1 1. UVODNE NAPOMENE Zahvaljujući geografskim, geološkim i geomorfološkim karakteristikama, kao i prirodnim uslovima (klima, zemljište i dr.) u Srbiji raste veliki broj različitih biljnih vrsta. Konstatovano je preko 3500 taksona vaskularne flore (u rangu vrste i podvrste). Broj vrsta lekovitog i aromatičnog bilja je nemoguće precizirati, ali u zavisnosti od načina sagledavanja pojma "lekovitost", taj broj se opet u zavisnosti od autora kreće od 300 do čak 700. Prema nekim pokazateljima u široj upotrebi je oko 250-300 vrsta, od kojih najveći deo raste spontano u prirodi, dok je izvestan broj uveden u kulturu i gaji se radi korišćenja. Značaj terenskog istraţivanja divljeg lekovitog bilja je višestruk. Pre svega, utvrdjuju se areali bogati komercijalno interesantnim vrstama lekovitog bilja, a naročito oni koji su pogodni za racionalnu eksploataciju. Pored toga istraţivanja su bitna i radi sagledavanja drugih značajnih aspekta za ovu vrstu delatnosti /demografski, geografski, ekološki.../. Drugim rečima sagledava se “resurs”, gde se pod pojmom resurs podrazumeva moguća količina biljnih droga koja se moţe sakupiti (apsolutni potencijal), ili realna količina za eksploataciju (realni potencijal – iznos promilni ili procentualni u odnosu na apsolutni potencijal). Korišćenje i sakupljanje samoniklog bilja je jedan od načina jačanja privredne delatnosti i podizanja ţivotnog standarda, naročito u slabije razvijenim krajevima (opštinama). Saznanje o potencijalu odredjene oblasti (u smislu prisustva komercijalno interesantnih biljnih vrsta), pruţa mogućnost za organizovano i kontrolisano delovanje na terenu. Prilikom istraţivanja prirodnih nalazišta uzimaju se uzorci biljaka sa raznih staništa, da bi se u njima odredila količina lekovitih materija i na osnovu laboratorijskih ispitivanja utvrdili areali koji daju kvalitetnije droge, što je naročito vaţno prilikom korišćenja bilja za izradu fitopreparata. Prirodna nalazišta, koja daju kvalitetne droge, mogu se koristiti za njihovo dalje razmnoţavanje, ili u izvesnim slučajevima čak i kultivisanje. Naravno da tu dolaze u obzir one vrste biljaka koje imaju stalnu potraţnju. Istraţivanja imaju za cilj, da pored ekonomskih momenata koji mogu proisteći iz realizacije programa, pruţe nova saznanja o flori ispitivanog područja. Kartiranje (u farmakognozijskom smislu) endemskih, retkih, ugroţenih i drugih vrsta od posebnog interesa, su bitan segment ekološkog i naučnog pogleda na floru područja.
This document is posted to help you gain knowledge. Please leave a comment to let me know what you think about it! Share it to your friends and learn new things together.
Transcript
1
1. UVODNE NAPOMENE
Zahvaljujući geografskim, geološkim i geomorfološkim karakteristikama, kao i
prirodnim uslovima (klima, zemljište i dr.) u Srbiji raste veliki broj različitih biljnih vrsta.
Konstatovano je preko 3500 taksona vaskularne flore (u rangu vrste i podvrste). Broj vrsta
lekovitog i aromatičnog bilja je nemoguće precizirati, ali u zavisnosti od načina sagledavanja
pojma "lekovitost", taj broj se opet u zavisnosti od autora kreće od 300 do čak 700. Prema
nekim pokazateljima u široj upotrebi je oko 250-300 vrsta, od kojih najveći deo raste
spontano u prirodi, dok je izvestan broj uveden u kulturu i gaji se radi korišćenja.
Značaj terenskog istraţivanja divljeg lekovitog bilja je višestruk. Pre svega, utvrdjuju
se areali bogati komercijalno interesantnim vrstama lekovitog bilja, a naročito oni koji su
pogodni za racionalnu eksploataciju. Pored toga istraţivanja su bitna i radi sagledavanja
drugih značajnih aspekta za ovu vrstu delatnosti /demografski, geografski, ekološki.../.
Drugim rečima sagledava se “resurs”, gde se pod pojmom resurs podrazumeva moguća
količina biljnih droga koja se moţe sakupiti (apsolutni potencijal), ili realna količina za
eksploataciju (realni potencijal – iznos promilni ili procentualni u odnosu na apsolutni
potencijal).
Korišćenje i sakupljanje samoniklog bilja je jedan od načina jačanja privredne
delatnosti i podizanja ţivotnog standarda, naročito u slabije razvijenim krajevima (opštinama).
Saznanje o potencijalu odredjene oblasti (u smislu prisustva komercijalno interesantnih biljnih
vrsta), pruţa mogućnost za organizovano i kontrolisano delovanje na terenu.
Prilikom istraţivanja prirodnih nalazišta uzimaju se uzorci biljaka sa raznih staništa, da
bi se u njima odredila količina lekovitih materija i na osnovu laboratorijskih ispitivanja utvrdili
areali koji daju kvalitetnije droge, što je naročito vaţno prilikom korišćenja bilja za izradu
fitopreparata. Prirodna nalazišta, koja daju kvalitetne droge, mogu se koristiti za njihovo dalje
razmnoţavanje, ili u izvesnim slučajevima čak i kultivisanje. Naravno da tu dolaze u obzir one
vrste biljaka koje imaju stalnu potraţnju.
Istraţivanja imaju za cilj, da pored ekonomskih momenata koji mogu proisteći iz
realizacije programa, pruţe nova saznanja o flori ispitivanog područja. Kartiranje (u
farmakognozijskom smislu) endemskih, retkih, ugroţenih i drugih vrsta od posebnog interesa,
su bitan segment ekološkog i naučnog pogleda na floru područja.
2
2. OPŠTE ODLIKE ISPITIVANOG PODRUČJA
Opština Alibunar
Opština Alibunar se nalazi u Vojvodini i zauzima jugoistočni deo Banata. Geografski poloţaj
odreĎen je koordinatama: 20º45´-21º10´ istočne geografske duţine, 39º50´- 40º15´ severne
geografske širine. Osno-
vna karakteristika je njen
periferni poloţaj u odnosu
na teritoriju Vojvodine.
Prostor čine značajni
prirodni elementi kao što
su: Alibunarsko-Vršačka
ravan, Ilandţanski rit, SZ
Deliblatske Peščare i deonica kanala DTD. Teritorija opštine Alibunar obuhvata površinu od
601 km². Nepravilnog je oblika i izduţena je od SZ ka JI. Duţa osa ima duţinu od 30km a
kraća 20km. Najviša tačka dostiţe 168m nadmorske visine, dok je najniţa tačka na 76m
nadmorske visine. Na teritoriji opštine Alibunar formirano je deset naselja od kojih je Alibunar
središte opštine. U njima ţivi stanoništvo heterogenog etničkog sastava.
Deliblatski pesak
Područje Deliblatskog peska prostire se
na krajnjem jugoistočnom rubu
Panonske nizije, na granici prema
Karpatima na istoku i ograncima
Homoljskih planina na jugoistoku.
Poloţaj Deliblatskog peska je vaţan
činilac, koji utiče na formiranje klime, jer
se na ovom prostoru prepliću uticaji
stepske umereno-kontinentalne klime
Panonskog basena sa jedne i klime
juţnih ogranaka Karpata, sa druge
strane. Uticaj visine platoa Deliblatskog
peska, koji se uzdiţe iznad banatske
ravnice u proseku za oko 60 m, nije
naročito velik, ali se ipak moţe primetiti u temperaturnim odnosima, ali i neki drugim
karakteristikama područja.
3
Geomorfološke karakteristike
O morfogenezi eolskog reljefa Banatske peščare postoje različita mišljenja. Ono što je
sigurno, glavni morfološki agensi bile su: karpatske reke koje su dale izvesnu količinu
peskovitog materijala, zatim reka Dunav i košava - dominantan vetar JI-SZ pravca, koji je
razvejavao peskoviti rečni nanos i vršio njegovu akumulaciju (dine). Kao dokaz za ovu tvrdnju
su dine, postavljene poprečno na pravac duvanja košave. Akumulacija peska vršena je za
vreme mlaĎe riške glacijacije, posle iščezavanja jezera. U prošlom veku čovek je imao
presudan značaj za budućnost Deliblatske peščare. Pošumljavanjem i kultivisanjem površina
ţivi pesak je stabilizovan i umrtvljen, a pečara je dobila novi izgled. Peščara je zatalasana,
pokrivena mnogobrojnim fosilnim dinama izmeĎu kojih su meĎudinske depresije. Banatska
peščara deli se na nisku i visoku. Dine su kupaste, trouglaste i poprečnog pravca, što
peščari daje karakterističnu zanimljivost i reljefnu sloţenost. Na nekim mestima izmeĎu
temena dine i dna udubljenja javljaju se razlike do 40m.
Temperaturni podaci
Na području Deliblatskog peska i šire okoline najhladniji mesec je januar (oko -1oC), a
najtopliji juli (oko +22oC), dok prosečna godišnja temperatura iznosi oko +11 oC. Na celom
ispitivanom području jesen je nešto toplija nego proleće (za oko 0,6 do 0,7 oC), dok se ova
razlika smanjuje idući ka jugu, da bi na području Velike Gradiške proleće bilo toplije od
jeseni. Najhladniji i najtopliji deo Deliblatskog peska je u centralnoj oblasti (oblast Flamunda
- Šušara). Ujedno tu su zabeleţeni i minimumi i maksimumi temperatura (-30oC +40oC)
Osunčanost
Podaci osunčanosti se kreću u vrednosti od oko 2150 časova godišnje.
Padavine
Raspodela padavina u toku prosečne godine je jedna od najvaţnijih karakteristika
klime nekog područja. Reţim padavina na Deliblatskom pesku ima odlike kontinentalnog
srednjeevropskog tipa sa sledećim karakteristikama:
- prosečna godišnja količina padavina iznosi oko 660 mm,
- prosečna godišnja količina padavina u vegetacionom periodu iznosi oko 375 mm,
- najveća prosečna godišnja količina padavina je u delu Šušara-Flamunda-Dubovac,
- najviše padavina junu (eventualno u maju),
- sekundarni maksimum padavina u novembru,
- najmanje padavina u februarau (eventualno u martu),
- sekundarni minimum padavina u septembru,
- proleće ima nešto više padavina od jeseni,
4
Relativna vlaga vazduha
Prosečne relativne vrednosti vlage vazduha na Deliblatskom pesku se kreću od 71% -
81%. Nešto veća vlaţnost je zabeleţena u zapadnim delovima (78% - 81%), u odnosu na
istočne delove (71% - 74%).
Klasifikacija klime
Opština se nalazi u zoni srednjeevropske klime, sa izrazito kontinentalnim
karakteristikama koje pojačavaju vazdušne struje iz Vlaške nizije, preko Đerdapske klisure i
otvorenost prema Karpatima.
Područje Deliblatskog peska ima umereno-kontinentalnu klimu sa naglašenim
stepskim sobinama, odnosno ima subhumidnu klimu koja se kreće od subhumidne klime
suvljeg tipa do subhumidne klime vlaţnijeg tipa. Dodatna specifičnost je izloţenost velikom
uticaju vetrova - košave i severca.
5
3. PREDMET ISTRAŢIVANJA, PRINCIPI I POSTUPCI
Predmet istraţivanja su lekovite i aromatične biljne vrste, ili vrste koje su predmet
interesa prehrambene, farmaceutske, kozmetičke, ili neke druge srodne privredne grane.
Drugim rečima poseban akcenat je stavljan na komercijalne i potencijalno komercijalne biljne
vrste. Bogatstvo ovih vrsta u pogledu njihovog broja i zastupljenosti na nalazištima
predstavlja potencijalni izvor privreĎivanja lokalnog stanovništva. Ovim elaboratom
ukazujemo na mogućnost angaţovanja i na odredjeni način definišemo finansijsku
opravdanost ulaganja u novu privrednu delatnost na ovom području (uz uslove stručnog rada
i dobre organizacije). Elaboratom pre svega utvrdjujemo sledeće:
Pre svega, pronalaze se areali gde se nalaze najviše traţene vrste lekovitog bilja, a
naročito areali koji obiluju količinama i vrstama koje dolaze u obzir za eksploataciju.
Korišćenje i sakupljanje ovih vrsta lekovitog bilja jedan je od načina jačanja narodne privrede
i podizanja ţivotnog standarda, naročito u pasivnim krajevima.
Vrši se edukacija sakupljača lekovitog bilja, posebno kroz sledeće: izlaţu se principi
kojih se treba pridrţavati tokom sakupljnja samonikolog lekovitog bilja i šumskih plodova,
definišu pojmovi koji se susreću u ovoj oblasti, (farmakognozija, biljne droge, kvalitet
sirovina…), ukazuje na načine i postupke sakupljanja, vreme sakupljanja po biljnim vrstama i
organima (kalendar branja), na sušenje i pakovanje, daju osnovni podaci o parametrima
kvaliteta, direktive i postupci kojima se treba rukovoditi u cilju zadovoljena organske tj. bio-
proizvodnje i dr. Tokom edukacije je monografski obradjeno preko 50 biljnih droga koje su
predmet sakupljanja, koje su pristune na istraţivanom terenu, a komercijalno se smatraju
interesantnim. Pored toga obradjuju se i one biljne vrste koje se iz nekog razloga ne smeju
sakupljati i na koje se posebno skreće paţnja (otrovne, retke, zaštićene, slične oficinalnim i
dr.). Tokom terenskog rada, izvršena je obuka sakupljača na terenu, a svrha je upoznavanje
što većeg broja biljaka na terenu.
Prilikom istraţivanja prirodnih nalazišta uzimaju se uzorci biljaka sa raznih nalazišta i
staništa, da bi se kasnije u njima odredila količina lekovitih materija i na osnovu
laboratorijskih ispitivanja utvrdili areali koji daju kvalitetnije droge, a što je naročito vaţno
prilikom korišćenja bilja za preradu.
Sakupljanje i upotreba lekovitog bilja ima korene u dalekoj prošlosti, a umeće
raspoznavanja različitih vrsta se tradicionalno prenosilo sa kolena na koleno. Razvojem
urbanog načina ţivota i masovnim preseljenjem ljudi u gradove, ovo umeće je donekle
potisnuto. Stoga smatramo izuzetno značajnim blagovremeno pruţanje informacija vezanih
za principe i pravila koja treba poštovati pri sakupljanju, kao i sve vrste treninga koji nas uče
identifikaciji lekovitog bilja i njegovoj nameni. Prilikom terenskog rada istraţivači daju
6
sakupljačima bilja potrebna uputstva za pravilno branje, sušenje, pakovanje i čuvanje bilja,
čime se doprinosi postizanju boljeg kvaliteta proizvedene droge u slučaju onih vrsta koje se
već koriste i eksploatišu.
Principi dobre sakupljačke prakse - Pravila pri sakupljanju
U toku sakupljanja sirovine u potpunosti se moraju poštovati smernice o higijeni
prehrambenih proizvoda i osoblja. Potrebno je kontinuirano vršiti obuku osoblja o higijenskim
pravilima i odgovornostima. Mora biti osigurana zdrava i čista radna atmosfera osoblja
uključenog u sakupljanje i preradu. Osoblje se mora zaštititi od kontakta s otrovnim ili
potencijalno alergenim biljnim materijalom kroz nošenje adekvatne zaštitne odjeće. Osobe
koje pate od prenosivih zaraznih bolesti ili koje imaju otvorene rane moraju se odstraniti iz
oblasti u kojima mogu doći u kontakt s biljnim materijalom. Osoblje treba da prodje kroz
obuku pre nego što počne da obavlja zadatke koji zahtevaju znanje iz te oblasti. Sakupljači
moraju imati dovoljan nivo znanja o biljnim vrstama koje treba da sakupljaju. To uključuje:
identifikaciju, karakteristike i zahteve staništa kao što su senovitost, vlaţnost, vrsta zemljišta,
itd. Sakupljači moraju biti u stanju da razlikuju vrste koje se sakupljaju od botanički srodnih
i/ili morfološki sličnih vrsta kako bi se izbegao rizik po javno zdravlje i kako bi se izbeglo
ugroţavanje drugih biljaka. Sakupljači treba da imaju dovoljan nivo znanja o odgovarajućem
vremenu za berbu, te o tehnikama berbe za pojedine biljke kako bi se dobio materijal
najboljeg mogućeg kvaliteta. Ako nemaju dovoljan nivo znanja neophodno bi trebalo da se
izvrši edukacija. Takodje, moraju biti upućeni u sva pitanja koja su od vaţnosti za zaštitu
okoline i očuvanje biljnih vrsta, a to podrazumeva i informacije o regulativama koje su vezane
za zaštićene vrste.
Da bi se obezbedilo racionalno sakupljanje lekovitog bilja iz prirode, pored ljudskog
faktora potrebno je obezbediti i sledeće:
- Potrebno je odrediti nadzornike (u okviru firme) koji će identifikovati i verifikovati sakupljeni
biljni materijal i koji će nadgledati rad sakupljača.
- Sakupljanje se mora vršiti u skladu s postojećim propisima o zaštiti i odrţivom
iskorištavanju biljnih vrsta.
- Sakupljanje različitih vrsta bilja ne sme negativno uticati ili oštetiti okolinu u kojoj se vrši
sakupljanje. Optimalni uslovi za regeneraciju biljne vrste koja se ubire moraju biti osigurani.
- Biljne vrste koje su navedene u listi ugroţenih vrsta ne smeju se sakupljati osim ako
ovlaštena institucija ne da odobrenje za to.
- Sakupljanje će se vršiti samo u nezagadjenim oblastima ili na minimalnoj dozvoljenoj
razdaljini od izvora potencijalnog zagadjenja (putevi, industrija, naselja).
- Pojedine biljne vrste se mogu ubirati samo onda kada imaju najbolji kvalitet za predvidjenu
7
namenu. Prema tome, svaki sakupljač treba da čeka odobrenje firme pre nego što otpočne
sezonu sakupljanja.
- Moţe se sakupljati samo ona količina i onaj deo biljke koji je ugovoren - ništa više.
- Oštećeni biljni materijal mora se ili isključiti iz biljne sirovine koja se dostavlja na trţište ili
etiketirati za alternativne namene.
- Biljne vrste se moraju ubirati pod najboljim uslovima, uz izbegavanje vlaţnog zemljišta,
rose, kiše ili izuzetno visoke vlaţnosti vazduha.
- Alati za berbu moraju se čistiti i pripremati u periodu izmedju dve berbe kako bi se izbeglo
zagadjenje biljnog materijala.
- Ubrani biljni materijal ne bi trebao dolaziti u direktan kontakt sa zemljištem. Potrebno ga je
odmah sakupiti i transportovati u suvim i čistim uslovima.
- U toku berbe nijedna druga biljna vrsta koja raste u oblasti na kojoj se vrši sakupljanje ne
sme se mešati sa sakupljenim biljnim materijalom.
- Sva ambalaţa koja se koristi u toku berbe mora biti čista i oslobodjena zagadjenja od
(biljnog) materijala koji je u njoj bio drţan pre toga.
- U slučaju da sakupljači za sakupljanje koriste vreće, firma je duţna podeliti nove vreće.
- Mehanička oštećenja i sabijanje sakupljenog sveţeg biljnog materijala, koje bi rezultiralo
nepoţeljnim promenama kvaliteta, mora se izbegavati. U vezi s tim mora se paziti da se
vreće ne prepune niti da se stavljaju jedna na drugu.
- Sveţe ubran biljni materijal mora se dostaviti što je pre moguće u objekat za preradu kako
bi se sprečilo nepoţeljno zagrevanje biljnog materijala (upaljen materijal – brzo pocrni), ili
se neposredno po okončanju sakupljanja, raspostire radi sušenja.
- Ubrani biljni materijal mora se zaštititi od svih štetočina, miševa/glodara, insekata i
domaćih ţivotinja.
- U slučaju sakupljanja korenja ili lukovica 80% biljne populacije treba ostaviti netaknutom.
- Pri sakupljanju listova 70% listova biljke treba biti ostavljeno.
- Pri sakupljanju cvetova 30% cvetova svake biljke i 30% biljne populacije treba ostaviti
netaknuto.
- Ako se sakuplja seme 30% treba ostaviti za regeneraciju.
- U toku berbe smeju se sakupljati samo odrasle biljke.
- Metode berbe koje su zabranjene uključuju udaranje biljaka štapovima, kidanje i čupanje
biljaka, sečenje grana...
Tretman nakon sakupljanja podrazumeva sledeće:
- Primarni tretman uključuje pranje, rezanje pre sušenja i sušenje.
- Pri dolasku u objekat za preradu sakupljeni biljni materijal mora biti hitno istovaren i
8
otpakovan. Materijal ne bi trebao biti izloţen direktnim sunčevim zracima, osim ako za to
ne postoji konkretna potreba. Sirovina mora biti zaštićena od dodatne vlage ili kiše.
- U slučaju sušenja na otvorenom prostoru, biljna sirovina se mora raširiti u tankom sloju.
Kako bi se osiguralo cirkulisanje vazduha, okviri za sušenje moraju se postaviti dovoljno
daleko iznad zemlje.
- Sušenje na samoj zemlji ili sušenje pri kojem je materijal izloţen direktnim sunčevim
zracima treba izbegavati.
- Biljni materijal je neophodno pregledati kako bi se eliminisali nepoţeljni materijali i strana
tela.
- Kako bi se zaštitio proizvod i kako bi se smanjio rizik od napada štetočina savetuje se da
se pakovanje izvrši što je moguće pre.
- Proizvode pakovati u čiste i suve, u najboljem slučaju nove vreće, kese ili sanduke.
Izbegavati plastičnu ambalaţu.
- Etiketa mora biti jasna, trajno zalepljena.
- Informacija na etiketi mora biti potpuna i treba da sadrţi: Naziv proizvoda, bruto i neto
teţinu, vreme sakupljanja, naziv sakupljača, eventualne napomene.
- Ambalaţa koja se moţe ponovo koristiti treba biti dobro očišćena i potpuno osušena pre
ponovnog korišćenja. Ne sme se dopustiti da ponovno korišćenje vreća predstavlja izvor
zagadjenja.
- Pakovani materijal skladištiti na čistom i suvom mestu, oslobodjenom od štetočina od
pesticida, nedostupnom stoci ili domaćim ţivotinjama. Mora se garantovati da korišćenje
materijala za pakovanje neće dovesti do zagadjenja biljnog materijala, posebno u slučaju
vlaknastih vreća.
- Pakovani sušeni biljni materijal skladištiti u suvim, dobro provetrenim prostorijama, u
kojima su dnevne varijacije temperature ograničene i u kojima je osigurano dobro
provetravanje.
- Objekti za skladištenje i transport moraju biti oslobodjeni pesticida i drugih otrovnih
materijala.
Otrovno bilje
U slučaju potrebe za sakupljanjem otrovnog bilja potrebna je dodatna opreznost u radu.
- Ne sme se sakupljati više vrsta u isto vreme.
- Deca i trudnice, ne smeju raditi sa otrovnim biljem.
- U toku rada ne sme se jesti, pušiti i sl, a usta treba zaštititi gazom.
- Po završenom poslu, treba se presvući i oprati.
- Otrovno bilje se suši i lageruje odvojeno od ostalog. Ni u jednom trenutku, otrovno bilje
9
ne sme biti u istoj prostoriji sa drugim.
- Na svakom pakovanju trebna označiti vrstu droge i mrtvačku glavu I znak OTROV.
- Za slučaj trovanja potrebno je imati priručnu apoteku.
Biljni organi (droga)
Prirodne lekovite sirovine ili droge po poreklu mogu biti biljne (vegetabilne), ţivotinjske
(animalne) i mineralne. Biljne lekovite sirovine (biljne droge), su osušeni biljni organi (cvet,
list, herba, koren, seme, plod itd.) u uţem smislu reči. U širem smislu reči predstavljaju još i
proizvode koji se kao takvi javljaju u biljkama (masna ulja, etarska ulja, smole itd.).
Pri sakupljanju lekovitog bilja, tj. biljnih droga, pored ostalog navedenog izuzetno je
značajno vreme branja odreĎene vrste, kao i koji se deo bere. Stoga navodimo opšte
propise, kojih se treba pridrţavati pri branju pojedinih biljnih delova.
Flos (cvet) Bere se tokom cvetanja. Najbolje u samom početku cvetanja, jer je tada
najbogatiji aktivnim sastojcima. Precvetale i uvele cvetove ne treba brati, jer nemaju
vrednost. Branje se vrši ručno pri čemu pazimo da cvetne drške budu što kraće. Sušenje
moţe biti prirodno i veštačko (u sušarama). Prirodno sušenje se obavlja u tankom sloju, na
suvom mestu i na promaji. Sušenje se vrši u hladovini, a samo manji broj cvetova se moţe
sušiti direktno na suncu i to ne sve vreme. Temperatura sušenja ne sme preći 35-40oC.
Treba izbegavati nepotrebno pipanje materijala koji se suši. S vremena na vreme potrebno je
prevrtati materijal da bi se proces ubrzao. Vreme sušenja varira od 3-6 dana. Osušeni cvetovi
se pakuju u kartonske kutije, bez nabijanja. Treba izbegavati velike slamarice, jer u njima
dolazi do mehaničkog oštećenja (usitnjavanja), a samim tim se smanjuje kvalitet.
Lagerovanje je obavezno na suvom i tamnom mestu.
Folium (list) Najpogodnije vreme za branje lista je početak cvetanja. Treba izbegavati
branje lista kod veoma mladih biljaka, jer su tada listovi puni vode, a siromašni aktivnim
materijama. TakoĎe listovi se ne beru kod biljaka u cvetu, mada postoje i izuzeci od ovog
pravila. Za sušenje vaţe isti uslovi kao kod cveta. Vreme sušenja zavisno od vrste i uslova
sušenja iznosi do osam dana. Pakovati se moţe u kutije i slamarice, najlonske vreće treba
izbegavati.
Herba (nadzemni deo biljke u cvetu) Pod nazivom herba se obično toleriše 25-30cm
vršnih delova biljke u cvetu. Kao i kod cveta, berba se vrši na početku cvetanja. U
slučajevima rasprostranjenosti na većim površinama moţe se i kositi. Za sušenje i
lagerovanje vaţe isti uslovi kao za prethodne droge.
Cortex (kora) Skida se sa mladih grana i stabala u rano proleće pre cvetanja. Kora
koja je stara i ispucala nije za upotrebu. Kora se zaseca noţem i guli. Ukoliko nije skinuta u
proleće moţe se skidati i u kasnu jesen. Nakon skidanja, radi lakšeg sušenja i lagerovanja,
10
koru sečemo u uzduţne trake 2-3cm široke i 10-30cm duge. Za razliku od prethodno
navedenih biljnih organa, sušenje kore se moţe izvoditi i na suncu, što znači da temperatura
sušenja moţe biti viša, tj. do 60oC.
Fructus (plod) Vreme ubiranja ploda varira, tako da se u nekim slučajevima bere zreo
plod, a kod nekih vrsta poluzreo (nedozreo). Jedna od podela plodova je na mesnate i suve
plodove. Za većinu mesnatih vaţi da se beru zreli, a većina suvih se bere pre sazrevanja.
Plodovi se mogu sušiti na suncu. Naročitu paţnju treba obratiti na sušenje mesnatih plodova
(šipak) da ne bi došlo do kvarenja i propadanja droge.
Semen (seme) Bere se potpuno zrelo. Posle sušenja treba naročito obratiti paţnju na
čuvanje semena. Treba ga pakovati u obloţene vreće ili kutije, jer je većina semenja (isto
vaţi i za većinu plodova) zbog obično visokog sadrţaja masnog ulja privlačna hrana za
glodare.
Radix, rhizoma, tuber (koren, rizom, krtola) Koren, rizom i krtola su podzemni organi
biljaka. Kod višegodišnjih biljaka kopaju se u rano proleće i kasnu jesen, a kod jednogodišnjih
u vreme cvetanja (mada postoje izuzeci). Zavisno od vremena branja i hemijski sastav se
menja, tako da kod jedne iste vrste koren ubran u proleće i koren ubran u jesen mogu biti
bitno različitog sastava, a samim tim i kvaliteta. Posle vaĎenja koren (ili rizom) se očiste od
ostataka zemlje, uklone se natruli delovi i dobro se operu. Kod nekih vrsta je potrebno izvršiti
guljenje korena. Korenje se moţe sušiti na suncu, s tim što je radi brţeg sušenja potrebno
prethodno raseći koren (rizom) na uzduţne trake. Treba naglasiti da je nakon vaĎenja korena
potrebno odseći korenovu glavu i vratiti je u zemlju da bi se iz nje razvila nova biljka.
Gubitak sušenjem
Za sakupljače na terenu je odnos sušenja (odnos sirova/suva), veoma vaţan
momenat, pogotovu kod sakupljanja komercijalnih količina. Treba znati da je farmakopejskim
i drugim propisima sadrţaj vlage u drogi limitiran za svaku biljnu vrstu. Ta vrednost se
uglavnom kreće od 10%–13%, redje 15%.
U sledećoj tabeli dajemo prikaz odnosa sirove prema suvoj biljci, tj. gubitak pri
sušenju odredjenog biljnog organa, pri čemu treba imati u vidu da su vrednosti date u tebeli
prosečne, da veoma mnogo zavise od perioda branja, staništa, starosti biljke, količina
padavina tokom godine i mnogo drugog. Vrednosti su date radi orijentacije i procene koliko