Aa - slovom A - (prvi vokal lat. glagola affirmo 1. =
potvrivati), u formalnoj se logici oznauje univerzalno afirmativna
reenica (npr. svi su ljudi smrtni). (SaP)
A = A - najuniverzalniji simbolini izriaj principa
identiteta.
ab alio - a se - (lat. = od drugoga - od sebe), skolastiki
izrazi: ab alio oznauje da bie nema uzrok vlastitog postojanja niti
od sebe niti u sebi, - to su kontingentna, nenuna bia; a se oznauje
bie koje od sebe i u sebi ima poelo i razlog vlastitog postojanja,
- to je nuno bie, Bog.
abdukcija - (od lat. abducere = odvesti), je silogistiko
zakljuivanje u kojem je major siguran no iz kojeg se ne izvodi
siguran zakljuak radi nesigurnosti minora. A. naznauje openite
hipoteze ili ideje koje dedukcija razvija, a indukcija dokazuje ili
opovrgava. Abdukcija, za razliku od indukcije i dedukcije, ne
dovodi do sigurnog zakljuka. Aristotelov primjer a. je: znanje se
moe pouavati (siguran major); pravda je neko znanje (vjerojatan
minor); dakle pravda se moe pouavati. A. je vrsta hipotetikog
zakljuivanja koji se temelji na prijanjem iskustvu. Koritenje
takvog zakljuivanja opravdava se time to je esto to jedini mogui
nain odreivanja racionalnog ponaanja u budunosti i tumaenja novih
fenomena. Odgovara grkom izrazu .
ab esse ad posse valet illatio, a posse ad esse non valet -
(lat.), skolastiko naelo o odnosu izmeu mogunosti opstojanja i
stvarnog opstojanja. Naime, ako neto stvarno opstoji onda se mora
zakljuiti da je njegovo postojanje mogue, ali ne vrijedi i obratno
tj. da e ono to je mogue sigurno i opstojati.
ab intrinseco - ab extrinseco - (lat. = iznutra - izvana), tim
izrazima skolastiki filozofi oznauju gdje se nalazi razlog
zbiljnosti neke odrednice (determinacije) bia, u njegovoj vlastitoj
biti (esenciji) ili izvan biti dotinog bia.
abnormalno - (od lat. abnormis = nepravilan), ono to nije u
skladu s nekim pravilom, normom.
accidens - (lat. = pripadak, to se pridodaje; gr. ). Akcident
(prigodak, pripadak) je takovo bie koje pretpostavlja drugo bie to
ve ima svoj vlastiti osnovni bitak i kojem je ono daljnje odreenje.
(Accidens est ens quod supponit aliud ens quod iam habet suum esse
primum et cuius est ulterior determinatio - anc). Druge su
definicije: "Accidens est ens cui competit esse in alio";
"Accidens est ens in alio"; "Accidens est ens talis essentiae,
cui competit esse in alio". Prva Aristotelova kategorija
supstancija i akcidenti su korelativni pojmovi i ne mogu se
razumjeti bez meusobnog odnosa. Premda su dvije razliite
stvarnosti, akcident se ne moe ni shvatiti bez svoje naravne
sposobnosti pripadanja supstanciji. Akcident je sve ono to prati
supstanciju odreujui je ili naznaujui promjenu. Prema Aristotelu su
materijalne supstancije odreene s devet primarnih akcidenata:
kvalitet, kvantitet, akcija, relacija, pasija, mjesto, vrijeme,
situacija i habitus.
accidens non superat perfectionem substantiae suae - (lat. =
akcident ne nadilazi savrenost svoje supstancije), naelom se eli
kazati da akcidenti ovise ili pripadaju supstanciji, koju odreuju a
kojoj prvotno pripada zbiljnost, dok opstojanje akcidenata i
stupanj njihove perfekcije ovisi o supstanciji.
acervus - (lat. = hrpa), nain pogrenog dokazivanja u kome se iz
djelovanja jedinke zakljuuje o djelovanju skupine: npr. budui da
pojedino zrno pri padu ne stvara buku, pa ni hrpa zrna, kao zbroj
jedinki, ne proizvodi buku.
actus - (lat. = zbiljnost, zbilja, in; gr. , , Aristotelov
pojam), u ontologiji actus po svom opem znaenju jest ono to se
nalazi u kojem ontikom subjektu koji jest, i to je u tom biu njegov
unutarnji ontiki razlog da to bie jest. (Actus generatim est id,
quod subiectum aliquod habet quodque ratio est, cur illud aliquod
esse habeat sive aliquid sit). Actus je, dakle, pojam koji oznauje
bitak, ukoliko je suprotan svakom obliku privacije ili nebitku pa
je kao takav neogranien. Daje se stvarima u mjeri njihove mogunosti
da ga prime. Tako je actus skupa s mogunou (potentia) temeljni
pojam u metafizici. Actus i potentia nisu bia nego su aktivno i
pasivno poelo bia. Actus znai ostvarenje stvari, predstavlja
ispunjenost; a potencija oznauje mogunost ostvarenja stvari,
nepotpunost i nesavrenost. Actus oznauje sve to je perfekcija,
potpunost, ostvarenje; dok mogunost (potentia) oznauje ono to je
nesavreno, nepotpuno, jo neostvareno. U materijalnim stvarima actus
se ne identificira sa samim bitkom (esse) stvari, nego samo s
formom, dok se mogunost identificira s materijom, (v. mogunost).
Kako se ta dva poela bia meu sobom razlikuju, razne kole razliito
misle.
actus de se est illimitatus - (lat. = zbiljnost je po sebi
neograniena), tim se izrazom potvruje da zbiljnost ne moe
istovremeno biti i mogunost. Ograniavajui princip zbiljnosti na
odreeni nain bivovanja jest bit (esentia) bia.
actus essendi - (lat. = in bivovanja), izraz T. Akvinskog za
oznaavanje metafizike osnove zbiljnosti bia, odnosno bitka shvaenog
kao zbiljnost. Prema T. Akvinskom bie jest snagom ina bitka i
ogranienja vlastite biti. Samo je Bog apsolutni in bitka a sva su
ostala bia sastavljena od biti i ina bitka, koji su meusobno realno
razliiti.
actus et potentia realiter distinguuntur - (lat. = zbiljnost i
mogunost se stvarno razlikuju). To znai da zbiljnost jest u
prvotnom i vlastitom smislu, dok mogunost jest samo ovisno o
zbiljnosti. Neto jest
ukoliko je u zbiljnosti a ne ukoliko se nalazi u mogunosti: npr.
kip jest kad je figura ve izrezbarena, a ne dok je samo komad
bezoblinog drveta, kamena, metala...
actus in se subsistens est simpliciter infinitus - (lat.
subzistentna zbiljnost je po sebi neograniena). Izrazom se eli
kazati: ako zbiljnost opstoji bez ikakve mogunosti (ogranienja,
nesavrenosti) nuno je beskonana. Takva se zbiljnost poistovjeuje s
Apsolutnim biem - Bogom.
actus non limitatur nisi per potentiam - (lat. = zbiljnost nije
ograniena osim po mogunosti). To znai da zbiljnost ne moe samu sebe
ograniiti, nego to ini mogunost, od nje razliit princip.
actus hominis - (lat. = in ovjeka), ovjekovo djelovanje izvreno
po zakonima ljudske naravi (npr. kihanje), i nije uvijek iskljuiva
oznaka ljudskog djelovanja. Actus hominis je moralno
indiferentan.
actus humanus - (lat. = ljudski in), ovjekovo djelovanje izvreno
slobodnim samoodreenjem, uporabom slobodne volje. Pripada ovjeku,
kao ovjeku, ukoliko proizlazi od razuma i slobodne volje tipino
ljudskih sposobnosti, koje ga razlikuju od drugih bia. Kao slobodan
in a.h. podlijee moralnoj prosudbi i moe biti moralno dobar ili
lo.
actus purus - (lat. = isti in), ista zbiljnost, savrena
egzistencija, bez ikakve pasivne potencijalnosti. U skolastikoj
filozofiji actus purus je bitna oznaka za Boga (ipsum esse
subsistens), obiljeje najvie ontoloke savrenosti Bojeg bia. Nauk se
temelji na Aristotelovoj filozofiji.
adaequatio - (lat. = izjednaenje, poklapanje), ovaj pojam
koristi osobito skolastika filozofija u teoriji spoznaje da oznai
prilagoenost (usklaenost) zamjedbe sa zamijeenim predmetom.
adaequatio intellectus ad rem - (lat. = izjednaenje razuma prema
predmetu), definicija istine (nastala u IX. stoljeu), izrie
miljenje da istina u prvom redu pripada izrazima, sudovima ili
tvrdnjama, ako sud izrie objektivno stanje stvari. U skolastikoj
terminologiji ta se istina naziva logika istina (veritas logica),
tj. ako potvruje da postoji ono to postoji, i da ne postoji ono to
ne postoji. Logika se istina ravna prema ontikoj, koja je kriterij
istinitosti, ne i obratno jer zbiljnost ne ovisi o tome je li
spoznata od nekog stvorenog uma.
adaequatio rei et intellectus - (lat. = izjednaenje predmeta
prema razumu), definicija istine T. Akvinskog (De veritate, q. 1,
a. 1). U skolastikoj terminologiji upotrebljava se pojam ontoloke
istine (veritas ontologica), koja pripada svakom biu i samom bitku.
Ona se sastoji u transcendentalnom svojstvu svakog bia da je
otvoreno za spoznaju, tj. svako bie moe postati predmetom spoznaje
i
miljenja, da je inteligibilno, da je razumljivo, tj. da se
poklapa s intelektom, da je s njime u odnosu. Predmet se moe
poklapati s razumom u dva smisla: - per se: tj. prema onom razumu o
kojem ovisi bivstvovanje toga bia (graditelja, pisca... u konanici
svih stvorova prema razumu Stvoriteljevu); - per accidens seu
secundum quid, tj. prema prepoznavanju i prihvaanju (secundum
aestimationem): tu se predmet promatra u odnosu prema pojmu, to
izrie neku bit, no koji - barem tada - ne upravlja izgradnju
bivstvovanja takve biti, a usporeuje se s tim pojmom zato, da se
dotini objekt prepozna i prihvati (ili ne prihvati) kao takva bit.
(Npr. ispitivanje je li neka kovina, s takvim i takvim osobinama,
"pravo" zlato).
ad hoc - (lat. = za ovo), latinski izraz kojim se oznauje ono to
neemu pristaje. K.R. Popper izraz koristi da oznai neku hipotezu
koja se moe kontrolirati samo na temelju fenomena koje bi ona
trebala tumaiti.
adiafora - (gr.), pojam su koristili stoiki filozofi da oznae
stvari koje nisu ni dobre ni loe, koje ne pobuuju nikakvo posebno
zanimanje kod mudraca (npr. je li zbroj zrna pijeska na plai paran
ili neparan).
a dicto secundum quid ad dictum simpliciter - (lat.), pogreka u
zakljuivanju kad se na temelju tvrdnje o neemu to vrijedi pod
odreenim posebnim okolnostima zakljui da vrijedi openito: npr.
puenje pomae kod zubobolje - dakle puenje je zdravo.
a dicto simpliciter ad dictum secundum quid - (lat.), pogreka u
zakljuivanju kad se tvrdi da ono to vrijedi openito vrijedi i u
posebnim okolnostima koje nisu uzete u obzir: npr. plivanje je
korisno - dakle i neplivai trebaju plivati.
adikcija - oblik zakljuivanja koji se sastoji u tome da se
logiki zbraja vie pojmova ili izreka. (Npr. Petar je dobar student;
Petar je dobar sporta; dakle Petar je dobar student i sporta). Za
razliku od silogizma u adikciji manjka medij.
adjunkcija (ukljuna disjunkcija, alternativa, alternacija) -
logika operacija koja je neistinita samo kad su sve sastavnice
neistinite; odgovara supkontrarnoj opreci.
aequivocus - (od lat. aequus = jednak i vox = glas; rije),
raznoznaan (a ujedno istozvuan), raznorodan. Primijenjeno na
termin, znai istu rije pridjenutu raznim stvarima koje su posve
razliite, pa zato istovremeno izrie stvarno razliit sadraj,
znaenje. Npr. rijeju rak - naziva se ivotinja, bolest, zvijee,
horoskopski znak.
aequivocatio - (lat. = vieznanost), biva kad vie predmeta
obiljeavamo istim terminom, ali u posve razliitom znaenju.
afazija - (od gr. - = manjak rijei), izvorno je medicinski pojam
koji oznauje poremeaje koji mijenjaju govor kao sredstvo
razumijevanja, izricanja i formiranja misli. U uem smisli oznauje
ponaanje u antikom skepticizmu kojim se odbija ita potvrditi ili
nijekati, izjasniti se o pravoj naravi stvari, za koju dri da je
neodrediva i nesigurna.
afekt - (od lat. affectus = duevno stanje; strast), pojam u
psihologiji oznauje osjeaje, emocije, koje snano djeluju i na
tjelesne promjene.
afinitet - (od lat. affinis = srodan), oznauje srodnost ili
tenju k jedinstvu. U logici se govori o a. dvaju pojmova koji su
meusobno slini. Govori se i o a. ideja i psihikih stanja koji se
meusobno spontano privlae.
afirmacija - (lat. affirmatio = tvrdnja), u irem znaenju oznauje
svaki in kojim misao neto tvrdi. U tom se smislu afirmacija
poistovjeuje sa samim inom suenja, kojim misao, svjesna svoga ina,
izrie neki objekt ili sadraj. U uem (logikom) smislu a. je
pridavanje nekog predikata nekom subjektu pomou atributivne kopule,
dok je negacija otklanjanje nekog predikata od nekog subjekta.
"Affirmatio est enunciatio alicuius de aliquo" (Usp. T. Akvinski.,
In VI Metaph., lec.IV). U tom su smislu afirmacija i negacija
meusobno kontradiktorno suprotne. Trenutak afirmacija logiki i
metafiziki prethodi onom negacije.
aforizam - (od gr. = definicija), openito oznauje saet i jasan
izriaj rezultata osobnog razmiljanja. Pojam a. je koristio
Aristotel u znaenju ope definicije.
a fortiori - (lat.), vrsta analognog dokazivanja u kome se ono
to se pokazalo istinitim u jednom sluaju, proiruje i na drugi
sluaj, koji pokazuje jo valjanije i brojnije razloge svoje
istinitosti. Npr. Ticio je vrlo ljubazan prema nepoznatim ljudima,
dakle a f. e biti ljubazan prema svojim prijateljima. Premda daje
siguran zakljuak, po svojoj logikoj strukturi a f. je problematian,
jer se temelji na odnosu slinosti, koji sam nije dostatna garancija
sigurnosti.
agatologija - (od gr. = dobar, plemenit), nauka o dobru, jedna
od temeljnih dijelova klasine etike koja prouava ontoloke temelje
dobra i moralno dobro koje se postie vjebanjem i uenjem.
agens - (od lat. ago 3. = raditi; djelatelj), oznauje djelatnu
snagu kojom se, u skolastikoj filozofiji, oznauje djelatnost razuma
(intellectus agens) uz pomo kojeg ljudski potencijalni um moe
spoznavati.
agens in quantum est agens, non recipit aliquid - (lat. =
djelatelj, ukoliko je djelatelj, ne prima nita). Izraz T. Akvinskog
(I-II, 51, 2 ad 1) kojim se eli rei da djelatelj, aktivna mo,
ukoliko daje, ne prima. Sva novost pri djelovanju kao takvom jest u
onom to je aktivno izvreno; dakle u uinku, ne u djelatelju.
agere sequitur esse - (lat. = djelovanje slijedi bitak), tim se
naelom izrie da djelovanje pretpostavlja bitak, najprije bie mora
postojati, da bi zatim moglo djelovati. Izrie da narav djelovanja
odgovara biti stvari, tj. svako bie u svojoj djelatnosti slijedi
onaj stil, to mu ga propisuje njegova bit. Nite ne moe djelovati
osima ako je u zbiljnosti, ako postoji, a ne ukoliko je u
mogunosti.
agnosticizam - (od gr. = nespoznatljiv), pojam je izmislio T.H.
Huxley 1869. u znaenju "ne znati nita" o nekom nerjeivom problemu.
Pojam je kasnije poprimio znaenje "nemogue spoznaje" navlastito
metafizikih istin i opstojnosti nadosjetne stvarnosti. Spoznati se
mogu samo podaci neposrednog iskustva ali ne i metafizika stvarnost
(npr. bitak stvari, besmrtnost due, moralni zakoni, opstojnost
Boja,...). Pojam je slian ali i razliit od skepticizma, naime
agnosticizam je vie "odustajanje od" nego negacija mogunosti
spoznaje, kao kod skepticizma.
agregacija - (od lat. aggrego 1. = pridruiti, pridruivati), skup
jedinki, koja svaka u sebi posjeduje svoju unutarnju jednou,
zdruenih izvanjskim vezama koje ih ujedinjuju. Skolastika
filozofija smatra takvo pridruivanje akcidentalnim jer svaka
jedinka zadrava svoju supstancijalnu jednou i neovisnost. Pojam
koristi i sociologija da oznai razliite drutvene skupine.
ahilov dokaz - jedan od etiri Zenonova dokaza o nemogunosti
kretanja. Aristotel ga donosi u Fiz., VI,9,239 b 14: "Drugi je onaj
nazvani Ahilej, a koji, je u tome da u trci najbri nikad ne prestie
najsporijega, jer prvo mora progonitelj stii ondje odakle je krenuo
progonjenik; tako te je nuno da uvijek poneto prednjai onaj
sporiji."
aitiologija - (od gr. = uzrok, razlog i = nauka), pojam u
Aristotelovoj filozofiji oznauje istraivanje prvih i vrhovnih naela
i uzroka.
akademija - (gr. ), naziv kole koju je osnovao Platon a naziv je
dobila po mjestu gdje je Platon pouavao u vjebalitu koje se
nalazilo u Atenskom parku posveenom junaku Akademu. kolu su unitili
rimski vojnici 86. g. pr. Kr.
akademija (firentinska) - naziv za kulturno-filozofsko sredite
koje je osnovao M. Ficino 1462. na imanju Cosima de' Medici u
blizini Firence, u kojem su se okupljali osobito poklonici
Platonove filozofije, koji su traili mogue veze platonizma i
kranstva. Utjecaj i vanost firentinske akademije naglo je oslabio
nakon Ficinove smrti 1499. godine.
akatalepsija - (od gr. - = ne-hvatanje; ne-shvaanje),
nesposobnost razumijevanja i nemogunost izricanja sigurnog suda.
Pojam su koristili antiki skeptici da odrede nemogunost shvaanja
naravi stvari i intelektualne spoznaje.
akcidentalan - (od lat. accidens = pripadak) nebitan, sporedan,
ono to je nebitno za neku stvar. Suprotan je pojam esencijalan,
supstancijalan, bitan. V. accidens.
akcidentalna forma - ono to daje drugotno bivstvovanje ve
konstituiranoj supstanciji u svojoj vrsti, determinira supstanciju
na neki od akcidentalnih naina: npr. ovjek postaje matematiar; voda
postaje topla... dakle neto pridolazi subjektu koji je ve
supstancijalno kompletan, potpuno konstituiran, dodajui mu neku
nebitnu oznaku.
akcija - (od lat. actio = djelovanje), radnja, djelatnost,
injenje. U povijesti je pojam dobio razliita znaenja. U
Aristotelovoj je filozofiji jedna od kategorija ili najviih rodova
bia (Cat., 4, 1 b 27). A. je akcident koji izvire iz supstancije
ukoliko je ona djelatno poelo djelovanja u nekom drugom subjektu:
npr. gurnuti knjigu, zagrijati vodu.
akozmizam - (od gr. - = ne-svijet), metafiziko shvaanje koje
nijee opstojnost realnog svijeta, koji dri za priin, a tvrdi da
zbiljski postoji samo apsolut kao beskonana jednoa. Pojam je nainio
G.W.F. Hegel da njime oznai filozofski sustav B. Spinoze, prema
kojem je svijet potpuno u Bogu i time dokinut. Slian se nauk nalazi
u budizmu.
akroamatian - (od gr. = sve to se uje, izloeno rijeima), tako su
nazivana Aristotelova djela koja nisu bila namijenjena
objavljivanju, nego su nastale kao biljeke za pouavanje a tek su
kasnije prikupljena i objavljena.
aksiologija - (od gr. = valjan, vrijedan), uenje o
vrijednostima, studij vrijednosti, osobito etikih. Pojam uvode u
19. st. neokantovci, a preuzimaju fenomenolozi.
aksiom - (od gr. = dostojanstvo, ast), ono to je ispravno, stav
koji ne treba dokazivati a koji je osnova svakog dokazivanja. Pojam
oznauje prve principe logike, metafizike, etike kao i matematike
postulate. Aksiomi ili najvii principi (maximae propositiones)
svake znanosti, oni stavovi kojima se tumai njihov predmet i
njihove bitne oznake, neposredno su evidentni i sigurni, slue za
zakljuivanje i dokazivanje, dok se sami ne mogu dokazati. Prema
Aristotelu a. je onaj princip koji treba prihvatiti ako se eli neto
razumjeti, odnosno to je prva postavka od koje poinje dokazivanje a
sama se ne dokazuje. Za stoike aksiom je "ono to je istinito ili
lano". Za Kanta aksiomi su "apriorni sintetiki principi, ukoliko su
neposredno sigurni".
akt - in, zbiljnost. V. actus.
aktivizam - nazor na svijet koji istie vanost ljudskog
djelovanja u stvaranju i mijenjaju svijeta i drutva. Oznauje i
davanje prednosti praktinoj nad teoretskom djelatnou.
aktualizacija - prema aristotelovsko-skolastikoj filozofiji a.
je ozbiljenje neke mogunosti, ime se tumai i mogunost promjene.
Naime, ako se neto promijenilo znai da je prije to bilo samo u
mogunosti.
aktualizam - pojam kojim G. Gentile oznauje svoje filozofsko
shvaanje i izrie ga: "Na nauk je teorija duha kao in koji postavlja
svoj objekt u mnotvenost objekata, i zajedno rjeava njihovu
mnotvenost i objektivnost u jedinstvu samoga subjekta" (Teoria
generale dello Spirito come Atto puro, c. 16, 2, Firenze 1944. str.
230). Prema aktualizmu svi bi nai doivljaji bili samo snop actu"
posjedovanih ina, bez nutarnjeg njihova supstancijalnoga poela. Svi
vidovi stvarnosti (od Boga do prirode i povijesti) ne bi imali
autonomno postojanje izvan miljenja koje ih misli, ukoliko nisu
drugo nego objekti miljenje u inu, koje je jedino realna.
alegorija - (gr. , od = drugo i = govorim), izmiljanje ili
stvaranje slika kojima se eli oznaiti neki drugi objekt. A. je
slikovit govor, retorika figura ili postupak kojim se neki
apstraktni pojam ili razlaganje izrie pomou osjetne ili fantastine
slike; postupak pomou kojeg se nekim pojmom ili slikom izrie sadraj
drugaiji od doslovnog znaenja koritenih rijei. Npr. "jesen ivota"
kao alegorijski izraz za starost. Svrha alegorije je uiniti
shvatljivijim i uinkovitijim neko znanje ili pouavanje.
algebra - (arap. al-gebr = obnova), dio aritmetike ili
matematike koji se bavi brojevima.
alijenacija - (od lat. alieno 1. = otuiti; otuenje), pojam je
prvotno imao pravno znaenje prodaje ili ustupanje nekog dobra.
Filozofsko mu znaenje daje ve T. Akvinski kad govori o "reditio
completa subiecti in seipsum", odnosno o samospoznaji po
alienaciji, tj. intencionalnom odnosu spoznaje prema neemu od sebe
razliitom - "aliud", odnosno tjelesnom svijetu i drugim osobama.
Spoznajom "fieri
aliud in quantum aliud", subjekt razlikuje sebe od svijeta kao
objekta i samoposjeduje se. Pojam a. uvodi u modernu filozofiju
J.J. Rousseau, u znaenju otuenja subjekta samome sebi, ne
pripadanja samome sebi, duhovnog stanja otuenosti, izgubljenosti,
rasprenosti ili gubljenje vlastitog ja pod dominacijom drugotnosti
bia, koja ovjeka nastoje udaljiti od njegove unutarnjosti,
samoposjedovanja i svijesti. Pojam je osobito vaan za G.W.F.
Hegela, L. Feuerbacha i K. Marxa. Za Hegela a. je stavljanje
duhovne stvarnosti kao objekt. Za L. Feuerbacha a. je in kojim
ovjek stvara boanstvo kome se podvrgava. K. Marx otuenje stavlja u
kapitalistike proizvodne odnose.
alogian - (od gr. = nelogian), oznauje odsutnost razumnosti, ono
to nije podvrgnuto logikim zakonima.
alter ego - (lat. = drugo ja), izraz je u antiko vrijeme esto
koriten za oznaavanje tako vjernog prijatelja da ga se moe smatrati
drugim ja (tako izraz koristi Ciceron u svojim pismima). U novije
se vrijeme izraz a.e. koristi za izricanje dvojnika koji moe
zamijeniti drugu osobu, znamenitiju ili znaajniju na hijerarhijskoj
ljestvici. Izraz je vaan i u suvremenoj psihologiji.
alternativa - (od lat. alternus = izmjenian, naizmjence), sustav
dviju izreka od kojih, ako je jedna istinita, druga je sigurno
neistinita. U obinom govori oznauje izbor izmeu dviju ili vie
mogunosti.
alternativni sud - "S je ili P ili Q", to znai da je u sloenom
sudu, koji je sastavljen od dva suda, jedan nuno neistinit ako je
drugi istinit.
altruizam - (od lat. alter = drugi), etiki stav i ponaanje prema
kojem treba nastojati oko dobra drugih pa i pod cijenu osobnog
rtvovanja. A. je nesebino stavljanje dobra drugih kao cilja
vlastitog djelovanja. Pojam je sainio oko 1830. A. Comte. Protivan
je pojam egoizam.
a maiore ad minus - (lat. = od veeg k manjem), postupak u
dokazivanju kada iz istinitosti "veeg", univerzalnijeg suda, nuno
slijedi istinitost "manjeg", partikularnog suda. Ne vrijedi obratno
pravilo.
ambivalentant - (od lat. ambo = oba, obadva i valentia = jaina,
krepkost), oznauje ono to izaziva suprotna odreenja, osobito
sposobnost nekog doivljaja da istovremeno izaziva dva razliita
raspoloenja: ljubav i mrnju, privlanost i odbojnost.
amoralnost - ljudsko djelovanje koje se ne obazire na postojanje
nekih normi za razliku od moralnosti koja je ljudsko djelovanje
sukladno moralnim normama i imoralnosti koja je svjesno krenje
moralnih
normi. Amoralne su sve teorije koje dre da je ovjek djelomino
ili potpuno slobodan od podlaganja moralnim norama. V. etika,
imoralno.
anafora - (gr. = uzdizanje), u retorici oznauje ponavljanje
jedne ili vie rijei na poetku sljedee reenice da bi se naglasila
ponovljena rije. Pojam se koristi i u kranskoj liturgiji za glavni
dio mise koji se naziva i euharistijska molitva (kanon).
analitika filozofija - v. filozofija (analitika).
analitiki i sintetiki, sudovi - distinkciju zahvaljujemo Kantu
prema kome je analitiki sud onaj kod kojeg se predikat ve nalazi
sadran u subjektu, pa se zato do njega dolazi analizom subjekta
(npr.: ovjek je osjetilno razumno bie). Takav se sud ne mora
dokazivati. Oni ne dodaju znanju nita nova. Sintetiki su sudovi,
naprotiv, oni u kojima se predikat potpuno nalazi izvan pojma
subjekta (npr.: ovjek je drutveno bie). Sintetiki sudovi poveavaju
sadraj znanja. Analitiki i sintetiki sudovi su opi i nuni. V.
sudovi (analitiki i sintetiki).
analitika - Aristotelov naziv za znanost logika (koja se tako
naziva poevi od stoika), koja analizira oblike rasuivanja (teoriju
silogizma). Nazivaju se analitiki oni spisi iz Aristotelova
Organona koji se bave prouavanjem silogizama: Prva analitika
prouava openito silogizam a Druga analitika prouava apodiktiki
silogizam nasuprot dijalektikom. Kao modernu znanost a. je poeo
razvijati R. Descartes, a sistematski prikaz donosi Kant. Prema
Kantu, Analitika je studij apriornih elemenata intelektualne
spoznaje (kategorija i njihovih principa), besmrtnosti, estetskog
iskustva i teologije. Kant je koristio pojam analitiki nasuprot
sintetiki to se ustalilo osobito u teoriji o analitikim i
sintetikim sudovima.
analiza - (od gr. - = raz-rijeiti), rastavljanje neke cjeline na
njezine dijelove; objanjenje nekog pojma rastavljanjem na njegove
definitorne dijelove. Pojam je vaan prvo u aristotelovskoj logici,
a potom i u Kantovoj filozofiji. Analitika je za Aristotela sinonim
za formalnu logiku a kod Kanta za gnozeologiju. Nakon Freuda pojam
u psihologiji oznauje psiholoko istraivanje i terapiju.
analiza (reduktivna i konektivna) - pojam metode analitike
filozofije. Klasina pojmovna analiza obuhvaa razdvajanje zadanog
pojma (analisandum) na komponentne pojmove (analisans). Analiza se
predoava bikondicionalom na nain da se analizirani pojam odreuje
kao / znai - analisans tj. x znai/jest da p akko ... (navode se
uvjeti). Analiza je per definitionem reduktivna to znai da su
dobiveni pojmovi temeljniji ili fundamentalniji od analiziranih. Za
razliku od reduktivne analize ini se da su L. Wittgenstein i
kasnije P. F. Strawson predloili konektivnu analizu kako P.F.
Strawson naziva Wittgensteinovu metodu vienja sveza (Zusammenhnge
sehen, seeing connections). Radi se o tome da se primjerima
osvjetljuju sveze izmeu onoga to je dano u iskustvu, jezinom ili
drugom. (vidi: P. F. Strawson: Analiza i metafizika).
analogan - onaj termin koji govori o raznim stvarima koje se
ipak u neem slau, koje su sline, pa zato taj termin nema ni potpuno
isto ni potpuno razliito znaenje. Npr. zdrav (za hranu i ivi
organizam).
analogia entis - (lat. = analogija bia), srednjovjekovni
skolastiki izraz za nauk o analogiji.
analogija - (od gr. - = odnos, razmjer; slinoznaje), izvorno
matematiki pojam i oznauje jednakost odnosa meu razliitim brojevima
(npr. 2 prema 4 se odnose kao 3 prema 6). Primijenjena na
filozofiju (osobito logiku i metafiziku), a. naznauje slinost
odnosa meu razliitim objektima. U skolastikoj filozofiji a. je
prediciranje istog termina razliitim objektima, tako da mu je
znaenje djelomino isto, djelomino razliito. Postoje dva osnovna
tipa analogije: atribucije i proporcije. U a. atribucije se pridaje
puno vlastito znaenje neke rijei (analogatum princeps) na manje
vlastita znaenja, no koja su u odnosu s vlastitim (npr. pridavanje
rije zdrav u punom smislu ivom organizmu i u analognom klimi, hrani
i sl.). A. proporcionalnosti se temelji na slinosti odnosa meu
razliitim subjektima. (Npr. kae se da se nasmijeilo sunce, jer to
proizvodi sline uinke kao ovjek koji se smije). Analogno se
zakljuivanje razlikuje od deduktivnog ili induktivnog jer polazi od
partikularnog na partikularno (od slinog na slino), dok dedukcija
polazi od univerzalnog ka partikularnom a indukcija obrnuto od
partikularnog prema univerzalnom.
anamneza - (gr. = sjeanje, ponovno sjeanje onoga to se prije
zbilo), u Platonovoj filozofiji a. je proces kojim dua dolazi do
istinite spoznaje sjeajui se idej koje je gledala u svojoj
predegzistenciji. Anamnezom ovjek obnavlja onu originalnu viziju i
spoznaje inteligibilne forme ili ideje. Tom naukom Platon nastoji
sauvati originalnost i autonomiju intelektualne spoznaje nasuprot
navale empirizma.
anapodiktino - (gr. od = dokazujem), nedokazivo, ono to ne treba
ili nije mogue dokazati. Pojam oznauje neku tvrdnju koja se ne
dokazuje a njezinu oitost um intuitivno zahvaa. Takvi su npr.
postulati euklidovske geometrije.
anarhija - (od gr. = bezvlae), stanje bezakonitosti,
nepostojanja vlade. (Aristotel, Pol., V. 3, 1302 b). Pojam je vezan
uz politiku ideologiju, a oznaava protivljenje bilo kojoj
vlasti.
ancilla theologiae - (lat. = slubenica teologije), izrie stav da
filozofija, svojim dokaznim postupcima i promiljanjem, treba sluiti
teologiji. Ovaj su stav imali osobito srednjovjekovni teolozi, no
temelji takvom razmiljanju nalaze se u antikog idovskog teologa i
filozofa Filona Aleksandrijskog. Prema enciklici "Fides et ratio"
(br. 77) naziv a.t. se ne primjenjuje na filozofiju da bi se njime
oznaila njezina slukinjska podlonost ili isto funkcionalna uloga u
odnosu na teologiju, nego u Aristotelovom smislu koji govori o
iskustvenim znanostima koje koriste prvoj filozofiji i u
patristikom smislu neophodne i asne potpore teologiji, te naznauje
nuan odnos dviju znanosti i nemogunosti njihovog razdvajanja.
Teologiji je potrebna filozofija kao sugovornik u verifikaciji
inteligibilnosti i univerzalnosti istine svojih tvrdnji.
animacija - (od lat. animo 1. = oiviti, udahnuti duu),
ulijevanje ivotnog principa. Kod ovjekova nastanka oznauje trenutak
kada biva u tijelo ulivena razumska dua. Dva su osnovna miljenje
odgoena a. prema kojoj u trenutku ljudskog zaea biva ulivena samo
vegetativna dua; i neposredna a. koje smatra da razumska dua biva
ulivena u samom trenutku zaea.
animizam - (od lat. anima = duh, dua), termin je uveo E.B. Tylor
1867. godine, da bi oznaio primitivnu religiju koja nauava da sva
iva bia posjeduju duu kao ivotno poelo. Suprotno je shvaanje
mehanicizam.
annihilatio - (lat. = ponitenje), prema tradicionalnoj
metafizici oznauje svoenja itave supstancije bia na ne-bie, u
nitavilo: "destructio rei in nihilum sui et subiecti" - to jest -
"destructio rei secundum totam suam substantiam". Suprotan je pojam
creatio (stvaranje) koje se definira kao proizvoenje cijele
supstancije stvari iz niega: "productio rei ex nihilo sui et
subiecti".
anomalija - (od gr. - = ne-jednak; nepravilnost), ono to nije
prema odreenom zakonu, pravilu ili normi. U prirodi oznauje
izuzetak u redovitom tijeku prirodnih procesa. Anomalija nije isto
to i nezakonitost, jer ona se esto pojavljuje iz nama nepoznatih
zakona, a nije svjesno krenje zakona.
anorganski - sve ono to nije ivo, neiva tvar, to se iskljuivo
vlada po fizikalno-kemijskim zakonima.
antagonizam - (gr.), borba jednog protiv drugog,
suprotstavljanje dviju strana koje se iskljuuju. Kant koristi pojam
u drutveno-politikom znaenju; G.W.F. Hegel ga tumai kao dijalektiki
odnos iskljuenja i simultane komplementarnosti.
ante rem - in re - post rem - (lat. = prije stvari, u stvari,
poslije stvari), izrazi se odnose na pitanje "postojanja"
univerzala, o emu je puno raspravljala skolastika filozofija. Ante
rem - izrie da se univerzal nalazi u Bojem umu kao egzemplarni
uzrok stvorenih stvari; in re - postojanje univerzala kao biti
(esencije) u stvarima; post rem - univerzal opstoji u ljudskom umu
ili kao obini pojam (flatus vocis), jednostavni pojam bez odnosa sa
stvarnou, ili kao apstraktna ideja konkretnih stvari.
anticipacija - (lat. anticipatio = priroena, iskonska predodba;
gr. ), pojam koriste stoici i epikurejci u znaenju predvianje
buduih iskustava, koje se temelji na ponavljanom iskustvu ili
naravnim uroenim sklonostima. Openito znai prihvaanje istinitosti
nekog suda prije nego je dokazana njegova istinitost, a na temelju
psiholokih ili logikih zakonitosti.
antifaza - (gr. ), pojam je koristio Aristotel (Met., VIII, 1057
a 34) da oznai protuslovlje ili protuslovnu izreku, odnosno tvrenje
ili negiranje iste odrednice u odnosu na isti objekt.
antihistoricizam - kulturno i intelektualno ponaanje i nauk koji
obezvrjeuje vrijednost povijesnih spoznaja u ljudskom znanju. A.
zastupaju osobito oni koji prihvaaju postojanje univerzalnih ideja
i vrijednosti, koje vrijede u svakom vremenu i mjestu, bez obzira
na njihov povijesni nastanak. A. nijee povijesti znanstvenost jer
nije svediva na istu metodologiju. Pojam se koristio osobito u
romantizmu i polemici protiv prosvjetiteljstva. Pojam je preuzeo B.
Croce koji je definirao iluminizam "apstraktni racionalizam" i
suprotstavio mu je historicizam.
antika - (od lat. antiquus = star, prijanji, negdanji), openito
znai kulturu starih naroda, navlastito grko-rimski svijet, njegovu
materijalnu i duhovnu kulturu.
antilogija - u Protagorinoj filozofiji oznauje tehniku da se u
raspravi ojaa najslabiji dokaz. Oznaava i logiku formulu koja
uvijek daje neistinite vrijednosti; naziva se i kontradikcija.
antinomija - (od gr. = protiv i = zakon), kontradikcija izmeu
dvaju iskaza o istoj stvari. Antinomija je svako stvarno ili
prividno suprotstavljanje dvaju iskaza koji se, zbog valjanih
razloga, oba smatraju prihvatljivima. Poznate su Kantove antinomije
istog razuma u etiri para iskaza koji su meusobno kontradiktorni, a
odnose se na kozmologiju. (Npr. 1. antinomija: Svijet je ogranien u
prostoru i vremenu. - Svijet je neogranien u prostoru i vremenu.) U
logici antinomija oznauje iskaz u kome bilo njegova tvrdnja bilo
negacija implicira kontradikciju.
antitetian - (od gr. = opreka), oprenost, ono to je na neki nain
suprotno.
antiteza - (od gr. = opreka, suprotstavljanje), oznauje
suprotnost dvaju pojmova ili tvrdnji u kojima drugi lan nijee
postavke prvog. Pojam uvode Kant i Fichte koji ga koriste u
trolanom izrazu: teza-antiteza-sinteza. U G.W.F. Hegelovoj
dijalektici teza je prvi pojam, antiteza je negacija prvog pojma,
sinteza je via ideja u kojoj se pomiruju teza i antiteza.
antitipia - (gr. = otpornost, neproninost), pojam je koristio
G.W. Leibniz da oznai nemogunost da dva tijela istovremeno
zauzimaju isti prostor, jer se tijela ne mogu proimati. F. Petri
koristi pojam za oznaavanje otpora koji pruaju tijela.
antropocentrizam - (od gr. = ovjek i lat. centrum = sredite),
oznauje shvaanje po kojem je ovjek sredite i mjerilo cjelokupne
stvarnosti, moralnih i metafizikih vrijednosti.
antropologizam - svako misaono nastojanje koje pokuava postaviti
ovjeka i ljudske vrijednosti kao kriterij rjeavanja svih pitanja
svijeta, te postaviti ovjeka kao sredite sveukupne stvarnosti:
"ovjek je mjerilo svih stvari".
antropologija - (od gr. = ovjek i = nauka), nauk o ovjeku. Pojam
je koristio Kant da oznai studij ljudske naravi, i razlikuje
teoretsku, pragmatiku i moralnu antropologiju. Filozofska
antropologija oznauje nauk o ovjeku u njegovu jedinstvu due i
tijela, te njegovim ontolokim, etikim, politikim, religioznim,
povijesnim i drugim vidicima. Filozofska se antropologija nekada
nazivala "racionalna psihologija", a poela je sa Sokratom i
razvijala se sve do neoplatonizma. Crkveni oci poinju razvijati
teoloku antropologiju koja je utjecala na kasniju kransku
filozofiju.
antropomorfizam - (od gr. = ovjek i = oblik), umski postupak u
kome se ljudskim osobinama i nainom djelovanja, analogno tumai
izvanljudsko podruje prirode i boanstva. A. je ljudsko nastojanje
da se prikae Bog oznakama i ogranienjima koja su vlastita ovjeku.
Grki filozofi, poevi od Ksenofana, nastojali su pobijati
antropomorfizam u grkoj mitologiji i politeizmu.
antropozofija - (od gr. = ovjek i = mudrost), prvotno oznauje
dio teozofije R. Steinera, a oslanja se na sredinju ideju gnostikog
shvaanja ovjeka, po kojem je njegov "duhovni" dio utjelovljenjem
"pokopan" u tijelo, iz kojega se mora osloboditi.
apagoge - (gr. ; lat. abductio = odvoenje), silogistiki postupak
u kojem je via premisa izvjesna, a nia samo vjerojatna. Apagogiki
je dokaz neizravan (indirektan), u njemu se jedna tvrdnja dokazuje
tako da se pokae apsurdnost njoj protivnih tvrdnji. V. abdukcija i
deductio ad absurdum.
apatija - (od gr. = ne i = strast), odsutnost strasti. Temeljni
pojam grkog ideala nutarnje slobode, koju su shvaali kao neovisnost
od svakog strastima prouzroenog nemira. Pojam je tipian za stoike
koji apatiju poistovjeuju s najveim duevnim mirom. Prema stoikom
uenju a. nije pasivnost, odsutnost djelovanja, nego poetak razumnog
djelovanja, slobodnog od uznemirujue prisutnosti osjeaja. Slian je
pojam ataraksija.
apeiron - (od gr. - = ne-ogranieno, beskonano), prema grkom
filozofu Anaksimandru (6. st. pr. K.) apeiron je iskustvu
nedostupno poelo iz ega sve nastaje i u nj se vraa. Aristotel ga
identificira s "prvom materijom" (usp. Fiz. 3, 5, 204 b 23).
apercepcija - (od lat. ad+per+capere = puno posjedovanje neega),
svijest vlastitih percepcija, svijest percipiranja. Pojam u
filozofiju uvodi G.W. Leibniz da naznai samosvjesnu percepciju,
karakteristinu samo za razumnu duu. Pojam preuzima Kant i razlikuje
empiriku a. ili svijest koju subjekt ima o svakoj predodbi, od
transcendentalne a. koja je svjesna sinteza koju duh ini nad
razliitim predodbama povezujui ih meusobno. To jedinstvo svijesti
Kant zove ista ili prvotna apercepcija ili transcendentalno
jedinstvo samosvijesti, sadri sintezu predodaba, apercepcija koja
omoguuje apriorni sintetiki sud.
apetit (apeticija) - (od lat. ad-petere = teiti prema; tenja),
oznauje pokret usmjeren zadovoljavanju neke tenje (apetita), ili
(skolastiki gledano) tendenciju prema vlastitom dobru, bilo
materijalnom bilo duhovnom. Obino se razlikuje dvije vrste:
appetitus naturalis (naravna tenja) koja usmjeruje bie njegovom
dobru i svrsi, koje ono svjesno ne poznaje; appetitus elicitus
(izabrana tenja) u kojoj svrha i dobro privlae ukoliko su stvarno
spoznati. Za G.W. Leibniza, po kome je sav svemir svrhovito
usmjeren, apetit je imanentni princip koji proizvodi promjenu ili
prijelaz od jedne percepcije na neku drugu (Monad., 15). U novije
se vrijeme pojam sve manje koristi u filozofiji, te oznauje naravnu
tenju za hranom i zadovoljavanjem osnovnih tjelesnih poriva
(instinkata).
apodiktino - (od gr. = pokazano, dokazano), ovim se pojmom
oznauje sigurno izraavanje neke veze pojmova u sudu. Izraz je
Aristotelov i njime oznauje nepobitno dokazane teze uz pomo
formalno savrenog silogizma. (Npr. "S mora biti P"). Kant ga shvaa
kao sinonim s "nuno", to podrazumijeva dokazano i intuitivno
sigurno.
apodiksija - (od gr. = dokazivanje, razlaganje), prema
Aristotelu (An. post., I,2,71 b 18) oznauje dokazivanje pomou
znanstvenih silogizama, istinitih premisa, utemeljenom na
deduktivnom postupku, na sigurnom (apodiktinom) znanju.
Suprotstavlja se kako dijalektikom silogizmu koji daje samo
vjerojatnu spoznaju, tako i induktivnom ili epagogikom
postupku.
apofaktino - (od gr. = utnja, nemogunost rei neto sigurno),
pojmom se oznauju istine, spoznate u svom postojanju, no neizrecive
ljudskim govorom u onome to se odnosi na njihovu narav, npr. Bog.
Radi se o takozvanoj "negativnoj teologiji".
apokatastaza - (od gr. = obnova), teorija vjenog obnavljanja i
vraanja na prijanje ili izvorno stanje. Predstavlja sredinji nauk u
stoicizmu, povezan s grkim krunim shvaanjem vremena, prema kojem e
svijet, poto bude uniten u vatri, biti ponovo obnovljen u svim
svojim pojedinostima. U Novom Zavjetu (Dj. 3,20) znai novo
mesijansko stvaranje sviju stvorova. Pod tim pojmom Origen (3.
stoljee) shvaa pomirenje itave prirode s Bogom, ukljuujui i zle
duhove.
apologetika - dio teologije koja se bavi "obranom" vjere od
raznih protivnika koji je negiraju djelomino ili potpuno. Naziv
potjee od pojma apologija, koji je izvorno znaio obrambeni govor na
sudu.
apologija - (od gr. = braniti se, opravdati se), izvorno pojam
oznauje obranu na sudu, samog okrivljenika ili njegova branitelja,
u dokazivanju nedunosti. Iz antike je poznata "Sokratova
apologija", jedno od prvih Platonovih djela. Veina kranskih pisaca
drugog stoljea, poznati kao "apologete", piu apologije u kojima
brane krane od napada pogana i idova.
aporem - (gr. od = sumnjam), dijalektiki silogizam
kontradikcije, izvoenje dvaju zakljuaka iste vrijednosti. Pojam
uveo Aristotel (usp. Top. VIII, 11, 162 a 117-18).
aporija - (gr. = slijepa ulica, sumnja, potekoa), pojam je u
grkoj filozofiji oznaavao manjak rjeenja, suprotstavljanje vie
meusobno nepomirljivih rjeenja koji se ipak predstavljaju kao
jednako vrsti. Poznata je Zenonova aporija kojom je nastojao
dokazati apsurdnost Parmenidova shvaanja jednog i nepokretnog
bitka. U Platonovim se dijalozima pojam koristi za naznaku one
"problematine svijesti" koju Sokrat eli pobuditi u raspravama, kao
autentini uvjet filozofiranja. Platonovi dijalozi esto zavravaju
nekom aporijom. Aporetinost oznauje stanje uma pred nerjeivim
kontradikcijama.
apostazija - (od gr. = razmak; otpad), oznauje potpuni otpad i
udaljavanje od vjere, za razliku od hereze koja oznauje samo
djelomino ne prihvaanje nekog vjerskog nauavanja.
a priori - a posteriori - (lat. = ono to dolazi prije i ono to
dolazi poslije), ova je distinkcija izvorno vezana uz priznavanje
razlike prvenstva reda bitka u odnosu na red spoznaje (npr. uzrok
je u naravnom redu prije uinka makar je uinak prvi u redu
spoznavanja). Prema modernom znaenju a priori je neto spoznato ili
jasno neovisno od iskustva; a posteriori je neto spoznato na
temelju iskustva. Kod Kanta spoznaja a priori je jedina ope
vrijedna i nuna. Ona je neovisna od svakog iskustva i svih utisaka
osjetila. Spoznaja a posteriori proizlazi iz iskustva pa zato nije
univerzalna ni nuna. U Kantovoj spoznajnoj nauci a posteriori
naznauje iskustvo nasuprot apriorizma.
apriorni i aposteriorni dokaz - u apriornom se dokazivanju
uvijek ide od uzroka na ono to on uzrokuje, od biti na svojstva.
Aposteriorno je dokazivanje ono koje u dokazivanju polazi od
uzrokovanog (uinka, posljedica) na uzrok, od posljedica na razlog,
od svojstva na bit. Apriorno dokazivanje vlastito je matematici, a
u filozofiji se barem od poetka mora poi od onog to je poslije (a
posteriori).
apriorizam - filozofsko uenje o postojanju spoznaje nezavisno o
svakom iskustvu kojemu prethodi. U Kantovoj spoznajnoj nauci a.
oznauje spoznaju koja je determinirana "formama" i "kategorijama"
koje prethode iskustvu, ukoliko su dio transcendentalne naravi
ljudskog razuma.
apsolutan - (od lat. ab-solutum = odrijeen, samostalan,
neuvjetovan, nezavisan od odnosa, potpun, savren), oznaka onoga to
ne ovisi o drugome bilo u bivstvovanju bilo u djelovanju. U
skolastikoj je filozofiji atribut za Boga. U logikom i gnozeolokom
smislu ono ija spoznaja nije relativna s obzirom
na svoju vrijednost, koja nije uvjetovana i ne ovisi o drugim
spoznajama. To su dakle neposredne istine ljudskog znanja. I.
Newton govori o apsolutnom prostoru i vremenu.
apsolutizam - (od lat. ab-solutum = odrijeen), u modernoj
politici oznauje sustav dravne vlasti u kojem pojedinac ili manja
skupina imaju neogranienu mo upravljanja, a da o svojim postupcima
ne odgovaraju parlamentu, narodu ili kome drugome. Slian je pojmu
totalitarizam. U filozofiji izrie stav o postojanju apsolutne
valjanosti nekih istina ili vrijednosti.
apsolutni idealizam - nauava da se itava stvarnost temelji na
jednoj apsolutnoj ideji koja je njezin iskljuivi spoznajni i ontiki
temelj.
apsolutni i relativni identitet - odnos apsolutnog identiteta je
ekvivalencija odnosa koji zadovoljava G.W. Leibnizov zakon, a odnos
relativnog identiteta ne zadovoljava. Problematino je moe li odnos
ekvivalencije izraen u obliku x je isti A kao i y gdje je A
sortalni termin biti odnos relativnog identiteta i je li odnos
apsolutnog identiteta uope iskaziv. (vidi: P. Geach: Identity,
Review of Metaphysics, 21, 1969.).
apstrahiranje - (od lat. abs-trahere = vui van, odvajati,
izdvojiti; izdvajanje, odmiljanje), postupak kojim ljudski um
stvara ope pojmove iz spoznaje individualnih predmeta, izdvajanjem
prostornovremenskih i nebitnih, pojedinanih oznaka, dolazi do
bitnih i opih. Apstrahirati znai djelatnou naeg ljudskog uma u
njegovu susretu s predmetima spoznaje izdvojiti, odijeliti,
odmisliti svaku pojedinanost, konkretnost, individualnost toga
predmeta od onoga to se pri tom predmetu moe misliti kao ope,
zajedniko, univerzalno. To ope spada na narav predmeta koja nam
odgovara na pitanje: to je taj predmet? U skolastikoj filozofiji:
a. je proces kojim ljudski um spoznaje individualne predmete
uoavajui u njima njihovu "formu". Kod G.W.F. Hegela, i idealistike
tradicije, a. je in kojim se stvara pojam, u kojem se nalazi istina
stvari. Tradicionalno su tri stupnja apstrakcije: u prvom se
stupnju apstrahira od pojedinane osjetne tvari i od individualnih
oznaka ali ne od materije (kvalitet); u drugom se apstrahira i od
ope osjetne tvari, materije i promatra se protenost (kvantitet); u
treem stupnju apstrahira se i od ope umom spoznatljive tvari,
kvantiteta. Na prvi stupanj spadaju opi pojmovi Porfirijeva stabla,
na drugi stupanj matematiki pojmovi, a na trei pojmovi isti od bilo
koje tvari. To predstavlja tri stupnja znanja ili znanosti: fiziku,
matematiku i metafiziku. Apstraktan je onaj koji nije konkretan,
apstraktni pojam koji je nastao apstrahiranjem.
apstrakcija - (od lat. abs-trahere = vui van, odvajati),
djelatnost duha po kojoj oblikuje openite pojmove. Apstrakcija, u
koliko je apstrakcija i samo apstrakcija, jest neto u umu koji je
tu apstrakciju izrekao. No apstrakcija nije samo to (neto u umu),
nego je ona umski izriaj onoga to se nalazi u stvarnosti. Npr. kao
apstrakcija H2O nije ni u jednoj vodi, a kao realizacija je u
svakoj. Suprotan je pojam kontrakcija koji oznauje proces pri kojem
se zajednikom predikatu dodaje vlastita osobina pojedinih
subjekata.
apsurd - (lat. absurdus = besmislen, neskladan, nezgodan),
ponajprije ono to je kontradiktorno, potom ono to se opire razumu.
Za Th. Hobbesa apsurd je izraz koji je bez znaenja, jer kri data
lingvistika pravila. Takav je primjer "okrugli kvadrat" koji ne
znai nita, predstavlja samo skup slova ili glasova. V. i reductio
ad absurdum.
aretologija - (od gr. = vrlina, krepost i = nauka), nauka o
kreposti i vrlini. Prema Sokratu nema ispravnog djelovanja bez
poznavanja onoga to se ini, odnosno nije mogua etika bez
znanja.
argument - (od lat. argumentum = dokaz, razlog), ono na emu se
temelji sigurnost nekog dokaznog postupka. Moe biti i niz izjavnih
reenica, od kojih jedna slijedi iz druge i identificiraju se u
zakljuku. Reenice koje se predstavljaju kao razlozi za zakljuak
zovu se premise. Najosnovnija oznaka argumenta je njegova
valjanost. Argument je valjan ako nije mogue da su premise
istinite, a da zakljuak bude neistinit.
argumentacija - (od lat. argumentum = dokaz, razlog;
dokazivanje, obrazlaganje), izvoenje dokaznog postupka,
dokazivanje. Argumentacija je govor u kojem jedna tvrdnja jasno
posljedino slijedi iz prethodne. Prema Aristotelu a. je
zakljuivanje na temelju tonih ideja.
argument iz analogije - oblik vjerojatnog zakljuivanja o neemu
na temelju slinosti s nekom drugom ve poznatom stvari, a temelji se
na naelu da sline stvari imaju slina, a razline stvari razlina
svojstva, uinke, uzroke. Argument iz analogije je slian induktivnom
argumentu, ali je slabiji od njega, jer se ne temelji na zajednikoj
naravi nego samo na slinosti.
argumentum ad hominem - (lat.), dokazivanje istine, na temelju
pretpostavki koje zastupa protivnik, nastojei iz tvrdnje koju
protivnik doputa izvesti vlastitu protivnu tvrdnju. Nastojanje da
se pokae da je protivnik u protuslovlju sa samim sobom. Primjer: na
temelju tvrdnje skeptika koji nijee mogunost sigurne spoznaje i
nauava nunost trajne sumnje, dokazuje se da je barem ta tvrdnja
istinita.
arh - (gr. = poetak, poelo), ono to je poetak ili poelo neke
stvari, ono iz ega sve slijedi. Pojam u filozofiju uvodi
Anaksimandar, a kod Platona oznauje vjenu ideju; kod Aristotela ono
to je prvo u redu bitka "principium essendi" ili spoznavanja
"principium cognoscendi".
arhetip - (od gr. = poetak, poelo i = model, uzor), oznauje
izvorni idealni uzor od kojeg proizlaze svi ostali konkretni oblici
neke ontoloke ili umjetnike proizvodnje. U metafizikom se smislu
pojam pojavljuje osobito u platonizmu i neoplatonizmu. Prema
Platonu, a. je ideja, ili originalni uzor forme ije su osjetne
stvari samo jednostavna kopija; bitni i apsolutni uvjet
razumljivosti stvari (inteligibilnosti fenomena). Prema Plotinu,
arhetipi bijahu ono od ega je Bog najprije stvorio noetiki kozmos,
ili svijet ideja, po ijem je uzoru stvoren osjetni svijet. Prema
Augustinu, a. su Boje misli koje
su model po kojima on stvara. U analitikoj psihologija C.G.
Junga a. su primordijalne slike prisutne u kolektivnoj
svijesti.
aristokracija - (od gr. = vladavina najbolji), u politikoj
teoriji oznauje miljenje prema kojem upravljanje dravom pripada
"najboljima". Prema Platonu, koji prvi koristi taj pojam u Dravi,
upravitelji bi trebali biti filozofi. Pojam a. detaljnije razrauje
Aristotel u Politici. U novije vrijeme pojam oznauje plemiki
drutveni sloj.
aristotelizam - naziv za skupine i filozofske struje koje su se
u povijesti izriito pozivale na Aristotelovu filozofiju. Najstarija
je peripatetika kola koju je osnovao sam Aristotel u Ateni, potom
njegovi uenici, srednjovjekovni arapski i kranski mislioci i mnogi
drugi.
Aristotelov kvadrat - slika je nastala u srednjem vijeku da se
izraze i lako uoe reciproni odnosi meu iskazima (propozicijama).
Ako se vrhovi kvadrata oznae slovima ABCD (A = univerzalno
afirmativni sud: npr. sve ptice lete; B = univerzalno negativni:
npr. nijedna ptica ne leti; C = partikularno afirmativan: npr. neka
ptica leti; D = partikularno negativan: npr. neka ptica ne leti),
moe se lako i jednostavno uoiti da su AiB kontrarni; CiD
subkontrarni; AiC, BiD subalternirani; AiD, BiC kontradiktorni.
a se - (lat. = od sebe), oznauje ono to ne ovisi o nekom uzroku,
u kranskoj se filozofiji primjenjuje na Boga ("asseitas Dei").
asertoriki sud - oblik modalnog suda u kojem se tvrdnjom ili
nijekanjem jednostavno neto izrie, pokazujui samo vezu subjekta i
predikata a ne izriui nuno i istinitost odnosa: npr. profesori su
dosadni. Njihov je oblik: S jest P ili S nije P.
asimilacija - (od lat. assimilatio = izjednaivanje,
usporeivanje), openito znai uiniti slinim razliite stvari; u uem
smislu znai djelovanje kojim neki subjekt prihvaa drugi inei ga
sebi slinim, ili postaje slian samom objektu. Pojam koriste mnoge
discipline. U skolastikoj spoznajnoj teoriji je proces kojim
spoznavajui subjekt postaje intencionalno slian spoznatom objektu.
"Cognitio fit per assimilationem" (T. Akvinski).
askeza - (od gr. = vjeba, vjebanje), duhovna aktivnost,
vjebanje, voljnih ina s ciljem da se postigne gospodarenje
vlastitim porivima i rast u kreposti. Tu praksu poznaju i
prakticiraju uglavnom sve religije. U kranstvu askezu prakticiraju
osobito monasi. Pojam je preuzet iz atletikog rjenika a kod Platona
dobiva moralno znaenje, naime, askeza omoguuje dui da se oslobodi
od svega tjelesnog te uzdigne u idealni svijet (Fedon, 66 B). Pojam
ima moralno znaenje i za stoike, po njima je askeza vjeba odricanja
radi postizavanja kontrole misli i nagona. Etiki vid pojma prisutan
je i u kranstvu.
asomatian - (od gr. - = ne-tijelo, netjelesan), openito znai ono
to je nevidljivo, apstraktno, to opstoji u rijeima i misli. Za
Platona je oznaka svijeta ideja ukoliko je razliit od osjetnog
svijeta; a za stoike praznina, vrijeme i misao.
astralno tijelo - (od gr. = nebesko tijelo, zvijezda), prema
nekim antikim uenjima (npr. hermetizam), ovjek pored fizikog
posjeduje i astralno nevidljivo tijelo, koje posjeduje finiju
strukturu od fizikog koje je duplikat astralnog s kojim je labavo
povezan. Astralno se tijelo iz fizikog moe izdvojiti tijekom sna,
narkoze, transa i slinih stanja.
astrologija - (od gr. = nebesko tijelo, zvijezda i = nauka),
pojam je prvotno oznaavao dio fizike koji se danas naziva
astronomija, da bi potom oznaavao studij utjecaja zvijezda na
svijet i ljude. Prema astrolozima, sudbina svakog pojedinca je
odreena rasporedom zvijezda u trenutku njegova roenja. U povijesti
su mnogi filozofi i uenjaci prihvaali osnovanost astrologije.
Mnogi, osobito na Istoku, i danas astrologiju pridaju veliku
vanost, dok je za ostale obino praznovjerje.
ataraksija - (gr. - = ravnodunost), stanje bez strasti, duevni
mir. Pojam koristi ve Demokrit da oznai mir due kao njezino veliko
dobro. Za epikurejce ataraksija je trajno zadovoljstvo koje se
sastoji u manjku elj i straha. Za stoike ona je radikalno udaljenje
od poud i svakog osobnog interesa, ne razlikuju je od apatije.
ateizam - (od gr. - = bez boga), oznauje nauk ili ponaanja koja
nijee Boju opstojnost ili neku drugu stvarnost iznad ovjeka.
Razlikuju se teoretski i praktini ateizam. Praktini ateizam je onaj
koji se ponaa kao da Bog ne postoji, doputa Boje postojanje ali to
nema utjecaja na ivot i ponaanje "ivi kao da Boga nema". Teoretski
ateizam ne priznaje Boju opstojnost. U moderno doba ateizam se jako
proirio i pod formom agnosticizma.
atom - (od gr. - = nedjeljiv), tim su pojmom starogrki filozofi,
Leukip i Demokit, oznaavali najmanju nedjeljivu osnovu materije i
due.
atomizam - (od gr. - = nedjeljiv), u filozofiji oznauje
filozofski sustav, kojeg je zapoeo Leukip, a razvio Demokrit, a
koji itavu stvarnost vidi sastavljenu od najmanjih i nedjeljivih
elemenata, atoma, koji su kvalitativno jednaki a razlikuju se
oblikom, veliinom i pozicijom. Od njihovog kretanja i udaranja
nastaju stvari.
atribut - (od lat. attribuo, 3. = pridijeliti, dodijeliti,
dodati), u logikom smislu oznauje ono to je u predikatu reeno s
obzirom na subjekt. U ontolokom smislu znai odrednice supstancije.
U
neoplatonikoj i skolastikoj tradiciji posebni izriaji o Bogu
kojima ljudski um nastoji izraziti Njegove savrenosti: jednou,
dobrotu, istinu, svemo, itd.
augustinizam - srednjovjekovni smjer u teologiji, filozofiji i
politici koji se prvotno nadahnjivao uenjem sv. Augustina. Pojam je
nastao kasnije i prvi ga koristi F. Ehrle (1889.).
autarkija - (od gr. = potpuna samostalnost, samodostatnost),
pojam je prisutan ve kod predsokratika, a u grkoj filozofiji
(osobito stoikoj) oznauje etiki stav neovisnosti od uitka i stvari.
Autarkija je oznaka mudraca i smatrana je neophodnom za
postizavanje sree.
autentino - ono to je izvorno, istinski, nepatvoreno. Pojam
koriste egzistencijalisti, osobito M. Heidegger, da oznae ovjekovu
nutrinu, "autentinu egzistenciju", ivljena u punoj svjesnosti
vlastitog odreenja, za razliku od neautentinosti (banalnosti),
"neautentina egzistencija" koju predstavlja svakodnevni ivot.
autoconscientia - (od gr. = sam i lat. conscientia = spoznaja;
samosvijest), sposobnost misli da osjeti samu sebe, in kojim ovjek
spoznaje samoga sebe; svijest o samome sebi, vlastitom opstojanju i
djelovanju. U filozofskom smislu znai svijest da vlastito
postojanje i djelovanje ovise o spoznaji sebe, prisutna u svakom
inu. A. nije isto to i znanje o sebi, do kojega se dolazi
refleksijom kod spoznavanja ostalih stvari, nego je implicitno
suprisutna u svakom svjesnom djelovanju i prepoznaje se kao svjesno
djelujui subjekt, JA. Za Aristotela a. je miljenje miljenja; za
Augustina a. je nutarnja svijest, sigurnost da istina ivi u nama.
Za R. Descartesa a. (svijest o vlastitom postojanju) predstavlja
temelj svakoj sigurnoj spoznaji. Treba razlikovati refleksnu a.,
kada se spoznaje vraanjem na neki prethodni spoznajni in; i
konkomitantnu a., to jest aktivnost koja prati drugu spoznaju koja
spoznaje neki odreeni i partikularni objekt i istovremeno je
svjesna da misli na taj objekt.
autokineza - (od gr. = sam i = kretanje; samokretanje), prema
Platonu, (Fedro, 245 E), Aristotelu (O dui, II,1,412) i drugim
vitalistima a. je bitna oznaka ivota koji ima mo imanentnog
samokretanja.
automat - (od gr. = onaj koji djeluje sam), pojam oznauje stroj
koji svojim unutarnjim mehanizmom koji se kree, oponaajui ljudsko i
ivotinjsko djelovanje, ali bez svijesti i due. Za R. Descartesa
ivotinje i biljke su takoer automati koji djeluju mehaniki.
autonomija - (od gr. = sam i = zakon), u doslovnom smislu znai
mo davanja zakona sebi samome, odnosno slobodno djelovanje subjekta
bez vanjskih uvjetovanja. Tim pojmom Kant oznauje sposobnost
ljudskog razuma da si odredi moralne zakone, ne preuzimajui ih ni
od kojeg autoriteta, nieg ili vieg od sebe. Pojam je vaan i u
politici gdje oznaava odvojenost zakonodavne, sudbene i izvrne
vlasti.
autopoiesis - (gr. - = samostvaranje), autopoietika organizacija
je sastavljena od dijelova koji ine jedinstven, samostalan i
samoproizvodei sistem. Vlastitosti sistema su odreene interakcijom
svih svojih dijelova a ne samo jednog (npr. jedan ovjek, jedno
drvo, jedna stanica). U filozofiji pojam je vaan u idealizmu,
osobito kod G.W.F. Hegela.
autoritet - (od lat. auctoritas = ugled, uzor, jamstvo, nalog,
vlast), mo utjecaja nekoga ili neega na nekoga drugoga ili neto
drugo. Pojam se koristi za oznaavanje priznate sposobnosti i
kvalitete nekog bia (osobe, grupe, institucije) koje su kadre
utjecati na pojedince tako da se osigura poslunost u ostvarenju
nekog cilja. Posebnu ulogu ima u odgoju i politici te svuda gdje je
vano voenje osoba ili drutva u spoznaji ili postizavanju nekog
dobra. Pojam se ponekad poistovjeuje s pojmom vlast, pa se govori o
a. drave, sudstva itd.
averoizam - pojam oznauje filozofsku i znanstvenu misao arapskog
filozofa Averoesa i njegove kole, osobito u tumaenju Aristotelove
filozofije. Najznaajniji stavovi averoizma su: subordinacionizam
vjere prema istinama razuma; vjenost materije i svijeta; jedinstvo
mogueg uma kod svih ljudi (monopsihizam).
Bbaralipton - mnemotehniki pojam kojim su skolastici u logici
oznaavali prvi nain etvrte figure silogizma u kojem su prve premise
univerzalne i afirmativne a zakljuak partikularan i afirmativan:
npr. svaki je ovjek smrtan; svi su hrvati ljudi; dakle neki je
smrtnik hrvat.
barbara - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje prvi
modus prve silogistike figure koji ima strukturu: (MaP-SaM-SaP).
Npr.: svi su ljudi smrtni; svi Kinezi su ljudi; svi Kinezi su
smrtni. Premise i zakljuak su univerzalno potvrdne propozicije.
Oznauje tip kategorikog silogizma.
bazini stavovi - tako K.R. Popper naziva pojedinane tvrdnje koje
se zasnivaju na iskustvenom promatranju i slue kao osnovica (baza)
za prosuivanje (opovrgavanje) opih hipoteza.
beki krug - skupina filozofa koja se okupila oko M. Schlicka
dvadesetih godina XX. stoljea osnovala je filozofsko drutvo
Udruenje Ernsta Macha" (Ernst Mach Verein). No, diskusije o
filozofiji znanosti i epistemologiji su zapoele ve oko 1907. Drutvu
su pripadali M. Schlick, R. Carnap, H. Feigl, P. Frank, H. Hahn, V.
Kraft, O. Neurath, F. Waismann. K.R. Popper i H. Kelsen imali su
dosta kontakta sa krugom, makar slubeno nisu bili pripadnici.
Takoer je odrano i nekoliko sastanaka izmeu Wittgensteina,
Schlicka, Waismanna i Carnapa. 1929. Hahn, Neurath i Carnap
objavili su manifest kruga: "Znanstveni pogled na svijet. Beki
krug" (Wissenschaftliche Weltauffassung. Der Wiener Kreis, vidi.
hrv. prijevod).
Beki krug se zalagao za ideje logikog pozitivizma, te su eljeli
ponovno osmisliti empirizam u svjetlu tada novih znanstveni
dostignua. Krug je prestao djelovati dolaskom nacista na vlast i
veina lanova je emigrirala u SAD.
behaviorizam - (engl. behaviour = ponaanje, vladanje), metoda
istraivanja u psihologiji koja se iskljuivo temelji na objektivnom
i eksperimentalnom prouavanju ponaanja (zanemarujui introspekciju),
individue u razliitim okolnostima. Teoretski oblik b. razradili su
osobito J.B. Watson i V. Bechterev. B. odbacuje svako metafiziko
gledite u psihologiji a psihologiju vee uz fiziologiju. B. promatra
na isti nain ponaanje ivotinja i ljudi, koje temelji na principima
refleksa koje shvaa materijalistiki i deterministiki.
benevolencija - (lat. benevolentia = dobrohotnost,
dobrostivost), voljni in kojim se eli dobro drugima.
beskonano - (lat. infinitum), ono to je bez poetka i svretka,
emu se ne mogu odrediti granice, niti se moe umski do kraja
shvatiti. Kao metafizika kategorija odgovara grkom pojmu i temeljna
je oznaka subzistentnog bia (Boga), za razliku od stvorenih bia
koja su nuno konana i ograniena. Poevi osobito od G.W. Leibniza
beskonanost je i predmet mnogim teorijama u matematici.
besmrtnost - (lat. immortalitas), besmrtno je ono to ne moe
izgubiti ivot, odnosno ono to je sposobno neprekidno ivjeti. Pojam
oznauje nauk po kojem dua nadivljuje tjelesnu smrt. U irem smislu
oznauje neprolaznost ili vjenost ivog bia. Razlikuju se metafizika
besmrtnost koja pripada samoj bti kao takvoj i pripada jedino Bogu;
fizika besmrtnost ne pripada jednoj osobnoj naravi, ali iz nje
slijedi (na pr.: aneo, ovjek); darovana besmrtnost je ona koja kao
takva ne slijedi iz naravi, nego je slobodno darovana (na pr.:
prema Objavi: praroditelji prije grijeha).
bezuvjetno - oznauje ono to je slobodno, to se zbiva bez ikakvih
ogranienja i uvjetovanja. V. apsolutan.
bie - (gr. ; lat. ens), ono to jest (id quod est): stvar,
predmet, zbiljnost, individualno i konkretno bie koje konstituira
stvarnost. Osnovno znaenje pojma je "biti neto", odnosno bie je sve
ono emu se na bilo koji nain moe pripisati da jest, ono to ima
bitak kao vlastitost. Bie je najuniverzalniji pojam i temeljni
objekt metafizike, nije ga mogue definirati po rodu i specifinoj
razlici. Pojam bia kao takvog (ens ut sic) jedan je i analogan,
izrie krajnju apstrakciju i kae samo da neto jest, dakle protivi se
nitici (nuli), te obuhvaa realna i umska bia (ens rationis). Realna
bia mogu biti stvarna i mogua; stvarna mogu biti samostalna
(supstancije) i nesamostalna (akcidenti); samostalna (supstancije)
mogu biti neovisna (Bog) i ovisna (stvorenja). Miljeno bie (ens
rationis) pak moe biti s temeljem u stvarnosti (npr. prostor) ili
bez temelja u stvarnosti (npr. nitavilo). Apsolutni temelj
bivstvovanja jest realan, stvaran, samostalan i neovisan i kao
takav originalni bitak, temelj za sve ostale vrste bia. Pitanja o
biu prouava metafizika (ontologija).
bikondicional (dvopogodba, ekvivalencija) - logika operacija
koja je istinita samo ako sastavni sudovi imaju istu istinitosnu
vrijednost; u obinom govoru se izrie: ako i samo ako" ().
bioetika - podruje moralne filozofije koja se bavi etikim
pitanjima koja se odnose na bio-medicinska istraivanja i praksu.
Prema definiciji W.T. Reich u Encyclopedia of Bioethics (1995):
"Bioetika je sustavni studij ljudskog ponaanja na podruju znanosti
o ivotu i brizi o zdravlju, koji se ispituju u svjetlu moralnih
vrijednosti i naela."
biologija - (od gr. = ivot i = nauka), pojam je sainio J.-B.
Lamarck 1802. da oznai empirijsku znanost o ivotu, odnosno ivoj
prirodi, u koju spadaju botanika, zoologija i antropologija.
biologizam - openito oznauje svaku teoriju koja nastoji bioloki
tumaiti psiholoke, drutvene i religiozne injenice.
birokracija - (od franc. bureau = ured i gr. = vlast), pojam
oznauje one koji rade u dravnoj upravi. U negativnom se smislu
koristi za oznaavanje upravnih aparata velikih organizacija s
njihovim pretjeranim proizvoenjem normi i pravila koje umanjuju
uinkovitost djelovanja.
bisupjunkcija - v. bikondicional.
bt, bitnost - (lat. essentia), aristotelovski izraz ( ) kojim se
oznauje unutarnji princip bia, ono po emu je bia upravo to to jest;
sadraj bia, glavni element definicije. Ukoliko je bit izreena
definicijom, dobiva naziv tostvo (quidditas), to je skolastiki
izraz za bit materijalne stvari. Quidditas rei materialis
(sensibilis) je ono spoznatljivo u osjetnom predmetu, ontoloka
oznaka materijalnog bia. Bit nije dostatna da sama formira neko bie
nego pretpostavlja in bitka. Ta dva principa u konkretnom su biu
stvarno ujedinjeni, a razlikuju se metafiziki. Bit i bitak se
poistovjeuju samo u Bogu, u smislu da je Bog bez biti koja bi ga
ograniavala.
bitak - (lat. esse = biti), unutarnji princip bia, ono po emu
bie opstoji, dobiva egzistenciju, ontiki razlog da bie jest. Bitak
konstituira prvi i najintimniji in (zbiljnost) bia, on iznutra daje
subjektu svaku perfekciju (odliku). "Sam bitak (ipsum Esse) jest
ono to je nad svim najsavrenije: odnosi se, naime, prema svemu kao
zbiljnost. Nita, naime, nema (svoje) ozbiljenosti osim u koliko
jest: stoga sam bitak jest ozbiljenost svih stvarnosti, pa i samih
odrednica (ipsarum formarum)" (T. Akvinski, S. th. I, 4, 1 ad
3).
bivovanje (egzistencija) - nii, participirani i usitnjeni oblik
posjedovanja bitka - esse.
bizantska filozofija - filozofska tradicija koja se razvila u
bizantskom carstvu od VI. do XV. stoljea, u kojoj dolazi do
proimanja grke filozofije i patristike tradicije. Aristotelova su
djela koristili u tumaenju prirode, a Platonova na podruju
teologije. Glavni su predstavnici Dionizije Areopagit, Maksim
Konfesor, Ivan Damaanski.
black box - (engl. = crna kutija), u epistemologiji oznauje
objekt ija tamna narav skriva unutarnju strukturu.
blaenstvo - (gr. ; lat. beatitudo), prema Platonu b. je trajna
kontemplacija vrhovnog Dobra, koje nadilazi osjetni svijet, a moe
se postii samo u nadzemaljskom ivotu, gdje je jedino mogue potpuno
sjedinjenje s Dobrim. Za Aristotela blaenstvo se sastoji u ivljenju
prema razumu i kreposti (Et. Nic., I, 13, 1102 a 5), a njezin
vrhunac je u istom spoznavanju i kontemplaciji. Prema Boeciju b.
je: "dobro ije posjedovanje ne doputa eljeti nita drugo"; "zbroj
svih dobara". Ciceron: "secretis malis omnibus, cumulata bonorum
complexio". Augustin: "gaudium de veritate". U novije vrijeme pojam
gubi filozofsko, a sve vie poprima teoloko znaenje.
Bog - apsolutno, subzistentno bie "ipsum esse subsistens", prvo
u metafizikom, moralnom i religioznom redu. Njegova je metafizika
bit u tome da je actus purus, ista, sama zbiljnost. Kao ista
zbiljnost Bog je neogranien u svom bitku i upravo zato jedan
jedini.
bonum - v. dobro
bonum commune - (lat. = zajedniko dobro), etiko-politiki pojam,
a oznauje duhovne i materijalne uvjete koji omoguuju drutvu da
promie dobro svake osobe. Meu vanije uvjete spada potivanje prava
osob i mir.
bonum est diffusivum sui - time se izrie da dobro bie eli oko
sebe iriti dobrotu, initi dobro (Platon); dobro privlai k sebi, jer
je poeljno (Aristotel).
bonum ex integra causa, malum ex quovis defectu - skolastiki
aksiom koji znai da je dobro rezultat cjelovitosti dobrih
elemenata, dok zlo proizlazi iz bilo kakvog nedostatka. Tako e u
moralu svako djelovanje biti dobro samo ako predmet, cilj i
okolnosti budu dobre; loe tamo gdje manjka i samo jedan od tih
elemenata.
briga - (njem. Sorge), egzistencijalistiki pojam kojeg koristi
osobito M. Heidegger da oznai bitak tubitka ukoliko je bitak u
svijetu (In-der-Welt-sein).
broj - (lat. numerus), vjerojatno je prvu definiciju broja kao
"zbroj jedinica", dao Tales, a prihvatili su je pitagorici, Platon
i Euklid. Prema skolastici broj je: multitudo mensurata per unum
(T. Akvinski. S. Th., I, q. 11, a. 2). Prema R. Descartesu, Kantu,
Th. Hobbesu i pozitivistima broj je subjektivna stvarnost "modus
cogitandi". Suprotno tome matematika filozofija druge polovice 19.
stoljea odluno brani "idealnu objektivnost" broja i smatraju da je
matematika svodiva na logiku, a zakoni broja su identini zakonima
miljenja (G. Frege). Na istoj je poziciji i B. Russell.
budunost - u ope filozofskom smislu oznauje budue vrijeme, a u
ontologiji sve ono to e tek biti u odnosu na ono to je ve stvarno
prisutno.
Buridanov magarac - prema srednovjekovnom misliocu Buridanu,
ljudska volja djeluje na osnovi motiva, pa ako su oni jednaki volja
bi vjerojatno ostala neodluna i ne bi djelovala. Priu o magarcu
koji ugiba od gladi stojei izmeu dva potpuno jednaka kupa sijena,
jer se ne moe odluiti kojem e se prikloniti, izmislili su
Buridanovi protivnici i nazvali "Buridanov magarac".
Ccasus - (lat. = pad, sluaj), u opem smislu oznauje sve to se ne
pojavljuje kao nuno ili namjerno i za ije se iznenadno nastupanje
ne moe navesti nikakav razlog ili uzrok. Oznauje dogaaj koji nema
nikakav objektivni uzrok pa zato kontradicira svakom strogo
deterministikom shvaanju; ili oznauje dogaaj kome se ne poznaju
uzroci. Stvarno postojanje sluaja, u prvom smislu, zastupao je
Epikur u svom atomistikom shvaanju stvarnosti. Drugo shvaanje je
negiranje objektivne stvarnosti sluaja. Sluajno u apsolutnom smislu
bilo bi ono to ne bi uope imalo razloga bivstvovanja, zato
apsolutnog sluaja nema. Sluajan u relativnom smislu jest onaj uinak
koji je mimo namjere (praeter intentionem), koji nije, kao predvien
i eljen svretak, vodio djelovanje tvornog uzroka. U proirenom
smislu zovemo sluajnim i takove uinke koji dodue jesu predvieni i
odabrani, ali to predvianje i odabiranje mi ne razabiremo.
causa - (lat. = uzrok), causa est principium influens esse in
aliud = uzrok je poelo koje utjee ne bitak neega. Uzrok je ono to
stvarno i pozitivno utjee na neko bie inei ga u odreenom smislu
ovisnim o sebi. Aristotel i skolastika razlikuju etiri vrste
uzroka: formalni, materijalni, djelatni i svrni. Formalni uzrok
(causa formalis) je ono ime se tvorivo bia podvrgava zamisli koja
upravlja djelovanjem proizvodnog uzroka. To je unutarnja zbiljnost
po kojoj neka stvar jest ono to jest. Materijalni uzrok (causa
materialis) je ono od ega i u emu se neto ini. Proizvodni uzrok
(causa efficiens) je poelo koje svojim djelovanjem utjee na
bivstvovanje kontingentnog bia ili ini da bude na odreeni nain,
tako da opstojnost toga drugoga u potpunosti ovisi o djelovanju
prvoga. Svrni uzrok (causa finalis) jest ono s obzirom na to se
neto ini, tj. cilj prema kojem se djelatnik determinira u
djelovanju. Uzroci se
dijele na nutarnje i vanjske. Nutarnji su materijalni koji
uzrokuje kao odreujui dio i formalni kao ono to odreuje. Vanjski su
uzroci djelatni (efficiens) koji utjee svojim djelovanjem, svrni
(finalis) koji djeluje svojom dobrotom, i egzemplarni (exemplaris),
djeluje svojom formom. Neki autori "causa exemplaris" dre posebnom
vrstom uzroka, neki ga svode na svrni, neki na tvorni uzrok. U
obinom se govoru uzronost upotrebljava samo za vanjske uzroke, a
posebno na tvorni uzrok.
causalitas - v. naelo uzronosti.
causa per accidens - (lat. = pripadni, akcidentalni uzrok), onaj
uzrok koji uzrokuje neto na to nije prvotno po svojoj naravi
usmjeren, ako je postignuti uinak izvan vlastite svrhe kojoj
djelovanje tei. Npr. ako seljak orui pronae blago, oranje je
akcidentalni uzrok pronalaska blaga.
causa per se - (lat. = uzrok po sebi), onaj uzrok koji uzrokuje
ono na to je po svojoj naravi usmjeren, to je po vlastitoj naravi i
snazi usmjereno na odreeni uinak. Npr. vatra je uzrok zagrijanosti
vode.
causa sui - (lat. = uzrok samoga sebe), izrazom se naznauje
neovisno i apsolutno bie koje razlog svog postojanja ima u sebi.
Prema nekima oznaka Boje apsolutnosti. Pojam dobiva posebnu vanost
kod R. Descartesa i B. Spinoze koji identificiraju "causa sui" i
"bie po sebi", drei da Bog ima tu mo da dadne sebi ono to openito
proizvodni uzrok daje svome uinku.
celarent - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje drugi
modus prve silogistike figure koji ima strukturu: (MeP-SaM-SeP);
npr.: nijedan ovjek nije nepogreiv; svi mudraci su ljudi; nijedan
mudrac nije nepogreiv.
cilj - (grki: , lat. finis), ono poradi ega neto biva ili poradi
ega tvorni uzrok djeluje (id, quod seu cuius gratia aliquid fit: id
cuius gratia causa efficiens operatur).
cinizam - (od gr. = pas), filozofska kola koju je utemeljio
Antisten (444.-365.), Sokratov uenik. U etici c. se nadahnjuje
Sokratovim naukom, a nauava osobitu vrijednost nutarnje slobode
(samodostatnosti, autarhije) u odnosu na vanjske potrebe koje se
drastino smanjuju na najmanju mjeru. U teoriji i praksi c.
obezvreuje uitke i sudjelovanje u drutvenom ivotu. Ljudska se
krepost sastoji u ivotu sukladno prirodi, to se postie vjebanjem, a
ne teoretiziranjem. Prema nekima naziv su dobili prema imenu mjesta
gdje se nalazila kola, a prema drugima radi estokog naina voenja
polemike ("lajanje" na protivnike), i odbacivanja svake komotnosti
u ivotu ("pasji ivot").
circulus in probando - (lat. = krug u dokazivanju), izraz
oznauje logiku pogreku u dokazivanju u kome se teza koja se
dokazuje koristi kao argument pri dokazivanju argumenta kojeg se
izravno ili neizravno dokazuje, vrtei se tako u krugu, nastojei da
se dvije tvrdnje dokau jedna drugom.
circulus vitiosus - (lat. = pogrean krug), krivo zakljuivanje
kada se jedan pojam definira pomou drugog, a ovaj pomou prvog.
Ostaje se na poetku jer krivi dokazni proces ne donosi nikakvu novu
dokazanu istinu.
civilizacija - (od lat. civilis = graanski; uljudan), za razliku
od prirode c. obuhvaa sve ono to je ovjek svjesno stvorio, osobito
na podruju tehnike, da bi poboljao ili olakao ivot i rad.
cjelina - (lat. totum), jedinstvo dijelova koji se bez cjeline
ne bi mogli razumjeti kao integralni lanovi nedjeljive povezanosti
kojoj pripadaju, za razliku od mnotva u kojem pojedini dijelovi
mogu uzajamno mijenjati mjesta.
cogito - (od lat. cogitare = misliti, smiljati), latinski pojam
koji se odnosi na glasovitu R. Descartesovu reenicu "cogito, ergo
sum"; oznauje atribut duhovne supstancije koja nikad ne moe biti
stavljena u sumnju, pa tako postaje temelj subjektivne sigurnosti
opstojanja. Davanjem prednosti miljenju nad stvarnou, mnogi
smatraju poetkom moderne filozofije.
cogito, ergo sum - (lat. = mislim, dakle jesam), R. Descartesov
princip prevladavanja apsolutne sumnje. Direktna intuicija vlastite
opstojnosti, samosvijesti u svakom inu miljenja, pa i sumnje. Slino
je rekao i Augustin: "Si fallor, sum - ako se i varam jesam".
cognitio exercita - (lat.), ona popratna spoznaja kojom se na
taj svojevrsni popratni nain - kao usput spoznaje ujedno sam
subjekt (i ostalo u vezi s tim subjektom u koliko je izvritelj te
spoznaje ili kojeg drugog u svijesti prisutnog ina).
cognitio signata - (lat.), ono to spoznajemo "redovitom"
spoznajom i na to je usmjerena ovjekova pozornost kao na sadraj
suda koji izriito eli izrei.
coincidentia oppositorum - (lat. = jedinstvo suprotnosti),
izjednaavanje, ponitavanje i prestanak svih suprotnosti u Bogu.
Pojam je vaan za N. Kuzanskog koji njime izraava Boju bezgraninost
i transcendenciju.
compositum - v. sloevina.
conatus - (lat. = pokus, pokuaj; nagon), u filozofiji, osobito
kod Th. Hobbesa, B. Spinoze i G.W. Leibniza, oznauje snagu
unutarnjeg kretanja u ljudskom tijelu koje prethodi vidljivom
djelovanju.
concursus - (lat. = stjecanje, sraz), openito oznauje
sudjelovanje vie uzroka u proizvodnji nekog uinka.
concursus divinus - odnosi se na djelovanje kojim Bog omoguuje
djelovanje stvorenja, kao drugotnih uzroka, tako to im omoguuje
opstojanje i postizavanje svrhe.
condicio sine qua non - (lat. = uvjet bez kojega ne), izrazom se
oznauje nuan uvjet, neto bez ega su neka pojava, dogaaj i bie
nemogui.
consensus - (lat. = suglasje, sklad), podudaranje gledita ili
shvaanja svih ili mnogih ljudi na temelju ega se potvruje
istinitost odreenih tvrdnji prije nego se to i dokazima
potvrdi.
consensus omnium - (lat. = suglasje svih), uzima se kao dokaz
istinitosti nekog miljenja u kome se svi slau, budui da je nemogue
da se svi ljudi i narodi u vanom pitanju varaju. Naelo nalazimo u
Aristotelovoj Nikomahovoj etici, a vrlo je vano u stoikoj
filozofiji.
contradictio in adiecto - (lat.), protuslovlje u samim
pojmovima; esti primjer: okrugli kvadrat, metalno drvo.
corpus - (lat. = tijelo), openito je svako bie koje je proteno,
koje zauzima odreeni prostor i dostupno je osjetilima. Predstavlja
predmet studija raznih prirodnih znanosti i filozofije. Filozofiju
spoznaje zanima stvarna opstojnost tijela u sebi samome, neovisno o
percepciji. Kroz itavu povijest filozofije prouavao se odnos tijela
i due slijedei dvije osnovne linije: Platoniku po kojoj je tijelo
grob due, i Aristotelovu po kojoj dua i tijelo nisu dvije odvojene
supstancije, nego rastavljivi elementi jedne supstancije, a tijelo
i dua se odnose kao mogunost i zbiljnost, odnosno materija i
forma.
conscientia - (od lat. cum + scientia = svijest, samosvijest,
savjest), prisutnost uma samome sebi u inu shvaanja i suenja. U
etici oznauje ljudsku sposobnost koja ga konkretno obavjetava o
dobru i zlu; koje je djelovanje dobro i treba ga initi, a koje je
zlo i treba ga izbjegavati; te koja odobrava ili ne
odobrava ve uinjeno djelo. Ve od stoicizma i neoplatonizma, a
potom kod Augustina, svijest je oznaena kao "nutarnjost", razgovor
due sa samom sobom. Svijest se shvaa kao neposredni izvor sigurne
spoznaje naela koji odreuju ispravnost djelovanja. Kant postavlja
svijest kao sredite svoje etike, a shvaa je kao nutarnji glas koji
objavljuje svakome, u intimnosti vlastite due, apsolutnu vrijednost
moralnog zakona. Moralna svijest ili savjest je sposobnost
prepoznavanja i razlikovanja dobra i zla i sud o moralnosti
djelovanja koja se namjerava poduzeti ili je ve uinjeno. V.
savjest.
conversio ad phantasmata - (lat. = obraanje k osjetnim slikama),
izrie miljenje da se ljudski um u svakoj svojoj spoznaji mora
navraati na osjetne, matovne slika, da bi u njima proitao onu
duhovnu stvarnost koja se krije u svakom biu. T. Akvinski kae: "Da
bi dakle um zbiljski spoznao vlastiti predmet, nuno se mora
osvrnuti na matovne slike kako bi opu narav motrio kao postojeu u
pojedinanoj stvari" (S. th. I, 84, 7c).
covering law - (engl. = "prikriveni zakon"), u epistemologiji
znai model znanstvenog tumaenja, odnosno opi zakon o kojem
deduktivno ovisi partikularna tvrdnja. Zove se jo i Popper-Hempelov
model.
credo quia absurdum - (lat. = vjerujem jer je apsurdno), izraz
se pripisuje Tertulijanu (makar ga nema u njegovim djelima), a znai
da je neka vjerska istina tim sigurnija to je manje dostupna
razumom. Tertulijanov primjer: "Et mortuus est Dei Filius:
credibile est, quia ineptum est. Et sepultus resurrexit: certum
est, quia impossibile est" (De carne Christi, 5,4).
credo, ut intelligam - (lat. = vjerujem da bi razumio), izrie se
prijelaz od vjere k razumijevanju vjere, odnosno teoloku metodu
(osobito sv. Anzelma) po kome vjera smjera umskom pojanjenju.
Temelje postavlja sv. Augustin svojim naelom: "Crede ut intelligas"
(De vera religione, 5,24).
critica - (od gr. = sudim), prvotno znai izricanje vrijednosnih
prosudbi u djelovanju, umjetnosti i slino. U teoriji spoznaje znai
odreenje mogunosti i vrijednosti ljudske spoznaje. V. kritika.
enja - svaka sklonost, osjetna ili umska, posjedovanju nekog
objekta.
in - v. actus.
inidba - v. djelovanje.
injenica - ono to se neposredno osjea (predmet neposrednog
iskustva), ono to svijest osjea kao izriito prisutno u trenutku u
kojem o tome razmilja, prije nego to pristupi njenom opravdanju ili
provjeri.
ovjeanstvo - svi ljudi koji ive na zemlji, bez obzira na njihove
razlike u rasi, vjeri, kulturi i sl.
ovjenost - (lat. humanitas), oznauje sve pozitivne oznake koje
ovjek nema uroeno nego ih je postigao osobnim marom kroz odgoj i
obrazovanje, a oituju se u dobrohotnom odnosu prema drugima.
ovjek je ovjeku vuk - (lat. homo homini lupus), izraz je prvi
koristio Plaut (Asinaria, 475), a preuzima ga Th. Hobbes (De cive,
c. 1) da njime izrazi izvorno ovjekovo stanje u kojem vladaju
egoistiki instinkti, koji ga stavljaju u borbu s drugim ljudima
("belum omnium contra omnes = rat sviju protiv svih"). Jedino
spasenje je despotska drava (Leviatan), na koju pojedinci prenose
svoja prava i mo u zamjenu za socijalni mir.
ovjekoljublje - (gr. ), uvstvo i etiki stav suosjeanja s drugima
i stvarno pomaganje potrebnima.
uenje - sposobnost primjeivanja prisutnosti neega neobinoga. Za
Platona i Aristotela osjeaj uenja () je poetak svakog
filozofiranja.
uvstvo - pojam kojim se razlikuje psiholoko od intelektualnog i
motorikog podruja. uvstvo je psihiki proces ovjekova odnosa prema
zbivanju u njegovoj okolini, koja djeluje na razne organske i
psihike promjene u ovjeku. uvstva su trajna afektivna stanja
duhovne naravi. Nastaju kao afektivna reakcija na neku ideju ili
dogaaj.
ud - oznauje temperament i karakter neke osobe, nain njezinog
ponaanja u drutvu. U tom se smislu govori o mirnoj, nagloj,
veseloj,... udi. Uglavnom odgovara rijeima temperament i
karakter.
udorednost - ljudsko djelovanje koje se moe oznaiti kao "dobro".
Sinonimi su moralnost, etinost.
utilo - v. osjetilo
Ddarii - mnemotehniki konvencionalni pojam koji oznauje trei
modus prve silogistike figure koji ima strukturu: vea premisa je
univerzalno afirmativna; dok su manja i zakljuak partikularno
afirmativni. Npr.: svi politiari su lukavi; neki ljudi su
politiari; dakle neki ljudi su lukavi. (MaP-SiM-SiP).
darvinizam - naziv za prirodoznanstvenu teoriju o porijeklu i
razvoju ivotinjskih vrsta. Zaetnik je engleski prirodoslovac C. R.
Darwin.
dasein - njemaki pojam za "egzistenciju, opstojanje". M.
Heidegger ga koristi za oznaavanje vlastitog ovjekova bitka
"tu-bitak".
decizionizam - nekognitivistika metaetika teorija koja tvrdi da
se posljednji kriterij moralne prosudbe nalazi u samovoljnoj
odluci. R.M. Hare razlikuje frastikon (indikativni govor) i
neustikon (imperativni govor); H. Albert, nasljeujui M. Webera i
K.R. Poppera postavlja principe mostove" koji doputaju zakljuivanje
od empirijskih na normativne iskaze. Poznatija djela: R.M. Hare
Language of Morals" (B. Beri: Filozofija Bekog kruga).
deductio ad absurdum - (lat. = dovoenje do besmisla), vrsta
dokaznog postupka u kome se nastoji pokazati besmisao nekog suda
pokazujui da je suprotno istinito.
dedukcija - (od lat. de-ducere = odvoditi, izvoditi), svaki
logiki i ontoloki postupak u kome se od opeg izvodi pojedinano.
Dedukcija je umski proces u kome se silazi od opih i univerzalnih
sudova i principa prema manje univerzalnim i partikularnim, za
razliku od indukcije gdje se polazi od
pojedinanih injenica da bi se dospjelo do odreenja opih naela.
Klasini i najbolji oblik dedukcije je silogizam s kojim Aristotel
identificira dedukciju. Transcendentalna dedukcija, prema Kantu, je
nain primjene apriornih pojmova na objekte osjetila. Iz dedukcije
se izvodi i deduktivni zakljuak, deduktivni dokaz, deduktivna
metoda.
dedukcija (transcendentalna) - Kantov pojam za postupak kojim
opravdava primjenu istih pojmova uma, ili kategorija, na predmete
iskustva, dokazujui nunost primjene kategorija da bi se mogli
misliti predmeti iskustva, koji bi inae ostali puke injenice.
deduktivni i induktivni dokaz - deduktivno je dokazivanje ono
koje od openitije premise dolazi do manje openitog zakljuka.
Induktivno je zakljuivanje kad od pojedinanoga prelazimo na
openitije zakljuke. To je dokazivanje uvijek aposteriorno.
definicija - (od lat. definitio = ogranienje, odreenje; ), znai
ograniavanje ili suavanje znaenja, tonije, opsega znaenja time to
se odreuje sadraj. D. je logiki postupak pojmovnog odreivanja
sadraja nekog predmeta, tono mu odreujui narav ili bit. Definirati
se mogu svi kategorijalni pojmovi time da se navede najblii rod
(genus proximum) i specifina razlika (differentia specifica). Prema
Aristotelu definicija je "izriaj koji izraava kviditet, tj. bit
neke stvari". Moderna filozofija definiciji ne daje veliku ontoloku
vrijednost i smatra je jednostavno logikom operacijom. Nije mogue
sve definirati, npr. pojam bia.
definicije (vrste) - nominalna, koja izrie znaenje same rijei
(npr. teologija je nauka o Bogu), ona tumai samu rije za neki
predmet bilo zamjenjujui poznatijom (npr. homo = ovjek) bilo tumaei
njezine etimoloke korijene; realna d. izrie to je stvar u sebi,
navodi oznake samog predmeta pa se zato uzima definicija u pravom
smislu (npr. ovjek je razumno bie). Realne se pak d. mogu
podijeliti na: esencijalnu d., navodi konstitutivne principe biti
stvari (npr. ovjek je razumna ivotinja); opisnu d., ne navodi bitne
oznake nego vanjske koje razlikuju predmete meusobno; genetiku d.,
jest ona koja odreuje jedan pojam izlaui nain na koji odgovarajui
predmet nastaje (npr. krug je zatvorena linija, nastala kretanjem
jedne toke koja je jednako udaljena od sredita); uzronu d., tumai
predmet navodei njegove izvanjske uzroke (proizvodni i svrni).
definijend - rije koju treba definirat; stoji na lijevoj strani
definicije.
definijens - rijei koje definiraju nepoznatu rije; stoje na
desnoj strani definicije.
deifikacija - (od lat. deus = bog i facere = initi), oboavanje
nekog stvorenja (ovjeka, predmeta ili prirodne pojave), davanje
stvorenjima boanske atribute.
de iure - (lat. = po zakonu), oznauje ono to je na temelju i u
skladu s pravom i zakonom, suprotno od de facto ime se oznauju
okolnosti prihvaene na temelju stvarnog stanja ili obiaja koji mogu
biti i protivni vaeim zakonima.
deizam - (od lat. deus = bog), filozofsko-religiozni pokret
nastao u XVII stoljeu u Engleskoj, odakle se proirio u Francusku i
Njemaku. U poetku d. je oznaavao vjeru u Boju opstojnost, suprotno
ateizmu. Neodreeno govori o osobnom i transcendentnom Bogu,
stvoritelju i upravitelju svijetom. Deizam ui da o Bogu moemo
razmiljati samo u atributima koje naznauje naravni razum, ne
prihvaa nikakve objave, odbacuje povijesne religije i religiozni
autoritet. Temelji se na opreci izmeu naravne ili racionalne
(univerzalne) religije s jedne strane, i pozitivnih ili povijesnih
(partikularnih) s druge strane. Deizam se moe zvati i religiozni
racionalizam ili racionalna religija. Pojam u filozofiju ulazi s
prosvjetiteljstvom (iluminizmom) koji je deizam nastojao
suprotstaviti kranskoj vjeri u Boga stvoritelja i otkupitelja i
predloiti religiju koja bi bilo potpuno racionalna.
deliberacija - (od lat. deliberatio = razmiljanje, promiljanje,
vijeanje), skolastiki pojam kojim se izrie doivljavanje i kao neko
vaganje vrijednosti pojedinih alternativ izbora, poetak voljnog ina
u kome se ispituju i prosuuju motivi, okolnosti i sl., koji se
kasnije usavruje kroz odluku, izbor i izvrenje.
demagogija - (od gr. = narod i = upravljanje), politiko
djelovanje s ciljem postizavanja pristanka mase, usmjeravajui je na
injenice i argumente koji uzbuuju strasti. Prema Aristotelu d. je
pokvareni oblik uspostave demokracije, po kojoj dolazi do tiranije
grupe ili pojedinca. Demagozi, oslanjajui se na masu, raunajui na
njezinu nezrelost te obeavajui brzo ispunjenje elja, ubrzavaju
potpuni prevrat u dravi. Demagogija je praksa kojom vlast udaljuje
graane od stvarnog sudjelovanja u javnim poslovima, upuujui na
nebitno i obeavajui neostvarivo.
demitologizacija - postupak kojim se nastoji doi do biti neke
poruke izreene mitolokim rjenikom i slikama. Tu je metodu koristio
R. Bultman u egzegezi, osobito Novog zavjeta, da bi razlikovao bit
poruke od izriaja koji je uvjetovan kulturom onoga vremena.
demiurg - (od gr. = javni radnik), u Platonovoj filozofiji
tvorac svijeta koji je svijet oblikovao iz kaosa. Demiurgovo
djelovanje nije stvaralako nego proizvoditeljsko i imitatorsko. On
gledajui ideje ili vjene forme, koje mu slue kao modeli, po
slinosti oblikuje materiju. Demiurga se ne moe poistovjetiti s
kranskim Bogom koji stvara iz niega.
demografija - (od. gr. = narod i = pisati), studij ljudske
zajednice pomou statistikih instrumenata.
demokracija - (od gr. = vladavina naroda), oblik politikog
ustrojstva koji omoguuje da narod sudjeluje izravno ili preko
izabranih posrednika u dravnoj vlasti. Najstariji oblik demokracije
bio je u vrijeme Perikla (V. st. pr. K.) kada je svim graanima bila
osigurana jednakost pred zakonom i sudjelovanje u upravi dravom.
Kada su Platon i Aristotel razvijali svoje politike teorije
demokracija je ve bila u krizi, stoga Platon smatra d.
problematinim, a Aristotel loim oblikom vladavine. Tek u moderno
vrijeme demokracija dobiva nove pristae i praktinu provedbu,
osobito nakon francuske revolucije, a temelji se na ideju da
suverenitet pripada narodu koji ga ostvaruje na odgovarajui nain,
izravno ili posredno preko izabranih predstavnika.
demon - (gr. i ), u najstarijim vjerovanjima svako boansko bie
koje se iznenada pojavljuje ovjeku u snu, u samoi i na druge naine,
a moe imati pozitivan ili negativan karakter. U grkoj kulturi pojam
ponekad oznauje samo boansko djelovanje. Platon smatra "demonskim
ovjekom" onoga koji je mudar u boanskim umijeima i zna tumaiti
tajnovite boanske znakove, ne razmiljanjem, nego snagom posebne
inspiracije (Gozba, 202 D-203). Slian je stav o demonu zastupao
Goethe. U Novom Zavjetu je negativno opisan jer naznauje prisutnost
zla i bolesti u nekoj osobi, a istjerati demona znailo je
ozdraviti. Monoteistike religije (idovstvo, kranstvo, islam)
demonsku mo identificiraju s avlom.
demonstracija - (od lat. demonstratio = pokazivanje, dokaz), v.
dokaz(ivanje)
denominacija - (od lat. denominare = nazvati, imenovati), umski
postupak kojim se nekoj spoznatoj stvari daje ime koje slui
upoznavanju njezine naravi ili upotrebe kojoj je namijenjena.
denotacija - govori se o "denotaciji" ako je neki izraz neovisan
o kontekstu i u svim situacijama znai otprilike isto, no ako je za
razumijevanje izraza nuan kontekst u kojem se upotrebljava,
govorimo o "konotaciji" izraza. Te je izraze uveo J.S. Mill.
deontologija - (od gr. = dunost i = govor), onaj dio morala koji
se odnosi na posebne dunosti odreenih zanimanja. Pojam je sainio J.
Bentham.
deontologizam - etiki nauk koji prihvaa dunost kao kriterij
procjenjivanja vrijednosti nekog djelovanja, ne uzimajui u obzir
njegove posljedice.
deontoloki dokaz - jedan od dokaza za Boju opstojnost koji se
zasniva na nutarnjem iskustvu nunosti i apsolutnosti kojom se svima
namee moralni imperativ.
derivabilnost - (lat. = izvodivost), u logici oznauje odnos koji
postoji izmeu cjelokupnosti formule X i neke druge formule A,
ukoliko se A moe postii iz cjeline X pomou pravila logikog
rauna.
desiderium naturale nequit esse inane - (lat. = prirodna tenja
ne moe biti uzaludna), tim se naelom istie da prirodne tenje moraju
moi biti ispunjenje, inae bi samo