ljuske jajeta. 'ZAJEBI PONOS!" Bol se odmah zabila u njenu ruku poput neke male i gladne životinje... ali je čak i tada znala da bol nije tako jaka kao što se bojala; niti blizu tako jaka kao što se bojala. Znala je to sigurno isto kao što je znala da Alan nikad nije pisao Dječjoj skrbi u San Franciscu, ra-spitivajući se o njoj. 328 POTREBNE STVARI "ZAJEBI PONOS! ZAJEBI GA! ZAJEBI GA! ZAJEBI GA!" vikala je, i bacila azku preko sobe. Udarila je zid, skočila na pod i otvorila se. Munja je zasvijetlila i vidjela je dvije dlakave noge koje su provirile kroz pukotinu. Pukotina se raširila i ono stoje ispuznulo van je bio mali pauk. Pojurio je prema kupaoni. Munja je ponovno sijevnula, ostavljajući svoju produljenu, jajoliku sjenu na podu poput električne tetovaže. Polly je skočila iz kreveta i pojurila za njim. Morala gaje ubiti, brzo... jer i dok gaje gledala, pauk je naticao. Hranio se otrovom kojeg je isisao iz njene krvi, i sada kada je bio izvan svog okruženja, nije se moglo reći koliko velik će narasti. Uključila je svjetlo u kupaoni, i fluorescentna rasvjeta iznad umivaonika je oživjela. Vidjela je pauka kako juri u kadu. Kada je prošao kroz vrata, nije bio veći od kukca. Sada je bio veličine miša. Kada je ušla, okrenuo se i pojurio prema njoj - taj užasan udarajući zvuk njegovih nožica koje su udarale po pločicama - imala je vremena razmišljati. Bio je između mojih grudi, ležao je NA meni, ležao je na meni CIJELO VRIJEME - Njegovo je tijelo bilo čekinjasto crno-smeđe. Sitne dlačice nalazile su se na njegovim nogama. Oči bez sjaja poput lažnih rubina zurile su u nju... i vidjela je da dva očnjaka strše iz njegovih usta poput zakrivljenih vampirskih zubiju. S njih je kapala neka prozirna tekućina. Tamo gdje je kapljica pala na pločice, ostajali su mali krateri koji su se dimili. Polly je zavrištala i zgrabila otčepljivač koji je stajao pored zahoda. Njene ruke su zavrištale na nju, ali ih je svejedno zatvorila oko drvene drške otčepljivača i njome udarila pauka. Povukao se, sada mu je jedna noga bila slomljena i bespomoćno nahero visila. Polly je pojurila za njim dok je trčao prema kadi.
Bez obzira na povredu, još uvijek se povećavao. Sada je bio veličine štakora. Njegov izbočen trbuh se vukao po pločicama, ali se popeo po zavjesama za tuširanje s neobičnom žustrinom. Njegove su noge proizvodile zvuk po plastici nalik sićušnim udarcima vode. Ko-lutovi su zvonili na čeličnoj šipci koja se gore nalazila. Polly je zgrabila otčepljivač poput bejzbol palice i ponovno pogodila užasnu stvar. Gumeno zvono je pokrilo veći dio područja, ali 329Stephen King nažalost, nije bilo od prevelike koristi, jer se zavjesa za tuširanje svi-nula i pauk je pao u kadu s mesnatim udarcem. U tom trenu, svjetla su se ugasila. Polly je stajala u mraku, s otčepljivačem u ruci, i slušala pauka kako juri. Tada je munja ponovno sijevnula i vidjela je njegova grbava, čekinjasta leđa koja su stršala preko ruba kade. Stvar koja je izašla iz azke veličine naprstka, sada je bila velika poput mačke - stvar koja se hranila krvlju iz njenog srca čak dok je izvlačila bol iz njenih ruku. Omotnica koju sam ostavila kod doma Camberovih - stoje bilo to ? Bez azke oko vrata, s boli koja je bila budna i urlala u njenim rukama, više nije mogla govoriti sebi da to nema nikakve veze s Alanom. Očnjaci pauka su škljocnuli na porculanski rub kade. Zvučalo je kao da netko namjerno udara centom po tvrdoj površini kako bi privukao pažnju. Njegove ravnodušne oči nalik lutki, sada su je gledale s ruba kade. Prekasno je, činilo se da te oči govore. Prekasno za Alana, prekasno za tebe. Prekasno za sve. Polly gaje napala. "Što si me natjerao da uči/]im/"povikalaje. "Što si me natjerao da učinim?Oh, tičudovište, ŠTO SI ME NATJERAO DA UČINIM?" I pauk je ustao na svoje stražnje noge, grebući bestidno prednjim nogama po zavjesi za tuširanje kako bi uspostavio ravnotežu, da odbije napad. Ace Merrill j e malo počeo poštivati starog šminkera kada je Keeton izvukao ključ kojije otvarao zaključano spremište s crvenim natpisima na vratima u obliku romba JAKI EKSPLOZIVI. Počeo gaje malo više poštivati kada je osjetio hladan zrak, čuo jednolični, tihi zvuk klima uređaja i vidio naslagane sanduke. Komercijalni dinamit. Puno komercijalnog dinamita. Nije bilo sasvim isto kao kad imaš arsenal pun Stin-gerprojektila, ali je bilo skoro približno dobro zarockiroll. Oh, da. Jaka džepna svjetiljka s osam baterija je bila u odjeljku između prednjih sjedala kombija, zajedno s drugim korisnim alatom, i sada - 330 POTREBNE STVARI dok se Alan približavao Castle Rocku u svom karavanu, dok je Norris Ridgewick sjedio u svojoj kuhinji, oblikujući svoju omču za vješanje s
dugim, debelim uzetom, dok je san Polly Chalmers o teti Evvie doveo do zaključaka - Ace je prelazio džepnom svjetiljkom od jednog sanduka do drugog. Gore iznad, kiša je udarala po krovu spremišta. Tako je jako padala da je Ace skoro povjerovao da je ponovno pod zatvorskim tuševima. "Krenimo s tim," rekao je Buster tihim, promuklim glasom. "Samo trenutak, tata," rekao je Ace. "Vrijeme je za pauzu." Dodao je Busteru džepnu svjetiljku i izvadio plastičnu torbu koju mu je dao gospodin Gaunt. Ispraznio je malu hrpu kokaina na dlan lijeve ruke i brzo ga ušmrkao. "Što je to?" Buster je pitao sumnjičavo. "Južnoamerička super prašina, i ukusna je kao krumpir." "Huh," Keeton je prezirno dobacio. "Kokain. Prodaju kokain." "Ace nije trebao pitati tko su Oni. Stari šminker nije govorio ni o čemu drugom dok su se vozili ovamo i Ace je pretpostavljao da neće govoriti ni o čemu drugome cijelu noć. "Nije istina, tata," Ace je rekao. "Oni to ne prodaju; Oni su ti koji žele sve za Sebe." Još malo je istresao na dlan kod palca i pružio svoju ruku. "Probaj i reci mi ako griješim." Keeton gaje gledao s mješavinom neodlučnosti, znatiželje i sumnje. "Zašto me stalno zoveš tata? Nisam toliko star da bih ti bio tata." "Pa, sumnjam da si ikad čitao underground stripove, ali tamo postoji taj momak po imenu R. Oumb," Ace je rekao. Sada je kokain djelovao u njemu, nadraživajući sva njegova osjetila. "On radi stripove o momku po imenu Zippy. A vi meni izgledate točno kao Zippvjev tata." "Da lije to dobro?" Buster je pitao sumnjičavo. "Strašno," Ace gaje uvjeravao. "Alija ću vas zvati gospodin Keeton, ako vi to želite." Zastao je i namjerno dodao, "Baš kako vas i Oni zovu." "Ne," Buster je odmah rekao, "ureduje. Sve dok to nije uvreda." "Nikako," rekao je Ace. "Hajde -probajte ga. Malo ovog sranja i pjevat ćete "Haj no, haj ho, veselo je to, mi radimo i pjevamo, haj ho, haj ho." 331Stephen King Buster mu je uputio još jedan mračan, sumnjičav pogled, tada uš-mrknuo kokain koji je Ace ponudio. Zakaljašao se, kihnuo, zatim lupio rukom po nosu. Njegove vodenaste oči zlokobno su zurile u Acea. "To peče!" 'Samo prvi puta," Ace gaje sretno uvjeravao. "U svakom slučaju, ništa ne osjećam. Prestanimo se zafrkavati i odnesimo taj dinamit u kombi." "Naravno, tatice." Trebalo im je manje od deset minuta da utovare sanduke dinamita. Nakon što su utovarili posljednji, Buster je rekao: "Možda ta tvoja stvar ipak radi nešto. Mogu li dobiti još malo?" "Naravno, tata," Ace se nacerio. "Pridružit ću ti se."
Ušmrkali su i krenuli natrag u grad. Buster je vozio i sada je počeo izgledati ne kao Zippvjev tata, već kao gospodin Toad iz Walt Disnevjevog Vjetar u vrbama. Novo, divlje svjetlo se pojavilo u očima Glavnog izbornika. Bilo je zadivljujuće kako je brzo zbrka nestala iz njegovih misli; sada je osjećao da može razumjeti sve što Oni namjeravaju - sve planove, sve spletke, sve makinacije. Ispričao je Aceu sve o tome dok je Ace sjedio u stražnjem dijelu kombija s prekriženim nogama, pričvršćujući Hotpoint timere na upaljače. Barem na neko vrijeme, Buster je zaboravio na Alana Pangborna, koji je bio Njihov kolovođa. Bio je ushićen idejom da pošalje Castle Rock - ili stoje moguće veći dio - na drugi svijet. Aceovo poštivanje je postalo pravo divljenje. Stari jebač je bio lud, a Ace je volio luđake - oduvijek. S njima se osjećao kao kod kuće. A kao većina ljudi u euforiji nakon prvog kokaina, razum starog tate je putovao po vanjskim planetima. Nije mogao prestati govoriti. Sve stoje Ace trebao napraviti je bilo da stalno govori, "Uh-huh," i "Točno, tata," i "Jebeno, tata". Nekoliko puta je skoro nazvao Keetona gospodin Toad umjesto tata, ali se zaustavio. To bi bila vrlo loša zamisao nazvati ovog momka gospodin Toad. Prešli su Tin Bridge dok je Alan još uvijek bio pet kilometara daleko od njega i izašli na pljusak. Ace je pronašao deku u jednom ormariću u klupi i prebacio preko gomile dinamita i preko timera spojenih s upaljačima. 332 POTREBNE STVARI "Trebaš li pomoć?" Buster je pitao nervozno. "Bolje me pusti da ja to napravim, tata. Ti bi mogao pasti u prokleti potok, i ja bih izgubio vrijeme izvlačeći te van. Samo drži oči otvorene, dobro?" "Hoću. Ace... zašto prvo ne ušmrkamo još malo kokaina ?" "Ne sada," Ace je rekao strpljivo i potapšao jednu Busterovu mesnatu ruku. "Ovo je sranje skoro čisto. Želiš li eksplodirati?" "Ne ja," Buster je rekao. "Sve drugo, ali ne ja. "Počeo se divlje smijati. Ace mu se pridružio. "Zabavljamo se noćas, ha, tata?" Buster se začudio kad je ustanovio da je to istina. Njegova depresija koja je uslijedila nakon Mvrtline... Mvrtline nesreće... sada se činila godinama daleko. Osjećao je da on i njegov odlični prijatelj Ace Merrill imaju Njih točno tamo gdje su Ih željeli: u šaci svoje zajedničke ruke. "Naravno," rekao je i gledao Acea kako se kliže niz mokar, travnati nasip pored mosta s paketom dinamita omotanog u deku na svom trbuhu. Pod mostom je bilo relativno suho: to i nije bilo važno - i dinamit i detonatori su bili vodootporni. Ace je stavio paket u koljenastu kuku
koju su napravila dva kosa potpornja, zatim je pričvrstio detonatore na dinamit gurajući žice - vršci su već bili oguljeni, kako praktično - u jedan štapić. Okrenuo je veliki bijeli brojčanik timera na 40. Počeo je otkucavati. Spuznuo je van i popeo se po skliskom nasipu. "Pa?" Buster je pitao uznemireno. "Hoće li eksplodirati, što misliš?" "Eksplodirat će," Ace je rekao umirujuće i popeo se u kombi. Bio je mokar do kože, ali nije mu smetalo. "Što ako ga Oni pronađu? Što ako ga Oni deaktiviraju prije -" "Tata," Ace je rekao. "Slušaj minutu. Gurni glavu kroz vrata i slušaj." Buster je slušao. Slabo, između udara groma, mislio je da čuje povike i krikove. Tada, jasno, čuo je sitan, jaki prasak pištolja. "Gospodin Gaunt Ih je zaposlio," rekao je Ace. "On je pametan kurvin sin." Istresao je hrpicu kokaina na dlan, ušmrknuo, tada 333Stephen King pružio ruku ispod Busterovog nosa. "Evo, tata - vrijeme je za Mi-ller22." Buster je spustio glavu i ušmrknuo. Odvezli su se od mosta oko sedam minuta prije nego ga je Alan Pangborn prešao. Ispod, crna kazaljka timera je stajala na 30. Ace Merrill i Danforth Keeton - zvan Buster, zvan Zippvjev tata, zvan Toad od Toad Halla - vozili su polako po Main Streetu u pljusku poput Djeda Mraza i njegovog pomagača, ostavljajući male zavežljaje tu i tamo. Automobili Teritorijalne policije su dva puta protutnjali pored njih, ali niti jedan se nije zainteresirao za ono stoje izgledalo kao još jedan TV kombi. Kao stoje Ace rekao, gospodin Gaunt ih je zaposlio. Ostavili su timer i pet štapića dinamita pred vratima Samuels pogrebnog zavoda. Pored togaje bila brijačnica. Ace je zamotao komad deke oko ruke i probio laktom staklo na vratima. Sumnjao je daje brijačnica opremljena s alarmom... ili da bi se policija odazvala, čak i da je. Buster mu je dodao svježe pripremljenu bombu - koristili su žicu iz jednog ormarića klupe kako bi čvrsto zavezali timer i detonator na dinamit - i Ace gaje ubacio kroz rupu na vratima. Gledali su kako se zaustavlja u podnožju #1 stolca, dok timer odbrojava od 25. "Nitko se neće ovdje brijati neko vrijeme, tata," Ace je dahtao, a Buster se bez daha zahihotao. Tada su se razdvojili, Ace je bacio jedan zavežljaj u Galaxiju dok je Buster ugurao drugi u otvor bankovnog noćnog trezora. Kad su se vraćali u kombi kroz jaku kišu, munja je proparala nebo. Brijest se srušio u Castle potok sa zaglušnim zvukom cijepanja. Stali su na pločniku na trenutak, zureći u tom smjeru, i obojica su pomislili daje dinamit pod mostom eksplodirao dvadeset ili više minuta ranije, ali nije bilo vatrenog cvijeta. "Mislim daje to bila munja," rekao je Ace. "Mora daje pogodila drvo. Hajde."
!! Reklama za pivo. 334 POTREBNE STVARI Dok su kretali, Ace je sada vozio, Alanov karavan je prošao pored njih. Na pljusku, niti jedan vozač nije primijetio drugog. Odvezli su se do Nan. Ace je razbio staklo vrata laktom i ostavili su dinamit i tiktakajući timer, ovaj namješten na 20, unutra, blizu pulta s blagajnom. Dok su odlazili, izuzetno sjajna munja je zasvijetlila, i sva ulična svjetla su se ugasila. "To je struja!" Buster je vikao sretno. "Nestalo je struje! Fantastično! Idemo u Općinsku zgradu! Dignimo je do neba!" "Tata, to mjesto vrvi od policajaca! Nisi li ih vidio?" "Oni trče za svojim repom," rekao je Buster nestrpljivo. "A kada stvari počinju letjeti, trčat će za njim dva put brže. Osim toga, sada je mračno i možemo proći kroz sudnicu s druge strane. Univerzalni ključ otvara i ta vrata." • "Imaš muda tigra, tata - znaš li to?" Buster se čvrsto nasmiješio. "I ti, Ace. I ti." Alan je stao na jedno od kosih parkirnih mjesta ispred Potrebnih stvari, isključio motor karavana, i samo sjedio na trenutak, zureći u , dućan gospodina Gaunta. Na natpisu u izlogu sada je pisalo TI KAŽEŠ ZDRAVO JA KAŽEM DO VIĐENJA, DOVIĐENJA, DOVIĐENJA NE ZNAM ZAŠTO TI KAŽEŠ ZDRAVO JA KAŽEM DOVIĐENJA.59 Munja se i dalje palila i gasila poput ogromnog neonskog svjetla, dajući izlogu izgled bezizražajnog, mrtvog oka. Ipak, dubok instinkt je sugerirao da Potrebne stvari, iako zatvorene i tihe, možda nisu prazne. Gospodin Gaunt je možda napustio grad u metežu, da - s olujom koja je bjesnila i policajcima koji su trčali okolo poput bezglavih pilića, to mu ne bi predstavljalo nikakav problem. Ali slika gospodina Gaunta koju je stvorio u svojoj glavi na dugoj, divljoj vožnji od bolnice u Bridgtonu, bila je slika Batmano- " Riječi pjesme Beatlesa "Hello Goodbye". 335Stephen King vog suparnika, Jokera. Alan je mislio da ima posla s čovjekom koji bi smatrao najvećom šalom montiranje ventila za povratnu vodu na mlazni pogon u WC-u svog prijatelja. A da li bi takav momak - takav momak koji bi stavio čavlić na tvoj stolac ili gurnuo goruću šibicu na đon tvoje cipele samo za zabavu - otišao prije nego sjedneš ili primijetiš da su ti se čarape zapalile i da tvoje manšete gore? Naravno da ne. Kakva bi to bila zabava? Mislim da si još uvijek tu, Alan je pomislio. Mislim da želiš promatrati svu tu zabavu. Zar ne, ti kurvin sine?
Sjeo je umorno gledajući dućan sa zelenom tendom, pokušavajući dokučiti um čovjeka koji bi pokrenuo takav kompleksan i zao slijed događaja. Previše se usredotočio na to da bi primijetio daje auto parkiran s njegove lijeve strane prilično star, iako glatko, skoro aero-dinamično dizajniran. U stvari, to je bio Tucker Talisman gospodina Gaunta. Kako si to napravio? Puno toga želim doznati, ali noćas bi bila dovoljna samo jedna stvar. Kako si to mogao napraviti? Kako si mogao toliko toga tako brzo naučiti o nama? Brianje rekao da gospodin Gaunt uopće nije čovjek. Na dnevnom svjetlu Alan bi ismijao tu pomisao, kao stoje ismijao pomisao da bi Pollvina amajlija mogla imati neku natprirodnu moć izliječenja. Ali noćas, zahvaćen rukom oluje, zureći u izlog koji je postao bezizražajno, mrtvo oko, taje misao imala svoju nepobitnu, tmurnu moć. Sjetio se dana kada je došao do Potrebnih stvari s posebnom namjerom da upozna i razgovara s gospodinom Gaun-tom, i sjetio se čudnog osjećaja koji gaje obuzeo dok je zurio kroz izlog sa zaklonjenim očima kako bi smanjio blještavilo. Imao je osjećaj da ga netko promatra iako je dućan bio očito prazan. I ne samo to; osjećao je daje promatrač opak, pun mržnje. Osjećaj je bio tako jak daje na trenutak zamijenio svoj vlastiti odraz za neugodno (i po-lu-prozirno) lice nekog drugog. Kako je jak bio osjećaj... kako užasno jak. Alan je ustanovio da se sjeća još nečega - nečega što mu je njegova baka običavala govoriti kada je bio mali: Lijepo je slušati glas vraga. Brianje rekao - 336 POTREBNE STVARI Kako je gospodin Gaunt došao do svog znanja? I zašto bi se zaboga zamarao sa dalekim mjestom na cesti poput Castle Rocka? - Gospodin Gaunt uopće nije čovjek. Alan se iznenada nagnuo i tapkao po podu karavana na suvozačevoj strani. Na trenutak je pomislio daje nestalo ono što traži - daje ispalo iz auta u nekom trenutku u toku dana kada su suvozačeva vrata bila otvorena - i tada su njegovi prsti naišli na metalnu krivulju. Otkotrljala se ispod sjedala, to je bilo sve. Izvukao ju je van, podigao ju je... i glas depresije, odsutan otkako je napustio bolničku sobu Se-ana Ruska, (ili je to možda bilo stoga što je od tada Alan bio previše zauzet da bi ga čuo), progovorio je svojim glasnim i uznemirujuće veselim glasom. Bok, Alane! Zdravo! Nije me bilo, oprosti zbog toga, ali'sada sam se vratio, u redu ? Što imaš tamo ? Limenku oraha. Ne - tako izgleda, ali to nije to, žarne? To je posljednja šala koju je Todd ikada kupio u dućanu Auburn Novelty, točno?Lažna limenka ukusnih miješanih oraha sa zelenom zmijom unutra. Ikada ti ju je donio dok su mu oči sjale, a na licu mu je bio veliki, šašavi osmijeh, rekao si mu da vrati tu ludu stvar,
žarne? A kada mu se lice snuždilo, pravio si se da ne primjećuješ-rekao si mu... da se sjetim. Što SI mu rekao? "Da kod budale novac ne ostane dugo u džepu," Alan je tupo rekao. Prevrtao je limenku u rukama, sjećajući se Toddovog lica. "To sam mu rekao." Ohhhh, tooooočno, glas se složio. Kako sam mogao to zaboraviti ? Želiš li razgo varati o zlodusima ?Isuse! Dobro da si me podsjetio! Dobro da si nas OBOJICU podsjetio, točno? Samo je Annie spasila dan - rekla mu je da ga zadrži. Rekla je. ..daše sjetim. Što JE rekla ? "Rekla je daje zabavno, daje Todd nalik meni, i da će samo jednom biti mlad." Alanov glas je bio mukao i drhtav. Ponovno je počeo plakati, a zašto ne? Zašto prokletstvo ne? Stara bol se vratila, omo-tavajući se oko njegovog bolnog srca poput prljave krpe. Boli, zar ne? glas depresije - taj glas krivice, koji je mrzio samog sebe - pitao je sa simpatijom, (ostatak Alana), za koju je Alan smatrao daje lažna.' Previše boli, kao da moraš živjeti unutar coun-tryi \vestern pjesme o dobroj ljubavi koja je postala loša ili o dobroj djeci koja su umrla. Ništa što toliko boli ne može ti činiti dobro. 337Stephen King Gurni to natrag u pretinac za ruka viče, momče. Žabom vi na to. Sljedeći tjedan, kada ova ludnica završi, možeš zamijeniti ovaj kara van s lažnom limenkom. Zašto ne? To je jeftina šala koja bi se svidjela samo djetetu ili muškarcu poput Gaunta. Zaboravi to. Zaboravi - Alan je prekinuo glas usred bombastičnog govora. Do ovog trenutka nije znao da to može napraviti, i bilo je dobro to znati i to bi moglo biti korisno u budućnosti... to jest, ako ima budućnost. Izbliza je pogledao limenku, okrećući je na sve strane, po prvi puta stvarno je sagledavajući, i ne gledajući je kao luckastu uspomenu svog izgubljenog sina, već kao predmet koji je bio oruđe zablude kao i njegova šuplji čarobni štap, njegov svileni cilindar s lažnim dnom, ili trik sa složenim cvijetom koji je još uvijek bio smješten ispod njegovog remena za sat. Čarolija - nije li u tome bila sva stvar? Bila je to podla čarolija, darovana; čarolija proračunata ne da natjera ljude na uzvike i smijeh, već da ih pretvori u bijesne, razularene bikove, ali svejedno, to je bila laž? Zabluda. U limenki oraha je bila skrivena zmija od metar i pol... ili, mislio je, razmišljajući o Polly, to je bolest koja izgleda poput lijeka. Otvorio je vrata auta, i kada je izašao na pljusak, još uvijek je nosio lažnu limenku oraha u lijevoj ruci. Sada kada se malo izvukao od opasne privlačnosti sentimenta, skoro s čuđenjem se sjetio kako se suprotstavio kupovini te stvari. Cijelog svog života bio je fasciniran s magijom, i naravno da bi kao dječak bio oduševljen sa starim trikom zmije u limenki oraha. Pa zašto je razgovarao s Toddom tako neprijateljski kada ju je dječak želio kupiti, i pretvarao se da ne vidi daje dječak povrijeđen? Da li je to bilo zbog ljubomore na Toddovu mladost i
entuzijazam? Nesposobnost da se sjeti sposobnosti divljenja malim stvarima? Što? Nije znao. Znao je daje to točno isti trik kojeg bi razumio gospodin Gaunt, i želio gaje sada sa sobom. Alan se ponovno sagnuo u auto, zgrabio džepnu svjetiljku iz male kutije nabacanog alata koja se nalazila na stražnjem sjedalu, zatim je prošao ispred nosa Tuckera Talismana gospodina Gaunta, (još uvijek ne primjećujući ga), i prošao ispod tamnozelene tende Potrebnih stvari. 338 POTREBNE STVARI 8 Pa, ovdje sam. Konačno sam ovdje. Alanovo srce je kucalo jako, ali jednolično u njegovim grudima. U njegovim mislima, čini se da su se lica njegovog sina i žene i Seana Ruska spajala. Ponovno je pogledao natpis u izlogu i tada probao vrata. Bila su zaključana. Iznad glave, platnena tendaje žuborila i pucketala na zavijajućem vjetru. Gurnuo je Tastee-Munch limenku u svoju košulju. Sada ju je dodirnuo desnom rukom i činilo se da iz nje izvlači neopisivu, ali savršeno stvarnu utjehu. "U redu," promrljao je. "Evo me, bio spreman ili ne." Okrenuo je džepnu svjetiljku i upotrijebio držak kako bi razbio rupu u staklu. Psihički se pripremio na zavijanje alarma, ali se nije uključio. Ili ga Gaunt nije uključio ili nije bilo alarma. Posegnuo je kroz okrhnutu rupu i probao unutarnju kvaku. Okrenula se i Alan Pangborn je prvi puta ušao u Potrebne stvari. Prvo gaje pogodio miris: bio je intenzivan i nepomičan i prašnjav. To nije bio miris novog dućana, već mjesta u kojem nitko nije boravio već mjesecima ili čak godinama. Držeći pištolj u desnoj ruci, s lijevom je osvijetlio okolo džepnom svjetiljkom. Osvijetlila je prazan pod, prazne zidove i mnogobrojne staklene kutije. Kutije su bile prazne, roba je nestala. Sve je bilo prekriveno debelim slojem prašine, a na prašini nije bilo nikakve oznake. Ovdje nije bilo nikoga dugo, dugo vremena. Ali kako se to moglo dogoditi kada je cijeli tjedan gledao ljude kako ulaze i izlaze? Zato što on uopće nije čovjek. Zato jer je lijepo slušati glas vraga. Napravio je još dva koraka, koristeći džepnu svjetiljku kako bi pregledao dijelove prazne sobe, udišući suhu prašinu muzeja koja se nalazila u zraku. Pogledao je iza sebe i vidio, u svjetlosti munje, tragove svojih vlastitih nogu u prašini. Ponovno je osvijetlio dućan, prelazeći s lijeva na desno preko kutije koja je gospodinu Gauntu služila kao pult... i stao.,
Tamo se nalazio video-rekorder/player, pored prenosivog Sony TV - jedan od napadnih modela, okrugao umjesto četvrtast, s cr- 339Stephen King venim kućištem kao vatrogasna kola. Oko televizora je bila omotana žica. Nešto je bilo na vrhu video-rekordera. Na ovom svjetlu je izgledalo poput knjige, ali Alan je pomislio da to nije to. Otišao je tamo i usmjerio svjetlo prvo prema televizoru. Bio je prekriven debelim slojem prašine kao i pod i staklene kutije. Žica omotana oko njega je bila kratki koaksijalni kabel s konektorom na oba kraja. Alan je pomaknuo svjetlo prema stvari na vrhu VCR-a, stvari koja nije bila knjiga, već video kazeta u neoznacenom crnom plastičnom omotu. Prašna bijela poslovna omotnica je ležala pored nje. Na prednjoj strani omotnice je bila poruka PAŽNJA ŠERIFE ALAN PANGBORN Stavio je pištolj i džepnu svjetiljku na stakleni pult, uzeo omotnicu, otvorio je i izvukao iz nje jedan list papira. Tada je ponovno uzeo džepnu svjetiljku i usmjerio njen snažan krug svjetla na kratku natipkanu poruku. Dragi šerife Pangborn, Do sada ste već otkrili da sam prilično poseban poslovni čovjek -rijetka vrsta, koji zapravo pokušava imati "nešto za svakoga." Žao mi je da se nikad nismo uspjeli vidjeti licem u lice, ali se nadam da ćete razumjeti da takav susret ne bi bio pametan - barem ne s mog gledišta. Ha-ha! U svakom slučaju, ostavio sam vam nešto malo za što vjerujem da će vas jako zanimati. To ni/e poklon -ja uopće nisam tip Djeda Mraza, kao što mislim da ćete se složiti - svi su me u gradu uvjerili da ste pošten čovjek, i vjerujem da ćete platiti cijenu koju zahtijevam. Ta cijena uključuje malu uslugu... uslugu koja je, u vašem slučaju, prije dobro djelo nego psina. Vjerujem da ćete se složiti sa mnom, gospodine. Znam da ste se dugo i intenzivno pitali što se dogodilo u nekoliko posljednjih trenutaka života vaše žene i mlađeg sina. Vjerujem da ćete ubrzo dobiti odgovore na sva ta pitanja. Molim vas, vjerujte da vam želim samo najbolje, i da sam Vaš vjerni i poslušni sluga Leland Gaunt Alan je polako spustio papir. "Svi/ya/"promrlj.ao je. 340 POTREBNE STVARI Ponovno je okolo obasjao svjetlom i vidio da se žica VCR-a spuštala s druge strane kutije i završavala s utikačem koji je ležao na podu nekoliko đecimetara udaljen od najbliže utičnice. Budući da ionako nije bilo struje, to nije bio problem. Ali znaš što? pomislio je Alan. Ne mislim daje to važno. Mislim daje to samo malo važno. Mislim da kada spojim aparate i uključim ih i stavim kazetu u player, sve će odlično raditi. Zato jer on nikako nije mogao
uzrokovati stvari koje je uzrokovao, ili znati stvari koje zna... ne ako je čovjek. Lijepo je slušati glas vraga, Alane, i što god napravio, ne smiješ gledati ono što ti je ostavio. Usprkos tome, ponovno je odložio džepnu svjetiljku i podigao koaksijalni kabel. Na trenutak gaje proučavao, zatim se sagnuo da ga uključi u odgovarajuću utičnicu sa stražnje strane televizora*. Dok je to pokušavao, Tastee-Munch limenka je pokušala iskliznuti iz njegove košulje. Uhvatio ju je s jednom svojom okretnom rukom prije nego je pala na pod i stavio je na staklenu kutiju pored VCR-a. Norris Ridgewick je bio na pola puta prema Potrebnim stvarima kada je iznenada ocijenio da bi bio lud -puno luđi nego stoje već bio, a to je zaista bilo nešto-kad bi se sampozabavio s Lelandom Gauntom. Skinuo je mikrofon s postolja. "Jedinica dva bazi," rekao je. "Ovdje Norris, prijem?" Pritisnuo je dugme. Nije se čulo ništa osim užasnog škripanja zbog atmosferskih smetnji. Središte oluje je sada bilo točno iznad Rocka. "Jebi ga," rekao je i skrenuo prema Općinskoj zgradi. Alan je možda tamo; ako nije, netko će mu reći gdje je Alan. Alan će znati što treba napraviti... a čak i ako neće, Alan će morati čuti njegovu ispovijed:on je rasporio gume Hugha Priesta i poslao čovjeka u smrt samo zato što je on, Norris Ridgewick, želio posjedovati Bazun štap za ribolov nalik onom dobrom, starom njegovog oca. Stigao je u Općinsku zgradu dok je timer ispod mosta stajao na 5, i parkirao točno iza svijetložutog kombija. Prema izgledu, TV kombi. Norris je izašao na pljusak i otrčao u Šerifov ured da pokuša naći Alana. 341Stephen King 10 Polly je zamahnula zvonom otčepljivača na bestidno uzdignutog pauka, i ovaj put nije ustuknuo. Njegove čekinjaste prednje noge su zgrabile držak i Pollvine ruke su za vrištale od agonije dok je potezao svom drhtavom težinom gumeno zvono. Njen je stisak oslabio, pumpa je pala i iznenada je pauk tapkao po dršku poput debelog čovjeka na užetu. Uvukla je dah kako bi zavikala i tada su se njegove prednje noge spustile na njena ramena poput nekog previše slobodnog plaćenog 'plesača. Njegove bezizražajne oči nalik rubinu su zurile u njene. Njegova usta s očnjacima su se otvorila i mogla je osjetiti njegov dah - smrad gorkih mirodija i trulog mesa. Otvorila je usta da zavrišti. Jedna od njegovih nogu je ušla u njena usta. Grube, odvratne čekinje su milovale njene zube i jezik. Pauk je čeznutljivo mijaukao. Polly je odoljela svom prvom instinktu da ispljune odvratnu, drhtavu stvar. Oslobodila je otčepljivač i zgrabila paukovu nogu. Istovremeno je zagrizla, koristeći svu snagu u svojoj čeljusti. Nešto je zahrskalo, poput usta punih Life Saversa6" i hladan gorak okus poput starinskog čaja,
ispunio je njena usta. Pauk je ispustio urlik boli i pokušao se povući. Čekinje su se grubo izvlačile kroz Pollvine šake, ali je stisnula svoje jadne ruke čvrsto oko noge stvora prije nego je mogao potpuno pobjeći... i zakrenula ga, poput žene koja pokušava iščupati batak s purice. Čuo se oštar, hrskavičav, parajući zvuk. Pauk je ispustio još jedan slinavi uzvik boli. Pokušao se istrgnuti. Pljujući gorku, tamnu tekućinu koja je ispunila njena usta, znajući da će proći puno, puno vremena prije nego se potpuno riješi tog okusa, Polly ga je ponovno povukla. Neki daleki dio nje je bio zapanjen tim iskazivanjem snage, ali tu je bio i drugi njen dio koji gaje savršeno razumio. Bojala se, bila je revoltirana... ali više od svega drugoga, bila je ljuta. Iskoristili su me, razmišljala je nesuvislo. Prodala sam Alanov život za ovo! Za ovo čudovište! 60 Mali, tvrdi, okrugli bompon s rupom u sredini, različitih okusa. 342 POTREBNE STVARI Pauk ju je pokušao ugristi svojim očnjacima, ali njegove stražnje noge su ispustile držak otčepljivača i pao bi... da mu je Polly dozvolila da padne. Nije mu dozvolila. Zgrabila je njegovo vruće, nabreklo tijelo između svojih podlaktica i stisnula. Podigla gaje tako da se svijao iznad nje, njegove noge su se trzale i greble prema njenom naopakom licu. Sok i crna krv su počeli teći iz njegovog tijela i kapati po njenim rukama u gorućim potocima. "NE V/Š£/"kreštala je Polly. "NE VIŠE, NE VIŠE, NE VIŠE!" Bacila gaje. Pogodio je zid s pločicama iza kade koji se razbio u tisuću komadića. Visio je na trenutak, zalijepljen na mjestu s vlastitom unutrašnjošću, i zatim pao u kadu s ljepljivim udarcem. Polly je ponovno zgrabila otčepljivač i jurnula na njega! Počela gaje udarati kao što žena udara miša metlom, ali nije djelovalo. Pauk je samo zadrhtao i pokušao otpuzati, tapkajući nogama po gumenoj prostirci za tuš s uzorkom žutih tratinčica. Polly je povukla otčepljivač, okrenula ga i zabila ga svom svojom snagom, koristeći držak kao koplje. Pogodila je jadnu, hirovitu stvar u sami centar i nabila je na kolac. Čuo se groteskni zvuk probijanja, i tada je utroba pauka pukla i procurila na prostirku za tuš u smrdljivom mlazu. Izbezumljeno se izvijao, uzaludno svijajući svoje noge oko kolca koj je gurnula u njegovo srce... i tada, konačno, se smirio. Polly je zakoračila nazad, zatvorila oči i osjetila kako se svijet ljulja. U stvari je počela padati u nesvijest kada je Alanovo ime eksplodiralo u njenoj glavi poput vatrometa. Stisnula je šake i približila ih, jako, zglobove uz zglobove. Bolje bila jasna, iznenadna i golema. Svijet se vratio u hladnom bljesku.
Otvorila je oči, krenula prema kadi, i pogledala unutra. U početku je pomislila da tamo nema ničega. Zatim, pored gume otčepljivača, vidjela je pauka. Bio je veći od nokta na njenom ružičastom prstu, i bio je potpuno mrtav. Ostalo se uopće nije dogodilo. Sve je to bila tvoja mašta. "Ma vragajebila, "Polly je rekla sitnim, drhtavim glasom. Alanje bio važan - Alan je bio u užasnoj opasnosti i ona je bila razlog tome. Trebala gaje pronaći, i trebala je to napraviti prije nego bude prekasno. 343Stephen King Ako već nije bilo prekasno. Otići će do Šerifovog ureda. Netko tamo će znati gdje - Ne, glas tete Evvie je progovorio u njenoj glavi. Ne tamo. Ako odeš tamo, zaista će biti prekasno. Znaš gdje trebaš ići. Znaš gdje je on. Da. Da, naravno da zna. Polly je potrčala prema vratim, i jedna zbunjena misao je udarala u njenoj glavi poput krila moljca: Molim te Bože, nemoj dozvoliti da išta kupi. Molim te, Bože, nemoj dozvoliti da išta kupi. T POTREBNE STVARI DVADESET I TREĆE POGLAVLJE 1 Timer ispod Castle Stream Bridgea, koji je stanovnicima Rocka bio poznat kao Tin Bridge od pradavnih vremena, došao je na 0 u utorak po noći, 15. listopadau 19:38, godine Našeg Gospoda 1991. Sićušna iskra elektriciteta koja je trebala uključiti zvono počela je plamtiti preko golih žica koje je Ace zamotao oko polova baterije od devet volti koje su pokretale napravu. Zvono je u stvari počelo zvoniti, ali ga je - kao i ostatak timera - u djeliću sekunde progutao bljesak munje kad je elektricitet uključio detonator, a detonator je zatim uključio dinamit. Samo je nekolicina ljudi u Castle Rocku zamijenila eksploziju dinamita za grmljavinu. Grmljavina je bila teška artiljerija na nebu; ovo je bila gigantska eksplozija oružja. Južni kraj starog mosta, koji nije bio napravljen od lima, već od starog hrđavog željeza, podigao se s nasipa u zdepastoj vatrenoj kugli. Podigao se možda oko tri metra u zrak, postavši nježno nakrivljena rampa, i tada je pao u teškom prasku pu-cajućeg cementa i lomotu i zveki letećeg metala. Sjeverni kraj mosta se iskrenuo i cijela čudna naprava je koso pala u Castle potok, koji je sada nabujao. Južni dio se smirio na brijestu kojeg je srušila munja. Na Castle Avenue, gdje su katolici i baptisti - zajedno sa skoro desetak Teritorijalnih policajaca -još uvijek bili uključeni u gorljivu debatu, tučnjava je prestala. Svi su borci buljili prema vatri koja 344 345Stephen King
se podigla na kraju grada kod Castle potoka. Albert Gendron i Phil Burgmever, koji su se jako žestoko udarali šakama nekoliko sekundi prije, sada su stajali jedan pored drugoga, gledajući u blijesak. Krv je curila niz lijevu stranu Albertovog lica od rane na sljepoočnici, a Philova košulja je bila skoro sva rastrgana. Blizu njih, Nan Roberts je čučala na ocu Brighamu poput jako velikog, (i u svojoj konobarskoj uniformi od rajona, jako bijelog), lešinara. Koristila je njegovu kosu da podigne dobru očevu glavu i stalno je udara o pločnik. Velečasni Rose je ležao u blizini, onesvi-ješten, kao rezultata usluge oca Brighama. Henry Pavton, koji je izgubio zub od svog dolaska, (da ne spomenemo iluzije koje je možda nekoć imao o religioznoj harmoniji u Americi), ukočio se dok je odvlačio Tonyja Mislaburskog od baptističkog đakona Freda Mellona. Svi su se ukočili, poput djece koja se igraju ledene babe. "Isuse Kriste, to je bio most," promrmljao je Don Hemphill. Henry Pavton je odlučio iskoristiti smirivanje. Odbacio je Tony-ja Mislaburskog, zaoblio dlanove oko ranjenih usta i zaderao se: "Slušajte svi! Ovo je policija! Naređujem vam —" Tada je Nan Roberts podigla svoj glas u povik. Provela je mnoge godine izvikivajući narudžbe u kuhinju svog restorana i navikla daje se čuje bez obzira kako jaka bila galama. To nije bilo natjecanje; njen glas je lako nadjačao Paytonov. "PROKLETI KATOLICI SU UPOTRIJEBILI DINAMIT!" za.-trubilaje. Sada je bilo manje sudionika, ali ono što je nedostajalo u brojnom stanju, oni su nadoknadili svojim bijesnim entuzijazmom. Nekoliko sekundi nakon Naninog povika, ponovno je nastao metež, koji se sada širio desetak okršaja na dužini od pedeset metara na aveniji okupanoj kišom. Norris Ridgewick je uletio u Šerifov ured u trenucima prije nego je most odletio, vičući iz sveg glasa. "Gdje je šerif Pangborn? Moram naći šerifa P-" 346 POTREBNE STVARI Stao je. Osim Seatona Thomasa i Teritorijalnog policajca koji nije izgledao dovoljno star da bi mogao piti pivo, ured je bio napušten. Gdje su svi prokletstvo? Kako se činilo, bilo je oko šest tisuća policijskih jedinica i drugih različitih vozila, koji su bezglavo bili parkirani vani. Jedno od njih je bio njegov vlastiti VW, koji bi bez problema dobio prvu nagradu za bezglavost, da su se dijelile nagrade. Još uvijek je ležao na boku gdje gaje Buster prevrnuo. "Isuse?" Norris je povikao. "Gdje su svi?" Teritorijalni policajac koji nije izgledao dovoljno star da bi pio pi-vo, obuhvatio je pogledom Norrisovu uniformu i tada rekao, "Negdje na ulici se odvija tuča - kršćani protiv ljudoždera, ili tako nešto prokleto. Ja
bih trebao kontrolirati dispečerski, ali s ovom olujom ne mogu ništa niti slati, niti primati." Mrzovoljno je dodao: "Tko ste vi?" "Zamjenik šerifa Ridgewick." "Pa, ja sam Joe Priče. U svakom slučaju, zamjenice, kakav vam je ovo grad? Svi su u njemu potpuno poludjeli." Norris gaje ignorirao i otišao do Seatona Thomasa. Seatonova boja kože je bila prljavo siva, jako teško je disao. Jednom svojom naboranom rukom je pritiskao ravno nasred grudi. "Seat, gdje je Alan?" "Ne znam," Seat je rekao, i pogledao Norrisa s tupim, uplašenim očima. "Nešto se loše događa, Norris. Jako loše. Po cijelom gradu. Telefoni ne rade, a to ne bi smjelo biti, budući daje sada većina linija pod zemljom. Ali znaš nešto? Drago mi je da ne rade. Drago mije zato što ne želim znati." "Ti bi trebao biti u bolnici," rekao je Norris, gledajući zabrinuto starog čovjeka. "Trebao bih biti u Kansasu," Seat je rekao turobno. "U međuvremenu, samo ću sjediti ovdje i čekati da to završi. Ja nisam -" Tada je odletio most, prekidajući ga - taj jaki zvuk eksplozije proparao je noć poput kandže. "Isuse .'"Norris i Joe Priče su jednoglasno po vikali. "Da," Seat Thomas je rekao svojim umornim, uplašenim, čangrizavim, neiznenađenim glasom, "pretpostavljam da će dignuti grad u zrak. Pretpostavljam daje to sljedeće." Iznenada, šokantno, stari čovjek je počeo plakati. 347Stephen King "Gdje je Henry Pavton?" Norris je povikao na Teritorijalnog policajca Pricea. Priče gaje ignorirao. Trčao je prema vratima da vidi stoje odletjelo u zrak. Norris je okrenuo pogled prema Seatonu Thomasu, ali Seat je smrknuto gledao u prostor, dok šu se suze kotrljale niz njegovo lice, a ruke su još uvijek bile smještne nasred njegovih prsa. Norris je slijedio Te-ritorijalnog policajca Joea Pricea i našao ga na parkiralištu Općinske zgrade, gdje je Norris stavio kaznu na crveni cadillac Bustera Keetona prije tisuću godina. Stup vatre koja se gasila jasno se vidio u kišnoj noći, i u njegovom sjaju obojica su mogli vidjeti daje odletio Castle Stream Bridge. Semafor na drugom kraju grada se srušio na ulicu. "Majko Božja," Teritorijalni policajac Priče je rekao s poštovanjem. "Svakako mi je drago da to nije moj grad." Svjetlo požara je stavilo ruže na njegove obraze i žeravicu u njegove oči. Norrisova potreba da nađe Alana se pojačala. Odlučio je da je bolje vratiti se u svoja patrolna kola i pokušati prvo naći Henrvja Pavtona - ako se negdje odvija velika tučnjava, to neće biti previše teško. I Alan bi mogao tamo biti.
Skoro je bio preko na pločniku kada mu je udar munje pokazao dva lika koja su žurila oko ugla sudnice pored Općinske zgrade. Činilo se da kreću prema svijetložutom reporterskom kombiju. Za jednoga od njih nije bio siguran, ali drugi lik - krupan i malo krivonog - bilo je nemoguće ne prepoznati. Bio je to Danforth Keeton. Norris Ridgewick je napravio dva koraka udesno i upro se leđima o zid od cigle na ulazu u uličicu. Povukao je svoj službeni revolver. Podigao gaje na visinu ramena, uperivši otvor cijevi prema kišnom nebu i povikao "STOJ!" iz sveg glasa. Polly je krenula natraške autom s prilaza, uključila brisače prednjeg stakla, i skrenula na lijevo. Bol u njenim rukama je popratilo duboko, jako pečenje na mjestima gdje je paukov gnoj pao na njenu kožu. Nekako ju je otrovao i činilo se da otrov polako pronalazi put do nje. Ali sada nije bilo vremena da o tome brine. 348 POTREBNE STVARI Približavala se znaku stop na Laurel i Mainu, kada je most odletio. Lecnula se od te ogromne eksplozije i buljila na trenutak, zapanjena, u te plamene jezike koji su se uzdizali od Castle potoka. Na trenutak je vidjela siluetu velike konstrukcije samog mosta, poput crnih anđela na jakom svjetlu, a zatim je plamen sve progutao. Ponovno je skrenula lijevo u Main, u smjeru Potrebnih stvari. Jedno vrijeme, Alan Pangborn je bio požrtvovni stvaralac kućnih filmova - nije imao pojma koliko je ljudima dosađivao na smrt s filmovima koji su skakali, koje je prikazivao na plahtama pribijenim na zidu dnevne sobe, o svojoj djeci s pelenama kako se nesigurno gegaju po dnevnoj sobi, o Annie koja ih kupa, o rođendanskim proslavama, o obiteljskim izlascima. U svim tim filmovima, ljudi su mahali i radili grimase prema kameri. Kao daje postojala neka vrsta nepisanog zakona: Kada netko usmjeri kameru prema tebi, moraš mahati, kreveljiti se ili oboje. Ako to ne napraviš, mogu te uhititi pod optužbom ravnodušnosti drugog stupnja, što vodi do kazne do deset godina, a spomenuto vrijeme će se provesti u gledanju beskrajnih rola kućnih filmova koji skaču. Prije pet godina prešao je na video kameru, stoje bilo i jeftinije i lakše... a umjesto da dosađuje ljudima na smrt deset ili petnaest minuta, kolika je bila dužina filmova tri ili četiri role osam-milimetar-skih filmova kada su bili zajedno montirani, mogao si im dosađivati satima, čak i ne mijenjajući kazetu. Izvukao je ovu kazetu iz njene kutije i pogledao je. Nije bilo etikete. U redu, pomislio je. To je savršeno u redu. Sam ću trebati otkriti što je na njoj, zar ne? Njegova je ruka krenula prema dugmetu ON na video-rekorderu... i tamo je oklijevala.
Složena slika koju su tvorila lica Todda i Seana i njegove žene, iznenada se povukla; zamijenilo ju je blijedo, šokirano lice Briana Ruska onakvo kakvo je Alan vidio tog poslijepodneva. . Izgledaš nesretno, Briane. Da, gospodine. 349Stephen King POTREBNE STVARI Da li to znači da SI nesretan ? Da, gospodine - i ako uključite taj prekidač, i vi čete biti nesretni. On želi da vi to pogledate, ali ne zato što vam želi učiniti uslugu. Gospodin Gaunt ne čini usluge. On vas želi otrovati, to je sve. Onako kako je otrovao sve ostale. Ipak, morao]e pogledati. Njegovi su prsti dotaknuli dugme, pogladili njegov glatki, četvrtasti oblik. Zastao je i pogledao okolo. Da; Gaunt je još uvijek bio ovdje. Negdje. Alan gaje mogao osjetiti - snažna prisutnost, i prijeteća i laskajuća. Razmišljao je o poruci koju mu je gospodin Gaunt ostavio. Znam da ste se dugo i intenzivno pitali što se dogodilo u nekoliko posljednjih trenutaka života vaše žene i mlađeg sina... Nemojte to napraviti, šerife, šapnuo je Brian Rusk. Alan je vidio to blijedo, ranjeno, pred-samoubilačko lice kako ga gleda iznad hladnjaka u svojoj košari na biciklu, s hladnjakom prepunim bejz-bol sličica. Neka prošlost spava. Boljeje tako. A onlaže; viZNATE da laže. Da. Znao je. Znao je to. Ipak, morao ]e pogledati. Alanov je prst pritisnuo dugme. Malo zeleno POWER svjetlo se odmah uključilo. VCR je dobro radio, bez obzira na to što nije bilo struje, kao što je i Alan znao da bude. Uključio je crveni sexy Sony i za trenutak je jarka bijela svjetlost Channela 3 osvijetlila njegovo lice blijedom svjetlošću. Alan je pritisnuo dugme EJECT i nosač kazete VCR-a se pojavio. Nemojte to raditi, ponovno je šapnuo glas Briana Ruska, ali Alan nije slušao. Stavio je kazetu, gurnuo nosač i slušao male mehaničke škljocaje dok je glava zahvaćala kazetu. Tada je duboko udahnuo i pritisnuo PLAY dugme. Svijetlobijeli snijeg na ekranu je zamijenio jednoličan mrak. Trenutak kasnije, ekran je postao siv poput škri-ljavca, i pojavio se niz brojeva: 8... 7... 6... 5... 4... 3... 2... X. Ono stoje slijedilo bila je drhtava, ručna snimka seoske ceste. U pozadini, malo izvan fokusa, ali još uvijek vidljivo, bio je prometni znak. Na njemu je pisalo 117, ali Alanu nije trebao. Vozio je tom dionicom puno puta, i dobro ju je poznavao. Prepoznao je nasade borova točno iza mjesta gdje je cesta postajala zavojita- bio je to 350
nasad gdje se Scout naglo zaustavio, s prednjim dijelom stisnutim oko najvećeg drveta u nazupčanom zagrljaju. Ali drveće na ovoj slici nije pokazivalo nikakve ožiljke nesreće, iako su se ožiljci još uvijek mogli vidjeti, kada bi otišao tamo i pogledao (on je otišao, puno puta). Čuđenje i užas su iznenada ušli u Alanove kosti kada je shvatio - ne samo po neoštećenim površinama drveća i zavoja na cesti, već iz cijele konfiguracije pejzaža i intuicije svog srca - daje ta kazeta snimana onog dana kada su Annie i Todd umrli. Vidjet će što se dogodilo. Bilo je to potpuno nemoguće, ali je bilo istinito. Vidjet će sudar koji su doživjeli njegova žena i sin, pred svojim vlastitim očima. Isključi to! Brian je vikao. Isključi to, on je otrovan čovjek i prodaje otrovne stvari! Isključi to prije nego bude prekasno! Ali Alan to nije mogao napraviti kao što nije mogao niti smiriti udarce svog srca samom misli. Bio je ukočen, uhvaćen. Sada je kamera panirala naglo na lijevo, prema cesti. Na trenutak nije bilo ničega, a tada se pojavio bljesak sunca. Bio je to Scout. Scout je dolazio. Scout je bio na putu prema boru gdje će on i ljudi u njemu zauvijek završiti. Scout se približavao svojoj krajnjoj točki na zemlji. Nije vozio brzo; nije krivudao. Nije bilo nikakvog znaka daje Annie izgubila kontrolu ili daje postajala opasnost da će je izgubiti. Alan se nagnuo naprijed pored VCR-a koji je šumio, a znoj je curio niz njegove obraze, i krv jako udarala u sljepoočnicama. Osjetio je mučninu. Ovo nije stvarno. Ovo je namješteno. On je to nekako izveo. To nisu oni; to unutra može biti glumica i mladi glumac koji se pretvaraju da su oni, ali to nisu oni. To ne može biti. Ipak, znaojedajesu. Štojoš možeš vidjeti na slikama koje prenosi VCR na TV koji nisu uključeni, ali ipak rade? Štojoš osim istine? Laž! Povikao je glas Briana Ruska, ali je bio dalek i bilo gaje lako ignorirati. Laž, šerife, laž! LAŽ! Sada je mogao vidjeti registarsku tablicu na Scoutu koji se približavao. 24912 V. Anniena registarska tablica. Iznenada, iza Scouta, Alan je vidio još jedno treperenje svjetla. Još jedan auto, koji se brzo približavao, smanjujući udaljenost. 351Stephen King Vani, Tin Bridge je odletio s onim užasnim eksplozivnim zvukom. Alan nije gledao u tom smjeru, čak nije niti čuo. Svaki milimetar njegove koncentracije je bio usredotočen na ekran crvenog Sony TV-a, gdje su se Annie i Todd približavali drvetu koje je stajalo između njih i ostatka njihovih života. Auto iza njih je vozio sto deset ili možda sto dvadeset kilometara na sat. Dok se Scout približavao položaju kamermana, taj se drugi auto - o kojem nikad nije bilo nikakvog izvještaja-približio Scoutu. Annie gaje
očito isto vidjela; Scout je počeo ubrzavati, ali bilo je premalo. I bilo je prekasno. Drugi auto je bio dodge challenger zelene boje limete, podignut straga, tako daje prednji dio bio usmjeren prema cesti. Kroz zadimljena stakla slabo se mogla nazrijeti savijena šipka koja se u luku savijala preko krova unutra. Stražnji dio je bio prekriven naljepnicama. HEARST, FUELLY, FRAM, QUAKER STATE... Iako je kazeta bila tiha, Alan je skoro čuo eksploziju i pucketanje ispušnih plinova kroz ispušne cijevi. "Ace"vikao je u bolnom razumijevanju. Ace! Ace Menill! Osveta! Naravno! Zašto nikad prije nije pomislio na to? Scout je prošao ispred kamere, koja je panirala na desno. Alan je imao jedan trenutak kada je mogao vidjeti unutra i da; to je bila Annie, paisley61 šal kojeg je nosila tog dana je bio zavezan u njenoj kosi, a Todd je imao svoju Star Trek majicu. Todd je gledao ostraga auto iza njih. Annie je gledala u retrovizor. Nije mogao vidjeti njeno lice, ali njeno se tijelo napeto naginjalo prema naprijed na sjedištu, zatežući sigurnosni pojas. Posljednji put ih je kratko vidio - svoju ženu i sina - i dio njega je shvatio da ih tako ne želi vidjeti ako nema šanse da promijeni rezultat: nije želio vidjeti užas njihovih posljednjih trenutaka. Ali sada nije bilo povratka. Challenger je udario Scouta. Nije to bio jak udarac, ali Annie je ubrzala i to je bilo previše. Scout je promašio zavoj i skrenuo s ceste prema nasadu drveća gdje je čekao veliki bor. 61 Odjevni predmet sa svinutim, obojenim uzorcima nazvan prema gradu Paislyju u Škotskoj gdje su se prvi put takvi uzorci počeli raditi. 352 POTREBNE STVARI "NE!" Alan je po vikao. Scout je odskočio u jarak i van njega. Kotrljao se na dva kotača, vratio se dolje i udario u deblo bora s nečujnim praskom. Krpena * lutka s paislev šalom na kosi je odletjela kroz prednje staklo, udarila u drvo, i odskočila u grmlje. Challenger zelene boje limete je stao na rubu ceste. Vrata vozača su se otvorila. Ace Merrill je izašao van. Gledao je prem olupini Scouta, sada jedva vidljivoj od pare koja je izlazila iz njegovog uništenog hladnjaka, i smijao se. "NE!" Alan je ponovno povikao, i gurnuo objema rukama VCR sa strane staklene kutije. Pao je na pod, ali se nije slomio, a koaksijalna žica je bila malo preduga da bi se izvukla. Crta smetnji je prešla preko TV ekrana, ali to je bilo sve. Alan je vidio da se Ace vraća u auto, još uvijek smiješeći se, i tada je zgrabio crveni TV, podigao ga iznad glave dok se on napola okretao, i bacio ga na zid. Vidio se bljesak svjetla, čuo šuplji udarac i tada ništa, osim zujanja VCR-a s kazetom još uvijek unutra. Alan mu je zadao udarac nogom i milosrdno je utihnuo.
Uhvati ga. On živi u Mechanic Fallsu. To je bio novi glas. Bio je hladan i bio je lud, ali je imao svoju nemilosrdnu razboritost. Glas Briana Ruska je nestao; sada je postojao samo ovaj glas, koji je neprekidno ponavljao iste dvije stvari. Uhvati ga. On živi u Mechanic Fallsu. Uhvati ga. On živi u ;;', Mechanic Fallsu. Uhvatiga. Uhvatiga. Uhvatiga. Preko ceste je bilo još nekoliko monstruoznih eksplozija kada su brijačnica i Samuels pogrebni zavod odletjeli skoro u istom trenutku, bacajući staklo i vatrene krhotine u nebo i na ulicu. Alan nije obraćao pažnju. Uh vati ga. On živi u Mechanic Fallsu. Podigao je Tastee-Munch limenku bez razmišljanja, grabeći je samo zato stoje to bilo nešto stoje unio i tako je to bilo nešto što treba iznijeti. Otišao je do vrata, ogulivši prethodne tragove nogu do neprepoznavanja, i napustio je Potrebne stvari. Eksplozije mu nisu ništa značile. Okrhnuta, goruća rupa u liniji zgrada na drugom kraju Main Streeta mu nije ništa značila. Krhotine drva, stakla i cigle na 353Stephen King ulici mu nisu ništa značile. Castle Rock i svi ljudi koji su ovdje živjeli, među njima Polly Chalmers, mu nisu ništa značili. Trebao je obaviti zadatak u Mechanic Fallsu, četrdeset pet kilometara odavde. To je značilo nešto. U stvari, to je značilo sve. Alan je otišao do vozačeve strane karavana. Bacio je svoj pištolj, svoju džepnu svjetiljku i šaljivu limenku oraha na sjedalo. U njegovim mislima, ruke su mu već bile oko grla Acea Merrilla i počele stiskati. "STAM/"Norris je ponovno povikao. "STANITE TOČNO GDJE JESTE!" Mislio je daje to najnevjerojatnija sreća. Bio je manje od šezdeset metara od ćelije gdje je namjeravao strpati Dan Keetona na čuvanje. Što se tiče drugog momka... pa, to će ovisiti o tome što njih dvojica namjeravaju, zar ne? Nisu baš imali izraz ljudi koji su njegovali bolesne ili tješili ožalošćene. Policajac Priče je pogledao od Norrisa prema muškarcima koji su stajali pored staromodnog natpisa na kojem je pisalo SUDNICA CASTLE OKRUGA. Tada je ponovno pogledao Norrisa. Ace i Zi-ppvjev tata su se pogledali. Tada su obojica spustili ruke prema drš-cima pištolja koji su virili iz pojasa njihovih hlača. Norris je usmjerio cijev svog pištolja prema nebu, kako su ga učili da radi u ovakvim situacijama. Sada, još uvijek slijedeći postupak, stavio je desni zglavak na svoj lijevi i nanišanio revolverom. Ako su knjige bile točne, oni neće shvatiti daje otvor cijevi bio usmjeren točno između njih; obojica će vjerovati da cilja u njih. "Maknite ruke sa svog oružja, moji prijatelji. Napravite to sada!" Buster i njegov prijatelj su izmijenili još jedan pogled i spustili
ruke sa strane. Norris je brzo pogledao Teritorijalnog policajca. "Ti," rekao je. Priče. Želiš li mi pomoći ovdje? To jest, ako nisi preumoran." "Što radite?" Priče je pitao. Zvučao je zabrinuto i nespreman da se lati posla. Noćne aktivnosti, a uz to bombardiranje mosta, su ga 354 PQiV S'l svele na status promatrača. Očito je osjećao nelagodu pri pomisn preuzimanju aktivnije uloge. Stvari su prebrzo postajale prevelike. "Privodim ovu dvojicu lopova," Norris se otresao. "Na što ovo prokletstvo liči?" "Privedi ovo, momče," rekao je Ace i podigao srednjak prema Norrisu. Buster je ispustio visok, jodlajući smijeh. Priče ih je gledao nervozno i tada vratio svoj uznemireni pogled prema Norrisu. "Uh... pod kojom optužbom?" Busterov prijatelj se nasmijao. - Norris je usmjerio svoju punu pažnju prema dvojici muškaraca, i uznemirio se kada je vidio da se njihov međusobni odnos promijenio. Kada ih je naciljao, bili su skoro rame uz rame. Sada su bili skoro metar i pol udaljeni i još uvijek su se razdvajali. "Ostani na mjestu! "vikao je. Stali su i razmijenili još jedan pogled. "Približite se jedan drugome!" Samo su stajali tamo na kiši koja je pljuštala, s rukama koje su se njihale, gledajući ga. "Za početak, uhićujem vas pod optužbom ilegalnog posjedovanja oružja!" Nonis je vikao bijesno na Teritorijalnog policajca Joea Pricea. "Sada izvuci palac iz svoje guzice ipomozi mi!" Ovo je šokiralo Pricea i potaklo na djelovanje. Pokušao je izvući vlastiti revolver iz futrole, otkrivajući daje na njemu još uvijek sigurnosni remen, i počeo je petljati oko njega. Još uvijek je petljao kada su brijačnica i pogrebni zavod odletjeli u zrak. Buster, Norris i Teritorijalni policajac Priče su svi pogledali gore na ulicu. Ace nije. On je čekao upravo taj zlatni trenutak. Izvukao je automatski pištolj iz svojeg pojasa brzinom zapadnog brzo-poteznog umjetnika i opalio. Metak je pogodio Norrisa visoko u lijevo rame, stišćući njegova pluća i razbijajući njegovu ključnu kost. Norris je odmaknuo jedan korak od zida od cigle kada je primijetio da se dva muškarca razdvajaju; sadaje bio odbačen na nj. Ace je ponovno opalio, napravivši krater u cigli dva centimetra od Norrisovog uha. Odbijeno tane je proizvelo zvuk nalik jako velikom i jako ljutom insektu. "Oh, K/iste.'"povikao je Teritorijalni policajac Priče i počeo s više oduševljenja raditi na oslobađanju svojeg sigurnosnog remena preko drška pištolja.
355Stephen King "Spali tog momku, tata!" Ace je povikao. Cerio se. Ponovno je pucao u Norrisa, i taj treći metak je probio vruć utor u lijevoj strani zamjenika dok je padao na koljena. Munje su sijevale iznad glava. Nevjerojatno, Norris je još uvijek mogao čuti cigle i drva koji štro-poću po ulici od posljednje eksplozije. Teritorijalni policajac Priče je konačno uspio otkopčati svoj remen preko pištolja. Oslobađao ga je kada ga je metak iz automatskog pištolja kojeg je Keeton držao pogodio u razinu obrve i raznio mu gornji dio glave. Priče je izbačen iz svojih čizmi i odbačen na zid uličice od cigle. Norris je još jednom podigao pištolj. Činilo se da ima pedeset kila. Još uvijek, držeći ga objema rukama, ciljao je u Keetona. Buster je bio jasniji cilj od svog prijatelja. Što je još važnije, upravo je ubio policajca, a to sranje nikako nije prolazilo u Castle Rocku. Možda su bili provincijalci, ali nisu bili barbari. Norris je povukao obarač u istom trenu kada je Ace ponovno pokušao pucati u njega. Trzaj njegovog revolvera je ponovno odbacio Norrisa unatrag. Aceov metak je prozujao kroz prazan zrak gdje se prije pola sekunde nalazila njegova glava. Buster Keeton je isto letio prema nazad, s rukama sklopljenim na trbuhu. Krv je curila kroz njegove prste. Norris je ležao na zidu od cigle blizu Teritorijalnog policajca Pricea, teško dišući, s jednom rukom pritisnutom na ranjeno rame. Kriste, ovo je zaista bio užasan dan, pomislio je. Ace je nanišanio automatski pištolj u njega, zatim je bolje razmislio o tome - barem na neko vrijeme. Umjesto toga je otišao do Bustera i spustio se na jedno koljeno pored njega. Sjeverno od njih, banka je odletjela u tutnjavi vatre i zdrobljenog granita. Ace čak nije pogledao u tom smjeru. Maknuo je ruke starog tate da bolje pogleda ranu. Bilo mu je žao da se to dogodilo. Stari tata mu se počeo prilično sviđati. Buster je vikao. "Oh, to boli! Oh, to boooooli!" Ace je bio siguran da boli. Stari tata je dobio .45 metak točno iznad pupka. Ulazna rupa je bila veličine glavice vijka. Ace ga nije trebao okrenuti da dozna da je izlazna rupa veličine šalice za kavu, vjerojatno s komadićima tatine kralježnice koji su virili van poput krvavih šećernih štapova. 356 POTREBNE STVARI "To boooooli! BOOOOOLI!" Buster je vrištao u kišu. "Da," Ace je stavio otvor cijevi na Busterovu sljepoočnicu. "Loša sreća, tata. Dat ću ti sredstvo protiv bolova." Povukao je obarač tri puta. Busterovo tijelo je poskočilo i tada se smirilo. Ace je stao na noge, namjeravajući srediti prokletog zamjenika - ako je bilo što ostalo za srediti - kada je pištolj zaurlao i metak za-fijuknuo kroz vjetrovit zrak na manje od pola metra iznad njegove glave. Ace je podigao pogled i ugledao još jednog policajca koji je stajao odmah
ispred vrata Šerifovog ureda na parkiralištu. Ovaj je izgledao stariji od Boga. Pucao je u Acea s jednom rukom, dok je drugom pritiskao grudi iznad srca. Drugi pokušaj Seata Thomasa je zaorao u zemlju točno pored Acea, prskajući blatnu vodu na nožne prste njegovih čizmi. Stari lešinar nije imao pojma o gađanju, ali Ace je iznenada shvatio da svejedno mora pobjeći odavde. Stavili su dovoljno dinamita u sudnicu da dignu cijelu zgradu u zrak, namjestili su timer na pet minuta, i bio je ovdje, skoro se naslanjao na nju dok je jebeni Metuzalem pripucavao na njega. Neka se dinamit pobrine za obojicu. Bilo je vrijeme da posjeti gospodina Gaunta - Ace je ustao i otrčao na ulicu. Stari zamjenik je ponovno opalio, ali ovo nije bilo ni blizu. Ace je trčao iza žutih reporterskih kola, ali nije pokušao ući unutra. Chevrolet Celebritv je bio parkiran kod Potrebnih stvari. Poslužit će savršeno kao auto za bijeg. Ali prvo je namjeravao pronaći gospodina Gaunta da ga isplati. Sigurno je nešto zaslužio i sigurno će mu gospodin Gaunt to dati. Isto tako, morao je naći određenog kradljivog šerifa. "Uzvraćanje milo za drago je sranje," promrmljao je Ace, i otrčao po Main Streetu prema Potrebnim stvarima. Frank Jevvett je stajao na stepenicama suda kada je konačno vidio čovjeka kojeg je tražio. Frankje bio sada tamo već neko vrijeme, i niti 357Stephen King jedna od stvari koje su se noćas odigrale u Castle Rocku nisu mu puno značile. Niti krikovi i povici iz smjera Castle Hilla, niti Danforth Keeton i neki postariji Hell's Angel koji je trčao niz stepenice sudnice prije pet minuta, niti eksplozije, niti nedavno klopotanje pucnjeva, ovaj put od desne strane iza ugla na parkiralištu pored Šerifovog ureda. Frank je imao drugog posla. Frank je imao osobni APB62 za svog odličnog starog "prijatelja" GeorgeaT. Nelsona. I momče! Konačno! Evo Georgea T. Nelsona, glavom i bradom kako prolazi pločnikom ispod stepenica sudnice! Osim što je imao automatski pištolj naguran u Sans-A-Belt hlače od poliestera Georgea T. Nelsona, (i činjenice daje još uvijek prokleto kišilo), izgledalo je kao da čovjek ide na piknik. Šetajući na kiši bio je Monsieur George Jebeni Nelson, bezbrižno lutajući, a što je ono pisalo na poruci u Frankovom uredu? Oh, da: Zapamti, $2,000 u mojoj kući do 7:15 najkasnije ili ćeš poželjeti da si se rodio bez kurca. Frank je pogledao na sat, vidio da je bliže osam nego 7:15 i ocijenio da to nije jako važno. Podigao ja španjolsku Llamu Georgea T. Nelsona i uperio je u glavu sina kurvinog nastavnika obrade drva i metala, koji je uzrokovao svu tu nevolju.
"NELSONE!" povikaoje. "GEORGE NELSON! OKRENI SE I POGLEDAJ ME, TI SVINJO!" George T. Nelson se okrenuo. Njegova se ruka spustila prema dršku automatskog pištolja, zatim se maknula kada je vidio daje zaklonjen. Umjesto toga je stavio ruke na svoje bokove i buljio na stepenice sudnice u Franka Jewetta, koji je tamo stajao s kisomkojaje kapala s njegovog nosa, njegove brade i otvora cijevi ukradenog pištolja. "Hoćeš li me ubiti?" George T. Nelson gaje upitao. "Možeš se kladiti da hoću!" Frank je zarežao. "Samo me ubiti poput psa, ha?" "Zašto ne? To je ono što zaslužuješ!" Na Frankovo iznenađenje, George T. Nelson se smiješio i MAPB= Ali Points Bulletin - izjava koja se šalje policiji i drugima kako bi se obratila pažnja na određenu osobu. 358 kimao. "Da," rekao je, "i to je ono što bih očekivao od kukavičke svinje koja provali u kuću prijatelja i ubije bespomoćnu malu ptičicu. Točno što bih očekivao. Samo kreni, ti kukavički četverooki je-baču. Ubij me i da završimo s tim." Grmljavina je urlala iznad glava, ali Frank je nije čuo. Banka je odletjela deset sekundi kasnije i jedva je to čuo. Bio je prezauzet bo-leći se sa svojim bijesom... i svojim čuđenjem. Čuđenje zbog drskosti, smionosti, drafosft Monsieura Georgea T. Jebenog Nelsona. Konačno je Frank uspio probiti bravu na svom jeziku. "Ubio tvoju pticu, točno! Posrao se na onu glupu sliku tvoje mame, opet točno! A što si ft napravio? Što si ft napravio, George, osim što si se pobrinuo da izgubim posao i da više nikad ne mogu predavati? Bože, bit ću sretan ako ne završim u zatvoru!" Vidio je totalnu nepravdu u tome u iznenadnom crnom bljesku razumijevanja; bilo je to nalik trljanju octa u svježu ogrebotinu. "Zašto jednostavno nisi došao i tražio me novac, ako ti je trebao? Zašto jednostavno nisi došao i tražio? Mogli smo nešto smisliti, ti glupa svinjo!" "Ne znam o čemu govoriš!" George T. Nelson je uzvratio vičući. "Sve što znam je da si dovoljno hrabar da ubiješ sićušnu papigicu, ali nemaš dovoljno muda da se boriš sa mnom u pravednoj borbi!" "Ne znaš o čemu... ne znaš o čemu govorim?" Frank je nesuvislo govorio. Otvor cijevi Llame se divlje tresao natrag i naprijed. Nije mogao vjerovati u drskost čovjeka ispod sebe ne pločniku; jednostavno nije mogao vjerovati. Da stoji s jednom nogom na pločnikom, a s drugom praktički u vječnosti i da jednostavno nastavlja lagati... "Ne! Ne znam! Nemam uopće pojma!" U kranjem bijesu, Frank Jewett se vratio u odgovor iz svog djetinjstva na takvo pretjerano, drsko negiranje: "Lazove, lazove, gaće ti gore!"
"Kukavica!" George T. Nelson je elegantno uzvratio. "Kukavi-. ca! Ubojicapapigica!" "Ucjenjivač!" :'■ "Luđak! Makni pištolj, luđače! Borimo se pravedno!" Frank se nacerio prema njemu. "Pravedno? Da se borimo pravedno? Što ti znaš opravednom?" 359Stephen King POTREBNE STVARI George T. Nelson je podigao svoje prazne ruke i mahnuo prstima prema Franku. "Čini se, više od tebe." Frank je otvorio usta da bi odgovorio, ali ništa nije izašlo van. Privremeno su ga ušutkale prazne ruke Georgea T. Nelsona. "Hajde," rekao je George T. Nelson. "Makni to. Napravimo to kako to rade u vesternima, George. To jest, ako imaš muda za to. Brži čovjek pobjeđuje." Frank je pomislio: Pa, zašto ne? Zašto prokletstvo ne? Nije imao više za što živjeti, na ovaj ili onaj način, a ako ništa drugo ne napravi, bar je mogao pokazati svom starom "prijatelju" da nije kukavica. "U redu," rekao je i gurnuo Llamu u pojas svojih hlača. Pružio je ruke ispred sebe, držeći ih točno iznad drška pištolja. "Kako to želiš napraviti, Georgie-Porgie?" George T. Nelson se cerio. "Ti kreni niz stube," rekao je. "Ja ću krenuti uz stube. Sljedeći put kada grom zagrmi -" "U redu," rekao je Frank. "Dobro. Napravimo to." Krenuo je niz stube. A George T. Nelson je krenuo prema gore. Polly je upravo opazila zelenu tendu Potrebnih stvari ispred sebe kada su odletjeli pogrebni zavod i brijačnica. Bljesak svjetlosti i tutnjajuća buka su bili ogromni. Vidjela je krhotine koje su prštale iz sredisfa eksplozije poput asteroida u znanstveno-fantastičnom filmu i instinktivno se sagnula. Bilo je dobro daje to napravila; nekoliko komadića drveta i poluga od nehrđajućeg čelika stolca #2 -stolca Henrvja Gendrona - probili su prednje staklo njene Tovote. Poluga je proizvela tudan, gladan, zujajući zvuk dok je letio kroz auto i izašao kroz stražnji prozor. Slomljeno staklo je zašuštilo kroz zrak u sve većem oblaku eksplozije. Tovota, bez vozača koji bi njome upravljao, bubnula je preko ruba pločnika, udarila hidrant i zatajila. Polly se uspravila, trepćući pogledala kroz rupu na prednjem staklu. Vidjela je da netko izlazi iz Potrebnih stvari i kreće prema jednom od tri automobila parkirana ispred dućana. U jarkoj svjetlosti vatre preko ceste, lako je prepoznala Alana. "A/ane/"povikala je, ali Alan se nije okrenuo. Kretao se samo s jednim ciljem, poput robota. Polly je gurnula vrata svog auta i potrčala prema njemu, stalno izvikujući njegovo ime. S dna ulice se začulo brzo štropotanje puš-čane vatre. Alan
se nije okrenuo u tom smjeru, niti je pogledao veliki požar gdje je, samo prije nekoliko trenutaka, bio pogrebni zavod i brijačnica. Činilo se daje potpuno zatvoren u svoj unutarnji tok akcije, i Pollyje iznenada shvatila daje stigla prekasno. Leland Gaunt je došao do njega. Ipak je nešto kupio, i ako ne uspije doći do njegovog auta prije nego krene u bilo kakav nerazuman pothvat u koji ga je poslao gospodin Gaunt, on će jednostavno otići... i samo Bog zna što će se tada dogoditi. Potrčala je brže. 8 "Pomozi mi," Norris je rekao Seaton Thomasu, i prebacio ruku oko Seatovog vrata. Zateturao je na svoje noge. "Mislim da sam ga ranio u ruku," rekao je Seaton. Dahtao je, ali mu se boja vratila. "Dobro," Norris je rekao. Njegovo je rame peklo kao vatra... i činilo se da bol sve dublje probija u njegovo meso cijelo vrijeme, kao da traži njegovo srce. "Sada mi samo pomozi." "Bit će ti dobro," Seaton je rekao. U svojoj brizi zbog Norrisa, Seat je zaboravio svoj strah daje, prema svojim riječima, bio na rubu srčanog udara. "Čim te unesem unutra -" "Ne," Norris je zadahtao. "Patrolna kola." "Što?" Norris je okrenuo glavu i bijesno zurio u Thomasa s divljim očima punim bola. "Dovedi me do mojih patrolnih kola! Moram otići do Potrebnih stvari!" Da. U trenutku kada su riječi izašle iz njegovih usta, činilo se da je sve došlo na svoje mjesto. Svoj Bazun štap je kupio u Potrebnim 360 361Stephen King stvarima. Nalazio se u smjeru u kojem je trčao čovjek koji je pucao u njega. Sve je počelo u Potrebnim stvarima; sve mora završiti u Po-trebnim stvarima. Galaxia je eksplodirala, preplavljujući Main Street s novom svjetlošću. Double Dragon mašina se podigla iz ruševina, dva puta okrenula, i sletjela naglavačke na ulicu s praskom. "Norrise, ti si pogođen -" "Naravno da sam pogođen!" Norris je vikao. Krvava pjena je letjela iz njegovih usana. "Odvedi me sada do patrolnih kola!" "To je loša ideja, Norrise -" "Ne, nije," Norris je rekao mrko. Okrenuo je glavu i ispljunuo krv. "To je jedina ideja. Sada dođi. Pomozimi." Seat Thomas gaje počeo voditi do Jedinice 2. Da Alan nije pogledao u retrovizor prije nego je krenuo natraške na ulicu, pregazio bi Polly, završavajući večer time što bi zgnječio ženu koju je volio pod stražnjim kotačima svog karavana. Nije je prepoznao; bila je
samo lik iza njegovog auta, ženski lik koji se ocrtavao na velikoj plamenoj lopti s druge strane ceste. Stisnuo je kočnice i trenutak kasnije, ona je udarala po njegovom prozoru. Ignorirajući je, Alan je ponovno krenuo natraške. Noćas nije imao vremena za gradske probleme; imao je svoje vlastite. Neka se zakolju međusobno poput glupih životinja, ako to žele napraviti. On će ići u Mechanic Falls. Pronaći će čovjeka koji je ubio njegovu ženu i sina osvećujući se za beznačajne četiri godine u Shanku. Polly je zgrabila kvaku i napola je vukla, i napola je čupala, na ulici prekrivenoj krhotinama. Udarila se na dugme ispod kvake, njena ruka je urlala od bolova, i vrata su se naglo otvorila s njom očajnički priljepljenom na njima i njenim nogama koje su se vukle, dok je Alan vozio natraške. Prednji dio karavana je bio okrenut prema Main Streetu. U svojoj boli i bijesu, Alan je potpuno zaboravio da više nema mosta kojim bi više mogao prijeći na toj strani. "A/a.ne.'"vikalaje. "Alane, stani!" 362 POTREBNE STVARI Probilo se. Nekako se probilo unatoč kiši, grmljavini, vjetru i jakom, gladnom pucketanju vatre. Unatoč njegovom nagonu. Pogledao ju je i Pollvino srce se slomilo zbog izraza u njegovim očima. Alan je imao izgled čovjeka koji lebdi u utrobi noćne more. "Polly ?" pitao je hladno. "Alane, moraš prestati!" Željela je pustiti kvaku - njene ruke su jako boljele - ali se bojala da ako to napravi, da će se on jednostavno odvesti i ostaviti je nasred Main Streeta. Ne... z/ja/a je da hoće. "Polly, moram ići. Žao mi je da si ljuta na mene - da misliš da sam nešto napravio - ali to ćemo srediti. Samo ja moram i -" "Nisam više ljuta na tebe, Alane. Znam da to nisi bio ti. To je on, koji nas je okrenuo jednog protiv drugog, kao što je to napravio i sa svima ostalima u Castle Rocku. Zato jer je to ono što on radi. Razumiješ li, Alane? Čuješ li me? Zato jer je to ono što on radi! Sada prestani! Isključi prokleti motor i slušaj me!" "Moram ići, Polly," rekao je. Činilo se da njegov vlastiti glas dolazi do njega iz daljine. Kao s radija. "Alija ću se vra-" "Ne nećeš!" vikala je. Iznenada je bila bijesna na njega - bijesna na sve njih, sve pohlepne, uplašene, ljute, gramzljive ljude u ovom gradu, uključivši i sebe. "Ne, nećeš, jer ako sada odeš, neće biti niti jedne proklete stvari kojoj bi se mogao VRA TITU" Salon s video-igrama je odletio u zrak. Krhotine su letjele oko Alanovog auta, parkiranog nasred Main Streeta. Alanova talentirana desna ruka se iskrala, uzela Tastee-Munch limenku, kao za utjehu i stavila je u krilo.
Polly nije obraćala pažnju na eksploziju; zurila je u Alana s tamnim očima prepunim boli. "Polly-" "Gledaj!"iznenada je povikala, i rastrgala prednji dio bluze. Kiša je padala po izbočenom dijelu njenih grudi i svjetlucala u udubini na njenom vratu. "Pogledaj, ja sam je skinula-amajliju! Nestala je! Sada ti skini svoju, Alane! Ako si muško, skini svoju!" Imao je problema daje shvati iz dubine te noćne more koja gaje držala, noćne more koju je gospodin Gaunt ispreo oko njega poput 363Stephen King otrovne čahure... i u iznenadnom bljesku pronicavosti shvatila je kakva je noćna mora. Kakva mora biti. "Da li ti je rekao što se dogodilo s Annie i Toddom?" pitala je nježno. Njegova glava se zaljuljala natrag kao da gaje udarila, i Polly je znala daje pogodila cilj. "Naravno da je. Koja je jedina stvar na cijelom svijetu, jedna beskorisna stvar, koju tako jako želiš da si je zamijenio s tim daje trebaš? Toje tvoja amajlija, Alane - toje stavio oko tvog vrata." Pustila je kvaku i gurnula obje ruke u auto. Žar svjetlosti krova pao je na njih. Koža je bila tamno, bolesno crvena. Njene ruke su bile tako jako natečene, da su njeni laktovi postajali otečene jamice. "U mojoj je bio pauk," rekla je nježno. '"Hinky-pinky spider, crawling up the spout. Down čame the rain and washed the spider out.'w Samo mali pauk. Ali se povećavao. Pojeo je moju bol i povećao se. To je ono što je napravio prije nego sam ga ubila i uzela natrag svoju bol. Tako sam jako željela da bol nestane, Alane. To je bilo ono što sam ja željela, ali ja ne trebam da to ode. Ja te mogu voljeti i mogu voljeti život i istovremeno podnositi bol. Mislim da čak bol može učiniti počinak boljim, onako kako dobar ambijent može učiniti da dijamant izgleda bolje." "Polly-" "Naravno da me je otrovao," nastavila je zamišljeno, i mislim da me otrov može ubiti ako se nešto ne napravi. Ah zašto ne? Toje pravedno. Teško, ali pravedno. Kupila sam otrov kada sam kupila amajliju. Prodao je puno amajlija u svom odvratnom malom dućanu prošlog tjedna. Svinja brzo radi. Reći ću mu što ga ide. Ružičasti pauk koji puže po izljevu. To je bilo u mojoj. Što je u tvojoj? Annie i Todd, zar ne? Žarne?" "Polly, Ace Merrill je ubio moju ženu! Ubio je Todda! On -" "Ne!" povikala je i zgrabila njegovo lice u svoje bolne ruke. "Slušaj me! Shvati me! Alane, to nije samo tvoj život, zar ne vidiš? On te prisiljava da otkupiš svoju vlastitu bolest, i prisiljava te da platiš dvostruko! Nisi li to već shvatio? Ne razumiješ li?" "Riječi dječije pjesmice o pauku 364 POTREBNE STVARI
Zurio je u nju, razjapljenih usta... i tada, polako, njegova su se usta zatvorila. Na njegovom licu se smjestio iznenadni pogled zbunjenog iznenađenja. "Čekaj," rekao je. "Nešto ne valja. Nešto ne valja na traci koju mije ostavio. Ne mogu potpuno..." "Možeš, Alane! Što god ti je svinja prodala, bilo je krivo! Kao stoje bilo pogrešno ime na pismu koje mije ostavio." Prvi puta ju je stvarno čuo. "Kojem pismu?" "Nije važno sada - ako kasnije bude postojalo, onda ću ti reći. Stvar je u tome da on ide predaleko. Mislim da uvijek ide predaleko. Toliko je ispunjen ponosom da je čudo kako ne eksplodira. Alane, molim te pokušaj razumjeti: Annie je mrtva, Todd je mrtav i ako odeš loviti Acea Merrilla dok gradi gori oko tebe -" Ruka se pojavila preko Pollyinog ramena. Podlaktica je obuhvatila njen vrat i grubo ga povukla nazad. Iznenada, Ace Merrill je stajao iza nje, držeći je, uperivši pištolj u nju, i cereći se Alanu preko njenog ramena. "Mi o vuku," rekao je Ace, a gore -- munja je proparala nebo. 10 Frank Jewett i njegov dobar "stari" prijatelj George T. Nelson su bili licem u lice jedan prema drugome na stubama sudnice, poput para neobičnih revolveraša s naočalama, već skoro četiri minute, njihovi živci su škripali poput žica violine koje su ugodene na najvišu oktavu. "Jig!" rekao je Frank. Njegova je ruka zgrabila automatski pištolj zataknut u pojas njegovih hlača. "Au!"rekoa je George T. Nelson i zgrabio svoj vlastiti. Potegli su s istim grozničavim osmijehom - osmijehom koji je izgledao poput jakih, nečujnih krikova - i potegli. Njihovi su prsti pritisli obarač. Dva su se pucnja tako savršeno preklopila da su zvučali poput jednog. Munja je zabljesnula dok su dva metka letjela...i pogodila jedan drugoga usred leta, skrećući dovoljno da bi promašili ono stoje trebalo biti par direktnih meta. 365Stephen King Frank Jewett je osjetio dašak zraka pored svoje lijeve sljepoočnice. George T. Nelson je osjetio ubod s desne strane svog vrata. Buljili su jedan u drugoga ne vjerujući, preko pištolja koji su se dimili. "Huh?"ieka.o je George T. Nelson. "5to?"rekao je Frank Jewett. Počeli su se osmjehivati istim osmijehom nevjerice. George T. Nelson je kernuo gore prema Franku oklijevajući; Frank je oklijevajući krenuo dolje prema Georgeu. Za trenutak ili dva bi se vjerojatno zagrlili, ta dva dima vječnosti su nadmašila njihovu svađu... ali tada je Općinska zgrada odletjela s tutnjavom za koju se činilo daje raskolila svijet na dva dijela, i isparili su s mjesta gdje su stajali. 11 Završna eksplozija je zasjenila sve druge. Ace i Buster su stavili četrdeset štapina dinamita u dvije skupine od dvadeset, u Općinsku
zgradu. Jedna od tih bombi je ostavljena na sučevom stolcu u sudnici. Buster je inzistirao da drugu stave na stol Amande Williams u krilu izbornika. "U svakom slučaju, ženama nije mjesto u politici," Buster je objasnio Aceu. Zvuk eksplozije je bio razmrskavajući i na trenutak su se svi prozori najveće zgrade ispunili nadnaravnom ljubičasto-narančas-tim svjetlom. Tada je vatra provalila kroz prozore, kroz vrata, kroz otvore i rešetke, poput nemilosrdnih, mišićavih ruku. Krov od škri-ljavca se podigao neoštećen poput nekog neobičnog svemirskog broda sa zabatima, digao se na vatrenom jastuku, zatim se smrskao u stotinu tisuća okrhnutih komadića. U sljedećem trenutku, sama se zgrada razletjela u svim smjerovima, pretvarajući Lower Main Street u pljusak cigle i stakla gdje niti jedna živa stvar veća od žohara ne bi preživjela. Devetnaest muškaraca i žena je ubijeno u eksploziji, petero su bili novinari koji 366 POTREBNE STVARI su došli obavještavati o sve čudnijim događajima u Castle Rocku, a umjesto toga su sami postali dio priče. Automobili Teritorijalne policije i reporterska vozila su bili odbačeni s kraja na kraj kroz zrak poput Corgi igračaka. Žuti kombi kojeg je gospodin Gaunt nabavio za Acea i Bustera, mirno je kružio po Main Streetu tri metra iznad zemlje, s kotačima koji su se okretali, stražnjim vratima koja su visila na uništenim šarkama, alatom i timerima koji su curili kroz stražnju stranu. Nagnuo se na lijevo na užarenom vihoru vrućeg zraka i sletio u prednji ured Dostie osiguravajućeg zavoda, pobirući pisaće strojeve i ormariće s dosjeima pred svojom uništenom maskom. Drhtaj poput potresa je prošao kroz zemlju. Prozori su se razmrskali u cijelom gradu. Vjetrokazi koji su stalno pokazivali prema sjeveru na vjetru koji je prevladavao u oluji, (koja se sada počela smirivati kao da joj je neugodno zbog dolaska te božanske inkarnacije), počeo se luđački okretati. Nekoliko ih je odletjelo s osovine, a sljedećeg će dana jedan biti pronađen duboko zabijen u vrata baptističke crkve, poput pljačkaške indijanske strelice. Na Castle Avenue, gdje se ratna sreća odlučno okretala u korist katolika, tučnjava je prestala. HenryPayton je stajao pored svojih patrolnih kola, njegov izvučeni pištolj se njihao pored desnog koljena i zurio je prema vatrenoj lopti na jugu. Krv je curila s njegovih obraza poput suza. Velečasni William Rose je sjeo, vidio monstruozni sjaj na horizontu i počeo sumnjati daje došao kraj svijeta i daje ono što gleda zvijezda Pelin64. Otac John Brigham je došao do njega pijano lelujajući i teturajući. Njegov je nos bio ozbiljno nakrivljen na lijevu stranu, a
njegova su usta bila masa krvi. Pomislio je da udari glavu velečasnog Rosea poput nogometne lopte, ali umjesto toga, pomogao mu je da ustane na noge. Na Castle Viewu, Andy Clutterbuck nije niti podigao pogled. Sjeo je na prednje stube kuće Potterovih, plačući i držeći svoju mrt- 64 U Apokalipsi Pelin je ime zvijezde koja je gorjela poput baklje, a povijesno simbolizira babilonskog kralja koji će opustošiti Izrael, dok proročki simbolizira Sotonu. Po interpretacijama kršćanskih tumača, pad zvijezde Pelin najavljuje kraj svijeta i Posljednji sud 367Stephen King vu ženu na rukama. Preostale su mu još uvijek dvije godine prije nego pijan propadne kroz led Castle jezera, što će ga ubiti, ali ovo je bio kraj posljednjeg trijeznog dana u njegovom životu. Na Dell' s Lane, Sally Ratcliffe je bila u ormaru svoje spavaće sobe s malim, savijenim insektima u Conga nizu,65 koji su se spuštali niz bočne šavove na njenoj haljini. Čula je što se dogodilo Lesteru, shvatila je da je na neki način to njena krivnja, (ili je vjerovala daje razumjela, a na kraju to se svodilo na istu stvar), i objesila se s pojasom svoje kućne haljine od frotira. Jednu je ruku duboko gurnula u džep svoje haljine. U toj ruci je stiskala iver drveta. Bio je crn od starosti i šupljikast od truljenja. Drvne uši od kojih je vrvio, napuštale su ga u potrazi za novim i stabilnijim domom. Došle su na šav Sallvi-ne haljine i počele marširati niz njega, s jednom nogom koja je visila prema podu. Cigle su letjele zrakom, pretvarajući zgrade koje su bile nešto dalje od epicentra u ono stoje izgledalo kao posljedica artiljerijske vatre. One bliže su izgledale poput ribeža za sir, ili su se potpuno srušile. Noć je rikala poput lava kojem se u grlo zabila otrovna strelica. 12 Seat Thomas, koji je na inzistiranje Norrisa Ridgewicka vozio patrolna kola, osjetio je da se stražnji dio auta nježno diže, kao da ga podiže divovska ruka. Trenutak kasnije, oluja cigli je progutala auto. Dvije ili tri su probile prtljažnik. Jedna je udarila krov. Druga je sletjela na poklopac motora rasprskavajući ciglenu prašinu boje sasušene krvi i skliznula se sprijeda. "Isuse, Norrise, cijeli grad leti u zrak!" Seat je kreštavo vikao. "Samo vozi," Norris je rekao. Osjećao se kao da gori; znoj se nalazio na njegovom ružičastom, zajapurenom licu, u velikim kaplji-čama. Mislio je da ga Ace nije smrtno ranio, da gaje samo prostrijelio oba puta, ali je nešto još uvijek bilo užasno pogrešno. Osjećao je 45 Conga je kubanski ples koji se sastoji od tri koraka naprijed nakon kojeg slijedi udarac i obično ga izvodi grupa u liniji iza vođe 368 POTREBNE STVARI
bolest kako se uvlači u njegovo meso, a pred očima mu se stalno maglilo. Neumoljivo je ustrajao da ostane pri svijesti. Stoje temperatura rasla, postajao je sve sigurniji da ga Alan treba i da ako bude jako sretan i jako hrabar, možda će se iskupiti za užasnu nepravdu koju je pokrenuo time stoje razrezao Hugove gume. Ispred sebe je vidio malu grupu likova na cesti blizu zelene tende Potrebnih stvari. Stup vatre koji se dizao uvis iz ruševina Općinske zgrade, osvijetlio je likove u dramatičnoj situaciji, poput glumaca na pozornici. Vidio je Alanov karavan i Alana kako izlazi iz njega. Čovjek s pištoljem je bio okrenut licem prema njemu, a leđima prema patrolnim kolima kojima su se približavali Norris Ridgewick i Seaton Thomas. Držao je ženu ispred sebe kao štit. Norris nije mogao dobro zagledati ženu da vidi tko je to, ali čovjek koji ju je držao kao taoca, je imao odrpane ostatke Harlev-Davidson majice. To je bio čovjek koji je pokušao ubiti Norrisa kod Općinske zgrade, čovjek koji je Busteru Keetonu prosuo mozak. Iako ga nikad nije upoznao, Norris je bio prilično siguran da je naletio na zločestog momka grada, Acea Merrilla. "Isuse, Norris! To je Alan! Što se sada događa?" Tko god bio momak, ne može čuti da dolazimo, Norris je pomislio. Ne s tom drugom bukom. Ako Alan ne pogleda ovamo, ako ne upozori ovo govno - Norrisov službeni pištolj je ležao u njegovom krilu. Otvorio je prozor na patrolnim kolima sa suvozačeve strane i podigao pištolj. Da lije i prije bio težak pedeset kila? Sadajebio barem dvostruko teži. "Vozi polako, Seat - koliko god možeš sporije. A kad te lupnem nogom, zaustavi auto. Odmah. Nemoj se zamarati s analizom stvari." "S tvojom nogom! Kako to misliš, s tvojom n -" "Zaveži, Seat," Norris je rekao s umornom pristojnošću. "Samo zapamti što sam rekao." Norris se okrenuo na stranu, izvukao glavu i ramena kroz prozor i zgrabio šipku koja je držala rotirajuće svjetlo na krovu. Polako, naporno, izvukao se van, dok nije sjedio na prozoru. Njegovo je rame urlalo u agoniji i svježa krv je počela močiti njegovu košulju. Sada su bili manje od trideset metara od tri čovjeka koji su stajali na cesti i mogao je nišaniti direktno uz krov na čovjeka koji je držao ženu. Nije mogao pucati, barem ne još sada, zato 369jer bi najvjerojatnije pogodio i nju, kao i njega. Ali ako se itko od njih pomakne... Bio je toliko blizu koliko se Norris usudio ići. Udario je Seatovu nogu svojom. Seat je nježno zaustavio patrolna kola na ulici zatrpanoj ciglama i krhotinama. Pomakni se, Norris se molio. Molim vas, neka se jedan od vas pomakne. Nije me briga tko i to treba biti sasvim malo, ali molim vas, molim vas, pomaknite se. Nije primijetio da su se otvorila vrata Potrebnih stvari; njegova je koncentracija bila previše usredotočena na čovjeka s pištoljem i taocem.
Isto tako nije vidio daje gospodin Leland Gaunt izašao iz svog dućana i stao ispod zelene tende. 13 "Taj novac je moj, ti svinjo!" Ace je vikao na Alana, "i ako želiš ovu kurvu natrag s njenom originalnom opremom, bolje ti je da kažeš što si prokletstvo napravio s njim!" Alan je zakoračio iz karavana. "Ace, ne znam o čemu govoriš!" "Krivi odgovor!" Ace je povikao. "Znaš točno o čemu govorim! Popov novac! U limenkama! Ako želiš kurvu, reci mi što si napravio s njim! Ova ponuda vrijedi samo određeno vrijeme, ti gade!" Krajičkom oka, Alan je ugledao kretanje niže od njih na Main Streetu. Bila su to patrolna kola i pomislio je daje to jedinica Okruga, ali se nije usudio bolje pogledati. Daje Ace znao daje u stupici, oduzeo bi Polly život. Napravio bi to za vrijeme kraće od onog koje je potrebno za treptaj. Umjesto toga, usmjerio je svoj pogled na njeno lice. Njene tamne oči su bile umorne i prepune boli... ali nisu bile uplašene. Alan je osjetio da mu se ponovno vraća razum. Bila je to smiješna stvar, razum. Kada ti je oduzet, to ne znaš. Ne osjećaš njegov odlazak. To stvarno znaš tek kada ti se vrati, poput neke rijetke, divlje ptice koja je živjela i pjevala u tebi, ne po naredbi, već po želji. "On je to krivo napravio," rekao je tiho Polly. "Gaunt je to krivo napravio na traci." 370 "O čemu prokletstvo govoriš?" Aceov glas je bio pripit, drogiran. Stavio je cijev automatskog pištolja na Pollyinu sljepoočnicu. Od svih njih, Alan je vidio da se vrata Potrebnih stvari krišom otvaraju i ne bi to vidio da nije usmjerio pogled tako uvjerljivo od patrolnih kola koja su se šuljala ulicom. Samo je Alan vidio - sablasno, samim krajičkom oka - visoki lik koji je izašao, lik koji nije bio odjeven u sportsku jaknu ili kućni haljetak, veću u crni kaput od fine tkanine. Kaput za putovanje. U jednoj ruci gospodin Gaunt je držao staromodni kovčeg, onakav u kojem su bubnjar ili trgovački putnik možda nekoć davno nosili svoju robu i uzorke. Bio je napravljen od hijenine kože, i nije bio miran. Napuhavao se i radio izbočine, napuhavao se i radio izbočine ispod dugih, bijelih prstiju koje su držale ručku. A iznutra, poput zvuka udaljenog vjetra ili sablasnog krika koji se čuje u žicama pod visokim naponom, dolazio je slab zvuk krikova. Alan nije čuo taj užasan i nemiran zvuk svojim ušima; činilo se da ga čuje svojim srcem i svojim mislima. Gaunt je stajao ispod platna gdje je mogao vidjeti i patrolna kola koja se približavaju i dramatičnu situaciju pored karavana, i u njegovim očima je bio izraz očite srdžbe... možda čak i briga.
Alan je pomislio; A ne zna da sam ga vidio. Skoro sam siguran u to. Molim te, Bože daj da budem u pravu. 14 Alan nije odgovorio Aceu. Umjesto toga je razgovarao s Polly, za to vrijeme stišćući svoje ruke na Tastee-Munch limenki. Ace nije čak niti primijetio limenku, činilo se, najvjerojatnije zato stoje Alan nije niti pokušao sakriti. "Annie nije imala sigurnosni pojas tog dana," Alan je rekao Polly. "Da li sam ti to ikad rekao?" "Ja...ja se ne sjećam, Alane." Iza Acea, Norris Ridgewick se marljivo izvlačio kroz prozor patrolnih kola. 371Stephen King "Zato je prošla kroz prednje staklo automobila." Za samo trenutak ću se morati odlučiti za jednoga od njih dvojice. Acea ili gospodina Gaunta? Kako? Koga ?"To sam se uvijek pitao - zašto njen pojas nije bio zavezan. Nije niti razmišljala o tome, običaj je bio duboko ukorijenjen. Ali tog dana to nije napravila." "Posljednja šansa, policajce!" Ace je kreštao. "Uzet ću svoj novac ili ovu kurvu! Ti biraš!" Alan je nastavio ignorirajući ga. "Ali na kazeti, njen je pojas još uvijek bio zavezan, "rekao je Alan, i iznenada je znao. Znanje se pojavilo usred njegovih misli poput jasnog srebrnog vatrenog stupa. "Bio je još uvijek zavezan I VI STE ZAJEBALI, GOSPODINE GAUNT!" Alan se okrenuo prema visokom liku koji je stajao ispod zelenog platna dva i pol metra dalje. Zgrabio je vrh Tastee-Munch konzerve dok je napravio jedan veliki korak prema najnovijem poduzetniku Castle Rocka, i prije nego što je Gaunt mogao bilo što napraviti -Alan je zavrtio poklopac Toddove posljednje šale, one koju mu je Annie dozvolila da dobije zato jer će samo jednom biti mlad. Zmija je izletjela van, i ovaj put to nije bila šala. Ovaj put je bila stvarna. Bilaje stvarna samo na nekoliko sekundi, i Alan nikad nije znao da liju je još netko vidio, ali Gauntje; u to je bio apsolutno siguran. Bilaje duga - puno dulja od zmije od krep papira koja je izletjela prije tjedan dana kada je maknuo poklopac limenke na parkiralištu Općinske zgrade nakon svoje duge, usamljene vožnje iz Portlanda. Njenaje koža sjala prelijevajući se u duginim bojama i njeno je tijelo bilo prošarano crvenim i bijelim rombovima, poput kože neke mitske čegrtuše. Usta su se otvorila kad je pogodila rame kaputa Lelanda Gaunta i Alan je letimično vidio blistav, kromov sjaj njenih zubi. Vidio je da se njena smrtonosna trokutasta glava povukla nazad, zatim bacila prema Gauntovom vratu. Vidio je kako je Gaunt hvata i grabi... ali prije nego je to napravio, zmijski zubi su se zabili u njegovo meso, ne jednom, već
nekoliko puta. Trokutasta glava se okretala gore i dolje poput kalema konca na šivaćoj mašini. Gaunt je povikao - da li od boli, bijesa ili oboje, Alan nije mogao otkriti - i ispustio je kovčeg s namjerom da uhvati zmiju s obje 372 POTREBNE STVARI ruke. Alan je vidio svoju šansu i skočio naprijed dok je Gaunt držao šibajuću zmiju dalje od sebe, zatim ju je čizmom odbacio na pločnik. Kada je sletjela, ponovno je postala ono stoje bila prije - ništa drugo osim jeftine novotarije, metar i pol opruge omotane u izblijedjeli krep papir, trik koji bi se stvarno svidio samo dječaku poput Todda, a stvorenje poput Gaunta to ne bi stvarno cijenilo. Krv je curila s Gauntovog vrata u tankim mlazovima iz tri para rupica. Odsutno ju je obrisao svojom čudnom rukom s dugim prstima, dok se saginjao da podigne kovčeg... i iznenada stao. Tako sagnut, s dugim, nakrivljenim nogama, dugom rukom koja je posizala, izgledao je poput drvoreza Ichaboda Cranea.66 Ali ono stoje htio uzeti, više se nije tamo nalazilo. Kovčeg od hijenine kože sa svojim groznim, udišućim stranicama, sada se nalazio na pločniku između Ala-novih nogu. - Uzeo gaje dok je gospodin Gaunt bio zauzet zmijom, i napravio je to svojom uobičajenom brzinom i spretnošću. Sada se nije moglo sumnjati u Gauntov izraz; gromovita kombinacija bijesa, mržnje i nevjerojatnog iznenađenja izobličila je njegove crte lica. Njegova se gornja usna svinula prema nazad poput pseće njuške, otkrivajući redove nabijenih zubiju. Sada su svi ti zubi došli do izražaja, kao da su poslagani za određene prilike. Pružio je svoje iskrenute ruke i prosiktao: "Daj to meni - to je moje!" Alan nije znao da je Leland Gaunt uvjerio desetke stanovnika Castle Rocka, od Hugha Priesta do Slopevja dodda, da nije nimalo zainteresiran za ljudske duše - koje su bile jadne, zgužvane, smanjene stvari. Daje znao, Alan bi se nasmijao i istaknuo da su laži glavna roba na prodaju kod gospodina Gaunta. Oh, on je znao stoje u kovčegu, točno - stoje bilo tamo, stoje vikalo poput žica pod naponom na jakom vjetru i disalo poput prestrašenog starca na samrtnoj postelji. Znao je jako dobro. Usne gospodina Gaunta su se povukle od njegovih zubiju u • mrtvački osmijeh. Njegove odvratne ruke su se još pružile prema Alanu. '* Lik iz pripovjetke Washingtona Irvinga The Legend of SJeepy Hollow (Legenda o sanjivoj dolini). 373Stephen Kine "Upozoravam te, šerife - ne zajebavaj se sa mnom. Ja nisam čovjek s kojim bi se želio zajebavati. Rekao sam daje taj kovčeg moj!" "Ne mislim tako, gospodine Gaunt. Čini mi se da su unutra ukradene stvari. Mislim daje bolje -"
Ace je buljio u Gauntovu spretnu, ali nepokolebljivu transformaciju od poslovnog čovjeka do čudovišta, razjapljenih usta. Ruka oko Pollvinog grla se malo opustila i ona je vidjela svoju šansu. Okrenula je glavu i zabila zube sve do desni u zglavak Acea Merri-lla. Ace ju je odgurnuo bez razmišljanja, i Polly se raskrečila na cesti. Ace je uperio pištolj u nju. "Kurvo .'"povikao je. 15 "Evo," Norris Ridgewick je promrljao sa zahvalnošću. Držao je cijev svog službenog pištolja uz jednu bljeskalicu. Sada je zadržao dah, stisnuo donju usnu među zube, i pritisnuo obarač. Ace Merrill je iznenada odletio preko žene na cesti - bila je to Polly Chal-mers, i Norris je imao vremena razmisliti daje trebao znati - i stražnji dio njegove glave se raspao i odletio u grumenima i grudicama. Iznenada se Norris osjetio jako slabim. Ali se isto tako osjećao jako, jako blaženim. 16 Alan nije obratio pažnju na završetak Acea Merrilla. Isto kao ni Leland Gaunt. Okrenuli su se jedan prema drugome, Gaunt na pločniku, a Alan je stajao pored svog karavana na cesti s užasnim kovčegom među nogama, koji je disao. Gaunt je duboko udahnuo i zatvorio oči. Nešto je prešlo preko njegovog lica - neko blistanje. Kada je ponovno otvorio oči, lik Le-landa Gaunta koji je zavarao tolike ljude u Rocku, se vratio - šar- 374 POTREBNE STVARI mantan, uglađen gospodin Gaunt. Pogledao je papirnatu zmiju koja je ležala na pločniku, napravio grimasu neodobravanja, i nogom je odbacio u jarak. Tada je ponovno pogledao Alana i ispružio ruku. "Molim vas, šerife - nemojmo se svađati. Kasno je i umoran sam. Vi želite da odem iz vašeg grada, a ja želim otići. Otići ću... čim mi date ono stoje moje. A to je moje, uvjeravam vas." "Uvjeravajte i budite prokleti. Ne vjerujem vam, moj prijatelju." Gaunt je zurio u Alana s nestrpljenjem i ljutnjom. "Ovaj kovčeg i njen sadržaj pripadaju meni! Zar ne vjerujete u slobodnu trgovinu, šerife Pangborn? Što ste vi, nekakav komunist? Cjenkao sam se za svaku pojedinu stvar u ovom kovčegu! Dobio sam ih pošteno. Ako želite nagradu, zaradu, postotak, nagradu za nalaznika, izvući korist, kako god to želite nazvati, to mogu razumjeti i to ću rado platiti. Ali morate shvatiti da je to poslovna stvar, a ne zakonska s -" "Varali ste!" vikala je Polly. "Varali ste i lagali i obmanjivali!" Gaunt joj je uputio povrijeđen pogled, zatim je ponovno pogledao Alana. "Nisam znate. Radio sam kao što uvijek radim. Pokazujem ljudima što prodajem... i pustim ih da se sami odluče. Pa... ako dozvolite..."
"Mislim da ću ga zadržati," Alan je rekao jednolično. Mali os- mijeh, tanak i oštar poput kore leda u studenom, dodirnuo je njegova usta. "Nazovimo to dokaznim materijalom, u redu?" "Bojim se da to ne možete napraviti, šerife." Gaunt je sišao s pločnika na ulicu. Male crvene točkice svjetla su zasjale u njegovim očima. "Možete umrijeti, ali ne možete zadržati moje vlasništvo. Ne ako gaja namjeravam uzeti. A ja namjeravam." Počeo je hodati prema Alanu, crveni ubodi igle u njegovim očima su se produbljavali. Ostavio je trag čizme u komadu Aceovog mozga boje zobene kaše, dok je dolazio. Alan je osjetio da se njegov želudac pokušava stisnuti, ali se nije pomicao. Umjesto toga, vođen nekim instinktom kojeg nije pokušavao shvatiti, stavio je svoje ruke zajedno ispred lijevog svjetla karavana. Prekrižio ih je, napravio oblik ptice i počeo savijati svoje zglavke brzo natrag i naprijed. Lastavice ponovno lete, gospodine Gaunt, pomislio je. 375Stephen King POTREBNE STVARI Velika projicirana sjena ptice - prije sokol nego lastavica i uznemirujuće realistična za nezbiljsku sjenu - iznenada je zalepršala preko lažnog pročelja Potrebnih stvari. Gaunt je to ugledao krajičkom oka, odjurio prema tome, zgranuo se i ponovno povukao. "Gubi se iz grada, moj prijatelju," rekao je Alan. Promijenio je položaj ruku i sada je velika sjena psa - možda bernardinca - visila preko pročelja Ti šiješ i šiješ na svjetlu kojeg je bacao far karavana. A negdje u blizini - možda slučajno, možda ne - pas je počeo lajati. Prema zvuku, velik. Gaunt se okrenuo u tom smjeru. Sada je izgledao malo uznemiren i sasvim izbačen iz takta. "Sretni ste što vas puštam," Alan je nastavio. "Ali kad smo već kod toga, zbog čega bih vas optužio? Krađa duša se možda nalazi u zakoniku prema kojem rade Brigham i Rose, ali ne mislim da bih to mogao naći u svojem. Ipak, savjetujem vam da odete dok još možete." "Dajte mi moj kovčeg!" Alan je buljio u njega, pokušavajući izgledati sumnjičavo i prezirno, dok je njegovo srce divljački udaralo u grudima. "Ne razumijete li još? Niste li shvatili? Izgubili ste. Jeste li zaboravili kako se s tim izlazi na kraj?" Gaunt je stajao gledajući Alana jednu dugu sekundu, i tada je kimnuo. "Znao sam da vas je pametno izbjegavati," rekao je. Skoro se činilo da govori sam sa sobom. "Znao sam to jako dobro. U redu. Vi pobjeđujete." Počeo se okretati; Alan se malo opustio. "Otići ću -" Okrenuo se natrag, i sam brz kao zmija, tako brz daje Alan prema njemu djelovao spor. Njegovo se lice ponovno promijenilo; njegov ljudski aspekt je potpuno nestao. Sada je to bilo lice demona, s dugim, jako
izrezbarenim obrazima i klonulim očima koje su gorile s narančastom vatrom. "- ALI NE BEZ MOG VLASNIŠTVA!" povikao je i skočio za kovčegom. Negdje - blizu ili tisuću sedamsto kilometara dalje - Polly je zavrištala, "Pazi, Alane!" ali nije bilo vremena za to; demon koji je smrdio na mješavinu sumpora i pržene kože cipela, bio je nad njim. Bilo je vremena samo za djelovanje ili za smrt. Alan je pomaknuo svoju desnu ruku unutar lijevog zglavka, tražeći sićušnu petlju koja je virila iz njegovog remena za sat. Dio njega je najavljivao da to nikad neće proraditi, više niti jedno čudo pretvorbe ne bi ga ovaj put uspjelo spasiti, zato jer je trik sa složenim cvijetom bio iskorišten, bio je - Njegov je palac skliznuo u petlju. Sićušni paketić papira je škljocnuo. Alan je gurnuo ruku naprijed, puštajući petlju posljednji put dok je to radio. "ABRAKADABRA, TI LAŽLJIVI JEBAČU!" povikao je, i ono što je iznenada procvalo u njegovoj ruci nije bio buket cvijeća, već buket svjetla koje je osvijetlilo Upper Main Street s fantastičnim, promjenljivim sjajem. Ipak, shvatio je da su boje koje su izašle iz njegove šake kao nevjerojatni vodoskok, sve jedna boja, kao što su i boje koje pretvara staklena prizma ili boje duge isto jedna boja. Osjetio je kako trzaj moći prolazi njegovom rukom, i na trenutak je bio ispunjen velikom i nesuvislom ekstazom: Bijelo! Dolazak bijelog! Gaunt je zaurlao od bola i bijesa i straha... ali se nije povukao. Možda je to bilo ono stoje Alan spomenuo: davno je bilo kada je izgubio igru, pa je zaboravio kako. Pokušao je zaroniti u buket svjetla koji je blistao preko Alanove zatvorene ruke, i samo na trenutak, njegovi su prsti dotakli ručku kovčega između Alanovih nogu. Iznenada se noga u papuči pojavila - Pollvina noga. Stala je na Gauntovu ruku. "Ostavi to na /n/ru/"povikala je. Podigao je pogled, režući... i Alan je gurnuo šaku svjetlosti u njegovo lice. Gospodin Gaunt je ispustio dug, blebetav uzvik boli i straha i zateturao je natrag s plavom vatrom koja je plesala u njegovoj kosi. Dugi bijeli prsti su još jednom pokušali dohvatiti ručke kovčega, i ovaj put je Alan stao svom snagom na njih. "Posljednji put ti kažem da odeš odvade," rekao je glasom koji nije prepoznao kao svoj. Bio je previše snažan, previše siguran, previše pun moći. Shvatio je da vjerojatno neće moći završiti sa stvari koja čuči pred njim s podignutom rukom da zaštiti lice od promjenljivog spektra svjetlosti, ali ju je mogao natjerati da nestane. Noćas je moć bila njegova... ako se usuđivao koristiti je. Ako 376
377Stephen King se usuđivao stati i postati stvaran. "I posljednji put ti kažem da ideš bez ovoga." "Umrijet će bez mene!" Gaunt-stvar je zastenjala. Sada su njegove ruke visile između njegovih nogu; duge kandže su škljocale i pucketale u razbacanim krhotinama koje su ležale na ulici. Svaki pojedini među njima će umrijeti bez mene, poput biljki bez vode u pustinji. Da li to želite? Da li to želite?" Polly je tada bila s Alanom, stisnuta uz njega. "Da," rekla je hladno. "Bolje da umru sada i ovdje, ako se to bude dogodilo, nego da odu s tobom i žive. Oni - mi - smo napravili neke gadne stvari, ali ta cijena je previsoka." Gaunt-stvar je zasiktala i uperila svoje kandže prema njima. Alan je podigao torbu i polako krenuo nazad na ulicu s Polly pored sebe. Podigao je vodoskok svjetla-cvijeća tako da su bacali zadivljujuću svjetlost koja se okretala preko gospodina Gaunta i njegovog Tuckera Talismana. Uvukao je zrak u prsa - činilo se više zraka nego stoje njegovo tijelo ikad prije sadržavalo. A kada je progovorio, riječi su urliknule iz njega jakim glasom koji nije bio njegov vlastiti. "IDI ODA VDE, DEMONE! IZBAČEN SIS OVOG MJESTA!" Gaunt-stvar je zavrištala kao da je opečena kipućom vodom. Zelena tenda Potrebnih stvari je planula i izlog je iznutra eksplodirao, njegovo staklo se raspršilo u rombove. S gornje strane Alanove zatvorene ruke, sjajne zrake svjetlosti - plave, crvene, zelene, narančaste, ljubičaste različitih nijansi - udarale su u svim smjerovima. Na trenutak se činilo da sićušna, rasprsnuta zvijezda balansira na njegovoj šaci. Kovčeg od hijenine kože se naglo otvorio s ružnim praskom, i uhvaćeni, zavijajući glasovi su pobjegli u pari koju nitko nije vidio, ali su svi osjetili - Alan, Polly, Norris, Seaton. Polly je osjetila daje nestao vruć otrov koji se spuštao na njenim rukama i prsima. Vrućina koja se sporo skupljala oko Norrisovog srca se rasplinula. U cijelom Castle Rocku, pištolji i batine su odloženi; ljudi su se pogledali s očima prepunim čuđenja poput nekoga tko se probudio iz užasnog sna. I kiša je prestala. 378 POTREBNE STVARI 17 Još uvijek vrišteći, stvar koja je bila Leland Gaunt je skakala i probijala se na pločniku do Tuckera. Povukla je vrata i bubnula za volan. Motor je oživio. Nije to bio zvuk bilo kojeg motora kojeg rade ljudske ruke. Dugi plamen narančaste vatre je sukljao iz ispušne cijevi. Stražnja svjetla su svjetlila i to nije bilo crveno staklo, već male ružne oči - oči okrutnih zloduha.
Polly Chalmers je zavrištala i okrenula lice na Alanovo rame, ali Alan ga nije mogao okrenuti. Alanu je bilo suđeno da vidi i da zapamti za cijeli život što je vidio, kao što će zapamtiti i noćna sjajna čuda: papirnatu zmiju koja je na trenutak postala stvarna, papirnato cvijeće koje se pretvorilo u buket svjetla i rezervoar moći. Tri prednja svjetla su zasvjetlila. Tucker je krenuo natraške na ulicu, pretvarajući asfalt ispod svojih guma u kipuću ljepljivu masu. Zaškripio je okrećući se natraške na desno, i iako nije dotaknuo Alanov auto, karavan je svejedno odletio nekoliko decimetara, kao da gaje odbio neki snažan magnet. Prednji dio Talismana se počeo žariti od maglovite bijele svjetlosti, a ispod žara se činilo da se mijenja. Auto je zakreštao okrećući se nizbrdo prema uzavrelom loncu koji je bio Općinska zgrada, smeću razbijenih automobila i kombija i tutnjajućem potoku kojeg niti jedan most nije premošćivao. Motor se pojačao na luđački broj okretaja, duše su zavijale u neskladnom mahnitanju, i svijetli, maglovit žar se počeo širiti straga, gutajući auto. Na trenutak je Gaunt -stvar pogledala Alana kroz spušten prozor vozača koji se rastapao, i izgledalo je kao da ga zauvijek označava svojim crvenim očima u obliku romba, i ustima otvorenim u zijevajuće rezanje. Tada se Tucker počeo pokretati. Povećao je brzinu kad je krenuo nizbrdo, a isto tako su rasle i promjene. Auto se topio, mijenjao se. Krov se ogulio prema nazad, na sjajnim glavčinama su se pojavile žbice, a gume su istovremeno postale više i tanje. Oblik se počeo izbacivati iz ostataka Tuckerove maske. Bio je to crni konj s očima crvenim kao i oči gospodina Gaunta, konj obavijen mliječnim plastom svjetlosti, konj čija su ko- 379Stephen King pita palila vatru po pločniku i ostavljala duboke, zadimljene tragove utisnute nasred ulice. Talisman je postao otvorena kola s pogrbljenim patuljkom koji je sjedio visoko na sjedištu. Čizme patuljka su se podbočile na blatobran, i činilo se da se zakrivljeni prednji dio tih čizmi zapalio. I još uvijek promjene nisu bile gotove. Dok su užarena kola jurila prema donjem kraju Main Streeta, strane su počele rasti; drveni krov s visećom strehom se ispleo iz tog hranjivog promjenljivog plašta. Žbice kotača su zadobile sablasni bljesak boje kad su sami kotači - kao i kopita crnog konja - napustila pločnik. Talisman je postao kola; kola su sada postala kočija putujućeg liječnika kakva je možda prolazila zemljom prije sto godina. Sa strane je bio natpis, i Alan gaje uspio odgonetnuti. CAVEAT EMPTOR pisalo je. Četiri i pol metara u zraku i još uvijek su se dizala, kočija je prošla kroz vatru koja se širila iz ruševina Općinske zgrade. Kopita crnog konja su galopirala na nekoj nevidljivoj cesti na nebu, još uvijek paleći iskre
blistave plave i narančaste. Podigla su se iznad Castle potoka, užarena kutija na nebu; prešla je srušeni most koji je ležao u bujici poput kostura dinosaurusa. Tada je oblak dima iz gorućeg trupa Općinske zgrade puhnuo preko Main Streeta i kada se dim raščistio, Leland Gaunt i njegova paklena kočija su nestali. 18 Alan je odveo Polly do patrolnih kola koja su dovela Norrisa i Seatona od Općinske zgrade. Norris je još uvijek sjedio na prozoru, držeći se za rotirajuće svjetlo. Bio je preslab da bi se spustio unutra, a da ne padne. Alan je stavio svoje ruke oko Norrisovog trbuha, (ne da je Norris, koji je bio građen poput klina za šator, imao velik trbuh) i pomogao mu da se spusti na zemlju. "Norrise?" 380 POTREBNE STVARI "Što, Alane?" Norris je plakao. "Od sada smiješ presvlačiti odjeću u zahodu kad god zaželiš," rekao je Alan. "Uredu?" Činilo se da Norris nije čuo. Alan je osjetio da krv curi u košulju njegovog prvog zamjenika. "Koliko si jako pogođen?" "Ne previše. Barem ja to ne mislim. Ali ovo"- pokazao je rukom prema gradu, okružujući i sve spaljeno i krhotine - "Sve to je moja krivica. Moja!" "Nisi u pravu," rekla je Polly. "Ne razumiješ!" Norrisovo lice je bila iskrivljena maska tuge i srama. "Ja sam taj koji je razrezao gume Hugha Priesta! Ja sam ga pokrenuo!" "Da," rekla je Polly, "vjerojatno jesi. Morat ćeš živjeti s tim. Isto kao što sam i ja pokrenula Acea Merrilla i morat ću živjeti s tim." Pokazala je prema mjestu gdje su katolici i baptisti lutali u različitim pravcima, neometani od strane nekolicine ošamućenih policajaca koji su još uvijek stajali. Neki su religiozni ratnici sami hodali; neki su hodali zajedno. Činilo se da otac Brigham nosi velečasnog Rosea, a Nan Roberts ima ruku oko struka Henrvja Pavtona. "Ali tko je pokrenuo njih, Norrise? A Wilmu? A Nettie? A sve druge? Sve što mogu reći je da ako si to sve sam napravio, mora da si radio kao mrav." Norris je počeo glasno, bolno jecati. "Menije samo tako žao." "I meni," Polly je rekla tiho. "Moje je srce slomljeno." Alan je kratko zagrlio Norrisa i Polly, i tada se nagnuo kroz suvozačev prozor Seatovih patrolnih kola. "Kako se ti osjećaš, staro momče?" "Prilično oholo," Seat je rekao. U stvari, izgledao je jako uzbuđeno. Zbunjeno, ali uzbuđeno. "Vi narode izgledate puno lošije od mene."
"Mislim da je bolje da odvedemo Norrisa u bolnicu, Seat. Ako imaš tamo mjesta, možemo svi ići." "Naravno, Alane! Uđite! Koju bolnicu?" "Northern Cumberland," rekao je Alan. "Tamo je mali dječak kojeg želim vidjeti. Želim se uvjeriti da gaje otac našao." 381Stephen King "Alane da li sam vidio što sam mislio da sam vidio? Da li se auto tog momka zaista pretvorio u kočiju i odletio u nebo?" "Ne znam, Seat," rekao je Alan, "i reći ću ti Božju poštenu istinu: nikad ine želim znati." ■ Henry Pavton je upravo stigao, i sada je dirnuo Alana zaiame. Njegove su oči bile šokirane i čudne. Izgledao je poput čovjeka koji će uskoro napraviti velike promjene u svom načinu života, svom načinu razmišljanja, ili oboje. "Što se dogodilo, Alane?" pitao je. "Što se zaista dogodilo u ovom prokletom gradu?" : Polly je bila ta koj a je odgovorila. i "Bila je rasprodaja. Najveća rasprodaja kod zatvaranja radnje; koji si ikad mogao vidjeti... ali na kraju, neki od nas su odlučili da ne kupe." Alan je otvorio vrata i pomogao Norrisu da sjedne na prednje sjedalo. Sada je dodirnuo Pollvino rame. "Idemo. Norrisa bcli i izgubio je puno krvi." "Hej!" Henry je rekao. "Imam puno pitanja i -" "Sačuvaj ih." Alan je sjeo ostraga pored Polly i zatvorio vrata. "Razgovarat ćemo sutra, ali za sada sam slobodan. U stvari, mislim da sam u ovom gradu zauvijek slobodan. Budi zadovoljan s ovim -gotovo je. Što god se dogodilo u Castle Rocku, gotovo je." "Ali-" Alan se nagnuo naprijed i potapšao Seata po koščatom ramenu. "Idemo," rekao je tiho. "I ne štedi konje." Seat je počeo voziti krećući prema Main Streetu, krećući prema sjeveru. Patrolna kola su skrenula ulijevo na križanju i počela se penjati Castle Hillom prema Castle Viewu. Dok su se penjali prema vrhu, Alan i Polly su se zajedno okrenuli da pogledaju grad gdje je vatra gorjela poput rubina. Alan je osjetio tugu, i gubitak i čudnu, prevarenu bol. Moj grad, pomislio je. To je bio moj grad. Ali ne više. Nikad više. Okrenuli su se prema naprijed ponovno u istom trenu i umjesto toga završili gledajući jedan drugoga u oči. "Nikad nećeš znati," rekla je nježno. "Što se stvarno dogodilo Annie i Toddu tog dana - nikad nećeš znati." 382 POTREBNE STVARI "I više ne želim," rekao je Alan Pangborn. Nježno je poljubio njen obraz. "To pripada mraku. Neka to mrak odnese."
Popeli su se na vrh Viewa i krenuli na Route 119 na drugoj strani i Castle Rock je nestao; mrak je i to odnio. VEĆ SI BIO OVDJE Sigurno da jesi. Sigurno. Nikad ne zaboravljam lice. Dođi ovamo, daj da se rukujemo ! Reći ću ti nešto: Prepoznao sam te po načinu na koji hodaš prije nego li sam dobro zagledao tvoje lice. Nisi mogao izabrati bolji dan za povratak u Junction City, najljepši gradić u Iowi - barem s ove strane Amesa. Hajde, možeš se smijati; to je trebala biti šala. Možeš li sjesti na trenutak sa mnom? Evo ovdje na ovoj klupi pored spomenika palim borcima bit će dobro. Sunce je toplo i odavde možemo vidjeti skoro cijeli centar. Moraš paziti na ivere, to je sve; ova klupa je ovdje otkako je Hector bio psić. Sada-gledaj ovamo. Ne, malo udesno. To je nekoć bio ured Sama Peeblesa. Trgovac nekretninama, i prokleto dobar. Tad je oženio Naomi Higgins odozdo iz Proverbie i otišli su, kao što mladež najčešće danas i radi. To je mjesto stajalo prazno skoro preko godinu dana - privreda je ovdje trula otkako je počeo taj posao sa Srednjim istokom - ali sada ga je netko konačno preuzeo. Puno se o tome i govorilo. Ja ti želim reći. Ali znaš kako je; u mjestu poput Junction Cityja, gdje se stvari mnogo ne mijenjaju od jedne do druge godine, otvaranje novog dućana je velika novost. Neće biti još tako dugo, prema izgledu stvari: posljednji radnici su spakirali svoj alat i otišli prošlog petka. Sad ono što ja mislim je-Tko? Oh, ona! Pa to je Irma Skillins. Ona je bila ravnateljica Srednje škole Junction Cityja -prva žena ravnateljica u ovom dijelu države, kako sam čuo. Otišlaje u mirovinu prije dvije godine, i čini se daje istovremeno otišla u mirovinu od svega drugoga Eastern Stara, Kćeri američke revolucije, igrača Junction Cityja. Čak je napustila i crkveni zbor, kako sam čuo. Mislim daje dio razloga u reumatizmu - sada joj je jako loše. Vidiš kako se naginje na svoj štap? Pretpostavljam da bi osoba poput nje napravila sve samo da dobije malo olakšanja. 383Pogledaj ovo! Izbliza gleda novi dućan, zar ne? Pa, što da ne? Možda je stara, ali nije mrtva ni izdaleka. Osim toga, znaš što kažu; znatiželja je ubila mačku, ali ju je zadovoljstvo vratilo natrag. Mogu li pročitati natpis? Naravno da mogu! Dobio sam naočale prije dvije godine, ali su samo za rad na blizu; moja dalekovidnost nikad nije bila bolja. Piše USKORO SE OTVARA na vrhu, a ispod toga, USLIŠANE MOLITVE, NOVA VRSTA DUĆANA. A posljednji red - čekaj trenutak, malo je manji - posljednji red kaže Nećete vjerovati svojim očima! Ja sigurno hoću. U Knjizi propov-jednikovoj piše da nema ničeg novog pod suncem, i ja se poprilično pridržavam toga. Ali Irma će se vratiti. Ako ništa drugo, pretpostavljam da će željeti dobro pogledati onog tko je odlučio staviti tu jarku crvenu tendu iznad starog ureda Sama Peeblesa! Možda ću čak i ja sam pogledati. Pretpostavljam da će svi u gradu prije nego se sve kaže i učini.
Zanimljivo ime za dućan, zar ne? Uslišane molitve. Počneš se pitati što se unutra prodaje. Pa s takvim imenom može se prodavati svašta. Zaista svašta. 24. listopada, 1988. 28. siječnja, 1991. JAVNA BIBLIOTEKA U ZENICI ISBN 953-6187-21-3 (cjelina) ISBN 953-6187-24-8 (2. svezak) 384
Related Documents
