Obuhvaća tri kratke priče (1987.). Njih je autorica zaseb cjelinu kroz zasebnu priču u k podnosi svoj izvještaj Simonu računa – kako financijskih tako prethodnim aktivnostima. 1 e, Planine korote (1989.), Labirint (1989.) i bno napisala, ali ovdje su sve te tri priče pove kojoj Miles, na bolničkoj postelji nakon liječnič Illyanu, šefu CarSiga. Okvirna priča vezana o i političkih – koje je imao CarSig, a povezan Granice vječnosti ezane u jednu čkog zahvata, je uz kontroliranje ne su sa Milesovim
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
Obuhvaća tri kratke priče, (1987.). Njih je autorica zasebno napisala, ali ovdje su sve te tri pricjelinu kroz zasebnu priču u kojoj Miles, na bolnipodnosi svoj izvještaj Simonu Illyanu, šefu CarSiga. Okvirna priračuna – kako financijskih tako i politiprethodnim aktivnostima.
1
a tri kratke priče, Planine korote (1989.), Labirint (1989.) i (1987.). Njih je autorica zasebno napisala, ali ovdje su sve te tri priče povezane u jednu
u u kojoj Miles, na bolničkoj postelji nakon liječničkog zahvata, podnosi svoj izvještaj Simonu Illyanu, šefu CarSiga. Okvirna priča vezana
kako financijskih tako i političkih – koje je imao CarSig, a povezane su sa Milesovim
Granice vječnosti e povezane u jednu
ničkog zahvata, je uz kontroliranje
koje je imao CarSig, a povezane su sa Milesovim
2
LOIS McMASTER BUJOLD
GRANICE VJEČNOSTI Borders of lnfinity
JEDAN
Za Johna
"Poručniče Vorkosigan, imate posjetioca." Inače staloženo lice vojnog bolničara ukočilo se od panike. Zakoračio je u stranu ne bi li u Milesovu bolničku sobu propustio čovjeka kojeg je dopratio. Miles krajičkom oka spazi kako se bolničar žurno udaljava, iako se vrata za posjetiocem još nisu ni zatvorila.
Prćast nos, sjajne oči i otvoren, blag izraz davali su čovjeku lažan mladenački izgled, premda je njegova smeđa kosa na sljepoočnicama već počela sijedjeti. Bio je vitka stasa, odjeven u civilnu odjeću i nije zračio aurom prijetnje bez obzira na bolničarevu reakciju. U stvari, jedva da je imao bilo kakvu auru. Posao tajnog agenta u mladim danima podario je Simonu Illyanu, šefu Carske službe sigurnosti, doživotnu naviku da djeluje neupadljivo.
"Zdravo, šefe," reče Miles.
"Izgledaš grozno", Illyan pristojno primijeti. "Ne zamaraj se salutiranjem."
Miles se otpuhnuvši nasmije, što je zaboljelo. Činilo se da ga boli sve osim ruku, zamotanih i imobiliziranih od ramena do vrhova prstiju, koji su još bili obamrli od kirurških ošamuta. Migoljio je svoje tijelo, odjeveno u bolnički haljetak, sve dublje pod pokrivače, bezuspješno tražeći udobniji položaj.
"Kako je prošla tvoja operacija zamjene kostiju?" upita Illyan.
"Otprilike onako kako sam i očekivao, kao i s nogama koje su mi udesili već ranije. Najgori je dio bio otvoriti desnu ruku i šaku pa pokupiti sve komadićke kostiju. Prava gnjavaža. S lijevom je išlo puno brže, komadi su bili veći. Sada moram pričekati neko vrijeme da se vidi hoće li transplantanti koštane srži prihvatiti sintetičku matricu. Neko ću vrijeme biti malko anemičan."
"Nadam se da ti neće prijeći u naviku vraćati se sa zadataka na nosilima."
"No, no, ovo je tek drugi put. Uostalom, doći će i taj trenutak kad više neću imati što zamijeniti. Do tridesete bih mogao biti potpuno plastičan." Zlovoljno, Miles stane razmišljati i o toj mogućnosti. Ako više od polovice njegova tijela bude sastavljeno od rezervnih dijelova,
3
hoće li ga se moći proglasiti zakonski mrtvim? Hoće li jednom ušetati u tvornicu za proizvodnju protetike i uzviknuti: "Majko!"? Jesu li ga ovi sedativi malo otkačili...?
"Glede tvojih zadataka", reče ozbiljno Illyan.
Ah. Znači ovaj posjet nije samo izraz osobne brige, ako se Illyan ikad osobno zabrinuo. Katkad je to teško reći. "Imaš moje izvještaje", umorno će Miles.
"Tvoji su izvještaji, kao i obično, remek-djela nedorečenosti i nepotpunosti", reče Illyan. Zvučao je jako ozbiljno.
"Pa... svatko bi ih mogao pročitati. Nikad se ne zna."
"Teško baš 'svatko'", reče Illyan. "Ali dobro." "No, u čemu je onda problem?" "U novcu. Točnije, u izbrojivosti novca."
Možda je stvar bila u drogi kojom su ga nafilali, ali Miles nije mogao uhvatiti smisao. "Ne sviđa ti se moj rad?" upita pomalo molećivo.
"Osim ozljeda, rezultati tvoje posljednje misije savršeno su zadovoljavajući", započeo je Illyan.
"Bogami, i bolje im je da jesu", promrmlja mrko Miles.
"—a što se tiče tvoje, eh, avanture na Zemlji, netom prije ove, to još pripada potpuno povjerljivim podacima. Ali o tome ćemo raspravljati kasnije."
"Prvo moram izvijestiti nekoliko viših dužnosnika", žurno doda Miles.
Illyan na ovo odmahne rukom. "To se razumije. Ne. Ove se optužbe odnose na vrijeme do Dagoola afere i prije."
"Optužbe?" promucao je Miles u nevjerici.
Illyan ga je zamišljeno proučavao. "Smatram da je ono što car troši na održavanje tvoje veze s Dendariijskim slobodnim plaćenicima vrijedno samo sa stajališta unutrašnje sigurnosti. Da tebe, recimo, za stalno premjeste u Carski vrhovni stožer ovdje u glavnome gradu, bio bi prokleti magnet za urote cijelo vijeme. I to ne samo za one koji traže nekakvu uslugu ili položaj, nego za svakog tko preko tebe poželi doprijeti do tvog oca. Kao sada."
Miles zaškilji, kao da će mu fokusiranje pogleda fokusirati i misli. "Hm?"
"Ukratko, neke stranke unutar Carskog računovodstva mikroskopom pregledavaju tvoje izvještaje o tajnim operacijama plaćeničke flote. Željeli bi doznati detalje o tome gdje su nestale veće svote gotovine. Neke tvoje potvrde o zamjeni opreme sasvim su besramne. I to više puta. Čak i s mog stajališta. Oni bi jako željeli da mogu dokazati kako postoji obrazac pronevjere. Optužbe vojnog suda kako si udebljao svoje džepove carskim novcem za troškove bile bi sada veličanstveno sramotne za tvog oca i čitavu njegovu centrističku koaliciju."
Miles zapanjeno izdahne. "Zar je otišlo tako daleko?"
4
"Još ne. Namjeravam sve sasjeći još u korijenu. Ali da bih to mogao, potrebno mi je više podataka. Pa da ne bih ostao zatečen, kao što mi se to znalo događati kad su u pitanju bile tvoje zamršenije afere — ja se još uvijek sjećam, iako si ti možda zaboravio, onih mjesec dana koje sam zbog tebe proveo u vlastitom zatvoru..." Illyan se prisjetio mučne prošlosti.
"To je bio dio zavjere protiv tate", prosvjedovao je Miles.
"I ovo je, ako sam ispravno pohvatao početne signale. Ali, grof Vorvolk iz Računovodstva, njihov čelni čovjek, depresivno je odan, osim što ima i carevu osobnu, ovaj, podršku. Nedodirljiv. No, bojim se, podložan manipulaciji. Netko ga je potaknuo. Sada misli da je pas čuvar. Što mu se pruža više izmotavanja, to će on postati uporniji. S njime se mora postupati vrlo oprezno, bilo da je u krivu ili nije."
"Nije...?" dahne Miles. Sada mu je bio potpuno jasan razlog Illyanova odabira vremena za ovaj posjet. To naposljetku ipak nije bila zabrinutost za ozlijeđenog podčinjenog. Želio je svoja pitanja postaviti post operativnom Milesu, kada je Miles slab, u bolovima, drogiran, možda zbunjen... "Zašto me jednostavno ne izbrzopentaš pa da završimo s tim?" zareži Miles.
"Zato što imam izvještaj o tvojoj osebujnoj reakciji na droge istine", odgovori mirno Illyan.
"Nažalost."
"Možeš mi uvrnuti ruku." U Milesovim je ustima bio gorak okus.
Illyanov je izraz bio hladan i ozbiljan. "Razmišljao sam o tome. Onda sam odlučio prepustiti kirurzima da to učine umjesto mene."
"Simon, znaš li da ima dana kad možeš biti pravi kučkin sin?"
"Znam." Illyan je sjedio neuznemireno i nepomično. Čekajući. Promatrajući. "Tvoj si otac ovog mjeseca ne može dopustiti skandal u svojoj stranci. Ne dok traju ove rasprave o prisvajanju imovine. Ova se urota mora ugušiti bez obzira na istinu. Ono što je rečeno u ovoj sobi, ostat će — mora ostati — samo između tebe i mene. Ali ja moram znati."
"Nudiš li mi amnestiju?" Milesov je glas bio tih, opasan. Osjećao je kako mu srce počinje lupati.
"Ako je potrebno." Illyanov je glas bio savršeno bezizražajan.
Miles nije mogao stisnuti, čak ni osjetiti šake, ali nožni su mu se prsti zgrčili. Našao se kako hvata zrak u pulsirajućim valovima bijesa; soba stane titrati. "Ti... podlo... kopilel Ti me se usuđuješ nazvati lopovom..." Poskočio je u krevetu, zbacivši zgužvane sputavajuće pokrivače. Njegov bolnički monitor počne ispuštati alarmirajuće bipove. Ruke su mu bile nekorisna težina koja je visjela s ramena, lepećući onako bez osjetila. "Kao da bih ja ukrao od Barrayara. Kao da bih ukrao od svojih poginulih... " Zamahnuo je nogama pa se uspravio naglim trzajem trbušnih mišića. S vrtoglavicom i već napola u nesvijesti posrne strmoglavo prema naprijed, onako bez ruku kojima bi se prihvatio za nešto.
5
Illyan skoči kako bi ga uhvatio prije no što udari licem o madrac. "Dečko, što dovraga izvodiš?" Miles nije ni sam bio siguran.
"Što radite mojem pacijentu?" ulazeći poviče vojni liječnik problijedjela lica. "Ovaj je čovjek upravo prošao tešku operaciju!"
Liječnik je bio uplašen i ljutit; bolničar na dežurstvu bio je samo preplašen. Pokušao je spriječiti svog nadređenog, zgrabivši ga za ruku. Prosikće: "Gospodine, ovo je šef Sigurnosti Illyan!"
"Znam ja tko je on. Ne zanima me ni da je duh cara Dorce. Ne želim da ovdje obavlja svoje...poslove." Liječnik se bijesno i hrabro zagleda u Illyana. "Vaše ispitivanje ili što god to radili, obavljajte u svojem vražjem stožeru. Ne želim da se išta takvog odvija u mojoj bolnici. Ovaj pacijent zasad nije dostupan nikome!"
Illyan je u prvi čas djelovao zbunjeno, a potom uvrijeđeno. "Ja nisam..."
Miles je nakratko pomislio kako bi bilo da se umjetnički uhvati za određene živčane ogranke u svome tijelu i zavrišti, samo u ovom trenutku nije bio sposoban uhvatiti se za bilo što. "Izgled može tako prevariti", zaprede Illyanu na uho i potone u njegovo naručje. Zlobno se naceri kroz stisnute zube. Tijelo mu se strese u šoku, a sjaj hladnog znoja na njegovu čelu bio je sasvim stvaran.
Illyan mu se namršti, ali ga ipak vrlo pažljivo položi natrag u krevet.
"U redu je", Miles zahriplje liječniku. "U redu je. Bio sam samo... samo..." Uznemiren baš i nije bio najprikladniji izraz; na trenutak se osjećao kao da mu je eksplodirao sam vrh glave, "... ma, nema veze." Osjetio se užasno nesigurno. Illyan, kojeg poznaje cijeli život, za kojeg je smatrao da mu bezuvjetno vjeruje, jer zašto bi ga slao na tolike, tako udaljene i samostalne zadatke...
Bio je ponosan na povjerenje koje je imao još kao mladi časnik, s tako malo izravnog nadzora prilikom svojih tajnih operacija... Je li njegova dosadašnja karijera uopće bila očajnički potrebna služba carstvu, ili je to bio samo trik kojim bi se opasno i nespretno Vor mladunče prestalo plesti tamo gdje mu nije mjesto? Vojnici igračke... ne, to nije imalo smisla. Pronevjeritelj. Ružne li riječi. Tako temeljit udarac njegovoj časti i domišljatosti; kao da on nije znao otkud potječu carski fondovi ili po kojoj cijeni.
Mračni se bijes pretopio u mračnu depresiju. Boljelo ga je srce. Osjećao se uprljano. Je li Illyan mogao — IIlyan! — stvarno pomisliti, čak i u jednom hipotetičkom trenutku...
Da, Illyan je mogao. Illyan ne bi bio ovdje, ne bi ovo činio da nije bio istinski zabrinut kako se optužbe mogu pokazati ispravnim. U očaju, Miles se uhvati kako tiho plače. Proklete droge.
Illyan je buljio u njega s priličnim nemirom. "Na ovaj ili onaj način, Miles, ja sutra moram braniti tvoje troškove — jer to su troškovi mojeg odjela." "Radije bih na vojni sud."
Illyanove se usne stanje. "Vratit ću se kasnije. Kada se naspavaš. Možda ćeš tada biti pribraniji."
6
Liječnik se oko njega uzvrti, uvali mu još jednu vražju drogu, pa ode. Bezvoljno, Miles okrene lice prema zidu; ne da bi spavao, već da bi se prisjećao.
PLANINE KOROTE
''The Mountains of Mourning'' 1989.
Miles je čuo ženu kako jeca dok se uspinjao uz brežuljak dolazeći s dugog jezera. Nije
se bio obrisao nakon plivanja, jer jutro je već obećavalo treperavu vrućinu. Jezerska mu je
hladna voda kapala s kose niz gola prsa i leđa, i — što ga je malo više živciralo — ispod
izlizanih kupaćih gaćica po nogama. Proteze na nogama greble su mu vlažnu kožu dok je
žurio uz jedva vidljiv puteljak vojnički ubrzanim korakom. Stopala su mu šljapkala u
starim mokrim cipelama. Kad je postao svjestan glasova, on znatiželjno uspori.
Glas stražara na prednjem ulazu bijaše uzrujan i pun nelagode. "Nisam ja nikakav
gospar. Hajde, ustaj, ženo. Idi natrag u selo i prijavi to okružnome sudu."
"Kažem vam, upravo dolazim odande!" Žena je i dalje klečala kad je Miles izišao iz
grmlja i zastao, pogledom obuhvativši zaravan s druge strane asfaltirane ceste. "Sudac se
neće vratiti još tjednima i tjednima. Četiri sam dana hodala da bih došla ovamo. Imam
samo malo novaca..." U njenu se glasu izdigne očajnička nada, a kralježnica joj se savije
pa izravna dok je posizala u džep suknje, a potom pružila skupljene dlanove prema
stražaru. "Marka i dvadeset penija, to je sve što imam, ali—"
Pogled ozlojeđenog stražara padne na Milesa i on se naglo uspravi, kao da se bojao
da bi Miles mogao posumnjati da ga je tako mizerna svota dovela u iskušenje.
"Nestani, ženo!" obrecne se on.
Miles podigne jednu obrvu i odšepa preko ceste do glavnog ulaza. "O čemu se radi,
kaplaru?" upita on ležerno.
Stražarski kaplar bio je dio posuđenih snaga Carske službe sigurnosti, odjeven u
zelenu odoru visoka ovratnika, oznaku Barrayaranske Službe. Bilo mu je neudobno i
znojio se pod jarkim jutarnjim svjetlom ovog južnog okruga, ali Miles je bio siguran da bi
se kaplar prije živ skuhao nego otkopčao ovratnik na dužnosti. Naglasak mu nije bio
lokalni, bijaše to gradski tip iz glavnoga grada gdje se više-manje učinkovita birokracija
bavila problemima poput ovoga što je sad klečao pred njim.
7
Žena pak bijaše lokalna i više nego lokalna — na njoj kao da je pisalo da je iz neke
zabiti. Bila je mlađa no što je njen izmučeni glas isprva sugerirao. Visoka, grozničavo
zajapurena od plača, s oštrom plavom kosom što joj je visjela preko lasičje uskog lica i
izbuljenih sivih očiju. Okupana, nahranjena, odmorna, sretna i samouvjerena možda bi
bila gotovo privlačna, ali sad je bila daleko od toga, unatoč svojoj nevjerojatnoj figuri.
Vitka ali bujnih grudi — ne, ispravi se Miles kad je prešao cestu i približio se ulazu.
Gornji dio njena korzeta bijaše sav umrljan osušenim mlijekom, premda nigdje nije bilo
bebe. Samo privremeno bujnih grudi. Njena iznošena haljina bijaše od tvornički tkanog
platna ali ručno sašivena, gruba i jednostavna. Stopala joj bijahu bosa, s debelim
žuljevima, raspucana i bolna.
"Nema problema," uvjeravao je stražar Milesa. "Odlazi," prosikće on ženi. Ona skoči
s koljena i ukočeno sjedne.
"Pozvat ću svog narednika," stražar ju je oprezno promatrao, "i narediti neka je
maknu."
"Pričekaj malo," reče Miles.
Sjedeći prekriženih nogu, ona podigne pogled prema Milesu, očito nesigurna
predstavlja li on tračak nade ili ne. Njegova odjeća, ono malo što je imao na sebi, nije joj
davalo nikakvu predodžbu tko bi on mogao biti. Ostatak njega se savršeno dobro vidio.
On prkosno digne bradu i blijedo se nasmiješi. Prevelika glava, prekratak vrat, leđa
zadebljana iskrivljenom kralježnicom, iskrivljene noge s kostima koje su previše put bile
slomljene, a čije su sjajne kromirane proteze privlačile poglede. On s dosadom pričeka da
njena ruka opiše znak za zaštitu od zlih mutacija, ali samo se trznula i stisnula prste u
šaku.
"Moram vidjeti gospara Grofa," reče ona, obraćajući se točki negdje između Milesa i
stražara. "To je moje pravo. Moj tata, on je umro u službi. To je moje pravo."
"Premijer Grof Vorkosigan," reče stražar ukočeno, "odmara se na svom imanju. Da
nije na odmoru bio bi u Vorbarr Sultani." Stražar je izgledao kao da bi on najradije bio u
Vorbarr Sultani.
Žena iskoristi stanku. "Vi ste samo gradski čovjek. On je moj grof. Moje pravo."
"Zašto želite vidjeti Grofa Vorkosigana?" upita Miles strpljivo.
"Umorstvo," zareži djevojka/žena. Stražar se lagano zgrči. "Želim prijaviti
umorstvo."
"Ne biste li ga prvo trebali prijaviti svom seoskom zastupniku?" upita Miles, uz
pokret rukom koji je trebao primiriti stražara.
8
"Jesam. Neće učiniti ništa." Gnjev i frustracija učine joj glas raspuklim. "On kaže da
je sve gotovo. Ne želi zapisati moje optužbe, kaže da su to gluposti. Kaže da bi to samo
donijelo neprilike svima nama. Nije me briga! Želim pravicu!"
Miles se zamišljeno namršti, odmjeravajući ženu. Detalji su se slagali, podržavali
priču o njenom identitetu, slagali se u čvrst premda nepotpun osjećaj autentične istine
koji je možda promakao profesionalno paranoičnom stražaru. "Istina, kaplaru," reče
Miles. "Ona ima pravo tužbe, prvo okružnome sudu a potom grofu. A okružni se sudac
neće vratiti još dva tjedna."
Ovaj dio rodnog okruga Grofa Vorkosigana imao je samo jednog prezaposlenog
okružnog suca, čiji je krug djelovanja obuhvaćao i Vorkosigan Surleau, ali samo jedan
dan u mjesecu. S obzirom da je u doba kad je njegovo gospodstvo bilo kod kuće područje
Premijerova imanja vrvilo pripadnicima Carske službe osiguranja, a bilo je pomno
nadgledano čak i kad njega nije bilo na imanju, izazivači nevolja sa svojim su nevoljama
odlazili negdje drugdje.
"Skeniraj je i pusti je unutra," reče Miles. "Na moju odgovornost."
Stražar bijaše jedan od najboljih iz Službe, izučen da traži asasine i u vlastitoj sjenci.
Sad je izgledao sablaznuto; on se obrati Milesu tihim glasom:
"Gospodine, kad bih svakome seoskome luđaku dopustio da lunja po imanju koliko
mu volja-"
"Ja ću je povesti. Idem tim putem."
Stražar bespomoćno slegne ramenima, ali ne odgovori salutiranjem — Miles
definitivno nije bio u uniformi. Stražar izvuče skener iz korica za pojasom i počne
skenirati ženu, izvodeći pravu predstavu od toga. Miles se zapita ne bi li mu palo na
pamet da je svuče i pomno pretraži rukama da nema prepreke u obliku Milesove
nazočnosti. Kad je stražar završio s demonstracijom svoje budnosti, savjesnosti i
lojalnosti, on pritisne dlan o bravu na ulazu, ubaci podatke — uključujući sken mrežnice
ženina oka — u kompjuterski monitor, pa se odmakne u stranu i zauzme pozu
naglašenog paradnog stava 'voljno'. Miles se naceri na neizrečeni komentar, pa uhvati
izmučenu ženu za lakat i povede je kroz kapiju i uz vijugavi prilaz.
Ona se izmakne njegovu dodiru čim joj se ukazala prilika, ali još uvijek se uspijevala
suzdržati od praznovjernih gesti, svejedno ga pogledavajući s čudnom i gladnom
znatiželjom. Nekoć bi takva otvorena gadljiva fasciniranost neobičnošću njegova tijela
natjerala Milesa da zaškrguće zubima: sad je bio u stanju podnijeti je, čak se pritom i
malo zabavljajući — ali taj je osjećaj još uvijek bio trunčicu obojen gorčinom. Naučit će,
svi oni. Naučit će.
9
"Služiš li Grofu Vorkosiganu, mali čovječe?" upita ona oprezno.
Miles razmisli o tome na trenutak. "Da," odgovori joj napokon. Na koncu konca,
njegov odgovor bijaše istinit na svim razinama značenja osim na onoj na koju je ona
mislila. On se odupre iskušenju da joj kaže da je dvorska luda. Sudeći po njezinu izgledu,
njene su muke ipak bile veće od njegovih.
Bilo je očito da ona sama nije baš posve vjerovala u svoje pravo, unatoč njenoj
tvrdoglavoj odlučnosti pred stražarem, jer kako su se uspinjali bliže njenom cilju
otvorena joj je panika činila lice još izmučenijim i blijeđim, gotovo bolesnim. "Kako—
kako se razgovara s njim?" gotovo se gušila riječima. "Trebam li se nakloniti...?" Ona baci
brz pogled na svoju haljinu, kao da je tek sad po prvi put svjesna svoje prljavštine i znoja i
bijede.
Miles se suzdrži od Klekni i kucni triput čelom o pod prije no što progovoriš, tako
postupa svo osoblje, i umjesto toga reče: "Samo stoj uspravno i govori istinu. Pokušaj biti
jasna. On će preuzeti dalje. Nije baš," Milesova se usta trznuše, "da nema u tome
iskustva."
Ona proguta slinu.
Prije stotinu godina je ljetno imanje Vorkosiganovih bilo sklop stražarskih baraka,
dio tvrđave oko velikog zamka na brežuljku iznad Vorkosigan Surleaua. Zamak sad
bijaše izgorjela ruševina, a barake već odavno pretvorene u udobno nisko kameno zdanje,
modernizirano i re-modernizirano, s umjetnički uređenim okolišem prepunim šarenog
cvijeća. Uski su streličarski otvori prošireni u velike ostakljene prozore s pogledom na
jezero, a s krova se uzdizala antena kom-veze. Nova stražarska baraka bijaše skrivena
među drvećem niže niz padinu, ali ova nije imala streličarske otvore.
Kako su se Miles i nepoznata žena približili vratima, tako iz kuće iziđe muškarac u
smeđe-i-srebrnoj odori Grofovih osobnih slugu. Bijaše to onaj novi čovjek, kako li se
zove? Pym, tako je.
"Gdje je gospar Grof?" upita ga Miles.
"U gornjem paviljonu, doručkuje s gospom." Pym baci brz pogled prema ženi,
ostajući i dalje u stavu uljudnog i upitnog čekanja.
"Ah. Pa, ova je žena hodala četiri dana kako bi pristupila sa svojom molbom pred
okružni sud. Sud nije ovdje, ali Grof jest, pa bi ona sad željela preskočiti posrednika i
produžiti ravno do vrha. Sviđa mi se njen stil. Odvedite je gore, hoćete li?"
"Za vrijeme doručka?" reče Pym.
10
Miles nakrivi glavu i pogleda ženu. "Jesi li doručkovala?"
Ona nijemo odmahne glavom.
"Tako sam i mislio." Miles okrene ruke s dlanovima prema gore, prebacujući ženu —-
simbolički — na slugina leđa. "Sad, da."
"Moj tata, on je poginuo u službi," ponovi žena jedva čujno. "To je moje pravo." Činilo
se da je ta fraza trebala u jednakoj mjeri uvjeriti i nju samu, a ne samo ostale.
Premda nije bio rođen ovdje na brežuljku, Pym ipak bijaše čovjek iz okruga. "Jest,
doista," uzdahne on i bez daljnjeg otezanja pokaže joj neka ga slijedi. Njene se oči raširiše
i ona krene za njim, dobacivši nervozan pogled preko ramena prema Milesu. "Mali
čovječe...?"
"Samo stoj uspravno," dovikne joj on.
Gledao je kako zamiče za ugao kuće, a onda se naceri i odskakuće prema glavnim
vratima, preskačući dvije stube odjednom.
Nakon brijanja i hladnog tuša Miles se odijevao u svojoj sobi koja je gledala na
jezero. Odijevao se s pomnom pažnjom, jednako pomno kao što je to bio učinio na
ceremonijalu Akademije i Carskoj inspekciji prije dva dana. Čisto rublje, krem košulja
dugih rukava, tamno zelene hlače s crtom na vanjskoj strani nogavice. Zelena tunika
visokog ovratnika krojena njemu po mjeri. Novi svijetloplavi plastični pot-poručnički
pravokutnici precizno pričvršćeni na ovratnik, koji su ga tako neudobno bockali u bradu.
On otkopča proteze s nogu i navuče savršeno ulaštene visoke čizme, pa s donjim dijelom
pidžame, koji je prije odlaska na plivanje bio tako nehajno odbacio na pod, obriše
trunčice prašine s njih.
Ispravi se i provjeri svoj odraz u zrcalu. Njegova se tamna kosa još nije ni počela
oporavljati od onog zadnjeg šišanja prije promocije. Blijedo lice oštrih crta, ne previše
podočnjaka pod sivim očima koje ne bijahu previše podbule i zakrvavljene — nažalost,
radi ograničenja svog tijela morao je prestati slaviti prije no što si nanese previše štete.
U njegovoj su glavi još uvijek stiha vrili odjeci kasnoga slavlja, izvijajući mu krajeve
usana u osmijeh. Sad je napokon krenuo naprijed, ruka mu je bila čvrsto stisnuta oko
najniže prečke najviših ljestava na Barrayaru, same Carske službe. U Službi se nikome
nije gledalo kroz prste, čak ni sinovima starih Vora. Tamo dobiješ što si zaslužio.
Njegova su braća po službi to znala, premda bi neki civili možda posumnjali. Napokon se
našao u položaju gdje se mogao dokazati pred svim nevjernicima. Gore i naprijed i ne
gledaj dolje, ne gledaj preko ramena.
Samo još jedan posljednji pogled unatrag.
11
Jednako pomno kao što se bio odijevao, tako je sad prikupljao sve predmete potrebne
za ono što je naumio. Bijele platnene pravokutnike koji su označavali njegov bivši rang
kadeta Akademije. Rukom pisana — i kupljena posebno za ovu prigodu — preslika
njegova imenovanja na dužnost u Barrayaranskoj Carskoj Službi. Kopija njegovog
školskog dosjea u kojoj bijahu upisane sve njegove ocjene, pohvale (i ukori) tijekom
trogodišnjeg školovanja na Akademiji. Nema smisla biti išta drugo no posve iskren u
onome što je naumio. U ormariću u prizemlju pronašao je bakreni kotlić s tronožnim
stalkom i plastičnu vrećicu punu vrlo suhe kore od borovnice. Kemijske štapiće za
potpalu.
Pa kroz vrata i niz brežuljak. Puteljak se račvao, desni je odvojak vodio prema
paviljonu, a lijevi prema području ograđenom niskim zidićem. Miles uđe kroz kapiju u
ograđeni dio.
"Dobro jutro, ludi preci," dovikne, a onda suspregne svoj smisao za humor. Možda i
jesu bili ludi, ali toj je izjavi nedostajalo poštovanje koje se priliči ovakvoj prigodi.
Prolazio je između grobova i oko njih sve dok nije došao do onoga kojega je tražio, a
onda klekne i postavi bakreni kotlić na tronožni stalak, cijelo vrijeme pjevušeći bez riječi.
Spomenik bijaše jednostavan: General Grof Piotr Pierre Vorkosigan, plus datumi. Da su
pokušali nabrojiti sva njegova dostignuća i sve počasti koje je dobio, morali bi sve to
urezati mikro-pismom.
On ubaci u kotlić koru, vrlo skupe papire, odrezani uvojak svoje kose (od zadnjeg
šišanja). I sve to zapali, pa sjedne na pete, gledajući kako gori, ljuljajući se naprijed
natrag. U svojoj je glavi tijekom godina bio odigrao tisuću verzija ovog trenutka, verzija
koje su išle od sumornih javnih govora s glazbom u pozadini do toga kako pleše gol na
starčevu grobu. Na koncu se ipak odlučio za privatnu i tradicionalnu ceremoniju. Samo
između njih dvojice. "Pa, Djede," zaprede na koncu. "I tako, eto nas ipak ovdje.
Zadovoljan?"
Sav kaos protekle promocije, svi ludi napori u zadnje tri godine, sva bol, sve je to
kulminiralo u ovome trenutku; ali grob nije progovorio, nije rekao: Bravo, sad možeš
prestati. Pepeo u kotliću nije sročio nikakvu poruku, nije bilo vizija u dimu što je lelujao.
Izgorjelo je prebrzo. Vjerojatno nije bilo dovoljno stvari u kotliću.
On ustane, otre prašinu s koljena, u tišini, pod svjetlom sunca. Što je bio očekivao?
Pljesak? Zašto je uopće bio ovdje, radi konačne analize? Je li plesao onako kako je mrtvi
starac svirao — koga je njegova Služba zapravo služila? Djeda? Sebe? Blijedog Cara
Gregora? Koga briga? "Pa, starče," prošapće, a onda zaurla: "JESI LI NAPOKON
ZADOVOLJAN?" Zvuk je odjekivao s kamena.
12
Iza njega netko pročisti grlo, a Miles se okrene poput mačke uhvaćene na djelu, dok
"Ne, gosparu." Ton njegova glasa bijaše pomalo prkosan.
"Ni vama, Pyme?"
"Ne... posve, gosparu." Pymov pogled i nišan njegova omamljivača nesigurno se
okrenuše prema Harri.
"Pretpostavljam da je to zato što niti jedan od vas dvojice nije poznavao mog djeda,"
zaključi Miles. "Umro je otprilike godinu dana prije no što ste došli u službu mog oca,
Pyme. On se rodio na samome kraju Doba Izolacije, a živio je kroz sve velike promjene
56
koje je ovo stoljeće donijelo Barrayaru. Nazivali su ga posljednjim od starih Vorova, a
zapravo je bio prvi od Novih. Mijenjao se u skladu s vremenima, od taktika konjice do
letećih odreda, od mačeva do atomskog oružja, i mijenjao se uspješno. Naša sadašnja
sloboda od cetagandanske okupacije mjera je koja pokazuje uspješnost njegovih
promjena. Pri kraju svog života nazivali su ga konzervativcem samo zato što je toliko
mnogo od Barrayara prošlo pored njega — u smjeru u kojemu ga je on poveo, gurnuo,
usmjeravao cijelog svog života.
"Mijenjao se i prilagođavao a povremeno i povijao pod naletima vjetra. A onda, u
njegovoj dobi —jer moj otac je bio njegov najmlađi i jedini preživjeli sin, koji se ni sam
nije oženio sve do srednje dobi — u njegovoj dobi dogodio sam mu se ja. I opet se morao
promijeniti. A nije mogao.
"Molio je moju majku neka abortira — nakon što su više-manje znali kakva će biti
oštećenja na fetusu. Pet godina nakon mog rođenja nije imao kontakata s mojim
roditeljima. Nisu se viđali, razgovarali, niti komunicirali na bilo koji način. Kad je Otac
postao Regentom svi su mislili da smo se preselili u Carsku Rezidenciju zato što je
priželjkivao prijestolje, a zapravo je bilo zato što nam je moj djed Grof uskratio
gostoprimstvo Kuće Vorkosiganovih. Nisu li obiteljske razmirice zabavne? Krvavi čirevi
su nasljedna stvar u mojoj obitelji, izazivamo ih jedni u drugima." Miles opet ode do
prozora. Ah, da. Dolazi.
"Pomirenje je išlo postepeno — kad je postalo jasno da drugih sinova neće biti,"
nastavi Miles. "Ništa dramatično. Pomoglo je kad su me medicinari osposobili za
hodanje. Bilo je važno da budem dobar u svemu. A najvažnije od svega, nikad nisam
dopustio da me vidi kako odustajem."
Nitko se nije usudio prekinuti ovaj gosparski monolog, ali sudeći po izrazima na
nekoliko lica nije im bilo previše jasno kamo vodi. S obzirom da je polovica razloga za taj
monolog ionako bila ubijanje vremena, Miles se nije previše uzbuđivao oko toga. Na
trijemu odjeknuše koraci. Pym se tiho postavi uz vrata.
"Dr. Dea," reče Miles, gledajući kroz prozor, "biste li bili tako ljubazni da ubrizgate
pentu prvoj osobi koja prođe kroz vrata, čim uđe?"
"Nećete čekati dobrovoljca, gosparu?"
"Ne ovaj put."
Vrata se otvoriše i dr. Dea zakorači naprijed, podigne ruku. Hiposprej zašišti. Mama
Mattulich se okrene prema Dei, a haljina zašušti oko njenih potkoljenica prošaranih
venama. Ona sikne: "Usuđujete se...!" Ruka joj se podigne kao da će ga udariti, ali se
57
zaustavi na pola pokreta, a dr. Dea se izmakne. Izgubila je ravnotežu; ona posrne.
Zastupnik Karal je uhvati za ruku i pridrži.
"Usuđujete se!" zaurla opet, pa se okrene prema Dei i ostalim svjedocima: Mami
Csurik, Mami Karal, Lemu, Harri, Pymu. Ramena joj se opustiše, a onda je droga počela
djelovati i ona ostane stajati s budalastim smiješkom koji se borio s očajem za prevlast
na njenu licu.
Osmijeh gotovo da je izazvao mučninu u Milesovu želucu, ali bijaše to osmijeh koji
mu je trebao. "Posjednite je, Dr Dea, Zastupniče Karal."
Oni je povedoše do stolice na kojoj je maloprije bio sjedio Lem. Očajnički se borila
protiv djelovanja droge; bljeskovi otpora pretapali su se u letargično prepuštanje.
Postepeno je popuštanje prevladalo i ona sjedne u stolicu, bespomoćno se cerekajući.
Miles kradomice pogleda Harru. Stajala je blijeda i tiha, posve zatvorena u sebe.
Još nekoliko godina nakon pomirenja Milesa nikad nisu ostavljali samoga s Djedom
bez tjelohranitelja. Narednik Bothari je nosio Grofovu livreju, ali bio je lojalan samo
Milesu; jedini čovjek dovoljno opasan — neki su govorili dovoljno lud — da se suprotstavi
samom velikom Generalu. Nije potrebno naglašavati koji je ometeni incident natjerao
Milesove roditelje da narednika Botharija smatraju potrebnom mjerom opreza. Neka
Generalova neokaljana reputacija sad posluži — Milesu. Neka bude onako kako njemu
odgovara. Milesove su oči sjale.
Lem spusti glavu. "Da sam znao — da sam pretpostavljao — ne bih je bio ostavio
samu, gosparu. Mislio sam — Harrina će se majka pobrinuti za nju. Nisam mogao znati
— nisam mislio—"
Harra nije gledala u njega. Harra nije gledala ni u šta.
"Da završimo s ovim," uzdahne Miles. Još jednom, on zatraži službene svjedoke od
okupljenih, te upozori ostale neka ne prekidaju ispitivanje, jer prekidi zbunjuju ispitanike.
On ovlaži usne i okrene se Mami Mattulich.
Opet, počne sa standardnim neutralnim pitanjima, ime, datum rođenja, imena
roditelja, činjenicama koje je lako provjeriti. Mama Mattulich bijaše tvrđi orah no Lem, a
njeni odgovori nevoljki i tihi. Miles se s teškoćom suzdržavao. Unatoč varljivom dojmu
lakoće, ispitivanje pod pentom zahtijeva vještinu i stručnost, a pogotovu strpljenje.
Došao je predaleko da bi sad sve stavio na kocku. Postepeno je temu pitanja dovodio do
prvih kritičnih točaka.
"Jeste li bili nazočni pri Raininu rođenju?"
58
Njen glas bijaše dubok i lelujav, snen. "Rodila se u noći. Lem, on je otišao po babicu
Jean. Njen je sin trebao doći po mene ali opet je zaspao. Stigla sam tek ujutro a onda je
već bilo prekasno. Svi su već vidjeli."
"Vidjeli što?"
"Mačju usnu, prljavu mutaciju. Čudovišta u nama. Treba ih iskorijeniti. Ružne
čovječuljke." Ovo posljednje, shvati Miles, bijaše namijenjeno njemu. Njena se pažnja
hipnotički zalijepila za njega. "Mutanti rađaju mutante, razmnožavaju se brže,
prevladaju... vidjela sam vas kako gledate djevojke. Želite čistim djevijkama napraviti
mutantske bebe, sve nas zagaditi..."
Vrijeme da je se skrene na glavnu temu. "Jeste li ikad poslije bili sami s djetetom?"
"Ne, Jean se nije micala. Jean me zna, znala je što sam željela. To se nje ne tiče. I
Harra je uvijek bila tamo. Harra ne smije znati. Harra ne smije... zašto bi se ona trebala
tako lako izvući? Otrov mora da je u njoj. Morao je doći od njenog oca, spavala sam
samo s njenim ocem i sve su bili krive osim jedne."
Miles trepne. "Što je bilo krivo?" On vidje kako se Karalove usne stisnuše u crtu.
Zastupnik uhvati Milesov pogled i zagleda se u stopala. Lem, usana razdvojenih u
pomnom slušanju, i ostatak publike slušali su s nemirom. Harra se nije ni pomakla.
"Sve moje bebe," reče Mama Mattulich.
Harrine se oči raširiše a pogled postane oštar.
"Zar Harra nije vaše jedino dijete?" upita Miles. Morao se truditi da mu glas zvuči
hladnokrvno, smireno; želio je urlati. Želio je otići odavde...
"Ne, naravno da nije. Ona je moje jedino čisto dijete, tako sam mislila, ali otrov mora
da je bio skriven u njoj. Kad se rodila čista, klekla sam i zahvalila Bogu, napokon jedno
čisto, nakon toliko mnogo njih, nakon toliko mnogo boli... mislila sam da je mojoj kazni
napokon došao kraj. Bila je tako lijepa beba, mislila sam da je napokon kraj. Ali mora da
je ipak bila mutantica, prikrivena, pokvarena, podla..."
"Koliko," Miles se gotovo gušio riječima, "ste djece imali?"
"Četiri, prije Harre."
"I ubili ste sve njih?" Zastupnik Karal, primijeti Miles, kimne svojim stopalima.
"Ne!" reče Mama Mattulich. "Dvoje je bilo mrtvorođeno, prvo i ono deformirano. Ono
s previše prstiju i ono s kvrgavom glavom, njih sam maknula. Maknula. Moja majka,
59
stajala je nada mnom da vidi hoću li to dobro napraviti. Harra, ja sam Harru toga
poštedjela. Učinila sam to umjesto nje."
"Znači niste ubili samo jedno novorođenče, već troje njih?" reče Miles ukočeno.
Mlađi svjedoci u sobi, Karalovi sinovi u Lemova braća, izgledali su užasnuto. Oni stariji,
vršnjaci Mame Mattulich, koji su zacijelo prolazili kroz sve te događaje s njom, izgledali
su ukočeni od straha, dijeleći njenu sramotu. Da, svi su oni znali.
"Ubila?" reče Mama Mattulich. "Ne! Maknula sam ih. Morala sam. Morala sam
učiniti što je pravo." Njena se brada ponosno uzdigne, a onda padne. "Ubila sam svoje
bebe, da bih zadovoljila... da bih zadovoljila... ne znam koga. A sad me nazivate
ubojicom? Prokleti bili! Od kakve mi je koristi vaša pravda sad? Trebala mi je tad — gdje
ste bili tad?" Iznenada, ona zaplače, ali već slijedećeg trena nastavi bijesnjeti. "Ako su
moji morali umrijeti, moraju i njeni! Zašto bi ona bila toga pošteđena? Razmazila sam
je... učinila sam najbolje što sam mogla, najbolje, nije pošteno..."
Penta se nije mogla nositi s ovim... ne, ipak djeluje, zaključi Miles, ali njene emocije
bijahu prejake. Povećanje doze moglo bi iznivelirati njene osjećaje, uz rizik respiratornih
smetnji, ali ne bi rezultiralo ništa potpunijim priznanjem. Milesova je utroba drhtala;
nadao se da je to uspio sakriti pred drugima. Sad mora završiti.
"Zašto ste Raini slomili vrat umjesto da joj prerežete grkljan, kao što je uobičajeno?"
"Harra, ona ne smije znati," reče Mama Mattulich. "Jadno dijete. Mora izgledati kao
da je umrla u snu..."
Miles pogleda Lema, Zastupnika Karala. "Čini se da je priličan broj ostalih dijelio
vaše mišljenje da Harra ne smije znati."
"Ja nisam želio da optužba dođe iz mojih usta," ponovi Lem odlučno.
"Želio sam je poštedjeti duple boli, gospodaru," reče Karal. "Prošla je već tako
mnogo..."
Miles pogleda Harru. "Mislim da je svi vi potcjenjujete. Vaša pretjerana blagost
vrijeđa njenu inteligenciju i njenu volju. Ona dolazi iz čvrste loze."
Harra udahne, susprežući drhtanje. Kratko kimne Milesu, kao da želi reći Hvala ti,
mali čovječe. On joj uzvrati jednakim pokretom glave, Da, razumijem.
"Nisam siguran gdje leži pravda u ovome slučaju," reče Miles, "ali zaklinjem vam se,
dani prikrivanja zločina su završeni. Dosta je tajnih zločina u noći. Svanulo je. A kad smo
već kod zločina u noći," on se opet okrene Mami Mattulich, "jeste li vi prošle noći
pokušali prerezati vrat mome konju?"
60
"Jesam pokušala," reče Mama Mattulich, sad nešto smirenija, "ali stalno se
propinjao."
"Zašto konja?" Miles nije mogao skriti nerazumijevanje u glasu.
"Nisam mogla do vas," reče Mama Mattulich jednostavno.
Miles protrlja čelo. "Retroaktivni infanticid?" promrmlja on.
"Vi," reče Mama Mattulich, a gađenje koje je osjećala probilo se čak i kroz umjetnu
blagost pente, "vi ste najgori. Sve što sam prošla, sav taj jad i patnju, a na koncu se
pojavljujete vi. Mutant koji gospodari svima nama, sva pravila promijenjena, svi mi
izdani slabošću izvanplanetarke. Vi... sve to što sam prošla činite uzaludnim. Mrzim vas.
Prljavi mutante..."
Miles duboko udahne i ogleda se po sobi. Tišina i nepomičnost. "Vjerujem," reče on,
"da ovime završava moja istraga u ovome slučaju."
Tajna Rainine smrti bijaše riješena.
Nažalost, problem pravde i dalje ga je čekao.
Miles odluči otići u šetnju.
Na jutarnjem svjetlu groblje — premda tek malo više od obične čistine u šumi —
bijaše mirno i prekrasno. Riječica je neumorno žuborila zelenim sjenkama i
zasljepljujućim odbljescima. Blagi povjetarac što je raznio zadnje ostatke noćne magle
šaputao je u krošnjama, a sićušna stvorenja kratkog životnog vijeka, koja su svi na
Barrayaru osim biologa nazivali zrikavcima, pjevala su i zrikala u mjestimičnom
lokalnom grmlju.
"Pa, Raina," uzdahne Miles, "što ću sad?" Pym je ostao na rubu čistine, dajući Milesu
malo privatnosti. "U redu je," uvjeravao je Miles mali grob, "Pym me već jednom uhvatio
kako pričam s mrtvima. Možda i misli da sam lud, ali predobro je odgojen da bi to rekao."
Zapravo, Pym nije djelovao nimalo sretno, niti dobro. Miles se osjeti pomalo krivim
što ga je dovukao ovamo umjesto da ga pusti da se malo odmori, ali tako mu je očajnički
trebalo malo vremena daleko od svih. Pyma nisu mučile samo posljedice Ninnyjeva
udarca. Šutio je sve otkad je Miles dobio priznanje Mame Mattulich. Miles nije bio
iznenađen takvim njegovim držanjem. Pym je bio određen za krvnika njihovom
imaginarnom brđaninu — sad, očigledno da ga je žrtva u obliku lude bake natjerala da se
zamisli. Ali poslušat će svaku zapovijed koju dobije, Miles nije sumnjao u to.
Hodajući čistinom razmišljao je o neobičnostima Barrayaranskog zakona, gledajući
riječicu i svjetlo, povremeno preokrenuvši kakav kamen vrhom čizme. Osnovni princip
61
bijaše jasan; procjena situacije važnija od pisanog slova, istina od tehnikalija. U
slučajevima bez presedana presude se donose po nahođenju službene osobe. A ta
službena osoba bijaše on sam. Nije se mogao skriti iza pisanih pravila, iza riječi zakon
kaže kao da je zakon živo biće sa stvarnim Glasom. Jedini glas bijaše njegov vlastiti.
A tko bi išta dobio smrću te napola lude žene? Harra?
Već je sam ovaj slučaj zadao smrtnu ranu odnosu majke i kćeri, Miles im je to vidio u
očima, ali Harra definitivno nije imala želje za matricidom. Milesu bijaše drago da je
tako — bilo bi prilično gadno da sad još ona krene zahtijavati krvavu osvetu. Očita
pravda bila bi jadno mala nagrada za Harrinu hrabrost i prijavljivanje zločina. Raina?
Ah. To bijaše još teže.
"Najradije bih ti tu staru vješticu položio pred noge, mala damo," promrmlja joj
Miles. "Je li to tvoja želja? Je li to tvoja volja? Što bi željela?"
Koja bi presuda odjekivala uzduž i poprijeko Dendariijskih planina? Bi li zaista
trebao žrtvovati ove ljude u svrhu neke više političke izjave, bez obzira na sve? Ili se ne bi
trebao zamarati nikakvim višim ciljevima, već jednostavno donijeti presudu koja bi
služila samo onima koji su izravno uključeni u ovo? On podigne kamen i svom ga
snagom zavitla u riječicu.
Kad se okrenuo ugleda Zastupnika Karala na rubu groblja. Karal kimne u znak
pozdrava i oprezno mu priđe.
"Dakle, gospodaru," reče Karal.
"Da," reče Miles.
"Jeste li donijeli kakvu odluku?"
"Ne baš." Milesov pogled lutao je naokolo. "Bilo što manje od smrtne kazne čini se...
neadekvatnim, a ipak... ne vidim kome bi njezina smrt donijela išta dobra."
"Ni ja. Zato i jesam već na samome početku zauzeo onakav stav."
"Ne..." reče Miles polako, "ne, bili ste u krivu. Kao prvo, time ste gotovo osudili Lema
Csurika na smrt. U jednom sam trenutku bio vrlo blizu da za njim pošaljem naoružanu
potjeru. Drugo, sve ovo gotovo je uništilo brak njega i Harre. Istina je bolja. Malo bolja.
Barem nije fatalna pogreška. Mora postojati nešto što mogu učiniti s tom istinom."
"Isprva nisam znao što da očekujem od vas," prizna Karal.
Miles odmahne glavom. "Namjeravao sam mijenjati stvari. Sad... više ne znam."
Karalovo se čelo nabora. "Ali — mijenjamo se."
62
"Ne dovoljno. Ne dovoljno brzo."
"Vi ste još mladi, zato ne vidite koliko i kako brzo. Pogledajte razliku između Harre i
njene majke. Bože — pogledajte razliku između Mame Mattulich i njezine majke. Ono je
bila žena-čudovište." Zastupnik Karal se strese. "Sjećam je se. A ipak, u svoje vrijeme nije
bila ništa neobično. Mislim da ne biste mogli zaustaviti promjene čak i da to želite.
Istoga trena kad dobijemo satelitsku kom-vezu prošlosti je odzvonilo. Čim klinci vide
budućnost — svoju budućnost — poludjet će za njom. Već i sad je jaz između njih i
starijih poput Mame Mattulich ogroman. I stari to znaju, nemojte misliti da ne znaju.
Što mislite zašto dosad nismo nabavili makar malu satelitsku jedinicu? Nije stvar samo u
troškovima — starci se očajnički bore protiv te ideje, Nazivaju to korupcijom planeta, a
zapravo se boje budućnosti."
"Još uvijek ima toliko toga što valja učiniti."
"Oh, da. Mi smo očajni ljudi, istina. Ali imamo nadu. Mislim da ne shvaćate koliko
mnogo ste učinili ovdje samo svojim dolaskom."
"Nisam učinio ništa," reče Miles gorko. "Većinom sam sjedio radeći ništa. A sad,
kunem se, završit ću radeći još više toga ništa. A onda ću otići kući. Prokletstvo!"
Zastupnik Karal napući usne, pogleda u svoja stopala, pa prema planinama. "Svake
sekunde radite nešto za nas, gospodaru. Zar mislite da ste nevidljivi?"
Miles se nasmiješi vučjim osmijehom. "Oh, Karale, ja sam cijela zabavljačka trupa u
jednom čovjeku, o da. Ja sam cijela parada."
"Baš tako. Običnim ljudima trebaju neobični primjeri. Zato da bi si mogli reći: pa,
ako on može to, onda ja zasigurno mogu ovo. Bez izlika."
"Je, znam tu igru. Igram je cijeli svoj život."
"Ja mislim," reče Karal, "da vas Barrayar treba. Treba vas da nastavite biti ono što
jeste."
"Barrayar će me progutati ako mu uspije."
"Da," reče Karal, pogleda uperenog negdje prema obzorju, "hoće. Ali na kraju
proguta sve nas, zar ne? Vi ćete nadživjeti ove starce."
"Ili nas proguta već na početku," Miles pokaže na grob. "Nemojte meni govoriti koga
ću nadživjeti. Recite Raini."
Karalova se ramena objesiše. "Istina. Istina je. Donesite svoju presudu, gospodaru. Ja
ću vas podržati."
63
Miles ih je sve okupio u Karalovu dvorištu, a trijem mu sad bijaše govornica.
Unutrašnjost kolibe bila bi previše skučena i prevruća za sve ove ljude, zagušljiva do
ekstrema uz popodnevo sunce, premda su ovdje vani morali žmirkati pod jarkim
svjetlom. Svi su već bili ovdje, svi koje je uspio skupiti: Karal, njegova žena i sinovi, svi
Csurikovi, većina staraca s prošlovečernjeg okupljanja, muškarci, žene, djeca. Harra je
sjela po strani. Lem je stalno pokušavao zadržati njenu ruku u svojoj, premda bijaše očito
da ona ne želi taj dodir — lecnula se svaki put kad bi je dotaknuo. Mama Mattulich
sjedila je pored Milesa, tiha i namrštena, a pored njene stolice stajali su Pym i zamjenik
Alex, koji je izgledao kao da se osjeća strašno nelagodno u svemu ovome i kao da
očajnićki želi biti negdje drugdje.
Miles podigne bradu, oslonivši glavu na uštirkani ovratnik svoje odore. Uniforme
Carske Službe koju je zaslužio. Znaju li ovi ljudi da ju je zaslužio, ili svi misle da je to dar
koji je dobio od svog oca Grofa, nepotizam na djelu? Koga je briga što misle! On je znao.
On ustane pred svojim ljudima i čvrsto se uhvati za ogradu.
"Završio sam istragu slučaja koji je Grofovu Okružnom Sudu prijavila Harra Csurik
— umorstvo njene kćeri Raine. Uzimajući u obzir činjenice, svjedoke i priznanje,
proglašavam Maru Mattulich krivom za umorstvo. Ne samo da je slomila djetetu vrat,
već je nakon toga pokušala zamaskirati to nedjelo i prikazati smrt kao prirodnu, čime je
svog zeta, Lema Csurika, dovela u smrtnu opasnost stavivši ga u položaj prvooptuženika.
S obzirom na bespomoćnost žrtve, okrutnost metode i kukavičke sebičnosti pokušaja
prikrivanja izvršenog zlodjela i prebacivanja optužbe na drugu odobu, ne mogu naći
nikakve olakotne okolnosti.
"Dodatno, Mara Mattulich je priznala i dva prijašnja infanticida, izvršena prije
dvadesetak godina — umorstvo dvoje svoje djece. Te će podatke Zastupnik Karal
službeno objaviti u svakome kutku doline Silvy, sve dok ne budu poznate svakom njenom
stanovniku."
Mogao je osjetiti kako mu pogled Mame Mattulich svrdla leđa. Da, nastavi me
mrziti, starice. Još ću te ja pokopati, a ti to dobro znaš. On proguta slinu i nastavi, s
formalnošću jezika kao nekom vrsti štita pred sobom.
"Za ovaj stravičan zločin jedina primjerena kazna jest smrt. Pa takvu kaznu i
dosuđujem Mami Mattulich. Ali — s obzirom na njenu dob i blisko srodstvo s drugom
najteže oštećenom strankom u ovome slučaju, Harrom Csurik, uzimam pravo da
odgodim izvršavanje smrtne kazne. Na neodređeno vrijeme." Krajičkom oka Miles vidje
kako Pym ispušta uzdah olakšanja, vrlo pažljivo i kradomice. Harra je prolazila prstima
kroz svoje šiške boje slame i napeto slušala.
64
"Ali pred zakonom će biti kao da je mrtva. Sva njena imovina, čak i odjeća koju ima
na sebi, sad pripada njenoj kćeri Harri, kojoj dajem pravo da s tom imovinom raspolaže
kako želi. Mama Mattulich ne smije posjedovati nikakva dobra, ne smije sklapati
poslovne dogovore, žaliti se sudu ili pisati ikakve oporuke. Ne smije napustiti dolinu Silvy
bez Harrina dopuštenja. Harri dajem vlast nad njom kakvu ima roditelj nad djetetom. U
Harrinoj nenazočnosti ta se moć predaje Zastupniku Karalu kao njenom zamjeniku.
Mara Mattulich bit će pod stalnim nadzorom kako ne bi ozlijedila još neko dijete.
"Nadalje, umrijet će bez obreda, bez prinošenja žrtve. Nitko, ni Harra niti itko drugi,
ne smije prinijeti nikakvu žrtvu kad osuđena napokon umre. Kao što je on ubila svoju
budućnost, tako će njena budućnost njezinoj duši donijeti samo smrt. Umrijet će onako
kako umiru oni koji nemaju djece — ne ostavivši za sobom nikakva sjećanja."
Kroz gomilu pred Milesom prođe tih uzdah. Po prvi put i Mara Mattulich pogne
glavu.
Neki će, Miles je to znao, sve ovo smatrati samo spiritualno simboličkim. Drugi će to
držati doslovno smrtonosnim, ovisno o snazi njihove vjere — oni koji mutaciju drže
grijehom koji treba nasilno iskorijeniti. Ali čak su i oni manje praznovjerni shvatili bit
kazne.
Tako.
Miles se okrene Mami Mattulich i spusti glas. "Odsad nadalje svaki dah koji udahneš
dan ti je mojom milošću. Svaki zalogaj koji pojedeš, Harrino je dobročinstvo. Milost i
dobročinstvo — koje ti nisi znala pokazati — omogućit će ti život. Mrtva ženo."
"I to mi je neka milost. Mutantni gosparčiću." Njeno režanje bijaše tiho, umorno,
potučeno.
"Shvaćaš bit," reče on kroza zube, a onda joj se duboko nakloni, ironično, pa joj
okrene leđa. "Ja sam Glas Grofa Vorkosigana. Ovime završava moj Govor."
Kasnije, Miles se sastao s Harrom i Lemom u Karalovoj kolibi.
"Imam prijedlog za vas." Miles prekine svoje nervozno koračanje po prostoriji i stane
pred njih. "Osjećajte se slobodnim da je odbijete, ili razmislite malo. Znam da ste oboje
jako umorni." Kao i svi mi. Je li doista u dolini bio tek dan i pol? Činilo mu se kao cijelo
stoljeće. Glava ga je boljela od umora. I Harrine oči bijahu crvene. "Prvo, znaš li čitati i
pisati?"
"Malo," prizna Harra. "Učio nas je Zastupnik Karal i Mama Lannier."
65
"Pa, dovoljno. Ne bi, znači, počinjala posve slijepa. Ovako — prije nekoliko godina u
Hassadaru je osnovana učiteljska škola. Još uvijek nije jako velika, ali i to je početak.
Postoje stipendije. Mogu ti srediti jednu, Harra, ako pristaneš živjeti u Hassadaru
tijekom tri godine intenzivnog studija."
"Ja!" reče Harra. "Ne mogu ja u školu! Ja jedva da znam... išta!"
"Znanje je ono s čim odlaziš iz škole, a ne s čim dolaziš. Gledaj, oni znaju kakvo je
stanje u ovome okrugu. Ima mnogo tečajeva. Istina, morala bi raditi mnogo napornije od
ostalih da nadoknadiš zaostatke i sustigneš gradske učenike. Ali znam da imaš hrabrosti
i znam da imaš volju. Ostatak je jednostavan — zaletavaš se glavom u zid opet i opet i
opet sve dok ne padne. Okej, završiš s krvavim čelom, pa što? Ti to možeš, kunem ti se da
možeš."
Lem je sjedio pored nje, izgledajući zabrinuto. Opet je uhvati za ruku. "Tri godine?"
reče on slabašnim glasom. "Da je nema tri godine?"
"Stipendija nije velika," reče Miles. "Ali, kako razumijem, ti se, Leme, razumiješ u
drvodjeljstvo. Trenutno je pola Hassadara u fazi izgradnje. Mislim da će Hassadar biti
slijedeći Vorkosigan Vashnoi. Siguran sam da bi mogao pronaći posao. S tvojom plaćom i
stipendijom mogli biste preživjeti."
Lemovo se lice prvo opusti od olakšanja, a onda opet poprimi zabrinut izraz. "Ali oni
tamo koriste moderna oruđa — kompjutere — robote..."
"Da. Ali nisu se svi oni rodili sa znanjem kako se ta oruđa koriste. Ako oni mogu
naučiti, možeš i ti. Povrh toga, bogataši skupo plaćaju ručnu izradu, unikatne primjerke,
ako su dobre kvalitete. Već vidim kako bi mogao početi, a to je najteže. Kasnije ćeš s
lakoćom naučiti sve."
"Otići iz doline Silvy..." reče Harra glasom punim nevjerice.
"Samo zato da bi se jednog dana vratila ovamo. Mogu poslati ovamo jednu satelitsku
jedinicu s portabl-napajanjem koje bi trajalo godinu dana. Netko bi morao jednom
godišnje doći iz Vorkosigan Surleaua i zamijeniti prazno punim, ali to nije problem.
Cijela ta stvar ne bi koštala više od, recimo, novog lakoletača." Poput onog sjajnog
crvenog u izlogu izložbenog salona u Vorbarr Sultani, kojega je Miles priželjkivao kao
dar za diplomu, što je napomenuo i roditeljima. Kreditni bon — dar — već leži u gornjoj
ladici komode u njegovoj sobi. "Nije to veliki projekt — kao što bi bilo postavljanje
satelitske veze za cijelu dolinu. Holovid bi primao edukativne satelitske emisije iz
glavnoga grada — postavimo to u neku veliku prostoriju, dodamo nekoliko tuceta
portabl-terminala za klince i eto ti instant-škole. Školovanje bi bilo obvezno za svu djecu,
za to bi se pobrinuo Zastupnik Karal — premda sam siguran da bi ih jedva uspijevali
66
maknuti iz škole jednom kad stigne holovid. Mislio sam...ah..." Miles pročisti grlo, "mislio
sam da bi je mogli nazvati Osnovnom Školom Raine Csurik."
"Oh," reče Harra i po prvi put tog strašnog dana zaplače. Lem je nespretno potapše
po ruci a ona mu napokon uzvrati stiskom.
"Mogu ovamo poslati i nekog nizinca kao učitelja," reče Miles. "Na određeno vrijeme,
dok se ti ne vratiš. Ali on ili ona neće shvaćati dolinu Silvy ovako kao ti. Ne bi razumjeli
zašto. Ti — ti već znaš. Ti već znaš ono što se ne može naučiti u školama u nizini."
Harra obriše oči i podigne pogled — ne daleko — prema njemu. "Vi ste išli na Carsku
Akademiju."
"Jesam." Brada mu se uzdigne.
"Onda ja," reče ona drhtavim glasom, "mogu svladati... Hassadarsku Visoku
Učiteljsku Školu." Riječi su joj isprva izišle nespretno. Isprva. "U svakom slučaju —
pokušat ću, gosparu."
"Kladim se na tebe," reče Miles. "Na vas oboje. Samo... ah," osmijeh mu preleti preko
usana i brzo nestane, "stoj uspravno i govori istinu, ha?"
Harra trepne, shvativši. U odgovor, i njenim licem bljesne polu-osmijeh i jednako se
brzo izgubi. "Hoću. Mali čovječe."
Slijedećeg je jutra Ninny odletio kući, zajedno s Pymom, u teretnoj letjelici, kao i dr.
Dea i njegova nemeza od kobile. Miles i novi privremeni tjelohranitelj, koji je bio doletio
istom tom teretnom letjelicom iz Vorkosigan Surleaua, krenuli su natrag na konjima. Pa,
pomisli Miles, ionako je bio planirao otići na logorovanje u planine s rođakom Ivanom
tijekom dopusta. Njegov livrejirani pratitelj bijaše lakonski veteran Esterhazy, koga je
Miles poznavao gotovo cijeli svoj život; izvrsno društvo za nekoga tko nije raspoložen za
razgovor — Miles je gotovo mogao zaboraviti da je tjelohranitelj uopće s njim. Miles se
zapita je li Esterhazy bio slučajan izbor, ili je u pitanju ipak Grofova milost. Esterhazy je
znao s konjima.
Noć su proveli ulogoreni pored rijeke ruža. Miles je odšetao uz dolinu obasjanu
večernjim svjetlom, tragajući za krajem ružičnjaka; doista, nekoliko kilometara dalje
grmovi su postajali rijeđi i manje neprohodni. Miles otrgne jedan pupoljak, provjeri da ga
Esterhazy kojim slučajem ne gleda, a onda znatiželjno zagrize. Očito, on i njegov konj
imaju različite ukuse. Otrgnuti pupoljci vjerojatno ne bi preživjeli put do doma — Ninny
će se morati zadovoljiti zrnjem zobi.
Miles je gledao kako se večernje sjenke uzdižu uz stražnju stranu paninskog lanca,
visokog i ogromnog u daljini. Kako su male te planine izgledale iz svemira! Mali nabori
67
na licu kugle koju je mogao pokriti rukom. Koje je od toga iluzija: daljina ili blizina?
Daljina, odluči Miles. Daljina je prokleta laž. Zna li to njegov otac? Miles je dvojio da zna.
On razmotri svoj nagon da sav svoj novac — čak i onaj kreditni bon za lakoletač —
baci na te planine, da napusti sve i ode učiti djecu, da otvori besplatnu kliniku, da postavi
satelitske kom-veze, ili sve to odjednom. Ali dolina Silvy bijaše samo jedna u gomili
takvih zajednica zakopanih duboko u ovim planinama, jedna od nekoliko tisuća
raštrkanih po cijelom Barrayaru. Porezi iscijeđeni iz ovoga okruga pomagali su održavati
baš onu elitnu vojnu školu u kojoj je potrošio... koliko njihovog novca? Koliko bi im sad
trebao dati da im se oduži? I on sam sad bijaše jedan od slugu ovoga planeta.
Što ti je Bog namijenio, tvrdila je Milesova majka, može se zaključiti po talentima
koje ti je dao. Akademske je počasti Miles zaradio čistim napornim radom. Ali ratne igre,
nadmudrivanje protivnika, biti uvijek jedan korak ispred — što je bilo neophodno, istina,
jer on si nije mogao priuštiti pogreške — ratne igre bile su nečastiva radost. Ovdje, ne
tako davno, rat nije bio igra. Možda će jednom opet biti tako. Ono što si učinio najbolje je
upravo ono što se od tebe tražilo. Činilo se da se Bog i Car slažu barem u tome, ako već u
ničem drugom.
Miles je dao svoju časničku prisegu Caru prije manje od dva tjedna, napuhan od
ponosa na svoja dostignuća. U tajnome kutku svoga uma zamišljao je sebe kako se drži
te prisege kroz paklene bitke, kroz mučenja, što već ne, čak i onda kad se s Ivanom
cinički šalio na račun arhaičnih mačeva i vrste ljudi koji su inzistirali na njihoovu
nošenju.
Ali u tami suptilnijih iskušenja, onih koja bole bez herojstva kao utjehe, Car više neće
biti simbol Barrayara u njegovu srcu.
Mir s tobom, mala damo, uputi on svoje misli Raini. Pridobila si ovog jadnog
izobličenog modernog viteza, koji sad nosi tvoje boje na rukavu. Ali i ovaj svijet u kojem
smo rođeni je jadan i izobličen, svijet koji nas odbacuje bez milosti i bez pitanja. Ali
barem neću samo jurišati na vjetrenjače u tvoje ime — ne, poslat ću projektile na te
vrteće prokletinje i raznijeti ih do neba...
Sad je znao koga služi. I zašto ne može odustati. I zašto ne smije biti neuspjeha.
68
DVA
"Osjećaš li se bolje?" oprezno upita Illyan. "Ponešto", odgovori Miles pažljivo, pa pričeka. O da, sada je u čekanju mogao nadmašiti Illyana. Šef sigurnosti primakne stolac i smjesti se uz Milesov ležaj, promotri ga i napući usne. "Moje... isprike, barune Vorkosigan, što sam posumnjao u vaše riječi." "Duguješ mi bar to", složi se Miles. "Da. Ali bez obzira", Illyan se namršti s neodobravanjem. "Pitam se, Miles, jesi li ikada shvatio u kolikoj je mjeri, u ulozi sina svog oca, nužno ne samo biti pošten, nego se takvim i doimati." "Kao sinu mog oca — ne", reče glatko Miles. Illyan nehotice puhne. "Ha. Možda i ne." Zabubnja prstima. "Bilo kako bilo, grof Vorvolk je iskopao dvije nedosljednosti u izvještaju tvojih tajnih plaćeničkih operacija. Suluda prekoračenja troškova pojavljuju se vezana za najjednostavnije zadatke kao što je prijevoz osoblja. Ja shvaćam da te Dagoola sredila, ali što je bilo prvi put?"
"Što prvi put?"
"Ponovno proučavaju što si to pokupio u Jacksonovu Skrovištu. Njihova je teorija da su te tvoja početna, uspješno zatajena muljanja navela da zagrizeš veći zalogaj na Dagooli."
"Ali to je bilo prije gotovo dvije godine!" prosvjedovao je Miles.
"Oni kopaju", složi se Illyan. "Analiziraju u detalje. Žele te javno prikucati na zid, ako je to ikako moguće. A ja, kao i prije, pokušavam konfiscirati njihov čekić. Prokletstvo." Doda uzrujano: "Nemoj me tako gledati. U ovom svemu nema ničeg osobnog. Da si sin bilo koga drugoga, slučaja uopće ne bi ni bilo, to znaju i oni. Revizija financijskih previda nedodirljivih Vor gnjavatora nije moja ideja o dobroj zabavi. Moja je jedina nada da ću ga izmoriti i tako natjerati da se povuče. Zato slušam."
Miles uzdahne. "Gospodine, vama sam na raspolaganju kao i uvijek. Što želite znati?"
"Objasni račun za opremu koju ste pokupili u Jacksonovu Skrovištu."
"Mislio sam da je sve obuhvaćeno u mojem izvještaju koji sam tada predao." Miles se pokušao prisjetiti. "Obuhvaćeno da. Ali objašnjeno, ne." "Ostavili smo pola tovara vrhunskog naoružanja na doku Fell Stanice. Da to nismo učinili, ti bi sad bio kraći za jednog znanstvenika, jedan brod i svog podređenog."
"Da?" reče Illyan. Prekriživši prste zavalio se u stolac. "A zašto?"
"Ah...to je duga priča. Komplicirana, znate." Nenamjerno, Miles se nasmiješi prisjećajući se. "Može li to još uvijek ostati samo između vas i mene?" Illyan nakrivi glavu. "U redu..."
69
LABIRINT
"Labyrinth", 1989
Zamišljeno promatrajući sliku kugle što je sjajila iznad vid-ploče, Miles prekriži ruke
na prsima i zatomi gađenje. Planet Jacksonova Cjelina, svjetlucav, bogat, korumpiran ...
Jacksonijanci su tvrdili da je njihova korumpiranost u potpunosti uvezena — kad bi
galaktika bila spremna za vrline platiti koliko za mane, to bi mjesto bilo hodočasničko
svetište. Milesu se to činilo poput rasprave o tome što je superiorno: crvi ili trulo meso
kojim se hrane. Ipak, da Jacksonova Cjelina ne postoji, galaktika bi je vjerojatno morala
izumiti. Njeni susjedi mogu hiniti užas, ali sigurno ne bi dopustili da takvo mjesto postoji
kad im ne bi predstavljala potajno korisno preplitanje sa sub-privredom.
Svejedno, planet je odisao određenom živošću. Ne onakvom kao prije stoljeće ili dva,
zasigurno, u vremenima kad je bio baza otmičara, ali njegove su nemilosrdne kriminalne
bande sazrele u monopole sindikata, strukturirane i ozbiljne gotovo poput malih vlada.
Neka vrst aristokracije. Naravno. Miles se pitao koliko dugo će se glavne Kuće još moći
odupirati polako nadolazećoj plimi integriteta.
Kuća Dyne, detergentno bankarstvo — operite svoj novac na Jacksonovoj Cjelini.
Kuća Fell, trgovina oružjem bez postavljanja pitanja. Kuća Bharaputra, ilegalna
genetika. Još gore, Kuća Ryoval, čiji je moto "Utjelovljeni snovi", nedvojbeno najprokletiji
— Miles je taj pridjev uporabio u doslovnom značenju — svodnici u povijesti. Kuća
Hargrayes, galaktički preprodavači ukradene robe, izvještačeno uglađeni posrednici pri
raznim transakcijama — mora im se priznati jedno: taoci razmijenjeni putem njihovih
ureda većinom su se vraćali živi. I tucet sličnih sindikata, povezanih na razne i
promjenjive načine.
Čak i nama ste korisni. Miles takne kontrole i slike nestane. Usna mu se iskrivi u
potisnutom gađenju i on pozove na zaslon prikaz inventara oružja kako bi još jednom
provjerio svoj popis za nabavu. Suptilna promjena vibracija broda govorila mu je da
usklađuju orbite — brza krstarica Ariel pristat će u Postaju Fell za manje od sat
vremena.
Njegova je konzola baš izbacivala disk s podacima o narudžbama oružja kad se
oglasio zvučni signal s vrata kajite, a potom i kontraalt preko komunikatora: "Admirale
Naismith?"
"Uđi." On izvadi disk i zavali se unatrag.
70
Kapetan Thorne ušeta unutra uz prijateljsko salutiranje. "Pristajemo za otprilike
trideset minuta, gospodine."
"Hvala ti, Bel."
Bel Thorne, zapovjednik Ariela, bijaše betanski hermafrodit, muškarac/žena
potomak davnog genetsko-socijalnog eksperimenta, po Milesovu mišljenju jednako
bizarnog kao i bilo što drugo što — prema pričanjima — za novac rade kirurzi Kuće
Ryoval oslobođeni svake etike. Hermafroditizam, propali betanski ekstremni pokušaj
postizanja ravnopravnosti, nije se ukorijenio, a nesretni potomci njegovih idejnih
začetnika ostali su manjina na hiper-tolerantnoj Koloniji Beta. Osim nekoliko lutalaca
poput Bela. Kao plaćenički časnik Thorne bijaše savjestan, lojalan i agresivan, i Milesu se
sviđao/sviđala/sviđalo — Betanci su za hermafrodite uvelike koristili zamjenicu srednjeg
roda. Ipak...
Miles je odavde mogao namirisati Belov cvjetni parfem. Bel je danas naglašavao
žensku stranu, kao i zadnjih pet dana ovoga putovanja. Obično bi se držao neutralne
sredine ili čak više muške strane; meka smeđa kosa i golobrado, kao isklesano lice u
kontrastu sa sivo-bijelom dendarijskom vojnom odorom, sigurne kretnje i opaki smisao
za humor. Milesa je sve više brinulo što se Bel u njegovoj prisutnosti smekšava.
Okrećući se holovidnoj ploči svoje kompjuterske konzole Miles opet pozove prikaz
planeta kojemu su se približavali. Izdaleka je Jacksonova Cjelina izgledala dovoljno
skromno; bregovita, prilično hladna — naseljeno područje oko ekvatora ima tek
umjerenu klimu — na holo-vidnom prikazu obrubljena čipkastom shematskom mrežom
raznobojnih satelitskih putanji, orbitalnih transfer-postaja i službeno dopuštenih
prilaznih vektora.
"Jesi li ikad prije bio ovdje, Bel?"
"Jednom, kao poručnik u floti Admirala Osera," reče plaćenik. "Kuća Fell je otada
dobila novog baruna. Njihovo oružje još uvijek ima dobru reputaciju, sve dok znaš što
kupuješ. Drži se dalje od rasprodaje neutronskih ručnih granata."
"Ha. Za ljude s jakim izbačajem. Ne boj se, neutronske ručne granate nisu na
popisu." On pruži disk s podacima Belu.
Bel se nagne nad naslon Milesove stolice kako bi mogao uzeti disk. "Da dam posadi
slobodno dok čekamo da barunove sluge utovare teret? A što je s tobom? Pored dokova je
nekad bio hostel s bazenom, saunom, dobrom hranom..." Bel spusti glas. "Mogao bih
rezervirati sobu za dvoje."
"Mislio sam podijeliti jednodnevne propusnice." Miles pročisti grlo.
71
"Ja jesam žena, znaš," istakne Bel šaptom.
"Između ostaloga."
"Tako si beznadno monoseksualan, Miles."
"Žao mi je." On nespretno potapša ruku koja se nekako našla na njegovu ramenu.
Bel uzdahne i uspravi se. "Mnogima je žao."
I Miles uzdahne. Možda bi svoje odbijanje mogao učiniti više empatskim — ovo je
tek otprilike sedmi put da se potakla ova tema između njega i Bel. Dosad je to već postala
neka vrst rutine, gotovo — ali ne posve — šale. Betancu se mora priznati da ima mnogo
optimizma — ili tuposti... ili, doda Miles pošteno, iskrenih osjećaja. Kad bi se sad
okrenuo, znao je, vjerojatno bi u hermafroditovim očima zatekao duboku osamljenost,
onu koja mu se nikad ne očituje na usnama. Nije se okrenuo.
A tko je on da sudi drugome, sumorno pomisli Miles, on kome vlastito tijelo donosi
tako malo radosti? Što je Bela, zdravog, normalne visine i držanja, pa makar i s
neobičnim rasporedom genitalija, tako privlačilo malom polu-izludjelom polu-bogalju?
On spusti pogled na sivu odoru dendarijskih časnika koju je imao na sebi. Uniformu koju
je zaradio. Ako već ne možeš biti visok dva metra, budi pametan dva metra. Doduše,
njegov mu razum dosad nije uspio dati rješenje problema s Thorneom.
"Jesi li ikad razmišljao o tome da se vratiš na Betu i potražiš nekog od svojih?" upita
Miles ozbiljno.
Thorne slegne ramenima. "Predosadno. Zato sam i otišao. Tamo je tako sigurno,
tako usko..."
"Ali je krasno mjesto za podizanje djece." Jedan se kut Milesovih usana izvio prema
gore.
Thorne se naceri. "Ti kužiš. Ti si gotovo savršeni Betanac, znaš? Gotovo. Imaš
naglasak, interne fore..."
Miles se mrvicu ukoči. "Gdje sam pogriješio?"
Thorne dotakne Milesov obraz; Miles se lecne.
"Refleksi," reče Thorne.
"Ah."
"Neću te odati."
72
"Znam."
Bel se opet nagne prema njemu. "Mogao bih ti izgladiti tu jedinu preostalu
neravninu..."
"Pusti sad to," reče Miles, pomalo zajapuren. "Čeka nas misija."
"Nabava," reče Thorne prijekorno.
"To nije misija," reče Miles. "To je samo krinka."
"Ha!" Thorne se ispravi. "Napokon."
"Napokon?"
"Ne treba biti genij. Došli smo kupiti oružje, ali umjesto da uzmeš brod s najvećim
prostorom za teret ti si odabrao Ariel — najbrži u floti. Nema ubitačnije i dosadnije
rutine od nabave, ali umjesto da pošalješ savršeno kompetentnog lučkog kapetana ti
osobno nadgledaš cijelu stvar."
"Doista želim stupiti u kontakt s novim Barunom Fellom," reče Miles blago. "Kuća
Fell je najveći dobavljač oružja s ove strane Kolonije Beta, a mnogo je manje izbirljiva kad
se radi o kupcima. Ako mi se svidi kvaliteta početne kupovine, oni bi mogli postati stalni
dobavljači."
"Četvrtina Fellovih oružja je betanske proizvodnje, samo s nabijenom maržom," reče
Thorne. "I opet — ha!"
"A dok smo ovdje," nastavi Miles, "predstavit će nam se određeni sredovječni čovjek i
pristupiti Dendarijskim Plaćenicima kao medicinski tehničar. U tom se trenutku
poništavaju propusnice i dopuštenja za izlazak, završavamo s utovarom tereta što je brže
moguće i odlazimo."
Thorne se zadovoljno naceri. "Pokupit ćemo nekoga. Vrlo dobro. Pretpostavljam da
ćemo za to biti jako dobro plaćeni?"
"Jako. Ako na odredište stigne živ. Čovjek je vrhunski istraživač genetičar iz
laboratorija Kuće Bharaputra. Planetarna mu je vlada ponudila azil i zaštitu pred dugim
rukama moćnog Baruna Luigija Bharaputre. Očekuje se da će njegov uskoro bivši
poslodavac biti vrlo uzrujan nakon otkaza bez najave. Plaćeni smo da ga novim
gospodarima izručimo živog i... ah, bez nasilnog izvlačenja tajni njegova poslovanja.
"S obzirom na činjenicu da bi Kuća Bharaputra vjerojatno mogla dvaput kupiti i
prodati Dendarijske Plaćenike samo novcem iz kasice-prasice, radije bih da ne moramo
imati posla s uvjerivačima Baruna Luigija. Pa ćemo glumiti nevine papke. Pa, mi nismo
73
učinili ništa drugo nego unajmili prokletog medicinskog tehničara, gospodine. I bit ćemo
strašno uzrujani kad on dezertira ubrzo nakon susreta s ostatkom flote na Escobaru."
"Zvuči mi dobro," prizna Thorne. "Jednostavno."
"Mislim da jest," uzdahne Miles s nadom. Na koncu konca, zašto se bar jednom
stvari ne bi odvijale po planu?
Trgovački uredi i izložbeni prostor za smrtonosnu robu Kuće Fell bili su smješteni
nedaleko dokova i većina manjih mušterija Kuće Fell nikad nije ulazila dublje u Postaju
Fell. Ali nedugo nakon što su Miles i Thorne predali svoju narudžbu — otprilike toliko
koliko je trebalo da se provjeri njihova kreditna sposobnost — pojavio se puzavac u
zelenoj svili Kuće Fell i u ruku Admirala Naismitha ugurao pozivnicu na prijem u
Barunovim osobnim odajama.
Četiri sata kasnije, pružajući propusnicu Barunovom majordomu na zatvorenom
ulazu u postajni privatni sektor, Miles je pogledom provjeravao svoj i Thorneov izgled.
Dendarijska svečana uniforma sastojala se od sive baršunaste tunike sa srebrnim
pucetima na ramenima i bijelim obrubom, odgovarajućih sivih hlača s bijelom crtom sa
strane i sivih čizama od sintet-antilopa — možda mrvicu otrcano? Pa, nije je on
dizajnirao, on ju je samo naslijedio.
Interfejs privatnog sektora bijaše vrlo zanimljiv. Milesov je pogled obuhvatio sve
detalje dok ih je majordomo skenirao za slučaj da su došli naoružani. Sustav za
održavanje života — zapravo svi sustavi — radili su nezavisno od ostatka postaje. Cijelo
to područje moglo se ne samo hermetički zatvoriti, već i posve odvojiti. Gotovo kao da se
radi o brodu a ne o postaji — motori i naoružanje tu su negdje u blizini, Miles bijaše
siguran u to, premda bi krenuti u potragu za njima vjerojatno bilo opasno po život.
Majordomo ih uvede unutra, zastavši tek toliko da ih najavi putem svog ručnog
komunikatora:
"Admiral Miles Naismith, zapovjednik, Dendarijska Slobodna Plaćenička Flota.
Kapetan Bel Thorne, zapovjednik brze krstarice Ariel, Dendarijska Slobodna Plaćenička
Flota."
Miles se pitao tko sluša na drugoj strani komunikatora.
Odaja za prijem bijaše velika i graciozno uređena, sa svjetlucavim lebdećim
stubištima i podijima koji su stvarali odvojene privatne oaze a da pritom nisu uništavali
dojam otvorenog prostora. Na svakom izlazu (a Miles ih je nabrojio šest) stajao je
krupan stražar odjeven u zeleno koji je svim silama pokušavao izgledati poput sluge, ali
bez mnogo uspjeha. Cijeli jedan zid bijaše proziran, s pogledom (koji je izazivao
74
vrtoglavicu) na užurbane dokove Postaje Fell i blistavi rub Jacksonove Cjeline koji je
presijecao zvjezdano obzorje. Grupa elegantnih žena odjevenih u zelene svilene sarije tiho
se kretala među gostima nudeći hranu i piće.
Sivi baršun, zaključi Miles nakon samo jednog pogleda na ostale goste, definitivno
nije najsretniji izbor odjeće. On i Bel dobro su se uklapali u boju zidova. Malobrojni ostali
privilegirani kupci bijahu odjeveni u raznovrsnu odjeću u skladu s modom njihovih
planeta. Oprezna rulja, razbijena u male grupice koje su se čvrsto držale zajedno, bez
ikakvog kontakta s ostalima. Činilo se da gerilci ne razgovaraju s plaćenicima, niti
šverceri s revolucionarima; Gnostički Sveci, naravno, razgovaraju samo s Jedinim Pravim
Bogom... i možda s Barunom Fellom.
"Tulum i pol," reče Bel. "Jednom sam otišao na izložbu kućnih ljubimaca koja je
imala jednaku ovakvu atmosferu. Vrhunac uzbuđenja bilo je kad se nečiji taucetanski
gušter oslobodio i pojeo pobjednika iz pseće skupine."
"Pst," Miles se naceri krajičkom usana. "Ovo je posao."
Žena u zelenom sariju tiho se nakloni pred njima i ponudi ih hranom s pladnja.
Thorne upitno podigne obrvu — hoćemo li...?
"Zašto ne?" promrmlja Miles. "Ionako ćemo na koncu sve to platiti. Sumnjam da
barun truje svoje mušterije, to nije dobro za posao. A ovdje posao caruje. Laissezfaire
kapitalizam koji je prešao sve granice." Izabrao je ružičasti zalogaj u obliku lotusa i
misteriozno zamagljeno piće. Thorne učini isto. Pokazalo se da je ružičasti lotus zapravo
neka vrst sirove ribe. Meso mu je škripalo pod zubima. Miles ga svejedno proguta. Piće
bijaše jako i alkoholno i nakon prvog gutljaja kojim je stjerao lotus niz grlo Miles ga sa
žaljenjem ostavi na prvoj ravnoj površini na koju je naišao. Njegovo sitno tijelo odbijalo je
baviti se alkoholom, a on nije imao nimalo želje s Barunom se suočiti polu-komatozan ili
nekontrolirano hihotav. Metabolički sretniji Thorne svoju je čašu zadržao.
Odnekud počne dopirati čudesna glazba, bogata zamršenost harmonija. Miles nije
mogao odrediti o kojem se instrumentu — instrumentima, zacijelo — radi. On i Thorne
razmijeniše poglede, pa se uputiše prema izvoru zvuka. Glazbenicu su pronašli pored
spiralnog stubišta, pred pozadinom od postaje, planeta i zvijezda. Milesove se oči
raširiše. Kirurzi Kuće Ryoval ovaj put su zasigurno otišli predaleko...
Sitne dekorativne obojene iskrice definirale su kuglasto polje velikog mjehura s
bestežinskim stanjem. U njemu je lebdjela žena. Dok je svirala njene su ruke boje
bjelokosti blistale u kontrastu sa zelenom svilom njene odjeće. Sve četiri njene ruke... Na
sebi je imala lepršavu jaknu nalik kimonu stegnutu pojasom i odgovarajuće kratke
hlačice iz kojih je provirivao drugi par ruku tamo gdje bi joj trebale biti noge. Kosa joj
75
bijaše kratka i meka i crna poput ebanovine. Oči zatvorene, a na njenu je licu lebdio izraz
kakav imaju anđeli, visok i udaljen i zastrašujuć.
Njen je čudan instrument bio fiksiran ispred nje: plosnati okvir od uglačanog drveta
sa zapanjujućom zbrkom razapetih žica. Žena je nevjerojatnom brzinom udarala po
žicama s četiri mala batića presvučena pustom, a pritom joj se gornji par ruku kretao u
kontri s donjim. Glazba se razlijevala poput slapa.
"Blagi Bože," reče Thorne, "pa to je kvadri."
"To je što?"
"Kvadri. Daleko je od kuće."
"Ona nije — nije lokalni proizvod?"
"Ni slučajno."
"Sad mi je lakše. Bar mislim. Odakle dovraga onda dolazi?"
"Prije nekih dvjesto godina — otprilike u vrijeme kad su izmislili hermafrodite,"
Thorneovim licem preleti čudan izraz, "došlo je do pravog procvata genetskih
eksperimenata na ljudima, kao posljedica razvoja praktičnog materničnog replikatora.
Ubrzo nakon toga doneseni su zakoni koji to zabranjuju, ali u međuvremenu je nekome
palo na um kako bi mogli stvoriti rasu stvorenja koja bi obitavala u bestežinskom stanju.
Onda se pojavila umjetna gravitacija i posao je propao. Kvadriji su pobjegli — njihovi su
potomci završili negdje Bogu iza leđa, daleko iza Zemlje — gledano s naše strane
neksusa. Priča se da se uglavnom drže po strani. Vrlo je neobično vidjeti jednu od njih s
ove strane Zemlje."
Nimalo neobičnije no što je naći betanskog hermafrodita u floti slobodnih plaćenika,
pomisli Miles. Ali glazba je zaslužila nepodijeljenu pažnju, premda se činilo da je
primijećuje tek mali dio ove paranoidne rulje. Šteta. Miles nije bio glazbenik, ali čak je i
on mogao osjetiti jačinu strasti izvedbe koja je išla dalje od puke nadarenosti,
približavajući se genijalnosti. Genij koji iščezava, zvuči protkani vremenom koji su —
poput vremena — zauvijek izvan dohvata ruke, sačuvani samo u sjećanju.
Glazba se spusti do proganjajućeg odjeka, a potom tišina. Otvoriše se plave oči
četveroruke glazbenice, a lice izgubi eteričan izraz i postane samo ljudsko, napeto i
tužno.
"Ah," uzdahne Thorne, gurne praznu čašu ispod pazuha, zaplješče pa zastane ne
želeći se isticati.
76
Što je Milesu u potpunosti odgovaralo. "Možda bi mogao porazgovarati s njom,"
predloži on.
"Misliš?" Razvedrivši se, Thorne zakorači naprijed, spusti čašu na pod i pritisne
dlanove na blistavi mjehur. Na hermafroditovu licu bljesne zanesen, umilan osmijeh.
"Ovaj..." Thornova su se prsa podizala i spuštala.
Bože dragi, Bel bez riječi? Nisam mislio da ću to doživjeti. "Pitaj je kako se zove taj
instrument na kojemu svira," ponuka ga Miles.
Četveroruka žena znatiželjno nagne glavu i graciozno dolebdi do barijere ispred
Thornea. "Da?"
"Kako se zove taj čudesan instrument?" upita Thorne.
"Dvostrani cimbal, gospo—gospodine..." njen sluga-se-obraća-gostu -glas zadrhti na
trenutak, očito ga ne želeći uvrijediti, "...časniče."
"Kapetan Bel Thorne," brzo reče Bel, osjećajući kako mu se vraća prijašnja sigurnost.
"Zapovjednik dendarijske brze krstarice Ariel. Na usluzi. Kako si dospjela ovamo?"
"Stigla sam sve do Zemlje u potrazi za poslom i Barun Fell me unajmio." Ona zabaci
glavu, kao da odbacuje neizrečenu kritiku, premda je Bel nije ni uputio.
"Ti si pravi kvadri?"
"Čuli ste za moj narod?" Njene se tamne obrve iznenađeno podigoše. "Većina ljudi na
koje ovdje naletim misli da sam proizvedena nakaza." U glasu joj se osjećao tračak
sarkazma i gorčine.
Thorne pročisti grlo. "Ja sam Betanac. U osobnom mi je interesu bilo da proučim
povijest rane genetske eksplozije." Thorne opet pročisti grlo. "Ja sam betanski
hermafrodit," reče čekajući reakciju.
K vragu. Bel nikad nije čekao reakciju, Bel je uvijek nastavljao naprijed ne dajući da
ga išta omete. Ne bih se u ovo miješao za sve blago svijeta. Miles uzmakne korak natrag,
trljajući usta kako bi prikrio cerek, dok su sve Thorneove muške karakteristike izbijale na
površinu, od glave do pete prema eteru.
Njena se glava sa zainteresirano nagne. Jedna gornja ruka dotakne barijeru nedaleko
Belova dlana. "Jeste li? Znači i vi ste genetik."
"O da. Reci mi kako ti je ime?"
"Nicol."
77
"Nicol. To je sve? Hoću reći prekrasno je."
"Moj narod ne koristi prezimena."
"Ah. I, ovaj, što radiš nakon prijema?"
U tom tenutku, nažalost, bijahu prekinuti. "Glavu gore, Kapetane," promrmlja Miles.
Thorne se istog trena uspravi, hladnokrvan i služben, prateći svojim pogledom Milesov.
Prilazio im je čovjek. Kvadri se odmakne od barijere i pogne glavu iznad sve četiri
sklopljene ruke čiji su se vršci prstiju dodirivali. I Miles poprimi neku vrst službena
uglađenog držanja.
Georish Stauber, Barun Fell, bijaše iznenađujuće star čovjek — obzirom na činjenicu
da je na ovaj položaj došao tako nedavno, pomisli Miles. Uživo je izgledao starije nego na
holovidu koji su Milesu pokazali na pripremama za ovu misiju. Barun bijaše debeo i
zovijalan, sjajne ćele obrubljene sijedim pramenovima. Izgledao je poput nečijeg djeda.
Doduše, ne Milesovog; Milesov je djed bio vitak i nalik grabežljivcu čak i u najstarijoj
dobi. A titula staroga Grofa bila je onoliko stvarna koliko takve stvari jesu, a ne samo
kurtoazna titula Sindikalnog preživjelog. Imao on vesele rumene obraze ili ne, podsjeti se
Miles, Barun Fell se do ovoga položaja uspeo preko hrpe mrtvih tjelesa.
"Admirale Naismith. Kapetane Thorne. Dobrodošli na Postaju Fell," zarogobori
Barun smiješeći se.
Miles mu uputi aristokratski naklon. Thorne učini isto, premda pomalo nespretno.
Ah. Slijedeći put mora kopirati tu nespretnost. Takvi sitni detalji daju vjerodostojnost
lažnim identitetima. Ili ih čine prozirnima.
"Jesu li se moji ljudi pobrinuli za vaše potrebe?"
"Da, hvala vam." Zasad pravi poslovan čovjek.
"Tako mi je drago da sam vas napokon upoznao," nastavi Barun. "O vama smo
mnogo čuli."
"Jeste li," reče Miles ohrabrujuće. Barunove oči bijahu na čudan način pohlepne.
Prilično srdačan prijem za malog olovnog plaćenika, ha? Ovo bijaše ipak malo
presrdačno no što bi bilo normalno čak i da se radi o velikom kupcu. Svejedno, u
Milesovu osmijehu nije se nazirala ni trunka opreza koji je osjećao. Strpljenja. Pusti neka
izazov iziđe na površinu, ne srljaj u ono što još ne možeš vidjeti. "Samo dobre stvari,
nadam se."
"Izuzetno dobre. Brzina vašeg uspjeha jednaka je tajnovitosti vašeg podrijetla."
78
Pakao, pakao, kakav je ovo mamac? Je li mu Barun želio dati do znanja da zapravo
zna pravi identitet 'Admirala Naismitha'? To bi moglo značiti iznenadne i ozbiljne
nevolje. Ne — strah je pretekao svoj uzrok. Čekaj. Zaboravi da je u ovome tijelu ikad
postojala osoba poput Poručnika Gospara Vorkosigana iz Barrayaranske Carske Službe
Sigurnosti. Ionako nije dovoljno veliko za nas obojicu, dečko. A ipak, zašto se ovaj debeli
morski pas tako dodvorno smiješi? Miles nakrivi glavu, ne odajući ništa.
"Priča o uspjehu vaše flote kod Vervaina doprla je čak i do nas ovdje. Šteta je to za
bivšeg zapovjednika."
Miles se ukoči. "Žalim smrt Admirala Osera."
Barun filozofski slegne ramenima. "Takve se stvari događaju u ovom poslu. Samo
jedan može biti zapovjednikom."
"On je mogao biti izuzetno dobar podređeni."
"Ponos je tako opasna stvar," nasmiješi se barun.
Doista. Miles se ugrize za jezik. Znači on misli da sam se ja 'pobrinuo' za Oserovu
smrt. Neka i ostane tako. Morao bi to biti tup sindikalni barun koji ne bi pronašao
nekakav profit u saznanju da je u ovoj prostoriji jedan plaćenik manje no što se to činilo,
te da su kroz Milesa Dendarijanci postali produženom rukom Barrayaranske Carske
Službe, tako tajnom da ni većina njih samih nije bila toga svjesna. Miles uzvrati
osmijehom, ne dodavši ništa.
"Strašno me zanimate," nastavi barun. "Na primjer, tu je zagonetka vaših godina. I
prethodne vojne karijere."
Da je Miles još uvijek u ruci imao piće sad bi ga bio strusio u jednom gutljaju.
Umjesto toga on grčevito ispreplete ruke za leđima. Dovraga, linije bola nisu mu dovoljno
postarale lice. Ako barun doista vidi ravno kroz kvazi-plaćenika do dvadeset-trogodišnjeg
poručnika Službe Sigurnosti... a ipak, obično mu je uspijevalo zavarati…
Barun spusti glas. "Jesu li jednako istinite i glasine o vašim betanskim tretmanima za
pomlađivanje?"
Dakle o tome se radi. Milesu se zavrti u glavi od olakšanja. "Zašto biste se vi zanimali
za takvo nešto, gosparu?" odbrblja on. "Mislio sam da je Jacksonova Cjelina kolijevka
gotovo-besmrtnosti. Kažu da ovdje ima nekih koji su već u trećem kloniranom tijelu."
"Ja nisam jedan od tih," reče barun s priličnim žaljenjem.
Miles izvije obrve u iskrenom iznenađenju. "Neka nesretna medicinska zapreka?"
upita, ubacivši uljudnu suosjećajnost u svoj glas. "Moje iskreno žaljenje, gospodine."
79
"Moglo bi se reći." Barunov smiješak imao je oštar rub. "Sama operacija
transplantacije mozga ubija određeni postotak pacijenata—"
Je, pomisli Miles, počevši sa 100% klonova čiji mozgovi odlaze u odvod da bi napravili
mjesta za...
"... drugi pak pretrpe razne vrsti trajnih oštećenja. To su rizici koje čovjek mora
preuzeti želi li nagradu."
"Ali nagrada je tako velika."
"Ali tu je i određen broj pacijenata koji se po ničemu ne razlikuju od prve grupe, a koji
na operacijskom stolu ne umru slučajno. Ako njihovi neprijatelji imaju dovoljno
suptilnosti i hrabrosti da se za to pobrinu. A ja imam brojne neprijatelje, Admirale
Naismith."
Miles napravi gestu tipa ma-nemojte-mi-reći, pa se nastavi pretvarati kao da ga sve
to strašno zanima.
"Procijenjujem da su moje sadašnje šanse da preživim transplantaciju mozga prilično
lošije od prosječnih," nastavi barun. "Pa me zanimaju alternative." On zastane,
iščekujući. „
"Oh,"reče Miles. Oh, stvarno. On se zagleda u svoje nokte, brzo razmišljajući. "Istina
je, jednom sam sudjelovao u... neovlašćenom eksperimentu. Preuranjenom, kako se
kasnije pokazalo, s kojim su prebrzo prešli s životinja na ljudske zamorce. Nije bio
uspješan."
"Ne?" reče barun. "Činite mi se dobroga zdravlja."
Miles slegne ramenima.
"Da, bilo je nekih pozitivnih učinaka na mišiće, ten, kosu. Ali moje su kosti kosti
starca, krhke." Istina. "Podložne akutnim upalama. Ima dana kad nisam u stanju hodati
bez lijekova." Opet istina, prokletstvo. "Ne očekuje se da ću dugo živjeti." Na primjer, ako
određene ovdje prisutne stranke ikad saznaju tko je 'Admiral Naismith', moj bi se
očekivani životni vijek mogao svesti na petnaestak minuta. "Pa, bojim se da vam ne mogu
preporučiti da se podvrgnete toj proceduri — osim ako niste veliki pobornik boli koji bi
uživao biti bogaljem."
Barun ga odmjeri od glave do pete. Razočaranje mu objesi uglove usana.
"Razumijem."
80
Bel Thorne, koji je dobro znao da navodni 'betanski tretman pomlađivanja' niti ne
postoji, slušao je s dobro skrivenim uživanjem i zavidno je dobro uspijevao suspregnuti
posprdni osmijeh. Blagoslovljeno budi njegovo malo crno srce.
"Ipak," reče barun, "možda je vaš... poznanik znanstvenik proteklih godina
napredovao."
"Bojim se da nije," reče Miles. "Umro je." On bespomoćno raširi ruke. "Od starosti."
"Oh." Barunova se ramena mrvicu objese.
"Ah, tu si, Fell," do njih dopre novi glas. Barun se ispravi i okrene.
Čovjek koji ga je zazvao bijaše odjeven u jednako konzervativnu odjeću, praćen tihim
slugom po kojem se jasno vidjelo da je tjelohranitelj. Sluga je na sebi imao uniformu,
crvenu svilenu tuniku visoka ovratnika i komotne crne hlače, i nije nosio oružje. Na
Postaji Fell jedino su Fellovi ljudi bili naoružani; ovo je mjesto imalo najstrožije propise o
nošenju oružja na koje je Miles ikada naišao. Ali splet žuljeva na šakama žilavog
tjelohranitelja implicirao je da mu oružje možda ni ne treba. Oči su mu svjetlucale a ruke
tek neznatno podrhtavale, odajući hiper-budnost izazvanu umjetnim pomagalima — ako
mu se tako zapovijedi mogao bi napasti i udariti zasljepljujućom brzinom i snagom
adrenalinskog ludila. Ali također će i mlad u mirovinu, metabolički obogaljen do kraja
svog kratkog života.
Čovjek kojega je čuvao također bijaše mlad —je li sin nekog velikog gospara, pitao se
Miles. Imao je dugu sjajnu crnu kosu spletenu na zamršen način, glatku
tamnomaslinastu kožu i orlovski nos. Nije mogao biti stariji od Milesove stvarne dobi, a
ipak se kretao sa zrelim samopouzdanjem.
"Ryovale," Barun Fell kimne uzvraćajući pozdrav, onako kako čovjek pozdravlja sebi
ravnoga. Još uvijek glumeći srdačnog domaćina, Fell doda: "Gospodo časnici, dopustite
mi da vam predstavim Baruna Ryovala iz Kuće Ryoval. Admiral Naismith, Kapetan
Thorne. Oni pripadaju onoj plaćeničkoj brzoj krstarici illyrikanske proizvodnje na
pristaništu, Ry, koju si jamačno primijetio."
"Bojim se da nemam tvoje oko za željezariju, Georish." Barun Ryoval im kimne na
način čovjeka koji se trudi biti uljudan prema onima koji su na društvenoj ljestvici niže od
njega. Miles mu uzvrati nespretnim naklonom.
Skrenuvši pažnju s Milesa na gotovo opipljiv način, Ryoval zakorači korak natrag s
rukama na bokovima promatrajući stanovnicu mjehura s nultom gravitacijom. "Moj
agent nije pretjerao opisujući njen šarm."
81
Fell se kiselo nasmiješi. Nicol se bila povukla — ustuknula — kad im se Ryoval
približio, i sad je lebdjela iza svog instrumenta, ugađajući ga. Pretvarajući se da ga
ugađa. Njene su oči s oprezom pogledavale Ryovala, pa se vratile cimbalu kao da ono
može postaviti nekakvu magičnu barijeru između njih.
"Možeš li joj zapovijediti neka zasvira—" počne Ryoval, ali bi prekinut signalom s
komunikatora oko zapešća. "Ispričaj me, Georish." Izgledajući pomalo uzrujano on se
napola okrene od njih i progovori u komunikator. "Ryoval. Nadam se da je ovo nešto
važno."
"Da, gosparu," odvrati tanak glasić. "Ovdje Upravnik Deem iz Prodajno-
Demonstrativnog. Imamo problem. Ono stvorenje koje nam je prodala Kuća Bharaputra
napalo je jednog kupca."
Ryovalove se usne nalik onima grčkoga kipa iskriviše u nečujnom režanju. "Rekao
sam vam da ga privežete lancima od duraluminija."
"I jesmo, gosparu. Lanci su izdržali, ali stvorenje je jednostavno iščupalo njihove
držače iz zida."
"Omamite ga."
"Jesmo."
"Onda ga primjereno kaznite kad se probudi. Dovoljno dug period bez hrane trebao
bi otupiti agresivnost tog stvorenja — ima nevjerojatan metabolizam."
"A što da radimo s kupcem?"
"Dajte mu štogod zatraži. Na račun Kuće."
"Ja... ovaj... ne znam hoće li biti u stanju išta zatražiti, i to prilično dugo. U bolnici je.
Još uvijek bez svijesti."
Ryoval zasikće. "Neka se moj osobni liječnik pobrine za njega, a ja ću se pobrinuti za
ostalo kad se vratim dolje, za nekih šest sati. Gotovo." On prekine vezu. "Imbecili," zareži.
Duboko udahne, kontrolirano, meditativno, pa se sjeti svoje društvene poze kao da je
vadi iz neke pohranjene memorije. "Ispričavam se za ovaj prekid, Georish."
Fell odmahne rukom u gesti razumijevanja, kao da želi reći: ah, posao.
"Kao što sam počeo — možeš li joj reći neka nešto odsvira?"
Fell sklopi ruke iza leđa, dok su mu oči svjetlucale lažnim dobrodušnim osmijehom.
"Sviraj nešto, Nicol."
82
Ona kimne, postavi se u odgovarajući položaj i sklopi oči. Zabrinutost koja joj je
činila lice napetim postepeno je prelazila u unutarnji mir i ona počne svirati polaganu,
slatku melodiju koja se ustalila, prevrtala, počinjala ubrzavati.
"Dosta!" Ryoval podigne ruku. "Točno je onakva kako su mi je opisali."
Nicol nespretno zastane usred melodije. Udisala je kroz raširene nosnice, vidljivo
uznemirena time što ne može djelo privesti kraju; frustracija artističke nedovršenosti.
Divljim je pokretima gurnula batiće u njihove držače sa strane instrumenta i prekrižila
oba para ruku. Thorneova se usta stisnuše i on također prekriži ruke u nesvjesnom
odjeku njenih pokreta. Miles se s nelagodom ugrize za usnu.
"Moj je agent govorio istinu," nastavi Ryoval.
"Tada ti je možda izrazio i moje žaljenje," reče Fell suho.
"Jest. Ali on nije ovlašćen da ponudi više od uobičajenog maksimuma. Kad se radi o
nečem ovako jedinstvenom, nema zamjene za izravan kontakt."
"Ja uživam u njenim vještinama takvima kakve jesu," reče Fell. " U mojim je
godinama mnogo teže doći do užitka nego do novca."
"Istina, istina. Svejedno, užici se mogu nadomjestiti drugim užicima. Mogao bih se
pobrinuti za nešto doista posebno. Nešto što nije u katalogu."
"Mislio sam na njene glazbene vještine, Ryovale. Koje su više nego posebne. One su
jedinstvene. Prave. Ne umjetno potencirane na bilo koji način. Ne od one vrsti koje se
mogu duplicirati u tvojim laboratorijima."
"U mojim se laboratorijima može duplicirati sve, gospodine." Ryoval se nasmiješi na
implicirani izazov.
"Osim originalnosti. Po definiciji."
Ryoval raširi ruke u uljudnom priznavanju filozofske tvrdnje. Fell, shvati Miles, nije
uživao samo u kvadrinom glazbenom daru, već i u činjenici da posjeduje nešto što njegov
suparnik tako žarko želi kupiti a što on nema ni najmanju potrebu prodati. To je moćan
užitak. Čini se da čak i čuveni Ryoval ima poteškoća naći nešto veće od toga — a ipak,
ako Ryoval uspije pogoditi Fellovu cijenu, koja bi sila na Jacksonovoj Cjelini uspjela
spasiti Nicol? Miles iznenada shvati da zna koja bi mogla biti Fellova cijena. Hoće li to
shvatiti i Ryoval?
Ryoval napući usne. "Porazgovarajmo onda o uzorku tkiva. Njoj to ne bi nanijelo
nikakvu štetu, a ti bi mogao i dalje nesmetano uživati u njenim uslugama."
83
"Ali štetilo bi njenoj jedinstvenosti. Prodaja kopija ili falsifikata uvijek snizuje
vrijednost originala, i sam to znaš, Ry," naceri se Barun Fell.
"Ne odmah, ne još neko vrijeme," istakne Ryoval. "Vrijeme potrebno za razvoj zrelog
klona je najmanje deset godina — ah, ali ti to znaš." On pocrveni i nakloni se kao da se
ispričava, kao da je shvatio da je upravo povukao nedopušten potez.
Sudeći po tome kako su se Fellove usne stisle, očito i jest. "Doista," reče Fell hladno.
U tom ih trenutku, prateći međuigru, s užasom prekine Bel Thorne. "Ne možete
prodati uzorke njenog tkiva! Nisu Vaše vlasništvo. Ona nije nekakva tvorevina s
Jacksonove Cjeline, ona je slobodna građanka galaktike!"
Oba se baruna okrenuše prema Belu, kao da se radi o komadu namještaja koji je
iznenada progovorio. Krivi potez. Miles se lecne.
"Može prodati njen ugovor," reče Ryoval, uspijevajući pokazati tolerantnost, premda
krhku. "O čemu se i radi u ovoj diskusiji. Privatnoj diskusiji."
Bel se nije obazirao na aluziju. "Ima li, ovdje na Jacksonovoj Cjelini, ikakve razlike
nazovete li to ugovorom ili mesom, tkivom?"
Ryoval se osmjehne hladnokrvnim osmijehom. "Baš nikakve. Vlasništvo je ovdje
znatno više od devet točaka zakona."
"To je posve ilegalno!"
"Legalno, dragi moj — ah — vi ste Betanac, zar ne? To objašnjava sve," reče Ryoval.
"Ilegalno je ono što planet na kojem jeste takvim proglasi i što je sposoban takvim
službeno učiniti. Ne vidim ovdje nikakve betanske snage koje bi nam mogle nametnuti
svoju određenu verziju moralnosti. Vidiš li ti, Fell?"
Fell je slušao uzdignutih obrva, uhvaćen između uzrujanosti i zabavljanja tim
razgovorom.
Bel se trgne. "Znači kad bih ja sad potegao oružje i raznio vam glavu to bi bilo posve
legalno?"
Tjelohranitelj se napne, a tijelo mu se postavi u položaj za napad.
"Prestani, Bel," promrmlja Miles ispod glasa.
Ali Ryoval je počeo uživati u poigravanju s Betancem koji ga je prekinuo. "Nemate
oružje. Ali legalnost na stranu, moji podređeni imaju upute da osvete moju smrt. To je,
kako bi se reklo, prirodan ili virtualan zakon. Otkrili biste da bi se takav nesretno izabran
potez smatrao itekako ilegalnim."
84
Barun Fell uhvati Milesov pogled i jedva vidljivo nakrivi glavu. Vrijeme je za
intervenciju. "Vrijeme je da krenemo dalje, Kapetane," reče Miles. "Nismo jedini barunovi
gosti."
"Probajte vrući buffet," predloži Fell ljubazno.
Ryoval naglašeno skrene pažnju s Thornea i okrene se Milesu. "Svakako svratite do
mene ako budete išli dolje, Admirale. Čak bi i Betanac mogao podnijeti širenje horizonata
svojih iskustava. Siguran sam da bi moje osoblje pronašlo nešto što bi vas zanimalo, a što
si možete priuštiti."
"Ne više," reče Miles. "Naše su kreditne kartice kod Baruna Fella."
"Ah, šteta. Na slijedećem dolasku, možda." Ryoval se okrene, s lakoćom ih se
rješavajući. Ali Bel se nije lako predavao. "Ne možete ni tamo dolje prodavati građanina
galaktike," reče, pokazujući trzavim pokretom na planet iza zaslona. Na licu kvadri
Nicol, koja ga je promatrala iza svog cimbala, nije bilo nikakva izraza, ali njene su
izražajne plave oči plamtjele.
Ryoval se okrene natrag, hineći tek otkriveno iznenađenje. "Oh, Kapetane, sad sam
tek shvatio. Betanac — vi ste zacijelo pravi genetički hermafrodit. I vi sami ste raritet
koji ima tržišnu vrijednost. Mogu vam ponuditi posao s prosvjetiteljskim iskustvom i uz
plaću dvaput veću od sadašnje. A čak se na vas ni ne bi trebalo pucati. Jamčim vam da
biste bili strašno popularni. Po grupnim cijenama."
Miles bi se mogao zakleti da je vidio kako Thorneu tlak skače do nebesa kad mu je
značenje Ryovalovih riječi doprlo do svijesti. Hermafroditovo se lice smrači i on duboko
udahne. Miles ga zgrabi za rame, jako. Bel je zadržavao dah.
"Ne?" reče Ryoval, nagnuvši glavu. "Što se može. Ali ozbiljno, masno bih vam platio
za uzorak tkiva za svoju arhivu."
Belov dah izleti poput eksplozije. "Moji klonovi da budu — da budu — neka vrst
seksualnih robova slijedećeg stoljeća! Preko mene mrtvog — ili vas — vi, vi-"
Bel bijaše toliko bijesan da je mucao, fenomen koji Miles nikad prije nije vidio u ovih
sedam godina poznanstva, čak ni u bitkama.
"Tako betanski," posprdno smrkne Ryoval.
"Prestani, Ry," zareži Fell.
Ryoval uzdahne. "Oh, dobro. Ali tako je lako."
85
"Ne možemo pobijediti, Bel," prosikće Miles. "Vrijeme je da se povučemo."
Tjelohranitelj je podrhtavao.
Fell kimne Milesu s odobravanjem.
"Hvala vam na gostoprimstvu, Barune Fell," reče Miles službeno. "Ugodan dan,
Barune Ryoval."
"Ugodan dan, Admirale," reče Ryoval, sa žaljenjem odustajući od najboljeg sporta
toga dana. "Vi mi se činite kozmopolitanskom vrstom za Betanca. Možda biste nas mogli
jednom posjetiti bez svog moralnog prijatelja."
Rat riječi pobjeđuje se riječima. "Ne bih rekao," promrmlja Miles, očajnički
prekopavajući po svom umu u potrazi za nekom zapanjujućom uvredom.
"Kakva šteta," reče Ryoval. "Imamo predstavu s psom i patuljkom za koju sam
siguran da bi vas fascinirala."
Nastao je trenutak posvemašnje tišine.
"Spržimo ih iz orbite," predloži Bel ukočeno.
Miles se naceri kroz stisnute zube, nakloni se, pa se udalji čvrsto držeći Belov rukav.
U roku nekoliko sekundi već se pored njih stvorio Fellov majordomo. "Ovim putem do
izlaza, prosim lijepo, gospodo časnici," smiješio se. Miles nikad prije nije bio niotkud
izbačen s toliko istančane uljudnosti.
Natrag na Arielu, Thorne je koračao gore-dolje po časničkoj blagovaonici, dok je
Miles sjedio i pijuckao kavu, vruću i crnu poput njegovih vlastitih misli.
"Žao mi je što sam prasnuo na tog balavca Ryovala," ispričavao se Bel nevoljko.
"Balavac, vraga," reče Miles. "Mozak u tom tijelu mora biti star najmanje stotinu
godina. Svirao te kao violinu. Ne. Ne možemo očekivati da ćemo njega zateći nespremna.
Priznajem, bilo bi lijepo da si imao dovoljno pameti da začepiš." On uvuče zrak kako bi
ohladio opečeni jezik.
Bel učini uznemiren pokret koji je Milesu davao za pravo, pa nastavi koračati gore-
dolje. "A ta jadna djevojka, zarobljena u onom mjehuru — imao sam jednu jedinu šansu
razgovarati s njom i prokockao sam je — ja sam trkeljao..."
Djevojka je doista izvukla ono muško iz Thornea, pomisli Miles uz grimasu. "Događa
se to i najboljima od nas," promrmlja on. Nasmiješi se u svoju šalicu kave, pa se namršti.
Ne. Bolje da ipak ne ohrabruje Thorneovo zanimanje za kvadri-djevojku. Ona je očito
mnogo više od samo jedne od Fellovih slugu. Njih dvojica imaju samo jedan brod s
86
dvadeset članova posade; čak i da imaju cijelu dendarijsku flotu za leđima dvaput bi
razmislio o tome da na bilo koji način uvrijedi Baruna Fella na njegovu vlastitom
teritoriju. Njih su dvojica na misiji. Kad smo već kod toga, gdje je taj prokleti čovjek
kojega trebaju pokupiti? Zašto ih nije već kontaktirao, kao što je bilo dogovoreno?
Oglasi se zidni interkom.
Thorne mu priđe. "Ovdje Thorne."
"Kaplar Nout, na ulazu s lučne strane. Ovdje je... jedna žena koja vas želi vidjeti."
Thorne i Miles izmijeniše poglede, obojica s podignutim obrvama. "Kako se zove?"
Prigušeno mrmljanje, a onda: "Nicol, kaže."
Thorne iznenađeno zagunđa. "U redu. Neka je netko doprati do časničke
blagovaonice."
"Da, Kapetane." Kaplar je zaboravio isključiti interkom prije no što se okrenuo i
njegov glas dopre do njih: "...ostani ovdje dovoljno dugo i vidjet ćeš bar jedan primjerak
od svačega."
Na dovratku se pojavi Nicol u lebdećoj stolici nalik cjevastoj šalici koja traga za
svojim tanjurićem, emajliranoj plavom bojom koja je u potpunosti odgovarala boji njenih
očiju. Kliznula je kroz vrata s jednakom lakoćom kao što bi to učinila žena njišući
bokovima i zaustavila se pored Milesova stola, te podesila visinu stolice na visinu osobe
koja sjedi. Stolicom je upravljala donjim parom ruku, što joj je gornje ostavljalo
slobodnima. Sjedalo je zacijelo bilo izrađeno po mjeri. Miles je to njeno manevriranje
promatrao s velikim zanimanjem. Dosad nije čak ni bio siguran može li ona uopće živjeti
izvan svog bestežinskog mjehura. Bio bi očekivao da će biti slaba. Nije mu se činila
slabom. Izgledala je odlučno. Ona pogleda Thornea.
Thorne je izgledao vrlo raspoloženo. "Nicol. Doista mi je drago da te opet vidim."
Ona kratko kimne. "Kapetane Thorne. Admirale Naismith." Pogled joj je prelazio s
jednoga na drugog, pa se zaustavio na Thorneu. Miles pomisli kako shvaća zašto.
Pijuckao je svoju kavu i čekao razvoj situacije.
"Kapetane Thorne. Vi ste plaćenik, zar ne?"
"Da..."
"I... oprostite mi ako sam krivo shvatila, ali činilo mi se da posjedujete izvjesnu...
empatiju za osobu u mom položaju."
Thorne joj uputi pomalo idiotski naklon. "Razumijem da visiš nad ponorom."
87
Njene se usne stisnuše i ona nijemo kimne.
"Sama se tamo dovela," istakne Miles.
Njena se brada podigne. "I namjeravam se od tamo sama i izvući."
Miles podigne ruku otvorena dlana i potegne još jedan gutljaj.
Ona počne nanovo podešavati visinu svoje stolice, nervoznim pokretom koji je
završio na istoj visini na kojoj je i počeo.
"Meni se čini," reče Miles, "da je Barun Fell moćan zaštitnik. Nisam siguran trebaš li
se ičega bojati radi Ryovalova...ovaj... tjelesnog zanimanja za tebe sve dok je Fell na
vlasti."
"Barun Fell umire." Ona zabaci glavu. "Ili bar on sam tako misli."
"Primijetio sam. Zašto ne plati da mu naprave klona?"
"Učinio je to. Sve je bilo dogovoreno s Kućom Bharaputra. Klon je već imao četrnaest
godina, posve zreo. A onda je prije nekoliko mjeseci netko ubio klona. Barun još uvijek
nije uspio otkriti tko je to učinio, premda ima malu listu sumnjivaca. Na čijem je vrhu
njegov vlastiti polubrat."
"I tako je zatočen u tijelu koje svakim danom sve više stari. Kakav... fascinantan
taktički potez," razmišljao je Miles naglas. "Pitam se što će slijedeće učiniti taj nepoznati
neprijatelj? Jednostavno čekati?"
"Ne znam," reče Nicol. "Barun je već naručio drugoga klona, ali taj još nije ni izvađen
iz replikatora. Čak i uz akceleratore rasta trebat će godine prije no što bude dovoljno
zreo za transplantaciju. I... palo mi je na um da između sada i tog vremena postoji cijeli
niz načina na koje bi barun mogao umrijeti, a koji nemaju veze s lošim zdravljem."
"Nestabilna situacija," složi se Miles.
"Želim van. Želim kupiti izlaz."
"Zašto onda," upita Miles suho, "jednostavno ne odeš dolje u ured jedne od tri
galaktičke komercijalne putničke agencije i ne kupiš si kartu?"
"Problem je u mom ugovoru," reče Nicol. "Potpisala sam ga dok sam još bila na
Zemlji i tada nisam znala što će taj ugovor značiti jednom kad dođem na Jacksonovu
Cjelinu. Ne mogu ga čak ni otkupiti, osim u slučaju da mi barun to odluči dopustiti. A
nekako... čini se da živjeti ovdje postaje sve skuplje i skuplje. Izračunala sam da će postati
još mnogo gore prije no što mi ugovor istekne."
88
"Koliko još?" upita Thorne.
"Pet godina."
"Ajoj," reče Thorne suosjećajno.
"Znači ti, ah, želiš da ti mi pomognemo da se prijevremeno izvučeš iz Sindikalnog
ugovora," reče Miles, ostavljajući male mokre prstenove na stolu s dnom svoje šalice. "Da
te potajno prošvercamo van, pretpostavljam."
"Mogu vam platiti. Sad mogu platiti više no što ću moći za godinu dana. Ovo nije
ono što sam očekivala kad sam došla ovamo. Tada su govorili o snimanju vid-demo
snimke... što se nije dogodilo, a mislim da nikad ni neće. Moram nekako doprijeti do šire
publike ako želim skupiti dovoljno novaca za povratak kući. Natrag svome narodu.
Želim... van odavde prije no što padnem u taj gravitacijiski bunar." Ona pokaže palcem u
smjeru planeta u čijoj se orbiti nalazio njihov brod. "Mnogi ljudi koji odu tamo dolje više
se nikad ne vrate." Ona zastane. "Zar se vi bojite Baruna Fella?"
"Ne!" reče Thorne uglas s Milesovim: "Da." Njih dvojica izmijeniše ironične poglede.
"Bolje bi nam bilo da budemo na oprezu kad je riječ o Barunu Fellu," predloži Miles.
Thorne slegne ramenima.
Ona se namršti i odmanevrira do stola. Izvuče snop raznih planetarnih valuta iz
svoje zelene svilene jakne, pa ih položi na stol ispred Milesa. "Bi li vam ovo dalo poticaja?"
Thorne opipa snop, pregleda novčanice. Snop vrijednosti najmanje nekoliko tisuća
betanskih dolara, procijenjeno odoka, najvećim dijelom u novčanicama srednjih
vrijednosti, premda je na vrhu snopa bila betanska novčanica od jednog dolara koja je
skrivala vrijednost snopa od očiju letimičnog promatrača. "Pa," reče Thorne
pogledavajući Milesa, "što mi plaćenici mislimo o tome?"
Miles se zamišljeno zavali unatrag. Čuvanje tajne Milesovog identiteta nije bila
jedina usluga koju je dugovao Thorneu. Miles se sjećao dana kad mu je Thorne pomogao
zarobiti asteroidnu rudarsku postaju i bojni brod Triumph sa samo šesnaestoricom
vojnika u punoj bojnoj opremi i hrpom hrabrosti. "Ja podupirem kreativne financijske
pothvate svojih podređenih," reče napokon. "Samo ti pregovaraj, Kapetane."
Thorne se nasmiješi, pa izvuče betansku novčanicu od jednog dolara iz snopa. "Ideja
je dobra," reče Thorne glazbenici, "ali iznos ne odgovara."
Njena ruka nesigurno krene prema jakni, pa zastane kad je Thorne gurnuo ostatak
snopa natrag prema njoj. "Što?"
89
Thorne podigne izvučenu novčanicu i nekoliko je puta istegne tako da je zapucketala.
"Ovo je odgovarajući iznos. Što naš dogovor čini službenim ugovorom." Bel joj pruži
ruku; nakon nekoliko trenutaka sveopće zapanjenosti ona je prihvati. "Dogovoreno," reče
Thorne veselo.
"Heroju," reče Miles podigavši prst u gesti upozorenja, "pazi se, stavit ću veto na taj
dogovor ako ga ne uspiješ provesti u apsolutnoj tajnosti. To je moja cijena."
"Da, gospodine," reče Thorne.
***
Nekoliko sati kasnije, u njegovoj kajiti na Arielu, Milesa iznenada probudi zvuk
komkonzole koji je imao prizvuk hitnosti. Štogod to bilo o čemu je sanjao istog je trena
nestalo, premda mu je ostao osjećaj da se radilo o nečem neugodnom. Biološkom i
neugodnom. "Naismith ovdje."
"Ovdje dežurni časnik u Nav - Kom-u, gospodine. Imate poziv s površinske
komercijalne komunikacijske mreže. Osoba kaže da se zove Vaughn."
Vaughn bijaše dogovoreno kodno ime čovjeka kojega su trebali pokupiti. Njegovo
pravo ime bilo je Dr. Canaba. Miles zgrabi jaknu svoje uniforme i navuče je preko crne
majice kratkih rukava, napravi par uzaludnih pokreta rukom kroz kosu, pa sklizne u
sjedalo za svojom konzolom. "Spoji ga."
Iznad Milesove vid-ploče pojavi se lice čovjeka koji je duboko zagazio u sredovječne
godine. Suncem opaljene, rasno nedefinirane crte lica, kratka valovita kosa na
sljepoočnicama prošarana sijedima; najistaknutija značajka bijaše inteligencija koja je
prožimala to lice i pogledu njegovih smeđih očiju davala žustrinu. Je, to je moj čovjek,
pomisli Miles zadovoljno. Krećemo. Ali Canaba je izgledao više nego napeto. Izgledao je
kao da je izvan sebe.
"Admiral Naismith?"
"Da. Vaughn?"
Canaba kimne.
"Gdje ste?" upita Miles.
"Dolje na površini."
"Trebali ste se s nama sresti ovdje gore."
"Znam. Nešto je iskrslo. Problem."
90
"Kakav problem? Ah —je li ovaj kanal siguran?"
Canaba se gorko nasmije. "Na ovome planetu ništa nije sigurno. Ali mislim da me ne
prisluškuju. Ne mogu doći gore, ne još. Potrebna mi je... pomoć."
"Vaughn, ne možemo se suprotstavljati superiornim silama — ako ste postali
zatvorenikom —"
On odmahne glavom. "Ne, nije to. Ja... izgubio sam nešto. Potrebna mi je pomoć da
to vratim."
"Koliko sam ja shvatio vi ste trebali ostaviti sve za sobom. Kasnije će vam to biti
kompenzirano."
"Ne radi se o nikakavoj osobnoj imovini. U pitanju je nešto što vaš poslodavac jako
želi imati. Oduzeti su mi izvjesni... uzorci. Neće me htjeti primiti bez njih."
Dr. Canaba očito je Milesa držao za sitnog plaćenika Barrayarske Službe Osiguranja
s nevelikim pristupom povjerljivim informacijama. Znači tako. "Meni je naređeno da
prebacim samo vas i vaše umijeće."
"Očito vam nisu rekli sve."
Vraga nisu. Barrayar bi te uzeo golog golcatog i bio sretan do besvijesti. Što je ovo?
Canaba je Milesovo mrštenje dočekao usana stisnutih u tanku crtu. "Neću otići
odavde bez njih. U tom slučaju dogovor otpada. A vi se možete pozdraviti s plaćom,
plaćeniče."
On to ozbiljno misli. Prokletstvo. Milesove se oči suziše. "Sve je ovo pomalo
tajnovito."
Canaba slegne ramenima. "Žao mi je. Ali moram... Sastanite se sa mnom pa ću vam
reći ostatak. Ili idite odavde, meni je svejedno. Ali nešto mora biti učinjeno, mora biti...
okajano." On uzrujano ušuti.
Miles duboko udahne. "U redu. Ali svaka dodatna komplikacija povećava vaš rizik. I
moj. Nadam se da je ovo vrijedno toga."
"Oh, Admirale," dahne Canaba tužno, "Meni jest. Meni jest."
Snježne su pahuljice prhutavo padale po malome parku u kojem su se trebali sastati
s Canabom, što bi Milesu dalo novi predmet kletvi da mu pogrda nije ponestalo već
satima prije. Drhturio je od hladnoće čak i pod dendarijskom parkom kad je Canaba
napokon prošao ispred kioska pred kojim su stajali Miles i Bel. Bez riječi su krenuli za
njim.
91
Glavni uredi bharaputranskih laboratorija bili su smješteni u gradu, što je Milesa
iskreno brinulo; dobro čuvano uzletište, čuvane Sindikalne zgrade, stambeni kompleksi
pod stražom, a između njih luda zbrka napuštenih starih zdanja koje, činilo se, nitko nije
čuvao, a u kojima su stanovali ljudi koji gmižu. To natjera Milesa da se zapita jesu li
dvojica dendarijaca koje je bio zadužio da prate njega i Bela dovoljna zaštita. Ali
gmizavci su ih obilazili u širokom luku; očito su razumijeli značenje stražara. Barem za
danjeg svjetla.
Canaba ih je odveo do jedne obližnje zgrade. Njene uzlazno/silazne cijevi bijahu u
kvaru, hodnici bez grijanja. Neka možda-ženska osoba odjevena u tamnu odjeću šmugne
pred njima u sjenke, natjeravši Milesa da se s nelagodom prisjeti štakora. Sumnjičavo su
slijedili Canabea uz sigurnosne ljestve postavljene na jednoj strani mračne uzlazno/
silazne cijevi, pa niz drugi hodnik i kroz vrata s razbijenom bravom u praznu prljavu
prostoriju osvijetljenu nepolariziranim ali cijelim prozorom. Pa, barem više nisu vani na
onom vjetru.
"Mislim da ovdje možemo slobodno razgovarati," reče Canabe, okrećući se i skidajući
rukavice.
"Bel?" reče Miles.
Thorne izvuče hrpu detektora ispod svoje parke, skenirajući okolinu dok su dva
dendarijska stražara kružila naokolo. Jedan se postavio u hodniku, a drugi blizu prozora.
"Čisto je," reče Bel napokon, kao da oklijeva vjerovati svojim instrumentima. "Zasad."
Namjerno naglašenih pokreta Bel priđe Canabi pa provjeri i njega. Canaba je čekao
spuštene glave, kao da je osjećao da bolji tretman ni ne zaslužuje. Bel postavi sonični
prigušivač.
Miles strese kapuljaču s glave i otkopča parku kako bi u slučaju opasnosti mogao što
brže do oružja. Canaba mu bijaše nevjerojatno nedokučiv. Koje su uopće njegovi porivi?
Nema sumnje da se Kuća Bharaputra pobrinula da mu bude ugodno — sudeći po njegovu
kaputu, raskošnoj odjeći ispod njega — i premda njegov standard neće pasti kad
prebjegne u barrayaranski Carski Znanstveni Institut, zacijelo neće imati mogućnosti
zgrtanja bogatstva kakve ima ovdje. Znači da sve ovo nije radi novca. Miles je to mogao
shvatiti. Ali ako se ne radi o gramzivosti zašto je onda uopće i počeo raditi za nekoga kao
što je Kuća Bharaputra ?
"Zbunjujete me, Dr. Canaba," reče Miles. "Zašto ova promjena kad je pred vama
ovakva karijera? Znam podosta o vašim budućim poslodavcima i — iskreno govoreći —
ne vidim kako bi vam oni mogli ponuditi išta više no što vam pruža Kuća Bharaputra."
Eto, rekao je to na pravi plaćenički način.
92
"Ponudili su mi zaštitu od Kuće Bharaputra. Doduše, ako ste vi jedan od njih..." on
sumnjičavo pogleda Milesa.
Ha. I prokletstvo. Čovjek je doista spreman odustati od svega. Ostavljajući Milesa da
osobno objasni neuspjeh misije Šefu Carske Službe Osiguranja Illyanu. "Oni su kupili
naše usluge," reče Miles, "pa prema tome vi zapovijedate. Žele vas sretnog i na sigurnom.
Ali mi ne možemo ni početi sa zaštitom ako se vi udaljite od plana smišljenog da vam
osigura najveću moguću razinu zaštite, ako ubacite dodatne čimbenike i od nas tražite
da tapkamo u mraku. Ako očekujete da preuzmem potpunu odgovornost za ishod ove
misije, moram znati što se događa."
"Nitko od vas ne traži da preuzmete odgovornost."
"Oni traže."
"Oh," reče Canaba. "Shvaćam." On odšeta do prozora, pa natrag. "Ali hoćete li učiniti
što od vas želim?"
"Učinit ću što mogu."
"Dovoljno," smrkne Canaba. "Bože..." on umorno zatrese glavom, pa odlučno
udahne. "Nisam došao ovamo zbog novaca. Došao sam zato što sam ovdje mogao
obavljati istraživanja koja nisam mogao nigdje drugdje. Ovdje nisam bio sputavan
zastarjelim legalnim restrikcijama. Sanjao sam o znanstvenom proboju... ali moj se san
pretvorio u noćnu moru. Sloboda je postala ropstvo. Stvari koje su željeli da činim...!
Konstantno prekidajući stvari koje sam ja želio činiti. Oh, uvijek možete naći ljude koji će
za novac učiniti štogod želite, ali to su drugorazredni stručnjaci. One najbolje se ne može
kupiti. Postigao sam stvari, jedinstvene stvari, koje Kuća Bharaputra ne želi dalje
razvijati jer joj ne bi donijele dovoljnu dobit, ne obazirući se na broj ljudi kojima bi te
stvari pomogle — a ja ne dobivam priznanja za svoj rad; godinu za godinom u stručnoj
literaturi čitam o tome kako galaktičke nagrade za dostignuća u mome polju odlaze
lošijima od mene samo zato što ja ne mogu objaviti svoje rezultate..." On zastane,
spuštene glave. "Nedvojbeno vam zvučim poput megalomanijaka."
"Ah..." reče Miles, "zvučite prilično frustrirano."
"Frustracija," reče Canaba, "me probudila iz duboka sna. Ranjeni ego — radilo se
samo o ranjenom egu. Ali u svome ponosu ponovno sam otkrio stid. A njegova me težina
zapanjila, sledila na mjestu. Razumijete li me? Je li uopće važno razumijete li me ili ne?"
On ode natrag do zida i ostane licem okrenut prema njemu, ukočenih leđa.
93
"Uh," Miles se zamišljeno počeška po potiljku, "da. Rado bih mnoge sate proveo
opčinjeno slušajući kako mi sve to objašnjavate — na mome brodu. Dok juri što dalje od
ovog planeta."
Canaba se okrene s iskrivljenim osmijehom na licu. "Vi ste praktičan čovjek, vidim.
Vojnik. Pa, Bog mi je svjedokom koliko mi u ovom trenutku treba vojnik."
"Stvari su tako zeznute, ha?"
"To... dogodilo se iznenada. Mislio sam da sve držim pod kontrolom."
"Nastavite," uzdahne Miles.
"Postojalo je sedam sintetiziranih genetskih kompleta. Jedan od njih je lijek za
određeni opskurni encimski poremećaj. Drugi bi podvadesetorostručio količinu kisika
koju proizvode alge na svemirskim postajama. Jedan od njih je došao odnekud izvan
bharaputranskih laboratorija — donio ga je čovjek za kojega nikad nismo saznali tko je,
čovjek praćen smrću. U samo jednoj noći ubijena je nekolicina mojih kolega koji su radili
na tome projektu, ubili su ih komandosi koji su ga slijedili. Njihovi zapisi bili su uništeni,
a ja nikad nikome nisam rekao da sam neovlašteno bio posudio uzorak tkiva kako bih ga
mogao proučiti. Još nisam posve završio, ali mogu vam već sad reći da se radi o nečem
apsolutno jedinstvenom."
Miles se gotovo zagrcne shvativši o čemu se radi, sjetivši se bizarnog spleta okolnosti
kojima je jedan takav uzorak tkiva dospio u ruke dendarijske službe sigurnosti prije
godinu dana. Telepatski genetski komplet Terencea Seeja — i osnovni razlog zašto je
Njegovoj Carskoj Visosti odjednom trebao vrhunski genetičar. Doktora Canabu čeka
malo iznenađenje kad stigne u barrayaranski laboratorij. Ali ako je ostalih šest genetskih
kompleta vrijedno barem djelić onoga koliko vrijedi ovaj koji im je poznat, Šef Illyan će
Milesa odrati tupim nožem ako dopusti da mu skliznu kroz prste. Miles odjednom počne
dvostruko pažljivije slušati Canabea. Ova misija možda neće biti tako trivijalna kako se
bio pribojavao.
"Tih sedam genetskih kompleta zajedno predstavljaju desetke tisuća radnih sati,
većinom mojih, uz malu pomoć drugih — moje životno djelo. Smjestio sam ih u viralni
umetak i ugradio ih, molekularno vezane i neaktivne, u živi..." Canaba se na trenutak
smete, "organizam, uskladištio ih tamo. U organizam za koji sam mislio da nikome neće
pasti napamet da u njemu potraži takvo nešto."
"Zašto ih niste uskladištili u svoje tkivo?" upita Miles uzrujano. "Onda ih ne biste
izgubili."
94
Canabina se usta otvoriše. "Ja... nikad mi to nije palo na pamet. Zašto se ja toga
nisam sjetio?" Njegova rukla u čudu dotakne čelo, kao da provjerava u čemu je greška.
Usne mu se opet stisnu u crtu. "Ali to ne bi ništa promijenilo. Još uvijek bih morao..." On
zašuti. "Stvar je u tom organizmu," reče napokon. "Tom... stvoru." Još jedna duga tišina.
"Od svih stvari koje sam učinio," nastavi Canaba tiho, "od svih stvari koje mi je
nametnula ova ogavna sredina, jednu ne mogu prežaliti. Shvatite, to se zbilo davno. Bio
sam mlad, tada sam još mislio da me ovdje čeka budućnost. I nisam to učinio sam —
krivica je grupna. Dobra izlika, ha? Rasprši krivnju, reci da je njegova, da je to njeno
maslo... pa sad je moja."
Misliš reći da je sad moja, pomisli Miles tmurno. "Doktore, što više vremena
provedemo ovdje, to je veća šansa da ćemo kompromitirati ovu operaciju. Molim vas,
prijeđite na stvar."
"Da... da. Pa, prije dosta godina Kuća Bharaputra preuzela ugovor za proizvodnju...
nove rase."
"Mislio sam da je Kuća Ryoval ta koja je čuvena po stvaranju ljudi, ili čega već, po
narudžbi," reče Miles.
"Oni proizvode robove, pojedinačno. Vrlo su specijalizirani. I mali — njihova je
klijentela iznenađujuće malobrojna. Ima mnogo bogatih ljudi, a pretpostavljam da ih ima
i mnogo izopačenih, ali mušterija Kuće Ryoval mora biti i jedno i drugo — a takvih ipak
nema toliko koliko mislite. Kako bilo da bilo, taj bi nam ugovor omogućio da započnemo
s masovnom produkcijom, nečim što uvelike nadmašuje mogućnosti Kuće Ryoval.
Izvjesna sub-planetarna vlada, pritisnuta susjedima, željela je da im stvorimo rasu super-
vojnika."
"Što, zar opet?" reče Miles. "Mislio sam da su to već i prije pokušavali. Više no
jednom."
"Ovaj put smo mislili da je to moguće. Ili, bolje rečeno, bharaputranska hijerarhija
bila je spremna uzeti ponuđeni novac. Ali projekt je već od samog početka patio od
prevelikog priliva ideja o tome kakvi bi super-vojnici trebali biti. Klijent, naši vlastiti
odličnici, članovi genetičkog projekta, svi su imali ideje koje su zdušno zagovarali.
Kunem vam se da je projekt bio osuđen na propast čak i prije no što ga je odobrio
dizajnerski komitet."
"Super-vojnik. Kojega je dizajnirao komitet. O bogovi. Da se čovjeku zavrti u glavi."
Milesove su se oči raširile. "I što se onda dogodilo?"
95
"Nekolicini nas se činilo da su već dosegnute granice ljudskih mogućnosti. Jednom
kad, recimo, mišićni sustav dovedete do savršenog zdravlja, stimulirate ga s
maksimumom hormona, izvježbate ga do krajnjih granica, dalje od toga ne možete. Pa
smo se okrenuli drugim vrstama radi željenih posebnih poboljšanja. Ja, na primjer,
postao sam opčinjen aerobičnim i anaerobičnim metabolizmom u mišićima čistokrvnih
konja—"
"Što?" upita Thorne, šokiran.
"Bilo je tu i drugih ideja. Previše. Kunem se da nisu sve bile moje."
"Miješali ste ljudske i životinjske gene?" dahne Miles.
"A zašto ne? Još na samome početku ljudske smo gene ubacivali životinjama — to
gotovo da je bila prva stvar koju su genetičari učinili. Dobivali ljudski inzulin iz bakterija
i tome slično. Ali dosad se nitko nije usudio učiniti obratnu stvar. Ja sam probio barijeru,
razbio kodove... Isprva je izgledalo dobro. Tek kad su prvi primjerci dosegli pubertet sve
su greške postale očite. Pa, bio je to tek početak. Željeli smo da budu opasni. Ali ispali su
monstruozni."
"Recite mi," protisne Miles, "je li u tom vašem dizajnerskom komitetu bilo ijednog
vojnika koji je imao ikakvih iskustava u borbi?"
"Pretpostavljam da ih je bilo na strani klijenta. Oni su nam dali parametre," reče
Canaba.
"Shvaćam," reče Thorne prigušenim glasom. "Pokušali su ponovno izumiti
dragovoljce."
Miles ga ošine pogledom, pa kucne po svom kronometru. "Ne dajte se smetati,
doktore."
Nastane kratka tišina. Canaba opet progovori. "Napravili smo deset prototipova.
Onda je klijent... propao. Izgubili su svoj rat—"
"Zašto me to ne iznenađuje?" promrmlja Miles ispod glasa.
"—sredstva za financiranje projekta bila su povučena, a sam projekt napušten prije
no što smo mogli u praksi primijeniti sve ono što smo naučili iz vlastitih grešaka. Od
deset prototipova devet ih je umrlo. Ostalo je jedno stvorenje. Držali smo ga u
laboratoriju... radi nekih poteškoća koje bismo imali da smo ga pokušali smjestiti negdje
vani. Svoj sam genetski kompleks uskladištio u to stvorenje Još uvijek je tamo. Zadnja
stvar koju sam namjeravao učiniti prije odlaska bilo je ubiti stvora. Milosrđe...
odgovornost. Moje okajanje grijeha, ako hoćete."
96
"A onda?" ponuka ga Miles.
"Prije nekoliko dana iznenada su ga prodali Kući Ryoval. Kao veliku novost, očito.
Barun Ryoval skuplja čudnovatosti svih vrsta za svoje banke uzoraka tkiva—"
Miles i Bel razmijeniše poglede.
"Nisam imao pojma da ga namjeravaju prodati. Ujutro sam došao na posao i otkrio
da stvorenja nema. Mislim da Ryoval nema pojma o njegovoj pravoj vrijednosti. Koliko
znam, još uvijek je tamo u Ryovalovim postrojenjima."
Miles zaključi da ga hvata sinusna glavobolja. Nedvojbeno radi hladnoće. "A što
biste, prosim lijepo, željeli da mi vojnici sad učinimo?"
"Da nekako uđete tamo. Da ga ubijete. Uzmete uzorak tkiva. Samo u tom ću slučaju
poći s vama."
Ne samo glavobolja, već i želučani grčevi. "Što — oba uha i rep?"
Canaba ga hladno pogleda. "Mišić lista lijeve noge. Tamo sam injektirao genetski
kompleks. Ti pohranjeni virusi nisu virulentni, nisu mogli daleko migrirati. Najveća
koncentracija bi još uvijek trebala biti tamo."
"Tako." Sklopivši oči Miles je trljao sljepoočnice. "Dobro. Pobrinut ćemo se za to.
Ovaj je naš osobni dogovor vrlo opasan i radije ga ne bih ponavljao. Planirajte biti na
mome brodu za četrdeset i osam sati. Hoćemo li imati kakvih teškoća u prepoznavanju
vašeg čudovišta?"
"Ne bih rekao. Taj je primjerak narasao do visine od oko dva i pol metra. Ja... želim
da znate da produženi vampiroliki očnjaci nisu bili moja ideja."
"Ah... shvaćam."
"Može se kretati vrlo brzo — ako je još uvijek dobra zdravlja. Mogu li vam ikako
pomoći? Imam pristupa bezbolnim otrovima..."
"Učinili ste dovoljno, hvala. Ostatak prepustite nama profesionalcima, ha?"
"Bilo bi najbolje da tijelo tog stvorenja bude posve uništeno. Da ne ostane niti jedna
stanica. Ako je to moguće."
"Zato i jesu izmislili plazmene lukove. Bolje da sad krenete."
"Da." Canaba je oklijevao. "Admirale Naismith?"
"Da..."
97
"Ja... možda bi bilo najbolje da moji budući poslodavci ne saznaju za ovo. Njihovi su
interesi vrlo militantne prirode. Ovakvo nešto moglo bi ih nepotrebno uzbuditi."
"Oh," reče Miles/Admiral Naismith/Poručnik Gospar Vorkosigan iz Barrayaranske
Carske Službe, "mislim da o tome ne morate brinuti."
"Hoće li četrdeset i osam sati biti dovoljno za vašu akciju?" brinuo se Canaba. "Vi
shvaćate da ću se u slučaju da se vratite bez uzoraka ja vratiti natrag ovamo. Neću ostati
zatvorenikom na vašem brodu."
"Učinit ćemo vas sretnim. Tako piše u našem ugovoru," reče Miles. "A sad bi bilo
bolje da krenete."
"Moram se osloniti na vas, gospodine." Canaba kimne u potisnutoj strepnji, pa se
povuče.
Još su nekoliko minuta čekali u hladnoj prostoriji kako bi između Canabe i sebe
postavili malo razdaljine. Zdanje je škripalo pod udarima vjetra; iz jednog gornjeg
hodnika dopre čudan vrisak, a malo kasnije smijeh koji se naglo prekine. Uto se pojavi
stražar koji je slijedio Canabea. "Sigurno je stigao do svog vozila, gospodine."
"Pa," reče Thorne, "pretpostavljam da ćemo se morati domoći plana Ryovalovih
postrojenja—"
"Mislim da nećemo," reče Miles.
"Ako namjeravamo u akciju—"
"Akciju, vraga. Ne mislim riskirati svoje ljude na nešto tako idiotsko. Rekao sam mu
da ću ubiti njegov grijeh. Nisam rekao kako."
Komercijalna komkonzola na površinskoj luci dobro im je došla. Miles sklizne u
kabinu i ubaci svoju kreditnu karticu u stroj, dok su Thorne i dvojica dendarijaca ostali
vani, na granici njegova vidnog polja, stražareći. On utipka kod.
Za tren se na vid-ploči stvori slika recepcionerke slatka lica s jamicama na obrazima
i bijelom krznenom krestom namjesto kose. "Kuća Ryoval, Služba usluge. Kako vam
mogu pomoći, gospodine?"
"Želio bih razgovarati s Upravnikom Deemom iz Prodajno/Demonstrativnog," reče
Miles glatko, "o mogućoj kupovini uime moje organizacije."
"Nije stvar u tome da vam ne želim reći," reče Miles očajnički, "već u tome da vam
istina ne bi bila ni od kakve koristi. Svejedno, slažem se da imate pravo na nekakvu
kompenzaciju. Imam još jednu informaciju koju vam mogu ponuditi u zamjenu, jednu
koja u ovome trenutku ima veću vrijednost."
"Oh?" reče Fell. Glas mu bijaše neutralan, ali lice mu se smrklo.
"Sumnjali ste da je vaš polu-brat Ryoval naručio ubojstvo vašega klona, ali niste
mogli naći nikakve dokaze, jesam li u pravu?"
Fell je izgledao malo više zainteresiran. "Ni moji ni Bharaputrini agenti nisu mogli
pronaći nikakvu vezu. Pokušali smo."
140
"Ne čudi me. Jer Bharaputrini ljudi su ti koji su to obavili." Pa, to je moguće.
Fellove se oči suziše. "Ubili su svoj vlastiti proizvod?" upita polako.
"Vjerujem da se Ryoval nagodio s Kućom Bharaputra da vas izda," reče Miles brzo.
"Mislim da je u sve to bila uključena trgovina nekim jedinstvenim uzorcima tkiva koji su
bili u Ryovalovu posjedu; mislim da novac ne bi bio vrijedan rizika. Pogodba je sklopljena
na najvišim razinama, očito. Ne znam kako su namjeravali podijeliti dobra Kuće Fell
nakon vaše smrti — možda ih nisu ni namjeravali dijeliti. Čini se da imaju nekakve
planove o ujedinjenju svojih operacija s ciljem još jačeg monopola nad biološkim
dostignućima na Jacksonovoj Cjelini. Neku vrst korporacijskog spajanja." Miles zastane
kako bi omogućio da Fell upije sve što je rekao. "Smijem li vam predložiti da svoje snage
sačuvate za, ahm, intimnije i bliže neprijatelje od mene? Povrh toga, vi ste dobili sav naš
novac, a mi samo pola tereta. Jesmo li izravnali račune?"
Fell je sijevao pogledom punu minutu; lice čovjeka koji razmišlja u tri pravca
istovremeno. Milesu taj osjećaj bijaše poznat. Potom barun okrene glavu i protisne
krajučkom usana: "Zaustavite potjeru."
Miles opet počne disati.
"Zahvalan sam vam za ovu informaciju, Admirale," reče Fell hladno, "ali ne previše.
Neću ometati vaš žuran odlazak. Ali ako se vi ili bilo koji od vaših brodova ikad opet
pojavite u jacksonijanskom dijelu svemira—"
"Oh, Barune," reče Miles iskreno, "biti i ostati što dalje odavde brzo postaje mojom
najvećom ambicijom."
"Mudri ste," zareži Fell i krene prekinuti vezu.
"Barune Fell," doda Miles slijedeći unutrašnji impuls. Fell zastane. "Još jedna
informacija —je li ovaj kanal siguran?"
"Da."
"Prava tajna o betanskim tehnikama pomlađivanja jest to da ti tretmani ni ne
postoje. Ne dajte se opet prevariti. Ja izgledam kao da sam ove dobi zato što jesam ove
dobi. Mislite što hoćete."
Fell ne reče apsolutno ništa. Nakon par trenutaka blijedi mu osmijeh pokrene usne.
On odmahne glavom i prekine vezu.
Za svaki slučaj Miles je ipak ostao u Nav & Komu, u stanju blage ošamućenosti, sve
dok dežurni časnik za komunikacije nije potvrdio da su dobili konačno dopuštenje za
skok od kontrole leta s Odskočne Postaje. Po Milesovim procjenama Kuće Ryoval, Fell i
141
Bharaputra imat će previše posla i brige jedni s drugima da bi stigli razmišljati o njemu,
bar još neko vrijeme. Njegova nedavna razdioba informacija, istinitih I lažnih, među
zaraćenim stranama — svakoj ono što je ide — činila mu se poput dobacivanja jedne
kosti trima izgladnjelim, bijesnim psima. Gotovo da mu je bilo žao što ne može ostati u
blizini kako bi mogao vidjeti rezultate. Gotovo.
Nekoliko sati nakon Skoka probudio se u svojoj kajiti potpuno odjeven ali bez
čizama, koje bijahu uredno složene pored kreveta, a da nije imao blage veze kako je tamo
dospio. Miles pretpostavi da ga je Murka dopratio. Da je zaspao hodajući sam vjerojatno
bi bio ostavio čizme na nogama.
Miles je prvo kod dežurnog časnika provjerio položaj i status Ariela. Osvježavajuće
dosadna rutina. Upravo su prolazili kroz sustav plave zvijezde između dvije odskočne
točke na putu prema Escobaru, nenaseljen, s tek ponešto rutinskog komercijalnog
prometa. Nitko nije dolazio za njima iz pravca Jacksonove Cjeline. Miles je pojeo lagan
obrok, ne mogavši sa sigurnošću reći je li se radilo o doručku, ručku ili večeri; bioritam
mu je bio totalno poremećen privikavajući se na brodsko vrijeme nakon avantura na
površini planeta. Potom je potražio Thornea i Nicol. Našao ih je u Strojarnici gdje je
jedan tehničar baš izravnavao i posljednje ulubljenje na Nicolinoj lebdećoj stolici.
Nicol je, sad odjevena u bijelu tuniku i kratke hlačice obrubljene rozim, ležala na
trbuhu na klupi, promatrajući popravke. Čudno je vidjeti je izvan njena sjedala, pomisli
Miles, kao da gledaš raka pustinjaka izvan njegove školjke, ili tuljana na obali izvan vode.
Pod gravitacijom od 1G izgledala je tako začuđujuće ranjivo — dok je u bestežinskom
stanju bila tako sigurna, tako očito opuštena — da je vrlo brzo prestao primijećivati
njene dvije dodatne ruke. Thorne je pomagao tehničaru namjestiti plavu školjku preko
popravljenog i nanovo podešenog anti-grav mehanizma. On se okrene da bi pozdravio
Milesa dok je tehničar nastavio učvršćivati školjku.
Miles sjedne na klupu ispred Nicol. "Kako stvari stoje," reče joj, "čini se da se ne
moraš bojati potjere Baruna Fella. On i njegov polu-brat neko će vrijeme imati pune ruke
posla osvećujući se jedan drugome. Hvala Bogu da sam jedinac."
"Hm," reče ona zamišljeno.
"Sad si na sigurnom," ponudi Thorne ohrabrujućim glasom.
"Oh, ne, nije to," reče Nicol. "Samo sam razmišljala o svojim sestrama. Nekoć nisam
mogla dočekati da se maknem od njih. A sad jedva čekam da ih opet vidim."
"Kakvi su ti planovi?" upita Miles.
142
"Prvo ću zastati na Escobaru," odgovori ona. "To je dobra točka za prelazak neksusa,
jer otamo ću vjerojatno moći zaraditi put do Zemlje.
A sa Zemlje mogu doći do Orijenta IV, a sigurna sam da odatle mogu stići do kuće."
"Je li ti to cilj — vratiti se kući?"
"U ovom smjeru leži još dobar komad galaktike koji se isplati vidjeti," istakne Thorne.
"Nisam siguran bi li se lista posade dendarijskih brodova dala rastegnuti tako da
obuhvaća i glazbenicu, ali —"
Ona je odmahivala glavom. "Kući," reče odlučno. "Umorna sam od konstantne borbe
s gravitacijom. Počinjem imati noćne more o tome kako mi izrastaju noge."
Thorne tiho uzdahne.
"Imamo malu koloniju površinaca koji žive s nama," doda ona sugestivno, obraćajući
se Thorneu. "Njihov asteroid ima umjetnu gravitaciju — posve jednaku pravoj stvari,
samo malo blažu."
Miles osjeti blagu zabrinutost — izgubiti brodskog zapovjednika dokazane
lojalnosti…
"Ah," reče Thorne zamišljenim tonom koji je odgovarao Nicolinom. "Daleko od mojeg
doma, taj tvoj asteroidni pojas."
"Znači li to da ćeš se jednoga dana vratiti na Koloniju Beta? upita ona. "Ili su tvoj
dom i obitelj Dendarijski Plaćenici?"
"Nisam baš tako vezan za njih," reče Thorne. "Glavni razlog tome što sam još ovdje
pripiši mojoj znatiželji da vidim što će se slijedeće dogoditi." Thorne uputi Milesu pomalo
čudan osmijeh.
Bel pomogne Nicol da se smjesti natrag u svoju plavu stolicu. Nakon kratke provjere
sistema ona je ubrzo opet lebdjela, jednako pokretna — čak pokretljivija — od svojih
nogatih pratilaca. Ona se nagne i veselo pogleda Thornea.
"Još samo tri dana do escobarske orbite," reče Thorne s priličnim žaljenjem. "Još
sedamdeset i dva sata. 4320 minuta. Koliko čovjek može učiniti u 4320 minuta?"
Ili koliko puta to možeš učiniti, pomisli Miles suho. Pogotovo ako ne spavaš. Premda
se, koliko je Miles mogao reći, Belu po glavi ni nije motalo spavanje. Sretno — oboma.
"U međuvremenu," Thorne usmjeri Nicolinu stolicu u hodnik, "dopusti da ti pokažem
svoj brod. Illyricanske je izradbe — to je prilično daleko od tvoje kuće. Ima prilično
143
zgodna priča o tome kako je Ariel pao u ruke Dendarijcima — tada smo još bili Oserovi
Plaćenici-"
Nicol ga je ohrabrivala da nastavi. Miles potisne zavidan smiješak, pa se okrene i
nastavi u drugom smjeru kako bi potražio Dr. Canabu i pripremio sve za završetak te
posljednje neugodne obveze.
Smeten, Miles odloži hiposprej s kojim se bio poigravao kad se vrata bolničkog odjela
s uzdahom otvoriše. On se okrene zajedno sa stolicom I podigne pogled baš kad su
ulazile Taura i Narednica Anderson. "Opa," promrmlja.
Andersonova mu salutira. "Javljam se po zapovijedi, gospodine." Taura trzne rukom,
nesigurna bi li pokušala oponašati taj vojnički pozdrav ili ne. Miles podigne pogled prema
njoj i usne mu se razvuku s veseljem. Taurina transformacija bila je sve ono o čemu je
sanjao i još više od toga.
Nije znao kako je Andersonova uvjerila skladišni kompjuter da u tolikoj mjeri
premaši uobičajene parametre, ali nekako ga je natjerala da ispljune potpunu dendarijsku
uniformu Taurine veličine: uštirkanu sivo-bijelu jaknu s džepovima, sive hlače, ulaštene
gležnjače. Taurino lice i kosa bijahu dovoljno čisti da su gotovo nadmašivali sjaj čizama.
Njena je tamna kosa sad bila spletena u debelu, urednu i pomalo tajnovitu pletenicu
skopčanu na potiljku — Miles nije mogao otkriti gdje počinje a gdje završava — i blistala
je neočekivanim pramenovima boje mahagonija.
Izgledala je ako već ne dobro uhranjenom onda barem manje neishranjeno; pogleda
jasnog i zainteresiranog, ni traga progonjenim žutim iskricama u košćatim dupljama
koje je imala kad ju je prvi put vidio. Čak i s ove udaljenosti mogao je osjetiti da su re-
hidracija i prilika da opere zube i očnjake izliječili zadah izazvan višednevnim boravkom
u Ryovalovu podrumu na dijeti od sirovih štakora. Nestala je hrapava, prljava koža s
njenih ruku, a njeni pandžasti nokti bili su ne otupljeni već uređeni i naoštreni, a potom
premazani prozirnim lakom biserne boje koji se slagao sa sivo-bijelom odorom poput
nakita. Zacijelo je taj lak potekao iz osobne naredničine zalihe.
"Izuzetno, Andersonova," reče Miles s divljenjem.
Andersonova ponosno frkne nosom. "To ste imali na umu, gospodine?"
"O, da." Taurino je lice odražavalo njegovu radost. "Kako ti se činio tvoj prvi skok
kroz crvotočinu?" upita je.
Njene se duge usne namreškaše, što je očito predstavljalo njen pokušaj da ih naškubi,
nagađao je Miles. "Odjednom mi se tako zavrtjelo da sam se pobojala da me hvata neka
bolest, sve dok mi Narednica Anderson nije objasnila o čemu se radilo."
144
"Nikakvih halucinacija ili čudnih vrijeme-rastežućih efekata?"
"Ne, ali nije bilo... pa, kratko je trajalo."
"Hm. Ne zvuči mi kao da si jedna od onih sretnika — ili nesretnika — koji dolaze u
obzir za skok-pilote. Sudeći po talentu koji si pokazala jučer na Ryovalovoj sletnoj
platformi Taktički ne bi bio sretan da te mora ustupiti Nav & Komu." Miles zastane.
"Hvala ti, Laureen. Što je prekinuo moj poziv?"
"Rutinsku sistemsku provjeru šatlova. Povela sam Tauru da mi gleda preko ramena
dok radim."
"Okej, nastavi. Poslat ću ti Tauru natrag kad završim."
Andersonova nevoljko iziđe, vidljivo znatiželjna. Miles pričeka da se vrata zatvore za
njom i tek onda progovori. "Sjedni, Taura. Znači, tvoja su prva dvadeset i četiri sata s
Dendarijcima prošla zadovoljavajuće?"
Ona se naceri, oprezno se spuštajući u stolicu koja zaškripi pod njenom težinom.
"Posve."
"Ah." Oklijevao je. "Shvaćaš da jednom kad stignemo na Escobar imaš opciju
nastaviti svojim putem. Nisi obavezna pridružiti nam se. Mogao bih ti pomoći da se
smjestiš tamo dolje."
"Što?" Njene se oči obeshrabreno raširiše. "Ne! Hoću reći... zar jedem previše?"
"Ne, ni slučajno! Boriš se za četvoricu, pa valjda si možemo priuštiti da te hranimo
za trojicu. Ali... moramo raščistiti neke stvari prije no što daš prisegu." On pročisti grlo.
"Nisam došao kod Ryovala da bih te unovačio. Sjećaš li se, nekoliko tjedana prije no što te
Bharaputra prodao, Dr. Canaba je ušpricao nešto u tvoju nogu? Iglom, ne hiposprejem."
"Oh, da." Ona nesvjesno protrlja mišić lista. "Nastao je čvor."
"Što ti je, ah, rekao da je to bilo?"
"Imunizacija."
Imala je pravo, pomisli Miles, kad je rekla da ljudi često lažu. "Pa, nije to bila
imunizacija. Canaba te je upotrijebio kao živo skladište za neki umjetno proizveden
biološki materijal. Molekularno vezan, neaktivan materijal," doda brzo kad se ona
sagnula i pogledala svoju nogu s očitim nemirom u duši. "Ne može se spontano aktivirati,
uvjerava me Dr, Canaba. Moja originalna misija zahtijevala je samo da pokupim Dr.
Canabu. Ali on nije htio otići bez svog genetskog kompleksa."
145
"Planirao je povesti me sa sobom?" upita ona u uzbuđenom iznenađenju. "Znači
njemu bih trebala zahvaliti što te poslao k meni!"
Miles poželi vidjeti izraz na Canabinu licu ako mu ona ode zahvaliti. "Da i ne. Da
preciziram, ne." On brzo nastavi prije no što izgubi petlju. "Nemaš mu za što zahvaliti, a
ni meni. Namjeravao je sa sobom ponijeti samo uzorak tvog tkiva, a mene je poslao da
mu ga donesem."
"Bi li me radije bio ostavio u —jesi li zato spomenuo Escobar—"još uvijek je bila
zbunjena i začuđena.
"Imala si sreće," nastavi Miles, "što sam bio sam i nenaoružan kad smo se napokon
sreli. Canaba je i meni lagao. Moram dodati u njegovu obranu da je imao nekakvu ispriku
da te želio poštediti brutalnog života Ryovalovog roba. Poslao me da te ubijem, Taura.
Poslao me da ubijem zvijer umjesto da me preklinje da odem spasiti kamufliranu
ljepoticu. Nisam previše zadovoljan Dr. Canabom. Ni samim sobom. Dolje u Ryovalovu
podrumu lagao sam ti uzduž i poprijeko, jer sam mislio da tako moram ako želim
preživjeti i pobijediti."
Njeno lice bijaše zbunjeno, sleđeno, dok je sjaj u njenim očima blijedio. "Znači nisi
stvarno mislio... da sam ljudsko biće-"
"Baš naprotiv. Tvoj izbor testa bio je izvrstan. Mnogo je teže lagati tijelom nego li
ustima. Kad sam, ovaj, demonstrirao svoju vjeru, to je moralo biti stvarno." Gledajući je,
još uvijek je osjećao tračak luđačke sreće, somatskog ostatka te avanture tijela.
Pretpostavljao je da će uvijek osjećati nešto — nesumnjivo uvjetovano njegovom
muškošću. "Hoćeš li da to opet demonstriram?" upita napola s nadom, pa se ugrize za
jezik. "Ne," odgovori sam sebi. "Ako ću ti biti zapovjednik — imamo pravila koja to
zabranjuju. Uglavnom stoga da bi zaštitili one nižeg ranga od eksploatacije, premda to
može biti i obr-ahm!" Doista je skrenuo s teme. On podigne hiposprej, počne se nervozno
poigravati s njim, pa ga opet spusti.
"Svejedno, Dr. Canaba je opet tražio da ti lažem. Želio je da ti se prikradem s općim
anestetikom kako bi se on mogao dočepati svog uzorka. On je kukavica, možda si i sama
primijetila. Sad čeka tamo vani, dok mu se gaće tresu od straha da ćeš ti saznati kakvu ti
je budućnost bio namijenio. Mislim da će lokalna anestezija biti dovoljna. Znam da bih ja
želio biti pri svijesti dok on prčka po meni." On prezirno kvrcne prstom po hipospreju.
Sjedila je u tišini, a na njenom se vukolikom licu — premda se Miles već počeo
navikavati na nj — nije moglo pročitati ništa. "Želiš da mu dopustim... da mi zareže
nogu?" reče napokon.
"Da."
146
"A potom?"
"Potom ništa. To će biti zadnji put da vidiš Dr. Canabu ili Jacksonovu Cjelinu i sve
ostalo. To ti obećajem. Premda ću shvatiti ako odlučiš ne povjerovati mojim obećanjima."
"Zadnji put..." dahne ona. Lice joj se spusti, pa podigne, a ramena joj se ispraviše.
"Hajde da onda što prije završimo s tim." Na njenim dugim usnama sad nije bilo
smiješka.
Kao što je Miles i očekivao, Canaba nije bio sretan što ima pacijenta pri svijesti.
Milesu nije bilo ni najmanje stalo do Canabine sreće, a nakon jednog pogleda na njegovo
hladno lice Canaba se nije bunio. Bez riječi je uzeo svoj uzorak, pažljivo ga zapakirao u
biokontejner i pobjegao natrag u sigurnost i osamu svoje sobe što je prije mogao.
Miles je ostao sjediti s Taurom u bolničkom odjelu sve dok anestetik nije popustio
dovoljno da ona može hodati bez posrtanja. Dugo je sjedila bez riječi. On je promatrao
njene nepomične crte lica, svim srcem priželjkujući da zna kako vratiti sjaj u te zlatne
oči.
"Kad sam te prvi put vidjela," reče ona tiho, "bilo je to kao pravo čudo. Nešto
magično. Sve što sam željela, za čime sam čeznula. Hrana. Voda. Toplina. Osveta. Bijeg."
Ona spusti pogled na svoje nalakirane pandže. "Prijateljstvo..." pa podigne pogled prema
njemu, "... dodir."
"Što bi još željela, Taura?" upita Miles iskreno.
"Željela bih biti normalna."
I Miles je neko vrijeme šutio. "Ne mogu ti dati ono što ni sam nemam," reče napokon.
Činilo mu se da riječi leže poput neadekvatnih kvrga između njih. On pokuša bolje. "Ne.
Nemoj to željeti. Imam bolju ideju. Želi da budeš ti. Do krajnjih granica. Saznaj u čemu si
najbolja i razvijaj to. Premosti svoje slabosti. Nema vremena za njih. Pogledaj Nicol-"
"Tako je lijepa," uzdahne Taura.
"Ili pogledaj Kapetana Thornea i reci mi što je 'normalno' i zašto bi me za to trebalo
biti briga. Pogledaj mene ako hoćeš. Zar bih se trebao ubiti pokušavajući nadvladati ljude
dvaput teže od mene i gurati se u oružane bitke, ili je bolje preseliti se u polje gdje njihovi
nabildani mišići nisu ni od kakve koristi jer ih ni ne stignu primijeniti? Nemam vremena
za gubljenje, a nemaš ga ni ti."
"Znaš li kako malo vremena?" upita Taura iznenada.
"Ah..." reče Miles oprezno, "znaš li ti?"
147
"Ja sam posljednji preživjeli od moje vrste. Kako ne bih znala?" Brada joj se prkosno
podigne.
"Onda nemoj željeti da budeš normalna," reče Miles strastveno, ustajući i počevši
koračati gore-dolje. "Samo ćeš uludo potrošiti dragocjeno vrijeme u jalovoj frustraciji.
Želi da budeš nešto bolje! Za to barem imaš šanse. Da budeš izvrsna u bilo čemu što jesi.
Izvrstan vojnik, izvrstan časnik. Izvrstan lučki kapetan, za ime Boga, ako je to ono gdje
se najbolje osjećaš. Velika glazbenica poput Nicol — zamisli kako bi užasno bilo da je
ona svoj dar potrošila na pokušaje da bude normalnom." Miles zastane u svom bodrenju,
misleći: lakše je propovijedati, nego to primjeniti...
Taura je proučavala svoje nalakirane pandže, a onda uzdahnula. "Pretpostavljam da
je uzaludno priželjkivati da budem lijepa, poput Narednice Anderson."
"Uzaludno je da pokušaš biti lijepom poput ikog drugog osim sebe same," reče Miles.
"Biti prelijepom kao Taura, ah, to možeš biti. I to jako lako." On je uhvati za ruke i prijeđe
jednim prstom preko svjetlucave pandže. "Premda se čini da je Laureen shvatila princip,
možda bi se mogla osloniti na njen ukus kao vodilju."
"Admirale," reče Taura polako, ne puštajući mu ruku, "jesi li mi već službeno postao
zapovjednikom? Narednica Anderson je spominjala nekakvu orijentaciju, testiranja,
prisegu..."
"Da, sve to te čeka kad se sretnemo s našom flotom. Dotada si, u tehničkom smislu,
naš gost."
U njene se oči počne vraćati malo sjaja. "Onda znači — dotad — nećemo prekršiti
nikakva dendarijska pravila ako mi ti opet pokažeš da sam zaista ljudsko biće? Još samo
jednom?"
Ovo mora biti, pomisli Miles, nešto nalik nagonu koji je tjerao ljude da se penju uza
strme litice bez anti-grav pojasa, ili da skaču iz pradavnih zrakoplova s komadom svilene
krpe kao jedinim garancijom da se neće čuti šljop kad prizemlje. On osjeti kako u njemu
raste opčinjenost, smijeh smrti u lice. "Polako?" upita on promuklo. "Da ovaj put to
učinimo kako treba? Da prvo malo popričamo, popijemo malo vina, poslušamo malo
glazbe? Bez Ryovalovih stražara nad glavom ili ledeno hladnog kamena pod mojim..."
Njene oči bijahu ogromne i zlatne i rastaljene. "Pa, rekao si da voliš vježvati ono u
čemu si tako dobar."
Miles dotad nije znao koliko je zapravo slab na laskanje visokih žena. Slabost koje se
valja čuvati. U budućnosti.
148
Povukli su se u njegovu kajitu i marljivo vježbali sve do napol puta do Escobara.
TRI
"Što se uopće dogodilo s djevojkom vučicom?" upita fascinirani Illyan nakon podužeg muka.
"Ah. Drago mi je što mogu reći da je dobro. Nedavno je postala narednicom. Kirurg moje Dendarijske flote drži je pod nekakvim lijekovima kako bi joj usporio metabolizam. Nešto eksperimentalno."
"Hoće li joj tako produžiti životni vijek?"
Miles slegne ramenima. "Volio bih da to znamo. Možda. Nadamo se."
"Dobro." Illyan se promeškolji. "Preostaje nam još Dagoola, o kojoj, moram te podsjetiti, imam samo jedan jedini tvoj izvještaj ispunjen na Mahata Solarisu, prije no što su slučaj preuzeli drugi operativci, a koji je, eh, jezgrovit preko svake mjere."
To je trebao biti samo preliminarni izvještaj. Mislio sam da ću se puno ranije javiti kući na raport."
To nije problem — ili u svakom slučaju to nije problem za Vorvolka. Dagoola, Miles. Ispljuni što imaš,a onda se možeš naspavati."
Miles se umorno namršti. "Počelo je tako jednostavno. Gotovo jednostavno kao posao na Jacksonovu Skrovištu. A onda su stvari krenule naopako. Krenule su vrlo naopako..."
"No, kreni od početka."
"Početak. Bože. Pa..."
149
GRANICE VJEČNOSTI
"The Borders of Infinity",1989.
Kako sam mogao umrijeti i stići u pakao ne primijetivši promjenu?
Svjetlucava energetska zaštitna kupola pokrivala je nestvaran i stran krajolik,
zaustavljen u trenutku Milesovom izgubljenošću i očajem. Kupola je opisivala savršenu
kružnicu promjera pola kilometra. Miles je stajao tik uz unutrašnji rub, na mjestu gdje je
svijetleća konkavna površina uranjala u sabitu prašinu i nestajala. U mašti je slijedio luk
zakopan pod svojim nogama, do druge strane gdje je ponovno izranjao tvoreći kuglu. Kao
da je zatočen u ljusci jajeta. U neprobojnoj ljusci jajeta.
Prizor unutra bio je sličan onom iz drevnog Čistilišta. Malodušni muškarci i žene
sjedili su, stajali, ili najčešće ležali, pojedinačno ili u nepravilnim grupama cijelom
širinom arene. Milesovo je oko revno tragalo za nekim znakom vojne ili policijske
postrojbe, no činilo se da su stanovnici, poput tekućine, nasumce poškropljeni po tlu.
Možda je ubijen upravo sada, upravo kad je ulazio u ovaj logor. Možda su ga njegovi
neprijatelji otjerali u smrt, poput starih zemaljskih vojnika koji su vabili svoje žrtve pod
otrovne tuševe poput ovaca, odvraćajući i umirujući njihove bojazni kamenim sapunom
sve dok konačna spoznaja nije šiknula na njih u gušećem oblaku. Možda se uništenje
njegova tijela zbilo tako brzo da neuroni nisu imali vremena prenijeti informacije do
mozga. Zašto bi se inače tako mnogo antičkih mitova slagalo u tome da je pakao
kružnog oblika?
Dagoola IV, zatvorenički logor najveće sigurnosti broj 3. To je to? Ovaj goli...
pladanj? Nejasno, Miles je bio zamišljao vojarne, stupajuće čuvare, dnevno prebrojavanje
osoba, tajne tunele, odbore za bijeg.
Kupola je ono što čini sve tako jednostavnim, shvatio je. Čemu vojarne da bi štitile
zatvorenike od vanjskih nepogoda? To je činila kupola. Čemu stražari? Kupola je
stvorena izvana. Ništa iznutra ne može prodrijeti kroz nju. Nema potrebe za stražom ili
prebrojavanjem osoba. Tuneli su uzaludni, odbori za bijeg apsurdni. Kupola je vodila
računa o svemu.
Jedine konstrukcije bile su nešto što je izgledalo poput velikih plastičnih sivih gljiva,
ravnomjerno raspoređenih duž obodnice kupole. Ono malo događanja činilo se
okupljenim oko njih. Sanitarije, uoči Miles.
150
Miles i još tri zatvorenika bili su ušli kroz privremena vrata koja su se za njima
zatvorila prije no što im je kratkotrajna izbočina kupole s prolazom u sebi nestala pred
očima. Najbliži stanovnik kupole, muškarac, ležao je nekoliko metara udaljen, na
prostirci za spavanje identičnoj onoj koju je Miles sada držao. Okrenuo je glavu da bi se
zagledao u malu grupicu pridošlica, kiselo se nasmiješio i obrnuo se na svoju stranu
okrenuvši im leđa. Nitko se drugi nije potrudio čak ni pogledati ih.
"Prokletstvo," promrmlja jedan od Milesovih drugova. On i njegova dva prijatelja
stisnu se instinktivno jedan uz drugoga. Njih trojica bili su nekad u istoj postrojbi, rekli
su. Miles ih je sreo nekoliko minuta ranije, u posljednjoj fazi obrade, kada su im svima
izdali kompletnu zalihu zemaljskih dobara potrebnih za život u Dagooli broj 3.
Jedan jedini par širokih sivih hlača. Sivu tuniku kratkih rukava što ide uz hlače.
Pravokutnu prostirku za spavanje, smotanu. Plastičnu šalicu. To je bilo sve.
To, i novi brojevi upisani pod kožu. Milesa je jako'smetalo to što su im brojevi bili
smješteni na sredini leđa gdje ih oni sami nisu mogli vidjeti. Odupirao se jalovoj potrebi
da iskreće i izvija vrat, iako mu se ruka neprestano uspinjala po leđima kako bi počešala
svrbež koji se javljao iz isključivo psihosomatskih razloga. Broj se nije mogao ni opipati.
U prizoru se nešto pomakne. Približavala se grupa od četvoro, petoro ljudi. Napokon
odbor za doček? Miles je očajnički žudio za informacijama. Gdje medu ovim bezbrojnim
muškarcima i ženama — ne, ne bezbrojnim, rekao je sebi čvrsto. O svakom se od njih
ovdje vodilo računa.
O desetkovanim ostacima Treće i Četvrte oklopne izviđačke bojne. O domišljatim i
žilavim braniteljima tranzitne stanice Garson. Winowehov Drugi bataljun zarobljen je
gotovo čitav. I Četrnaesta bojna komandosa, preživjeli iz high-tech tvrđave u Fallow
Coreu. Pogotovo preživjeli iz Fallow Corea. Sve zajedno, točno deset tisuća, dvjestačetr-
naest. Najbolji s planete Marilac. Deset tisuća, dvjestapetnaest ako računa i sebe. Bi li
trebao računati i sebe?
Odbor za doček zbio se u nepravilnu grupu i zaustavio na udaljenosti od nekoliko
metara. Bili su čvrsti, visoki i mišićavi i ne naročito prijateljski raspoloženi. Tupe, mrke
oči pune neopisive dosade koju čak ni njihova sadašnja namjera nije narušila.
Dvije grupe, petorica i trojica, odmjere se. Trojica se okrenu i počnu brzo i oprezno
odlaziti. Miles sa zakašnjenjem ustanovi da je tako, budući da nije pripadao nijednoj
grupi, ostao sam.
Sam i jako, jako upadljiv. Smetenost, svijest o svom tijelu, o kojem obično nije
razmišljao jednostavno zato što nije imao vremena — sve mu se to odjednom vratilo. Bio
je prenizak, previše neobičnog izgleda — noge su mu sada, nakon zadnje operacije, bile
151
jednake dužine, ali nipošto nisu bile dovoljno duge da pobjegnu ovoj petorici. A i gdje se
ovdje može pobjeći? Odbacio je bijeg kao opciju.
Borba? Uozbilji se.
Ovo neće ići, tužno je shvatio čim je krenuo prema njima. No bilo je u tome više
dostojanstva nego da s istim rezultatom bude uhvaćen u pokušaju bijega.
Trudio se da mu osmijeh bude ozbiljan prije nego glup. Ne treba ni govoriti je li mu
uspijevalo. "Bok. Možete li mi reći gdje da nađem Četrnaestu bojnu komandosa
pukovnika Guya Tremonta?" Jedan od petorice podrugljivo otpuhne. Dvojica se rasporede
iza Milesa.
Otpuhivanje je gotovo odgovor. Izražaj barem. Početak, uporište. Miles se usredotoči
na njega. "Kako se zoveš i koji ti je čin i postrojba, vojniče?"
"Ovdje nema činova, mutante. Ni postrojbi. Ni vojnika. Ni ničega."
Miles se ogleda oko sebe. Opkoljen je, naravno. Normalno. "Ipak imaš neke
prijatelje."
Sugovornik se gotovo nasmiješi. "Ti nemaš."
Miles se zapita nije li možda požurio s odlukom da odbaci mogućnost bijega. "Ne bih
računao na to da sam na tvo-uh!" Udarac u bubrege odozada presiječe ga — prokleto je
malo nedostajalo da si pregrize jezik — pao je ispustivši prostirku i šalicu i sklupčao se
na tlu. Udarac bosom nogom, ovaj put bez vojničkih čizama, hvala Bogu — po zakonima
Newtonove fizike napadačevo bi stopalo trebalo boljeti koliko i njegova leđa. Odlično.
Genijalno. Možda natuku zglobove mlateći ga.
Jedan iz bande sakupi bivše Milesovo bogatstvo, šalicu i prostirku. "Hoćeš njegovu
odjeću? Meni je premala."
"Ne."
"Da," reče onaj koji je razgovarao s Milesom. "Uzmi mu je. Možda podmitimo koju
od žena."
Strgnuli su mu tuniku preko glave, hlače s nogu. Miles je bio previše zaokupljen
pokušajima da zaštiti glavu od nasumičnih udaraca a da bi se pretjerano borio za odjeću,
neupadljivo nastojeći primiti što je moguće više udaraca u trbuh i rebra, a ne u ruke, noge
ili čeljust. Slomljeno je rebro bila najozbiljnija ozljeda koju si je sada, ovdje, na početku
mogao priuštiti. Slomljena čeljust bila bi gora.
152
Napadači su zastali samo na trenutak prije no što su otkrili skrivenu krhkost
njegovih kostiju.
"Evo kako je ovdje, mutante," rekao je razgovorljivi, lagano prignut.
"Rodio sam se gol," prošapće Miles iz prašine. "To me nije zaustavilo."
"Drsko malo govno," reče razgovorljivi.
"Sporo uči," primijeti netko.
Druge su batine bile gore od prvih. Najmanje dva slomljena rebra — jedva je sačuvao
čeljust od toga da bude smrskana, na račun lijevog zgloba koji je postavio kao štit, a u
kojem sad nešto bolno nije bilo u redu. Ovog se puta Miles odupro porivu da doda još
koju završnu riječ.
Ležao je na zemlji želeći da se može onesvijestiti.
Dugo je ležao uljuljan u bol. Nije bio siguran koliko dugo. Osvjetljenje s kupole bilo je
uravnoteženo, bez sjena, nepromjenjivo. Bezvremensko, poput vječnosti. Pakao je vječan,
nije li? Ovo se mjesto u prokleto mnogo stvari podudaralo s paklom, to je bilo sigurno.
A stigao je još jedan demon... Miles je trepćući izoštravao nadolazeću pojavu.
Muškarac, gol i u modricama poput samog Milesa, mršavih rebara, izgladnio, klečao je u
prašini udaljen nekoliko metara. Lice mu je bilo koščato, ostarjelo od stresa — moglo mu
je biti četrdeset ili pedeset — ili dvadeset i pet.
Oči su mu neprirodno dolazile do izražaja zahvaljujući mršavosti njegova tijela.
Činilo se da mu bjeloočnice grozničavo svjetlucaju na pozadini od prašine koja mu je
zatamnjivala kožu. Bila je to prašina, a ne neobrijana brada — svi su zatvorenici ovdje,
muškarci i žene, bili ošišani na kratko, a korijeni su im kose bili umrtvljeni kako bi se
spriječio njihov ponovni rast. Trajno svježe obrijani i svježe ošišani. Miles je bio
podvrgnut istom postupku prije samo nekoliko sati. No tko god da je obrađivao ovog
momka mora da je bio u žurbi. Izostavio je jedan potez na obrazu tako da je nekoliko
desetaka dlaka tamo raslo poput pruge na loše pokošenom travnjaku. Kako su visjele s
muškarčeve čeljusti, Miles je vidio da su duge nekoliko centimetara iako su se kovrčale.
Da zna kojom brzinom rastu dlake mogao bi izračunati koliko je ovaj momak već ovdje.
Predugo, bez obzira na brojke, pomisli Miles uz skriveni uzdah.
Muškarac je bio odlomio donji dio plastične šalice koju je oprezno gurnuo prema
Milesu. Dah mu je nepravilno pištao kroz žućkaste zube zbog uzbuđenja ili zbog bolesti
— vjerojatno ne zbog bolesti, ovdje su svi bili dobro imunizirani. Bijeg, čak i u smrt, nije
153
bio tako jednostavan. Miles se obrne i ukočeno osloni na lakat promatrajući posjetioca
kroz sve rjeđu izmaglicu bolova.
Čovjek se neznatno povuče, nervozno se nasmiješi. Klimne prema šalici. "Voda. Bolje
popij. Šalica je napukla i sve iscuri ako predugo čekaš."
"Hvala," promrmlja Miles. Prije tri dana, ili u prošlom životu, ovisi kako se računa
vrijeme, Miles je tratio vrijeme na izbor vina, nezadovoljan ovom ili onom nijansom
okusa. Usnice mu popucaju dok ih je razvlačio u osmijeh, prisjećajući se. Popio je. Bila je
to savršeno obična voda, mlačna, s blagim mirisom klora i sumpora.
Gustoća je fina, no buke je malčice prenaglašen!
Čovjek je čučao, pazeći da ostane ljubazan, dok Miles nije završio s pićem, a onda se
nagnuo naprijed oslonivši se na šake, suzdržavajući nestrpljenje. "Jesi li ti Onaj?"
Miles trepne. "Jesam li ja što?"
"Onaj. U stvari, Onaj drugi. Sveti spisi kažu da moraju biti dvojica."
"Uh," Miles je oprezno oklijevao, "što točno kažu sveti spisi?"
Muškarac desnom rukom obuhvati kvrgavi zglob lijeve oko kojeg je bila svezana krpa
smotana u nešto nalik konopcu. Zatvori oči, usne mu se na trenutak pomaknu, a onda
počne glasno recitirati, "... no hodočasnici se lako uspeše na brežuljak jer su imali ova
dva čovjeka da ih vode za ruke, a odjeću su ostavili iza sebe jer iako su ušli s njom izašli
su bez nje." Oči mu se ponovno otvore kako bi se s nadom zagledale u Milesa.
I tako, počinjemo uviđati zašto je ovaj momak sam samcat... "Jesi li ti slučajno Onaj
drugi?" ispali Miles na sreću.
Muškarac sramežljivo klimne.
"Tako. Hm..." Kako to da se na njega uvijek lijepe luđaci? Oblizao je posljednje kapi
vode s usana. Tipu je možda nedostajalo par dasaka u glavi, no zasigurno je predstavljao
poboljšanje u odnosu na prošlu grupu, pod pretpostavkom, naravno, da u sebi nije imao
skrivenu ličnost ili dvije, tipa manijakalnog ubojice. Ne, u tom bi se slučaju predstavio
kao Izabrana Dvojica, ne bi tražio pomoć izvana. "Hm... kako se zoveš?"
"Suegar."
"Suegar. Dobro, u redu. Usput, ja se zovem Miles."
Ona klekne kraj Suegara koji je bio u polusvijesti i izvuče broj s njegovih leđa. Čvor
napetosti u Milesovu grlu raspetlja se od ohrabrujućeg siktanja potkožnog spreja
sinergina.
"Koliko je loše?" zapita Miles.
"Nije dobro," prizna doktorica, gledajući u svoj dijagnostički ekran. "Slezena
ozlijeđena i krv otječe u želudac — bolje da ga odmah odnesu na kirurgiju komandnog
broda. Medicinski tehničaru..." dala je znak jednom Dendarijcu što je sa stražom čekao
povratak letjelice i izdiktirala mu kratke upute. Tehničar omota Suegara u tanak
toplinski ogrtač od folije.
"Pobrinut ću se da stigne do tamo," obeća Miles. Zadršće zavideći malo Suegaru na
toplinskom ogrtaču, jer mu se sitna kisela magla skupljala u kosi i uvlačila u kosti.
Tungov izraz lica kao i njegovu pažnju odjednom zaokupi poruka iz njegovog
komunikacijskog seta. Miles, koji je poručniku Murki vratio njegov set kako bi ovaj
mogao nastaviti izvršavati svoje dužnosti, poskakivao je s noge na nogu žudeći za
novostima. Elena, Elli, ako sam vas ubio...
Tung progovori u svoj mikrofon. "Izvrsno. Bravo. Javite se na mjesto A7." Trzajem
brade promijeni kanal. "Sim, Nout, vratite se sa svojim patrolama na mjesto slijetanja
vaših letjelica. Pronašli su ih."
Miles se našao nagnut preko ruke, oslonjen na drhtava koljena, čekajući da mu se u
glavi razbistri dok mu je srce glasno lupalo. "Elli i Elena? Jesu li dobro?"
"Nisu tražile medicinskog tehničara... jesi li siguran da ne trebaš jednog za sebe?
Zelen si."
"Dobro sam." Otkucaji srca su se ustalili i Miles se uspravi da bi se susreo s
Beatricinim ispitivačkim pogledom. "Beatrice, molim te, dovedi mi Tris i Olivera, hoćeš li?
Moram razgovarati s njima prije no što uzleti slijedeća smjena letjelica."
204
Ona bespomoćno zatrese glavom i odjuri. Nije mu salutirala. A opet, nije se ni
pobunila. Milesa je to nevjerojatno razveselilo.
Eksplozivna galama oko rubova kupole svela se na povremene fijuke vatre iz malog
oružja, ljudske povike ili nejasne pojačane glasove. U daljini su gorjele vatre —
narančastocrveni plamsaji u magli. Nije to bila kirurški čista operacija... Cetagandanci će
biti jako nabrušeni kad izbroje žrtve i štetu, ocijenio je Miles. Vrijeme je za odlazak i
dugu odsutnost. Trudio se da misli na otrovne zarobljeničke brojeve kako bi lakše podnio
prizor cetagandskih činovnika i tehničara zatrpanih u ostacima svojih gorućih zgrada,
no činilo se da se obje more samo pojačavaju umjesto da izbrišu jedna drugu.
Stigli su Tris i Oliver, oboje pomalo divljih pogleda. Beatrice je zauzela položaj kraj
Trisina desnog ramena.
"Čestitam," započne Miles prije no što su uspjeli progovoriti. Imao im je mnogo toga
za reći, a ostalo mu je malo vremena. "Stvorili ste vojsku."
Pokretom ruke pokaže na uredne redove zatvorenika — bivših zatvorenika —
raspoređene po logoru u grupe za ukrcaj u letjelice. Čekali su u miru, većinom sjedeći na
tlu. Ili su to Cetagandanci usadili u njih takvo strpljenje? Svejedno.
"Privremeno," reče Tris. "Ovo je zatišje, mislim. Ako se stvari zagriju, ako izgubiš
jednu ili više letjelica, ako nekoga uhvati panika pa se to proširi..'."
"Možeš reći svakome tko naginje panici da se može ukrcati sa mnom, ako se tako
osjeća sigurnije. A — bolje im spomeni i to da ja idem u zadnjoj smjeni," reče Miles.
Tung, dijeleći pažnju između njihova razgovora i svog komunikacijskog seta, na ove
riječi iskrivi lice u ljutitu grimasu.
"To će ih smiriti," osmjehne se Oliver.
"Dat će im nešto o čemu da misle, ako ništa drugo," složi se Tris.
"Sad ću ja vama dati nešto o čemu da mislite. Novi Marilacov pokret otpora. To ste
vi," reče Miles. "Moj me poslodavac prvobitno angažirao da spasim pukovnika Tremonta
kako bi ovaj mogao oformiti novu vojsku i nastaviti borbu, Kad sam ga pronašao... kako
jesam, umirućeg, morao sam odlučiti da li da slijedim ugovor i dostavim leš ili da slijedim
svoj duh — i dostavim vojsku. Izabrao sam ovo drugo i izabrao sam vas dvoje. Vi morate
nastaviti rad pukovnika Tremonta."
"Ja sam bila samo poručnik na terenu," započne Tris prestravljena, zajedno s
Oliverovim: "Ja sam fizikalac, a ne časnik. Pukovnik Tremont bio je genij—"
205
"Sada ste vi njegovi nasljednici. Ja tako kažem. Pogledajte oko sebe. Griješim li pri
izboru svojih podređenih?"
Nakon trenutka tišine Tris promuca, "Očito ne."
"Sakupite si osoblje. Pronađite si genijalne taktičare, tehničare-čarobnjake i dajte im
da rade za vas, ali pogon, odluke i zapovijedi moraju biti vaši, iskovani u ovom paklu. Vas
dvoje ćete se sjećati ovog mjesta i zato nikad ne zaboravite što radite i zašto to radite."
Oliver tiho progovori, "A kad da odstupimo iz te vojske, Brate Miles? Moje je vrijeme
isteklo za vrijeme opsade Fallow Corea. Da sam bio bilo gdje drugdje bio bih mogao otići
kući."
"Pa bi bio kod kuće sve dok se cetagandska vojska ne bi prošetala tvojom ulicom."
"Čak i tada. Šanse nisu najbolje."
"Svojedobno su šanse za Barrayar bile i gore, a otjerali su Cetagandanci. Trebalo im
je dvadeset godina i više krvi nego što ste vas dvoje ikada vidjeli, ali uspjeli su," ustvrdi
Miles.
Oliver se činio pod većim dojmom ovog povijesnog presedana nego Tris, koja reče
sumnjičavo, "Barrayar je imao one lude Vor-ratnike, luđake što su srljali u bitku, koji su
voljeli umirati. Marilac jednostavno nema tu vrstu kulturne tradicije. Mi smo civilizirani
— ili smo barem bili, nekad..."
"Da ti kažem nešto o barrayarskim Vorima," upadne joj u riječ Miles. "Idioti koji su
tražili slavnu smrt u borbi vrlo su je brzo i našli. Tako je lanac zapovjedništva jako rano
ostao bez nagomilanih budala. Oni što su preživjeli naučili su se boriti prljavo i živjeti i
boriti se još jedan dan i pobijediti, pobijediti, pobijediti i njima nije ni utjeha, ni sigurnost,
ni obitelj, ni prijatelji, ni njihove besmrtne duše, ni ništa bilo važnije od pobjede. Mrtvaci
su gubitnici po definiciji. Opstanak i pobjeda. Nisu oni bili supermeni, niti su bili otporni
na bol. Znojili su se u kaosu i tami. I s manje od pola fizičkih snaga no što ih Marilac
posjeduje čak i sada, pobijedili su. Kad si Vor," Miles malo uspori, "nema odstupanja."
Nakon nekog vremena Tris reče, "Čak i dobrovoljna domoljubna vojska mora jesti. A
Cetagandance nećemo pobijediti tako da pljujemo na njih."
"Stizat će vam financijska pomoć kroz tajni kanal, pored moje. Samo ako bude
postojalo Zapovjedništvo pokreta otpora kojem ćemo tu pomoć moći isporučiti."
Tris odmjeri Olivera pogledom. Vatra u njoj plamtjela je bliže površini no što je to
Miles ikada vidio, jureći kroz napete mišiće. Zvižduk prvih letjelica što su se vraćale
206
zapara maglu. Progovorila je prilično nježno. "A ja sam mislila da sam ja ateist,
poručniče, a ti vjernik. Ideš li sa mnom ili odstupaš?"
Oliverova se ramena spuste. Od težine povijesti, uvidje Miles, a ne poraza, jer je plam
u njegovim očima bio jednak Trisinom. "Idem," reče.
Miles uhvati Tungov pogled. "Kako nam ide?"
Tung odmahne glavom i podigne prste u zrak. "Kasnimo s iskrcajem oko šest
minuta, tamo gore."
"Dobro." Miles ponovno pogleda Tris i Olivera. "Hoću da se oboje ukrcate u ovoj
smjeni, u različite letjelice. Kad stignete počnite ubrzavati iskrcavanje vaših ljudi.
Poručnik Murka dat će vam zadatke u letjelici—" pozvao je rukom Murku i otpravio ih.
Beatrice je ostala. "Ja naginjem panici," izvijesti Milesa odsutnim tonom. Bosim je
prstom crtala spirale u vlažnoj prašini.
"Više mi ne treba tijelobranitelj," reče Miles. Nasmiješi se. "Dadilja možda..." Osmijeh
se zacakli u njenim očima, no ne stigne do usana. Kasnije, obeća Miles sam sebi. Kasnije,
nasmijat će i te usne.
Drugi se val letjelica počeo dizati još dok su se ostaci prvog vraćali. Miles se molio da
senzori svih letjelica rade besprijekorno, dok se mimoilaze u ovoj magli. Tempiranje je od
sada pa nadalje moglo biti samo sve gore i gore. Magla se počela zgušnjavati u hladnu
kišu, u srebrne pljušteće igle.
Žarište se operacije naglo sužavalo, sve je više ovisilo o strojevima, brojkama i
minutama, sve manje o odanosti, dušama i zastrašujućim obavezama. Emocionalno
poremećen um lišen ljubavi i straha mogao bi sve ovo nazvati zabavom, pomisli Miles.
Počne bilježiti rezultate u prašini, lijevom rukom; broj onih gore, onih ovdje, onih u
tranzitu, no prašina se pretvarala u ljepljivo crno blato i nije zadržavala otiske.
"Sranje," iznenada prosikće Tung kroz zube.
Zrak pred njegovim licem titrao je od holovidom projiciranih nadolazećih
informacija, dok su mu oči prebirale po njima izvježbanim brzinom. Desnu je ruku
podizao i spuštao kao da je u iskušenju da strgne sa sebe svoj komunikacijski set i baci ga
u blato zbog frustracije i gađenja. "Ovo će nas dokrajčiti. Upravo smo izgubili dvije
letjelice iz drugog vala."
Koje dvije? vrištao je Milesov um. Oliver, Tris... Natjerao se da mu pitanje bude,
"Kako?" Kunem se, ako su se sudarile jedna s drugom idem pronaći zid i lupati glavom o
njega dok ne crknem...
207
"Cetagandski se lovac probio kroz naš kordon. Išao je na teretnjake, ali smo ga na
vrijeme sredili. Gotovo na vrijeme."
"Imaš li informacije o kojim se letjelicama radi? I jesu li bile pune ili su se vraćale ?"
Tungove se usne pokrenu. "A4, dupkom puna. B7, vraćala se prazna. Šteta totalna,
nema preživjelih. Lovac 5 s Triumpha onesposobljen neprijateljskom vatrom; potraga za
pilotom u tijeku."
Nije izgubio svoje zapovjednike. Njegovi odabrani nasljednici pukovnika Tremonta
bili su na sigurnom. Miles otvori oči koje je do sada držao čvrsto zatvorenima i ugleda
Beatrice, kojoj identifikacija letjelica nije značila ništa, kako nestrpljivo očekuje
objašnjenje.
"Dvjesto mrtvih?" prošapće.
"Dvjesto i šest," ispravi je Miles. Lica, imena i glasovi šestorice poznatih Dendarijaca
prolete mu kroz glavu. I ovih dvjesto brojki mora da su imale lica. Izbacio ih je iz misli
kao pretežak teret.
"Takve se stvari događaju," promrmlja Beatrice odsutno.
"Jesi li dobro?"
"Naravno da sam dobro. Takve se stvari događaju. Neizbježno. Nisam ja nikakva
plačljivica koju sve može slomiti." Iznenada trepne, podižući bradu. "Daj mi... nešto da
radim. Bilo što."
Brzo, doda Miles umjesto nje. Dobro. Upre prstom prema drugoj strani logora. "Idi
do Pela i Lianta. Podijeli ostatak njihovih grupa u skupine od po trideset i tri i dodaj ih
svakoj od preostalih grupa za letjelice trećeg vala. Treću ćemo turu poslati pretrpanu.
Onda mi se opet javi. Požuri, ostale će se letjelice vratiti za nekoliko minuta."
"Da, gospodine," salutirala je. Zbog sebe same, ne zbog njega; zbog reda, strukture,
racionalnosti, života. Ozbiljno je odgovorio salutiranjem.
"Već su bile pretrpane," progovori Tung čim ga Beatrice više nije mogla čuti. "Letjet
će poput cigala s dvjesto trideset i tri čovjeka nagurana unutra. I duže će im trebati za
ukrcaj ovdje i iskrcaj gore."
"Da. Bože." Miles je odustao od pisanja brojeva u beskorisnom blatu. "Provuci brojke
kroz računar umjesto mene, Ky. Momentalno ne vjerujem da bih dobro zbrojio dva i dva.
Koliko ćemo biti u zaostatku kad većina Cetagandanaca stigne na udaljenost dometa?
Budi što točniji, bez kompliciranja, molim te."
208
Tung promrmlja nešto u svoj set i počne redati brojeve, razlike, vremena. Miles je
pratio svaku sitnicu s grabežljivom napetošću. Tung bezobzirno zaključi. "Na kraju
zadnje smjene pet letjelica još uvijek će čekati na iskrcaj kad Cetagandanci počnu pucati
po nama."
Tisuću muškaraca i žena...
"Smijem li sugerirati, gospodine, uz svo dužno poštovanje, da je došlo vrijeme da
počnemo svoditi gubitke na najmanju mjeru?" doda Tung.
"Smiješ, komodore."
"Opcija jedan, maksimalno efikasna; spustiti samo sedam letjelica u zadnjoj turi.
Ostaviti zatvorenike posljednjih pet letjelica na zemlji. Bit će ponovno zarobljeni, ali će
barem ostati živi." U zadnjoj je rečenici Tungov glas postao nagovarački.
"Ima samo jedan problem, Ky. Ja ne bih želio ostati ovdje."
"Još uvijek možeš biti u zadnjoj letjelici koja uzleti, baš kao što si rekao. Usput
rečeno, gospodine, jesam li već izrazio, gospodine, što mislim o tom zaista usranom
dijelu ekshibicije?"
"Jesi, elokventno, obrvama, maloprije. A premda sam sklon složiti se s tobom, jesi li
primijetio kako mo pozorno promatraju preostali zatvorenici? Jesi li ikada gledao kako se
mačka šulja prema kanarincu?"
Tung se neugodno promeškolji, zamišljajući fenomen koji je Miles upravo opisao. "Ne
sviđa mi se pomisao da poubijamo zadnju tisuću kako bismo mogli podići moju letjelicu."
"Zbrkani kakvi jesmo, možda neće ni shvatiti da više neće doći nijedna letjelica prije
no što ti već budeš u zraku."
"Pa ćemo ih samo ostaviti da stoje i čekaju nas?" Ovce gledaju prema gore, ali nisu
nahranjene...
"Točno."
"Sviđa ti se to rješenje, Ky?"
"Povraća mi se od njega, ali — misli na devet tisuća ostalih. I dendarijsku flotu.
Pomisao na to da ih sve pošaljemo dovraga u nemogućem pokušaju da ih ukrcamo sve —
sve tvoje jadne grešnike, tjera me na povraćanje još više. Devet desetina je mnogo bolje
nego ništa."
"Shvatio sam bit. Prijeđimo, molim te, na opciju dva. Bijeg iz orbite računat je na
brzini najsporijeg svemirskog broda, a to je...?"
209
"Teretnjaci."
"A Triumph je i dalje najbrži?"
"Moš' se kladit'." Tung je nekad pilotirao Triumphom.
"I najbolje oklopljen."
"Da, pa?" Tung je savršeno dobro shvaćao kamo ga sve ovo vodi. Njegovo
nerazumijevanje bilo je samo način prikrivenog opiranja.
"Evo. Prvih se sedam letjelica koje uzlete u zadnjem valu zakvače za teretnjake i
nestaju na vrijeme. Pozovemo natrag pet pilota Triumphovih lovaca, pa odbacimo i
uništimo njihove brodove. Jedan je već uništen, točno? Posljednjih pet od naših letjelica
pričvrste se za Triumph umjesto njih, zaštićene od sada već prisutne vatre cetagandskih
brodova Triumphovim punim oklopom. Utrpamo zatvorenike u hodnike Triumpha,
zaključamo sva vrata i nestajemo u vidu magle."
"Dodana masa od tisuću ljudi..."
"Je manja od mase dviju letjelica. Odbaci i raznesi i njih ako moraš, da uspostaviš
dobar odnos mase i akceleracije."
"... bi preopteretila zalihe kisika—"
"Zalihe za slučaj nužde održat će nas do Skoka u crvotoču. Nakon toga možemo
rasporediti zatvorenike po ostalim brodovima bez žurbe."
Tungov glas postane tjeskoban. "Te borbene desantne letjelice su potpuno nove. I
moji lovci — njih pet — razumiješ li kako će teško biti obnoviti fondove kojima bismo ih
nadoknadili? Svota se penje do—"
"Zamolio sam te da izračunaš vrijeme, Ky, ne cijene," procijedi Miles kroz zube. Tiše
doda, "Pripisat ću ih računu za naše usluge."
"'Si ikad čuo izraz TROŠKOVI PREKORAČENI, mali? Ti ćeš..." Tung ponovno
usmjeri pozornost na svoj komunikacijski set koji je i sam bio produžetak komandne
prostorije na Triumphu. Bilo je računanja, nove su naredbe izdane i izvršene.
"Može," uzdahne Tung. "Daje nam vražje skupih petnaest minuta. Ako sve drugo
bude teklo po planu..." Odvukao se mrmljajući frustrirano, nestrpljiv poput Milesa koji
uza svu želju nije mogao biti na tri mjesta u isto vrijeme.
"Vraća se moja letjelica," primijeti Tung glasno. Bacio je pogled na Milesa, jednako
nećkav da prepusti svog admirala samog sebi kao što je bio nestrpljiv da se makne iz
mraka, blata i kisele kiše i bude bliže srcu operacije.
210
"Kreni," reče Miles. "Ionako se ne možeš voziti sa mnom, to je protiv pravila."
"Pravila, a?" reče Tung mračno.
Nakon uzlijetanja treće ture, na tlu je ostalo nekih dvije tisuće zatvorenika. Stvari su
se sređivale i kraj se nazirao; oklopljene borbene jedinice vraćale su se iz svog proboja u
cetagandske položaje, natrag na ugovorene pozicije slijetanja njihovih letjelica. Situacija
bi se opasno promijenila kad bi neki preživjeli cetagandski časnik uspostavio dovoljno
kontrole da ugrozi njihovo povlačenje.
"Vidimo se na Triumphu," naglasi Tung. Zastao je da kaže nešto poručniku Murki,
no Miles nije mogao čuti što. Nasmiješi se suosjećajno zbog prezaposlenog poručnika, ne
sumnjajući u naredbe koje mu je Tung izdavao. Ako se Murka ne vrati vodeći sa sobom
Milesa, pametnije mu je da se uopće ne vraća.
Ostalo je samo zadnje kratko čekanje. Požuri i čekaj. Čekanje je, shvati Miles, vrlo
loše za njega. Dopuštalo je njegovom samoproizvedenom adrenalinu da ishlapi, a njemu
da osjeti koliko je zaista umoran i ozlijeđen. Svijetleći plamenovi pretvarali su se u crveni
odsjaj.
Prošlo je stvarno vrlo malo vremena između zamiranja tutnjave proizvedene
uzlijetanjem zadnje letjelice iz trećeg vala i urlajućeg fijuka prve letjelice iz četvrte
smjene koja se spuštala na tlo. To je, nažalost, imalo više veze s neorganiziranošću nego
s brzinom. Marilacanci su i dalje čekali u svojim grupama, disciplina se još uvijek držala.
Naravno, nitko ih nije obavijestio o sitnom problemu nedostatka vremena s kojim su se
suočavali. No, nervozne dendarijske patrole, požurujući ih na prilazima letjelica,
održavale su tempo po Milesovu ukusu. Dužnost čuvanja zaleđa nije nikad predstavljala
omiljenu poziciju, čak ni među luđacima-ekstremistima koji su obilježavali svoje oružje
zarezima i smijuljili se među sobom smišljajući novije i grotesknije metode razaranja
neprijatelja.
Miles je vidio kako u letjelicu prvog unose polusvjesnog Suegara. Ovim izravnim
letom Suegar će, u biti, brže stići do stacionara na Triumphu, pomisli Miles; brže nego da
je bio poslan na jedan od teretnjaka letjelicom iz nekog prijašnjeg vala i morao čekati
siguran trenutak da ga prebace. Arena koju su napuštali postala je tiha i mračna, vlažna
i tužna, sablasna. Provalit ću vrata pakla i povratiti mrtve... Nešto nije bilo baš posve u
redu s tim napola upamćenim citatom. Nema veze.
Oklopljena jedinica ove posljednje letjelice povukla se iz magle i tame. Elektronski ju
je, poput stada ovčarskih pasa, uvukao unutra njihov gazda Murka, stojeći na dnu
prilaznog mosta kao veza između patrole na tlu i pilota letjelice koji je svoje nestrpljenje
za uzlijetanjem izražavao kratkim zavijajućim okretima motora.
211
A onda iz mraka — rafal plazme; cvrčala je kroz kišom namočen, zasićen zrak. Neki
cetagandski heroj — časnik, vojnik, tehničar, tko zna? — iskobeljao se iz ruševina i
pronašao oružje — i neprijatelja na kojeg da pripuca. Nepovezane slike, crvene i zelene",
zaplešu pred Milesovim očima. Iz mraka se dokotrlja dendarijski vojnik; preko leđa
njegova oklopa pušila se i iskrila svijetleća crta sve dok se nije ugasila u crnome blatu.
Oklopljene je noge podigao u zrak i ležao je, divlje se bacakajući, poput ribe, nastojeći se
izvući iz oklopa. Novi rafal plazme, loše ciljan, ugasi se sam,,pretvarajući nekoliko
kilometara magle i kiše u pregrijanu paru, na svojoj ravnoj putanji u nepoznati beskraj.
Baš im je to trebalo, da ih prikliješte snajperskom vatrom sada... Dvojica
dendarijskih vojnika potrče nazad u maglu. Uzbuđeni zatvorenik — bio je to ponovno
Pittov poručnik — dograbi oružje vojnika paraliziranog oklopom i krene da im se
pridruži.
"Ne! Vrati se kasnije i bori se kad dođe vrijeme, ti kretenu!" Miles jurne prema Murki.
"Povuci se, ukrcaj i diži se u zrak! Ne zaustavljaj se radi borbe! Nema vremena!" Neki su
se od posljednjih zatvorenika bacili na zemlju, ukopavajući se poput krtica; sasvim
razuman reflex u svakoj drugoj situaciji. Miles se zaleti među njih lupajući ih po
stražnjicama. "Ukrcavaj se, diži dupe, idemo, idemo!" Beatrice skoči iz blata i nasmiješi
mu se drhtavo gurajući ostale ispred sebe.
Miles se kližući zaustavi pored oborenog Dendarijca i lijevom mu rukom otpusti
kopče na oklopu. Vojnik se iskobelja iz svoje pogubne ljušture, osovi se na noge i odšepa
u sigurnost letjelice. Miles potrči za njim.
Murka i jedan vojnik čekali su na dnu prilaznog mosta.
"Spremi se da digneš most i uzletiš na moj znak," započne Murka obraćajući se
pilotu letjelice. "P—" riječ mu se izgubi u eksplozivnom prasku kad mu struja plazme
lizne mimo vrata. Miles je mogao osjetiti užarenu toplinu kako mu prolazi nekoliko
centimetara iznad glave dok je stajao tik uz poručnika. Murkino se tijelo sruši.
Miles se baci u stranu zastajući kako bi strgnuo komunikacijski set s mrtvačeve
glave. Strgnuo je i glavu. Morao ju je zadržati umrtvljenom rukom kako bi skinuo set.
Težina glave, njena gustoća i okruglost prodru mu u osjetila. Jasno sjećanje na tu glavu
zasigurno ga neće napustiti dok je živ. Pustio ju je da padne kraj Murkina tijela.
Teturajući, uspne se prilaznim mostom dok ga je posljednji oklopljeni vojnik povlačio
za ruku. Osjetio je kako se most čudno ugiba pod njihovim nogama; spusti pogled i
ugleda napola otopljen uzdužni var na mjestu gdje je prošao rafal plazme nakon što je
ubio Murku.
212
Pao je kroz otvor na podu stišćući komunikacijski set i urlajući u njega, "Diži, diži!
Znak, sad! Kreći!"
"Tko je to?" odvrati mu pilotov glas.
"Naismith."
"Da, gospodine."
Letjelica se urlajućih motora odvoji od tla prije no što se most potpuno podigao.
Mehanizam za podizanje se mučio, metal i plastika su se bunili — a onda se zaglavio
zbog iskrivljenja na rastaljenom dijelu.
"Začepite taj otvor tamo!" zaori glas pilota u komunikacijskom setu.
"Most se zaglavio," zaurla Miles natrag. "Odbaci ga!"
Mehanizam mosta pištao je i vrištao okrećući se. Most se zatrese i ponovno se
zaglavi. Zatvorenici ispruže ruke i stanu lupati po njemu. "Tako nikada nećete uspjeti!"
oštro vikne Beatrice preko puta Milesa, s druge strane otvora. Zatim se izvije kako bi
udarala po mostu bosim nogama. Vjetar izazvan letom urlao je kroz otvore drmajući i
tresući letjelicu poput orijaša što puše preko ruba prazne boce. Praćena vikom, lupanjem
i psovkama, letjelica se naglo trzne u stranu. Muškarci, žene i nepričvršćena oprema
skotrljaju se preko nakrivljene palube. Beatrice je očajnički nabijala po posljednjem
zaglavljenom zasunu. Most napokon popusti. Kližući se, Beatrice padne zajedno s njim.
Miles zaroni za njom, viseći napola kroz otvor na podu. Ako su se i dodirnuli, nije
znao jer mu je desna ruka bila samo bezosjetna gvalja.
Vidio joj je lice samo kao bijelu mrlju dok je nestajala u crnilu.
U glavi mu je bilo nešto poput tišine, mrtve tišine. Iako su se huka vjetra i motora,
vrištanje, psovanje i vikanje nastavili kao i prije, gubili su se negdje između Milesovih
ušiju i mozga i prolazili nezapaženi. Vidio je samo bijelu mrlju kako se gubi u tami, svaki
put iznova, opet i opet, kao na pokvarenom holovidu.
Našao se skvrčen na rukama i koljenima dok ga je ubrzanje letjelice priljubljivalo uz
pod. Uspjeli su zatvoriti otvor. Običan ljudski žamor unutra činio se prigušen i dalek,
sada kad su utihli promukli glasovi bogova. Pogledao je prema gore, u blijedo lice Pittova
poručnika koji je čučao kraj njega još uvijek ne ispuštajući iz ruku oružje dendarijskog
vojnika što ga je bio ugrabio u onom prošlom životu.
"Bolje poubijaj jako puno Cetagandanaca za Marilac, dečko," režanjem mu se
napokon obrati Miles. "Bolje donesi nekome nešto dobro, jer ja sam jamačno za tebe
platio previše."
213
Marilacanac zgrči lice u nedoumici, previše uplašen da bi i pokušao izgledati
pokajnički. Miles se zapita kako li izgleda njegovo vlastito lice. Sudeći po odrazu u tom
ogledalu, čudno, vrlo čudno.
Miles počne puzati prema naprijed tražeći nešto, nekoga... Bezoblični bljeskovi tvorili
su mu žute pruge u kutovima vidnog polja. Oklopljena Dendarijka skinute kacige
podigne ga na noge.
"Gospodine? Ne bi li bilo bolje da dođete u pilotovu kabinu?"
"Da, u redu..."
Obuhvatila ga je rukom ispod njegove, tako da se nije ponovno srušio. Probijali su se
kroz prekrcanu letjelicu, kroz izmiješane Marilacance i Dendarijce. Lica su se okretala
prema njemu, primjećivala ga sa strahom, ali nitko se nije usudio bilo što reći. Milesu
zapne za oko srebrna kukuljica, kad su se već približili prednjem dijelu. "Čekaj..."
Pao je na koljena pored Suegara. Tračak nade. "Suegare, hej, Suegare!"
Suegar jedva podigne kapke na pola oka. Nije se moglo reći koliko je primao od svega
ovog, uz bol i šok i lijekove.
"Sad si na putu. Uspjeli smo, uspjeli smo sve na vrijeme. Bez problema. Okretno i
brzo. Gore kroz slojeve zraka, više od oblaka. Dobro si protumačio svoje svete spise, jesi!"
Suegarove se usne pomaknu. Miles prigne glavu bliže. "... nisu bili pravi sveti spisi,"
prošapće Suegar. "Znao sam to... i ti si znao... ne zajebavaj me..."
Miles zastane okamenjen. Tada se ponovno sagne. "Ne, brate," prošapće. "Jer premda
smo ušli odjeveni, bez sumnje smo izašli goli."
Suegarove se usne napuhnu u suhom smijehu.
Miles nije zaplakao sve dok nisu izveli skok u crvotoču crne rupe.
ČETIRI
Illyan je sjedio u tišini.
Miles se naslonio blijed i iscrpljen, a glupava drhtavica pritajena u njegovu želucu učinila mu je glas nesigurnim. "Oprosti. Mislio sam da sam to prevladao. Od tada se dogodilo toliko suludih stvari, nisam imao vremena razmisliti, probaviti..."
"Borbeni zamor", sugerirao je Illyan.
214
"Borba je trajala samo nekoliko sati."
"Ah? Tom tvojom računicom prije bih rekao šest tjedana."
"Kako bilo. Ukoliko se tvoj grof Vorvolk želi prepirati jesam li trebao zamijeniti živote za opremu, pa... imao sam, pod neprijateljskom paljbom, otprilike pet minuta za donošenje odluke. Da sam imao mjesec dana za razmatranje, opet bih došao do istog zaključka. I borit ću se za to sada, na vojnom sudu ili u kojoj god on prokletoj areni želi."
"Smiri se", savjetovao ga je Illyan. "Ja ću se pozabaviti Vorvolkom i njegovim savjetnicima iz sjene. I mislim... ne, ja jamčim da njihove spletke više neće ometati tvoj oporavak, naredniče Vorkosigan." Oči mu zasjaše. Illyan je služio trideset godina u Carskoj sigurnosti, podsjetio se Miles. Pas čuvar Arala Vorkosigana još je imao zube.
"Žao mi je što je moja... neopreznost poljuljala vaše povjerenje u mene, gospodine", reče Miles. Čudna je bila ta rana koju mu je zadala sumnja; Miles ju je i sada osjećao, nevidljiva bol u njegovim prsima sporo je zarastala. Znači, povjerenje ima mnogo veću povratnu petlju nego što je to ikada shvaćao. Je li Illyan u pravu? Bi li trebao posvećivati više pažnje dojmu koji ostavlja? "Ubuduće ću pokušati biti inteligentniji."
Illyan mu stisnutih usana i neobično zacrvenjena vrata uputi neodgonetljiv pogled. "Kao i ja, naredniče."
Siktaj vrata, sušanj suknji. Grofica Vorkosigan bijaše visoka žena, prošarane crvene kose i duga koraka koji nikada nije bio u skladu s barrayarskom ženskom modom. Nosila je duge, bogate suknje Vorske matrone s veseljem djeteta koje uživa u igri preoblačenja i otprilike s istim stilom i uvjerljivošću.
"Moja gospo", Illyan kimne ustajući. "Zdravo, Simon. Zbogom, Simon", ona će nasmiješivši se. "Onaj liječnik kojeg si prestrašio, preklinjao me da iskoristim svoju superiornu moć kako bih te izbacila. Znam da vi časnici i gospoda imate posla, ali vrijeme je da završite. Ili tako barem indiciraju ovi medicinski monitori." Baci pogled na Milesa. Na njezinu mirnom licu zabljesne prijekor, nagovještaj čelične volje.
Illyan ga također uhvati pa se pokloni. "Upravo smo završili, moja gospo. Nema problema."
"Nadam se", uzdignute ga je brade promatrala kako izlazi.