Francuska revolucija
I Historija francuske revolucije
Desila se na prelazu 18. i 19. stoljea, u doba demokratskih
revolucija, to je sporan termin, a postavio ga je historiar Palmer.
Francuska revolucija ima sve elemente koje nosi jedna revolucija.
Nastala je u drutvu koje se razvija, ali ga koi feudalni poredak,
koji e revolucija razbiti.
Revolucija je ubrzala razvoj drutva, predtavljala je stvar
cijelog drutva a ne samo dijela naroda...
Revolucija ima tri faze:
1. ustavna monarhija od juria na Bastilju14. jula 1789. do 10.
augusta 1792, tj. do juria na kraljevski dvor u Parizu. To je
period borbe za donoenje ustava, ukidanje feudalizma i
demokratizaciju drutva.
2. despotizam slobode ili jakobinska vlada od 10. augusta 1792.
do 26. oktobra 1795., tj. pada jakobinske vlade
3. degeneracija revolucije od 26. oktobra 1795. do 9. novembra
1799, tj. doba Direktorijuma, kada je izvren dravni udar od strane
Napoleona. Do 1804. traje doba Konzulata. Napoleon je 1804.
proglaen za cara.
Uzroci revolucije su socijalne prirode. Drutvo se razvija u
pravcu kapitalistikih odnosa, a smetaju mu feudalni okviri, iako je
francuski feudalizam napredovao pa nije bio klasinog tipa. To
pokazuje i broj parnih maina, a plemii su se bavili trgovinom. Pred
revoluciju Francuska nije jedinstvena nacija. Osim toga podijeljena
je u 12 okruga. Postoje i cijele oblasti gdje se govore dijalekti,
ali se postepeno teilo ujednaavanju jezika i njegovoj integraciji.
Jezik kancelarije kraljevskog dvora je francuski knjievni jezik i
jezik grada Pariza. U doba revolucije je izdat dekret o zabrani
upotrebe dijalekata. Francuska tada ima 25 miliona stanovnika,
podijeljenih u tri stalea: sveenstvo, plemstvo i ostalo.
Na prva dva stalea dolazi 500.000 osoba. Procjene broja sveenika
kreu se od 80.000 do 135.000, a plemia od 120.000 do 350.000.
Seljaci ine 22.000.000 stanovnika, dakle, na gradove otpada 3
miliona stanovnika.
Francuska je agrarna zemlja u feudalnom odnosu, a poinje
postajati industrijska. Pariz ima 720.000 stanovnika. Prva dva
stalea su privilegovana. Apsolutizam koji se izgrauje od 1614. u
revoluciji se rui.
Druga grupa uzroka su ekonomske prirode. Postojala je potreba za
stvaranjem unutranjeg trita radne snage, a vezanost seljaka za
zemlju to omoguava, mada su francuski kmetovi imali vie slobode u
pravnom smislu, ali je zemlja vlasnitvo plemia. Ona je inae slabo
obraena, bilo je i sua, a tu su i finansijske krize drave / od
1715. 4,5 miliona livri, to je malo u odnosu na druge drave/. Ne
postoji institucija budeta. U Versaju se troi strahovito mnogo. Tu
je mnogo dvorana, pozorite, civilna i vojna administracija...
Trea grupa uzroka su duhovne prirode. Od 1751. do 1772.
objavljuje se Francuska enciklopedija, koja donosi nova saznanja.
Data je definicija nacije koja ima pravo da stvori demokratsku
dravu, a u odnosu na vladu je jedna i govori jednim jezikom. Po
ovoj definiciji nacija nije poistovjeena sa narodom. Nacija odreuje
vladu i ima pravo da upravlja dravom. Dakle, revolucija ima i
duhovnu pripremu. tj. racionaliste XVIII stoljea. Odbacuju
teologiju, srednjovjekovnu filozofiju i deduktivnu logiku.
Razvijaju historiju, nauke i induktivnu logiku. Umjetnost, posebno
arhitektura je sekularizovana. Razvija se i filozofija. Monteskje
1748. pie Duh zakona, Ruseau 1755. Raspravu o porijeklu i
nejednakosti meu ljudima. Volter pie Ogled o obiajima i duhu
naroda, Helvecius Djelo o duhu, a Ruseau 1762. Drutveni ugovor.
Godine 1751. pokrenut je list Journal economique, organ francuskih
fiziokrata.
U sukobu oko budeta kralj postepeno poputa. Sazvana je skuptina
notabla /njih 177/, koji zasjedaju u 7 sekcija i raspravljaju o
novim zakonima koje bi oni predloili, a kralj usvojio.
Ali, pariki parlament je odbio da potvrdi zakone, traei da se
sazovu dravni stalei koji nisu sazivani nakon 1614. Aristokratija
je eljela preureenje drutva po britanskom uzoru, bez apsolutizma. U
Versaju se 5. maja 1789. sastaju se dravni stalei. Rasprave ova tri
doma vode se odvojeno. Glasa se dva puta, jednom pojedinano u domu,
a onda se sastaju predstavnici koji raspravljaju o eventualnom
usvajanju zakona. Svaki dom ima jedan glas pa se zakon moe usvojiti
sa jednim glasom veine. Tei se priznavanju ove skuptine kao
narodne.
Bilo je dosta sveenika i plemia koji su bili slobodoumni i sami
su naginjali revoluciji. Stalei se 17. juna 1789. proglaavaju
narodnom skuptinom. Sukobi politike prirode se iz Versaja prenose u
Pariz, gdje se smatra da e se izvesti dravni udar, a da e kralj
poslati dobrovoljce protiv zavjerenika. Vlada i finansijska kriza
koja se posebno osjetila na cijeni hljeba. U takvim okolnostima 14.
jula u Parizu dolazi do narodne pobune i juria na zatvor.
Zatvorenici su osloboeni, a zatvor je sruen. Kasnije e se donijeti
dekret da se od sruenog zatvora napravi most na Seni. Rue se i
spomenici starih vladara. Revolucija nosi koncept umjetnosti, koji
naglaava realistike crte, a protiv je crkvene umjetnosti. To je jo
uvijek revolucija grada Pariza. Aristokratija radi na agrarnoj
reformi. Stvara se Nacionalna garda, nova zastava... Zastava Pariza
je bila crvene boje, pa je preuzeta, postajui simbol revolucije.
Bijela zastava je bila zastava Bourbona, a plava je bila simbol
slobode.
Narodna skuptina je izglasala 27. augusta dokument Deklaracija o
pravima ovjeka i graanina, to je predstavljalo prvi korak ka
Ustavu, jer je stavljena u njegov uvodni dio.
Racionalistika filozofija, posebno Rusoa, imala je koncept o
razvoju ovjeka od ivotinje ka drutvenom biu. razraeno je prirodno
pravo u smislu da ovjek ne moe biti zarobljen osim u smislu
ograniavanja slobode u procesu izrastanja u drutveno bie, kada
ovjeku vie nije dozvoljeno sve kao kad je bio na stepenu ivotinje.
ovjek vie svojom slobodom ne smije da narui slobodu drugog ovjeka,
pa je sloboda jednog ovjeka ograniena slobodom drugog. Prirodno
pravo nalae i ekonomsku jednakost, to predstavlja neku vrstu
primitivnog komunizma.
Ideologija revolucije nije obuhvatila i selo. Sama revolucija
imala je odjeka na selu, ali ne svuda. Dijelovi francuskog sela su
nastupili protiv revolucije, a 5. oktobra povorka ena krenula je iz
Pariza u Versaj, zbog pronoenja glasova u Parizu o eventualnoj
kontrarevoluciji; da se oneomogi dravni udar Narodna skuptina je
prerasla u Ustavotvornu skuptinu. Da bi se sprijeio ustanak
seljaka, 4. augusta na nonoj skuptini plemii odluuju o ukidanju
feudalizma. Francuski seljak je do svoje zemlje doao besplatno, jer
otkup nije sproveden zbog jakobinske diktature, a Napoleon je to
potvrdio.
Francuska je nezadovoljna i crkvom. Proglaava se graanski Ustav
sveenstva. Od crkve je oduzimana zemlja, a uvodi se plaanje
sveenika od strane drave. Crkva je veinom bila protiv revolucije,
ali je unutar nje bilo i onih koji su bili za revoluciju. Postoji i
novana kriza. Papirni novac se nije mogao tampati zbog nepostojanja
zlatne podloge, a zlato se odlivalo zbog nesigurnosti. tampane su
asignate, u vrijednosti 1/5 zemlje koja je nekada pripadala
crkvi.
Novi Ustav je donijet 18. septembra 1791. Nije uvedeno ope
birako pravo, nego postoji imovinski cenzus. Kralj je imao pravo
veta na odreene zakone. Taj Ustav nije zadovoljio sve. Vii slojevi
su bili zadovoljni ovim, ali ipak postoji strah od ope socijalne
revolucije. Kralj je pokuao paktirati sa Austrijom, a politika
emigracija na austrijskim i pruskim posjedima se vee za njihove
vlade, smatrajui da e oni osloboditi kralja od revolucije. Rat sa
Austrijom je poeo 23. aprila 1791. Zbog straha da e dvor napraviti
dravni udar izvren je napad na dvorac Tiljeri. Kralj je zarobljen a
izvrena je ustavna izmjena. Umjesto zakonodavnog tijela bira se
konvent- Narodna skuptina koju ne saziva kralj. To je istovremeno i
sudska i izvrna vlast koja je i osudila kralja na smrt.
Jakobinska diktaturaTo je faza u kojoj je revolucija produbljena
ali za stepen nie. Za taj period je karakteristina kriza i slom
ustavne monarhije, a formiran je Konvent. Socijalna kriza je
podtaknuta ekonomskom a praena je sukobima politikih struja. U
takvim uslovima ustavna monarhija nije funkcionisala, pa je zbaena
a vlast je preuzeta od strane Konventa, koji ini izvrnu i sudsku
vlast. Komitet javnog spasa od 12 lanova se bira na kratko vrijeme.
Mandat njegovih lanova je jedan mjesec, pa stalno dolazi do
rotacije. Teilo se formiranju vlasti koja nee biti predstavnitvo
naroda, nego vlasti u kojoj e narod direktno uestvovati.
Izvrna vlast je sprovodila ono to Konvent zakljui, bez mogunosti
da se jedan ministar uvrsti i na taj nain pone sprovoditi odluke
nezavisno od Konventa. Zbog stalnog mijenjanja u Komitetu javnog
spasa nije bilo lako utvrditi pojedinanu odgovornost, jer je ona
bila kolektivna. Zbog pretjerane sumnjiavosti i mehanizam pravosua
je doveden u pitanje. Formiran je Komitet sigurnosti, koji je imao
ulogu slinu policiji. Konvent je imao zadatak da odbaci stari Ustav
koji nije dao jednakost Francuzima, pa ni jednakost prava glasa i
da pozove kralja na sud. Tu su bili prisutni i drugi problemi
(gladi, imovinske jednakosti, finansija, kako dobiti rat protiv
Austrije...).
Austrijsko-pruska vojska je 20. septembra 1792. krenula na
Pariz, a masa Pariana je krenula da ih susretne uspijevajui da ih
zadri kod Valenija.
Luj XVI je sasluan pred Konventom i 21. januara 1793. na trgu
Conkord (Sloga) je pogubljen. To je i najznaajniji akt u francuskoj
historiji. Kasnije je u talasu terora koji je zavladao, bila
pogubljena i njegova supruga.
U Konvent su ulazili montanjari, irondinci i tzv bara. Oni su se
grupisali kao klubovi po izbornim srezovima. irondinci su u poetku
bili radikalna ljevica, da bi kasnije njihova gledita postala
umjerenija. I oni koji nisu bili iz podruja oko ironde su kasnije
nazivani irondincima, ako su bili uz njih. Bara je bila ispoetka
neopredjeljena. Do 2. juna 1793. traje tzv. irondinska faza
Konventa. Nakon ubistva kralja on se dijelio na regicide i
apelante.
Apelanti su traili da se plebiscitom odlui o krivici kralja.
Francuska je bila podijeljena vie nego ikada. Veina je bila za
republiku, pa su oni upravljali manjinom, ali su je otro kanjavali,
pa je postojala struja onih koji su htjeli da malo smire
revoluciju. I u vojsci su se generali sumnjiili, pa je smatrano da
general Dimurije eli da mu armija poslui kao sredstvo za borbu u
kojoj bi revoluciju vratio nazad. U takvoj situaciji 31. maja 1793.
izbija revolucija, u kojoj je narod opkolio konvent dok on nije
donio odluku o iskljuenju 29 irondinskih voa pod optubom da
usporavaju donoenje revolucionarnih zakona.
Desnica je pokuala da likvidira revoluciju ubijanjem jednog od
voa urednika Mara, to je raspalilo masu i to joj je posluilo kao
povod za pokolj irondinaca.
Jakobinska diktatura je trajala od 2. juna 1793. do 27. jula
1794. Taj naziv joj je kasnije dat, a oni su svoju vladu zvali
despotizmom slobode. Htjeli su uvesti demokratske principe i dravu
ope jednakosti, ali su smatrali da prvo treba suzbiti neprijatelja.
Nazvani su jakobinci, po manastiru sv. Jakoba, gdje su se
okupljali, a oni e postati najznaajnija francuska politika
institucija. Iz kluba jakobinaca se izdvojio klub fajetinaca,
nazvan po generalu Lafajetu, klub 1789, udesno (monarhijski), klub
kondelijera... Jakobinci su smatrani komunistikom partijom XVIII
stoljea.
U konventu su postojala tri pravca: sasvim lijevi (andaeri)
(predstavnik Bebef, koji u osnovi ima komunistika shvatanja -
ljeviar je ali umjereniji, pogubljen je u revolucionarnom teroru);
ebertovci (dobili ime po ak Rene Eberu), a skupljali su se oko
lista ia Dien; desni umjereni dantonovci. Danton je predvodio
Pariz, a u sredini su bili pravi jakobinci koje su vodili Robespjer
i Sen ist. Jakobinci su imali svoj centar (maticu) koji broji 1300
lanova, a imaju i podrunice po okruzima (oko 300, sa 44.000
lanova). U Parizu se izdaje list koji se alje podrunicama.
Jakobinci ele uvesti jednakost ljudi, a baza za to je bila
jednakost vlasnitva. Oni takoer ele uvesti direktnu vlast naroda
preko stalnog rotiranja, to je idejno dobro zamiljeno ali je
nestabilno. Nije priznata vlast manjine nego veine, pa se stvorila
tzv. revolucionarna birokratija. Nema ministara niti ministarstava.
Ipak je dolo do toga da manjina dalje vodi Francusku.
Donesen je agrarni zakon po principu da zemlja pripada onom koji
je obrauje a njen viak je podijeljen seljacima; zatim, zakon o
maksimumu koji se odnosi na cijene. Sprovedena je pravilnija
distribucija ita, brana i sl..., ali je malo ostalo toga to je
trebalo podijeliti.
Jakobinski pokret se rairio po Evropi, pa tako u Utrehtu 1794.
ima 8.000 pristalica, u Milanu 600, u Amsterdamu oko 3.000. U
istonoj Europi volazi do jednog paradoksa a to je da se
intelektualci plemikog porijekla, oni koji su poznavali Francusku i
vie bili pod njenim utjecajem zbog kolovanja u njoj ili putovanja
po njoj, proglaavaju se jakobincima.
U Francuskoj se uvode opunomoeni komesari koji su sve rjeavali
na licu mjesta, bez mnogo pravne procedure. Postojali su i
revolucionarni sudovi koji su imali samo jednu kaznu ako je neko
kriv- smrt. Ispoetka se ta kazna razliito izvodila ( vjeanjem,
maem...) zavisno od osuenog, pa je tako vjeanje smatrano kao kazna
nedostojna pravog kanjenika, nego je ona samo za lopove... a onda
je uvedena giljotina kao jednaka kazna za sve. Egzekucija je vrena
na licu mjesta.
Jakobinska diktatura je i doba krize katolike crkve, koja gubi
socijalnu podlogu a i sveenici se plaaju iz dravnih sredstava.
Jedno vrijeme su ruene i crkve, osim onih glavnih. Jakobinci su
pokuali uvesti neku novu vrstu vjerovanja, ne u Isusa kao proroka
nego u Boga, ali bez teologije, sa odreenim ritualima,
procesijama...
Uvoene su nove mjere (metar, litar, kilogram..), ali su se one
teko probijale pored starih feudalnih. Ukinut je i stari kalendar a
mjeseci su nazivani po karakteristikama (kini, cvjetni...). Ubaeno
je i nekoliko dana umjesto prestupne godine i to su bile svetkovine
(santilotidi- 5 dana dravnih praznika).
Mjera ukidanja starog kalendara je najvie i uspjela. Takoer,
uvedena je i opa vojna obaveza a stvorena je i industrija
naoruanja, pa je Francuska godinje proizvodila 13.000 topova.
20.000 puaka...
Zbog revolucionarnog terora dio Francuske se pobunio, posebno
njen zapadni dio- Vandeja, zaostala oblast u kojoj su glavnu rije
imali lokalni sveenici. Jakobinska diktatura je organizovala vojne
kaznene ekspedicije, pa je dolo do masovnih ubistava po selima, uz
pretjerano krvoprolie. Smatra se da je oko 600.000 Francuza
poginulo po pobunjenim provincijama.
Postepeno su likvidirane i ostale struje, pa je zbog toga vlast
jakobinaca postala nestabilna. Narod je preko ulice vrio vlast a
Konvent nije postao revolucionarna institucija. Konano je 27. jula
1794. izvren dravni udar protiv jakobinaca i revolucionarne
birokratije. Ali, to nije bila likvidacija revolucije.
Direktorijum
Taj period predstavlja stabilnu fazu revolucije u kojoj je vlast
reformisana. Donesen je 1795. novi Ustav, rasputen je Konvent i
formirano novo zakonodavno tijelo od dva doma i izvrno tijelo od
pet ministara direktora. Naputen je princip direktnog utjecaja mase
na izvrnu vlast. Dakle, dolo je do rascjepa naroda i vlade. U
izbornom mehanizmu dolazi do pogoranja u tom smislu to iroki
narodni slojevi vie nisu uestvovali u tome. To je i faza okonavanja
revolucije, ali je formalno Direktorijum bio njen produetak.
Nije donijet dekret da je revolucija zavrena, zbog tadanjeg
pravnog sistema po kojem se onda protivnici revolucije ne bi mogli
progoniti.
Ipak, vlast Direktorijuma je bila nesigurna, jer mnogi problemi
revolucije nisu bili rijeeni. Osim toga, sa jedne strane su bili
oni koji su teili okonanju revolucije i vraanju monarhije, a sa
druge su oni koji koji ele obnovu jakobinizma, ali sa nekim novim
ideolokim elementima. Monarhisti su poraeni 1795. a 10. maja 1796.
i jakobinci.
Ti novi jakobinci bili su okupljeni oko jednog lista, a vodio ih
je Kajus Grahus Babef, pa su po njemu nazvani babuvisti. Oni
stvaraju tzv. zavjeru jednakih, elei da stvore odreenu formu budueg
komunizma na agrarnoj osnovi. Tee ukidanju privatnog vlasnitva, da
bi se moglo stvoriti drutvo slobodnih ljudi. To je ipak bio mali
pokret koji je povezao jakobinizam sa buduim socijalizmom. Pokuali
su da neto urade preko ulinih demonstracija, pri emu su i rojalisti
izlazili na ulice. Rastjerani su artiljerijom, a u tome je
uestvovao i artiljerijski oficir Napoleon Bonaparta.
Zakonodavno tijelo je podijeljeno na dva dijela. To su vijee
starijih- senat i vijee 500. Senat nije klasini gornji dom koji se
ne bira nego se imanuje. Tih 500 poslanika predstavljaju cijelu
Francusku, a formirani su na bazi visokog poreskog cenzusa.
Novi ustanak rojalista izbija 4. septembra 1797., dovodei do
pada direktorijuma pa je formiran drugi, koji vlada do juna 1799.
Nastao je u pobuni desnih snaga pa tei skretanju ulijevo, dakle
demokratskiji je od prvog. Ali, i on pada pa nakon novog udara
dolazi na vlast trei Direktorijum. U svemu tome u znatnoj jeri
raste uloga vojske.
Od 1792. stvara se moderna vojska i poinje regrutacija na
masovnoj osnovi. Usavrena je ariljerija, taktika, Francuska je
podijeljena na vojne okruge. U ratu sa Austrijom se istakao
Napoleon, pa je u 24.oj godini postao general. Francuska je 1798.
zauzela Egipat, a 9/10 oktobar 1799, oboren je Direktorijum od
strane vojske a nakon toga je uspostavljen konzulat (18. brimera 8.
godine republike).
lanovi Senata i vijea 500 su u Sen Kluu bili prisiljeni da se
odreknu vlasti. Konzulat je monarhijska vlast koja ipak nije bila
klasino monarhijska. Vlada konzulata traje traje do 2. decembra
1804., kada se Napoleon proglasio carem a njegova historija se
dijeli u dva dijela, do 1802. i 1802-1804, tj. doba drugog
konzulata u kojem je poveana uloga Napoleona, jer je on postao
nasljedni konzul.
Postojala su etiri tijela bitna za funkcionisanje
vlasti,konzulat, /sa tri konzula, od kojih je jedan ef, dok su
druga dva prilino beznaajni/, koji je nosilac izvrne vlasti i
suvereniteta. ; zatim skuptina iz dva dijela- Donji, izborni dom i
Senat, a postoji i Sudski dom/Tribunal/. Ima i posebno izvrno
tijelo, a ministarstvo- vijee (savjet).
Izbori se vre po izbornom cenzusu. Jo jedna institucija je
formalno demokratska, a to je plebiscit. U kriznim situacijama prvi
konzul je bio dovoljno pametan da ga izbjegne. Tako se uspostavio
sistem vlasti nazvan bonapartizam- forma diktature, autoritarne
vlasti, koja je formalno sauvala demokratske institucije.
Seljaci oekuju da im drava da sve, pa su glasali za Napoleona.
To je revolucija odozgo.Napoleonov kodeks postaje model za budue
zakonike, a donesen je i zakon o trgovini.
Napoleonovi ratovi
To su ratovi Francuske sa koalicijom evropskih drava i to sa 7
koalicija. Prva 1793-1797 sa dva mira u Bazelu 1795 i Kampoformiju
1797; druga 1799 sa mirom u Linevilu 1801. i u Amijenu 1802., trea
1805. sa mirom u Pounu 1805.; etvrta 1806. sa mirom u Tilzitu
1807., i savezom sa Rusijom; peta 1809. sa mirom u enbrunu 1809;
esta 1813 sa mirom u Fonteneblou i abdikacijom, sedma 1815. sa
mirom u Beu 1815., nakon Napoleonovog povratka, a onda je
uslijedila konana abdikacija.
Sve evropske drave su manje-vie direktno ili indirektno bile
uesnice ovih koalicija, Velika Britanija i Austrija su stalno bile
protivnici Napoleona, a Velika Britanija je bila jedini protivnik
kojeg Mapoleon nije vojniki porazio. Velika Britanija ima veliko
bogatstvo, i vrlo jaku flotu, ali joj je kontinentalna vojska mala.
U Engleskoj nema regrutacije do 1916.
Austrija je jedno vrijeme saveznik Napoleona, Rusija takoer, a
Pruska e nakon 1806. biti katastrofalno poraena, ali se onda
oporavila.
Ovo je vrijeme radikalnog francuskog nacionalizma, koji je
kasnije, oko 1870. postao masovni od elitnog.
MARSELJEZA, franc: La Marseillaise, franc. revolucionarna pjesma
i nacionalna himna. Rijei i melodiju napisao u Strasbourgu u noi
24-25. IV 1792. franc. oficir C. J. Rouget de Lisle kao bojni mar
francuske Rajnske armije (Chant de guerre pour l'arme du Rhin) u
ratu protiv prusko-austr. kraljevske koalicije. Poto su je
dobrovoljci iz Marseillea donijeli u Pariz, i juriali uz nju na
kraljevski dvorac Tuileries (10. VIII 1792), postala je popularna u
cijeloj Francuskoj, najprije kao Pjesma Marseljaca, a zatim kao
Marseljeza. Poinje rijeima: Naprijed, djeco domovine, dan je slave
stigao (Allons, enfants de la patrie, le jour de glorie est arriv).
U oktobru 1792. proglaena je himnom Republike, a 1795. francuskom
nacionalnom himnom. Zabranjena je nakon restauracije Burbonaca, a
ponovo priznata 1830; za Drugoga carstva takoer zabranjena; Narodna
skuptina Tree republike ponovo ju je 1879. proglasila nacionalnom
himnom. - Izraz revoluc. oduevljenja naroda koji, ponesen idealom
Slobode, Jednakosti i Bratstva, kida stoljetne okove
feudalno-kraljevskog apsolutizma, M. je u XIX st. prela granice
Francuske, postavi revolucionarnom pjesmom evropskih narod u borbi
protiv svih oblika tiranije, a njezini su zvukovi odzvanjali svuda
gdje se narod borio protiv tlaitelja. Stoga je i u XX st. esto bila
na indeksu reakcionarnih reima.
Veliku francusku armiju je vodio najvei vojnik u historiji.
Francuska je stalno teila da rat prebaci na stranu teritoriju. Tako
je Napoleon 1793. krenuo u Italiju, po principu da vojsku treba
nahraniti na tui raun.
Druga karakteristika svih ratova je da protivnik Francuske
nikada nije ujedinjen.
Napoleonovi ratovi su imali i vojne posljedice, jer je ratna
tehnika usavrena, a Napoleon je stabilizovao strategiju i taktiku.
Ubaen je jo jedan operacijski faktor, po kojem glavna bitka nije
morala biti odluujua, nego se teilo obnovi te bitke i
prestrojavanju snaga. Sintezu iskustva Napoleonovih ratova dao je
von Klausewitz, a general omini je formulisao 10 principa
Napoleonovog voenja rata 1811. godine
1. drati inicijativu
2. pokrenuti se prema najslabijem poloaju protivnika
3. usmjeriti ofanzivu u jednom pravcu
4. koncentrisati snage u pripremama, a ne poeti rat sa malim i
razbijenim snagama
5. pjeadija mora kombinovati mobilnost i dubinu prodora
6. navesti protivnika da razvue front
7. stalno se informisati slanjem pijuna
8. u toku napada angaovati sve snage, osim rezerve
9. poraena armija se mora nastaviti proganjati i ne dozvoliti
joj da zauzme bolji poloaj
10. voditi rauna o visokom moralu svojih trupa
Sam Napoleon je dao odreene principe voenja rata:
1. davati unapreenje sposobnima - drati maralsku palicu u torbi
svakog vojnika
2. rat se dobiva artiljerijom
3. u maru treba podijeliti jedinicu
4. treba manevrisati ofanzivno, a boriti se defanzivno
5. rezerva je masa koja se uredno uva do trenutka krize i mora
se pravovremeno upotrijebiti. Prvo treba osigurati velike rezerve,
pa onda ui u rat
6. armija jelena (kukavica) kojom komanduje lav, bolja je od
armije lavova kojom komanduje jelen.
7. ne ekati napad u ancu, nego treba biti mobilan
8. u toku bitke nastupa momenat kada vojnici zaele da pobjegnu,
a onda je zapovjednik duan da ih zaustavi jednom snanom rijei (ne
kae kojom)
9. starjeina mora uvijek sauvati zdrav razum
Bilo je jo nekih tekovina Fridricha Pruskog o zbijenoj konjici,
da se konjanici dodiruju konjenima, a pjeadija ramenima, zatim o
uvjebavanju radnji sa pukom, koja ispaljuje tri metka u minuti, to
je bila velika brzina. Napoleonov top lgreboval je ispaljiva 2
uleta u minuti.
Prvu koaliciju su inili Austrija, Pruska, Nizozemska, Velika
Britanija, panija.
U toku 1794. francuska vojska je prela u Nizozemsku, gdje je
stvorila batalijsku republiku, koja je 1795. sklopila mir i savez
sa Francuskom. Zatim, Prusija i panija istupaju iz rata. Napoleon
je u dvadesetak bitaka u sjevernoj Italiji potukao Austriju i
Sardiniju, kod Rivolija, pa je 1797. sklopljen mir u Kampoformiju.
Usput, Napoleon je ukinuo Mletaku republiku. Francuska je dobila
Veneciju i Istru. Savoja i Nica su oduzete od Sardinije i pripojene
su Francuskoj.
Napoleon 1797. zauzima Egipat, gdje formira vojsku od sudanskih
crnaca i Egipana. Uveo je i inove oficira po francuskom uzoru, pa
je tako Egipat postao prva islamska drava koja je reformisala
vojsku na evropski nain.
Francuska flota je poraena kod Abukira 1798., a Napoleon kree
preko Sirije u borbu protiv Osmanlija. U pregovorima sa Velikom
Britanijom je prepustio Egipat.
Drugu koaliciju su inili Velika Britanija, Rusija, Austrija,
Pruska, Portugal, Napuljska kraljevina. Kod Marenga su Austrijsanci
poraeni, a Rusi, sa generalovm Suvorovom kod Ciriha.
Rusi istupaju iz rata i sa Danskom i vedskom osnivaju ligu
neutralnih. Sa Austrijom je zakljuen mir 1801. u Linevilu, a sa
Velikom Britanijom 1802. u Amijenu. Egipat i Malta su postale
slobodne drave, a priznate su odredbe kampoformijskog mira. U toku
1801. je sklopljen konkordat sa papom, a Napoleon od Francuske
stvara jedinstveno tijelo koje vodi prema carstvu.
U Parizu, Napoleon nije dozvolio papi Piju VII da ga krunie,
nego je sam sebi stavio krunu na glavu.
Kod Kadiza admiral Nelson je blokirao francusku flotu i zarobio
oko 20 laa, a u toj trafalgarskoj bici 21. X 1805.. zarobljen je i
komandant saveznike flote (francusko-panske), admiral Vilnev.
Poginuo je i admiral Nelson, ali je ipak osigurana dugotrajna
prevlast Velike Britanije na moru.
Uslijedio je Napoleonov pohod na Be, koji je pao 13. novembra
1805. Slijedio je savezniki poraz kod Austerlica, 2. decembra 1805.
Prusija je u Pounu zakljuila mir, tj. savez kojim je dobila Hanover
za neke dijelove koje je ustupila Bavarskoj i Francuskoj.
esnaest njemakih drava, sa Bavarskom i Vitembergom na elu,
formiralo je Rajnski savez, koji se obavezao da u sluaju rata stavi
na raspolaganje Napoleonu 63.000 vojnika. Time je Sveto rimsko
carstvo njemakog naroda zavrilo svoju egzistenciju. Na vijest da e
Napoleon ustupiti Velikoj Britaniji Hanover, pruski kralj je poeo
mobilizaciju. Prusi ulaze u Saksoniju. Napoleon 8. oktobra 1806.
kree sa 160.000 vojnika na Pruse, ija se vojska podijelila u dva
dijela, pa je tako dolo do dvostruke bitke kod Jene i Auerteta, u
kojima se pruska vojska u cjelini raspala. Napoleon je 27. oktobra
1807. uao u Berlin, gdje je potpisao i dekret o kontinentalnoj
blokadi Velike Britanije. Izdravanje vojske najveim dijelom je
plaala Pruska. Napoleon je uspio nagovoriti Osmansko carstvo da
pone rat sa Rusijom, a sa Persijom je zakljuen savez. Da bi mogao
prezimiti kod Varave, odluio je i uspio da rusku vojsku na istok.
Bitka kod Preusisch Ajlana je bila neodluna, iako su se Rusi
povukli. Napoleon je zauzeo i Danzig. Nakon bitke kod Fridlanda 14.
jula 1807. Rusi su odstupili na svoju teritoriju. Slijedei je,
Napoleon je uao u Tilzit. Zakljuen je tilzitski mir, Francuske i
Rusije 9. jula 1807. Rusija je ustupila Francuskoj Jonska ostrva sa
Krfom i Boku Kotorsku, a dobila je slobodu akcije prema vedskoj,
zbog otimanja Finske 1809. i oblast Bjalistok. Posjedi zapadno od
Labe e postati Vestfalska kraljevina, pod upravom Napoleonovog
brata eroma, dok e u Poljskoj biti formirano Varavsko vojvodstvo
pod saksonskim kraljem. Tako je mirom u Tilzitu Napoleon dostigao
vrhunac slave.
Za upad u Portugal Napoleon je osigurao saradnju panije i
poetkom 1808. on je uglavnom okupiran. U novembru 1807. Napoleon je
uao u paniju pod izgovorom da eli osigurati komunikacije za rat
protiv Portugala, da bi 23. marta 1808. uao u Madrid. Na prijesto
je doveo svog brata ozefa, do tada napuljskog kralja. panci su
digli ustanak u Madridu, ali je on uskoro uguen. Ipak, revolt se
proirio na ostale dijelove panije a poeo je i u Ovijediu i
Valensiji. Francuska vojska gubi bitke, a nakon poraza kod Bajlena
Napoleon je odluio da se lino angauje. I pored jake francuske
vojske gerilski rat je Francusima nanosio velike gubitke. U odbrani
Saragose palo je ili bilo ranjeno 50.000 panaca, a francuske
represalije su samo pojaavale otpor.
Austrija se spremala za rat i upadom u Bavarsku 10. aprila 1809.
rat je i poeo. Napoleon je krenuo kroz Bavarsku i porazio
Austrijance kod Egmila, ali je i on poraen kod Asperna. Rusi se
nisu angaovali protiv Austrije. Poraz Austrije kod Vagrama natjerao
ju je da trai mir. enbrunski mir potpisan je 14. oktobra 1809.
Trst, dio Kranjske, dio Koruke, Istra, Rijeka, Hrvatska do Save
pripojeni su Francuskoj i sa Dalmacijom su obrazovali Ilirske
provincije.
Admiral Velingtin je elio da Portugal organizira kao bazu Velike
Britanije, pa obrazuje vojsku koja je u septembru imala 25.000
osoba u regularnim jedinicama. Napoleon odluuje da prvo skri otpor
u Andaluziji, pa da zatim krene u Portugal. Zauzete su Katalonija i
Valensija. U bici kod Salamanke Francuzi su poraeni 12. januara
1812. Poslije katastrofe u Rusiji Napoleon je iz panije izvukao jo
trupa, a Velington je krenuo u napad i natjerao Francuze da se
povuku iza Pirineja. Poetkom oktobra Velington je upao u
Francusku.
Slabost Napoleona je bila da on nije znao gdje treba stati, mada
se kasnije pravdao da je htio ujediniti Evropu, ali je on htio da
to bude pod francuskim vostvom. Smatrao je da e njegova vlast
prestati kada drugi prestanu da ga se plae. Rusija je bila jedan od
njegovih opasnijih protivnika. Prekinula je saveznike odnose sa
Francuskom. Jo ranije je dobila Finsku i Besarabiju, a ne pridrava
se suvie nin kontinentalne blokade. Rusi 1810. uvode i zatitne
carine na robu iz Francuske. Ali, oni smatraju da se Napoleon nee
usuditi da krene u rat.
Napoleon se za njega pripremao vojniki i diplomatski, savezom sa
Pruskom i Austrijom. Njegova armija od 500.000 osoba 23/24 juna
1812. prelazi rijeku Njemen. Kree u pravcu Moskve, a ne prema
prijestonici Petersburgu, smatrajui da je ona prava prijestonica, i
da e njen pad biti pravi udarac za Ruse. Rusi se povlae, pokuavajui
da iscrpe Francuze irinom prostora, a i zbog straha od borbi sa
francuskom vojskom.
Kod Smolenska i Borodina su poraeni, iako se u Rusiji smatra da
je bitka bila neodluna. Nakon toga pada Moskva. Kutuzov se povukao
i ekao. Ve u oktobru doli su veliki snjegovi,m pa je trebalo dugo
ekati da doe vijest iz Petersburga o eventualnom miru. Napoleon
odluuje da se povue, a veliki mrazevi unitavaju francuske konje.
Nema odakle da dobije i to je bio njegov veliki poraz. Njegova mona
armija je u rasulu. Od pola miliona, ostalo je 25.000 osoba, to je
i protivnicima bila dobra prilika da se organizuju, pa je u prvoj
1813. stvorena esta koalicija, Principom regrutacije, Napoleon je
ponovo stvorio armiju od 400.000 osoba, dok su njegovi protivnici
imali oko 850.000.
Tako je 18. oktobra 1813. dolo do bitke naroda kod Leipziga, u
kojoj je Napoleon imao 180.000 vojnika, naspram 320.000 protivnikih
i u kojoj je bio poraen. Razvija se i njemaki nacionalizam, koji
nakon ove pobjede dobija vei znaaj. Napoleon se 6. aprila 1814. u
Fonteneblou odrie prijestola i odlazi na Elbu. U meuvremenu,
Francuska izraava nezadovoljstvo protiv ruske vojske koja je u
Parizu, a Napoleon odluuje da se vrati u Francusku. Grupa graana po
gradiovima predstavljaju opoziciju Napoleonu, ali ipak on postie
veliki uspjeh, dolazei u Francusku, gdje je stvorio ustavnu
monarhiju sa oktroisanim ustavom. Francuskom vlada Luj XVIII. Ustav
garantuje graansku jednakost, a zadrava Napoleonov kodeks i sudsku
administraciju. Nije dolo do socijalne restauracije, tj. vraanja
zemlje. Uveden je parlament sa dva doma, dom poslanika i dom
perova/velikih zemljoposjednika/. Zadran je izborni sistem, sa
velikim cenzusom, ali nije uveden apsolutizam. Napoleon organizira
armiju, a protiv njega se formira sedma koalicija, u kojoj Rusija
ne igra znaajniju ulogu. Napoleo kree u Belgiju, gdje je, 18. juna
1815. poraen kod Vaterloa. Zatim se on predao Englezima i otiao na
ostrvo Sv. Jelena,. U julu 1815. pada i Pariz.
Bonapartizam je postao osnovna poruka francuske revolucije, sa
svojim idejama o slobodnom tritu, jezikoj integraciji, ukidanju
feudalizma, priznanju principa suvereniteta naroda, sa ciljem da se
onemogui revolucija odozgo, a da se ona da odozdo. Graanstvo ne tei
potpunoj demokraciji, jer bi to bila jakobinizacija, nego eli da
zadri konzervativni nivo. Izborni mehanizam je kontrolisan od
strane drave, a s vremena na vrijeme sprovodi se plebiscit.
Francuska revolucija imala je odjeka i u Evropi i u ostalim
dijelovima svijeta.
Beki kongres je trajao od 1. novembra 1814. do 9. juna 1815. Na
kongresu je uestvovalo 216 predstavnika, koji se nikada nisu skupa
sastali, nego su pregovori voeni po komisijama i manjim grupama.
Glavni pregovarai su Rusija na jednoj i Velika Britanija na drugoj
strani. Preureene su geografske karte, a usavrena je metodologija
sporazumijevanja i to preko kongresa i konferenciija. Konferencija
bi bila susret ovlatenih predstavnika u kongresu- susret efova
drava. Data je i definicija velike sile (ekonomija, broj
stanovnika, strateki poloaj), koja se kao takva treba potvrditi u
velikim dogaajima, kao to je to odluujua bitka u ratu. U zavrnom
aktu kongresa data su tri principa prema kojima se treba voditi
spoljna politika
1. legitimnost- pravo starih monarhija i monarha da vode dravu
na stari nain
2. solidarnost- da na miran nain rjeavaju diplomatske poslove i
zajedniki istupaju protiv revolucija
3. restauracija- po principu legitimnosti izvriti restauraciju
starih drava, ali uz odreene modifikacije i to ne obnavljati
republike /Venecija, Dubrovnik, enova/ i napraviti teritorijalnu
raspodjelu iz tog razloga to se smatra da e novi rat poeti
Francuska.
Velika Britanija je dobila Maltu, Cejlon i Jonska ostrva,
Austrija je dobila Mletaku republiku i Ilirske provincije, zatim
dio Bavarske, Lombardiju to je bila zamjena za teritorijalni
gubitak Belgije, koja je ujedinjena sa Nizozemskom, ime je tvorila
tampon zonu izmeu Francuske i Evrope.
Sardinija je dobila enovu, a Norveka je pripala vedskoj, a
Poljska Rusiji. Njemake drave, njih 38, ule su u ujedinjeni njemaki
savez sa sjeditem u Frankfurtu, a predsjedavao mu je austrijski
car.
Sveta alijansa, koja je stvorena 26. septembra 1815. trajala je
do 1830, kada izbija revolucija u Parizu, a zatim i u Poljskoj, pa
Rusija nije mogla intervenisati u Francuskoj, to je prouzrokovalo
raspad alijanse.
Linosti
MARAT [mar'a], Jean Paul, franc. revolucionar; r. 1743, u. 1793.
Lijenik, fiziar i publicist. Boravei u Londonu, 1773. objavio
Filozofski esej o ovjeku (Philosophical Essay of Man) u kojem tvrdi
da jedino fiziologija moe razjasniti povezanost due i tijela.
Kritiku dr. ureenja Engleske objavio je 1774. u djelu Okovi
ropstva. Vrativi se u Francusku (1776), bio je lijenik tjelesne
strae grofa d'Artaisa (kasnije Karla X). Trai ukidanje torture i
smrtne kazne, prevenciju zloina odgojem itd. Revolucija ga posve
uvlai u politiku. Nakon pada Bastille zbliava se s jakobincima. Od
septembra 1789. izdaje nekoliko novina, od kojih su najpoznatije
L'Ami du peuple; u njima trai neogranienu slobodu tampe, igoe
aristokratsko drutvo i ostatke ancien rgimea. Stekao je veliku
popularnost u irokim slojevima naroda. God. 1792. u Parizu postaje
lan kluba Cordeliers. Poslije juria na Tuileries (10. VIII 1792) M.
je biran u Konvent, gdje se nije vezao ni uz jednu stranku. Poto je
kralj giljotiniran u januaru 1793, M. je doao u sukob sa
irondincima. Smatrajui ga i suvie crvenim republikancem, Marata su
optuili zbog veleizdaje i predali Revolucionarnom tribunalu, koji
ga je u aprilu 1793. oslobodio od optube. M. je bio jedan od
organizatora ustanka 31. V-2. VI 1793. kojim je bila zbaena
vladavina irondinaca. 13. VII 1793. ubila ga je Charlotte
Corday.
LA FAYETTE [la faj't], Marie Joseph du Motier, markiz, franc.
general i politiar; r. 1757, u. 1834. Od 1777. dobrovoljac u amer.
ratu za nezavisnost, u kojem surauje s G. Washingtonom i stie in
generalmajora. Vrativi se u Francusku kao predstavnik plemstva u
Generalnim staleima predlae 11. VII 1789. Deklaraciju o pravima
ovjeka i graanina po ugledu na Jeffersonovu Deklaraciju o
nezavisnosti. U julu 1789. postaje komandant Narodne garde. Nakon
juria na Bastilleu predlae da plavo- bijelo-crvena trikolorka
postane zastavom nove Francuske. U Ustavotvornoj skuptini zalae se
za vjersku toleranciju, osloboenje kmetova, ukidanje plemikih
titula. ivo sudjeluje u radu konzervativno-liberalnog kluba
Feuillants. Lavirajui izmeu ultramonarhista i revolucionara,
izaziva negodovanje i jednih i drugih. Kao komandant Narodne garde
dao je na Martovoj poljani u Parizu 1791. pucati na pobunjene
sankilote. U ratu protiv Austrije 1792, kao komandant jedne armije,
ustao je protiv svrgavanja kralja pa je proglaen izdajicom.
Prebjegao je u Austriju, ali je vraen u Francusku, gdje je
utamnien. Osloboen 1800. na inicijativu Napoleona; do restauracije
Burbona ivi u provinciji. Od 1818. ponovno poslanik Skuptine, u
kojoj zastupa liberalne ideje. U julskoj revoluciji 1830. postaje
komandant Narodne garde i pomae Orleancima do prijestolja, ali
doskora prelazi u opoziciju.
ROBESPIRRE [robespj'e:r], Maximilien, franc. revolucionar i
politiar, najistaknutija linost Francuske revolucije; r. 6. V 1758.
u Arrasu, u. 28. VII 1974. u Parizu. Ve kao advokat u rodnom gradu,
zadojen idejama J. J. Rousseaua, istupao je protiv zastarjelog
feudalno-apsolutistikog reima u Francuskoj. God. 1789. na
zasjedanjima generalnih stalea i Ustavotvorne skuptine trai ope
pravo glasa, ukidanje imovnoga cenzusa, ravnopravnost Jevreja i
domorodaca u kolonijama, ukidanje ropstva. Bitnim problemom smatra
drutveno pitanje; on nije za imovnu nivelaciju, no smatra da se
blagostanje naroda ne moe osigurati bez obaranja plutokracije. Od
1791. borio se protiv nastojanja feuillantsa da onemogue dalji
razvoj Revolucije i sauvaju ustavnu monarhiju. U periodu
Zakonodavne skuptine (1. X 1791-20. IX 1792) preko tribine
Jakobinskog kluba, te najutjecajnije polit. snage Revolucije, R. se
suprotstavlja irondincima. Vanu ulogu odigrao je i u pripremanju
nar. ustanka i pohodu pariskog puka na Tuilerije (10. VIII 1792),
pa je u januaru 1793. traio pogubljenje kralja. Nakon ustanka
izabran je za lana revoluc. Pariske komune a zatim i Konventa (20.
IX 1792-31. V 1793) u kojem kao voa montanjara (lijevo krilo
jakobinaca) pridonosi padu irondinaca. Velika je njegova uloga u
izradbi novog ustava. U svojem nacrtu Deklaracije prava ovjeka R.
ograniava pravo vlasnitva, zahtijeva da se uvede progresivni porez
prema imutku, proglauje pravo na ope kolovanje, na rad i na
socijalnu pomo najpotrebnijima. Uz to ozakonjuje revoluc. akciju
(l. 17): Kada vlada nasiljem kri prava naroda, ustanak je njegov
najsvetiji zadatak. R. se zalae za solidarnost svih naroda
povezanih u univerzalnoj tenji za slobodom: 1. Ljudi svih zemalja
su braa. Razliiti narodi treba da se meu sobom pomau koliko god
mogu, kao graani jedne drave. - 2. Tko tlai jednu naciju,
neprijatelj je svih ostalih nacija: - 3. One koji vode rat protiv
jednoga naroda da bi zaustavili napredak slobode i unitili prava
ovjeka treba svi da progone, i to ne kao obine neprijatelje ve kao
ubojice i buntovne razbojnike. Tu deklaraciju Konvent je smatrao
odvie smionom i mnoge je lanove njezina projekta osakatio ili uope
odbacio.
Pobjedom montanjara (2. VI 1793) vodstvo u Revoluciji preuzeli
su jakobinci. Izabran u Komitet javnog spasa (27. VII 1793). R.
uvodi reim terora i dovodi Francusku revoluciju do njezinog
vrhunca. Svojim ugledom i bespogovornim autoritetom, kako u
krugovima jakobinaca tako i u irokim narodnim masama, svojom
fanatinom odanou Revoluciji i odbijanjem unosnih poloaja i poasti,
R. je stekao nadimak Nepotkupljivi. Iako bez diktatorskih ovlasti,
R. je svojim golemim moralnim ugledom davao smjer jakobinskoj
diktaturi a istupao je i kao njezin teoretik: Vlada Revolucije je
despotizam slobode protiv tiranije... Do kada e se nasilje tirana
nazivati pravdom a pravda naroda barbarstvom ili buntovnitvom?
Istupajui protiv pokreta dekristijanizacije R. istovremeno odbija
kontrarevoluc. katolicizam, ali ne prihvaa niti ateistiki kult
razuma Hebertovih sljedbenika. Kao rousseauovski deist on je
Francuskoj pokuao dati novu duhovnu bazu zasnovanu na kultu
Vrhovnog bia. Pod njegovim utjecajem revoluc. Francuska uspjela je
odbiti organizirani napad evropske koalicije i zatititi svoje
tekovine od neprijatelja izvan drave. Od jeseni 1793, kad poinje
raskol u stranci montanjara, R. se dri srednje linije nastojei
odrati revoluc. savez izmeu jakobinske buroazije i nar. masa. U tom
smislu on se isprva bori protiv ultrarevolucionarnih bijesnih J.
Rouxa (likvidirao ih u februaru 1794), obraunava s hebertistima
(mart, 1794), a u aprilu prekida i s desnim krilom tzv.
pomirljivih, s Dantonom na elu, iza kojih se kriju interesi novih
bogataa i ljudi povezanih s emigrantima. Time je u znatnoj mjeri
suzio drutvenu osnovicu Revolucije i oslabio svoj poloaj. Savez
izmeu buroazije i sankilota slabio je meutim sve vie. Mnoge mjere
terora nisu donijele rezultata. U situaciji sve jaeg tajnog,
organiziranog otpora prema jakobinskoj diktaturi izvren je 9.
thermidora (27. VII) 1794. prevrat u Konventu. R. je zbaen, uhapen
i ve sutradan giljotiniran zajedno sa svojim najbliim suradnicima
Saint-Justom i Couthonom.
SAINT JUST [sen ist], Louis Antoine de, francuski revolucionar;
r. 1767, u. 1794. Studirao pravo u Reimsu, 1789. pristao uz
Revoluciju; 1792. izabran je u Konvent, gdje se prikljuuje
montanjarima. Idue godine postaje lan Komiteta javnog spasa, u
kojem je s Robespierreom i Couthonom vodea linost. U tom svojstvu
on je jedan od redaktora ustava 1793. Znaajna je njegova uloga kao
izvjestitelja u Konventu o nizu mjera za uvrenje Revolucije: o
organizaciji revolucionarne vlade, o konfiskaciji imanja nar.
neprijatelja, o tzv. Ventoseovskim dekretima, o borbi protiv
hebertista i Dantonove grupe i dr. Proslavio se kao komesar
Konventa kod Rajnske i Sjeverne armije (1793-94), gdje je, sa Le
Basom, proveo reorganizaciju vojske, osobnim primjerom podigao
revolucionarni elan trupa i tako pridonio nizu pobjeda nad austr.
koalicijom. Zajedno s Robespierreom, kojemu je ostao do kraja
privren, pao je kao rtva Termidorskog prevrata (27. VII 1794) i bio
pogubljen na giljotini. - Postojan, hladnokrvan, za osobni probitak
nezainteresiran, S.-J. je spartanac Revolucije; pod njegovom
suzdrljivom, nepominom vanjtinom plamti idealna predodba o novom
svijetu: Le bonheur est une ide neuve en Europe (Srea je nova misao
u Evropi). O toj viziji sretnijega drutva svjedoe njegovi posmrtno
objavljeni zapisi Fragmenti institucija (Fragments des
Institutions). S.-J. predvia ekon. osiguranje ljudi u starosti,
drutvenu pomo porodicama s vie djece i svima koji nastradaju od
elementarnih nepogoda ili rata, besplatno kolsko obrazovanje, brak
koji se temelji na ljubavi... ne na ugovoru, zatitu ene, kaznenu
reformu. Jedan od najboljih organizatora i govornika jakobinske
diktature, S.-J. je, kao to to pokazuju i njegovi Fragmenti bio i
teoretiar revolucije, originalnih ideja.
NAPOLEON I, franc. car; r. 15. VIII 1769. u Ajacciu, Korzika, u.
5. V 1821. u Longwoodu, Sveta Helena. Roen u korzikanskoj plemikoj
obitelji Carla Buonapartea (franc. Bonaparte), stupa kao franc.
stipendist u kraljevsku vojnu akademiju u Brienne-le-Chteauu, a
zavrava kolovanje u cole Militaire u Parizu (1784-55). Za Francuske
revolucije pristao je uz jakobince i Robespierrea. U 24. godini, za
uspjelu akciju protiv pobunjenog Toulona, unaprijeen je 1793. u
brigadnog generala, a ve u februaru 1794. postao je komandant
artiljerije franc. Talijanske armije. Kad je 1795. u Parizu izbila
rojalistika pobuna protiv Konventa, Barras ga je pozvao u pomo, i
Napoleon je 13. vendmiairea, tj. 5. oktobra 1795, upotrijebivi
artiljeriju, za nekoliko sati krvavo razbio pobunu. U martu 1796.
povjereno mu je gl. zapovjednitvo u pohodu na Italiju. Izvojevavi
nekoliko sjajnih pobjeda (kod Millesima, Lodija, Castiglionea,
Arcolea, Rivolija i Mantove), pribliio se Beu na sto kilometara, to
je prisililo Austriju da sklopi mir u Campoformiju (1797). U
namjeri da zada udarac Engleskoj i presijee njezine komunikacije s
Indijom, N. poduzima 1798. vojnu protiv Egipta i svladava njegov
otpor za tri tjedna. Meutim, plan mu je poremetio admiral Nelson
nanijevi 1798. franc. floti teak poraz u tzv. bitki za Nil kod
Abukira. Kriza Direktorija, izazvana neuspjesima na bojitima izvan
zemlje, a i nesreenim prilikama u samoj zemlji, potakla je
Bonapartea da se 8. X 1799. vrati u Francusku i da, uz pomo
buroazije, koja eli osigurati svoju prevlast vladom vrste ruke,
provede dr. udar 18. brumairea, tj. 9. novembra 1799. Na osnovi
ustava objavljenog u decembru 1798. N. je kao prvi konzul postao
stvarni gospodar Francuske. Franc. buroazija konano je osigurala
svoj poloaj, a N. je represivnim mjerama protiv ostataka
republikanskog jakobinizma uvrstio svoju vlast. Iako sam ravnoduan
prema religiji, on shvaa njenu ulogu u buroaskom klasnom poretku pa
1801. sklapa konkordat s rimskom crkvom. God. 1802. dao se je, na
osnovi plebiscita, izabrati za doivotnog konzula, a 1804. - i opet
plebiscitom, a na osnovi novog ustava - proglaen je za cara. N. je
izgradio novi buroaski dr. aparat s jakim, centraliziranim upravnim
sistemom, koji se oslanjao na mreu policijskih prefektura:
Centraliziravi financije, stvorio je dr. banku (Banque de France),
a kao nagradu za vjernu slubu utemeljio je instituciju Legije asti.
Vano zakonodavno djelo doneseno pod njegovom vlau jest Graanski
zakonik (Code civil ili Code Napolon), kojim je bilo posebno
zatieno pravo burujskog vlasnitva. Prosperitet koji je Napoleonova
Francuska ostvarila na svim poljima (u industriji, poljoprivredi,
financijama i znanosti), a kojim se nadasve koristila krupna
buroazija, bio je uvjetovan i dravno-administrativnim mjerama
protiv trajkova i radnikog udruivanja (uvedene su tzv. radnike
knjiice, koje su potvrivali policijski komesarijati ili opinski
naelnici). Napoleonova je vladavina obiljeena stalnim ratovanjem.
Nakon rata protiv Prve koalicije (u koju su se 1792-95. udruile
Austrija i Pruska), niu se jedna za drugom jo est protufranc., odn.
protunapoleonskih koalicija evr. sila. S Drugom koalicijom (1799-
1802), koju ine Engleska, Rusija, Austrija, Portugal, Kraljevstvo
Obiju Sicilija i Turska, ostvarivi 1800. slavne pobjede kod Marenga
i Hohelindena, N. sklapa mir s Austrijom u Lunevilleu (1801) i s
Engleskom u Amiensu (1802). U ratu 1805. s Treom koalicijom, koju
su sastavile Engleska, Rusija, Austrija, Kraljevstvo Obiju Sicilija
i vedska, on je trijumfirao na kopnu kod Ulma i Austerlitza, ali je
morao uzmaknuti pred engl. flotom u glasovitoj pomor. bici kod
Trafalgara (21. X 1805). Rezultat toga rata bio je 26. XII 1805.
sklopljen mir s Austrijom u Pounu (Bratislavi), prema kojem je od
junoslav. zemalja N. dobio Dalmaciju i Boku kotorsku. I u ratu
1806-07. protiv etvrte koalicije (Pruska, Rusija, Engleska i
vedska) Napoleonova armija izvojevala je pobjede kod Jene,
Auerstdta, Eylaua i Friedlanda, pa je 9. VII 1807. bio sklopljen
mir u Tilsitu. Osvojivi Berlin, N. je 21. XI 1806. objavio dekret o
tzv. Kontinentalnoj blokadi, kojim je Engleskoj zatvorio evr.
trite. Rat s Petom koalicijom, koju su 1809. organizirale Austrija
i Engleska, takoer je bio pobjedonosan za Napoleona. Pretrpjevi
poraz kod Wagrama (5-6. VII 1809) Austrija je Francuskoj mirom u
Schnbrunnu (14. X 1809), morala odstupiti Veneciju, Trst, dio
Kranjske, Istru, Rijeku i Hrvatsku do Save. Nakon ovog mira, N. I
je sklopio brak s austr. princezom Marijom Lujzom, kerkom austr.
cara Franje II. Tim brakom elio je osigurati nasljednika i polit.
uvrstiti svoju dinastiju. Da bi Englezima zatvorio pristup na evr.
kontinent, N. je odluio osvojiti Pirenejski poluotok. God. 1807.
franc. trupe osvojile su Portugal, a 1808. izvrile su invaziju
panjolske. Ferdinand VII je svrgnut, a na panj. prijestolje N. je
postavio svog brata Josepha. Meutim, panjolci su se gerilskim
ratovanjem suprotstavili franc. okupacijskim snagama, koje sve do
Napoleonova pada nisu uspjele pokoriti cijelu zemlju. U razdoblju
1809-12. N. I je dosegao vrhunac svoje moi; njegovo je carstvo
obuhvaalo gotovo polovicu stanovnitva Evrope. No, on je htio
zagospodariti svijetom. Na putu mu je stajala Rusija, preko koje je
mislio prodrijeti u Indiju i tu zadati odluan udarac Engleskoj.
Meutim, 1812. u velikoj vojni na Rusiju, nakon to je na elu Grande
Arme od oko pola milijuna ljudi poslije bitke kod Borodina dopro
sve do Moskve, N. je u stranim uvjetima rus. zime, izgubljen u
golemom prostranstvu Rusije, pretrpio katastrofu od koje se vie
nije oporavio. Na taj neuspjeh nadovezala se akcija este koalicije,
u koju su se udruile Pruska, Austrija, panjolska, Portugal,
Engleska, Rusija i vedska (1813-15). Nakon poetnih uspjeha,
pobijeen je od Saveznika u trodnevnoj bitki naroda kod Leipziga
(16-19. X 1813). Pad je neminovan. Dana 31. III 1814. Saveznici su
zauzeli Pariz, a on je nakon abdikacije (11. aprila) prognan na
otok Elbu. Na franc. prijestolje vratili su se Burbonci, a Beki
kongres 1814- 15, restaurirao je legitimistiki poredak.
Napoleonovim iskrcavanjem u Francuskoj 1. III 1815. zapoinje
razdoblje njegovih sto dana. U trijumfu se vraa u Pariz i preuzima
vlast u zemlji. Ali, snage Engleske i Pruske, udruene u Sedmu
protunapoleonsku koaliciju, u bitki kod Waterlooa 18. VI 1815.
razbile su njegovu vojsku. Poslije ponovne abdikacije (22. VI)
predaje se Englezima, koji ga interniraju na otok Svetu Helenu.
Ondje, odrezan od svijeta, on provodi posljednje godine ivota u
diktiranju svojih memoara.
U hist. razmjerima N. je bio izuzetna pojava. Na raznovrsnim
podrujima svoje djelatnosti (vojne, diplomatske,
zakonodavno-upravne) isticao se velikom energijom, neobinim
pamenjem i golemom radnom sposobnou. Na polju ratne vjetine pokazao
je svojstva velikog vojskovoe originalnih zamisli. Njegove
koncepcije o strategiji i taktici izvrile su golem utjecaj na
razvoj vojne znanosti XIX st.
Nezavisno od njegovih osvajako-diktatorskih ambicija, veliko
hist. znaenje njegove epohe lei u tome to je ona pokrenula
kapitalne drutvene promjene u svim zemljama koje su se nale pod
franc. okupacijom. Stari evr. poredak iz vremena prije Revolucije i
Napoleona nije se vie mogao uspostaviti. Buroaski duh Graanskog
zakonika, formalna ravnopravnost graana, zamijenili su stare
feudalno-apsolutistike institucije. Meutim, Napoleonova ekon.
politika odreena dekretom o Kontinentalnoj blokadi izazvala je
nagli porast cijena (osobito prehrambenih proizvoda), to je teko
pogodilo najire slojeve i omelo normalni razvoj i djelovanje
buroazije. Probueni nacionalni osjeaj u okupiranim zemljama teko je
podnosio prisutnost osvajaevih armija. Sve je to zbliavalo plemiku
aristokraciju i graanstvo i poveavalo nacionalni otpor evr. zemalja
protiv osvajaa. Vlade aristokratske reakcije nastojale su nai
saveznike u irokim graansko-nacionalnim i patriotskim pokretima,
tj. upravo kod onih snaga koje su na prijelomu stoljea bile nosioci
antifeud. revolucije. Katastrofalni neuspjeh vojne na Rusiju konano
je okupio sve te snage u sveopem napadu na Napoleona 1813-14. i
doveo do njegova poraza kod Leipziga. Padom Napoleona zapoinje
vladavina udruene evr. kontrarevolucije. Sveta alijansa evr.
monarha nastoji restaurirati stari poredak, koliko god je to mogue,
uguiti evr. demokratsku revoluciju bez obzira u kojoj se zemlji ona
pojavila.-Junoslav. narodi doli su u dodir s vladavinom Napoleona
poslije mira u Pounu 1805. i mira u Schnbrunnu 1809, kada su
osnovane Ilirske provincije. Lik Napoleona bezbroj je puta bio
predmet obradbe u knjievnosti i lik. umjetnostima, a revoluc.
poecima njegove polit. i vojnike karijere bio je inspiriran i
Beethoven prilikom komponiranja svoje III simfonije; prvotno
nazvane Bonaparte, kasnije Eroica. Historijska literatura o njemu
je brojna. (ISTONO PITANJE obuhvata kompleks problema i dogaaja u
meunarodnim odnosima u Evropi od kraja XVIII do poetka XX st.
izazvanih borbom velikih sila - Austrije, Rusije, Francuske, Velike
Britanije i Pruske (Njemake) za prevlast u onim zemljama Balkanskog
poluostrva i Srednjeg istoka koje su se nalazile pod osmanskom
upravom.
Stalno slabljenje dravne organizacije, zaostalost feudalnog
drutvenog ureenja i razbuktavanje oslobodilakih pokreta bili su
glavni uzroci propadanja nekada monog Osmanskog carstva i to je
bilo dobra prilika za evropske drave da ostvare svoje
ekspanzionistike tenje na raun bolesnika na Bosporu. Termin Istono
pitanje poeo se upotrebljavati poslije izbijanja grkog ustanka
(1821).
Od zauzimanja Carigrada (1453) do Kuuk-Kainardijskog mira (1774)
Osmansko carstvo je prolazila kroz faze uspona i opadanja, ali je
uglavnom zadralo steene pozicije na jugoistoku Evrope. Pred
osmanskim prodorom mnogi su se Grci iselili u junu Italiju, na
Siciliju i mletaka ostrva. U grke plodne doline naseljavali su se
osmanski Juruci i zemljoradnici iz Male Azije, dok su imanja krana
ostala ograniena na planinska podruja Makedonije, Tesalije, Epira,
centralne Grke i Peloponeza. Masa seljaka, bezemljaa i stoara, bila
je izvrgnuta eksploataciji i osmanskih i domaih zemljovlasnika, kao
i samovolji osmanskih upravnih vlasti. Mnogi Grci su bjeali u
planine i tamo organizovali hajduke druine (klefti).
Na drugoj strani neki Grci su postali istaknuti trgovci u
Osmanskom carstvu trgujui itom, vunom i koom iz Makedonije, Epira i
Tesalije, a drugi su - naroito stanovnici carigradske etvrti Fanara
- zauzimali visoke poloaje u osmanskoj upravi. Hajduija, crkva i
kole odravale su ivom narodnu svijest, a sve jae pritisak osmanske
uprave uzrokovao je niz buna i u XVIII st. sve jai pokret za
osloboenjem.
Za vrijeme rata Rusije i Osmanskog carstva 1768-74, na poticaj
Rusije, izbio je 1770. ustanak na Peloponezu. Iako je bio krvavo
uguen, grki otpor nije bio slomljeni. Oslobodilaki pokret je jaao,
a njegovi istaknuti vode su bili pjesnik F. K. Rigas (smaknut od
Osmanlija 1798) i uenjak A. Korais.
Nakon mira 1774. koji je Rusiji dao pravo plovidbe trgovakih
brodova na Crnom moru i Dunavu i pravo pokroviteljstva nad
pravoslavnim narodima Osmanskog carstva, ova poinje da gubi
pozicije, a velike sile od tada primjenjuju na Istoku politiki
sistem ravnotee snaga.
U periodu 1787-92. Austrija i Rusija su vodile rat protiv
Osmanskog carstva da bi ga rasparale, meutim uslijed jake
diplomatske akcije Velike Britanije i izbijanja Francuske
revolucije bile su prinuene da zakljue, bez naroitih dobiti,
mirovne ugovore (Austrije i Osmanskog carstva u Svitovu 4. VIII
1791 i Rusije i Osmanskog carstva u Jaiju 9. I 1792). Rusija je
stekla prvenstvo u rjeavanju Istonog pitanja.
Francuska invazija na Egipat (1798) pribliila je Osmansko
carstvo Velikoj Britaniji, Rusiji i Austriji. Beki kongres (1815)
potvrdio je faktiko stanje: Rusi su se uvrstili na donjem Dunavu, a
Britanci su zadrali Maltu i Jonske ostrva. Balkansko pitanje
postalo je glavni politiki problem Evrope: na poetku XIX stoljea
pojavili su se na Balkanu oslobodilaki pokreti. Srpski ustanci
1804-13. i I815. omoguili su jednom dijelu srpskog naroda da stekne
autonomnu upravu, a ostalim su narodima dali podstreka za sline
pokrete.
U okviru pokreta za osloboenje od osmanske uprave u Odesi je
1814. osnovano revolucionarno drutvo Philike Hetairia (Heterija).
Njegov predsjednik Alexandros Ypsilantis upao je sa 2.000 ljudi u
martu 1821. iz Rusije u Moldaviju, podigao ustanak u Iaiju, ali je
doivio neuspjeh. Meutim, ve u aprilu iste godine pod vodstvom
arhiepiskopa Germanosa izbio je ustanak na Peloponezu, a diu se i
ostali krajevi Grke. Ubrzo je osloboena itava srednja i juna Grka.
Time je zapoelo prvi period rata za nezavisnost (1821- 24), u kojem
ustanici, uz pomo evropskih dobrovoljaca i podrku velikih sila, niu
uspjehe, te u januaru 1822, na skuptini u Epidauru proglaavaju
nezavisnost Grke, donose prvi ustav i osnivaju vladu. Meutim,
politike razmirice i nedisciplina u redovima ustanika, a posebno
izvjebana vojska egipatskog pae Mehmed Alija, koja je pritekla u
pomo Osmanlijama, u drugom su razdoblju rata (1824-27) posve
promijenile poloaj na frontovima. Nakon 12 mjeseci opsade pada
Misolungi (1825-26), Osmanlije ulaze u Atenu; itava kopnena Grka je
bila u njihovim rukama.
Nastaje tree razdoblje (1827-29). Uz podrku velikih sila narodna
skuptina u Trezenu, u martu 1827, izabrala je za predsjednika vlade
grofa Capodistriju i izglasala nov ustav. Kako je Osmansko carstvo
odbilo zahtjev Rusije, Velike Britanije i Francuske da odobri Grkoj
autonomiju, saveznika flota porazila je 20. X 1827. osmansku i
egipatsku mornaricu u luci Navarino. Poraeno zatim u ratu s
Rusijom, Osmansko carstvo je moralo mirom u Jedrenu 1829. priznati
nezavisnost Grke. Londonskim ugovorom u maju 1832. Grka je
proglaena kraljevinom, a kraljem je postao bavarski princ Otto von
Wittelsbach. God. 1833. Atena postaje prijestolnicom nove drave. Za
vladavine Otona I (1832 - 62) nastavljene su unutranje politike
borbe, poticane od velikih sila. Nakon septembarskog ustanka u
Ateni 1843, kralj je bio prisiljen donijeti novi ustav, kojim se
uvodi dvodomni parlamentarni sistem.
Grki ustanak (1821-30) zavrio se stvaranjem prve nezavisne drave
u procesu raspadanja Osmanskog carstva. Velike sile prikrivale su
prave ciljeve svoje politike, koja je dijelom bila rezultat i
njihovih meusobnih odnosa, pa su svoju ekspanzionistiku politiku na
Bliskom istoku vodile pod izgovorom zatite podjarmljenih naroda.
Osmansko carstvo ugroeno egipatskom krizom i egipatsko-osmanskim
ratom (1831-33), prihvatila je neku vrstu ruskog pokroviteljstva
ugovorom u Unkiar-Skelessiju (8. VII 1833), kojim se ruskim ratnim
brodovima dozvoljavao prolaz kroz Dardanele, ali je ponovno dola u
kritian poloaj 1839. zbog nastojanja egipatskog kediva Mehmed Alija
da se proglasi nezavisnim. Zalaganjem Velike Britanije, koja je
ouvanjem integriteta Osmanskog carstva nastojala oslabiti ruski
utjecaj u moreuzima, njen je meunarodni poloaj neto ojaan: evropske
sile su se obavezale da e potovati integritet Osmanskog carstva (I
londonska konvencija, 15. jula 1840), a Dardanelskim ugovorom (II
londonska konvencija, 13. jula 1841) obeale su da e potovati
sultanovo pravo zatvaranja tjesnaca stranim ratnim brodovima dokle
god je Osmansko carstvo u miru. Tim konvencijama Velika Britanija
se zapravo nametnula protektorom Osmanskog carstva i mogla je
kontrolirati razvoj politike situacije na Balkanu i Bliskom
istoku.
U to vrijeme Osmansko carstvo je pokuavalo da popravi unutranje
prilike: savladano je nekoliko odmetnutih paa, a hatierif od Glhane
(1839) obeavao je program obimnih reformi u korist svih narodnosti.
Ti su pokuaji ostali bez uspjeha zbog otpora konzervativnih i
reakcionarnih snaga i tekih drutvenih i ekonomskih prilika
izazvanih estim bunama krana i rasulom u dravnim finansijama.
Osmanski sultan Bajazid I konano je sruio bugarsku dravu (1393).
Bugarska je postala provincija Osmanskog Carstva, podreena
rumelijskom beglerbegu, koji je imao sjedite u Sofiji. Decimiranje
stanovnitva, teki ekonomski pritisak i opa bijeda izazvali su mnoge
lokalne pobune, koje su Osmanske vlasti krvavo uguile (1598, 1686,
173738).
Krajem XVIII i poetkom XIX stoljea u Bugarskoj jaa pokret za
osloboenje od osmanske vladavine. Bugarski dobrovoljci sudjeluju u
velikom broju u ratovima izmeu Rusije i Osmanskog carstva (180612,
182629), u Prvom srpskom ustanku (180413) te u borbama za
osloboenje Grke (182129). Uslijed represalija osmanskih vlasti,
narod masovno seli u Srbiju, Vlaku i Rusiju. Bugarski
preporoditelji S. Vraanski, P. Beron, V. E. Travanjov, N. Rilski u
zemlji povezuju svoj prosvjetiteljski rad s djelatnou
revolucionarnih i ustanikih eta. Feudalna eksploatacija dovela je
do mnogobrojnih seljakih ustanaka: 1835, 1837, 1841, 1850. Na elu
bugarske nacionalnorevolucionarne borbe nalazi se G. S. Rakovski,
organizator ustanka 1841, te osniva bugarske legija u Beogradu
1862. i 1867. Njegov su rad nastavili Lj. Karavelov i V. Levski,
koji su u Bukuretu osnovali Bugarski revolucionarni komitet 1869.
Nakon smrti Levskoga 1873, na elu revolucionarno-demokratskog krila
oslobodilakog pokreta stajao je H. Botev, koji je bio pristaa opeg
narodnog ustanka, dok je Lj. Karavelov sa strujom liberalnih
demokrata bio za kompromisnije stavove (autonomija u okviru
Osmanskog carstva.).
U XVIII i XIX st., u toku ratova evropskih drava protiv
Osmanskog carstva, kneevine Vlaka i Moldavija gotovo stalno bile
pod okupacijom austrijske, odnosno ruske vojske. Meutim, ruski
utjecaj na tom podruju bio je sve jai. Mirom u Kuuk- Kajnardiju
1774, po zavretku rusko-osmanskog rata-1768-74. Rusija je stekla
pravo zatite pravoslavnog stanovnitva u Vlakoj i Moldaviji i pravo
da te kneevine (koje su ostale i dalje pod osmanskim suverenitetom)
diplomatski zastupa kod Porte. Brojni seljaki ustanci u XVIII st.
dostigli su vrhunac 1784-85. u Transilvaniji u velikom ustanku koji
su predvodili N. Horia, J. Cloca i G. Crian, a izbio je protiv
nasilja ugarskog i erdeljskog plemstva. Porta je sve vie suavala
autonomiju Dunavskih kneevina ija je vojska rasputena, tvrave
razruene, trgovine podreene interesima monopola Osmanskog
carstva
Knezove Vlake i Moldavije (hospodare) postavljali su osmanski
sultani iz redova fanariota. Takvo stanje znatno je usporilo proces
nastanka rumunskog graanstva i rumunske nacionalne svijesti.
Ranokapitalistiki proizvodni odnosi javljaju se tek u drugoj pol.
XVIII st., kada su zabiljeeni i prvi pokuaji da se historijskim i
literarnim argumentima dokae kontinuitet i jedinstvo rumunskog
naroda. Inspirisani Francuskom revolucijom, rumunski nacionalisti
na elu s T. Vladimirescuom 1821. podiu veliki protuosmanski i
protufeudalni ustanak, koji je zahvatio iroke slojeve naroda i,
premda uguen vojnom silom, urodio ukidanjem vlasti fanariota u ovim
kneevinama.
Nakon rata Rusije i Osmanskog carstva 1828- 29. mirom u Edirneu
ove kneevine su dobile neku vrstu ustava: tzv. Organskim
regulamentima stekle su pravo da biraju svoje hospodare. Tenja za
nacionalnom slobodom i ujedinjenjem bila je imperativ i
graansko-demokratske revolucije 1848. u Rumuniji. Dok je ustanak u
Vlakoj savladan brzo, u Moldaviji je pod vodstvom revolucionara N.
Blcescua, nakon uspjeha postignutih u samom poetku ustanak bio
svladan tek kasnije posredovanjem osmanske i ruske carske vojske.
Ni u Dunavskim kneevinama a ni u Transilvaniji poslije
revolucionarne 1848. nisu mogli biti uspostavljeni stari drutveni
odnosi.
Rusija je za vrijeme cara Nikole I, pokuavala da sama rijei
Istono pitanje i ostvari vjekovnu tenju svoje vanjske politike:
izlazak na toplo otvoreno more preko Carigrada i moreuza. Meutim
taj korak doveo ju je u opasnu izolaciju, zbog koje je izgubila
Krimski rat (1853-56).
Uzroci Krimskog rata bili su u diobi Osmanskog carstva, tj. u
nesporazumu oko toga izmeu Rusije i zapadnoevropskih zemalja.
Rusija je od 1774. stekla pravo da bude pitana za stvari vezane za
krane u Osmanskom carstvu i to je dalje ilo i kroz ratove
1806-1812, 1828-1829. Rusija je teila sporazumu sa jednom zapadnom
zemljom, najee sa Austrijom, nudei joj veliki dio Balkana, ali je
Austrija doivjela slom 1848. pa je ta namjera propala. Francuska je
eljela da se vrati na poloaj evropskog hegemona, koji je imala do
1815., i to da se vrati jednim velikim kongresom. Ali, shvatila je
da to ne moe sama, pa je 1831-1846. bila u srdanom savezu sa
Velikom Britanojom, to je prekinuto francuskom intervencijom u
Aliru. Od 2. decembra 1852. Napoleon III je vladao Drugim carstvom
koje se do 1860. nalazilo u svojoj autoritativnoj fazi, a od 1860
je bilo liberalnije.
Drugo carstvo je radilo na tome da se Francuska prizna kao
velika sila ali Napoleon III nije bio priznat od Rusije, a ni
Austrije kao monarh. Austrija je teila onemoguavanju dizanja
revolucije u Srbiji a istovremeno podrava pravoslavnu crkvu, sve u
cilju onemoguavanja revolucije na Balkanu jer bi se nakon Srba
pobunili i Hrvati a zatim i Maari, to bi dovelo do raspada
Monarhije. Rusija nije priznavala nacionalni pokret na Balkanu,
podravajui njegovu fragmentaciju.
Godine 1852. je dolo do sukoba sa Francuskom. Vodio se sukob oko
zatite svetih mjesta u Palestini, jer i jedni i drugi imaju ugovore
sa Osmanskim carstvom oko tog pitanja. Krajem juna 1853. godine
ruska vojska je ula u Moldaviju i Vlaku, porazila osmansku flotu
kod Sinope a onda su se iz straha da Rusi ne uu u Carigrad
Francuska i Velika Britanija ukljuile u rat, 1854. Rat se pretvorio
u veliki poraz Osmanskog carstva, iako je njegovu vojsku vodio
veoma sposobni Omer paa Latas. Britanija je u rat ula 27. marta
1854, a dan kasnije i Francuska zbog opasnosti od dubokog ruskog
prodora. Ruski car je tada poslao emisare u mnoge evropske drave.
Orlov je u Beu nudio Austriji protektorat nad Srbijom, a od Srba i
Crnogoraca se trailo da ne diu ustanak protiv Osmanskog carstva. S
druge strane od Grka i Bugara se upravovo to trailo. Izbio je
ustanak u Grkoj, u Makedoniji i u Tesaliji. Francuska i Britanija
su stvorile bazu kod Skadra, a zatim i u Bugarskoj. Opsjedali su
rusku luku Sevastopolj u kojoj su Rusi potopili svoju flotu i
onemoguili Francuskoj i Britaniji da priu sa svojom flotom. Onda su
saveznici uspjeli iskrcati 120.000 vojnika, bolje naoruanih od
110.000 ruskih. Ruska vojska je poraena kod Crne Rijeke, Nekermana,
Balaklave.
U rat 1855. je uao i Pijemont, radi mogunosti podsticanja
pitanja talijanskog ujedinjenja na buduem mirovnom kongresu.
Sevastopolj je pao 10. septembra 1855. a Nikola I je umro pa su
Rusi traili primirje. Mir je potpisan u Parizu 30. marta 1856.
Njegove odredbe su bile:
1. neutralizacija Crnog mora, to je znailo da drave koje izlaze
na Crno more prihvataju obavezu da nee drati flotu, utvrde, vojne
baze i arsenale na njemu.
2. Potvren je protektorat sila ugovornih drava nad kranima u
Osmanskom carstvu. Sultan je 1856. proglasio Hatihumajun, po kome
su krani izjednaeni sa muslimanima u svim pravima i obavezama. Da
bi sproveo reforme sultan je morao poveati poreze, to nije ilo zbog
nezadovoljstva naroda, pa je uzimao zajmove od Francuske i Velike
Britanije pa i od pape. Zapadni saveznici su prisilili sultana da
im da na upravu Egipat u sluaju da ne bude mogao vratiti zajam.
Tako je Egipat 1872. postao britanska kolonija a Tunis Francuska.
Sultan je mogao poveati desetinu i dati je u zakup. Poslije je ona
postala osmina, pa je u nekim oblastima od polovine postala
dvotreina iako joj je ostalo ime desetine.
3. Dozvoljena je slobodna plovidba Dunavom. Osnovana je
Podunavska komisija koja je to nadgledala. Od Rusije je oduzeta
primorska oblast Besarabije i Rusija je prestala biti podunavska
zemlja.
4. Potvrene su odredbe o moreuzima, s tim to nije priznato pravo
Rusiji da u eventualnom buduem ratu sa Osmanskim carstvom namee
mirovne obaveze u sluaju pobjede.
5. Odredba o neutralizaciji je ukinuta 1871. na Londonskoj
konferenciji i to na inicijativu Francuske. Protektorat Rusa nad
kranima u Osmanskom carstvu je samo odloen a to pitanje nije
rijeeno parikim mirom.
6. Ovaj mir je otvorio dva pitanja: pitanje Rumunije i
Italije.
Pariskim mirovnim ugovorom 1856. uz garanciju drava potpisnica
obje kneevine zadravaju svoje povlastice pod suverenitetom
Osmanskog carstva. Moldavija je dobila od Rusije junu Besarabiju.
God. 1859. skuptine obiju kneevina izabrale su za zajednikog
vladara moldavskog kneza Aleksandra Kuzu (1859-66). Time je de
facto stvorena jedinstvena rumunska drava, a to su stanje 1861.
priznale velike sile i Osmansko carstvo. Pod Kuzinom upravom
proveden je niz reformi, koje su ile za likvidacijom feudalnog
nasljea; ukinuto je kmetstvo (1864), provedena izborna reforma,
reorganizovano je kolstvo, osnovani su univerziteti u Iaiu i
Bukuretu. Te reforme su pobudile otpor boljara, koji su prisilili
Kuzu da 1866. abdicira. Za kneza je izabran Karlo I (1866-1914) iz
dinastije Hohenzollern-Sigmaringen. Po novom ustavu uveden je
parlament ali je vladar imao pravo apsolutnog veta nad
zakonodavstvom, a samo krani su mogli postati rumunski graani.
Nakon rusko- osmanskog rata 1877-78. Rumunija je Berlinskim
ugovorom 1878. dobila potpunu nezavisnost od Osmanskog carstva.
Junu Besarabiju morala je odstupiti Rusiji a za to je kao odtetu
dobila sjevernu Dobrudu s lukom Constancom. Aneksija june
Besarabije izazvala je jako neprijateljstvo prema Rusiji te
zbliavanje Rumunije s Austro-Ugarskom i Njemakom s kojima je
Rumunija 1883. sklopila tajni savez. Osamdesetih godina u Rumuniji
je uspostavljeno jedinstveno trite i uklonjeni posljednji ostaci
feudalizma, poela je izgradnja industrije, eljeznike mree i lukih
postrojenja, pri emu je angairan znatan strani kapital. God. 1881.
Rumunija je proglaena kraljevinom.
Pariskim ugovorom (30. III 1856) pet velikih sila (Velika
Britanija, Francuska, Austrija, Pruska i Rusija) i Sardinija
garantovalo je Osmanskom carstvu nezavisnost i teritorijalni
integritet, neutralisano Crno more i preuzelo zajedniko
pokroviteljstvo nad Srbijom, Vlakom i Moldavijom. Time je
uspostavljen dominantan francusko-britanski utjecaj u Osmanskom
carstvu i istonom Sredozemlju. Zainteresirane za Istono pitanje
posebno nakon otvaranja Sueskog kanala 1869, velike sile nastavile
su svoju imperijalistiku politiku. Meutim, pod parolom Balkan
balkanskim narodima vrile su se 1860-68. pripreme za okupljanje tih
naroda u prvi balkanski savez. U tim akcijama osobito se isticala
Srbija. Cilj im je bio ruenje Osmanskog carstva i povezivanje
novostvorenih drava federativnim ureenjem. Toj politici protivile
su se sve sile osim Rusije, koja je vjerovala da e tim putem
ostvariti svoje tenje u vezi s Carigradom, moreuzima i
Balkanom.
Revolucije 1848/49.
Obino se nazivaju proljee naroda, a oznaavaju trijumf
nacionalnih pokreta. Obuhvataju uglavno srednju Evropu, a djelimino
i zapadnu, gdje poslije 1815. nije rijeeno pitanje ustrojstva drave
na zadovoljavajui nain. U Habsburkoj Monarhiji i nekim njemakim
dravama parlament se nije uvodio odmah poslije 1815. Nacionalni
pokreti su teili stvaranju demokratske drave na principu
suvereniteta naroda. Ti pokreti su u poetku malobrojni, pa tako do
1848. postoji elitni nacionalizam, a od tada masovno politiko
trite.
Revolucijama 1848. zavrava se niz graanskih revolucija koje su
poele amerikim ustankom 1776. Evropske revolucije 1848. godine nisu
bile plod zajednikog plana i nastale su spontano, nepostojanje
tjenje saradnje meu njima je bilo i razlog za njihov brzi
poraz.
Razlozi za revoluciju u Srednjoj i Zapadnoj Evropi bili su u
mnogo emu slini. Privredne promjene i tekovine revolucije su
promijenili socijalni sastav drutva ojaale graanstvo i poveale broj
industrijskog radnitva. Pri tome je u veini evropskih drava vlast
ostajala u rukama uskih grupa plemstva i visokog graanstva. Oni su
se zbog svojih interesa odluno suprostavljali zahtjevima za uvoenje
liberalnih reformi. Nezadovoljstvo je jo vie poveala ekonomska
kriza etrdesetih godina nizom slabih ljetina, posebno od 1845.- 47.
koje su u nekim dijelovima Evrope izazvale glad (posebno u
Irskoj).
Sredite nemira bili su uglavnom gradovi i revolucionarno vrenje
nije zahvatilo provincije.
Revolucije su u poetku bile relativno uspjene: Ve 7. januara
buknuli su veliki nemiri na Siciliji, u Napuljskoj kraljevini, koji
su odjeknuli po itavoj Italiji. Talijanske drave koje nisu bile
neposredno pod austrijskim utjecajem morale su pristati na
koncesije u liberalno-ustavnom smislu. Italijanska revolucija e
brzo stvoriti centre za ujedinjenje. U Francuskoj je cilj ope pravo
glasa i demokratizacija drave. U martu revolucija izbija u njemakim
gradovima i Habsburkoj Monarhiji. U Poljskoj ona poinje u Krakovu.
Spremala se i u Rimu i na Balkanu, ali je onemoguena akcijom ruskih
agenata. Osim to su poele u isto vrijeme, revolucije su i zavrile
skoro istovremeno, u avgustu 1849.
Svuda revolucije poinju donje klase i to sa demokratskom
ideologijom, a zavravaju se reakcijom gornjih klasa i
uspostavljanjem neke vrste autoritarnih reima, tj. vrste
bonapartizma. Reakcija je pokuala da ostvari dio ciljeva koje je
revolucija nosila, kao agrarno pitanje. Revolucije su negdje bile
pripremljene politikim zavjerama,a negdje ne, ali su nacionalni
pokreti svuda postojali. U Italiji i Poljskoj postoje politike
zavjere, u Francuskoj takoer, ali one nisu pripremile
revoluciju.
Francuska. Razvitak kapitalizma za Julske monarhije (1830-48)
znatno je pogorao poloaj radnitva, seljatva i sitnog graanstva a
guenje politikih sloboda izazvalo je ogorenje irokih slojeva
naroda. Nerodica 1845. i 1846. te industrijska kriza 1847,
uzrokovale su u gradovima i selima Francuske pobunu koju je vlada
surovo uguila. Budui da je krajem marta 1847. parlament odbacio
zahtjev liberalne opozicije da se proiri pravo glasa, borba za
izbornu reformu prenesena je u masovne skupove pristalica reforme,
na tzv. bankete (franc. banquet) koji su se 1847. proirili po
cijeloj Francuskoj. Kada je vlada kralja Luja Filipa zabranila
banket zakazan u Parizu za 19. Januar 1848. i obznanila da e silom
sprijeiti sve daljnje demonstracije, podignute su u Parizu barikade
i 22. februara otpoele uline borbe izmeu policije i demonstranata.
Istog dana Luj Filip otpustio je predsjednika vlade Guizota, ali su
borbe ipak nastavljene, a 24. februara ujutro narod je zauzeo
kasarne i ostale vanije zgrade u gradu. Na to se kralj odrekao
prijestolja i pobjegao iz Pariza. Uvee istoga dana stvorena je
privremena vlada, a 25. februara proglaena (Druga) Republika.
Pobjeda Februarske revolucije u Parizu presudno je djelovala na
izbijanje revolucionarnog pokreta u Njemakoj i u Austrijskom
Carstvu, a ojaala je i ustanike borbe u Italiji. Privremena vlada
isprva je inila neke koncesije radnikoj klasi: donijela je dekret o
pravu na rad (kojim se jami svakom radniku da moe ivjeti od svoga
rada), osnovala stalnu vladinu komisiju za radnika pitanja,
uspostavila narodne radionice, skratila radni dan (na 10 sati u
Parizu, a na 11 u provinciji), uvela ope pravo glasa i slobodu
zbora i omoguila nesmetan rad polit. pa i radniko-socijalist.
klubova. Tim mjerama vlada je pokuala sprijeiti irenje revolucije,
ali istovremeno je dobar dio donesenih dekreta ostavila samo na
papiru. Stoga se u martu i aprilu nastavljaju demonstracije
radnitva razoaranog rezultatima Februarske revolucije. Ustavotvorna
skuptina formirala je 10. maja novu vladu, koja je svojom
reakcionarnom politikom ogorila proletarijat, pa su radnici 15.
maja prodrli u parlament, raspustili Ustavotvornu skuptinu i
izabrali novu, Revolucionarnu vladu. Ali je Nacionalna garda istoga
dana svladala pobunjenike i uspostavila vlast skuptine i vlade.
Zatvoreni su najistaknutiji revolucionarni vode A. Barbes, F. V.
Raspail i A. Blanqui. Nakon vladine odluke od 22. VI o rasputanju
narodnih radionica, izbio je 23. VI junski ustanak pariskog
proletarijata. Oko pedesethiljada pobunjenih radnika borilo se
protiv pet puta jaeg neprijatelja. Glavni cilj ustanka bio je
ruenje kapitalistikog sistema i osnivanje socijalne republike. Ve
24. juna vlada je dala neogranienu diktatorsku vlast vojnom
ministru generalu G. Cavaignacu, koji je artiljerijom i trupama
dovedenim iz unutranjosti uguio junski ustanak. U represalijama
koje su uslijedile, do decembra 1848. pobijeno je preko 11 000
ljudi, a pohapeno oko 25 000. Poslije junskog ustanka vlada je
definitivno raspustila narodne radionice, ukinula slobodu tampe,
onemoguila rad revolucionarnim -klubovima i ukinula skraenje radnog
dana. Po. novembra donesen je novi ustav, kojim se sva izvrna vlast
predaje predsjedniku republike. Ukinuta je diktatura generala
Cavaignaca. Na izborima 10. XII 1848. izabran je za predsjednika
republike princ Charles Louis Napoleon Bonaparte (neak Napoleona
I), koji je tri godine kasnije izvrio dravni udar (2. XII 1851) i
dao se proglasiti carem - Napoleonom III.
U Italiji revolucija je dobila formu nacionalnih ratova za
osloboenja, prvenstveno protiv austrijske vojske. Postoji
italijanski nacionalni pokret-risorgimento. Nacionalni pokret traje
do kraja XVIII stoljea. Do tada jo ne postoji osjeaj pripadnosti
italijanskoj naciji. Jedna od karakteristika nacionalnog preporoda
je u Italiji da je borbu za ujedinjenje vodio Pijemont, tj.
kraljevina Sardinija. Prvi oruani sukobi su poeli 1796., pa se to
moe smatrati kao poetak nacionalnog preporoda koji traje do 1871,
kada su talijanske trupe ule u Rim koji je do tada bio u papskoj
dravi. Od 1871. talijanski nacionalni pokret se naziva iredentizam,
a traje do 1922.
Do 1848. risorgimento se ispoljava u nacionalnim konspiracijama,
i to u dva vida- karbonari i Mlada Italija, udruenje koje je 1831.
u Marselju osnovao Giusepe Macini. Postojao je i statut koji se
nazivao Opta uputstva za bratstvenike Mlade Italije. Oni se takoer
zaklinju kao i karbonari, ali su masovniji od njih i nemaju
organizaciju po elijama. U statutu istiu da namjeravaju ostvariti
ujedinjenje Italije na 2 naina- pomou revolucije i pomou
kulture.
Ideja stvaranja dobrovoljakih vojnih formacija obuenih u crvene
koulje javila se 30-ih godina od strane Garibaldija. S druge strane
postoji i pokret za okupljanje talijanskih kulturnih radnika, pa se
organiziraju i kongresi naunika.
Nakon 1848. risorgiemento postaje javni pokret. Osnovni
instrument za ujedinjenje postaje knjievnost, ali ni ideja o
revoluciji nije naputena. Crkva vri odreenu funkciju u borbi za
nacionalno ujedinjenje. U Italiji postoje gvelfi i gibelini, a
postoji i struja koja smatra da papa treba da ujedini Italiju. Od
1815. u Francuskoj poinje liberalni katolicizam. On se ogleda u
tenji stvaranja demokratskog katolicizma u tom smislu to se nastoji
pomiriti suverenitet pape sa suverenitetom naroda. Do 1846. papa se
odupire ovakvoj ideologiji, a onda je izabran liberalniji papa Pije
IX koji gradi eljeznice, kole i podrava nacionalno ujedinjenje
ltalije i Italiju kao ustavnu demokratsku dravu. Podravao je i rat
protiv Austrije, do odreenog stepena da bi onda shvatio da
ujedinjenje ne ide za tim da se ostvari pod njegovim vostvom. Zato
on smatra da se demokratija ne moe nekontrilisano podravati, jer bi
to postalo uvjet za borbu za izjednaavanje ljudi, a to bi vodilo
rasulu i pretvara se u veoma konzervativnog papu.
Nakon ustanka na Siciliji 7. januara u Toskani, papskoj dravi i
Pijemontu se proglaavaju Ustavi. U Milanu, kao odraz parike
revolucije od 23. februara izbija revolucija 13. marta, U Veneciji
izbija revolucija 22. marta i proglaava se obnova Mletake
republike. Vodi se i politika ujedinjavanja ovih revolucija u jednu
optu revoluciju.
Pijemont 24. marta objavljuje rat Austriji. alje se pomo
revolucionarima u Milanu, gdje idu i crvenokouljai. U rat se
ukljuuje i Napuljsko kraljevstvo i Veliko vojvodstvo Toskana. Papa
je poslao malo vojnika. Ipak, talijanska vojska je poraena 25. jula
kod Kustoce. Sklopljeno je primitrje u Salaskom. Papa se povlai iz
rata, i osuuje revoluciju. U Veneciji izbija revolucija za
stvaranje republike bez crkve i kralja. U Rimu je 15. novembra
sruena papska vlast i proglaen trijumvirat Macini- Safi- Armenini.
Oko ideje unitarne talijanske nacije i drave postojao je sukob
unitarista i federalista. Ovi drugi su bili u veini.
Nakon poraza Pijemonta kod Novare, sklopljen je mir to je dovelo
do gaenja svih revolucija. U Rim je dola francuska vojska sa
namjerom da vrati papu i smiri revolucionarne nemire. Macini bjei.
Revolucionarna kretanja u Veneciji traju do jeseni ali zbog
izolovanosti i nedostatka ogreva, hrane i sl. revolucija se nije
mogla odrati. pa autrijske trupe okupiraju Veneciju. Pijemont
ostaje samostalan i nije ukinuo demokratske institucije iako je bio
poraen. Nastupila je faza reakcije.
Razlog poraza nije samo vjerski faktor nego i injenica da
graanstvo nije uspjelo da pridobije seljatvo i nije rijeilo agrarno
pitsanje. to ni Garibaldi nije kasnije uradio.
Kasnije se stvara novi pokret- Partija akcije, demokratski,
javni i liberalni pokret za ujedinjenje, a katolika crkva, kao
odgovor na to, stvara svoju katoliku akciju. Liberalno graanstvo
Italije se sve vie orijentie prema jedinstvenoj monarhiji na elu sa
savojskom dinastijom.
U Beu 13. marta pada Meternihova vlada a u Peti narod potvruje
zahtjev ugarskog sabora iz 1847. prvenstveno traei uvoenje slubenog
maarskog jezika, emu se suprostavio hrvatski sabor. U Beu je 26.
aprila dat oktroisani ustav a 11. aprila je u Peti izdan Program
Ugarske u cilju ujedinjenja sa Austrijom, u vidu personalne unije .
Proglaena je nezavisna ugarska drava. Predviena je mogunost davanja
autonomije Hrvatima /ouvanje Sabora/ ali ne i vojvoanskim Srbima. U
politikom pogledu se priznaje samo samo jedna nacija-maarska,.
Revolucija izbija izbija kod Hrvata i Srba. Srbi trae da njihova
crkva bude politiki priznata, a Hrvati su svoje zahtjeve izloili u
30 taaka. Narodnih zahtijevanjija u kojima trae ujedinjenje
Slavonije, Dalmacije i Rijeke sa Hrvatskom u jednu politiku cjelinu
sa jednim saborom. U Dalmaciji dolazi do otpora ujedinjenju jer
narod jo nije bio politiki probuen, a uglavnom su gradovi
odluivali. Opine, posebno ostrvske, su se izjanjavale protiv
ujedinjenja. Nakon neuspjelih pregovora Jelaia i grofa Baanija
Jelai je krenuo na Petu sa vojskom. Nakon izbijanja revolucije u
Beu, on kree tamo to Maari koriste i poraavaju Vojvoanske Srbe.
Lajo Kout vodi Komitet za odbranu zemlje. On je ak htio krenuti
na Be, ali ga oficiri nisu podrali.
Rusi su podravali Srbe preko Beograda, a oko 8.000 dobrovoljaca
je otilo u Vojvodinu. Postojala je bojazan Rusije da tih 8.000
dobrovoljaca ne podignu jednu opu revoluciju protiv Osmanskog
carstva. Poetkom juna u Pragu se odrava sveslavenski kongres sa
zakljukom da Habsburka Monarhija treba da se pretvori u federativnu
dravu, a ne da se raspadne, tj. izaeno je shvatanje
austromarksizma.
U julu izbija revolucija u ekoj, Tu je jedna struja za
austroslavizam a druga za samostalnost. Trai se ukidanje feudalizma
i jedinstvo ekih zemalja. I Slovenska lipa stvara program
ujedinjenja.
U novembru je ukinut oktroisani ustav i dat je novi, a potvreno
je ukidanje feudalizma. U Ugarskoj je 10. aprila proglaena
detronizacija habsburke dinastije, a austrijska vojska je
istjerana. Ali, 13. avgusta intervenie ruska vojska pa su Maari
prinueni da kapituliraju. Oko 4.000 politiara je pobjeglo preko
Osmanskog carstva i Italije u Veliku Britaniju i Francusku. Godine
1851. je proglaen Bahov apsolutizam. Ukinuti su svi Ustavi, izvrena
je centralizacija drave, a njemaki jezik je proglaenn slubenim.
Vojvodina je stvorena na ruski zahtjev kao administrativna
cjelina.
U Hrvatskoj je Jelai postao austrijski general. Iako je dolo do
poraza revolucije,postoje dvije pozitivne tekovine:
1. pobjedio je princip narodnog jezika
2. ukinut je feudalizam i to na pruski nain.
Njemaka je inila konfederaciju (ligu) od 38 drava. vre zajednice
nije bilo tako da je savez ovih drava bio labav. Do 1815. u
Njemakoj su izrasle 2 velike sile- Austrija i Pruska. Pruska je
bila razvijenija, u ekonomskom pogledu. U Pruskoj je agrarno
pitanje rijeeno 1807. tajnovim reformama. Drava je dala zemlju
seljacima uz jeftine kredite, koji omoguavaju seljacima da lake
otplate dobijenu zemlju. Veleposjednici vie nisu klasini feudalci
nego su se prilagodili kapitalistikom sistemu. Sauvan je i veliki
zemljini kompleks a novac je investiran u industriju. Tako
zemljoposjednik ima interesa da na svom zemljitu podie industrijske
pogone vezane za zemlju. /fabrika eera, konoplja.. i sl. Stvorena
je i jaa graanska klasa a i radnika klasa je jaa nego ona u
Habsburkoj Monarhiji. Pruska je dominantno protestantska zemlja a
Habs. Monarhija katolika. Pruska ima oblasti izvan SRC a to je
istona Pruska u kojoj se svojevremeno govorio baltiki jezik ali se
poslije ta oblast germanizirala
i postala vrlo jako uporite njemakog nacionalizma.
Od 1701. postoji pruski kralj iz dinastije Hohencolerna,
krunisan u Kenigsbergu.
Korjeni njemakog nacionalnog preporoda su u XVIII stoljeu, a
temelje se na kulturi, tj. njemakoj racionalistikoj filozofiji
naroito Herdera po kojem je povlaenje granica lingvistiko, a ne
politiko pitanje. Drava u kojoj se govori mnogo jezika kao u
Habsburkoj Monarhiji je Maina bez due i kao takva osuena na raspad.
Od kulture se prelazi na politiku. Cilj je bio da se prevazie
podvojenost protestanata i katolika. Stvaraju se razliite
organizacije kao Mlada Njemaka 30-ih i 40-ih godina. a preko
razliitih institucija je vreno odgajanje njemake nacionalne
svijesti.
U takvim uslovima je pripremana revolucija 1848. Bio je prisutan
problem to uraditi sa njemakim narodima u Habsburkoj monarhiji.
Teilo se ujedinjenju Njemake sa ekom i preputanju Ugarskoj da
stvori svoju veliku dravu. Stvorene su tzv. formule Velike i Male
Njemake. Po prvoj Habsburka Monarhija se raspala i stvara se Velika
Njemaka a po drugoj ujedinjenje e se vriti bez austrijskih oblasti
a Habsburka monarhija ostaje.
Revolucija izbija uglavnom po njemakim gradovima. U Frankfurtu
se sastaje 51 predstavnik njemake oblasti i formira se komitet od 7
lanova koji odluuje da se revolucija zaustavi i da se ujedinjenje
Njemake izvri preko izbora. Formiran je parlament koji se sastao
27. marta 1849. /600 osoba/ i raspisani su opi izbori pri emu se
jedan poslanik birao na 50.000 stanovnika. Frankfurtski parlament
je trebao stvoriti privremenu vladu za cijelu Njemaku, a austrijski
nadvojvoda Johan je trebao biti posrednik izmeu razliitih struja i
voditi poslove vlade. Njemaki demokrati su teili izboru Viljema IV
Pruskog za kralja a ne da to bude habsburki vladar. Zbog ovog
sukoba dolazi do odvajanja habsburkih zemalja, ali i u Beu izbija
revolucija u cilju prikljuenja Austrije Njemakoj to je zaprijetilo
raspadu Habsburke monarhije. Viljem IV nije htio da bude kralj
izabran na ulici od rulje, pa se odrie titule. On je odbio tu poast
i pomou svojih trupa gui republikansku pobunu na zapadu. nekoliko
sedmica kasnije, Frankfurtski parlament je vojniki rastjeran.
Uslijedio je pokuaj njegovog sastanka u Drezdenu, ali to nije
uspjelo. Tada je Fridrih Viljem IV , u saglasnosti sa kneevima,
pokuao da ostvari jedinsto sjeverne njemake, koja nije htio da
prihvati od jedne legalne liberalne revolucije. U maju 1849.
Pruska, Saksonija i Hanover obrazovali su savez koji je ostalim
kneevinama predloio projekat federacije. Dvadeset i osam kneeva je
to prihvatilo, te je aprila 1850. obrazovan Ogranieni savez.
General varcenberg koji je uspostavio ranije stanje u Ugarskoj i
Italiji, namjeravao je da ponovo oivi stari Njemaki saez, i
nekoliko mjeseci kasnije naao je priliku da Pruskoj nametne
rasputanje Ogranienog saveza. To je bilo tzv. uzmicanje u Olomucu,
u novembru 1850. Prusi su priznali primat Austriji u njemakom
svijetu.
REVOLUCIJA 1848-49, niz revoluc. zbivanja u industr.
razvijenijim zemljama Evrope. Te su revolucije ponikle iz dubokih
suprotnosti izmeu tradicionalnih, preivjelih
feudalno-apsolutistikih formi vladajuih evr. reima i u njima
izraslih novih, savremenih kapitalistikih proizvodnih odnosa.
Ekonomski jako graanstvo trai afirmaciju i na drutvenom i na polit.
polju. Revolucije 1848-49. u cjelini ile su za uklanjanjem prepreka
razvoju kapitalizma. Neposredni ciljevi tih revolucija u pojedinim
dravama zavisili su o osobitostima njihovog pov. razvoja. U
Francuskoj, to je bio prijenos vlasti s financ. aristokracije na
graanstvo. U Njemakoj i Italiji revolucija je trebala ujediniti
feudalne, meusobno rascjepkane drave i likvidirati feudalni
apsolutistiki sistem. U Austrijskom Carstvu, osim za ruenjem
feudalnog apsolutistikog dravnog ureenja, ilo se i za nacionalnim
osloboenjem naroda koje je podvlastila dinastija Habsburgovaca. U
veini tih revolucija pokretake snage bile su proletarijat, iroke
seljake mase i gradska sirotinja. Zbog slabosti i neorganiziranosti
radnitva vodeu ulogu u revolucijama 1848-49. u veini zemalja imalo
je graanstvo, a u Ugarskoj srednje plemstvo. Meutim, u toku
revolucija zaotrili su se stari i pojavili novi antagonizmi izmeu
graanstva i proletarijata, koji je uglavnom istupao s vlastitim
programima. Izbijanju tih revolucija pridonijela je ekonomska kriza
1847, a neposredan povod bila im je Februarska revolucija u Parizu
1848.
Francuska. Razvitak kapitalizma za Julske monarhije (1830-48)
znatno je pogorao poloaj radnitva, seljatva i sitnog graanstva a
guenje polit. sloboda izazvalo je ogorenje irokih slojeva naroda.
Nerodica 1845. i 1846. te industr. kriza 1847, uzrokovale su u
gradovima i selima Francuske pobunu koju je vlada surovo uguila.
Budui da je potkraj marta 1847. parlament odbacio zahtjev liberalne
opozicije da se proiri pravo glasa, borba za izbornu reformu
prenesena je u masovne skupove pristalica reforme, na tzv. bankete
(franc. banquet) koji su se 1847. proirili po cijeloj Francuskoj.
Kada je vlada kralja Luja Filipa zabranila banket zakazan u Parizu
za 19. I 1848. i obznanila da e silom sprijeiti sve daljnje
demonst