Jovan DeliHazarska prizmaTumaenje proze Milorada Pavia1991CIP -
katalogizacija u publikaciji Narodna biblioteka Srbije, Beograd
886.1/.2.09-31DELI, JovanHazarska prizma/ Jovan Deli. - Beograd;
Prosveta: Dosije; Titograd: Oktoih ; Gornji Milanovac: Deje novine,
1991(Beograd : BIGZ). - 317 str. ; 23 cm. - (Biblioteka Knjievni
svet) Tira 1500. ISBN 86-07-00587-1 a) Pavi, Milorad (1929 -
)2214924
Predgovor
Pisac hazarskog lica Uvod u knjievno djelo Milorada Pavia
A. Pavieva knjievna djelaA. 1.Palimpsesti, pesmeA. 2. Meseev
kamen, pesmeA. 3. Gvozdena zavesaA. 4. Konji svetog MarkaA. 5.
Ruski hrtA. 6. Due se kupaju poslednji putA. 7. Izvrnuta rukavicaB.
Pavieva nauna djelaInterpretacija Pavievih romanaHazarska
prizmaKljuni princip broja tri u Pavievom "Hazarskom
reniku"Provociranje mrtvihDubrovaka vjeticaDemonski svijet
"Hazarskog renika"Muki i enski primjerak "Hazarskog renika"Hazarske
prie o AdamuPreobraaj idioritmika u KenobitaI Mali noni roman: Mit
kao ogledaloII italac kao Kinez: uspravno itanje "romana za
ljubitelje ukrtenih rei"Prva vertikala: ukrtanje glasovaDruga
vertikala: Srbin Atanasije Kostin Svilar postaje Amerikanac Atanas
Fjodorovi RazinTrea vertikala: Pejzai slikani ajemetvrta vertikala:
Sudbina Vitae MilutPeta vertikala: Ljubavna priaesta vertikala: tri
sestreUspravno: "crna polja"Odnos: autor - knjievni junak - italac
u Pavievoj proziI Knjievni junak kao pisac, pisac kao knjievni
junakII italac kao autor romana, autor kao italacIII italac kao
knjievni junak, knjievni junak kao italacOptija razmatranjaHazarski
renik u komparativnom kontekstuPavi i Srednji vijekI Bogojavljenska
no dvadesetovjekovnog romana - srednji vijek i dvadesetovjekovni
evropski roman -II Srpski neovizantinacPavievi
trikoviPredgovor"Vraa mi se Nemaka u snu kao nesvaren ruak" - tako
je govorio Paviev pretea, kolega, knjievni junak i koautorHazarskog
renika, moj imenjak Joanes Daubmanus Mlai, poto je ispravio svoj
hod, ozdravio i poeo na svijet gledati iz druge perspektive, a
zapravo eznui za svojom izgubljenom boleu i zagonetnim arobnim
osmijehom, eznui za Njemakom i svojim izgubljenim tamparskim
talentom, sve dok nije dobio iznenadnog gosta, Teoktista
Nikoljskog, dok nije dobio na dar svetriknjige prvobitnog
izdanjaHazarskog renika, i dok to izdanje nije objelodanio.
Otisnuvi jedan primjerak otrovnom bojom, sjeo je da ga ita. Tada mu
se vratila njegova preanja bolest, a s njom i njegov arobni
osmijeh, i on je izdahnuo itajui mjesto na kome pie: "Re postade
meso". Tako je Pruska postala domovina prvobitnog izdanjaHazarskog
renika, 1691. godine, a njegov prvi tampar - njegova prva
rtva.Njemaka se opet vraa piscimaHazarskog renikai pisci njoj: na
kraju svog romana-leksikona Pavi je upisao:
"Beograd-Regensburg-Beograd 1978-1983". Ovoga puta svoj prilog
hazarskom snu dala je Bavarska, gdje je jednim dijelom nastala
Pavieva verzijaHazarskog renika, gdje e se nai prevodilac na
njemaki jezik, gospoaBarbaraulte, i izdavaHazarskog renika- Hanzer
iz Minhena.Njemaka se esto vraa u snu i ovom kritiaru, a da nije
bilo Njemake ova knjiga ne bi nastala; nebarsada niti u ovakvom
obliku. "Sukrivci" su dvojica njemakih profesora - slavista.Prvo me
je, poetkom 1989. godine - trista godina poslije bitke na Dunavu,
jednog od najznaajnijih dogaaja uHazarskom renikui zaHazarski
renik- pozvao profesor Rolf-Diter Kluge da na Slavistikom seminaru
u Tibingenu odrim predavanje o ovom Pavievom romanu. Tamansamza tu
priliku pripremio tekst "Hazarski renik u komparativnom kontekstu",
kad stie drugo pismo u kome me profesor Kluge ljubazno obavjetava
da bi bilo svrsishodno - budui da se knjiga relativno nedavno
pojavila na njemakom - da ponudim jednu informativnu
interpretaciju. Razumije se, morao sam pisati novi tekst. Tako je
nastalo ezdesetak stranica knjige, mnotvo zabiljeaka i pitanja na
koja je trebalo odgovoriti. Tako sam ve u februaru 1989. imao
precizan plan ove knjige.Samo koji mjesec kasnije, profesor
Rajnhard Lauer je ponudio PavievHazarski renikkao temu
glavnogseminaru ljetnjem semestru (1989) na Slavistikom seminaru u
Getingenu. Neto kasnije se rodila ideja o drugom simpozijumu
getingenkih i beogradskih studenata jugoslavistike, na kome bi se
razgovaralo prevashodno o Pavievom romanu-leksikonu. Imao sam,
dakle, priliku da relativno kontinuirano radim na ovoj knjizi i ona
je nastajala za mene iznenaujue brzo. Tome je, svakako, doprinijelo
paljivo itanje iz vremena kada sam je, po zadatku lana NIN-ovog
irija za roman godine (1984), morao temeljito i strogo itati.Izazov
za ovajradje i vrtoglav, gotovo nevjerovatan uspjeh ove knjige
-Hazarskog renika- praen stravinim kritiarskim mistifikacijama na
raznim meridijanima. Kritika se sudarala s knjigom kao s udom,
govorila u etiketama, a nerijetko tvreno je kako za hazarsku bravu
nema kritiarskog kljua i kako je kritika pred takvim djelom
apsolutno nemona. Kritiarisu se radije odluivali za ocjenjivanje
nego za tumaenje, svakako i zato to je to lake. Korektna
interpretacija ove knjige je prava rjetkost, a kritika po pravilu
za to nae izgovor s visine: to bi mirisalo na sholastiku, na jalove
ako-profesorske vjebe, i slino.Ta vrsta prigovora mi je uvijek bila
sumnjiva, jer je najee izgovor za odsustvo sopstvenog razumijevanja
teksta, pri emu je izlaz - bjekstvo u mistifikaciju, zakienu
krupnim rijeima pohvale ili pokude. Kao da nisu relevantna pitanja:
ta ta knjiga kazuje, kako je napravljena, kakvi odnosi u njoj
vladaju, ima li ta slino njoj u domaoj i svjetskoj batini? Upravo
na ta "staromodna" pitanja, na ta vjena i prava pitanja kritike,
pokuava da odgovori ova knjiga, sa punom svijeu o ogranienju svake
interpretacije i svake kritike, ali i s pobunom protiv
mistifikacije da kritika o nekoj knjizi ne moe nita rei (a zato
onda ne uti, i otkud joj pravo na hvalospjeve ili na pokude?).Ova
knjiga je, upravo stoga, zamiljena malo starinski i razvrstana je u
etiri dijela. U prvom, uvodnom, i za uvod neuobiajeno dugom dijelu,
dat je pregled i prikaz Pavievog knjievnog i naunog rada. Izostao
je prikaz prevodilakog rada, jer je izlazio izvan kritiareve
kompetencije. Paviev nauni rad je, iz istog razloga, "stidljivo"
prikazan: samo onako i onoliko koliko je to neophodno da se jasnije
osvijetle teme i problemi zajedniki Paviu piscu i nauniku.
Uostalom, cio uvodni dio je na nivou prikaza i pregleda, tako da
italac bude informisan prije nego to se preda nj postave pitanja
interpretacije.Drugi dio knjige je interpretativan, i u njegovom
sreditu su Pavievi romani. O drugim Pavievim djelima govori se samo
onoliko koliko je neophodno za bolje razumijevanje romana, scena,
situacija ili postupaka.Trei dio bi se, uslovno i pomalo ironino,
mogao nazvati "problemski" i u njegovom sreditu je ispitivanje
jednog - za Pavieva djela veoma znaajnog - odnosa: pisac - knjievni
junak - italac. On e za neke itaoce biti dosadan, ali kritiar nije
cirkuzant, a dosadni tekstovi ponekad otkrivaju kako se prave
zanimljive stvari.etvrti dio knjige ima opti karakter: tu se, kao u
svojoj kui, ugnijezdio jedan moj stariji esej o odnosu modernog
romana prema srednjem vijeku; tekst koji mi je, uprkos njegovoj
uproenoj tipologiji i povrnosti, i danas drag i blizak, i ini mi se
u osnovi taan. Oko tog teksta se razvio rad o Pavievom odnosu prema
srednjem vijeku, to je na izvjestan nain potvrda ranijeg eseja. Tu
je i pogled na Pavieve romane u komparativnom kontekstu, kao i
pokuaj demistifikacije nekih pitanja o fantastici i oko nje.Ovu
knjigu je pisao knjievni kritiar: ona, dakle, nije, niti eli da
bude, nauka. Pri tom, rijekritikaza ovog kritiara znai barem
onoliko koliko i rijenaukaza naunika.Pisac hazarskog licaUvod u
knjievno djelo Milorada PaviaOpisujui princezu Ateh u "Crvenoj
knjizi"Hazarskog renika, pisac nam veli kako za njegovu junakinju i
pratvorca Pavievog romana - za njegovu prastaru koleginicu i
koautoricu - postoji pria "da je imala sedam lica, kao sedam soli",
a prema drugom predanju je "svakog jutra od svog lica stvarala
novo, dotad nevieno lice"."Hazarskim licem" je jedan
vizantijskicarnazvao "filosofa i patrijarha Fotija, to je moglo
znaiti ili srodnike odnose patrijarhove s Hazarima ili
licemerje".Pozivajui se na Daubmanusa, pisac nas upozorava da je
moda rije o nekoj rasnoj i genetskoj hazarskoj osobini:"Hazarskim
licem nazivana je osobina svih Hazara, pa i princeze Ateh, da
svakoga dana osvanu kao neko drugi, pod sasvim novim i nepoznatim
licima, tako da imaju muke s najbliim srodnicima da se prepoznaju.
Putnici belee, opet, da su hazarska lica sva ista i da se nikad ne
menjaju i da otuda dolazi do tekoe i zabuna. Bilo da je ovako ili
onako, stvar izlazi na isto i hazarsko lice je pojam lica koje se
teko pamti. Tako se moe objasniti i legenda prema kojoj je princeza
Ateh imala drugo lice za svakog uesnika u polemici na kaganovom
dvoru, ili da su postojale tri princeze Ateh - jedna za islamskog,
druga za hrianskog i trea za hebrejskog misionara i tumaa snova".U
Pavievo srodstvo s princezom Ateh - kljunom figurom hazarskom -
uopte ne treba sumnjati: ona je jedan od sredinjih likovaHazarskog
renikai istovremeno njegov prvi autor, i to autor "enskog"
primjerka. Pavi je njen daleki nastavlja i potomak, kolega i
koautor, ali - paradoksalno, a sasvim u skladu s logikom Pavievog
romana - i njen tvorac, budui da je ona Pavieva junakinja. Srodstvo
je viestruko i prepleteno, pa nije udo to je ovaj "sadanji pisac" i
leksikografHazarskog renikaosoba hazarskog lica. Ljudi koji su u
razliitim periodima upoznavali to lice, mogli bi reagovati ovako na
pomen Pavievog imena:- Kako da ne znam tog prevodioca! Puno je
obeavao. A ta je s njim? Odavno ne sreem njegove prevode.- Ma ne,
ovjee, to je onaj pjesnik to je u dvadesetom vijeku pisao
palimpseste i stezao klasine metre u sonete.- Prije e biti da je
zdruivao sedamnaestovjekovne pjesnike s naim vremenom. To je pisac
zbirkeMeseev kamen, gdje ne zna ta je pria, a ta pjesma.- Obojica
ste pomalo u pravu - dodaje etvrti Paviev poznanik - on je odista
istraiva heksametra, ali kod Vojislava Ilia. A htio je svakako da
od Venclovia napravi modernog pjesnika, zbog ega ga je mnogo
cijenio Mea Selimovi. To vam je poznati istraiva baroka i
romantizma, istaknuti novosadski i beogradski profesor.- Kakav
profesor, pobogu brate, on nikada nije bio ni asistent. On je od
ivih profesora pravio knjievne junake fantastinih pria. Kau da su
se i profesori komunisti molili Bogu da ih sauva Sotone: bolje i u
kapitalizam, nego kao knjievni junak u Pavievu prozu.- Ne vjerujem
da bi jedan knjievni istoriar bio srean kad bi uo da istoriju
knjievnosti zovete fantastinom prozom. To je, i molim vas,
znameniti pisac istorija srpske knjievnosti i jedan od
prireivaaSabranih dela Vuka Karadia.- Ma nemojte! Valjda mislite -
sabranih spisa o hazarskom pitanju? PisacHazarskog renika, ovjee!-
Meni je upravo javio jedan njegov knjievni junak - policajac ifrant
- da je Gospodin Pavi zakasneli junak "Bijele knjige". To je,
znate, ona knjiga to je sve pisce-sumnjivce popisala po imenu i
prezimenu i pripremila ih za ienje snijega - kao u Pavievom
romanuPredeo slikanajem. Samo, ne znam gdje e autori "Bijele
knjige"; valjda na aj kod jednog Pavievog junak? Zasad gospodin
pisac moe biti spokojan; on u "Bijeloj knjizi" participira samo
preko svojih kritiara i kolega. Ali - kako mi je istorijski
prijatelj javio - postoji jo nekoliko tomova "Bijele" i "Crne
knjige" (neki su gotovi, pa ostavljeni da odlee, kao dobro vino, a
drugi su u pripremi), pravljenih kombinacijom Andrieve i Pavieve
tehnike: kombinacijom autorsko-leksikografskog i hroniarskog
metoda. Gospodin Pavi zna da ne moe utei: imamo dovoljno iskustva u
odapinjanju domaih strijela; odapeli smo i jednu - nadam se: ne i
poslednju -"Bijelu knjigu"; odapeta je kod nas i strijela tatarinka
na Gospodina Rudija... Mi uopte njegujemo kulturu luka i
strijele.Svaki od ovih glasova je u pravu, mada ja - iz nacionalno
uroenog osjeanja discipline i mjera budnosti - prednost dajem ovom
posljednjem. Pavi je odista pisac hazarskog lica, i tu je njegova
ansa protiv (ne)odapete strijele. Zato emo u ovom tekstu pokuati da
damo nekoliko skica za njegove mogue potrete, kako bi uesnici
preanjeg razgovora ugledali jo neko od njima nepoznatih Pavievih
lica.A. Pavieva knjievna djelaA. 1. Palimpsesti, pesmeU beogradskom
"Nolitu" se 1967. godine pojavila prva pjesnika zbirka Milorada
Pavia pod naslovomPalimpsesti. U napomenama na kraju knjige Pavi
rije iz naslova tumai ovako:"Palimpsest je grka re i oznaava
pergament sa kojeg je uklonjen prvobitni tekst da bi se na njegovom
mestu napisao novi. Tako su razliiti spisi beleeni jedni preko
drugih i isti rukopis esto krije po dva ili tri sloja razliite
starine i na razliitim jezicima".Palimpsest je, kao naslov zbirke,
postao metafora koja sugerira vieslojnost pjesnikog teksta. No, ta
vieslojnost nije samo u Ingardenovom smislu rijei, ve sugerira
postojanje u istom tekstu razliitih vremenskih i jezikih slojeva;
nije, dakle, rije samo o sinhronijskoj, ve i o dijahronijskoj
slojevitosti: u istom tekstu se nalaze tragovi razliitih vremena.I
dok metaforaPalimpsestiu pjesnikom tekstu izvrsno funkcionie,
nevolja nastaje onda kada je poinjemo kritiki promiljati;
kritiko-teorijski govor, naime, s razlogom izbjegava metafore i
pjesnike slike, jer mogu biti, i po pravilu jesu, izvor estih i
brojnih nesporazuma; efektnost slike zamjenjuje logiko izvoenje
dokaza i pojmovno miljenje. Palimpsest, naime, sugerira izvjesnu
mehaniku slojevitost i statiki odnos meu slojevima; sugerira
postojanje odgovarajueg vremena za svaki sloj i mogunost mehanikog
razdvajanja slojeva. Slika ovakve slojevitosti sasvim je slina
slici razliitih slojeva fresaka na zidovima starih i vie puta
ivopisanih crkava ili - to je mnogo dalje od umjetnosti - slici
geolokih slojeva.Ovako shvatiti PavievePalimpsestebilo bi potpuno
pogreno: vremenski i jeziki "slojevi" se meusobno proimaju i ive u
istom trenutku i u istom tekstu.Palimpsestisu djelo naeg vremena i
sve to je u njima napisano pripada istom tekstu i istom vremenu.
Oni se, meutim, oslanjaju na glasove i iskustva minulih vjekova, na
pojedine citate ili simbole starih pjesnika. Rije je, dakle, o
svojevrsnom dijalogu meu epohama, piscima i djelima. Glasovi iz
starih vremena pojavljuju se u naem dobu, u savremenom tekstu, kao
integralni dio tog teksta, i imaju ta da nam kau. "Slojevi", dakle,
nikad nisu mehaniki odvojeni niti odvojivi, ve su znakovi starih
tekstova i rukopisa istovremeno sasvim relevantni znakovi Pavievog
djela; oni su i Pavievi znakovi, a ne neko strano tijelo.Rije je o
svojevrsnom dinamikom "dijalokom" odnosu meu razliitim tekstovima,
u ovom sluaju i iz razliitih epoha, koji u svom kontaktu grade
jedno zajedniko polje, jedan svijet intertekstualnosti, kako se to
danas, dosta pomodno, kae.Paviev stih je neuobiajeno dug za nau
savremenu poeziju, ak i do dvadeset osam slogova. Tom duinom se
pokuava ostvariti dah i zamah liturgijskog stiha, to nam se ini
zanimljivom idejom za obogaenje ritmikih mogunosti savremenog
srpskog pjesnitva; idejom kojom bi se mogao koristiti neko ko stihu
bude vjerniji od Pavia. Tim liturgijskim stihom, kao i tematikom,
trai se oslonac u srpsko-vizantijskoj tradiciji.Raspored strofe je,
meutim, u znaku romanske tradicije. Pjesme su dosljedno rasporeene
u po dva katrena i dva terceta gradei sonete, a jednom broju soneta
dat je i grafiki izdvojen petnaesti stih, koji najee sadri poentu,
to je u tradiciji takozvanog "soneta s repom", ali istovremeno i
odstupanje od te tradicije: petnaesti stih nema u Pavia ironijsku
funkciju.Ovaj neobian spoj - dug stih koji hoe da prizove sjeanje
na liturgijsku tradiciju i sonetna forma pjesme - ini nam se
vrijednim panje. Drugo je pitanje koliko "zvonjalica" moe da izdri
dva i po puta dui stih od njenog matinog jampskog jedanaesterca,
liena pri tom rimovanja i, najee, dinamikog odnosa izmeu katrena i
terceta. Ali u tome i jeste izazov ovakvog spoja. To ujedno otkriva
i ranu Pavievu spremnost na eksperimente s tradicionalnim formama,
za inovaciju koja je puna rizika, a koja se, na neki neobian nain,
oslanja na tradiciju.Zbirka se otvara pjesmom "Epitaf"; epitafom
itaocu poinje iHazarski renik. Poslednji stih "Epitafa" sugerira
sahranu i vaskrsnue u rijeima:Leim u svakoj rei po jednom, u
svakomod vas ponovo sahranjen za ivot.Rijei su, to e rei i pjesniki
tekstovi - oni prevashodno - svojevrsno groblje njihovih tvoraca.
Jezik ima drugo pamenje i mi - svojim govorom, itanjem, stvaranjem,
kulturom - oivljavamo ono to je sahranjeno, sjeamo se onoga to lino
nismo doivjeli. Biti sahranjen u rijei, u jeziku, u pjesmi, ne znai
biti mrtav niti izgubljen, nepostojei, ve to znai biti i sauvan,
kao u crkvi ili itiju. Svako itanje je svojevrstan spomen,
svojevrsno vaskrsenje. italac je i grobnica, i udotvorac koji
vaskrsava mrtve. Tako "moja seanja postaju starija od mene"; tako
smo ve na pragu fantastinih udaHazarskog renika.Nai snovi, a prije
svega snovi pisaca, ive poslije nas, jer nae rijei ostaju iza nas.
Budui da su rijei skitnice, skitaju i lutaju u njima i s njima i
nai snovi, od itaoca do itaoca, od ovjeka do ovjeka, koji nae rijei
izgovaraju, na neki nain u naem svijetu participiraju. Rijei su
letei grobovi, bolje rei letei hramovi, u kojima su nai snovi
sahranjeni, to e rei sauvani, sposobni za vaskrsnue. U pjesmi
"Povratak Teodora Spana", posljednji petnaesti stih, izdvojen kao
dodatak sonetu, ima funkciju poente i glasi:I snovi se sanjaju nai
u skitakim reimanaim i potom.Nije li ve tu proklijala ideja o
recipronim i paralelnim snovima i snivaima, o lovcima na snove i o
ostalim arobnjacimaHazarskog renika.Jezik lirskog subjekta, poput
zmijskog svlaka, ostavlja iza sebe kouljicu godina, i to u samom
subjektu, ali ostaje sjeanje na "zaboravljene liturgije":Moj jezik
je triput svlaio kouljicugodina i tri jezika zaboravio u meni,No
moje srce jo poznaje jezik zaboravljenihliturgija.Sjeanje - a ono
je ovdje uvijek i sjeanje na zaboravljeni, stari jezik predaka, na
gotovo zaboravljenu staru srpsku kulturu - nije samo stvar mozga i
uma, ve prevashodno stvar srca i osjeajnosti, stvar senzibiliteta,
kompletne ljudske duhovnosti i emocionalnosti; sjeanje je stvar
kulture koliko i doivljaja: i kultura doivljaja, i doivljaj
kulture.Najblii tematiciHazarskog renikasu stihovi iz pjesme
"Daemon florae". Tamo je lirski subjekt u situaciji junakaHazarskog
renika- budi se iz tuih snova:I odjednom iz tuih snova se prenuh,
izasklopljenih oiju.Zavrni tercet, meutim, ide i dalje:Ako me demon
taj bezazleni i strani vratiu nae zamorene snoveDoi u kao bog
obogaen raspeem, s izbolovanomduom kiparisa i zoves pamenjem
feniksa i sa iskustvom mrca.Ima li teeg, veeg i nedokuivijeg
saznanja i iskustva od "pamenja feniksa" i "iskustva mrca", od
saznanja smrti, sopstvene smrti, sopstvenog samospaljivanja i
uskrsnua? To je jedna od sredinjih temaHazarskog renikai u traganju
za reenjem te tajne junaci Pavievog romana, kao i lirski subjekt
ove pjesme, moraju preko raspea na tuim i svojim snovima. Evo,
dakle, jedne od glavnih idejaHazarskog renikau prvoj Pavievoj
knjizi, u pjesmi "Daemon florae".Nekoliko "hazarskih" motiva, koji
e u prozi biti znatno razvijeniji, sreemo u pjesmi "Demetra":Tvoji
su dani dui i u njima vie je noino to ih ja imamU svakoj od njih ja
starim po jednom, i ko znaKoliko sam neujnih smrti ve imao u tvom
ivotu.Kako je tuno to u se probuditi jednomu tuu neku smrt.Kod
razliitih lica dani i noi su razliite duine, razliitom brzinom im
prolaze godine, a "u tuu neku smrt" se bude, ili je sanjaju, junaci
"baroknog sloja"Hazarskog renika.Dvije epohe iz prolosti, s kojima
je pjesnik i njegovo dvadeseto stoljee u korespondenciji, jesu
srednji vijek i epoha baroka, ba kao i u Hazarskom reniku.
Osamnaesto stoljee se javlja u Pavievom naunom i u knjievnom radu
kao vorina vremenska taka, kao svojevrsno srce vremena:Kroz crni
grli s barutom i vinomOsamnaesti vek uzima u sebe sve druge.Ko zna
kako bi izgledalo srpsko osamnaesto stoljee da nije bilo Velike
seobe Srbalja 1690. godine, kojoj Pavi posveuje jednu od svojih
duih pjesama, naglaavajui gubitnike i tragine aspekte Seobe. Zavrni
dio zbirke je rukovet od osam pjesama pod zajednikim naslovom
"etiri zvonika u Sent-Andreji", s posvetom Gavrilu Vencloviu:
"slavnom besedniku sentandrejskom, poruka izmirenja i utehe iz
stolea dvadesetoga".Venclovi je Pavievo knjievno otkrie i velika
literarna inspiracija. Pavi koristi cio niz Venclovievih simbola,
nalazei za potrebno da neke od njih komentarie na kraju knjige,
aludira na Venclovieve stihove i na stihove njegovog uitelja
Kiprijana Raanina, ugraujui u taj dijalog s osamnaestim stoljeem
ono to sam od tog stoljea batini. Prizivajui i "pleme monih uljeza
u prolost", unutranjim oima, "oima slepog Didima", trai se "jedno
drugo vreme". U toj igri vremenima u dozivanju vjekova i epoha, u
buenju unutarnjih pogleda, u diskusiji s barokom i srednjim
vijekom, dogaae se i skrivae se tajne Pavieve proze, Pavievog
knjievnog stvaralatva uopte.A. 2. Meseev kamen, pesmeetiri godine
poslije prve pjesnike zbirkePalimpsesti, beogradski "Nolit"
objavljuje i drugu Pavievu poetsku knjigu -Meseev kamen, 1971. Prva
novina koja pada u oi u odnosu na prvu zbirku jeste obilno
prisustvo proznih tekstova, fantastinih pria. Dvije takve prie
uokviruju knjigu, kao ulazna i izlazna kapija, i imaju funkciju
svojevrsnog "predgovora" odnosno "pogovora" ("Suvie dobro uraen
posao" i "Bahus i leopard"). Osim ovih dviju "okvirnih" pria
nalazimo jo tri koje su uklopljene u pojedine cikluse ove knjige:
"Proloko itije" u ciklusu "Sluba Relji Krilatici", "Veera u
Dubrovniku" u ciklusu "Nove gradske pesme" i "Ikona koja kija" u
ciklusu "Kosovski apokrifi". Ukupno, dakle, pet fantastinih pria -
cijela jedna zbirka - u knjizi koja na naslovnoj strani nosi jasno
anrovsko obiljeje -pesme.Fantastine kratke prie, koje ve po
definiciji imaju izvjesnu bliskost s lirikom, mogu se, dakle, s
autorske take gledita, smatrati i imenovati pjesmama. One su odista
ambivalentne: kratkoom i lirskim nabojem bliske su pjesmi, a
prisustvo naracije, fabule i knjievnih junaka omoguava im da se
presele kasnije u neku zbirku novela ili u roman, to se s njima
uistinu i dogodilo.U kontekstu zbirke, pjesama, fantastine prie
imaju funkciju ritmikog kontrapunkta stihovima. Kombinovanje proze
i stiha ostae karakteristika i drugih Pavievih knjiga (Due sekupaju
poslednji put,Hazarski renik). U znaenjskom pogledu fantastine prie
su komplementarne pjesmama i s njima usklaene; ciklusi bi bez
proznih partija bili znatno siromaniji i neshvatljiviji.Drugi
kontrapunkt u ovoj Pavievoj knjizi uoljiv je na jezikom planu: Pavi
upotrebljava rijei i sintaksike cjeline iz starijih slojeva srpskog
jezika, iz "svetog jezika", kao kontrapunkt savremenom, "profanom
jeziku".Taj kontrapunkt je u saglasnosti sa anrovskim osobinama
Pavieve poezije: sve same "starinske" rijei i anrovske oznake u
naslovima Pavievih tekstova. Oigledno se radi o pokuaju oivljavanja
sjeanja na tradiciju "svete" srpskovizantijske knjievnosti. Pavi
pie slubu, stihire, sedalan, proloko itije, kosovske apokrife i
"roman", to sve korespondira s bogatom tradicijom stare srpske
knjievnosti. To nikako ne znai da je Pavi zarobljenik te tradicije;
ve je primijeen napon izmeu srednjovjekovne tematike i anrovske
oznake, s jedne, i savremene metafore, s druge strane, u Pavievom
pjesnitvu.Prvi ciklusMeseevog kamenaposveen je Relji Krilatici,
krilatom junaku srpske epike, epskom pobratimu Marka Kraljevia, a
zapravo svojevrsnom suparniku cara Stefana Duana Silnoga. Sa zapisa
s njegovog groba moe se proitati da je bio "veliki kao Sunce", a da
se stijesnio "u grobu malom". Dva puta je padao u Duanovu nemilost
i umro zamonaen u Rilskom manastiru, svojoj zadubini, pod grkim
imenom Hariton. Otuda i Paviev stih: "Nisi ni Srbima Hrelja, ni
Grcima Hariton".Takav krilati, nebeski junak, tvorac i neimar
kosmikog Carigrada, sazdanog "ni na nebu ni na Zemlji", od
mjeseevog kamena, lik legende, privukao je Pavia,
pisca-fantastiara, prije i vie negoli drugi slavni epski junaci. I
za njega Pavi vezuje temu lutanja tuim snovima:Ti zalutao u tue
snoveIz njih nam pie na meseevom kamenu.U fantastinoj prii "Proloko
itije" nalazimo nekolike omiljene postupke ofantastienja svijeta.
Tu je, prvo, korienje mita o danu stranoga suda, a s njim u vezi i
arobnog predmeta, prisutnog gotovo kod svakog pisca fantastike -
ogledala. Mit o danu stranoga suda i ogledalo spojeni su s
bogumilima, koje Pavi, s vremena na vrijeme, uvodi u svoj
fantastini svijet. Ovoga puta koristi njihovo vjerovanje da e "na
dan stranoga suda sva ogledala osvanuti pod koprenama; tako ni
obrisi grenika ne bi mogli izbei kazni". Slijepa ogledala bi,
meutim, zadrala sposobnost odraavanja i ponavljanja odjeka glasova
umjesto slika: ponavljali bi se "krici kanjenih", to bi bilo jedino
to bi se spaslo iz sveopte propasti".U daljem toku prie opti
princip se konkretizuje na poznatim linostima iz srpske istorije,
poezije i legende, caru Duanu i njegovom esaru Hrelji Dragovolji, i
za tu priliku pisac koristi istorijsko predanje i legendu o Relji
Krilatici.Hrelja, koga je Pavi obdario sposobnou da um pretvara u
sliku (princip na kome poiva sinestezija) i vidi ono to je izvan
domaaja njegovog oka ako je u domaaju njegovog sluha, mora da
napusti zemlju i gradove oko rijeke Strimona (dananje Strumice) i
"da se vine do nebeskih ostrva".Epilog je u znaku mita:"Na dan kad
cvetaju vode i kada su carevi mislili da im je doao strani sud,
Duan se nalazio na domak Carigrada, a Hrelja je pokuao da preleti
reku Strimon, nadajui se da e mu bar senka potonuti u vodu i izmai
kazni. Prevario se: vode su procvetale i samo se odjek njegovog
glasa probio kroz cvee, spasao suda i sklonio na svoje nebesko
ostrvo. I danas, kada meseevo kamenje pada u reku Strimon, kau da
se to oburvava Hreljin grad i uje se kako kamenje u letu peva
Hreljinim glasom prognanim sa Zemlje".Ali to je samo prvi epilog,
onaj kojim se razreava Duanova i Hreljina sudbina. Fantastina pria
ima jo jedan, tipino pavievski, epilog. Pavi, naime, spaja dogaaje
iz 14. stoljea sa dvadesetim: 1970. godine izloen je jedan mjeseev
kamen u Beogradu, a "pisac koji ovo noas belei iao je da ga vidi i
oslukivao nee li neto uti kroz debeli stakleni oklop. Tada nije uo
nita. Mnogo kasnije, kod kue, jedne veeri, uo je Hrelju. Ne jedan
glas, negoosmoglasnik.Bogumilska pria, dakle, nije bila lana".Pisac
je uvuen u igru, u fantastinu priu (to je takoe est Paviev
postupak) i postao je medij kojim se spajaju dva udaljena stoljea i
dogaaja, a osmoglasnik to mu se javlja moe biti istovremeno i
njegovo djelo, i glas Hrelje Dragovolje, a u svakom sluaju je
potvrda bogumilske prie. Pavieva kratka fantastina proza je
sastavila figuru kruga."Proloko itije" Hrelje Dragovolje na
najmanjem prostoru otkriva cio spektar postupaka karakteristinih za
Pavievo pisanje fantastine proze.Ciklus "Nove gradske pesme"
nagovjetava docnija Pavieva djela. O prii "Veera u Dubrovniku"
govoriemo u drugom dijelu ove knjige, a povodom lika Efrosinije
Lukarevi. Nau panju je privukao naslov pjesme "Veera u krmi kod
'Znaka pitanja'". Isti naslov e se kasnije javiti iznad jedne
Pavieve prie - o kojoj emo takoe kasnije govoriti - u kojoj su
drugi junaci, ali je ideja slina: pisac sjedi u krmi s Dositejem.
Spajanje razliitih vjekova kroz sopstveni "doivljaj" nalazi se i u
drugim pjesmama ovog ciklusa, a najoevidnije u pjesmi "Na 'Pijaci
mesa' u Beu",Gde sedimo Pievi i ja u krmiGrke neprisajedinjene
vereI prieujemo se iz iste ae.Da ga ne poznaju strae Marije
TerezijeOn je skinuo izme pune kie iz 1744.I minuu kroz koju se
provukao u XVII vekNosi kradom na prstuDa ga ne poznaju
straepreruio se u pesnikaVie ne pie memoare i tiho ita stihoveBekoj
TV.Na slinom poigravanju s vremenom zasniva se i pria "Suvie dobro
uraen posao", s poetka knjige i "Ikona koja kija" izKosovskog
apokrifa. U prvom sluaju rije je o spoju dogaaja iz 1498. godine i
dogaaja iz izraelsko-arapskog rata iz 1967. godine. U priu je
uvedena mitoloka motivacija: moguno je u sebi samom pronai i
ugledati svjetlost koja je slina onoj to se ukazala Hristovim
uenicima na Tavorskoj gori. Od te sposobnosti ljudi koji su u
milosti boanske svjetlosti, i koji su obdareni vjetinom da tu
svjetlost otkriju, doli su do sposobnosti da lijee tue snove i da u
snovima prave uda. Tako je Stanislav Spud, uprkos teko oteenom
vidu, vidio i vidao vie od drugih. On je mogao da usmjerava svoje
snove i svoju terapiju u budunost, pa mu se desilo da je promaio
uticaj na pacijenta koji mu je bio povjeren na lijeenje - to e
platiti ivotom - ali je zato "suvie dobro" uradio posao i domet
njegove terapije je osjetio jedan egipatski podoficir est vjekova
kasnije.Opominjua pria "Ikona koja kija" sastavljena je iz dva
meusobno povezana i prepletena siejna toka, koji vode ka zajednikoj
poenti. Prvi siejni tok je vezan za udesni ivot hilandarskog oca
Manuila, a drugi za volebne moi ikone Bogorodice Trojeruice. Otac
Manuil je bio pripadnik jedinice katalonskih najamnika "koji su
1307. godine za raun Zapada napadali Svetu goru", pa, izgubljeni u
"hiljadu magli", srpskog manastira Hilandara, zabludom se meusobno
sukobili i unitili, a trojica preivjelih pristupila manastirskoj
bratiji i srpskoj pravoslavnoj vjeri. Manastir je bio spasen, a
neprijatelj preveden pod manastirski krov zahvaljujui svetim
udima.Ista mitoloka motivacija dosljedno je primijenjena u prii o
drevnoj ikoni Bogorodice Trojeruice i njenim udesnim seobama iz
Palestine u Svetu goru, iz Svete gore u Srbiju, a odatle, poslije
propasti Srpskog Carstva, opet u Hilandar, odakle se nije dala
preseliti ni poto su Srbi 1912. oslobodili Kosovo, ni kada su 1950.
godine podigli spomenik kosovskim junacima.Istom motivacijom
mitolokim udima doveden je otac Manuil u dvadeseto stoljee,
premostivi tako, po omiljenom Pavievom postupku, vremensko
rastojanje od est stoljea. Na taj nain je omogueno da se zaokrui
pria o Trojeruici i da se odgonetne zagonetka zato ikona udotvorka
odbija da se vrati u postojbinu Svetog Save, jer se samo u zadubini
njegovog oca na Svetoj gori osjea kao u svojoj kui.Istovremeno je
to i put za reenje druge, komplementarne zagonetke: otac Manuil
pokuava da se sjeti jednog zaboravljenog znaka i njegovog znaenja,
jednog znaka koji u njegovom maglovitom sjeanju ima znaaj i visinu
prvog i tajnog svetog slova:"Tim znakom kao opomenom ispraale su ih
nekada ene iz Barcelone na pohode, upozoravajui ih dignutih ruku, a
smisao gesla uglavnom je bio sledei:Mesto onog koji se seli nikad
ne ostaje prazno"Odgonetka Manuilovog znaka istovremeno je i poenta
prie, koja se jednako odnosi na Manuila i njegove bive saborce, na
seobe srpskog naroda i na udotvornu ikonu Bogorodice Trojeruice.
Poenta se ponaa kao trostruko arobno ogledalo u kome svako moe
vidjeti reenje svoje tajne.Kombinovanje mitoloke motivacije s
istorijskim zbivanjima, spajanje po est stoljea udaljenih
vremenskih trenutaka i odgonetanje zagonetke poentom koja ima formu
aforizma - sve su to postupci koje e Pavi kasnije vjeto razraivati
i kombinovati u svojoj fantastinoj prozi.Iako s autorskog stanovita
anrovski oznaeni kao pesme, tekstovi knjigeMeseev kamenpromovisali
su pripovjedaa Milorada Pavia, pisca fantastine proze.A. 3.
Gvozdena zavesaPrva Pavieva pripovjedaka knjiga pojavila se 1973.
godine u Novom Sadu, u izdanju "Matice srpske" -Gvozdena zavesa, i
u njoj su, s neznatnim izmjenama, tampane etiri kratke prie iz
pjesnike zbirkeMeseev kamen: nedostaje samo "Proloko itije" Hrelje
Dragovolje. Time se i formalno potvrdio ambivalentni karakter
Pavievih kratkih proznih tvorevina: jednako se udobno osjeaju u
pripovjedakoj kao i u pjesnikoj zbirci.I ovu knjigu Pavi je
propratio pogovorom, koji nije lien naracije niti poetske funkcije,
ali koji baca izvjesnu svjetlost na knjigu kao cjelinu, a naroito
na neke njene novele. Pisac, naime, veli kako je dobar dio tekstova
pisao izvan Beograda, pa ih otuda - iz straha da ih ne uniti neka
od sve eih avionskih nesrea, koja bi se eventualno piscu mogla
dogoditi - slao na svoju beogradsku adresu. U asu kada ih prireuje
za tampu nije, meutim, "vie sasvim siguran da li je ono lice koje
ih je slalo istovremeno s onim koje ih sada izdaje. Nije li se taj
avion negde u meuvremenu ipak sruio? U svakom sluaju, italac je
sigurno primetio da ve prvi meu tekstovima ove knjige lii na malu
zagonetku koja se razreava tek u poslednjoj reenici povesti. Upravo
zahvaljujui tome, taj tekst -"'Vedvudov' pribor za aj" - nije
moguno proitati dva puta na isti nain. Onog trenutka kada se na
kraju prvog itanja doznaju imena junaka, novo itanje vie nikada nee
imati onaj ukus realnog zbivanja koji je briljivo sugeriran za prvo
itanje.Tu, negde, izmeu ta dva itanja ove knjige, leti i pada onaj
avion o kojem je maloas bilo rei".Prvo to iz predgovora pada u oi
jeste relativizacija, odnosno problematizacija autorstva. Time se
nagovjetava jedan postupak koji e svoju kulminaciju dostii upravo
uHazarskom reniku. Drugo, ne manje vano, upozorenje jeste
upozorenje na mogunosti razliitog itanja, odnosno na razlikovanje
prvog i drugog itanja jedne prie. Time se, s jedne strane, otkriva
tajna zanata i koncepcije, posebno kad je u pitanju konkretna pria,
ali se, s druge strane, nagovjetava i tematizacija odnosa pisac -
italac, odnosno igra s itaocem, to e u docnijem Pavievom
stvaralatvu biti od naroitog znaaja, posebno u njegovim romanima.
Igra s itaocem, to je vrlo vano primijetiti, i to je ovdje
oevidnije nego na drugim mjestima, omoguena je strukturom djela;
ona je ugraena u djelo, tako da je itaoeva prevelika sloboda samo
privid i dio igre.Od znaaja je, takoe, i rijezagonetka: "mala
zagonetka" je esto prisutna i presudna u Pavievoj prozi, a to je
sasvim oevidno upravo u ovoj knjizi. Ona se, kao u pomenutoj prii,
javlja kao zagonetka o glavnim junacima i odgoneta se na kraju
prie. U svijetlu "odgonetke" pria se sasvim drugaije
ita."Zagonetka" je kombinovana s alegorijom. Cijela pria je -
saznajemo to tek poslije "odgonetke" - jedna alegorija. No, takav
utisak se nema sve do posljednje reenice. Alegorija je kombinovana
s antialegorijskim postupkom: s priom punom ivih, "realistikih"
detalja, prividno dosljedno lienom metaforinog govora. Navikli smo
da alegoriju doivljavamo kao razvijenu metaforu, kao lanac ili
sistem metafora, a ovdje je "odgonetkom" u alegoriju preobraena,
tradicionalistiki reeno, "realistika" pria "iz studentskog
ivota".Ova, na izgled jednostavna, kompozicijska i stilska rjeenja
trae mnogo truda, dovitljivosti i vjetine, i u tome je svojevrsna
Pavieva tajna. "Odgonetka" je istovremeno i poenta, ali i potpuni
obrt prie i cijele narativne situacije: privid "realistike prie"
odjedanput nestaje pretvarajui se u parabolu o Evropi i Balkanu.
"Mala zagonetka" ove vrste (koja ne mora uvijek biti odgonetnuta) i
alegorija bitno su stilsko obiljeje Pavieve proze. Zajedno
kombinovane daju parabolu, kao u pomenutoj prii, ili u prii
"Zavesa", gdje se relativno jednostavna i ogoljena fabula, s gotovo
neindividualizovanim junacima, podie na univerzalni princip.
Alegorija kombinovana s aluzijom ima u Pavievoj prozi, posebno u
romanima, satirinu funkciju. Kasnije e pisac usavriti svoj
postupak, pa e biti omogueno da se cio roman moe proitati i kao
alegorija, odnosno satira, ali takvo itanje - to nedvosmisleno
sugerira pisac - predstavlja otkrivanje samo jednog "sloja" romana.
Alegorija je, dakle, u romanima postavljena tako da nudi jedno od
alternativnih, i to povrnijih itanja, do koga je piscu takoe stalo.
Takvo itanje otkriva samo jedan, satirini sloj romana; "ostalo je
za ostale", rekao bi Pavi.Pavieva "mala zagonetka" iz prie
"Vedvudov pribor za aj" moe se formalizovati kao pitanje: "Ko je
ko?" Ta formula funkcionie i u mnogim drugim Pavievim tekstovima
gdje postoje sline zagonetke, bilo da je koristimo na alegorijskom
planu (Ko su Hazari?), na planu identifikacije junaka (Ko je
sluavka iz hotela "Kingston"?), ili na planu odgonetke neke tajne
iz siejnog lanca (Ko je ubica u hotelu "Kingston"?). Ova vrsta
"zagonetanja" omoguava igru s itaocem, ali mu i poveava panju za
tekst, vee ga za likove i fabulu i pokazuje se kao izvor
zanimljivosti, kao budilnik interesovanja. Ima tu neeg od iskustva
klasine "detektivske prie" i njenog pitanja: "Ko je zloinac?"
Problem identifikacije junaka, njegovog statusa u djelu i njegovog
odnosa s drugim junacima jedan je od vanijih koji stoje pred
itaocem Pavievih romana. Odgovor na pitanja "Ko je ko?" i "Ko je ta
uinio?"pomoi e nam da rijeimo brojne Pavieve enigme.Drugi tip
Pavieve "male zagonetke" moe se formalizovati kao pitanje: "U
kakvim su odnosima x i y?". To se pitanje svaki as postavlja pri
itanju Pavievih romana, bilo da je rije o odnosu meu junacima, meu
piscem i itaocem ili meu trima vremenskim planovimaHazarskog
renika(srednjovjekovnom, "baroknom" i dvadesetovjekovnom). Ali to
je naroito uoljivo upravo u novelistikoj zbirciGvozdena zavesa.
Brojne su, naime, prie iz ove zbirke u kojima nalazimo relativno
samostalne siejne rukavce. Jednostavnije reeno: pria je sastavljena
iz dvije ili vie kraih pria, koje su, najee, iz veoma udaljenih
vremena, a dovedene su u motivacijsku vezu. Ve smo, govorei
oMeseevom kamenu, skrenuli panju na priu "Suvie dobro uraen posao",
gdje je pria o Stanislavu Spudu (iz 15. stoljea) i njegovom
lijeenju snovima dovedena u vezu sa snom jednog egipatskog
podoficira iz 1967. godine. U noveli "Aerodrom u Konavlju" dogaaji
iz 1944. godine (graenje aerodroma) dovedeni su u vezu s prepiskom
izmeu brae Bokovi iz 1473/74. godine. U prii "uvar vetrova"
zagonetka iz 1275. godine (zazidano blago Jelene Anujske u
manastiru Gradac) bie konano razrijeena 1968. "Veera u Dubrovniku"
spaja dogaaje iz 1617. i 1950, a "Ikona koja kija" poetak
trinaestog s dvadesetim stoljeem. Toj grupi bi pripadala i pria
"Krma kod sedam sisa". U svakom sluaju, igra s vremenom u Pavievoj
fantastici ima veliku ulogu, naroito kada je povezana sa snovima i
literarnim asocijacijama ("Silazak u Limb") ali sa mitskim
obnavljanjem junaka i dogaaja.Jedan broj pria zasnovan je na
odgonetanju tajnog znaka, pri emu vanu ulogu ima slovo, to dolazi
iz srpskovizantijske tradicije, gdje su pismenost i pismena,
knjievnost i knjige, imali atribut svetosti i bili nosioci svetih
tajni i svetih moi. Radi ihori gradi crkve bjeei ispred turske
najezde i u tom bjekstvu i gradnji ispisuje svoje sudbinsko slovo,
prvo i jedino koje je nauio i u ijem znaku je proveo ivot i
ostvario djelo - slovo "teta" (). Slinih momenata ima i u prii
"Ikona koja kija".Fantastika, pa i Pavieva proza, rado se okree
prema svijetu mrtvih, groblju i zagrobnom ivotu, koristei pri tom
kako srednjovjekovnu, tako i bogatu folklornu tradiciju. U tom
pogledu su u ovoj zbirci najilustrativnije novele "Cvetna groznica"
i "Blejzer boje mora", odnosno ona siejna linija iz ove novele to
nosi naslov "Groblje kod etiri vetra". Ovdje neemo govoriti o prii
"Cvetna groznica"; o njoj e biti rijei kasnije. Napomenuemo samo da
je to jedna od onih pria koje su - naravno preraene i prilagoene
novom kontekstu - nale mjesto u Pavievim romanima.Zbirka
novelaGvozdena zavesadonosi, dakle, mnotvo proznih postupaka to e
ih Pavi kasnije, u svojim romanima, usavriti i intenzivno
koristiti. U novelama je - zbog estih "obrta" - lake te postupke
prepoznati, to olakava kritiko itanje Pavievih romana; to se,
uostalom, najbolje moe vidjeti na ispitivanjima Tolstojevih djela
to su ih obavili ruski formalisti, u prvom redu Viktor klovski i
Boris Ejhenbaum.A. 4. Konji svetog Markaetvrtu beletristiku knjigu,
zbirku novelaKonji svetoga Marka, Pavi je objavio u beogradskoj
"Prosveti" 1976. godine.Da li je pisac ovom knjigom vodio odsudnu
bitku za svoj opstanak u beletristici? Sudei po pogovoru moglo se
desiti da - u sluaju da suKonji svetoga Markaizgubili trku i bitku
- ovo bude i posljednja umjetnika knjiga Milorada Pavia, odnosno da
njegovi romani nikad ne budu napisani. U spomenutom pogovoru,
naime, pisac poredi svoje dvije prie s ruskim vojnicima i
oficirima, koji su se, u bitkama voenim po mrazu i snijenoj
vejavici, skidali u rublje i nezadrivo juriali: tako je i pisac
skinuo "oficirske bluze" i ritmiku utegnutost sa svojih pjesama,
preobrazio ih u prie, pa ih poslao na juri, "u rublju", "u prve
borbene redove", gdje e "ponovo povesti jednu bitku, koja je
verovatno i poslednja". Da je ta bitka izgubljena, moda danas ne bi
biloHazarskog renika.Na stranu pitanje da li je knjiga Konji
svetoga Marka bila za Pavia od presudnog znaaja da se istraje u
knjievnom radu, na stranu pieva privatna, inae zanimljiva,
dramatika; ovdje je relevantno drugo pievo priznanje: Pavi, naime,
priznaje da je ideje, motive i problematiku pojedinanih svojih
pjesama prenosio u prozna djela, prvo u prie. Vidjeemo kasnije da
su se Pavievi "vojnici" jo jednom "preruili": ako su se u ovom
sluaju skinuli u intimno, bijelo donje rublje, onda e se u romanima
skinuti nagi, do gole koe, i juriati - da iskoristimo Pavievu sliku
izHazarskog renika- kao "goli Srbi", konjanici Avrama Brankovia,
kad krenu nou, na juri u sjeu. Tu meusobnu vezu Pavievih djela bilo
bi teko dokumentovati i uiniti oevidnom ako bi izostao upravo ovaj
dio nae knjige: prikaz pojedinanih dijela prema vremenu njihovog
objavljivanja. U tu vezu smo se ve i ranije uvjerili, a ovdje je
ona potvrena i pievim autorskim iskazom u pogovoru.Pisac je tom
prilikom vjerovatno mislio na svoj ciklus pjesama "Roman o Troji"
iz zbirkeMeseev kameni na "Proloko itije" Hrelje Dragovolje. "Roman
o Troji" je preobraen u priu "Konji svetoga Marka" iji naslov nosi
i zbirka, a "Proloko itije" zavrava ovu zbirku pripovijedaka, sada
sa naslovom "Bogumilska pria". Ukazaemo, meutim, i na jo neke
srodnosti ove knjige sa ostalim Pavievim tekstovima, posebno s
romanima.Pria "Konji svetoga Marka" data je iz perspektive Paria
Pastirevia Aleksandra (koji ima i funkciju pripovjedaa u provom
licu), a u njenom sreditu je motiv vidovitosti Parievog brata
Jelena:"Imao je svetu bolest, postao je vidovit i svi su govorili
da e proricati budunost".Jelen Priamuevi je mogao progledati "kroz
svoju bolest u budunost" jedino kad bi se uzdravao od spavanja i od
utoljenja ogromne ei, i to na vodi koja tee nedaleko od planine
Ide, u asu kad tu vodu pije Inorog, bistrei je oima. Tu je Jelen
proitao budunost sve do vremena kada je Pavi pisao svoju priu, pa e
u italijanskim novinama "Corriere dela sera" od 21. marta 1975.
proitati:"Jedan od etiri uvena bronzana konja, koji vekovima krase
proelje Bazilike svetoga Marka u Veneciji, uklonjen je prekjue sa
svog postolja, jer ga je napao rak bronze. Puna 23 veka ovi su
konji odolevali uspeno naletima vetrova s mora i kiama, ali se nisu
mogli oteti pogubnom uticaju zatrovanoga vazduha naega doba. I tako
konji plaaju visoku cenu koju oveanstvo i inae plaa za svoj tehniki
napredak, jer razorne estice su opasno otetile hiljadugodinje telo
ovih lepih spomenika. Uklanjanje jednog od konja sa proelja
Bazilike svetoga Marka, podsetilo je mnoge Venecijance na staru
izreku: "Kada se konji svetoga Marka pokrenu, propada jedna od dve
carevine. Koja e to biti ovoga puta?"Zagonetka koja je u obliku
pitanja postavljena na kraju ovoga izvoda iz novinskog lanka kljuna
je zagonetka istorije hrianstva i nae savremene istorije. Zapad ili
Istok? Pavi je ovdje pronaao literarno rjeenje koje e iskoristiti u
romanuPredeo slikan ajem: u igru je uveden italac.ije e carstvo
propasti zavisi, naime, od toga da li je u vodi odraen muki ili
enski lik, ba kao to e od toga zavisiti i sudbina junakinje
romanaPredeo slikan ajem. Pitanje: Ko e propasti? - preobraeno je u
pitanje: Koga je ugledao u vodi Jelen Priamuevi? A on je "spazio na
dnu vode tebe, to ita ove redove i misli u svojoj skamiji ili
naslonjai da si u bezbednosti i van igre".Na taj nain je
uspostavljena mogunost ambivalentnog epiloga: od toga da li je
italac ena ili mukarac zavisi sudbina carstva. italac je u ovoj
Pavievoj prii dobio mo samoga Boga, mo mnogo veu od kljunih linosti
Istoka i Zapada. Iza radikalne ironine igre, koja omoguava
dvostruki epilog, sugerira se situacija savremenog ovjeka pred
sudbinskim pitanjem svijeta, koje nije samo pitanje Istoka i
Zapada, ve i pitanje opstanka ovjeka. A s takvim pitanjem se moe
ivjeti samo uz ambivalentnu ironiju i kreativnu igru.Zavrna reenica
je poenta istaknuta drugaijim slogom i stegnuta kao stih koji bi
istovremeno mogao biti i trei naslov ove prie (prva dva, kao
alternativa, stoje na poetku prie). To je Pariov iskaz, kome je
dojadilo "od svih tih smicalica i trabunjanja", od bratovog
bolesnog itanja budunosti i od gluposti istorije koje slijede, pa
je otiao u Spartu da izjavi ljubav lijepoj Jeleni Vasileusi:Nek
vieno jednom ve pone!Trojanski rat je znaio smak jednog svijeta,
kraj jednog, za tadanje predstave velikog carstva. Poenta se
jednako odnosi na grko-trojanski rat, kao i na vrijeme poslije
1975. godine. Ona istovremeno sugerira ponavljanje vienog i
odsustvo razuma u istorijskim dogaajima: sve su to stare prie u
mnogo uasnijim verzijama. I muki i enski italac imaju pravo na svoj
epilog: kad se pomjere konji svetoga Marka, ljulja se Istok i
Zapad, kripe kosti kontinenata, a patetiku mora zamijeniti ironija
da bi se vieno koje poinje moglo podnijeti.Na "dvije vode"
pravljena je "Pria s dva naslova". I ona se - kao i ve
komentarisani tekstovi izGvozdene zavese- samo jednom na isti nain
moe proitati: onoga asa kada se erotska pria pretvori u parabolu o
dui i tijelu i kada se - a to je na samom kraju, otkriem drugog
naslova, koji je istovremeno i poenta - razrijei zagonetka, nemogue
je istu priu ponovo proitati na isti nain. I ova parabola je takoe
utkana u romanPredeo slikan ajem, prestilizovana i prilagoena novom
kontekstu.Najkrai i jedan od najneobinijih tekstova ove knjige -
svega dvije stranice - jeste "Dopis asopisu koji objavljuje snove".
Dopis je adresovan na osamnaestovjekovnog pisca Zaharija Orfelina i
zaglavlje pisma je napisano starim srpskoslovenskim
jezikom:"Uvaajemom gospodinu Zahariji Orfelinu. V tipografiji
Slaveno-Greeskoj blagoestivoj Dimitrija Teodosija.
Venecija".Poiljalac nosi pieve inicijale - M. P. - i nemamo razloga
da tvrdimo da je to neko drugi, poto se i sam Pavi bavio Orfelinom
i rado ga itao. Pismo je datirano prvim martom 1975. godine i
pisano je u Pavievom Beogradu.Povod za pisanje saznajemo na poetku
poslanice:"Cenjeni gospodine,va asopis "Magazin" u br. 1. za godinu
1768. doneo je pored ostalog poziv itaocima i dopisnicima da mu
alju na gornju adresu u Veneciji zabeleene snove, koje ste Vi, kao
urednik, eleli da objavljujete u posebnoj rubrici".Dakle,
beogradski pisac iz 1975. godine alje zapisan svoj san asopisu koji
je 1768. godine dopise elio objavljivati. Ovo pisanje u prolost, ma
koliko djelovalo alogino i apsurdno, potvruje Pavievo nastojanje,
iz njegovih pjesnikih zbirki, da stupi u vezu sa srodnim duhovima
iz istorije knjievnosti: nekad je to predstavljeno - kao i sada -
kao Pavievo okretanje prolosti, a nekad kao nastojanje pisaca
minulih vremena da budu nai savremenici.Slian postupak i motiv nai
emo i uHazarskom reniku, a vezan je uz doktora Muaviju. Ovaj naunik
e se javiti na neki davnanji oglas i vratie se hazarskom pitanju
kao svojoj sudbini.Pavieve knjievnoistorijske teme javie se i u
drugim novelama ove knjige. "Aneo s naoarima" ima za glavnog junaka
Dositeja i oivljava sloene odnose meu pravoslavnim svijetom -
Srbima, Rusima i Grcima - u Beu potkraj osamnaestog stoljea, odnose
srpskih pisaca i intelektualaca meusobno (Dositej, Jovan
Mukatirovi, Sekere) i prema bekom dvoru, odnosno prema
rimsko-katolikoj crkvi. Pria "Dvoboj" reaktualizira odnose izmeu
Stratimirovia i Muickog i - zbog tipino pavievskih reenja -
zasluuje da joj posvetimo malo vie panje.Brojne istorijske
situacije, pa i dogaaje iz savremenog i svakidanjeg ivota, Pavi
vidi kao svojevrsno ponavljanje ili oivljavanje ve vienog i
dogoenog, kao eho istorije. Ljudi iz prolosti se poslue imenima i
oblijima naih savremenika. Kada se danas ita ova pria - nekad
smatrana izlivom Pavieve pakosti i osvetom dvojici uglednih
profesora i kulturnih radnika - kada se, naravno, ita dobronamjerno
i u kontekstu dosadanjeg ukupnog Pavievog knjievnog rada, onda se
ona prima mnogo mirnije, sa manje polemiko-obraunskog ara, i u
sredite panje dolazi Pavieva igra s vremenom, odnosno svojevrsni
istorijski paralelizam meu licima i dogaajima.Lini Paviev doivljaj,
i eliminisanje ovog pisca kao eventualnog prireivaa pjesama
Lukijana Muickog, predstavljen je kao nastavak starog "dvoboja":
Stratimirovi (i njegov "sekundant", pridvorsko-mitropolijski
pjesnik Gavril Hranislav) Muicki, "dvoboja" u kome je Muicki ostao
praznih aka, odnosno lien udobnog ivota i velikih poasti i lien
mogunosti da objavi svoju knjigu. Upravo taj paralelizam vremena,
dogaaja i likova - postupak koji smo ve sretali u Pavievim priama,
a koji e biti jedan od osnovnih postupaka uHazarskom reniku-
istaknut je nedvosmisleno u prvi plan u zavrnom pasusu ove, samo na
izgled iskljuivo line, prie:"A meni se uinilo da se tamo u dvorani
Srpske knjievne zadruge toga dana nije sastajao Upravni odbor, nego
da se ponovo, kao pre sto pedeset godina, vodio dvoboj izmeu
Stratimirovia i Muickog. Dvoboj, u kojem je Stratimirovi samo
iskoristio priliku, razloge i linost Dimitrija Vuenova, titei se
Leskovcem (kao nekada Hranislavom) da se najzad obrauna sa
Muickim".Bilo bi vie razloga da se due bavimo priom "Konjica", ali
emo - preglednosti radi i u skladu sa zahtjevima cjeline nae knjige
- istai samo tri momenta. Ova fantastina pria se odvija pod
okriljem noi, u kojoj java mijenja svoje oblije, kao da se natpis
na firmi nadrealistiki preobraava u drugaiji tekst s drugom porukom
(Automehaniar - A u tome han iar). No je povlaeno doba fantastike.
Pisac uvodi naratora - do kraja prie zagonetno, neidentifikovano,
tamom noi i poloajem tijela sakriveno lice - koji pria "vjenu priu"
o dvojici brae i njihovoj neobinoj sudbini.U prii sreemo i dva
motiva koji e se kasnije javljati u Pavievoj prozi, mada za ovu
priu nisu od prvorazrednog znaaja. Jedan je vezan za epizodni lik
"maloumnog klisara" i doaravanje njegove groteskne figure: groteska
ovdje nastaje kao posljedica razliite brzine starenja, dakle: iz
nesklada pojedinih dijelova tijela. Na klisarevom se "osavom licu
vreme zaustavilo u petnaestoj godini, zalazio je nogama i grbinom u
ezdesetu". Igra groteskom, ljudskim likom, razliitom brzinom
starenja pojedinih ljudi i pojedinih ljudskih organa docnije e se
veoma bogato razviti u Pavievoj prozi.Drugi motiv je slika ljekara,
odnosno metaforino-alegorijski ekvivalent ljekarske vjetine:" -
Vidar - mislio je on - to je kao ukrotitelj zveri, koji vodi u isto
vreme na uzici risa, kozu i pticu. Ne moe on svima njima istu hranu
davati, jer isto seme u razliitoj zemlji razliito uspeva
(...)."Veoma slinu sliku nalazimo uHazarskom reniku, ali emo na nju
ukazati kada tome doe vrijeme, a u vezi s pozicijom itaoca. Pavieve
prie, oevidno, na brojne i razne naine, "ratuju" za Pavieve
romane.Ime novosadskog profesora, dvadesetovjekovnog istraivaa
hazarskog pitanja izHazarskog renika, dr Isajla Suka, sreemo u prii
"Tajna veera". On je u prii kopista fresaka. Igrajui se mitom i
odgonetajui tajnu veeru, odnosno tragajui za Judom, poto je ve sebe
prepoznao kao Hrista, sasvim e nesvjesno, pratei svoju "logiku"
mitskih asocijacija, uprijeti prstom u progonjenog roaka,
prepoznavi u njemu Judu, prokazati ga okupatorskoj policiji i time
sam obaviti mitsku funkciju Jude. Traei Judu u drugome, sam se
preobrazio u Judu onaj koji je za sebe mislio da je Hristos. Velika
je, zacijelo, razlika izmeu ovoga Isajla Suka i onog izHazarskog
renika.Jedna od boljih i izuzetno vjeto komponovanih Pavievih pria
je "Borba petlova". To je pria o turskom osvajanju beogradske
tvrave 1739. godine. Istorijski dogaaj je, meutim, podreen
fantastinoj prii, a ta se pria grana u vie rukavaca.Fantastika
poiva na odgonetanju neobinih zagonetki na predmetu koji te
zagonetke skriva: valja proitati crtee s unutranje i spoljanje
strane bogato ukraene tepsije. Sa spoljanje strane je ucrtana karta
svemira sa etiri kosmika grada, a s unutranje Beograd sa svojim
dvema kulama.Dobar dio prie je itanje znakova s tepsije, odnosno
"izvetaj o tepsiji", to asocira na baroknu heraldiku. "Izvetaj o
tepsiji" je pria o graenju beogradskih kula, o dvojici graditelja,
Sandalju Krasimiriu i Kuzmi Levau, i o njihovim graditeljskim
principima. To je pria o dva razliita ovjeka, graditelja, o dva
oprena svijeta i principa na kojima graditeljstvo poiva. Sandaljev
princip zasnovan je na iskustvu, steenom glasu, pouzdanim
saradnicima, savezom s monicima koji obezbeuju sredstva, na udobnom
ivotu, sigurnom uspjehu, diplomatskoj vjetini kojom se skrivaju
greke i promaaji. Uspjeh je gotovo zagarantovan, iako je privremen
i ovozemaljski, praen ovozemaljskim nagradama koje prikrivaju
krupne greke kosmikih razmjera.Leva je gradio na jedinstvu svog
cjelokupnog znanja, energije i ivotnog iskustva, ugraujui u kulu i
Ciceronove citate, i misterije brojeva, i svoju patnju, snove i
proraune, i bijedu svog ivota. Njegova kula je proderala oblak i
nije mogla dovoljno sluiti zemaljskim svrhama nadgledanja,
straarenja i uvanja, ali je bila graditeljsko udo koje je moglo
posluiti vie za kosmika nego za zemaljska osmatranja.Borba dvaju
graditelja, dvaju principa, dviju energija, dviju graevina traje
dok traju i same graevine. Pijetlovi, koji su postavljeni na
njihovim vrhovima da pokazuju vjetar i vrijeme, takoe e nastaviti
tu borbu:"(...) I ispostavi se da petlovi na njima ne pokazuju isto
vreme. Petao na maloj Sandaljevoj kuli vrteo se neprekidno i svaki
as poskakivao pokazujui novi vetar, osetljiv na bilo koji, ma i
najmanji uh i promenu. Petao na velikoj Levaevoj kuli pokazivao je
neko drugo, svoje vreme, vreme vezano oigledno za iroke prostore
njegovih vidika i za vetrove nasilnike koji ne duvaju dole pri
zemlji".Samo jedan jedini put su pijetlovi koji se meusobno bore,
kao dva principa meu kojima nema saglasnosti, pokazali isto
vrijeme; samo jednom su se usaglasili: u asu miniranja kula. Taj as
propasti graevina i pada Beograda bio je jednak i na kosmikom i na
prizemnom vjetrokazu.U ovoj prii Pavi pokazuje i sklonost ka satiri
i aluziji, to e docnije biti razvijeno u oba romana. Za tu priliku
su iskorieni citati koji su "ugraivani" u Levaevu kulu. Ciceronove
reenice pokazuju se u Pavievom vremenu veoma aktuelnim i
primjenjivim na aktuelnu drutvenu situaciju. Korienje citata je
tako postalo malo fantastino udo: ugraeni citati su osvjetljavali
jednako Ciceronovo i Pavievo vrijeme.Kao to su Pavieve pjesme
"preruavane" u prie, to su - pokuali smo to da pokaemo na vie
primjera - i Pavieve prie "pripremale" pojavu njegovih romana,
pozajmljujui im brojne i razliite postupke, motive i
likove."Valjalo je ploviti nepogreivo kroz no, motrei jedino na tue
snove u svojima. Sa ovakvim oseanjima, raunajui uz sveu, Kuzma Leva
je otimao svoju kulu od mraka".Na takvu plovidbu su se upuivali
hazarski lovci na snove. Princip Levaevog graditeljstva je dakle,
ugraen u temeljeHazarskog renika.A. 5. Ruski hrtitalac postaje sve
vie neka vrsta Pavieve tree ruke, koautor i saigra. U zbirci
pripovijedakaRuski hrt("Slovo ljubve", Beograd, 1979) od itaoca
zavisi da li e proitati devetnaest pria - koliko ih ima u Sadraju
knjige - ili svih dvadeset, koliko ih, prema pievoj tvrdnji, knjiga
sadri. Naime, dvije od devetnaest ponuenih pria nalaze se u "tajnoj
vezi", pa sreni nalaza te veze, spajanjem tih dviju tajno povezanih
pria, dobija treu - dvadesetu, za koju "izdava nije platio ni
hartiju ni honorar, a kupcima ona nije uraunata u cenu knjige".
italac, dakle, mora da uloi dodatan napor, da rijei "zagonetku",
identifikuje dvije tajne prie, pa da ih spoji u jednu.Ali lukav
italac se ne da uvijek vui za nos: ako je ve uloio trud da sastavi
svoju priu, mogao bi optuiti pisca za prevaru: dodatnim itanjem se,
zapravo, ne dobija u knjizi pria vie, nego pria manje;Ruski hrtnema
ni devetnaest, ni dvadeset, ve osamnaest pria. Piscu ne samo to ne
treba zahvaliti to nije uzeo honorar za dvadesetu priu, ve treba od
njega nazad traiti novac ne za jednu, ve za dvije prie - upravo za
one dvije koje u jednu mora sastavljati italac. Ako, dakle, Pavieva
knjiga ima osamnaest pria, pisac je zasluio honorar samo za
sedamnaest, poto je osamnaestu sastavio italac.Da bismo sauvali
Pavievo naelo zagonetke, reenje ove tajne ostavit emo za kasnije,
kada budemo problematizovali odnos: pisac - italac - knjievni
junak. Ovdje elimo samo da naglasimo kontinuitet i razvoj Pavieve
igre s itaocem.Na toj igri poiva jo jedna pria ove knjige, o kojoj
e, takoe, biti kasnije vie rijei, gdje su pisac i italac postali
svojevrsni zloinci, krivci za sudbinu Jeftimija Spana iz 14.
stoljea. Rije je o zagonetnoj prii "Akseanosilas", u kojoj su
funkcije pisca, itaoca i knjievnog junaka veoma prepletene.Jo jedna
pria ove knjige e biti predmet naeg docnijeg razmatranja: "Veera u
Krmi kod Znaka pitanja". italac e se svakako sjetiti istoimene
pjesme iz zbirkeMeseev kamen, mada je pria mnogo sloenija,
uspjelija i spada u red boljih Pavievih pria. I ovdje pisac postaje
i knjievni junak, ali knjievni junaci su i njegovi ivi (Vlada
Uroevi) ili ve upokojeni prijatelj (Boa Vukadinovi i Zoran Mii).
Priu posebno karakterie igra dvostrukom fikcijom, svojevrsnim "snom
u snu": san je prva fiktivna ravan prie, a iz sna se ulazi u svijet
dviju fantastinih pria - jedne Pavieve i jedne Uroevieve.Ve smo
uMeseevom kamenusreli motiv ogledala i konstatovali njegovo
povlaeno mjesto kod "fantastiara", odnosno kod Pavia. U ovoj knjizi
(Ruski hrt) jedna izvanredna pria nosi naslov "Otrovna ogledala", a
sadri i "traktat" o ogledalu, izlaganje Ace iria, majstora
ogledala, glavnom junaku prie Ivanu Mijaku. arobnjak Aca iri je ve
imenom predodreen za majstora ogledala: on je i u ogledalu Aca iri;
njegovo ime i prezime je isto i kad se ita odstraga. Ime Ivana
Mijaka se, meutim, preobraava u jevrejsko ime Kajim Navi, i to tako
da prezime postaje ime, a ime prezime. Taj preobraaj e za oba
junaka - Ivana Mijaka i njegovog dvojnika iz ogledala Kajima Navija
- biti sudbinski.Mada je iriev "traktat" o ogledalu prilino dug i
neprikladan za citiranje, naveemo ga u cjelosti upravo zbog vanosti
ovog arobnog predmeta za Pavievu prozu, ne samo u ovoj knjizi:" -
Ogledalo? - ponovio je zamiljeno pitanje svog posetioca. - to ti je
neto kao avolja ikona: i desnu ruku pretvori u levu! Ali nemoj me
pogreno shvatiti. Ja nisam od onih to paze da ne isprljaju rupu na
laktu. Nemoj misliti da e u ogledalu videti avola kako vodi svoj
rep pod mikom u etnju. Moe se, dodue, o ogledalima misliti i na taj
nain. Ali ja sam od ljudi koji nerado skau u vazduh, jer se bojim
da u umreti im izgubim dodir sa zemljom. Ja u ti rei ta mislim o
ogledalima.Sam zna, ogledalo ponavlja boju i pokret, udvaja
svetlost i toplotu dovodi u iu, tako da se brodovi ogledalom mogu
zapaliti. Ali ono ne udvaja materiju, teinu i zvuk. Svi u ogledalu
su mutavi. Instrument u ogledalu svoje najdeblje ice i najnie
tonove ima na mestu najtanjih i najviih! Zato u ogledalu nema
muzike, jer bi morala biti drugaija od nae, izvrnuta na postavu. Za
ogledala se mora pisati obrnutim smerom, ogledala itaju zdesna
ulevo. Moje ime iri recimo u ogledalu je isto, ali je takav sluaj
retkost. Ogledalo ima brata i sestru. To su odjek i senka. Senka
kazaljke na satu ima svoje vreme, drugaije od onoga koje pokazuje
sama kazaljka, odjek ima svoje mesto daleko od mesta gde se javlja
glas. Ogledalo ima svoj prostor u svetu koji ne pripada naoj
stvarnosti. Suza i uglaana kugla to su najpotpunija ogledala, ona
odslikavaju svemir koji ih obuhvata i globusi nebeskog ara samo ih
pridravaju. Ogledalo od poznatog sabesednika ini stranca, kome vidi
samo potiljak. U ogledalu se moe poznati neprijatelj i varalica.
Pred ogledalom se ne igraju karte ali se sa samim sobom moe
odigrati partija karata ili ah. Ogledalo je staklo koje misli i
srebro koje se smeje. Kada se na ogledalu, kao na posluavniku
iznese kafa, to znai da poslueni ne treba vie da doe u tu
kuu.Sastav ogledala je od posebnog znaaja. Svako ogledalo se
sastoji od dva elementa: stakla i metalnog premaza i ti delovi
odgovaraju nekim delovima oveijeg tela i simboliu neke elemente u
prirodi s kojima imaju mnogo zajednikog. Staklo odgovara masti u
oveijem organizmu i vodi u prirodi. Doista, u iniji sa zagrejanom
masti moe se videti preti li oveku neko zlo ili ne. to se vode tie,
ovek se ne moe napiti dok samoga sebe ne poljubi u usta.
Otrovnisrebronitratkojim se staklo otrag premazuje da bi postala
ogledala, odgovara modini, odnosno sri u oveijem telu, a
simbolizuje Mesec. itavo ogledalo tako dejstvuje na principu plime
i oseke. Ono, naime, ima svoju sopstvenu vodu (staklo) i svoju
sopstvenu meseinu (srebro), oni se privlae i odbijaju, kao to se i
u oveijem organizmu sloj masti na periferiji tela regulie iz
modine, raste ili se smanjuje u plimama i osekama. Osnovna razlika
izmeu prilike i slike u ogledalu zavisi od toga ta je prvo prema
tebi: srebro, pa staklo, ili staklo pa srebro. Mesec pa voda ili
voda pa Mesec. Moe se takoe rei, ta razlika zavisi od toga je li
izmeu tebe i otrovnog premaza staklo, ili je izmeu stakla i tebe
otrov...U tom smislu ogledala mogu biti otrovna, sve ostalo je
besmislica, - zavrio je iri svoju informaciju. - Vrati se zato kui,
sedi pred svoje ogledalo i videe da se nita nee dogoditi osim onoga
to se i tako mora dogoditi... I jedino pazi da se ne nae u poloaju
kada je izmeu stakla i tebe otrov, a to e se desiti ako se zameni
sa svojom slikom u ogledalu..."Paviev junak e poiniti upravo tu
greku - zamijenie se "sa svojom slikom u ogledalu" preuzimajui ime
svoje rtve, svoga recipronog dvojnika Kajima Navija, i stradati kao
Jevrejin - iako je bio Jevrejinov ubica - u nacistikim istkama. I
ovoga puta e presuditi ogledalo, odnosno reciprocitet imena Ivan
Mijak - Kajim Navi: policijski strunjak e Mijakovo stvarno ime
protumaiti kao pokuaj prevare, poto ga je prethodno proitao u
ogledalu kaoKajim.arobni predmet, "avolja ikona", kljuni je motiv
prie, izvor zapleta, nesporazuma i raspleta. Ne spaja sluajno
ogledalo vie povlaenih fantastinih motiva i kosmikih elemenata:
vodu i mjesec, srebro i staklo, dvojnika, demona, vatru i
svjetlost. Pria o otrovnim ogledalima spojena je s elementima
policijske prie, pa je to omoguilo viestruke obrte, to vee itaoevu
panju i prii daje zanimljivost. Takvi spojevi e se javiti u oba
Pavieva romana, a naroito su karakteristini za dvadesetovjekovni
slojHazarskog renikai za zloine u hotelu "Kingston".Predmeti su u
fantastinim priama esto neto drugo od onoga to vidimo; iza njih se
skriva neka zamka, neka opasna, a tajanstvena igra skrivenih sila.
U njih su preobraeni ljudi ili ivotinje, a nekad i sama sudbina.
Tako su u prii koja je pozajmila naslov zbirci -Ruski hrt-
dijamanti olienje triju ruskih hrtova i njihovog principa lova: tri
draga kamena e, kao tri ruska hrta, loviti vuka, junaka prie, dr
Mihailovia, pri emu e trei, onaj enski, obaviti posljednji in -
ubistvo.U prii, naravno, postoji i lovac, onaj koji puta hrtove na
rtvu, odnosno onaj koji prodaje drago kamenje dr Mihailoviu, onaj
koji se javlja u snu buduoj rtvi kao "ovek koji zeva". rtva nalijee
na "lovaku zasjedu" bjeei od "lovca" i od njegovog dragog kamenja -
ruskih hrtova.Ali pria ima i drugi "epilog" koji je ostavljen
otvoren: priu pripovijeda praunuk dr Mihailovia, koji je oenjen
praunukom "lovca" Doe. Narator oko sebe vidi personificirane dvije
trojke ruskih hrtova: svoju enu i njena dva brata i svoje troje
djece, koja "na nekom treba da se uvebavaju za ivot". Princip lova
ruskim hrtovima postaje neka vrsta univerzalnog principa: pitanje
je kad e se i u kom vidu sresti oko ovjekovog grla tri ruska hrta,
koji mogu biti tu, sasvim blizu nas, "iz domaeg gnezda", ili puteni
i usmjereni na nas iz neke daleke prestonice.U prii "Lozinka" tri
predmeta iz ruske pjesme - prsten, bi i tambura - sastavie omu za
grlo njihovog nevinog vlasnika Nikole Biljara, jer e - naeni
zajedno na Biljarevoj polici - biti protumaeni kao lozinka grupe
ilegalaca. Pogreno proitano znaenje predmeta vodi pogrenoj
identifikaciji Biljara kao lana ilegalne grupe, to e ovaj Paviev
junak platiti glavom.Sluaj je saveznik fantastike: nita se sa
sigurnou ne moe predvidjeti i nita nije nevino niti naivno. S druge
strane, sluaj se u fantastici pokazuje kao sudbinski, dakle - kao
svojevrsna nunost, kao neko neobino ispunjavanje aloginih zakona
svijeta. Paradoksalno reeno: to je najee sluaj koji nije sluajan,
pogotovo kad je, kao kod Pavia, povezan s jedne strane sa snom i,
preko sna, s druge strane, s mitolokom motivacijom.Biljaru je
nagovetaj njegove sudbine doao u snu, a od tog sna mu je ostala
rije prodromos kao zagonetna poruka koja e se razrijeiti na kraju
knjige. Djeak e, a Biljar je u tom uzrastu, naivno i radoznalo
pitati svoga uitelja muzike - koji je doveo u uenikovu kuu faistiku
policiju, poto je znao da na uenikovoj polici postoje tri predmeta
iz lozinke - za znaenje zagonetne rijei iz sna i dobiti relevantno
tumaenje:"- Prodromos? - uzvratio je uitelj - to je grka re i
oznaava onoga koji prethodi, preteu... to je ime Hristovog
uitelja".Tako je Biljarev uitelj protumaio sopstvenu mitsku
funkciju u Biljarevoj sudbini.Spoj zlokobnih predmeta: sluaj, san,
mitski motiv i rije-zagonetka ujedinjeni su u ovu neobinu priu.
Pogreno itanje poruke - identifikacija triju predmeta s lozinkom -
dovee do traginog nesporazuma.Na slinom principu - principu
mistinog nesporazuma, pogreno rastumaene poruke, tragine mistine
greke - poiva i pria "Obed na poljski nain". Dijaloge iz knjige
Jana Potockog - urezane u srebrni pribor za jelo - to su ih domaini
neprimjetno itali tokom ruka kao da vode neki tajanstveni razgovor,
proitae junak prie kao eljno oekivani odgovor svoje umrle sestre,
kao reenje zagonetke uzroka njenog samoubistva, i sam e otii u
smrt.Nije nam cilj da ovdje pobrajamo i tumaimo sve Pavieve prie,
ve da - prikazujui ih prema redosljedu objavljivanja zbirki -
prepoznamo neke bitne principe, postupke i motive na kojima poiva
Pavieva fantastika, i neke ideje koje e biti iskoriene u romanima.
Zato moramo spomenuti i priu "Karamustafini sinovi", koja e nai
svoje mjesto u Pavievom "Malom nonom romanu", kao i priu "Atlas
vetrova", gdje prvi put sreemo ideju o "reenicama-uljezima", ideju
koja e u romanuPredeo slikan ajemrezultirati "priama-uljezima".Ali
o tome - kad mu doe vrijeme.A. 6. Due se kupaju poslednji putNe
znamo da li i danasMilorad Pavi vidi poloaj svoje generacije kao
"generacije za izdavanje" (iznajmljivanje), ali je - sudei prema
pjesmi iji je naslov istovjetan sa sintagmom pod navodnicima - u
asu objavljivanja neobine knjigeDue se kupaju poslednji put("Matica
srpska", Novi Sad, 1982) bio tog miljenja. Naime, lirski subjekt
pomenute pjesme vidi svoju generaciju kao neopravdano
zapostavljenu, gurnutu u stranu, bez ikoga svoga:Nikog od tvojih ni
da te uzme na zub.Bar da nam za uvo koju priiju, npr.Da nam posvete
bar:?Sad nam i muha u usta ulee nehotinoA ovi su tu: diu sve na3I
puni hitanjaNa akire nam kae tablu:Freie Zimmer.Ovo to nam kazuju
stihovi potvrdio je Pavi u svojim izjavama i intervjuima vie puta.
Ne moe vam se nita gore desiti - tako, otprilike, tvrdi Pavi - nego
da vam otac (odnosno oeva generacija) dobije rat. Sinovi su ve
sudbinski u sjenci pobjednikog, oevog oreola i sumnjivog, najee
opasnog i neplodnog, pobjednikog zanosa i opijenost. U meuvremenu
stasa druga generacija - oni koji "diu sve na kub" - i stijesni te
nesrene sinove u neki jalov i nevidljivi procijep; skloni ih iz
vidnog polja i useli se u njihove "Freie Zimmer".Oevidan je Paviev
napor da pronae identitet svoje generacije, odnosno svoj identitet
u generaciji. Sve su prilike da e ga prije nai meu znatno mlaima
nego meu svojim ispisnicima. Ali da kroz Pavieve tekstove provijava
izvjesna melanholija zbog neuspostavljenog generacijskog identiteta
- u to nema sumnje. To potvruju navedeni stihovi, publikovani samo
dvije godine prije pojaveHazarskog renika.Druga je, naravno, stvar
koliko je Pavi u pravu, posebno kada govori o onima "koji diu sve
na kub": ne daju se tako lako ni Pavi, ni njegova generacija
pretvoriti u "generaciju za izdavanje", ako se pod tim ne misli -
na generaciju za publikovanje knjiga.KnjiziDue se kupaju poslednji
putpotvruje svojstva nekih ranijih knjiga i nagovjetava nove. Po
kombinovanju proznih tekstova - fantastinih pria - i tekstova u
stihu, najslinija je knjiziMeseev kamen. Kao knjievni junaci i
ovdje se javljaju ivi prijatelji i kolege, a pjesma "Palavestra,
Lali, Hristi & ja u krmi kod "Bufala u Berlinu" sasvim bi se
lijepo i prirodno ugnijezditi u ciklus "Nove gradske pesme" iz
zbirkeMeseev kamen. Pjesma "Lipov aj" varira motiv iz istoimene
pripovijetke iz knjigeRuski hrt, a "Partija aha s meksikim
figurama" reaktualizuje istoimenu Pavievu priu iz zbirkeKonji
svetoga Markai ahovsku igru kao omiljenu Pavievu metaforu ("Partija
aha sa ivim figurama" iz zbirke Ruski hrt).S druge strane, dua
pripovijetka "Blato" nai e se uklopljena u romanPredeo slikan ajem.
Metaforaruska lutkaiz uvodne prie "Lov" bie varirana u oba Pavieva
romana u razliitim znaenjima, a sasvim joj je slina metaforacrni
luk, odnosnomonaki no. Kao to se manja ruska lutka raa otvaranjem
vee sve dok igri ne doe kraj, tako se sa monakog noa svlai jedna po
jedna kanija, a crni luk svlai jednu po jednu koulju. Sve metafore
sugeriraju pesimistiki zakljuak, nekad o ljudskoj prirodi, drugi
put o knjievnom tekstu, a nekad o knjievnom junaku: uzalud se
trudimo da doemo do neeg esencijalnog, do sri stvari, do "atomskog
jezgra" - podmetnuta nam je, u svijetu i knjievnosti, najee neka
varljiva igra matrjoke ili crnog luka, odnosno groteskna sudbina i
izgled junakinje iz prie "Monaki no" u knjiziRuski hrt.Na taj nain
ova Pavieva knjiga - kao i veina njegovih djela - prua jednu ruku
prema ranijim, a drugu prema buduim tekstovima i knjigama. Na taj
nain se ideja o preruavanju pria, odnosno pjesama, poput ruskih
vojnika - ideja eksplicirana u knjiziKonji svetoga Marka- provlai i
dokazuje iz knjige u knjigu.I ova knjiga ima svoj "predgovor" i
"pogovor" dvije prie koje knjigu uokviruju, otvaraju i zatvaraju.
Ostali tekstovi su rasporeeni u tri dijela: "Due se kupaju
poslednji put", "Lekcije iz itanja poezije" i "Lekcije iz itanja
karata".Ve prve stranice uvodne prie "Lov" nagovjetavaju neobino
itanje geografskih karata i poreenje mjeseci s kontinentima - neku
fantastinu kartografiju - da bi bila nagovijetena i tema Novog
sveta. Tu temu emo sresti u "Povesti o Kolumbu", umetnutoj prii
koju, kao iskupljenje, pria u gvoa uhvaeni lovokradica svinjar. U
svinjarevoj prii dolazi do deformacije poznatog istorijskog
dogaaja: Kolumba su ubili zavjerenici - poto su deifrovali tajne
vorove u Kolumbovoj kosi - ispisujui bodeom njegovo tajno ime na
njegovim grudima. U prii je uskraeno otkrie Novog sveta: kapetan
broda, onaj ko je otkrio Ameriku, gine prije otkria Novog
sveta.Slian postupak deformacije istorijskih dogaaja nalazimo i u
prii "Princ Ferdinand ita Pukina", gdje se istorijski motivi
prepliu s knjievnim, tako da tim preplitanjem, neobinom
pripovjedakom perspektivom (priu pria Ferdinand), kombinovanjem sna
i parodiranih elemenata bajke s istorijom, dobijamo svojevrsnu
parodiju istorije, odnosno "lekciju iz itanja poezije".Prvi ciklus
sainjavaju dvije erotske prie. "Duga nona plovidba" govori o
ljubavi Svilokose Pavla i prelijepe djevojke Velue. Svilokosa Pavle
je samo jednom obljubio ljepoticu, uzevi je grubo i silovito, i "jo
istog jutra prodao ju je na jedan brod to nosi javno enskinje od
luke do luke", a zatim "otiao za onim osmehom to svetli u mraku i
nikada je vie nije video", a "za njime devojka je ostala luda od
uasa, od probuene strasti i straha, a od udarca slepa i gluva za
ceo ivot". Tada poinje "duga nona plovidba slepe Velue".Slijepa i
gluva ljepotica je postala uvena sa svoje ljubavne vjetine, sve dok
Svilokosa Pavle nije poginuo, a ona ostarila. Ostavi bez posla i
bez ljubavi, potonuvi u starost, tuno je zakljuila da joj Svilokosa
Pavle vie ne dolazi i bacila se u more.Koga je to voljela Velua a
da za te duge godine nije dobila ni dijete, niti je ostala
bremenita? Posjetioce brodova i svoje goste u krevetu nije ni ula
ni vidjela; oni su za nju bili samo oblija u kojima joj je dolazila
dua Svilokose Pavla. Uprkos svoj surovosti, ovo je njena, edna i
lijepa ljubavna pria.Druga pria - "Due se kupaju poslednji put" -
predstavlja svojevrstan kontrapunkt: njenosti i istrajnosti Veluine
ljubavi prema dui Svilokose Pavla suprotstavljena je groteskna
erotska pria s grobljanskim motivima i elementima horora. Dogaaj se
zbiva pred "zatvorene Zadunice", u "Meseevom osoju", na sasvim
precizno i konkretno lociranom mjestu izmeu etiri groblja u
Beogradu. Due trojice poginulih vojnika Ivana, Petra i Damjana
-"presvlae se" u tijelo starice Ivane Cveti i vode trostruku ljubav
s djevojkom Omicom. Fantastika i groteska poivaju ne samo na buenju
umrlih, ve i na njihovom pojavljivanju u jednom istom tijelu i
obliju. Tri muke due su se, uz to, preruile u lik jedne starice,
ali "starice" koja je samo na izgled ensko, a koja posjeduje muki
ud i hiperseksualnu muku mo.I pria-pogovor - "ekspirov vrt" -
kombinuje "literarne" i "kartografske" teme: cvjetne motive iz
ekspirove poezije i Stratford na Avonu sa "ekspirovom rodnom kuom"
i naknadno ureenim vrtom. I na kraju prie - kao u elizabetanskom
distihu koji donosi preokret poslije tri katrena u sonetu -
nalazimo Paviev obrt, koji ukazuje na mogunost rekonstrukcije "rue
vetrova" iz ekspirovog djela:"Jer u ekspirovom delu ne postoji samo
cvee. Tamo duvaju, na primer, strahoviti, uraganski vetrovi, moe se
iz tog dela po istom principu kao 'ekspirov vrt' rekonstruisati
strana rua vetrova sposobna da uniti sve ekspirovske vrtove zajedno
sa nama i sa stradforskim medom u nama".ekspirov vrt bi se tako
mogao pretvoriti u "atlas vetrova" ili u "vrt uasa". Ali time smo
ve zavukli ruku uIzvrnutu rukavicu, najnoviju Pavievu pripovjedaku
zbirku: tamo doista postoji pria pod naslovom "Vrt uasa". "Atlas
vetrova" je, pak, pria iz zbirkeRuski hrt.A. 7. Izvrnuta
rukavicaKao da se poslije romana (Hazarski renik, "Prosveta",
Beograd, 1984;Predeo slikan ajem, "Prosveta", Beograd, 1988) Pavi
vratio svojoj pripovjedako-poetskoj zbirciDue se kupajuposlednji
puti oko njenog narativnog jezgra dopisao i formirao novu zbirku.
Jer, ovdje emo nai sve pripovijetke iz prethodne zbirke, osim one
koja je ukljuena u roman ("Blato"): "Lov", "Duga nona plovidba",
"Due se kupaju poslednji put", "Princ Ferdinand ita Pukina",
"Lavirint" i "ekspirov vrt". Njima je dodato jo jedanaest pria ili
"drugih zapisa", i mi emo upravo tim novim tekstovima posvetiti
panju.Za tumaenje Pavieve proze u cjelini od velikog je znaaja
poslednji "zapis" iz ove knjige -"Biografija Dunava". itaocu
Pavievog djela je poznato da Dunav pravi meandre i rukavce kroz
prie i romane ovoga pisca; da uvijek ima neku mitsku funkciju. Ovim
"zapisom" Pavi je zaokruio svoju mitologiju Dunava u jednu
narativnu cjelinu i omoguio lake itanje svojih tekstova.Negdje na
uu Dunava je bio smjeten Had, pakao antikog ovjeka, s brodarem
Haronom, prevoznikom dua umrlih, i psom Kerberom, njihovim uvarem.
Kasnije je Dunav postao jedna od etiri rajske rijeke, jer ima
izvorite u raju. Do raja se stie uzvodno - to je naporno i gotovo
nedostino - a do Hada nizvodno, lako, preputajui se samo rijeci.
Had je stariji od raja; vrijeme tee suprotno od Dunava, u smjeru
istok-zapad, tako da Dunav tee uz tok vremena. I budunost ovjeka je
okrenuta u smjeru toka vremena, ali iz toga ne treba izvlaiti
optimistiki zakljuak:"Na isti nain i naa budunost neprekidno putuje
sa istoka na zapad razapeta izmeu jednog crnog mora i jedne crne
ume, kao to je, uostalom, naa istorija razapeta izmeu vode na
poetku i kopna na kraju."Izvorite Dunava - etvrtinu raja - Pavi
doarava nimalo rajski; sam izvor je neka vrsta falsifikata. Tamo
postoje dva Dunava, od kojih je jedan nepriznat, tako rei kopile, a
drugi ukraden iz ume i doveden u grofovsko dvorite.Svoj mit o
Dunavu Pavi razvija personifikacijom i igrom jezicima i imenima. Na
njemakom je Dunav enskog roda, plava devojka koja se "otisnula u
svet i izgubila nevinost negde na granici svoje rodne planine sa
mladiem koji se zove Rin". Ali i Dunavu se dogaaju fantastina uda i
preobraaji; u Maarskoj gubi pol, ali meu Slovenima postaje muko,
dok "oskrnavitelj Rin stie ovde enski pol i ime Rajna", tako da
pria koja vai u varcvaldu ne vai pod Beogradom: za Beograane jedino
Dunav moe biti taj koji je posudio malo sjemena Rajni. U vrijeme
novijih migracija (Nijemci se sputaju na Jadran, a Jugosloveni
odlaze u "etvrt raja" zarad posla i novca) pol Dunava postaje
nesigurniji na cijelom njegovom toku.Pavi i u "Biografiji Dunava"
unosi satirino-aluzivne momente poput ovog o savremenim
migracijama. I na ovom kratkom zapisu se mogu vidjeti neki od
omiljenih postupaka ovog pisca: oslanjanje na mitoloku tradiciju,
ali i "deformisanje", odnosno dograivanje te tradicije radi
formiranja sopstvene verzije mita, igra s geografskim i
lingvistikim predstavama, metaforiko predstavljanje vremena
prostorom i dovoenje u vezu toka vremena s tokom vode, unoenje -
kroz igru - elemenata kominog i satirinog, preobraaji enskog u
muko, odnosno promjene pola rijeke i promjene verzije polnog odnosa
Dunav - Rajna, obrt pri kraju zapisa i ironino-paradoksalna poenta
o rajskom izvoritu Dunava i o vlasniku raja - posjedniku imanja na
kome se nalazi izvor Dunava - koji se bavi proizvodnjom piva, tako
da "ovek koji je ukrao Dunav ne pije vodu". Noviji mitoloki slojevi
ne ponitavaju starije, ve su zajedno izvor fantastike, pa tako i
"orah baen na izvoru Dunava menja tri puta pol i proe kroz ezdeset
noi dok ga ne pojedu mrtvi negde na nekoj od ada dunavskog ua";
jedna reenica kao sinteza cijele biografije Dunava.Tematizacija
odnosa pisac - knjievni junak - italac, tako karakteristian za
Pavieve romane, nalazi se i u ovim "zapisima". Na kraju kratke
"prie-reportae" "Vaar gusaka", pripovjeda govori o Valteru Skotu i
njegovim junacima:"(...) ta e ser Valter Skot u istom staklenom
kavezu sa monstrumima? I tada sam se setio jedne njegove mladalake
knjiice, objavljene 1799. godine pod imenomPohvala priama strave
iuasa. Setio sam se njegovih jezivih balada i shvatio da su
monstrumi oko njega od one vrste kakvu je poraala njegova mata,
samo to je stvar vremena uzela neoekivani obrt.On, koji je bio iv,
vie to nije, a oni, koji su bili porod njegove uobrazilje,
ovaplotili su se, evo, u stvarnosti i stoje sada kao jedino ivo to
je od njega ostalo. Oni znaju o njemu sve, on o njima vie nita.
Samo, nigde nikoga s prakom da im razlupa oi".Neposredno iza ovog
"zapisa" o pofantastienju autora, o njegovom preseljenju meu
plodove sopstvene uobrazilje, slijedi jedan "zapis" o "iezavanju
autora". Njegova umjetniko-narativna vrijednost nije tolika da ga
zbog nje treba isticati, ali on otkriva koliko je Pavi bio
zaokupljen temom "iezavanja autora" i postupkom relativizacije
autorstva pred pojavuHazarskog renika; "zapis" potvruje nae nalaze
iz dijela ove knjige gdje je problematizovan odnos autor - knjievni
junak - italac. "Jedno otvoreno pismo" otvara pitanje: Ko je autor
prie "Izabranik": Pitalo Vladimir, Milorad Pavi ili Nemanja
Mitrovi? Reenice iz tog teksta bliske su - italac e se u to docnije
uvjeriti - stavovima iz Pavievih romana, naroito izHazarskog
renika. A upravo je pisac "Izabranika" uao Paviu "u varijantu": u
isto vrijeme Pavi se poigravao temom autorstva u Hazarskom
reniku.Cijela stvar se moe shvatiti - potpuno pogreno - kao neobina
anegdota iz knjievnog ivota:Autor prie "Izabranik" zamolio je
redakciju "Knjievne rei" da potpie priu imenom Milorada Pavia,
budui da je pisana u duhu Pavievih pria i da nudi odgovor na jedno
Pavievo pitanje. Pri tom je u "P. S." napisao da autor prie, ipak,
nije Pavi, ve on, Pitalo Vladimir. U svom otvorenom pismu Pavi ne
reava dilemu, ve zagoneta i problematizuje, - uvodei u igru i tree
ime: Nemanja Mitrovi. Cio dogaaj, i njegov razvoj, dobija na znaaju
tek poslijeHazarskog renikai poslije objavljivanjaIzvrnute
rukavice, pa zavrava pasus Pavievog otvorenog pisma i "zapisa"
dobija dimenziju poetikog naela:"Ako na kraju hoemo da traimo kost
u jeziku, po svoj prilici emo je nai. im ovo pismo shvatimo kao
celinu sa,Izabranikom', kao komentar te prie, sve stvari staju na
svoja mesta. To je jedna prekrasna pria o tome kako nastaje pria i
kako nestaje njen tvorac. S time to osim oca, koji joj daje svoje
ime i umire im je oploenje obavljeno, ta pria ima i mater, koja joj
ne daje ime, ali ostaje iva da je zane, rodi i pusti u svet. Sjajna
ideja koja se moe braniti i knjievnoteorijski i knjievnoistorijski.
Autor,Izabranika' je podelio uloge i Vama i meni u tom procesu, i
mi tu nemamo ta da dodamo ili oduzmemo.Srdano Va,autor bez
generacije'."Dodajmo da bi to mogla biti i pria kako se stie
generacija, ako je ve nemate, a osjeate za njom potrebu.Iz hazarske
riznice nam dolazi "zapis" "Vrt uasa", koji je motivisan kao pismo
jedne itateljke iz Carigrada, koja je poslije itanja Pavievog
romana o Hazarima shvatila da posjeduje, sve su prilike, onaj uveni
Daubmanusov primjerakHazarskog renika, pa alje piscu odlomke. I
ovdje je nastavljena igra s autorom: pisac se zaklanja iza
"itateljke iz Carigrada", a svi zajedno iza Daubmanusa. S druge
strane, itaocu je omogueno da "dopie" i "priredi"Hazarski renik,
ako uspije da u nj uklopi ova dva teksta ("Putovanje princeze Ateh"
i "Vrt uasa"), da ih "ulana" u neki svoj lanac motiva, u neki svoj
hazarski sie. Na itaocu je da odlui da li ovi tekstovi pripadaju
samo ovoj zbirci pria i zapisa ili istovremeno dvjema knjigama: i
ovoj, i - kao moguna dopuna -Hazarskom reniku. Na itaocu je, takoe,
da identifikuje neidentifikovana lica. Relativizacija autorstva,
poigravanje s "dokumentima" i "citatima", igra s itaocem, domai
zadaci za itaoca - to su sve postupci koji su zajedniki ovim
"odlomcima" i Hazarskom reniku. Zajedniki su im, naravno, i
knjievni junaci.Preostalih dvanaest vrih narativnih cjelina,
raunajui tu i onih pet iz zbirkeDue sekupaju poslednji put,
smjeteno je izmeu pria o dvije smrti, koje su rasporeene na poetak
i na kraj pripovjedakog ciklusa.Knjiga se otvara priom o smrti
Svetoga Save a njen pripovjedaki ciklus se zatvara priom o smrti
Miloa Crnjanskog. Rije je o piscima za koje Pavi ima neskrivene
simpatije, od kojih jedan na poetku srpske knjievnosti, a drugi je
jedna od sredinjih - za Pavia, vjerovatno, sredinja - linost srpske
knjievnosti XX stoljea.Fantastika se u uvodnoj prii temelji na tri
momenta. Prvi dolazi iz hrianske tradicije i iz predstave o
svecima: svetac je smru samo napustio zemaljski svijet preselivi se
na mjesto koje mu pripada. Drugi momenat je radikalizacija dviju
metafora. Jedna poiva na "jednaini": dua je Mjesec, jer "ima
nedokuivu stranu koja se nikad ne vidi sa mesta na kojem si". Druga
pria na preobraenju: zvijeri koje se javljaju Svetome Savi jesu
preobraene njegove reenice koje mu se vraaju sa Zemlje. Zahvaljujui
tom preobraaju i seobi reenica sa Zemlje na Nebo, Svetom Savi je
omogueno da sagleda tamnu stranu Mjeseca, odnosno due, da dokui
nedokuivo, pa i da, paradoksalno, preokrene znaenje svoje zemaljske
reenice prema kojoj se "sa sigurnou moe rei samo za prolost da je
vena. Budunost to tek treba da postane". Trei momenat fantastike
je, dakle paradoksalni obrt koji nastaje sagledavanjem tajne strane
Mjeseca i dovodi do zakljuka da je "budunost bila vena, a prolost
je to tek trebalo da postane". Obrt ukljuuje u sebe Pavievu
omiljenu igru s vremenom.Metaforika i jedan paralelizam temelj su
na kom se gradi pria "Smrt Miloa Crnjanskog". Paviev Crnjanski
razmilja o knjievnosti u metaforama, odreujui poeziju kao "vrhunac
utanja", a prozu, nasuprot, kao "plod zemlje", pa "prie kao i drugi
plodovi zemlje tokom vremena bivaju onom ko ih pria najpre zelene,
potom tokom prianja sazru i kasnije sagnjiju i nisu vie za
upotrebu. Od toga u kom asu ih uzabere onaj ko pria, dok su zelene,
kad su zrele, ili poto sagniju, zavisi ukus i vrednost tih
pria".Ako su prie plodovi, onda je pisac drvo na kome ti plodovi
rastu; drvo koje i tamo ima svoj proces starenja i sazrijevanja.
Zrenje i ukus ploda nije sasvim nezavisno od zrelosti drveta: s
mladog drveta valja brati prezrelu, a sa starog ne sasvim dozrelu
voku, kako bi bio "naravnjen neki svemirski raun", kako bi se
"naravnila mera".Do ovog momenta pria je, metaforizacijom, voena
kao alegorija, kao parabola o prii i piscu, kojoj bi se - da nije
uklopljena u narativnu strukturu moglo zamjeriti na biologizmu i
mehanicizmu. Ono to bi eseju moglo biti mana, moe biti izvor
slikovitosti i fantastike u prii.Od ovog momenta poinje pria o
ivotu i smrti: star ovjek - zakljuuje Paviev junak - valja da svoj
ivot uzbere malo prije nego to bi mu normalno vrijeme isteklo.
Izmeu ivota i prie postoji paralelizam: Paviev junak se dri
poetikog naela prema kome je "celog ivota uio da se treba boriti
protiv svoje prirode da bi se dobio pravi i najbolje podeeni ukus".
Poetiko naelo postaje ivotno naelo: Crnjanski je postupio sa svojim
ivotom kao to se postupa s priom. Uzabrao je svoju smrt: "prestao
je da jede i pije i njegov se ivot otkinuo sa stabla neto ranije no
to je bilo neophodno", kao to ranije valja uzbrati priu sa grana
starog pisca.Pria "Doruak" podsjea na neke motive i rjeenja iz
romanaPredeo slikan ajem, pa i na neke funkcije itaoca u tom
romanu. U prii narator vodi ljubav sa enom-fantomom, koja na kraju
prie kae za sebe da "dri u ruci tri kljua": tvoju knjigu, u toj
knjizi tvoju priu "Doruak" i upravo u toj prii itam reenicu: Od
sada u ja jesti kobasicu kuvanu u aju od kiselih jabuka"; ona je,
dakle, italac i knjievni junak istovremeno. Reenica koju je
metafizika dama citirala ne postoji u Pavievoj prozi prije nego to
ju je ona izgovorila; to je i posljednja reenica te prie. Knjievna
junakinja, itateljka i naratorova ljubavnica "pie" dakle,
posljednju reenicu; stavlja taku na priu.Identifikacija
likova-fantoma u ovoj Pavievoj prii moe ii i u drugom pravcu:
postoji podudarnost izmeu nonih gostiju Pavievog naratora
(likovi-fantomi) i njegove predratne porodine situacije: u ratu je
izgubio oca, enu i tri sina, a fantomsko drutvo - i po broju, i
prema opisu - odgovara tom stanju. Tako je junakinja ne samo
ljubavnica i itateljka, ve i dio porodice.I u prii "Tri svraija
leta odavde" postoji igra s autorom i autorstvom, relativizacija
autora i njegovo "iezavanje" kako bi rekao Pavi. Taj postupak je
kombinovan s postupkom ofantastienja susreta s prijateljima i
kolegama, ivim piscima, to smo ve nalazili u Pavievim priama. Pisci
igraju karte u svoje tekstove. Na kraju narator dobija na kartama
priu Milorada Pavia, a to je upravo pria "Tri svraija leta odavde".
Sam Pavi se u toj prii preobraava u junaka naratorove prie "Jaja na
slanini", koja je istovremeno umetnuta u Pavievu priu "Tri svraija
leta odavde". Narator se, dakle, moe identifikovati i kao Milorad
Pavi, i kao neki drugi, neki Paviev onostrani dvojnik. Igrom
autorstvom i naratorovom pozicijom, dvostrukom igrom fikcija i
preobraajem pisca u knjievnog junaka postignuti su
fantastino-humorni efekti.Meu savremenicima koji su promovisani u
junake Pavieve fantastike je i istaknuti arhitekta, univerzitetski
profesor, bivi gradonaelnik Beograda Bogdan Bogdanovi. Njegove
asove pohaaju dva studenta iz Iraka iz istoimene prie ("Dva
studenta iz Iraka"), a Bogdanovievi posebni kursevi "su nosili
nesvakidanju, gotovo tajanstvenu pedagoku crtu i tumaili
arhitekturu kao jezik a gradove kao renike tog jezika".Bogdanovi,
oevidno, nije sluajno dospio u prozu piscaHazarskog renika: naela
Bogdanovieve arhitekture i Pavieve romansijerske tehnike su
uporediva. Bogdanovievi Iraani su polubraa koja sanjaju isti san o
smrti, to su ga nazvali Zevgar. Tim snom su imenovali svoj projekat
grada to su ga radili za ispit na osnovu izabranih znakova i nacrta
koje im je ponudio profesor. Iz uvjerenja da se "u azbuci jedne
kulture moe prepoznati njen arhitektonski jezik i rukopis tog
jezika", profesor je ponudio kao graevinske nacrte, od kojih treba
sklopiti gradove, uveana slova najstarijih pisama, ne obavjetavajui
o tome studente. Braa su, ne znajui da je rije o slovima, odabrala
"klinasto pismo njihove drevne postojbine, pismo nastalo u
sumerskoj civilizaciji, vezano za vavilonske gradove Ur i Uruk na
tlu dananjeg Iraka". Kasnije e njihova zajednika ljubavnica jo
preciznije utvrditi da grade grad Zevgar od onih stihova epa o
Gilgameu koji opisuju potop, a da je u temelje Zevgara ugraen stih
koji je "opisivao strane kie koje unitavaju sve ivo. Besmrtnost se
nalazi i gubi u vodi - bila je poruka ploe ija su slova pretvarali
u kue". Nepravilne neravnine koje su se javljale na ivicama slova
dolazile su otuda to je nepoznati pisac prepisivao tekst s ploa na
pergament konjskom krvlju, radei uz svijeu, pa su se po krvavim
linijama hvatale muice privuene svjetlou svijee i mirisom
krvi.Irake arhitekte su ostvarili svoj projekat desetak godina
docnije i u njemu su nali mjesta za zgradu konstruisanu prema
zagonetnom znaku, hladovitiju i akustiniju od ostalih. Tu su
sjedeli jedne noi kad su poeli pljuskovi crvenih kia i potop o kome
je govorio stih od ijih znakova je projektovan grad. Crvena bujica
je provalila u zgradu dvojice polubrae idui "svim onim krivinama i
zaokretima koje je nekad uobliilo mastilo od konjske krvi ispisujui
jo jednom slovo o potopu. Kada se povukla voda i nanosi zemlje se
osuie, Abu Hamid i Ibn Jazid Termezi ostadoe zalepljeni za zidove,
spljoteni bujicom i muljem i stoleima potom niko nije primetio
njihove leeve zalepljene osuenim crvenim blatom za zidove
zgrade.Pronaeni su sluajno. Jedna grupa studenata arhitekture, koja
je dobila zadatak da restaurira udne ruevine na obali Eufrata,
primetila je neravnine na zidovima i na to upozorila profesora..."U
osnovi arhitektonike ove prie je ideja o gradovima kao renicima.
Iraki studenti se nesvjesno odluuju ba za klinaste znakove, to
sugerira mitsku vezu s prastarim pismom njihove postojbine. Znaenje
stiha od ijih znakova se projektu