os-jdobrile-rovinj.skole.hros-jdobrile-rovinj.skole.hr/upload/os-jdobrile-rovinj... · Web viewTeška srca prihvaćamo činjenicu da nećemo tako skoro vidjeti ni Reykjavik, ni fjordove,

From Iceland to Netherland – Od zemlje leda do zemlje reda

Dvije kolegice – jedna učiteljica razredne nastave, druga knjižničarka. Obje s više od deset godina rada u školi. Obje s istom željom da se upuste u neke nove avanture. U poučavanju, naravno.

Prije više od godinu dana, ponukani pozitivnim iskustvima kolegica koje su iskoristile mogućnosti stručnog usavršavanja Programa za cjeloživotno učenje, započele su intenzivne pripreme oko prijave naše škole na Erasmus+ program. Nakon odrađenih konzultacija, pretraživanja interneta u potrazi za uvjetima prijave, potrebnom dokumentacijom, brojnih neformalnih usavršavanja, radionica i webinara, određeni su ciljevi kojima ćemo težiti te su oni implementirani u Europski razvojni plan, a to su izvanučionička nastava, korištenje IKT u nastavi te korištenje resursa okoline. Uslijedio je odabir učitelja koji su motivirani za unaprjeđenje svojih znanja i vještina, a među njima smo bile i nas dvije.

Odabrana destinacija bio je Island, tečaj Outdoor art and craft na kojem smo trebale učiti o korištenju naoko neupotrebljivih materijala iz prirode kako bismo stvorili nove kreacije, o tome kako nastavu održavati izvan učionice, rad s učenicima u grupi, orijentacija u šumi sl. Kao stvoreno za realizaciju nastave u područnoj školi okruženoj zelenilom i šumom. Kontaktirali smo organizatora, rezervirale termin tečaja….ali od organizatora mjesecima ni traga ni glasa. Teška srca prihvaćamo činjenicu da nećemo tako skoro vidjeti ni Reykjavik, ni fjordove, ni kupati se u termalnim izvorima, a kamoli doživjeti polarnu svjetlost i vidjeti islandske gejzire….

Primorane pronaći novog organizatora sa sličnom temom tečaja, odlučile smo se za nešto južniju destinaciju – zemlju tulipana, klompi, bicikala i vjetrenjača. Pogađate – Nizozemsku! Ali ne njezin glavni grad Amsterdam, već manji gradić na sjeveroistoku zemlje u pokrajini Drenthe – Assen. U tom gradiću Quarter mediation, organizacija za obrazovanje odraslih, održavao je tečaj Creativity in teaching and learning for a better classroom behavior & how to use music, art, ICT and sport in education u razdoblju od 26. travnja do 2. svibnja 2015.

Zašto baš Assen? Iz vrlo jednostavnog razloga - taj je tečaj bio koncipiran na način da se znanje i poučavanje izvuče izvan prostora učionice i da objekt učenja postanu mjesta, zgrade, šume i institucije u našoj neposrednoj okolini. U pokrajini Drenthe nalazi se tako jedan od najsuvremenijih nizozemskih arhiva – Drentse Archief te gradska knjižnica Nieuwe Kolk-Biblioteek Assen koja je otvorena sedam dana u tjednu i koja je u potpunosti automatizirana. U njoj je zaposleno svega desetak knjižničara koji se bave edukativnim programima, a manipulativne poslove, one koje u našim knjižnicama još uvijek obavljaju knjižničari, poput vraćanja knjiga, posudbe, pretraživanja i sl. obavljaju računala, senzori, automati, pametne ploče i touch-screen stolovi na kojima učenici uče o kulturi i tradiciji, igraju memory igre, u arhivu se održavaju kvizovi znanja, potraga za blagom putem koje uče o zaštiti arhivske građe.

1

Kongresna dvorana u arhivu Dječji odjel Gradske knjižnice

Ali ne služe arhivi i knjižnice samo tome – oni su mjesto gdje možete doći pročitati novine, poslušati omiljenu glazbu, popiti kavu, poigrati se s djetetom u igraonici, učiti kako se koristi internet, istražiti rodoslovno stablo i sl. Priznajemo…poprilično smo daleko od našeg poimanja knjižnice, a još više arhiva…

U Assenu je i Boomkroonpad – jedno od 162 zaštićena područja u Nizozemskoj koja su uvrštena na popis Natura 2000 - ekološku mrežu sastavljenu od područja važnih za očuvanje ugroženih vrsta i stanišnih tipova Europske unije. Upravo nas je nacionalni praznik kada se slavi kraljev rođendan

(Koningsdag) prvog dana dolaska odveo u taj prirodni rezervat gdje smo odradili nekoliko zajedničkih radionica. Najprije smo se kroz igru nazvanu UŠI (koja na nizozemskom ne znači ništa) podijelili u grupe te kroz igru i zabavu ponovili abecedu, zbrajanje, imena naših predaka i sl. Potom smo ušli u začaranu šumu: Climb the tree poseban je edukativni kutak namijenjen ponajprije djeci u kojem se iz samog podzemlja, upoznajemo sa životom stabla. Ispod zemlje tako srećemo različite kukce, dodirujemo korijene stabla, srećemo krticu i puha, vidimo i ličinke, crvene mrave, različite muhe i penjemo se stepenicama sve do prvih listova pravih stabala. Tu se putem edukativnih panoa upoznajemo s ostalim životinjama u šumi – orlom, vjevericom, pticama, njihovim plijenom, vrstama

2

drveća, njihovim plodovima i sve tako do samog vrha pravih stabala odakle se pruža nezaboravan pogled na cijeli zaštićeni kompleks ove šume.

Edukativni panoi u šumi Podzemlje šume

Spuštanjem s osmatračnice, dolazimo pored plana šume na kojoj su bojama označeni smjerovi kretanja, dužine i težine zahtjevnosti pojedinih pješačkih staza koje presjecaju Boomkroonpad. Dogovor je da slijedimo najkraću – žutu liniju. Ali – nije tu bilo pitanje samo orijentacije u prirodi i čitanje karata. Podijeljeni u grupe dobivamo u ruke plastičnu kutijicu s povećalom i zadatak: potrebno je pronaći što više različitih kukaca koji žive u šumi. Grupa koja uspije naći najviše kukaca pobjeđuje. I kreće potraga za mravima (kojih u toj šumi nije bilo ni za lijek), paucima, balegarima, strizibubama i inim stvorovima kojima ne znamo ni imena na engleskom pa s ostalim članovima tima prevodimo na talijanski da bi kolegice iz Italije mogle prevesti na njemački kako bi kolegice iz Litve shvatile što smo zapravo upravo spremili u posudicu…

I nakon gotovo sat vremena potrage za kukcima, neformalnim razgovorom s ostalim članovima tima saznate odakle dolaze ostali sudionici, što predaju, koliko učenika imaju u razredu, naravno…nezaobilazno pitanje svih prosvjetara koliku plaću ima kolega u Turskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj ili Grčkoj. Tješeći se kako smo u istoj situaciji s ostalima, stižemo na mjesto gdje prebrojavamo kukce… pobjeđuje ekipa s našom članicom. Puštamo kukce, ali ne bilo gdje... njima je mjesto, nakon sat vremena zatvorene vožnje u plastičnoj posudi ni manje ni više nego u hotelu.

3

Hotelu za insekte. Insekthotelu. S pravim vratima, prozorima, biljkama i rastlinjem… Napuštamo ovu predivnu šumu razmišljajući gdje kupiti te magične kutije za naše učenike, i baš kad si mislite kako je šteta da takvog nečeg nema kod nas…eto u suvenirnici na kraju šume baš takve divne plastične kutije za kukce. Cijena: 4 eura. Naravno da kupujemo šest komada da se i naši učenici vesele i već u glavi spremamo nastavni sat izvan učionice. Tema: kukci. A mogle bi biti i proljetnice mog zavičaja, plodovi jeseni, samoniklo bilje… pišemo ideje u bilježnicu da ne ispari iz glave.

Ovakvi tematski parkovi namijenjeni učenicima vrlo su česti u Nizozemskoj jer je izvan učionička nastava jedan od glavnih ciljeva njihovog obrazovnog sustava. Moramo napomenuti da djeca u Nizozemskoj kreću u školi s navršenih pet godina i školski su obveznici do 16. godine starosti. Kako to funkcionira u praksi uvjerili smo se posjetom jednoj osnovnoj školi u Assenu. Izvana škola slična našima, u malo boljem fizičkom stanju jer tamo nema fasada nego su zidovi kuća i zgrada prekriveni onim crvenkastim pravokutnim ciglama pa sve izgleda ujednačeno i novo.

Osnovna škola De Valkenhorst Assen

Gledajući sve te jednake zgrade na trenutak se izgubite jer su sve ulice jednake pa vam se jednostavno nameće pitanje što li si oni misle kada dođu kod nas – fasada svih boja, kuća svih oblika, nadograđenih i nedovršenih, nerijetko soba zatvorena u bijelu PVC stolariju, s vešom koji se suši na pročeljima zgrada, sa satelitskim antenama na balkonu i klima uređajima na fasadi… kreativnost

4

našeg naroda na djelu. Vratimo se školama. Izvana slične – iznutra različite. U svakom pogledu. Na podu duž čitave škole tepih. Čisti. Zeleni i narančasti. Mislimo si – opran pred naš dolazak. Ali ne – postavljen prije četiri godine. Zidovi bez ijedne šare. Učionice sve u staklima, tkogod hoće može zaviriti unutra. Radne bilježnice i nastavni listići po stolovima na hodnicima. Hamer papira, boja, tempera, vune, didaktičkih igara kao da ste u tvornici repromaterijala. Učenici podijeljeni po skupinama i radi se u grupi. Ne diže se ruka ako želite nešto pitati – za to vam služi kocka s upitnikom, zelenim i crvenim krugom. Imate li pitanja ne zovete Uči, već dignete upitnik. Znači – imate pitanje i učiteljica dođe do učenika da ne smetate svima. Svaka učionica ima neku vrstu semafora: kad je crveno svjetlo – radi svatko za sebe. Žuto znači diskusija, ali ne preglasna. Zelena boja znači brainstorming, rasprava. I to funkcionira. Knjige ostaju u ormarićima, ne nose se kući. Udžbenici nisu ni upola debeli kao i naši.

Dvorana sa spravama i užetima bez strunjača na podu. Kaže kolega učitelj tjelesnog iz Turske – „A ne. to kod nas ne bi prošlo, mogli bi pasti i udariti se. Nije jako sigurno“. Na to naša voditeljica uzvrati: „I ovdje djeca padnu i dignu se. Padovi su dio odrastanja i dio uspjeha. Od malena ih učimo da padnu i da nađu način da se dignu i idu dalje“. U školi ima ukupno tristotinjak učenika (uključujući i predškolce). Pitamo koliko ima učitelja? Kažu oko 60. Naša škola ima toliko učitelja i više od 600 učenika. Pitamo kako. A oni kažu: pa većina ih radi part time job. Znate, većina je učitelja ženskog roda, imaju djecu i moraju kući još i spremati i kuhati i peglati i naporno je to sve pa biraju da rade pola norme jer pola ionako odrade kod kuće. Klimamo glavom potvrdno i mislimo si koliko se kod nas borimo da bismo imali punu normu na radnom mjestu, a onu kod kuće rado bismo prepolovile…

Slično je i u srednjim strukovnim školama. Osim standardno visoke razine čistoće, njihovi su kabineti opremljeni svim mogućim praktičnim rekvizitima. Gledate kabinete u kojima se školuju računovođe, budući arhitekti pa stižete na peti kat gdje se školuju budući bolničari. Imate prijemnu salu gdje se ispunjava prijemna knjiga pacijenata, mjeri se tlak, vadi krv, daje kisik kod hitnih intervencija… soba dalje je previjalište… pa malo naprijed bolnička soba sa šest pacijenata, naravno – crni i bijeli pacijenti, jedan s frakturom koljena, drugi tek operirao slijepo crijevo, treći je na infuziji, popunjeni temperaturni listovi, neki s podignutim naslonom za glavom, neki u ležećem položaju…ovisno o težini ozljede…i to je samo učionica u kojoj budući učenici, na temelju postavljenih dijagnoza uče kako presvući bolesnika, kako ga okrenuti, kako previti… voljele bismo vjerovati da je ovakav kabinet moguće naći i u našim strukovnim školama, no vjerujemo i da nije u svim školama baš tako…

Osim posjeta školama što je bio i dio kurikuluma samog tečaja, očarao nas je pitoreskni nizozemski kraj. Već sama vožnja vlakom iz zračne luke Schilpol preko glavnog grada Amsterdama do Assena

5

nudi na dlanu sva obilježja ove države – stotine i tisuće bicikala parkiranih ispred zgrada ili željezničke postaje, nepregledna šarena prostranstva tulipana, vjetroelektrane na svakom koraku, krave i ovce koje pasu pored vjetrenjača koje su zaštitni znak Nizozemske.

Upravo smo jednu od oko 1200 koliko ih je još ostalo u Nizozemskoj posjetili i mi te smo na jednom mjestu saznali kako je njihova prvotna funkcija zapravo bila isušivanje vode. Velik dio Nizozemske nalazi se zapravo ispod razine mora te je ona sagrađena na polderima koji su nastali isušivanjem mora čime je Nizozemska dobila mnogo novog teritorija na račun Sjevernog mora. Isušivanje mora višegodišnji je proces koji započinje ograđivanjem zemljišta u pravilne četverokutne plohe te se prve dvije godine voda postupno crpi sa zemlje, u sljedeće četiri na dobivenom slanom zemljištu uzgajaju se biljke koje podnose slanu vodu i koje doprinose učvršćivanju zemljišta da bi se nakon oslobađanja zemljišta od soli, nakon gotovo osam godina, polderi mogli iskorištavati kao obradive površine. U procesu isušivanja područja nekada su se koristile vjetrenjače kojih je u 17. stoljeću u Nizozemskoj bilo oko deset tisuća, a potom su se koristile i u prehrambenoj industriji za proizvodnju brašna, ulja i sl. Upravo smo jednu takvu vjetrenjaču koja

danas više nije u funkciji, osim u svrhu prezentiranja kulture i tradicije nizozemskog kraja, posjetili i mi. Danas je u njoj smješten mali muzej koji putniku prolazniku dočarava način na koji se nekada živjelo, trgovalo, jelo, proizvodilo brašno, ulje i sl. Saznali smo i čemu služe one ogromne klompe kojih je Nizozemska puna – one su zapravo služile najviše poljoprivrednicima jer su štitile od ozljeda uzrokovanih traktorom i plugom pa su zbog svoje čvrstoće prepoznate su kao sigurnosna obuća. Daleko sigurnije od naših borosana s otvorenim palcem na nogama…

Iako su i knjižnica, arhiv i vjetrenjača poslužile kao dobar primjer mogućnosti učenja izvan učionice, mnoge su aktivnosti provedene i na klasičan način korištenjem različitih metoda, igara i prezentacija. Pitate se što smo još učili? E pa pokušali smo pojam kreativnost opisati pomoću umne mape i to riječima, slikom, crtežom i kombinacijom svih triju tehnika. Slušajući glazbu cijela je grupa na velikom rastegnutom platnu trebala slikati jednom jedinom bojom cvijet; kad je glazba stala, svaki se sudionik pomaknuo jedan korak udesno i istom svojom bojom nastavio crtež prijašnjeg sudionika. Cilj je bio da na kraju aktivnosti ne ostane bijele podloge na platnu te da međusobno surađujemo i dodajemo boje bez obzira znamo li ili ne crtati cvijeće. Odlična aktivnost za poticanje grupnog rada u kojem nije važno koliko ste dobri u nečemu, već koliko ćete dobro odraditi svoj dio posla u timu.

6

Sve prezentacije kojima smo predstavili svoju školu i grad te obrazovni sustav pojedine zemlje, fotografije, video materijali i sl. objedinjene su na zajedničkoj obrazovnoj platformi wiggio putem koje smo komunicirali tijekom radionice, ali i ostali u kontaktu sa sudionicima i nakon provedene mobilnosti. Svi su sudionici prvog dana dobili zadatak bilježiti sve aktivnosti tijekom dana te na kraju tečaja napraviti svojevrsnu foto-reportažu na temelju koje će biti vidljivo što smo tijekom sedam dana radili. Isprva nam se činilo teškim uopće smisliti način na koji bismo to prezentirali, ali nakon laganog brainstorminga, i same smo ostale zapanjene koliko smo aktivnosti odradili i kolika mjesta posjetili.

Ali nismo samo učili od naših voditelja…učili smo i od naših kolega iz Turske, Litve, Italije, Rumunjske, Grčke i saznali nešto o njihovim obrazovnim sustavima, barem virtualno posjetili mjesta iz kojih dolaze, kušali njihova tradicionalna jela prvog dana dolaska u Assen, pili tursku kavu, saznali od čega se rade stroopvafel – tipični nizozemski vafli, upoznali njihove običaje i kulturu, razmijenili poklone i zaželjeli jedni drugima još jedno takvo inspirirajuće iskustvo.

I doista, nakon osam dana, kako došle, tako i otišle iz Assena. Biciklom do vlaka, vlakom na avion, s aviona u autobus i na kraju – automobilom do kućnog praga. Ipak, za razliku od dana kad smo se uputile na put – ispunjene nekim novim iskustvom, pozitivnom energijom, većim samopouzdanjem prema samom sebi jer shvatiš da možeš mnogo više dati i primiti od onoga što radiš na svakodnevnoj osnovi. Ponekad je i jedno takvo kratko iskustvo dovoljan vjetar u leđa da doista budeš kvalitetniji ne samo kao učitelj, već i kao osoba, prijatelj, roditelj….

7

Nakon svega, ostaju sjećanja i lijepe uspomene i želja da pokušaš svoje kolege ohrabriti na jedno takvo slično putovanje…

Ovakvim stručnim putovanjem, koje je mnogo više od pukog stručnog usavršavanja o određenoj temi ili predmetu, dobitnici nisu samo oni koji imaju tu mogućnost da sudjeluju u radionicama, već i njihovi učenici, roditelji, kolege i prijatelji kojima prenosimo svoje impresije, fotografije, emocije prezentirajući im dio onoga što smo i sami doživjeli. Prezentacija o ovom putovanju učenike trećeg razreda ostavila bez daha, baš kao i stroopvafli koje im je učiteljica donijela iz Nizozemske.

8