OBLIGACIONO PRAVO - PRVI DIO 1.POJAM i TERMINOLOGIJA Obligaciono
pravo je skup pravnih normi kojima se regulie pravni odnos izmeu
odreenih subjekata prava na osnovu kojeg, jedna strana -
povjerilac, ima pravo da zahtjeva od druge neko davanje, injenje
ili neinjenje, a druga strana - dunik ima obavezu da takav zahtjev
ispuni . U objektivnom smislu obligaciono pravo je skup pravnih
normi sadranih u zakonskim i podzakonskim aktima kojima se ureuje
odreeni pravni odnos u pogledu prometa vrijednosti. U subjektivnom
smislu obligaciono pravo je skup ovlatenja i zahtjeva odreenog lica
koja se priznaju od strane objektivnog prava i organa zatite prava.
Termin obligaciono pravo se koristi da bi se oznaio predmet
njegovog izuavanja, a to su u stvari obligacije ili tanije
obligacioni odnosi koji se uspostavljaju izmeu subjekata prava
povodom prometa dobara. Termin obligacija potie od latinskih rijei
obligare, obligatio, to u bukvalnom prevodu i u odnosu na vrijeme
iz kojega potie znai vezanje, ali i njegovu modifikaciju u
figurativnom smislu koja znai dugovanje, odnosno obavezu. Pod
obligacijom pored duga, odnosno obaveze u smislu prestacije (dare)
ili odreenog ponaanja (facere, non facere), podrazumjeva se i pravo
da se zahtjeva ispunjenje neke obaveze, ali sam predmet obligacije.
2.RAZVOJ OBLIGACIONOG PRAVA Zaetci obligacionog prava seu u daleku
prolost, u pravne sisteme najstarijih robovlasnikih drava, kao to
su Vavilon, Grka i Rim. U robovlasnikom periodu, obligaciono pravo
se najvie razvija u rimskoj robovlasnikoj dravi. Rimski Zakon XII
tablica je poznavao samo neke rudimentarne oblike kupoprodaje.
Zakljuenje i izvrenje posla se obavlja u istom aktu, mancipaciji i
sastojao se u udaranju bakarnom ipkom u vagu ili bacanjem sitnog
novca na nju. Sa ovim inom kupoprodaja je zavrena i kupac koji je
mancipirao odreenu stvar postao je i njen vlasnik, bez obzira da li
je platio cijenu ili nije, a prodavac je mogao da naplatu cijene
ostvari prinudnim putem, samo ako se na to kupac obavezao posebnom
ugovornom klauzulom. Neto razvijenji obligacioni odnosi u Zakonu
XII tablica su bili oni zasnovani putem zajma (nexum i stipulatio).
Nexum - tj. zajam patricija plebejcu je bio baziran na ronoj i
uslovnoj kupoprodaji ili zalaganju fizike linosti dunika.
Stipulatio-tj.zajam izmeu patricija je bio baziran na uzjamnom
povjerenju zatienom religijskom snagom rijei koja je izgovorena
prilikom zakljuenja zajma. Zakon XII tablica je poznavao i tzv.
obligacione odnose nastale iz delikta, kao nedozvoljene radnje.
Poinilac delikta je u tom sluaju imao obavezu da oteenom plati
izvjesnu sumu novca zbog tete priinjene kraom,nehatnom paljevinom,
sjeom drveta, povreivanjem (iniuria) i sl., a neispunjenje obaveze
se strogo kanjavala kao i sluaju neispunjenja obaveze iz zajma.
Kazne su bile ropstvo ili smrt. Nakon propasti rimskog carstva, u
periodu ranog feudalizma, uporedo sa privrednim i obligacioni
odnosi stagniraju sve do sve do poetka drugog razdoblja evropskog
feudalizma i vremena francuske revolucije. U uslovima sve
razvijenijeg prometa roba i usluga, polazei od principa rimskog
prava, pravna teorija u razvijenim evropskim zemljama (Francuska,
Njemaka, Austrija) izgrauje temelje poznatih graanskih kodeksa koji
normativno reguliu obligacione odnose. Poznate evropske
kodifikacije graanskog i obligacionog prava, kao to su francuski
Code Civil iz 1804 godine i austrijski Opti graanski zakonik (OGZ)
iz 1811 godine zasnovane na recepciji rimskog obligacionog prava,
posluile su kao osnova za legislativno regulisanje obligacionih
odnosa i u naem pravnom sistemu, tako da se prisustvo starih
rimskih pravila koji reguliu obligacione odnose prepoznaje i u
Zakonu o obligacionim odnosima koji je donijela SFRJ, 1978 godine.
Naslijee rimskog obligacionog prava, ali i faktori ekonomske
prirode, stepen moralne i tehnike civilizacije, te filozofosko i
politiko opredjeljenje odreene sredine odnosno drutva, imali su
kljuan uticaj na evoluciju obligacionih odnosa. Inae, sve do
ujedinjenja jugoslovenskih zemalja u jednu dravu- Kraljevinu Srba,
Hrvata i Slovenaca - 1918 godine, na podruju Slovenije, Hrvatske,
BiH i Vojvodine, primjenivao se austrijski Opti graanski zakonik
(OGZ) iz 1811 sa novelama iz 1914,1915 i 1916 godine, u Kraljevini
Srbiji - Srpski graanski zakonik koji je donesen 1844 godine po
ugledu na OGZ, a na podruju Crne Gore - Opti imovinski zakonik za
Crnu Goru iz 1888 godine. Nakon ujedinjenja svih jugoslovenskih
zemalja, poev od 1918 godine, pa nadalje i za vrijeme postojanja
Kraljevine Jugoslavije, u pogledu zakonodavnog regulisanja
obligacionih odnosa vladao je pravni partikularizam, zbog
nepostojanja jedinstvenog graanskog kodeksa koji bi regulisao i
obligacione odnose. Sve do donoenja ZOO, sudovi su primjenivali
pravna pravila bivih graanskih zakona i drugih propisa i to na
osnovu Zakona o nevanosti pravnih propisa donijetih prije 6 aprila
1941 i za vrijeme neprijateljske okupacije koji je donijela FNRJ
1946 godine .
1.
Znaaj obligacionog prava
Raznovrsni obligacioni odnosi su vjerna sjenka svakodnevnog
ivota ovjeka i gotovo svake njegove aktivnosti. ovjek je uesnik tih
odnosa i kada toga i nije u potpunosti svjestan. U odnosu
potraivanja i dugovanja, odnosno u svojstvu povjerioca ili dunika
se nalazimo i kada kupujemo u prodavnici svakodnevne namirnice,
kada koristimo usluge TV i radio programa, gradskog ili meugradskog
prevoza, kada prouzrokujemo ili kada pretrpimo tetu i tako dalje.
Obligacioni odnosi su zbog njihove brojnosti i uestalosti u
svakodnevnom ivotu ujedno i najei pravni odnosi uopte, pa je stoga
i razumljivo to im zakonodavstvo, pravna nauka i praksa pridaju
najveu panju. Obim pojedinih savremenih kodifikacija obligacionog
prava, meu koje svakako spada i vaei Zakon o obligacionim odnosima
nesumnjivo ukazuju na znaaj obligacionih odnosa u svakodnevnom
ivotu pojedinca ili poslovanju pravnih lica, kao i njihov znaaj za
privredni razvoj i napredak drutva. 2. Odnos obligacionog i drugih
grana prava
Obligaciono i stvarno pravo imaju za cilj zatitu subjektivnih
graanskih imovinskih prava, - zajednika im je i sloboda pravnih
subjekata u raspolaganju tim pravima, - obligaciona i stvarna prava
zajedniki ine imovinu subjekata prava, - obligacioni odnosi se
pojavljuju kao osnov sticanja stvarnih prava, - obligaciona i
stvarna prava se mogu procjeniti u novcu kao optem mjerilu
vrijednosti, a zatiena su imovinskom sankcijom i graansko-pravnom
tubom. - razlikuju se po dejstvu i to na taj nain to obligaciono
pravo ima relativno dejstvo izmeu subjekata obligacionog odnosa
povjerioca i dunika (inter partes) , a treih lica se ne tie. -
stvarno pravo ima apsolutno djejstvo, jer stvarna prava djeluju
prema svima (erga omnes). - predmet stvar. pr.su stvari, a predmet
obligacionog pr.je ponaanje dunika u vidu odreene inidbe ili
radnje. - Stvarna prava se stiu predajom stvari ili upisom u
zemljinu knjigu, a obligaciona nastaju na osnovu jednostrane ili
dvostrane izjave volje, na osnovu delikta ili nekog pravnog stanja.
- Obligaciona prava nisu trajnog karaktera kao stvarna prava, pa su
stoga ogranienog vremenskog trajanja i podlona su zastarjevanju.
Ovlaeno lice, u sluaju nastupanja zastarjelosti gubi pravozatitni
zahtjev da svoje potraivanje ostvari angaovanjem dravne prinude. -
Nasuprot obligacionim, stvarna prava su trajnog karaktera i
nezastariva. Odnos obligacionog i nasljednog prava Dok obligaciono
pravo prouava i regulie promet prava meu ivima (inter vivos) ,
nasljedno pravo regulie taj prenos za sluaj smrti (mortis causa i
organizacijom sukcesije prava i obaveza. Nasuprot obligacionom
pravu u kojem se esto mijenja ovlatenik, nasljedno pravo je linog
karaktera i vezano je za sluaj smrti nekog lica. Od tog trenutka
raspolaganje imovinom umrlog je regulisano kogentnim normama
nasljednog prava. Obligaciona prava mogu biti predmetom
nasljeivanja.
3.
Izvori obligacionog prava
Izvori prava mogu biti materijalni i formalni. Materijalni izvor
prava je drutveni uzrok koji izaziva nastanak prava kao drutvene
pojave. To su, u stvari zakonom propisane injenice koje konstituiu
konkretan obligacioni odnosa ili obligaciju kao to su na primjer:
ugovor, prouzrokovanje tete, sticanje bez osnova, poslovodstvo bez
naloga, jednostrana izjava volje i druge pravno relevantne
injenice. Formalni izvor prava je oblik u kojem se pravo ispoljava.
To su, u stvari, opti i posebni pravni akti koji sadre pravne norme
kojima se reguliu obligacioni odnosi. Formalni izvori obligacionog
prava mogu biti pisani i nepisani. Pisani izvori obligacionog prava
su zakoni, podzakonski akti, meunarodne konvencije, a nepisani
obiaji i opti pravni principi. 4. Naela obligacionog prava
Naelo je apstraktna pravna norma izvedena iz niza manje
apstraktnih normi koja vai za itav niz sluajeva obuhvaenih niim
normama. To je norma koja kraim i jasnijim putem pokazuje smisao
itavog niza normi i time nam omoguuje da dublje i tanije shvatimo
norme. Naela se mogu primjenjivati samo u sluaju nedostatka nekog
konkretnog pravnog instituta u Zakonu kojom se odnosno pravno naelo
ozakonjuje, te se sud samo u takvim sluajevima na njega moe
neposredno pozvati u rjeavanju konkretnog sluaja. Od naela treba
razlikovati pravne standarde, jer pravni standardi nisu izvor prava
niti norme, ve sredstvo pravne tehnike kojim se sudija slui, kao na
primjer u sluaju utvrenja da li je neko u datim okolnostima
postupao savjesno ili nesavjesno, sa panjom dobrog domaina, dobrog
privrednika i sl. Neke pravne standarde donosilac ZOO je izdigao na
nivo naela.(naelo savjesnosti i potenja).Naelo autonomije volje, -
Naelo ravnopravnosti strana u obligacionom odnosu, - Naelo
savjesnosti i potenja, - Naelo zabrane zloupotrebe prava, - Naelo
jednake vrijednosti davanja (naelo ekvivalencije), - Naelo zabrane
prouzrokovanja tete, - Dunosti ispunjenja obaveze, odgovornost za
ispunjenje i gaenje obaveze, - Paljivo ponaanje u izvravanju
obaveza i ostvarivanju prava, - Primjena dobrih poslovnih obiaja, -
Jedinstvenost regulisanja ugovornih i drugih obligacionih odnosa,
4.1. Naelo autonomije volje Naelo autonomije volje uesnika
obligacionih odnosa znai da su strane u obligacionom odnosu
slobodne da svoje odnose urede po svojoj volji, ali u granicama
prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih obiaja. Naelo autonomije
volje podrazumjeva mogunost slobodnog izraavanja volje bilo koje
strane u obligacionom odnosu u pogledu: - zasnivanja, modifikovanja
ili pak gaenja konkretnog obl. odnosa, - izbora druge strane u tom
odnosu, - ureivanja sadraja obligacionog odnosa, - ureivanja forme
zasnivanja obligacionog odnosa 4.2. Naelo ravnopravnosti strana u
obligacionom odnosu Naelo ravnopravnosti strana u obligacionom
odnosu podrazumjeva pravnu, a ne ekonomsku ravnopravnost, tako da
bolji i snaniji ekonomski poloaj jedne strane u obligacionom odnosu
nema i ne smije imati uticaja na zasnivanje, nastanak i prestanak
obligacionih odnosa. U protivnom, takav ugovor bi se mogao
osporiti. Ravnopravnost strana se podrazumjeva za sve vrijeme
postojanja obligacionog odnosa, dakle, kako u vrijeme
uspostavljanja obligacinog odnosa, tako i u vrijeme izvrenja
obaveza iz tog odnosa. (Na primjer, kod dvostrano obaveznih ugovora
niti jedna ugovorna strana nije duna ispuniti svoju obavezu, ako
druga strana ne ispuni ili nije spremna da istovremeno ispuni svoju
obavezu iz toga odnosa, osim ako drugaije odreeno zakonom, ugovorom
ili ako drugaije proistie iz same prirode oblugacionog odnosa.
)
4.3. Naelo savjesnosti i potenja Zakon o obligacionm odnosima
ovaj pravni standard izdie na nivo naela i propisuje: U zasnivanju
obligacionih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa strane su
dune da se pridravaju naela savjesnosti i potenja Savjesnost u
subjektivnom smislu postoji kada su postupci strana u obligacionom
odnosu u svemu odraz njihovih istinitih uvjerenja u odnosu na
konkretne injenice koje su predmet njihovog pravnog odnosa. Na
primjer, savjesno postupa prodavac koji prodaje stvar u uvjerenju
da je njen vlasnik. On postupa nesavjesno, ako zna ili moe prema
okonostima znati da nije vlasnik stvari koju prodaje. Isto vai i za
kupca. Savjesnost u objektivnom smislu (potenje) je drutvena ocjena
ponaanja strana u obligacionom odnosu koja se vri kroz prizmu
zakonskih propisa, obiaja i okolnosti konkretnog sluaja, nezavisno
od njihovog subjektivnog (psihikog) odnosa prema pravno relevantnim
injenicama iz navedenog odnosa. 4.4. Naelo zabrane zloupotrebe
prava
Pod zloupotrebom prava podrazumjeva vrenje prava koje je
protivno svrsi zbog koje je ono dato, odnosno cilju zbog kojeg je
to pravo priznato, odnosno ustanovljeno. Pravo jednog lica, po
pravilu, ogranieno je pravom nekog drugog lica, tako da se slobodno
moe rei da pravo jednog lica prestaje tamo gdje poinje pravo drugog
lica. Na primjer, predstavlja zloupotrebu prava, kada vlasnik svoje
pravo da obrauje vlastito imanje vri tako da navodnjavajui svoju
njivu poplavi dvorite susjednog imanja, ili kad prekomjernim i
neuobiajenim crpljenjem vode iz zajednikog izvora ostavlja ostale
korisnike vodovoda bez vode. 4.5. Naelo jednake vrijednosti davanja
(naelo ekvivalencije) Ovaj pravni princip ugovornog prava
podrazumjeva jednak odnos imovinskih vrijednosti koje su angaovane
u konkretnom obligacionom odnosu i ima za cilj da zatiti obje
strane u tom odnosu, odnosno sprijei da doe do naruavanja principa
pravinog odnosa uzajamnih davanja. Na primjer, kod ugovora o
kupoprodaji, cijena koja se plaa za stvar koja je predmet prodaje
mora da je bar priblino jednaka vrijednosti stvari na tritu.
Utvrenje da li je u konkretnom ugovornom obligacionom odnosu
narueno naelo jednake vrijednosti davanja vri se metodom
uporeivanja vrijednosti, stim da je postojanje nesrazmjere u
uzajamnim davanjima, faktiko pitanje, koje se od strane suda
utvruje u svakom konkretnom sluaju. Naelo nema apsolutan karakter,
tako da se pod njim ne podrazumjeva matematika podudarnost
uzajamnih davanja strana ugovornica, odnosno ne trai se da uzajamna
davanja budu potpuno ekvivalentna. Naruavanje naela povlai nitavost
posla. 4.6. Naelo zabrane prouzrokovanja Naelo neminem laedere
odnosno ne nanosi tetu drugome , vue korijene jo iz rimskog prava.
ZOO ovo naelo iskazuje kroz pravilo da je svako duan da se uzdri od
postupaka koji drugome mogu prouzrokovati tetu i odnosi na
potencijalne (budue) tetnike, a ne na one koji su tetu ve
prouzrokovali. Pravilo ima i izuzetke propisane zakonom. Uzdravanje
od nanoenja tete drugome podrazumjeva kako aktivno tako i pasivno
ponaanje, dakle uzdravanje od injenja i uzdravanje od neinjenja.
Pravilo sadrano u l.16 ZOO je leges imperfectae, dakle nepotpuna
norma koja sadri samo dispoziciju (dunost uzdravanja od injenja
tete), ali ne i sankciju koja bi pogodila potencijalnog poinioca
tete tj. onoga koji se te norme ne pridrava. 4.7. Dunosti
ispunjenja obaveze, odgovornost za ispunjenje i gaenje obaveze Ovo
naelo se obino izraava pravilo da strane u obligacionom odnosu
imaju dunost da ispune svoje obaveze u svemu kako one glase i snose
odgovornost za njihovo ispunjenje. Ukoliko jedna strana u
obligacionom odnosu ne ispuni svoju obavezu, druga ima ovlatenje da
svoje pravo ostvari prinudnim putem, odnosno da sredstvima prinude
natjera drugu stranu da na ispunjenje obaveze. U ugovornim
obligacionim odnosima ovo naelo se izraava kroz staro pravilo
rimskog prava: Pacta sunt servanda, to u prevodu znai da je ugovor
za ugovorne strane zakon.
4.8. Paljivo ponaanje u izvravanju obaveza i ostvarivanju prava
(standardi panje) Zakonodavac propisuje i izvjesne standarde panje
kojih se strane u obligacionim odnosima trebaju pridravati u
izvravanju svojih obaveza. U graansko-pravnim obligacionim
odnosima, od uesnika obligacionog odnosa se u izvravanju obaveza,
zahtjeva panja dobrog domaina (panja prosjeno paljivog ovjeka
odreene sredine). U privredno-pravnim obligacionim odnosima, od
uesnika se oekuje panja dobrog privrednika (poveana panja koja se u
pravnom prometu zahtjeva od lica koja su obligacioni odnos
zasnovali u okviru poslovene djelatnosti kojom se bave). Ako se od
odreenih lica koja se bave profesionalnom djelatnou (ljekar,
advokat i dr.) zahtjeva poveana panja u izvravanju obaveza iz te
djelatnosti, postupanje po pravilima struke i obiajima, tada
govorimo o standardu panje dobrog strunjaka. Strana u obligacionom
odnosu koja ima ovlatenje da zahtjeva ispunjenje obaveze
(povjerilac), duna je da se u ostvarivanju toga prava uzdri od
postupaka kojima bi se otealo ispunjenje obaveze druge strane u
obligacionom odnosu.
4.9. Primjena dobrih poslovnih obiaja
Strane u obligacionom odnosu imaju dunost da u pravnom prometu
postupaju u skladu da sa dobrim poslovnim obiajima, tj. poslovnom
trgovakom praksom koja je u toliko irokoj upotrebi, tako da
privrednici u meusobnim poslovnim odnosima oekuju da e ugovorne
strane postupati u skladu sa takvom praksom. Kodifikovani poslovni
obiaji se nazivaju uzanse. Uzanse se se dijele na opte i posebne.
Opte uzanse reguliu na opti nain sve privrednno-pravne poslove.
Posebne uzanse reguliu pravne odnose iz tano odreenih privrednih
oblasti. ZOO je ostavio prostor za primjenu uzansi jer je propisao
da e se uzanse primjeniti u onim sluaajevima ako su ugoorne strane
ugovorile njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proistie da su
njihovu primjenu htjele. 4.10. Jedinstvenost regulisanja ugovornih
i drugih obligacionih odnosa
ZOO uvodi naelo da se odredbe zakona koje se odnose na ugovore
jedinstveno primjenjuju bez obzira da li se radi o ugovorima
graanskog ili privrednog prava. Jedinstvenost regulisanja
obligacionih odnosa proistie i iz zakonske odredbe prema kojoj je
propisuje da se odredbe Zakona koje se odnose na ugovore shodno
primjenjuju i na druge pravne poslove. Dakle svi ugovorni
obligacioni odnosi se u Zakonu o obligacionim odnosima reguliu na
jedinstven nain, stim da zakonodavac posebnom odredbom regulie
posebnu kategoriju privrednih ugovora kao: ugovora koje preduzea i
druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost, kao i imaoci
radnji i drugi pojedinci koji u vidu registrovanog zanimanja
obavljaju neku privrednu djelatnost, zakljuuju meu sobom u
obavljanju djelatnosti koje sainjavaju predmete njihovog poslovanja
ili u vezi sa tim djelatnostima.
5.
Pojam obligacionog odnosa
Obligacioni odnos ili obligacija je pravni odnos izmeu odreenih
subjekata prava koji predstavljaju strane u tom odnosu, na osnovu
kojeg, jedna strana (povjerilac, creditor), ima pravo (ovlatenje)
da zahtjeva od druge neko davanje, injenje ili neinjenje, a druga
strana (dunik, debitor) , obavezu da takav zahtjev ispuni. U
obligacinom odnosu uvijek postoje dvije strane sa jednim ili vie
subjekata prava, od kojih svaka, po pravilu, ima odreena prava i
obaveze. Sa stanovita povjerioca, obligacija je potraivanje, a sa
stanovita dunika, ona predstavlja dug. Strane u obligacionom odnosu
ne moemo posmatrati samo na takav nain da redovno jedna strana ima
ovlatenje, a druga strana obavezu, ve i tako da i jedna i druga
strana, u meusobnom odnosu, imaju i prava i obaveze, te da se i
jedna i druga strana, u konkretnom odnosu istovremeno mogu pojaviti
kako u svojstvu povjerioca, tako i u svojstvu dunika. Tako, kod
ugovora o kupo-prodaji, postoje 2 strane, prodavac i kupac, od
kojih svaka ima i ovlatenje i obavezu, odnosno i potraivanje i
dugovanje prema drugoj strani. Prodavac ima ovlatenje da zahtjeva
isplatu cijene za prodatu stvar, i sa toga aspekta on je povjerilac
prema kupcu, ali ima i obavezu da prenese svojinu na stvari koju
prodaje i istu preda kupcu, pa se u tom smislu istovremeno nalazi i
u poloaju dunika.
6.
Osobine obligacionog odnosa
Obligacioni odnos (obligacija) kao imovinsko-pravni odnos izmeu
odreenih lica na osnovu kojeg nastaju odreena prava i obaveze samo
za uesnike toga odnosa, ima slijedee osnovne osobine : -
obligacioni odnos je imovinskopravni odnos, - obligacioni odnos je
pravni odnos izmeu odreenih lica, - obligacioni odnos je pravni
odnos odreene sadrine, - obligacioni odnos ima relativan
karakter,tako da djeluje samo izmeu subjekata tog odnosa (dejstvo
inter partes). 6.1. Obligacioni odnos je imovinsko pravni odnos U
obligacionom odnosu neposredno konkuriu imovinski interesi
subjekata toga odnosa kao nosioca prava ili obaveza, u vidu
poveanja ili smanjenja imovine. Kod ugovora o poklonu, na primejr,
darodavac ima interes da iz odreenih razloga svoju imovinu smanji,
a daroprimac svoju imovinu povea. Interes ne mora biti i neposredno
izraen, kao u prethodnom sluaju, ve se moe manifestovati i kroz
korist koju jedna strana od toga odnosa ima, kao na primjer u
sluaju ugovora o posluzi kada poslugoprimac besplatno upotrebljava
stvar. Obligacioni odnos je dakle pravni odnos zasnovan na
imovinskom interesu koji se neposredno ili posredno moe izraziti u
novcu, pa makar i neadekvatno. U sluaju povrede prava iz
obligacionog odnosa, slijedi sankcija imovinskog karaktera koja
neposredno ili posredno pogaa imovinu i imovinske vrijednosti
dunika i manifestuje se u obliku povraaja u preanje stanje ili
naknade tete.
6.2. Obligacioni odnos je odnos izmeu odreenih lica Za ovu
karakteristiku obligacije je bitna odreenost lica koji uestvuju u
pravnom odnosu (zna se koja su to lica) i njihov pravni poloaj u
tom pravnom odnosu. Povjerilac, kao aktivna strana u obligacionom
odnosu, bez obzira na izvor obligacionog odnosa (ugovor,
prouzrokovanje tete, neosnovano obogaenje, poslovodstvo bez
naloga), ima ovlatenje odnosno subjektivno pravo da zahtjeva od
dunika izvrenje dune radnje. Dunik, kao pasivna strana u
obligacionom odnosu, bez obzira na izvor obligacionog odnosa
(ugovor, prouzrokovanje tete, neosnovano obogaenje, poslovodstvo
bez naloga), ima obavezu da, pod prijetnjom graansko-pravne
sankcije izvri dugovanu radnju. Kod dvostrano - obaveznih ugovora,
povjerilac i dunik se mogu nai u dvostrukoj ulozi, dakle
istovremeno u svojstvu povjerioca i u svojstvu dunika (prodaja,
zajam , zakup). Kod jednostrano-obaveznih ugovora (poklon,
prouzrokovanje tete, sticanje bez osnova), jedna strana je uvijek i
samo povjerilac, a druga uvijek i samo dunik. 6.3. Obligacioni
odnos je pravni odnos odreene sadrine Sadrinu obligacionog odnosa
ine prava i obaveze subjekata obligacionog odnosa i to pravo
povjerioca da moe da trai odreeno davanje, injenjenje ili neinjenje
i obaveza dunika da takav zahtjev ispuni. Na primjer, ako jedna
strana u obligacionom odnosu ima obavezu da prenese na drugu pravo
svojine, a druga strana da na ime toga isplati odreenu cijenu, onda
kaemo da sadrina tog obligacionog odnosa ukazuje da je rije o
ugovoru o kupoprodaji. Isto tako, ako jedna strana ima obavezu da
odreenu koliinu novca prenese u svojinu druge strane, a druga
obavezu da istu koliinu novca, nakon odreenog vremena uz odreenu
naknadu vrati, ona kaemo da je sadrina toga obligacionog odnosa
ugovor o zajmu. Sadrinu obligacije ine prava i obaveze koje
razlikuju jedan obligacioni odnos od drugog, dok predmet obligacije
predstavljaju, u stvari samo obaveze, koje iz konkretnog
obligacionog odnosa nastaju, dakle odreeno davanje, injenje ili
neinjenje odnosno uzdravanje, trpljenje, odnosno dare, facere, non
facere. Predmet obligacije moe biti samo ono to je mogue ispuniti,
pri emu se misli kako na faktiku, tako i na pravnu nemogunost.
Predmet obligacije mora biti dozvoljen sa aspekta javnog poretka,
morala i prinudnih propisa. Takoe, predmet obligacije mora biti
dovoljno odreen ili bar odrediv, kako bi se znalo ta u emu se
sastoji davanje, injenje ili pak neinjenje. 6.4. Obligacioni odnos
je relativnog karaktera Relativnost obligacionog odnosa ili
obligacije znai da obligacioni odnosi proizvode dejstva samo izmeu
subjekata toga odnosa, dakle izmeu povjerioca i dunika inter
partes), a da se treega ne tiu. Iz obligacionog odnosa nastaje
subjektivno pravo (ius ad rem) koje pripada samo povjeriocu, koje
daje osnov da se ono istakne u obliku potraivanja samo prema drugoj
strani u obligacionom odnosu - duniku, a ne i prema nekom treem
licu, koji u tom odnosu ne uestvuje. Na primjer, prodavac kao
povjerilac ima pravo da zahtjev za isplatu kupoprodajne cijene
istakne samo prema kupcu, a ne i prema svakom licu kod koga se
predmet priodaje nalazi. Nasuprot prednjem vlasnik stvari kao
nosilac stvarno-pravnog ovlatenja (ius in rem), povraaj svoje
stvari moe da trai od bilo koga kod koga se njegova stvar nalazi,
jer njegovo subjektivno pravo djeluje prema svima (erga omnes).
Odstupanje od relativnosti se susree kod ugovora u korist treeg,
kada tree lice stie pravo da samostalno zahtjeva ispunjenje
ugovorne obaveze u svoju korist i drugih.
7.
Izvori obligacionih odnosa
Izvori obligacija su pravno relevantne injenice za ije
postojanje zakon vezuje nastanak obigacionog odnosaobligacije.
Izvore obligacionih odnosa osnove nastanka obligacija ili
materijalne izvori obligacija treba razlikovati od formalnih izvora
obligacionog prava o kojima smo ranije govorili. Prema ZOO izvori
obligacija su : - ugovor, - prouzrokovanje tete, - sticanje bez
osnova, poslovodstvo bez naloga, - jednostrana izjave volje (javno
obeanje nagrade, izdavanje vrijednosnih papira) - druge zakonom
utvrene injenice
OBLIGACIONO PRAVO DRUGI DIO 10. Podjela obligacija prema
karakteru sankcije na civilne i naturalne (prirodne) obligacije; -
prema predmetu obligacije na pozitivne i negativne obligacije,
obligacije rezultata (cilja) i obligacije sredstva, novane i
nenovane obligacije ; - prema nainu ispunjenja i vremenu trajanja
obligacije na trenutne i trajne obligacije ; - prema odreenosti i
mnoini predmeta na individualizovane i generine obligacije,
kumulativne , alternativne i fakultativene obligacije ; - prema
djeljivoti predmeta obligacije i mnoini subjekata na djeljive i
nedjeljive obligacije, solidarne obligacije i to: (pasivne
solidarne obligacije i aktivne solidarne obligacije)
10.1. Podjela obligacija prema karakteru sankcije (civilne i
prirodne obligacije) Civilne obligacije su takve obligacije koje
posjeduju mo prinudnog ostvarenja tako da povjerilac moe podii kod
nadlenog suda tubu protiv dunika i zahtjevati ostvarenje svoga
potraivanja putem prinudnog izvrenja na imovini dunika. Civilne
obligacije karakterie postojanje neposredne pravne sankcije za
sluaj da dunik ne ispuni svoju obavezu iz konkretnog obligacionog
odnosa. Najvei broj obligacija sadri u sebi pravnu sankciju.
Prirodne (naturalne) obligacije su one koje u sebi ne sadre pravnu
sankciju u sluaju da dunik ne ispuni svoju obavezu, to znai da se
obaveze iz navedene obligacije ne mogu realizovati sudskom putem.
Ako dunik sam izvri svoju obavezu, on vie ne moe zahtjevati vraanje
datoga s pozivom na prirodnu obligaciju, jer se smatra da je izvrio
neto to je inae bio duan uiniti. Prirodne obligacije su :
zastarjele obligacije, obligacije kod ijeg zakljuenja nije potovana
odreena dokazna forma i obligacije dozvoljene igre ili opklade, ako
predmet igre ili opklade nije prodat. a/. Zastarjele obligacije kao
prirodne obligacije Pravo zahtjevati ispunjenje obaveze iz neke
obligacije nije apsolutno, nego, po pravilu, relativno i vezano je
za izvjestan rok trajanja. Kada taj rok protekne, a povjerilac se u
tom roku nije koristio svojim pravnom da podigne tubu protiv
dunika, nastupit e zastarjelost njegovog potraivanja tj. on e
izgubiti pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze od dunika sudskim
putem. To ne znai da povjerilac i u takvom sluaju ne moe podii tubu
radi ostvarenja svoga (ve zastarjelog) potraivanja, jer se sud ne
obazire na zastarjelost po slubenoj dunosti, ve samo po prigovoru.
Ako takav prigovor dunik kao tueni ne istakne, sud je ovlaten da
obavee tuenog dunika da ispuni obavezu. Meutim, ako takav prigovor
bude istaknut sud e odbiti tubeni zahtjev kao neosnovan . b/.
Obligacije bez dokazne forme kao prirodne obligacije Ako se kod
zasnivanja obligacionog odnosa zahtjeva forma kao dokazno sredstvo
zakljuenja odreenog pravnog posla (forma ad probationem), u sluaju
nepotovanja dokazne forme, smatra se da postoji obligacija, ali da
ima karakter prirodne obligacije, tj. subjektivna prava koja iz nje
proistiu se ne mogu ostvariti prinudnim putem. Kao primjer navodimo
usmeno obeanje poklona, bez predaje predmeta poklona. Prema
paragrafu 943 OGZ na osnovu usmeno zakljuenog ugovora o poklonu,
bez prave predaje poklonjene stvari, poklonoprimac ne dobiva pravo
tube. Ako je za zasnivanje odreene obligacije propisana odreena
sveana forma koja predstavlja uslov nastanka tog obligacionog
odnosa (tzv.forma ad solemnitatem) , a strane obligacionom odnosu
se nisu pridravale te forme, takav obligacioni odnos nee ni
nastati, odnosno obligacija ne postoji. Na primjer, pismena forma
ugovora i ovjera potpisa ugovaraa kod ugovora o prometu
nepokretnosti od strane suda odnosno notarska obrada ugovora. c/.
Obligacije iz dozvoljene igre ili opklade ako predmet igre ili
opklade nije predate Obaveze koje su nastale iz dozvoljene igre na
sreu ili opklade, a predmet igre ili opklade pri tome nije predat,
imaju takoe karakter naturalnih obligacija, koje se ne mogu sudskim
putem ostvariti. Meutim, ako dunik takvu obavezu ispuni, smatra se
da je ispunio punovanu obligaciju i ne moe traiti povrat onoga to
je dao s pozivom na isplatu nedugovanog.
10.2. Podjela obligacija prema predmetu obligacije Prema
predmetu obligacije se dijele na pozitivne i negativene, obligacije
sredstva i obligacije cilja, novane i nenovane obligacije. a/.
Pozitivne i negativne obligacije Pozitivne obligacije su one
obligacije iju su predmet obaveze koje se sastoje u odreenom
davanju ili pak injenju odreenih radnji, dakle aktivnom ponaanju
dunika, kao to su na primjer: - predaja predmeta kuoprodaje kod
ugovora o prodaji, - predaja zakupljene stvari zakupcu, - predaja
predmeta posluge poslugoprimcu, - obavljanje odreenog rada ili
djela, - plaanje naknade tete, - objavljivanja ispravke u novinama,
- isplata nagrade u sluaju javnog obeanja nagrade, - vraanje
steenog bez osnova, itd. Negativne obligacije su one koje imaju za
predmet odreeno neinjenje bilo u vidu uzdravanja od injenja ili pak
trpljenja. Negativne obligacije se najee ustanovljavaju ugovorom.
Tako, na primjer, predmet ugovora izmeu dva susjeda moe biti da nee
uz meu graditi odreene objekte. Isto tako , predmet obaveze jednog
susjeda moe se sastojati u trpljenju da njegov susjed prolazi preko
njegove zemlje ili dvorita itd. Kod pozitivnih obligacija,
zastarjeanje, po pravilu, poinje tei prvog dana poslije dana kada
je povjerilac imao pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze. Kod
negativnih obligacija, zastarjevanje poinje tei kada je dunik
prestao da se uzdrava od odreene radnje koja je bila predmet
negativne obligacije. b/. Obligacije rezultata (cilja) i obligacije
sredstva Obligacije rezultata (cilja) su takve obligacije kog kojih
se izvrenjem prestacije postie rezultat (cilj) radi koga je
obligacija nastala. Taj cilj je tano odreen i dunik je ispunio
svoju obavezu kada ostvari taj cilj.Ukoliko se taj cilj (rezultat)
zbog kojeg je obligacija zasnovana ne ostvari, smatra se da
obligacija nije ispunjena i u tom sluaju e povjerilac imati pravo
na naknadu tete. Najvei broj obligacija imaju karakter obligacija
rezultata. Tako na primjer, kod ugovora o prodaji, prodavac je u
obavezi da na kupca prenese pravo svojine stvari i tu svrhu mu
stvar preda, pa ukoliko taj rezultat odnosno cilj ne postigne ,
smatrae se da nije izvrio svoju obavezu, zbog ga e biti duan, da
kupcu nadokanadi tetu. Obligacije sredstva su takve obligacije kod
kojih se izvrenjem prestacije ne mora postii odreeni cilj odnosno
rezultat za povjerioca. Dunik je samo u obavezi da izvri odreenu
radnju u skladu sa odgovarajuim standardom panje (na primjer po
pravilima odreene struke), ali nee biti odgovoran za tetu, ako se
preduzetom radnjom nije ostvario cilj (rezultat) posla. Na primjer,
bolnica koja se obavezala da e lijeiti pacijenta izvrila je svoju
obavezu ako je pacijenta lijeila u skladu sa odgovarajuim
standardima panje i po pravilima struke, iako se rezultat
obligacije nije ostvario, jer je pacijent umro. Dakle, smatra se da
je bolnika ustanova izvrila svoju obavezu i pored injenice to nije
postignut krajni cilj, odnosno rezultat ugvoorenog posla. c/.
Novane i nenovane obligacije Novane obligacije su obligacije koje
imaju za predmet predaju odreene sume novca. Na primjer: obaveza
kupca da plati cijenu u novcu,obaveza tetnika da oteenom nadoknadi
tetu u jovcu, obaveza poslodavca da radniku isplati naknadu za rad
(platu) u novcu, itd. U sluaju zakanejnja plaa se kamata. Nenovane
obligacije su obligacije koje za predmet imaju davanje (predaju)
nekih drugih stvari koje nisu novac, odnosno odreeno injenje ili
neinjenje koje nema nepsoredno novani izraz. Na primjer, naknada
tete popravakom oteene stvari ili davanjem stvari iste vrste i
kvalitete, objavljivanje ispravke informacije, kada prodavac ima
obavezu da prodatu stvar preda kupcu itd. 10.3. Podjela oblicija
prema nainu ispunjenja i vremenu trajanja Trenutne obligacije su
one kod kojih se ispunjenje sastoji u jednom, trenutnom aktu
davanja injenja ili uzdravanja. Ispunjenje obaveze se realizuje
trenutno - odjednom. Na primjer, predaja stvari iz ruke u ruku,
potpuna isplata kupoprodajne cijene, zakupnine, nagrade ili naknade
u jednom aktu, jednokratni prolaz preko neije zemljita i slino.
Trenutne obligacije prestaju ispunjenjem obaveze. Trajne obligacije
su one koje se ispunjavaju preduzimanjem vie akata davanja, injenja
ili uzdravanja u
odreenom vremenskom periodu. Realizacija akata ispunjenja
(davanje, injenje ili uzdravanj) se preduzima trajnim,
kontinuiranim ponaanjem koje se prostire u vremenu. Na pr. Isplata
cijene na rate i sl. 10.4. Podjela obligacija prema odreenosti i
mnoini predmeta Prema odreenosti predmeta obligacije one se dijele
na individualizovane i generine obligacije. a./Individualizovane
obligacije su takve obligacije kod kojih je akt davanja, injenja
ili uzdravanja tano i potpuno odreen, tako da se obligacija
ispunjava preduzimanjem tog akta. Dunik duguje samo onaj predmet
koji je individualizovan i nedvosmisleno odreen (in obligatione), i
tim predmetom se vri i ispunjenje obligacije ( in solutione). Na
primjer: da bi se oslobodio obaveze dunik treba da preda kupcu
jednosoban stan povrine 65 m2 na II spratu zgrade izgraene na
k..br.11 KO Banja Luka u zl.Banjaluka 22. Dunik individualno
odreene stvari oslobaa se obaveze ako ona propadne. b/.Generike
obligacije su takve obligacije kod kojih je davanje, injenje ili
uzdravanje odreeno samo prema rodu ili vrsti, tako da se obligacija
ispunjava preduzimanjem akta iz okvira odgovarajueg roda ili vrste,
a prema izboru dunika. Kod ovih obligacija dunik duguje stvari
odreenog roda (in obligacione) , a ispunjava obligaciju predajom
odreene koliine stvari toga roda i odreenog kvaliteta (in
solutione). Rod dugovane stvari se moe odrediti najire i opisno,
kao na primjer: dunik duguje 500 kg penice, 10 kg soli, 20 kg
jabuka, 2 tone cementa i sl. Za generike stvari je vaan kvalitet
stvari. Dunik ove obligacije e se osloboditi obaveze ako isporui
stvari ugovorenog kvaliteta, a u sluaju da kvalitet stvari nije
ugovoren on e se osloboditi obaveze ako isporui stvar srednjeg
kvaliteta. U zavisnosti od toga da li imaju jedan ili vie predmeta
dijele se i na kumulativne, alternativne i fakultativne obligacije.
Kumulativne obligacije su takve obligacije kod kojih dunik duguje
dva ili vie predmeta i sve te predmete mora predati povjeriocu da
bi se oslobodio svoje obaveze. Kod ovih obligacija nema mogunosti
izbora, ve samo predaja svih dugovanih predmeta, bez obzira koliko
ih ima predstavlja jedinstveni sadraj sunikove obaveze. Povjerilac
je ovlaen da zahtjeva predaju svih predmeta odjednom, ukoliko nije
to drugo predvieno. Alternativne obligacije su takve obligacije kod
kojih dunik duguje dvije ili vie stvari ili radnji (due res sunt in
obligacione) , ali predmet ispunjenja obligacije je predaja samo
jedne stvari ili izvrenje samo jedne od dugovanih radnji (ena res
est in solutione), tako da se obligacija gasi kada dunik ispuni
jednu od dvije stvari ili radnji koje su predmet obaveze. Pravo
izbora koju e od dvije ili vie obaveza (radnje) ispuniti, pripada
duniku, koji u principu ne moe odustati od ve izvrenog izbora. Ako
se dunik ne koristi svojim pravom izbora, pravo izbora prelazi na
povjerioca. Na primjer, kada je jedno lice u obavezi da drugom licu
preda odreenu stvar, odnosno obavi odrei rad (sat, popravi mainu za
ve) ili pak da mu isplati 100,00 KM, ono e se osloboditi obaveze
ako ispuni jednu od alternativnih obaveza, prema svom izboru,
dakle, ako povjeriocu preda sat, popravi mainu za ve ili ako mu
isplati 100,00 KM. Fakultativne obligacije (facultas alternativa)
su takve obligacije kog kojih se duguje jedan odreeni predmet (una
res est in obligatione) , ali obligacija moe prestati i kada
povjerilac primi, odnosno kada dunik preda dugovani ili neki drugi
odreeni predmet. (due res est in solutione). Povjerilac moe
zahtjevati od dunika samo dugovani predmet, ali ne i onaj kojim
dunik, ako hoe, moe ispuniti svoju obavezu, jer je na duniku pravo
izbora (facultas alternativa). 10.5. Podjela obligacija prema
djeljivosti predmeta i mnoini subjekata Prema djeljivosti predmeta
obligacije se dijele na djeljive i nedjeljive obligacije, a prema
mnoini subjekata na tzv. solidarne obligacije. Djeljive obligacije
su takve obligacije iji se predmet moe podijeliti i ispuniti u vie
istovrsnih dijelova, stim da dugovani predmet zbog toga ne izmjeni
sutinu, niti izgubi od svoje vrijednosti. Djeljiva je obligacija
postoji kada je predmet obaveze predaja odreene koliine ita kao
djeljive stvari, a nedjeljiva u sluaju kada je predmet obaveze
predaja jedne violine, ili jednog automobila. Ako na strani
povjerioca iili dunika postoji vie subjekata, a obligacija nije
solidarna, svaki od povjerilaca moe traiti ispunjenje samo svoga
dijela obligacije, a svaki od dunika je duan ispuniti samo samo
svoj dio obaveze. Djeljiva obaveza sa vie povjerilaca zove se
aktivnom, a djeljiva obaveza sa vie dunika, pasivnom djeljivom
obligacijom. Djeljiva obligacija nastaje iz ugovora ili zakona
(univerzalne sukcesije). Nedjeljive obligacije su takve obligacije
iji se predmet ne moe podijeliti ili ispuniti u vie istovrsnih
dijelova, a da se time ne izmjeni njegova sutina ili ne smanji
njegova vrijednost. Ove obligacije se ne mogu djelimino ispuniti,
tako da obligacija postoji sve dok ne bude ispunjena u potpunosti.
U sluaju mnoine povjerilaca (aktivna nedjeljiva obligacija) ili
dunika (pasivna nedjeljiva obligacija) , svaki sapovjerilac i svaki
sudunik je, u principu, subjekt cijele trabine odnosno duga, tako
da svaki povjerilac moe zahtjevati ispunjenje cijele trabine, a
svaki dunik ima obavezu ispunjenja duga u cjelini. Kad jedan od
dunika ispuni dug u cjelini, on stie prema ostalim dunicima pravo
regresa, tj.da od njih zahtjeva isplatu onih dijelova koji
oni duguju prema unaprijed utvrenoj veliini, a ukoliko veliina
tih dijelova nije unaprijed utvrena, onda ima pravo na isplatu
dijelova dobijenih podjelom cijelog duga na ravne dijelove.
Solidarne obligacije su takve obligacije sa vie dunika ili
povjerilaca kod kojih je svaki dunik u obavezi da ispuni cijeli
dug, odnosno kod kojih je svaki povjerilac ovlaten da zahtjeva
isplatu cijelog duga, ali tako da kada jedan od dunika ispuni cio
dug kao obavezu, ostali se oslobaaju obaveze prema povjeriocu. Kada
jedan povjerilac naplati cijelu trabinu, obaveza prestaje prema
ostalim povjeriocima i oni vie nemaju ovlatenje da trae isplatu
duga od dunika. Solidarna obaveza je jedinstvena i nedjeljiva.
Postoji samo jedna obaveza, a ne onoliko obaveza koliko ima dunika.
Svi dunici su obavezni da je ispune u potpunosti, ali ispuni li
obavezu makar jedan od njih, obaveze prema povjeriocu se oslobaaju
svi ostali solidarni dunici. Pravilo je da kod solidarnih obaveza
da niti jedna dunik svojim postupcima ne moe pogoravati poloaj
ostalih solidarnih dunika. tetne radnje ili proputanja jednog
dunika u solidarnoj obligaciji pogaaju samo onoga dunika koji je tu
radnju preduzeo, a ne i ostale solidarne dunike. Pasivna solidarna
obligacija ili solidarnost dunika je takva solidarna obligacija sa
vie dunika gdje svaki dunik odgovara za cijelu obavezu i povjerilac
moe po svojoj volji zahtjevati ispunjenje obaveze u cjelini od bilo
kojeg dunika. Kada makar i jedna dunik obavezu ispuni, ostali se
oslobaaju obaveze. Solidarni dunici su svi zajedno subjekti jedne
obligacije i u pogledu ispunjenja obaveze prema povjeriocu
odgovaraju prema principu svi za jednoga , jedan za sve. Solidarni
dunik koji je obavezu ispunio ima pravo da trai od svakog sudunika
da mu nadoknadi dio obaveze koji otpada na njega prema pravilima
njihovog meusobnog odnosa, dakle ima pravo regresa. Pasivna
solidarna obligacija nastaje na osnovu ugovora, testamenta ili
Zakona. Pasivna solidarnost, na primjer, postoji kod Ugovora o
kreditu kada se vie lica, kao sudunici, ugovorom obavee vratiti
banci cjelokupan iznos kredita. Aktivna solidarna obligacija
(solidarnost povjerilaca) je takva obligacija sa vie povjerilaca
kod koje svaki povjerilac ima pravo da zahtjeva od dunika
ispunjenje cijele obaveze, ali kada dunik svoju obavezu ispuni
prema jednom povjeriocu, obligacija se gasi i prema ostalim
sapovjeriocima. Dunik duguje dug svima sapovjeriocima, ali ga je
duan ispuniti samo jednom od njih. Meutim ovo dunikovo pravo izbora
sapovjerioca prestaje onoga trenutka kada jedan od sapovjerilaca
protiv njega podnese tubu. U tom sluaju dunik je vezan za tog
povjerioca i moe se osloboditi obaveze samo ako obavezu ispuni tom
povjeriocu koji je podnio protiv njega tubu nadlenom sudu. Aktivna
solidarnost se nikada ne pretpostavlja, to znai da ona uvijek mora
biti ugovorena ili zasnovana na zakonu. Aktivna solidarnost moe
nastati i na osnovu testamenta. 11. Opti pojam ugovora Pod ugovorom
se u graanskom pravu smatra saglasnost volja dva ili vie lica kojom
se postie neko pravno djestvo. Pod ugovorom u obligacionom pravu
ili obligaciono-pravnim ugovorom se smatra saglasnost volja dva ili
vie lica kojim se postie neko obligaciono pravo dejstvo. Saglasno
iznesenoj definiciji, ugovor je uvijek dvostrani pravni posao, jer
u tom poslu uvijek uestvuju najmanje dva lica koja saglasnou volja
(konsenzusom) ostvaruju neko obligaciono dejstvo. Obligaciono
dejstvo saglasnosti volja se ispoljava u nastanku, modifikaciji ili
prestanku nekog obligacionog odnosa. Termin ugovor ima korijene u
rimskim rijeima contractus i pacta. U rimskom pravu, contractus je
oznaavao samo onu saglasnost volja koja je bila zatiena tubom
predvienom u ius civile. Ostale saglasnosti volja koje nisu bile
utuive (nisu uivale sudsku zatitiu), u rimskom pravu su se zvale
pacta. Za ugovore se ponekad koriste i rijei konvencija, pakt i
sporazum. Navedenei termini su preteno prihaveni u meunarodnom
pravu. 11.1. Sastojci ugovora Bitni sastojci ugovora (essentialia
negotii), su oni minimalni sastojci koji su neophodni za postojanje
ugovora i zavise od vrste ugovora. (kupoprodaja, zajam, zakup,
poklon i sl). Bitni sastojci ugovora imaju subjektivnu i objektivnu
komponentnu. Objektivno bitni sastojci ugovora su oni koji su
predvieni pravnim propisom, a subjektivni bitni sastojci su oni
koji su odreeni voljom ugovornih strana. Prirodni sastojci ugovora
(naturalia negotii) su takvi sastojci ugovora koji strane ne moraju
ugovoriti, ali uprkos tome oni ine sastavni dio ugovora i vae, jer
to propisuje Zakon. Na primjer, prirodni sastojak ugovora o prodaji
je odgovornost prodavca za pravne i materijalne nedostatke.
Sporedni sastojci ugovora (accidentalia negotii) su takvi sastojci
koji se ne odnose ni na jednu vrstu ugovora, ali ih same ugovorne
strane mogu dogovoriti i predvidjeti u ugovoru. 12. Uslovi za
zakljuenje ugovora (poslovna sposobnost)
- da ugovorne strane imaju poslovnu sposobnost - da postoji
saglasnost izjava volja ugovornih strana - da postoji predmet
ugovora - da postoji valjan osnov ugovora - da postoji odreena
forma ugovora kod pojedinih ugovora A. Poslovna sposobnost
ugovornih strana u vrijeme zakljuenja ugovora je uslov za
punovanost svakog ugovora bilo da se radi o fizikim ili pravnim
licima. Potpunu poslovnu sposobnost imaju punoljetna fizika lica
(18 godina ivota) kojima poslovna sposobnost nije oduzeta i koja
nisu pod starateljstvom, kao i fizika lica koja nisu navrila 18
godina ivota, ako su zakljuila brak. Sva maloljetna fizika lica
koja nisu navrila 15 godina ivota, kao i punoljetna lica kojima je
oduzeta poslovna sposobnost su potpuno poslovno nesposobna, tako da
ugovori koji bi oni zakljuili nebi proizvodili pravno djestvo. Za
njih ugovore zakljuuju njihovi roditelji, odnosno staraoci kao
zakonski zastupnici. Od ovoga pravila postoje i izuzeci. Naime,
potpuno poslovno nesposobna lica mogu ipak zakljuivati teretne
ugovore manjeg znaaja, kao to je, na primjer kupovina namirnica,
novina i slino. Oni bi takoe mogli zakljuivati i one dobroine
ugovore iz kojih za njih prozilaze samo prava, a ne i obaveze, pa
bi tako, punovano mogli primiti poklon. Ogranieno ili djelimino
poslovno sposobna fizika lica mogu bez saglasnosti zakonskog
zastupnika zakljuivati ugovore ije im je zakljuenje zakonom
dovoljeno. Tako maloljetnik koji je navrio 15 godina moe zasnovati
radni odnos (zakljuiti ugovor o radu) i slobodno raspolagati svojom
zaradom. Poslovnu sposobnost imaju i pravna lica. Ona mogu punovano
zakljuivati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne
sposobnosti. Ugovore u ime pravnih lica zakljuuju njihovi organi
zastupnici ili pak lica koja ovi ovlaste. Ako je ugovor zakljuen
izvan okvira pravne sposobnosti pravnog lica, on nee proizvoditi
pravno dejstvo. B. Saglasnost volja ugovornih strana Ugovor se
smatra zakljuenim kada ugovorne strane postignu saglasnost o bitnim
sastojcima ugovora. Za nastanak ugovora je potrebno postojanje i
sadejstvo slobodno izraenih volja podobnih da proizvedu odreene
pravne posljedice, od kojih jedna ima obiljeja inicijative
(ponude), a druga obiljeja prihvatanja te inicijative (prihvat
ponude). Inicijativa za zakljuenje ugovora je izjava volje
ponudioca upuena ponuenom i zove se ponuda, a izjava ponuenog da
prihvata ponudu, zove se prihvat ponude. Volja koja dovodi do
zakljuenja ugovora mora imati sva obiljeja pravno relevantne volje,
to podrazumjeva postojanje svijesti i namjere (htijenja) da se
proizvedu odreene pravne posljedice. Svijest ugovorne strane
podrazumjeva znaaj i posljedice zakljuenja pravnog posla (ugovora),
a namjera (animus contrahendi) podrazumjeva da ugovorne strane ele
da zakljue upravo taj ugovor sa svim njegovim specifinostima.
Pravno relevantna volja mora biti izraena slobodno, biti ozbiljna i
stvarna. Pravno relevantna volja ne smije biti simulirana, ve
stvarna. Ako ugovorne strane prema treim licima zakljuuju jedan
ugovor ( na primjer , ugovor o poklonu) , a izmeu sebe , u stvari
zakljuuju drugi ugovor (na primjer, ugovor o prodaji), tada
saglasna izjava da se zakljuuje ugovor o poklonu u princupu nebi
vodila zakljuenju toga ugovora. Ponuda je jednostrana izjava volje
kojom jedno odreeno lice (ponudilac), drugom odreenom licu
(ponuenom) nudi zakljuenje konkretnog ugovora sa odreenim uslovima.
Prema Zakonu o obligacionim odnosima ponuda je prijedlog za
zakljuenje ugovora uinjen odreenom licu koji sadri sve bitne
sastojke ugovora tako da bi se nejgovim prihatanjem mogao zakljuiti
ugovor. U naem pozitivnom obligacionim pravu postoje: opta ponuda,
izlaganje robe sa oznaenjem cijene i slanje kataloga i oglasa. Opta
ponuda je prijedlog za zakljuenje ugovora uinjen neodreenom broju
lica, koji sadri bitne sastojke ugovora ijem je zakljuenju
namijenjen, osim ako ta drugo ne proistie iz okolnosti sluaja ili
obiaja. Izlaganje robe sa oznaenjem cijene smatra se kao ponuda
ukoliko drukije ne proizilazi iz okolnosti sluaja ili obiaja.
Slanje kataloga, cjenovnika ili oglasi uinjeni putem tampe, letaka,
radija, TV ili na koji drugi nain, ne predstavlja ponudu za
zakljuenje ugovora, nego samo poziv da se uini ponuda pod
objavljenim uslovima. Ponuda mora sadravati bitne sastojke,elemente
konkretnog ugovora ije se zakljuenje nudi. Ponuda mora biti upuena
od strane ovlaenog lica (samog ponudioca ili njegovog zastupnika).
Ponuda mora biti upuena odreenom drugom licu (ponuenom) sa kojim
ponudilac eli zakljuiti ugovor. Ponuda mora sadravati jasno izraenu
volju ponudioca (animus contrahendi) da eli zakljuiti ugovor i sa
ponuenim, pod uslovima navedenim u ponudi. Ponuda mora biti
sainjena u odreenoj formi koja je, kao uslov punovanosti, zakonom
propisana za odreeni ugovor. Pravno dejstvo ponude se ogleda u tome
to ona obavezuje samo jednu stranu i to ponudioca koji je ponudu
uinio. Ponuda mora sadravati bitne sastojke,elemente konkretnog
ugovora ije se zakljuenje nudi. Ponuda mora biti upuena od strane
ovlaenog lica (samog ponudioca ili njegovog zastupnika). Ponuda
mora biti upuena odreenom drugom licu (ponuenom) sa kojim ponudilac
eli zakljuiti ugovor. Ponuda mora sadravati jasno izraenu volju
ponudioca (animus contrahendi) da eli zakljuiti ugovor i sa
ponuenim, pod uslovima navedenim u ponudi. Ponuda mora biti
sainjena u odreenoj formi koja je, kao uslov punovanosti,
zakonom
propisana za odreeni ugovor. Pravno dejstvo ponude se ogleda u
tome to ona obavezuje samo jednu stranu i to ponudioca koji je
ponudu uinio. Vrijeme zakljuenja ugovoraje vano sa aspekta dejstva
toga ugovora, sa aspekta zastarjelosti potraivanja, poslovne
sposobnosti ugovaraa, sluajne propasti stvari itd, dok je mjesto
zakljuenja ugovora od znaaja u meunarodnom pravu za primjenu
mjerodavnog prava u sluaju spora, kao i u sluaju odreivanja mjesne
nadlenosti suda. Ako je ponuda upuena prisutnom slicu, smatra se da
je ugovor zakljuen kada ponueni prihvati ponudu, a ako se ponuda
ini odsutnom licu, smatra se da je ugovor zakljuen onoga trenutka
kada je ponudilac primio izjavu ponuenog da prihvata ponudu. Ugovor
je zakljuen u mjestu u kojem je ponudilac imao svoje sjedite,
odnosno svoje prebivalite u trenutku kada je uinio ponudu. C.
Predmet ugovora je ono to predstavlja obavezu u jednom obligacionom
odnosu, a to je uvijek neko davanje (dare), injenje (facere) ili
neinjenje (non facere) ili trpljenje (patnja). Predmet ugovora je
dakle obligaciona radnja koja moe biti pozitivno (dare, facere) ili
negativno odreena (non facere). Predmet ugovora mora imati odreene
osobine i to: - predmet ugovora mora biti mogu, - predmet ugovora
mora biti doputen i predmet ugovora mora biti odreen ili odrediv.
Predmet ugovora mora biti mogu, jer ono to nije mogue dati, initi
ili neiniti ne obavezuje. Objektivna nemogunost ispunjenja ugovorne
obaveze postoji kada obavezu ne moe ispuniti ni dunik, niti bilo
koje drugo lice. Na primjer, neko se obavezao da e prodati predmet
koji ne postoji (sat koji je izgubljen, automobil koji je izgorio i
sl). Subjektivna nemogunost ispunjenja ugovorne obaveze postoji
kada obavezu ne moe ispuniti dunik, ve to moe uiniti neko drugi. Na
primjer, neko se obavezao predati neku stvar koja ne pripada njemu
ve nekom treem, postojae subjektivna nemogunost ispunjenja. Poetna
nemogunost ispunjenja ispunjenja ugovorne obaveze postoji kada je
nemogunost ve postojala u vrijeme zakljuenja ugovora. Na primjer,
neko se obavezao da e predati odreenu stvar, koja je bila unitena
prije zakljuenja ugovora. Naknadna nemogunost ispunjenja ugovorne
obaveze je ona koja je nastupila nakon zakljuenja ugovora. (Stvar
koja je bila predmet ugovora o prodaji bude unitena poslije
zakljuenja ugovora). Predmet obaveze (dare, facere, non facere) je
nedoputen ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku i
dobrim obiajima. Pod prinudnim propisima podrazumjevaju se svi
propisi koji se mogu sprovesti prisilnim putem, pri emu se na misli
na sam zakonske i podzakonske akte. Pod javnim poretkom se
podrazumjeva ustavom i zakonom ustanovljen sistem propisa u skladu
sa kojima se mora ponaati svaki subjekat u drutvu. Ugovori iji je
predmet obaveze nedoputen su nitavi, izuzev ako cilj pravila ne
upuuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u odreenom sluaju
propisuje neto drugo. Predmet ugovora mora biti odreen ili bar
odrediv to znai da ugovarai moraju postii saglasnost o bitnim
elementima predmeta ugovora, odnoso na nedvosmislen nain imati
saznanje ta je predmet njihovih meusobnih prava i obaveza, a ako to
nije sluaj, uguvor je nitav. D. Osnov ili causa ugovora je ono to
predstavlja cilj odnosno svrhu ugovora (causa finalis). Osnov je
ono zbog ega se dunik obavezuje. Dakle, zakljuenjem ugovora
ugovarai ele postii odreeni cilj. Na primjer, kod ugovora o
prodaji, kupac eli zakljuenjem toga ugovora postati vlasnikom neke
stvari, a prodavac eli za prodatu stvar dobiti odreeni iznos novca,
dok kod ugovora o prevozu, putnik u prevoznom sredstvu plaa kartu
zbog toga to mu je cilj da se preveze od jednog mjesta do drugog, a
prevozilac vri prevoz radi ostvarenja zarade. Cilj zbog kojeg se
zakljuuje ugovor (causa finalis) mora biti doputen sa aspekta
javnog poretka da bi ugovor bio punovaan. Ako je cilj zakljuenja
ugovora nedoputen ugovor je nitav. Pored osnov mora biti i istinit,
a ne prividan. E/ Forma i tumaenje ugovora Obligacioni ugovori su
po pravilu neformalni, a ugovorne strane svoju volju za zakljuenjem
ugovora mogu izaziti na razne naine : pismeno, usmeno ,
konkludentnom radnjom. Za razliku od neformalnih konsensualnih
ugovora kod kojih se ugovor smatra zakljuenim postizanjem
saglasnosti o bitnim sastojcima ugovora, formalni ugovori se mogu
zakljuiti samo u odreenoj (propisanoj ili ugovorenoj) formi. Pod
formom ugovora se podrazumjeva nain odnosno oblik postizanja
saglasnosti volja ugovornih strana, to znai da kod formalnih
ugovora konsenzus mora biti postignut uz potovanje odreene zakonske
ili ugovorene forme. Tako, na primjer, zakonodavac propisuje
posebnu (pismenu) formu kod ugovora o prodaji nepokretnosti, kod
ugovora o graenju, kod ugovora o licenci, ugovora o zakupu
poslovnih prostorija. Konvalidacija ugovora (latinski-ozdraviti,
osnaiti) znai mogunost da se ugovor koji nije zakljuen u propisanoj
formi moe, pod odreenim uslovima, uiniti valjanim pravnom poslom.
Tako na primjer kod ugovora kojem nedostaje pismena forma,
konvalidacija se moe izvriti ako su ugovorne strane u cjelini ili u
pretenom djelu izvrile svoje obaveze. Konvalidacija ruljivih
ugovora se moe izvriti protekom vremena ili odobrenjem. Konverzija
ugovora znai pretvaranje nitavog ugovora u drugi punovaan ugovor.
Na primjer, pravilo iz l.106 ZOO : ako nitav ugovor ispunjava
uslove za valjanost nekog drugog ugovora, tada e meu ugovaraima
vaiti taj ugovor. Tumaenje ugovora znai prvenstveno istraivanje
prave volje ugovornih strana. Jasne i nesporne odredbe ugovora se
ne tumae, ve se primjenjuju onako
kako glase, a sporne tako da se ne treba drati doslovnog znaenja
upotrebljenih izraza, ve treba istraiti zajedniku namjeru ugovaraa
i odredbu tako razumjeti kako to odgovara naelima obligacionog
prava.
OBLIGACIONO PRAVO TRECI DIO 15. Vrste obligacionih ugovora 15.1.
Jednostrano i dvostrano obavezni ugovori Jednostrano obavezni
ugovori su oni ugovori kod kojih obaveza nastaje samo na jednoj
strani koja u tom sluaju ima poloaj dunika, dok druga ugovorna
strana na osnovu takvog ugovora stie pravo da zahtjeva ispunjenje
obaveze i ima poloaj povjerioca. Na primjer: ugovor o poklonu,
ugovor o posudbi (posluzi), ugovor o punomostvu. Dvostrano obavezni
ugovori su takvi ugovri ijim zakljuenjem nastaju obaveze za obje
ugovrne strane , dakle i za povjerioca i za dunika. Obje ugovorne
strane, nalaze se se u dvostrukoj ulozi, tako da se povjerilac
pojavljuje i u ulozi dunika, a dunik se pojavljuje i u ulozi
povjerioca. Na primjer: ugovor o prodaji kod kojega se prodavac
obavezuje predati kupcu stvar koju prodaje, a kupac se obavezuje za
stvar koju kupuje od prodavca platiti ugovorenu cijenu. I prodavac
i kupav su istovremeno u poloaju povjerioca i poloaju dunika.
Jednostrano i dvostrano obavezne ugovore treba razlikovati od
jednostranih i dvostranih pravnih poslova, jer jednostrani pravni
poslovi nastaju jednostranom izjavom volje, a ugovori bili oni
jednostrano ili dvostrano obavezni, uvjek nastaju saglasnou volja
ugovornih strana. Tipini jednostrani pravni poslovi su , na
primjer: testament, javno obeanje nagrade, ponuda kada stigne
ponuenom i slino. Najei dvostrani pravni poslovi su ugovori, kao to
je na primjer ugovor o prodaji, ugovor o zakupu, ugovor o poklonu
itd. Kod dvostrano obaveznih ugvora vai prncip uzajmnosti tako na
temelju kojeg jedna ugvoorna strana moe ispunejnje svoje obaveze
usloviti isopunjenejm obaveze druge ugovorne strane. Pravo na
utvrenje nitavosti zelenakog ugovora, te pravo ponitenja ugovora
zbog oteenja preko polovine mogue je samo kod dvostrano obaveznih
ugovora. 15.2. Teretni i dobroini ugovori Teretni (naplatni)
ugovori su oni kod kojih jedna ugovorna strana daje ili neto ini
kao naknadu za protivinidbu koju dobija od druge ugovorne strane.
Na primjer: ugovor o prodaji, ugovor o zakupu, ugovor o zajmu uz
naplatu kamte, ugovor o djelu, ugovor o radu i sl. Dobroini
(besplatni) ugovori su oni kod kojih jedna ugovora strana za
primljenu inidbu ne daje nikakvu naknadu (protivinidbu). Na
primjer, ugovor o poklonu, ugovor o zajmu bez kamate, ugovor o
posluzi, ugovor o besplatnoj ostavi. 15.3. Formalni i neformalni
ugovori Formalni ugovori su oni za ije se zakljuenje trai odreena
forma propisana zakonom ili odreena ugovorom. Kod navedenih ugovora
forma je bitan element ugovora. Na primjer, ugovor o prodaji ili
poklonu nepokretnosti. Neformalni ugovori su oni za ije zakljuenje
se ne trai nikakva forma, ve koji nastaju kada stranke postinu
saglasnost o bitnim sastojcima konkretnog ugovora. Na primjer,
ugovor o prodaji pokretnih stvari, ugovor o nalogu i sl. 15.4.
Konsensualni i realni ugovori Konsensulni ugovori su oni ogovori
kod kojih je za nastanak i punovanost ugovora dovoljno da ugovorne
strane postignu saglasnost o bitnim elementima toga ugovora, a ne
trai se forma ili pak predaja stvari drugoj ugovornoj strani. Ovi
ugovori su prefektni kad ponueni prihvati ponudu. Na primjer ugovor
o prodaji, o nalogu i drugi. Realni ugovori su oni koji nataju kada
ugovorne strane postignu saglasnost volja o bitnim elementima i
kada jedna strana u ugovoru preda drugoj stvar koja je predmet
ugovora. Primjer : ugovor o poklonu. Slijedei dosljedno princip
konsensualizma, na ZOO uopte ne regulie ugovor o poklonu. 15.5.
Kauzalni i apstraktni ugovori Kauzalan je onaj ugovor u kojem je
osnov obavezivanja (causa obligandi) jasno istaknut i predstavlja
bitan element ugovora. Kod navedenih ugovora, ugovorne strane imaju
tano odreeni cilj zbog ega el zakljuiti ba konkretni, a ne neki
drugi ugovor. Na primjer, kada jedno lice posudi drugom automobil
da otputuje u drugo mjesto po nekom poslu, tad se iz samog ugvora
vidi da je kauza, osnov obavezivanja, posudba, a ne prodaja.
Kauzalni ugovori su :
ugovor o prodaji, ugovor o zajmu, ugovor o djelu itd. Apstraktan
ugovor je takav kod kojeg osnov obavezivanja (causa obligandi) nije
vidljiv iz samog ugovora. Kod navedenih ugovora se iz njihovog
sadraja ne moe razabrati cilj zbog kojeg se ugovorne strane
obavezuju. Na primjer, neko se obavee u ugovoru da e nekom predati
odreenu sumu novca ili stvari u odreenom roku, ali se ne vidi iz
kojeg razloga preuzima tu obavezu. Apstraktni ugovori su : ugovor o
jmejnici , ugovor o eku i sl. 15.6. Ekvivalentni i aleatorni
ugovori Ekvivalentni ugovori su takvi ugovori kod kojih ugovorne
strane ve u momentu zakljuenja ugovora znaju u cjelini svoja prava
i obaveze, odnosno ta jedna treba dati kao ekvivalent za ono to
prima od druge ugovorne strane. Na primjer: ugovor o prodaji,
ugovor o zakupu , ugovor o djelu itd. Aleatorni ugovori su takvi
ugovori kod kojih ugovorne strane u trenutku zakljuenja ugovora ne
znaju u potpunosti svoja prava i obaveze, a nekada ni koja e strana
biti povjerilac, a koja dunik. Obim prava i obaveza ugovornih
strana po pravilu zavisi od nekog budueg neizvjesnog dogaaja.
Obaveze ugovornih strana ne zavise od njihovih volja, nego od
sluaja, a obaveza jedne strane, ne predstavlja ekvivalent obavezi
druge ugovorne strane. Primejri aleatornih ugovora su : ugovor o
osiguranju, ugovor o opkladi i ugovri o kupovini nade (emptio spei)
kao na primjer ugovor o prodaji cjelokupnog roda jabuke u jednom
vonjaku iduoj godini. Ovi ugovori se ne mogu pobijati zbog oteenja
preko polovine. 15.7. Predugovori, glavni ugovori i sporedni
ugovori Predugovor je saglasna izjava volje o preuzimanju oabveze
da se zakljui glavni ugovor. Preduugovor moe biti dvostrano i
jednostrano obavezan. Predugovor obavezuje, a pregovori za
zakljuenje ugovora ne obavezuju. Predugovor obavezuje samo ako su
njime odreeni elementi glavnog ugovora. Glavni ugovor je drugi
ugovor kojim su se ugovorne strane obavezale zakljuiti i proizvodi
pravno djestvo od zakljuenja. Glavnim ugovorm se potpuno samostalno
zasnivaju prava i obaveze. ZOO u l.45 st.5 propisuju da se
zakljuenje glavnog ugovora moe zahtjevati u roku od 6 mjeseci od
isteka roka predvienog za njegovo zakljuenje. Sporedni (akcesorni,
zavisni) ugovor je onaj koji se dodaje glavnom ugovoru i djeli
njegovu pravnu sudbinu, tako da nastanak, prenos ili pak prestanak
prava i obaveza zavisi od glavnog ugovora uz koji se zakljuuje. Ovi
ugovori slue kao sredstvo za pojaanje ili obezbjeenje glavnog
ugovora. Akcesorni ugovori su, na primjer, ugovor o zalozi, ugovor
o kapari, ugovor o jemstvu i slino. 15.8. Trenutni i trajni ugovori
Trenutni ugovori su oni kod kojih se obaveze izvravaju odjednom i
jednim aktom davanja, injenja ili neinjenja i po pravilu
istovremeno, a trajni ugovori su oni kod kojih se izvrenje obaveze
trake odreeno due vrijeme. Trajanje moe biti kontinuirano ili
periodino. Na primjer: ugvoor o zakupu, ugovor o doivotnom
izdraavanju, ugovor o osiguranju itd. 15.9. Lini i nelini ugovori
Lini ugovori su takvi ugovori koji su zakljueni s obzirom na
svosjtvo tano odreenog lica. esto se nazivaju ugovri intuitu
personae. Kod ovih ugovora je motiv obavezivanja je linost ugovaraa
i to obzirom na njihova svojstva, sposobnosti ili pak strunost u
odreenoj oblasti. To su ugovori koji se zasnivaju na meusobnom
povjerenju ugovornih strana, kao na primjer kod :ugovora o
punomostvu, ugovora o ortakluku, ugovora o poklonu itd. Nelini
ugovori su oni kod kojih ugovaraima nije stalo do linih svoijstava
druge strane, nego prevenstveno do izvrenja obaveze. Ovakvu
obavezu, za razliku od ugovora intuitu personae moe ispuniti svako
drugo lice , a ne samo dunik. 15.10.Generalni i posebni ugovori
Generalni ugovori su takvi kod kojih se utvruju samo opti elementi
ugovora i uslovi izvrenja i koji se zakljuuju na dui vremenski
period. Posebni ugovori se zakljuuju na krai vremenski period i to
u okviru opteg (generalnog) ugovora i kojim se konkretno ureuju
pitanja znaajna za izvrenje generalnog ugovora. 15.11. Imenovani i
neimenovani ugovori Imenovani ugovori su takvi koji su zbog svoje
vanosti i masovnosti dobili svoj naziv i kao takvi su regulisani
zakonom. Na primjer, Ugovor o prodaji, ugovor o poklonu i sl.
Neimenovani ugovori su takvi ugovori koji u
zakonu nisu oznaeni imenom (nazivom), niti su zakonom posebno
regulisani. Na primjer, ugovor o faktoringu, ugovor o franizingu i
slino.
16. Zastupanje 16.1. Pojam Zastupanje je pravni odnos na osnovu
kojeg zastupnik, odnosno punomonik moe u ime i za raun zastupanog
davati izjave kojima se zasnivaju, modifikuju ili ukidaju pravni
poslovi (na primjer da u ime i za raun zastupanog zakljui neki
ugovor) ili preduzimati u ime i za raun zastupanog druge pravne
radnje (na primjer, da kao punomonik preduzima procesne radnje u
nekom postupku (graanskom, upravnom, krivinom). Pravne radnje
zastupanja se vre na osnovu ovlatenja koje svoj osnov ima u zakonu,
optem aktu pravnog lica, aktu nadlenog organa ili u izjavi volje
zastupanog. Ovlatenje koje ima svoj osnov u izjavi volje zastupanog
zove se punomoje. Zastupanje moe biti voljno i zakonsko, neposredno
i posredno. 16.2. Voljno i zakonsko zastupanje Voljno zastupanje
ima osnov u slobodno izraenoj volji zastupanog (ovlatenju, punomoi)
i nastaje na osnovu ugovora (ugovor o punomostvu) izmeu zastupnika
(punomonika) i zastupanog (vlastodavca). Zakonsko zastupanje,
zastupanje na osnovu statuta ili drugog opteg akta nadlenog organa
je nezavisno od volje zastupnika i zastupanog, jer nema osnov u
njihovoj volji , ve izvire neposredno iz zakona, statuta ili drugog
opteg akta nadlenog organa. I kod voljnog (ugovornog) i zakonskog
zastupanja nastaje obligacioni odnos izmeu zastupnika i zastupanog
sa utvrenim pravima i obavezama strana u tom odnosu. 16.3.
Neposredno i posredno zastupanje Neposredno, direktno ili pravo
zastupanje je takvo zastupanje gdje zastupnik zakljuuje pravni
posao u tue ime i za tu raun, dakle kod kojeg se uinak pravnog
posla nesposredno odnosi na sferu zastupanog, a bez ikakvog uticaja
na prava i obaveze zastupnika. Smatra se da je pravni posao
zakljuio sam zastupani obzirom da iz tog pravnog posla on stie
prava i obaveze. Na primjer, kupac kao zastupani ovlasti neko lice
(zastupnika) da za njega kupi neku stvar od odreenog prodavca. Na
osnovu ovakvog pravnog posla kupac e postati vlasnik kupljene
stvari i obveznik plaanja kupovne cijene prema prodavcu. Posredno
ili indirektno zastupanje je takvo zastupanje kod kojega zastupnik
zakljuuje pravni posao u svoje ime, ali za raun zastupanog. Prava i
obaveze iz zakljuenog posla nastaju za zastupnika i tree lice, jer
izmeu zastupanog i treeg lica ne nastaje nikakkav pravni odnos.
Tree lice uopte ne mora ni da zna za zastupano lice, niti da je
posao zakljuen za njegov raun. Kod posrednog zastupanja, prava i
obaveze koje izvorno nastaju za zastupnika i tree lice, prelaze na
zastupanog tek na osnovu drugog pravnog posla zakljuenog izmeu
zastupnika i zastupanog. Kao primjer navodimo ugovor o komisionu
prema kojem se komisionar kao posredni zastupnik obavezuje da za
naknadu (proviziju) obavi u svoje ime, a za raun komitenta
(posredno zastupanog) jedan ili vie poslova koje mu povjerava
komitent. Posredno zastupanje imamo u gotovo svim poslovima u
kojima zastupani eli ostati nepoznat, kao na primjer u berzanskim
poslovima. 16.4. Uinci zastupanja
Uinak zastupanja se ogleda u tome to pravne posljedice pravnog
posla ili radnje koje je preduzeo zastupnik terete zastupanog, to
znai, na primjer, da za njega nastaju prava i obaveze iz ugovora
koji je u njegovo ime i za njegov raun zakljuio zastupnik.
Zastupnika treba razlikovati od posrednika i glasnika. Posrednik
(makler ili meetar) je lice koje se obavezuje da e dovesti u vezu
dva lica radi zakljuenja odreenog pravnog posla (posrednik kod
ugovora o prodaji, posrednik u osiguranju i sl.). Glasnik je lice
koje samo prenosi ve gotovu (formulisanu) volju jedne ugovorne
strane drugoj ugovornoj strani. Zastupnik po pravilu mora imati
poslovnu sposobnost, ali najmanje ogranienu poslovnu sposobnost,
dok glasnik moe biti i lice koje nije poslovno sposobno. 16.5.
Ovlatenje za zastupanje
Da bi zastupanje bilo punovano zastupnik mora imati ovlatenje za
zastupanje koje mu daje zastupani i on je duan postupati u
granicama volje zastupanog. Zastupnik mora staviti do znanja drugoj
strani s kojom ulazi u pravni odnos da nastupa u ime zastupanog
(vlastodavca). Kod zakonskog zastupanje ovlatenje proistie is samog
zakona, a
zastupani ne mora imati poslovnu sposobnost. U sluaju da
zastupnik prekorai dato ovlatenje, takav pravni posao obavezuje
zastupanog samo ako ga on odobri. U tom sluaju e se smatrai da je
posao bio valjan od momenta njegovog zakljuenja. U sluaju da jedno
lice zakljui ugovor lano se predstavljajui da ima ovlatenje nekog
lica (da je njegov zastupnik), a u stvari nema to ovlatenje (lani
zastupnik ili falsus procurator) , takav ugovor obavezuje
zastupanog samo ako ga on naknadno odobri. U protivnom, takav
ugovor ga ne obavezuje. Punomo je ovlatenje koje zastupani
(vlastodavac) pravnim poslom daje zastupniku (punomoniku). Ovo
ovlatenje (punomo) se moe dati jednostranim pravnim poslom ili
ugovorom. Kada se ovlatenje daje jednostranim pravnim poslom rije
je o jednostranoj izjavi volje koja je upuena punomoniku ili drugoj
strani. Ako je izjava upuena punomoniku rije je o internoj punomoi
tj. o odnosu izmeu vlastodavca i punomonika, a ako je ista upuena
drugoj strani rije je o eksternoj ili vanjskoj punomoi kojom
davalac punomoi obavjetava drugu stranu da je ovlastio odreeno lice
da u njegovo ime i za njegov raun prduzme odredene radnje. Kada se
punomo daje ugovorom, rije je o ugovoru o punomostvu koji se
zakljuuje izmeu vlastodavca i punomonika. Ugovor o punomostvu je
neformalan pravni posao, osim ako se forma trai zakonom, u kom
sluaju za zakljuenje ugovora za koji se trai forma i punomo mora
biti data u toj formi. (Na primjer, kod ugovora o licenci, ugovora
o graenju i sl). Opta ili generalna punomo je ona na osnovu koje
punomonik moe preduzimati samo poslove koji ulaze u redovno
poslovanje. Generina punomo je punomo na osnovu koje punomonik moe
preduzimati poslove odreene vrste koje izlaze iz okvira redovnog
poslovanja. Posebna ili specijalna punomo se daje za tano odreeni
posao od posebnog znaaja je za vlastodavca. Tako bez posebnog
ovlatenja punomonik ne moe zakljuiti ugovor o jemstvu, preuzeti
mjeninu obavezu, zakljiti ugovor o poravnanju, ugovor o izabranom
sudu, niti se moe odrei nekog prava bez naknade. Punomo prestaje
opozivom zastupanog (vlastodavca) ili otkazom zastupnika
(punomonika), smru punomonika, gubitkom potpune poslovne
sposobnosti vlastodavca ili punomonika. Punomo prestaje i zavretkom
posla zbog kojeg je data. Ona prestaje i nastupanjem naknadne
nemogunosti ispunjenja posla.
17. Posebna dejstva dvostranih ugovora Posebna dejstva ugovora
se ogledaju u sluaju promjenjenih okolnosti, prekomjernog oteenja i
zakljuenja zelenakog ugovora. 17.1. Promjenjene okolnosti (clausula
rebus sic stantibus). Da bi se moglo govoriti u promjenjenim
okolnostima potrebno je da se prema oderdbama l.133-136 ZOO ispune
slijedei uslovi: - da se radi o okolnostima koj su nastupile
poslije zakljuenja ugovora; - da se radi o okolnostima koje
oteavaju ispunjenje obaveze jedne ugovorne strane - da se zbog tih
okolnosti ne moe ostvariti svrha ugovora, - da je nakon nastupanja
novih okolnosti oigledno da ugovor vie ne odgovara oekivanjima
ugovornih strana i da bi ga stoga po optem miljenju bilo nepravino
odrati na snazi. Na promjenjene okolnosti se ne moe pozivati ona
strana u ugovoru koja je te okolnosti morala uzeti u obzir prilikom
zakljuenja ugovora. To znai da okolnosti koje dovode do raskida ili
izmjene ugovora moraju biti u vrijeme zakljuenja ugovora
nepredvidive i neotklonjive za ugovornu stranu koja se na njih
poziva. Ugovora strana koja se poziva na promjenjene okolnosti mora
sudskim putem traiti raskid ugovora. Ona ne moe traiti izmjenu
ugovora. Pravo na zahtjev za izmjenu ugovora ima tuena strana u
sporu po zahtjevu za raskih ugovora u sluaju clausula rebus sic
stantibus. Ako sud donese odluku o raskidu ugovora, na zahtjev
strane koja nije traila raskid sud e obavezati drugu stranu da
nadoknadi pravian dio tete. Inae, u naem obligacionom pravu,
ugovorne strane se mogu unaprijed punovano odrei od prava pozivanja
na odreene promjenjene okolnosti, osim ako to nije u suprotnosti sa
naelom savjesnosti i potenja. 17.2. Prekomjerno oteenje (laesio
enormis) Prekomjerno oteenje (oteenje preko polovine) postoji onda
kada je izmeu obaveza ugovornih strana koje proistiu iz dvostrano
obaveznih i teretnih ugovora, u vrijeme zakljuenja ugovora
postojala oigledna nesrazmjera. Uslovi za postojanje prekomjernog
oteenja su slijedei: - da se radi o dvostrano obaveznom i teretnom
ugovoru - da izmeu preuzetih obaveza postoji oigledna nesrazmjera -
da oteena strana u vrijeme zakljuenja ugovora nije znala, niti je
morala znati za postojanje nesrazmjere Posljedice postojanja
prekomjernog oteenja se sastoje u tome to oteena strana ima pravo
zahtjevati ponitenje
takvog ugovora u roku od 1 godine dana od dana zakljuenja
ugovora, ako za pravu vrijednost nije znala ili nije mogla znati.
Zahtjev se ostvaruje podizanjem tube ili isticanjem prigovora na
zahtjev povjerioca za ispunejnje obaveze. Otena strana ne moe
traiti izmjenu ugovora. Odricanje od prava da se zahtjeva ponitenje
ugovora ne proizvodi pravno dejstvo. 18. Sredstva obezbjeenja
ugovora Sredstva za obezbjeenje izvrenja ugovora se tradicionalno
dijele na stvarna i lina stredstva obezbjeenja ugovora. 18.1.
Stvarna sredstva obezbjeenja ugovora su ona na temelju kojih
povjerilac stie stvarno pravo na stvari dunika ili nekog treeg
lica. To su : kapara, kaucija i zaloga. Kapara (arrha) je odreeni
iznos novca ili drugih zamjenljivih stvari koje jedna ugovorna
strana daje drugoj kao znak da je ugovor zakljuen i u cilju
obezbjeenja izvrenja ugovora. Po svojoj pravnoj prirodi kapara je
akcesorni (sporedni) ugovor kojim se oibezbjeuje realizacija
glavnog ugovora. On je realan ugovor jer za njegovo postojanje nije
dovoljna samo saglasnost ugovornih strana o bitnim sastojcima
ugovora, nego i predmet ugovora (obino novac ili zamjenljiva stvar)
mora biti predat drugoj ugovornoj strani. Ako je ugovor ispunjen u
cjelini kapara se vraa ili se uraunava u ispunjenje obaveze onoj
strani koja ju je dala. Ako je ugovor djelimino ispunjen, savjesna
strana ne moe zadrati kaparu, ali ima pravo traiti ispunjenje
ugovora i naknadu tete ili pak naknadu tete zbog neurednog
ispunejnja obaveze. Ako ugovor uopte nije ispunjen, a za neispunjnj
je kriva strana koja je dala kaparu, nevina strana moe zahtjevati
ispunjenje ugovora ako je to mogue i naknadu tete zbog neispunjenja
ili se zadovoljiti datom kaparom. (facultas alternativa). Ako
ugovor nije ispunjen, a za neispunjenje je kriva strana koja je
primila kaparu, druga , nevina strana moe: traiti ispunejnje
ugovora i nakandu tete zbog zakaenjenja, odustati od ugovora i
traiti naknadu ette zbog neispunjenja ugovora ili odustati od
ugovora i traiti od krive strane kaparu u dvostrukom iznosu. Ako se
ugovor ne moe izvriti, a za neizvrenje nije kriva niti jedna strana
( naknadna nemogunopst ispunejnja), kapara se mora vratiti. Kapara
se mora vratiti i u sluaju ako se ugovor ne moe izvriti ,a za
izvrenje su odgovorne obje strane. Kaucija (jamevina, vadium) je
odreeni iznos novca koji dunik daje prilikom zakjljuenja ugovora u
svrhu zakljuenja i obazbjeenja izvrenja ugovora. Kaucija je
stvarno-pravno sredstvo obezbjeenja ugovora jer dunik mora prilikom
zakljuenja ugovora predati odreeni iznos novca da bi ugovor bio
zakljuen. Neizvrenjem ugovora, pa makar to bilo i bez njegove
krivice, dunik gubi datu kauciju. Kaucija obezbjeuje samo primaoca
kaucije, za razliku od kapare koja obezbjeuje obje ugovorne strane.
Zaloga - Postoji zaloga na pokretnim stvarima ili runa zaloga
(l.966-988 ZOO), zaloga na potraivanjima i drugim pravima
(l.989-996 ZOO) i zaloga nepokretnim stvarima (hipoteka) koja je
regulisana pravnim pravilima i zakonima iz oblasti stvarnog prava.
Zalono pravo je stvarno sredstvo obezbjeenja i slui obezbjeenju
potraivanja povjerioca. Ugovor o zalozi je takav ugovor kojim se
obavezuje dunik ili neko tree lice da e povjeriocu predati neku
pokretnu stvar iz koje se on moe namiriti ukoliko mu potraivanje ne
bude isplaeno o dospjelosti. Dakle, prema ZOO, ugovor o zalozi nije
realan, ve konsensulan ugovor. Zalono pravo se na pokretnoj stvari
se zasniva ugovorom o zalozi , a stie izvrenjem ugovora tj.
predajom zaloene stvari povjeriocu. Ugovor je prema tome pravni
osnov sticanja zalonog prava, a predaja stvari je modus aquirendi
(nain sticanja) zalonog prava. Ugovor o zalozi je akcesoran ugovor
i kao takav zavisan od glavnog ugovora ijem obezbjeenju slui.
Zalono pravo moe postojati samo ako postoji glavno potraivanje koje
se tim zalonim pravom obezbjeuje. Ukoliko povjerioevo potraivanje
iz glavnog ugovora ne bude izmireno o dospjelostio, on moe traiti
od suda da se stvar koja je predmet zalonog prava proda na javnoj
prodaji ili po tekuoj cijeni. Zabranjena je klauzula na osnovu koje
e zaloena automatski prei u vlasnitvo zalonog povjerioca, ako
njegovo potraivanje ne bude namireno o dospjelosti (lex
commisoria). 18.2. Lina sredstva obezbjeenja ugovora su :ugovorna
kazna, jemstvo, odustanica i pravo zadravanja (ius retentionis).
Ugovorna kazna je takvo lino obezbjeenje kojim se obavezuje ugovara
(dunik) da e od drugom ugovarau (povjeriocu) isplatiti odreeni
novani iznos ili mu pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne
ispuni ili zakasni sa ispunjenjem svoje ugovorne obaveze. Ugovorna
kazna je akcesorne prirode to znai da zavisi od postojanja glavne
obaveze i dijeli njenu sudbinu. Ako je ugovorna kazna stipiulirana
za sluaj neispunjenja obaveze, tada povjerilac moe traiti
alternativno ili ispunjenje obaveze ili isplatu ugovorne
kazne.(tzv. alternativna ugovorna
kazna). Meutim, ako je ugovorna kazna ugovorena za sluaj
zakanjenja u ispunjenju obaveze tada povjerilac moe kumulativno
zahtjevati ispunjenje obaveze i isplatu ugovorne kazne.
(tzv.kumulativna ugovorna kazna) Jemstvo (obino, subisidijarno) je
ugovor zakljuen izmeu povjerioca i jemca, kojim se jemac obavezuje
da e povjeriocu ispuniti punovanu i dospjelu obavezu dunika,
ukoliko to dunik ne uini. Jemac preuzima odgovornost za obavezu
glavnog dunika i odgovara povjeriocu cjelokupnom svojom imovinom. U
sluaju jemstva prema povjeriocu se pojavljuju dva dunika i to jedan
koji se naziva glavni dunik, koji ima obavezu da ispuni obavezu
prema povjeriocu koja ima izvor u osnovnom ugovoru izmeu povjerioca
i glavnog dunika. Meutim, za navedenu obavezu, garantuje jo jedno
lice - jemac, tako da povjerilac moe da ispunjenje obaveze zahtjeva
od dva lica i to: neposredno - od glavnog dunika, a supsidijarno,
ako glavni dunik obavezu ne ispuni, -i od jemca. Radi naplate,
povjerilac se mora prethodno obratiti glavnom duniku i ostaviti mu
odreeni rok za ispunjenje obaveze, pa tek nakon toga, sudskim putem
od jemca zahtjevati isplatu potraivanja. Solidarno jemstvo postoji
kada se jemac obavezao zajedno sa glavnim dunikom i to kao jemac
platac. Povjerilac moe traiti ispunjenje obaveze bilo od glavnog
dunika, bilo od solidarnog jemca ili pak od obojice zajedno.
Podjemstvo je takva vrsta jemstva kada se tree lice obavezuje
povjeriocu da e mu ono izmiriti obavezu ukoliko to ne uini jemac.
Ovo lice se naziva podjemac ili jemev jemac. Odnos izmeu jemca i
podjemca je isti kao i odnos izmeu glavnog dunika i jemca.
Sajemstvo postoji kada se vie jemaca obaveu da e odgovarati za
ispunjenje glavne obaveze. Sajemci odgovaraju solidarno za obavezu
glavnog dunika, tako da povjerilac moe traiti ispunejnje cijele
obaveze od svakog od njih ili od svih zajedno, ali tek ako svoje
potraivanje nije uspio naplatiti od glavnog dunika. Jemstvo za
naknadu tete jemcu postoji kad se jedno lice obavee jemcu da e mu
nadoknaditi tetu koju bi on pretrpio zbog toga to je kao jemac
platio glavni dug. Ovdje se tree lice u stvari obavezuje da e
nadoknadiit jemcu onaj dio koji on nebi mogao naplatiti u regresnom
postupku. Odustanica je sporazum ugovornih strana na osnovu kojeg
jedna ili obje ugovorne strane mogu odustati od ve zakljuenog
ugovora davanjem odreene sume novca. Odustanica je u stvari pravo
jedne ili obje ugovorne strane da odustanu od ugovora plaanjem
odreenog iznosa novca. Strana u iju korist je odustanica ugovorena
ima pravo izbora (facultas alternativa) da odustane od ugovora i
drugoj strani isplati ugovoreni iznos odustanice ili pak da ostane
u ugovoru i trai ispunejnje svoga potraivanja iz ugovora. Pravo
zadravanja (retencija, ius retentionis) je pravo povjerioca da
nakon dospjelosti potraivanja zadri dunikovu pokretnu ili
nepokretnu stvar (koja moe, ali i ne mora biti predmet obligacionog
odnosa povjerioca i dunika), koja se nalazi u posjedu povjerioca,
sve dok mu ne bude isplaeno potraivanje. Ako dunik ne ispuni svoju
obavezu iz ugovora, povjerilac moe naplatiti svoje potraivanje iz
zadrane stvari na isti nain kao i zaloni povjerilac . 19 Ugovor u
korist treeg lica Ugovor u korist treeg lica je takav ugovor kod
kojega se jedna ugovorna strana (dunik, promitent, obeavalac)
obavezuje drugoj ugovornoj strani (povjeriocu, promisaru,
stipulantu) da e izvriti odreenu radnju u korist nekog treeg lica
(korisnika, beneficijara). Ugovori u korist treeg su esti u
osiguranju. Tako, naprimjer, ugovor u korist treeg postoji kada
jedno lice zakljui sa osiguravajuim drutvom ugovor o osiguranju za
sluaj smrti u korist svoga sina. Kod takvog ugovora,osiguravajue
drutvo se pojavljuje kao dunik (promitent) koji se obavezuje
ugovarau osiguranja (povjeriocu, promisaru),da e, za sluaj smrti
ugovaraa osiguranja (povjerioca), isplatiti odreenu sumu novca sinu
povjerioca, kao treem licu (beneficijaru). Ugovorom u korist treeg
lica se uspostavljaju slijedei pravni odnosi: - odnos promitenta
(dunika) i promisara (povjerioca) (podrazumjeva pravo
povjerioca-promisara da zahtjva ispunjenje obaveze od dunika
(promitenta) u korist treeg lica, , kao i obavezu dunika(promisara)
da isuni obavezu treem loicu (beneficijaru); - odnos promitenta
(dunika) i treeg lica (korisnika, beneficijara) (podrazmjeva pravo
treeg lica- korisnika da zahtjeva od promitenta (dunika) ispunjenje
obaveze. Korisnik ne moe uticati na sradaj ugovora, jer korisnik
nije ugovorna strana. Promitent moe isticati sve one prigovore koje
moe istai i prema promisaru kao povjeriocu koji proistiu iz
osnovnog posla, kao to je prigovor neispunjenja). - odnos promisara
(povjerioca) i treeg lica (korisnika) se zasniva na motivima zbog
kojih ugovara neko pravo u korist treeg lica (na primjer, taj motiv
moe biti poklon, isplata nekog duga, davanje zajma i sl.).
20. Pobijanje dunikovih pravnih dijela
Pobijanje pravnih djela -radnji dunika je institut obligacionog
prava putem kojeg svaki povjerilac dospjelog potraivanja moe
pobijati pravnu radnju svog dunika koja je preduzeta na tetu
povjerioca. Pravo pobijanja povjerilac ima bez obzira da li je
njegovo potraivanje nastalo prije ili poslije pobijane radnje
dunika. Opti uslovi pobijanja su: - da povjerilac ima dospjelo
potraivanje prema duniku, - da je dunik preduzeo pravnu radnju na
tetu povjerioca/povjerilaca koja se moe sastojati u odreenom
injenju ili pak proputanju, - da usljed pravne radnje koja se
sastoji u injenju, dunik u svojoj imovini vie nema dovoljno
sredstava za ispunjenje povjerioevog potraivanja, odnosno da je
usljed pravne radnje dunika koja se sastoji u proputanju, dunik
izgubio kakvo materijalno pravo ili je pak za njega, usljed takve
radnje proputanja, nastala kakva materijalna teta. Posebni uslovi
pobijanja Ako se dunikova pravna radnja sastoji u teretnom
raspolaganju, takva radnja se moe pobijati ako je dunik u vrijeme
raspolaganja znao ili je mogao znati da preduzetim raspolaganjem
nanosi tetu svojim povjeriocima, ili ako je treem licu sa kojim je,
ili u iju korist je pravna radnja preduzeta, to bilo poznato ili
moglo biti poznato. (dolozna paulijanska tuba ili actio Pauliana
dolosa). Nausuprot doloznoj pauljanskoj tubi, postoji tzv.kulpozna
paulijanska tuba (actio Pauliana culposa) kod koje dunik ne zna da
svojom pravnom radnjom oteeuje povjerioce, ali je to mogao znati da
je upotrijebio panju dobrog domaina, odnosno dopbrog privrenika.
Postoji pretpostavka da je treem licu bilo poznato da dunik
preduzetim raspolaganjem nanosi tetu povjeriocima, ako je tree lice
dunikov suprug ili srodnik po krvi u pravoj liniji ili u pobonoj
liniji do etvrtog stepena ili po tazbini do istog stepena porodina
paulijanska tuba, actio Pauliana familiaria. Ako se dunikova pravna
radnja sastoji u besplatnom raspolaganju, smatra se da je dunik
znao da raspolaganjem nanosi tetu povjeriocima. Ovakva raspolaganja
se pobijaju tzv. kvazipaulijanskom tubom. 21. Nevanost ugovora
Nevani ugovori su oni koji ne proizvode pravna dejstva. Djelimo ih
na nitave ugovore i pobojne (ruljive) ugovore. Nitavi ugovori su
oni ugovori koji su protivni ustavnom ureenju, prinudnim propisima
ili moralu drutva, odnosno oni koji su protivni prinudnim
propisima, javnom poretku ili dobrim obiajima. Nitavi ugovori ne
proizvode pravno djestvo. Najei razlog nitavosti postoji u sluaju
kada je ugovor protivan prinudnim propisima, odnosno kogentnim
normama. Tako, na primjer nitav je ugovor o prometu nepokretnosti
iji je predmet stvar koja nije u prometu (res extra commercium).
Isto tako nitav je ugovor kojim se skrauje ili produava rok
zastarjelosti. ZOO propisjue i neki drugi razloge nitavosti ugovora
i to : poslovna nesposobnost stranaka, nesporazum (disens) prilikom
izjave volje, nemogunost, nedoputenost, neodreenost odnosno
neodredivost predmeta obaveze (inidnbe), nedoputenost i
nepostojanje osnova i nepostojanje forme. Na nitavost se mogu
pozivati sva zainteresovana lica, a tuba zbog nitavosti ne
zastarjeva. Na nitavost sud pazi po slubenoj dunosti. Osnovna
pravna posljedica nitavosti sastopji se u tom da se smatra da
ugovor nije ni nastao i da njegova nitavost postoji od poetka (ex
tunc). Svaka strana duna je vratiti drugoj sve ono to je po osnovu
noitavog ugovora primila. Restitucija se po pravilu vri u naturi, a
ako to nije mogue, strana koja vraa duna je dati novanu
protivvrijednost za primljenu stvar. Pored restitucije (povrata)
savjesna strana u nitavom ugovoru ima i pravo na naknadu tete.
Savjesna strana je ona koja nije znala niti je prema okolnostima
mogla znati za postojanje razloga nitavosti. Ruljivi (pobojni)
ugovori su oni koji priozvoide pravne dejstva, ali se na zahtjev
zainteresovanih lica mogu ponititi. Oni , po pravilu sadre odreeni
nnedostatak , koji zainteresovanim licima daje pravo da trae
ponitenje ugovora. Prema ZOO razlozi ruljivosti su sliejdei : -
ograniena poslovna sposobnost ugovaraa, - mane volje (zabluda,
prijtnja i prevara) - prekomjerno oteenje, - pravne radnje dunika
preduzete na tetu povjerioca Kada se u nekom ugovoru steknu razlozi
ruljivosti (pobojnosti) tada je za ponitenje toga ugovora ovlatena
samo ona strana u iju korist je ta pobojnost ustanovljena, tako da
ukoliko taj ugovra ne eli podii tubu radi ponitaja ugovora, u tom
sluaju se druga lica na postojanje tih nedostataka ne mogu
pozivati. Ruljiv ugovor proizvodi pravna dejstva sve dok ne bude
poniten. Rok za podnoenje tube za ponitenje ruljivog ugovora iznosi
jedna godina dana od dana sazannja za ruljivot (pobojnost) ugovora,
odnosno od prestanka prinude. Pravo pobijanja ugovora zbog
ruljivosti u svakom sluaju prestaje u objektivnom roku od 3 godine
od sklapanja ugovora. Rokovi
su prekluzivni. Rokovi od 3 godine ne vae za sluaj pobijanja
zbog opgraniene poslovne sposobnosti ili pak prekomjernog oteenja.
Pravne posljedice pobojnosti ugovora su takve da pobijani ugovor
nij valjan od njegovog zakljuenja, tj. ex tunc. U sluaju pobojnosti
ugovora takoe se sprovodi restitucija tj. vraanje onoga to su
ugovorne strane po osnovu takvih ugovora primile. Na pobojnost
ugovora sud ne pazi po slubenoj dunosti, to znai da stranke moraju
sudu ukazati na razloge pobojnosti ugovora. 22. Raskid ugovora
Raskid je jedana od naina prestanka ugovora, tako da raskidom
prestaje postojati jedan valjano zakljuen ugovor. Raskid ugovora
moe nastupiti saglasnom voljom ugovornih strana, ali i jednostranom
izjavom volje jedne od ugovornih strana, pod odreenim uslovima.
Raskinuti se moe samo valjan, a ne i nitav ili ruljiv ugovor.
Sporazumni raskid ugovora je novi ugovor zakljuen izmeu istih
ugovornih strana kojim one sporazumno ugovaraju prestanak vaenja do
tada punovanog ugovora. Ako ugovorne strane nisu uopte ispunile
svoje obaveze smatra se da ugovor nije ni nastao tako da sporazumni
raskid ugovora djeluje od zakljuenja (ex tunc). Ako su ugovorne
strane makar i djelimino isounile svoje ugovorne obaveze, tada one
sporazumom odreuje od kada djeluje sporazumni raskid tj,. da li
djeluje za ubudue (ex nunc) ili pak djeluje od samog zakljuenja
ugovora (ex tunc). Jednostrani raskid ugovora zbog neispunjenja
-Kada jedna strana u dvostranom ugovoru ne ispuni svoju ugovornu
obavezu, druga strana moe pod odreenim uslovima raskinuti ugovor.
Uslovi za jednostrani raskid ugovra su slijedei : - da jedna strana
u ugovoru nije ispunila svoju obavezu u cjelini - da je dunik
odgovoran (kriv) za neispunjenje U sluaju da dunik kasni sa
ispunjenjem ugovorne obaveze njegova krivica za neispunjnje se
pretpostavlja. (Radi se o oborivoj pretpostavki krivice
(praesumprio iuris tantum), - da je povjerilac ostavio duniku
primjereni naknadni rok za ispunejnje obaveze. Inae, povjerilac
nije u obavezi ostaviti duniku naknadni rok za ispunjenje obaveze
kada ispunejnje obaveze u roku predstavlja bitan sastojak ugovora,
pa dunik ne ispuni svoju obavezu u tom roku. Takvi ugovori se
smatraju fiksnim ugovori ili fiksni pravni poslovi. Fiksni ugovori
su takvi ugovori u kojem su se ugovorne strane sporazumjele da se
ugovor mora ispuniti u strogo odreeno (fiksno) vrijeme, a u
protivnom se ugovor raskida. Povjerilac moe raskinuti ugovor i bez
ostavljanja duniku naknadnog primjerenog roka za ispunjenje u
sluaju ako iz dranja dunika proizilazi da on svoju obavezu nee
ispuniti ni u naknadnom roku. Raskidom ugovora ugovor prestaje
postojati i ugovoren strane su osloboene svojih obaveza. Pravilo je
da raskid djeluje retroaktivno (ex tunc), uz izuzetak raskida kod
tzv.trajnih ugovora (na primjer ugovor o zakupu) kada raskid
djeluje ex nunc, t. od momenta raskidanja, dakle za ubudue. Pored
prava da raskine ugovor, povjerilac moe od dunika koji nije
isopunio oabvezu traiti i naknadu tete zbog neispunjenja ugovora.
Raskig ugovra djeluje samo izmeu ugovornih strana (inter partes) ,
tako da savjesna trea lica ne mogu trpiti tetne posljedice raskida
ugovora. 23. Docnja (zakanjenje) Docnja je zakanjenje dunika u
ispunjenju obaveze ili odbijanje povjerioca da primi ispunjenje
obaveze od dunika. Zakanjenje dunika se zove dunika docnja (mora
debitoris), a odbijanje povjerioca da primi ispun