Evolucija ovekaI Uvod Teorija evolucije povezuje sav ivi svet u
jednu veliku celinu. Najpre pomou uporedne biologije, zatim preko
fosila, a danas posredstvom genetskih analiza, razvojne biologije,
biogeografije, geohemije, i mnogih drugih grana - naunici prouavaju
nastanak nae vrste poev od jednoelijskih organizama, istraujui
grananje drveta ivota i traei mesta gde su se prapreci raznih vrsta
rastali... Za mnoge ljude evolucija je fantastina ideja, pomou koje
se moe sagledati povezanost svega to postoji, i na osnovu koje se
moe uoiti ovekovo mesto u optoj shemi postojanja. Za druge,
naalost, ovo je uvreda - kako iko moe da tvrdi da je ovek nastao od
majmuna? Ovo pitanje se esto koristi kao kljuni argument u preziru
prema nauci i esto se moe uti kako kreacionisti nazivaju teoriju
evolucije majmunskom teorijom ili kako same naunike nazivaju
majmunima. Ova reakcija je pogotovo zanimljiva kada se uzme u obzir
da osnovna tvrdnja nije tana: ljudi ne potiu od majmuna, i teorija
evolucije to ne tvrdi. Evolucija oveka je mnogo sloenija,
zanimljivija i dua pria nego to mnogi ljudi misle. Veliki deo ove
teme je obraen u tekstu o prelaznim fosilima, koji objanjava razvoj
ivota od jednoelijskog do vieelijskog, nastanak i razvoj ivotinja,
od riba, preko vodozemaca, amniota, sinapsida...sve do dananjih
sisara i primata. Dodatna perspektiva je data u opisu ugnjedene
hijerarhije ljudske vrste. Cilj ovog teksta je da obradi jedan
poseban zavrni deo evolucione istorije ljudske vrste: razvoj
hominina u moderne ljude. Pre nego to ponemo da, korak po korak,
razmatramo poznate podatke o evoluciji oveka, objasniemo nekoliko
osnovnih pojmova o fosilima i paleontologiji i dati pregled opteg
toka razvoja koji je doveo do modernih ljudi. Nakon ovoga,
pozabaviemo se svakom glavnom vrstom na putu do modernog oveka; i
konano, vratiemo se na jo jedan opti pregled, da poveemo sve delove
u celinu. a) FosiliAutori ovog sajta se zahvaljuju profesoru Denisu
ONilu iz Palomar koleda na velikodunoj dozvoli da ovde upotrebimo
mnoge od njegovih slika i primera. Za analizu evolucije hominina sa
stanovita fizike antropologije, itaocima koji znaju engleski jezik
iskreno preporuujemo njegov sajt na adresi:
http://anthro.palomar.edu/tutorials/physical.htm Kosti sporije
trunu nego ostatak tela, pa mnogi ljudi misle da kosti traju jako
dugo; istina je, meutim, da se pod uobiajenim uslovima kosti
potpuno raspadnu u roku od nekoliko godina. U suvim podrujima ovo
moe trajati due, a u sluaju kada su kosti zaklonjene i potpuno
izolovane od vode (recimo, u kamenom sarkofagu), one mogu trajati
hiljadama, pa i desetinama hiljada godina. Neke kosti naih predaka
su ouvane upravo na ovaj nain, to omoguava njihovu detaljnu
analizu. Recimo, neke kosti Neandertalaca su tako dobro ouvane, da
su naunici iz njih uspeli da izdvoje DNK i da na osnovu poreenja sa
uzorkom DNK modernog oveka obore teoriju po kojoj su se
Neandertalci stopili sa modernim ljudima.
Definiimo dve vane rei ovde: Hominidi su grupa koja ukljuuje
orangutane, gorile, impanze, bonobo i ljude. Hominini su podgrupa
hominida, potomci jedne predake vrste koja se podelila pre est
miliona godina; u hominine spadaju impanze, bonobo, svi izumrli
preci oveka, i dananji ljudi. Kako i zato su ove grupacije
napravljene je objanjeno u tekstu o ugnjedenoj hijerarhiji oveka, a
delom i u sedmom poglavlju uvoda u evoluciju. Ipak, kosti stare vie
od nekoliko desetina hiljada godina poinju da se raspadaju same od
sebe ak i u potpuno suvim uslovima i ubrzo se pretvore u prah.
Jedini poznati nain na koji ove stare kosti mogu biti ouvane jeste
proces fosilizacije. U ovom procesu, duboko zakopane kosti bivaju
mineralizovane: proteini kostiju bivaju zamenjeni neorganskim
mineralima, koji tokom kristalizacije zauzimaju prostor u kome se
nalazila kost. Ovim fosil doslovno postaje pare kamena u obliku
kosti. Fosili se datiraju pre svega radiometrijskim metodama;
kombinacija tri metoda radiodatiranja daje datum fosilizacije na
osnovu koga se moe odrediti u kom periodu je fosilizovano bie
ivelo. Arheologija nalaza je takoe vana. Ako su fosili naeni u
istom sloju kao i ostaci vatre, recimo, ili ostaci kamenog orua, ti
predmeti se takoe mogu datirati i na osnovu njih se moe neto nauiti
o kulturi naih predaka i nainu njihovog ivota.Mnogi kreacionistiki
tekstovi tvrde da radiodatiranje ne proizvodi dobre rezultate.
Odgovor na te tvrdnje moete nai ovde Zatim, tu je morfoloka
analiza. Oblik i poloaj kostiju, oblik lobanje, zapremina mozga, i
mnogi drugi parametri paljivo se mere i interpretiraju. Na osnovu
ovih merenja se uspostavljaju parametri: kako je na predak hodao,
kakvo mu je bilo dranje tela, kako je izgledalo lice, itd. Konano,
na osnovu datiranja, morfologije i arheolokih nalaza, naunici
pokuavaju da ree zagonetku ovekovog nastanka. Ovaj posao je veoma
teak i neizvestan, mada je danas mnogo laki nego to je bio pre
pedeset godina. Masa novih fosilnih nalaza, kao i unapreene,
preciznije metode datiranja i analize organskih ostataka, omoguili
su znaajan napredak...b) Prvi pogled na stablo razvoja oveka Pre
nego to ponemo da se bavimo pregledom pojedinanih vrsta i da
sistematizujemo koja vrsta je postojala u kom periodu vremena,
vredi pogledati par slika. Prvo, pogledajmo kakva je tano veza
izmeu ljudi i ostalih primata:
Kao to se moe videti, stablo ljudske vrste je veoma razgranato i
ne nalikuje direktnoj liniji koja vodi od majmuna do modernog
oveka. Za opis celog stabla bilo bi potrebno napisati nekoliko
knjiga; u okviru ovog teksta, usredsrediemo se na poslednji deo
grananja, koji sadri tri generalne grupe. Prvu grupu ine
Ardipithecus i njegovi roaci, o kojima ne znamo skoro nita osim da
su postojali. Drugu grupu ine sami Australopitekusi, to ukljuuje i
jednu grupu njihovih predaka, Parantropuse. Treu grupu ini genus
Homo, koji obuhvata nae neposredne pretke, praljude koji su
govorili jedni sa drugima i koristili alatke u svojoj borbi za
opstanak. Iz ove slike, meutim, stvari i dalje izgledaju mnogo
jednostavnije nego to jesu - ini se kao da su nam majmuni iza oka.
Zato bi bilo dobro da pogledamo jo jednu sliku na kojoj se vidi
raspored fosila pomenute tri grupe kroz vreme:
(Slika adaptirana iz teksta Dima Folija o evoluciji hominida,
koga moete videti ovde.)Treba imati u vidu da ova slika ne pokazuje
koja vrsta iz koje sledi, ve samo starost fosila, i njihove
najosnovnije osobine. Pogledajmo sada detaljno ove fosile, idui od
najstarijih prema najnovijima...II Magloviti poetak Naunici danas
raspolau znaajnim brojem veoma potpunih fosila gotovo svih koraka
naeg razvoja od prvih Australopitekusa do danas. Vredi pokazati,
meutim, ta se moe zakljuiti i iz nepotpunih fosila: malo
informacije nije isto to i potpuni nedostatak informacija. Ponimo
od tri fosila koji se nalaze u najranijem periodu ljudske
evolucije: Prvi je Sahelanthropus tchadensis, koji nam je poznat na
osnovu jedne lobanje i nekoliko deliminih vilica i zuba, starih
izmeu est i sedam miliona godina (fosil je pronaen 2002. godine).
Lobanja je tipina za hominine, sa malim mozgom od oko 350 kubnih
centimetara (ljudski mozak ima prosenu zapreminu od oko 1500 cm3),
i mnogim drugim osobinama koje su oigledno homininske. Ali tu je i
nekoliko osobina tipinih za ljudske lobanje, ukljuujui i daleko
manje onjake nego to je uobiajeno za majmune. Drugi je Orrorin
tugenensis (pronaen 2001.), star est miliona godina. Sve to imamo
od ove vrste jesu delovi kostiju ruke i nogu, kao i ostaci donje
vilice. Iako je i dalje oigledno veoma srodan impanzi, Ororin je
imao zube sline ovekovim, a kosti nogu ukazuju da je, makar deo
vremena, hodao na dve umesto na etiri noge. Trei je Ardipithecus
kaddaba, fosil koji se sastoji od nekoliko delia kostiju vilice,
nekoliko zuba, i delova ramena i kime. Ove kosti takoe spadaju u
kategoriju "veoma sline poetnim homininima, ali sa nekim ljudskim
osobinama." Dakle, parii kostiju, dovoljni da se moe videti da se
radi o tri razliite vrste, i da se vide neke slinosti, ali...ta to
u stvari znai? Pre nego to odgovorimo na ovo pitanje, pogledajmo jo
jedan korak:U neto kasnijim slojevima od onog u kome su naeni bledi
tragovi Ardipithecus kaddaba, naena je grupa od nekoliko fosila
jedne veoma sline vrste (toliko sline da se verovatno radi o
direktnom potomku). Nazvana Ardipithecus ramidus i stara oko 4,6
miliona godina, ova vrsta je ostavila tragove koji ukljuuju i jedan
danas uveni fosil: Ardi, oko 45% kompletan skelet prelaznog
hominina.Cifra od 45% moe izgledati mala, dok ne uzmemo u obzir
simetriju tela. Recimo, ako imamo kosti leve noge, ali ne i desne,
to smanjuje kompletnost fosila. Ali poto iz drugih fosila iste
vrste (pored Ardija, imamo delimine ostatke jo devet pripadnika
iste vrste) znamo da su leva i desna noga bile sastavljene od istih
kostiju, na osnovu leve noge moemo rekonstruisati desnu.Ardi je
imao stopalo sa pokretnim palcem, kojim je mogao da se hvata za
grane drvea kao i dananje impanze. Meutim, ovo stopale je bilo
delimino adaptirano uspravnom hodu, kao i ostale kosti nogu i
pelvisa. Ardi je bio stvorenje koje se kretalo na etiri noge u
drveu, ali na dve noge po ravnom tlu. ta sada naunici mogu da
zakljue iz svega prethodnog? Pre svega, na osnovu ovih ostataka mi
znamo da je pre est miliona godina u centralnoj Africi postojalo
vie razliitih vrsta hominina. Poto imamo fizike dokaze tog
postojanja, njihove kosti, ovo je bezpogovorna injenica. Povrh
toga, iz ovih kostiju jasno vidimo da su neka od ovih bia dobar deo
ivota provela hodajui na dve noge. A iz poreenja kostiju Ororina i
Ardija, vidimo da se ova sposobnost hoda razvijala i postajala sve
bolja i bolja kroz vreme.Ovo je sve to moemo da kaemo sa potpunom
sigurnou. Ali mada se radi o samo dve jasne informacije, one uopte
nisu beznaajne kada ih uklopimo u ono to sledi. Jer, pogledajmo
sada ta se moe nauiti kada posedujemo vie kompletnih fosila...III
Australopithecus i Paranthropus Australopitekusi obuhvataju vie
vrsta, od kojih je jedna i A. afarensis, na najverovatniji davni
predak. Pogledajmo za trenutak stablo razvoja Australopitekusa, i
njihovih izumrlih potomaka, Parantropusa:
Australopithecus anamensis je najslabije poznat od svih
Australopitekusa. Imamo samo devet nekompletnih fosila starih oko
etiri miliona godina, uglavnom kostiju nogu dovoljno da znamo da to
veoma primitivan Australopitekus, da je re o dvonocu, i da su zubi
slini ljudskim. Ali ovo nije dovoljno da izvuemo dublje zakljuke.
Prava pria poinje sa Australopithecus afarensis, koji je
najverovatnije meu naim direktnim precima. Ova vrsta nam je poznata
iz vie desetina nalaza, ukljuujui nekoliko vie od 90% kompletnih
fosila, meu kojima se nalazi uvena Lusi preko 70% kompletan skelet
enke A. afarensis. Mada su kreacionisti vie godina tvrdili da se
zbog Lusinih nepotpunih nogu ne moe znati da li je A. afarensis
hodao na dve noge, dalji nalazi (pogotovo fosili naeni u Hadaru,
Etiopija) definitivno su potvrdili da su ovi rani Australopitekusi
hodali na dve noge. Lice afarensisa imalo je izbaenu vilicu, slinu
vilici impanze. Zubi su bili veoma slini ljudskim, sa mnogo manjim
onjacima nego kod ranijih primeraka. Karlica je prilagoena hodanju,
a oblik femura (butne kosti) je takav da bi etvoronono hodanje bilo
veoma neprijatno za afarensise. Zapremina lobanje afarensisa je
priblino ista zapremini lobanje impanze i malo je verovatno da je
afarensis bio znatno inteligentniji. Zato je tako naizgled sporedan
detalj, poput hodanja na dve noge, doveo do razvoja tako
kardinalnog svojstva kao to je inteligencija? Svi vii primati imaju
ruke kojima mogu da hvataju i dre predmete; meutim, upotreba ruku
je veoma ograniena, poto vii primati ne mogu da efikasno koriste
ruke u pokretu im treba da potri, impanza, recimo, mora da koristi
svoje ruke za odupiranje i ravnoteu. Uspravni hod je dozvolio
Australopitekusima da dre stvari u rukama dok hodaju, to im je
omoguilo da razviju alatke koje su mogli da prenose sa mesta na
mesto, da dre u rukama oruje za lov, i da mnogo svrsishodnije
koriste tragove inteligencije koju su imali. Vrlo je verovatno da
je upravo ovaj napredak bio kljuan u razvoju razuma kasnijih
potomaka afarensisa. Neki kreacionisti i danas insistiraju da je A.
afarensis samo izumrla vrsta majmuna. Takvima preporuujemo da
pogledaju skelet prikazan na slici, koji pokazuje afarensisa u
hodu. Mada jo ne ovek po razumu, afarensis je ve hodao kao ovek,
uspravno... Od otkria potpunih skeleta do danas, uraeno je vie
rekonstrukcija izgleda afarensisa, od kojih je jedna prikazana
ovde. Pri posmatranju ovakvih rekonstrukcija treba imati u vidu da
je opti izgled (pogotovo izgled vilice i oiju) verovatno taan, ali
da su mnogi detalji (boja koe, dlakavost) puko nagaanje. U savrenom
primeru prelaznih fosila, afarensisa je nasledila mnogo razvijenija
vrsta poznata kao Australopithecus africanus. Paleontolozi su dugo
pretpostavljali da je afarensis bio direktni predak oveka; meutim,
noviji dokazi pokazuju da je afrikanus nasledio afarensisa, i da se
negde kod afrikanusa (ili iz neke grupe izmeu afarensisa i
afrikanusa) desio veliki razlaz ljudske vrste. Sa jedne strane su
se odvojili Paranthropusi, sa druge strane se odvojio genus Homo,
ovek. Veza izmeu vrsta se moda najlake moe videti ako uporedimo
stopala i karlice impanze, afrikanusa, i modernog oveka (Homo
sapiens):
Jo zanimljivije je poreenje lobanja afarensisa, afrikanusa i
modernog oveka:
Kao to se moe primetiti, lobanja je jo uvek daleko od ljudske.
Zapremina mozga je suvie mala, a kao to se vidi na lobanji Taung
deteta (vie od 90% kompletnog skeleta bebe afrikanusa) onjaci su jo
uvek bili iljati. Ali, oblik lobanje je ve poeo da se menja i
poveava, pratei rastuu inteligenciju Australopitekusa. Ovde je
poela da se dogaa jo jedna promena. Mujaci veine primata mnogo su
vei od enki, to je bio sluaj i kod afarensisa (prosena teina mujaka
afarensisa je bila oko 45 kg, prosena teina enke oko 29 kg). Kod
afrikanusa, ova razlika poinje polako da se smanjuje prosean mujak
afrikanusa je bio teak oko 41 kg, prosena teina enke je bila oko 30
kg. Pre nego to preemo na nae skorije i blie roake iz genusa Homo,
trebalo bi makar baciti brz pogled na Parantropuse, granu "uspravno
hodajuih impanzi" koja je izumrla pre otprilike milion godina...
Najranija i najmisterioznija vrsta Parantropusa je Paranthropus
aethiopicus, od koje nam je ostala jedna delimina lobanja i
nekoliko parcijalnih fosila. Zbog nedostatka podataka, nije sigurno
da li je aethiopicus bio predak kasnije vrste Paranthropus
robustus, ili je ona nastala direktno od afrikanusa. Veoma je
verovatno, meutim, da je trea vrsta Parantropusa, Paranthropus
boisei, nastala od aethiopicusa. Svi Parantropusi imaju neke
zajednike osobine: debela i vrsto graena lobanja sa tipinom koatom
krestom na vrhu, kao i masivna vilica sa velikim i snanim zubima.
Zapremina mozga je malo vea nego kod ranijih Australopitekusa, i
neki arheoloki nalazi pokazuju da je vrlo verovatno da su
Parantropusi koristili slomljene kosti kao alatke za kopanje.
IV Rani Homo Pre oko 2.3 miliona godina, jedna grupa
australopitekusa je napravila veliki skok u tehnologiji: umesto
korienja kostiju ili kamenja koje bi uspeli da nau, pripadnici ove
grupe su poeli da sami proizvode svoje alatke. Proizvodnja alata
podrazumeva sposobnost planiranja: neke grupe dananjih impanzi
umeju da, kada nau mravinjak, na brzinu od grane naprave prostu
alatku za izvlaenje mrava iz njihovih podzemnih tunela. Meutim,
nikada nije vien nijedan impanza kako pravi takve alatke unapred,
spremajui se za lov. Prva grupa praljudi koja je postigla ovaj
napredak smatra se pravim poetkom genusa Homo, istinskim ljudima.
Pre nego to ponemo priu o njima, pogledajmo stablo razvoja na
osnovu svih podataka koje imamo do danas:
Prva vrsta otkrivena zajedno sa ostacima orua i tragovima
upotrebe tog orua jeste Homo habilis. Znatno kasnije su otkriveni
tragovi vrste sline habilisu, mada sa znaajnim razlikama u
strukturi lobanje. Ova vrsta je nazvana Homo rudolfensis, mada jo
uvek nije sigurno da li je re o posebnoj vrsti, ili tek o malo
drugaijoj grupi habilisa. Za potrebe ovog teksta, koristiemo re
habilis da oznaimo obe ove grupe.
Na slici se vidi da je lobanja habilisa u nekoliko detalja
razliita od lobanje afrikanusa. Zanimljiv je prvi znak smanjenja
veliine vilice, i njene manje isturenosti; zapremina mozga je samo
malo vea nego kod Australopitekusa. Karlica i lea habilisa su bolje
prilagoena uspravnom hodanju, tako da ovde ve nestaju svi tragovi
povijenosti. Zubi su manji, to ukazuje da je habilis jeo meku hranu
rezultat seenja hrane alatkama, to je zamenilo kidanje zubima. Ono
to je moda najvea i najvanija razlika u odnosu na Australopitekuse
uopte nije vidljivo spolja, ve se moe primetiti tek pomou
skeniranja unutranjosti lobanje. Naime, deo mozga koji kontrolie
govor, takozvano Broka podruje, nalazi se ispod veoma specifine
izboine na mozgu koja se uklapa u odgovarajue udubljenje na
lobanji. Nijedan od ivih primata nema ovo udubljenje, niti su ga
imali Australopitekusi i Parantropusi ono se prvi put javlja kod
habilisa. Znai, Homo habilis je bio prvi predak modernog oveka koji
je imao sposobnost govora! Ova sposobnost je verovatno bila prilino
rudimentarna i ograniena, poto ostaci vrata i veze kime sa lobanjom
pokazuju da je habilis verovatno imao vrlo primitivne glasne ice.
Meutim, ova sposobnost, kada se jednom pojavila, relativno je brzo
evoluirala, kao to emo videti u daljem tekstu. Prvi pripadnici roda
Homo iveli su (koliko znamo) u jugoistonom delu Afrike. Njihove
alatke su bile veoma primitivne, uglavnom sainjene od kamenja koje
su lomili na takav nain da lomljenje ostavi otru ivicu. Poto su
prvi tragovi ovakvog orua naeni u Olduvaiu, prva ljudska
tehnologija se zove oldovanska. Primer jedne oldovanske alatke
prikazan je na priloenoj slici.V Homo ergaster Poslednji deo
ljudskog stabla predstavlja savrenu tranziciju. Mozak polako raste,
vilica postaje sve manje izbaena, glasni aparat se sve vie razvija,
zubi postaju sve manji... Promene su toliko glatke da postoji
odreena doza neslaganja meu naunicima u vezi sa tim da li su
kasniji primerci i dalje deo vrste Homo ergaster, ili je re o ranim
primercima vrste Homo erectus. Dobar primer ove kontroverze je
jedan od najkompletnijih fosila ergastera, Deak iz Turkane (na
slici), koga neki svrstavaju u ergastere, a neki u erektuse. Otkud
neslaganje? Rani primerci ergastera imaju zapreminu lobanje od oko
700cm3 oko 150cm3 vie nego Homo habilis. Sledei primerci ergastera
kojima raspolaemo imaju zapreminu mozga od oko 850 cm3, dodatak od
jo 150 cm3, koji pokazuje naglu evoluciju inteligencije. Konano,
najrazvijeniji primerci ergastera dostigli su vie od 900 cm3, to je
na nivou ranih primeraka Homo erectusa. Kranijalni fleksus, deo
vrata koji oslikava razvoj govornog aparata, takoe pokazuje stalni
razvoj. Drugim reima, imamo dovoljno fosila da pratimo evoluciju iz
koraka u korak, da posmatramo kako se jedna vrsta pretvara u drugu;
to samo po sebi dovodi do pitanja na kom mestu tano treba povui
liniju i rei da se tu nalazi granica izmeu dve vrste... Jedini nain
da steknemo realnu sliku ljudske evolucije jeste da posmatramo
ergastera i erectusa kao jedan kontinuum. Analiza fosilnih
karakteristika nam govori da je negde u toku prelaza izmeu
ergastera i erectusa, moda ba u vreme kada je deak iz Turkane iveo,
dolo do sledee velike podele ljudske rase. Jedna grupa je ostala u
Africi i nastavila je da ivi tamo do sledee velike klimatske
promene; ovu grupu ine nai direktni preci, arhaini Homo sapiens
(alternativno nazvan Homo heidelbergensis). Druga grupa je izala iz
Afrike i naselila vei deo june Evrope i Azije; ova, danas izumrla
grupa, nazvana je Homo erectus, uspravni ovek. VI Homo erectus
Homo erectus je istorijski najuspenija grana ljudske vrste. Naa
vrsta, Homo sapiens sapiens, postoji tek nekih dve stotine hiljada
godina. Erectus je vladao dobrim delom sveta skoro 750,000 godina.
Od svih ljudskih predaka, Homo erectus je najbolje poznat nauci
preko dve stotine fosila je naeno do danas na podruju od panije do
Kine, zajedno sa njihovim oruem, tragovima lova, ishrane, naina
ivota... Na osnovu ovog obilja arheolokih podataka, zna se da je
erektus bio mnogo bolji lovac nego prethodni ljudi (koji su
najverovatnije bili veinom skupljai plodova). Iz razvijenog mozga i
tragova razvijenog govornog aparata znamo da je imao i relativno
dobru sposobnost komunikacije. Ubojitost i efikasnost erektusa u
lovu se dodatno poveala pre oko 1.200.000 godina, kada je dolo do
sledeeg velikog skoka u razvoju tehnologije: prelaska na korienje
vulkanskog kamena za orue, i izrade dvoseklih sekira. Ova
tehnologija se naziva aulejska, i neki primeri su prikazani na
slici, zajedno sa principom proizvodnje ovakvih orua: erektusi su
prvo grubo klesali kamen uz pomo drugog, tekog i tupog kamena, pa
zatim fino oblikovali otricu mekim ekiem od kosti.
Korienje orua i razvoj alata bili su plodovi erektusove
inteligencije, ali su takoe vodili ka daljem pritisku za razvoj ove
inteligencije: rani primerci erektusa imaju zapreminu lobanje od
oko 850 cm3, dok poslednji primerci koje imamo dostiu i do 1200
cm3, to se preklapa sa niim rangom zapremina mozga kod modernog
oveka! Kako je erektus izgledao? Njegova vilica je i dalje bila
izbaenija nego vilica modernog oveka, a takoe je jo uvek bio
prisutan takozvani supraorbitalni torus, tipino izbaeno elo. Zubi
su bili veoma slini ovekovim, ali i dalje vei, sa veim onjacima.
Rekonstrukcija verovatnog izgleda erektusa je prikazana na slici.
Pre otprilike 400.000 godina, erektus je napravio poslednji veliki
skok, savladavi upotrebu vatre. Meutim, upravo u ovom periodu, nova
vrsta, potomci erektusa iz Afrike, poela je da se iri kroz Evropu i
Aziju. Homo sapiens, moderni ovek, konano je stupio na scenu.
Njegov dolazak, uz njegovu modernu tehnologiju i veu inteligenciju,
predstavljao je kraj erektusa. Mada je mogue da su izolovane grupe
preivele jo stotinama hiljada godina (moda ak i do samo dvadesetak
hiljada godina pre nae ere), u roku od sto hiljada godina, novi
osvajai su preuzeli najvei deo teritorija kojima je erektus nekada
vladao. VII Homo sapiensDanas postoji samo jedna vrsta genusa Homo,
i mi tu vrstu zovemo ovek. U prethodnom tekstu smo videli da se ova
vrsta najverovatnije odvojila od erektusa negde u toku prelaza
ergaster-erektus. Kao to je uobiajeno u evoluciji, nije dugo bila
re samo o jednoj vrsti. U okviru ove diskusije, vane su tri vrste,
ili podvrste: prvi, arhaini Homo sapiens, takoe poznat kao Homo
heidelbergensis; i dve podvrste na koju se ova originalna vrsta
podelila, moderne ljude, Homo sapiens sapiens, i neandertalce, Homo
sapiens neanderthalensis. Ove dve vrste su bile veoma bliske i
genetski i morfoloki (razlike su otprilike iste veliine kao razlika
izmeu pasa i vukova), i postoji mogunost da su se i povremeno
ukrtale. Arhaini sapiensi su poznati na osnovu nekih ezdesetak
fosila, starih izmeu 800 i 400 hiljada godina. Posedovali su mnoge
osobine sline erektusu, ali znatno slinije modernim ljudima.
Prosena veliina mozga je bila oko 1200 cm3, vea nego kod erektusa
ali manja nego kod modernih ljudi. Lobanja je postala zaobljenija
nego kod erektusa, zubi manje izraeni, i vilica uvuenija. Mnogi
primerci, pogotovo stariji, i dalje imaju izraene koate izrasline
iznad obrva, sa elom nagnutim unazad. U jo jednoj savrenoj
evolutivnoj tranziciji, razlika izmeu erektusa i ranih arhainih
sapiensa je minimalna i teko je povui liniju izmeu dve vrste.
Arhaini sapiensi su se podelili na dve grupe koje su donekle
postale razliite. Sa jedne strane su stajali nai preci i naa
dananja rasa. Sa druge strane bili su neandertalci. Neandertalci su
iveli izmeu 400.000 do 30.000 godina p.n.e; veoma su dobro proueni,
poto do danas imamo preko etiri stotine njihovih fosila i ostataka.
Bili su neto nii, ali zato znatno iri i fiziki snaniji nego moderni
ljudi. Lobanje su im bile izduenije nego kod modernih ljudi, sa
izbaenom vilicom i sredinom lica, ali i dalje sa nagnutim elom.
Donja vilica je obino bila uvuena u poreenju sa sredinom lica.
Veina razlika izmeu neandertalaca i modernih ljudi bila je upravo u
grai lobanje; ostale kosti su uglavnom iste, sa izuzetkom ramena i
neobinog oblika nekih od kostiju karlice. Na slici moete videti
rekonstrukciju izgleda neandertalca (kao i kod prethodnih
rekonstrukcija, boja koe, kao i duina i raspored dlaka su
nagaanje). Obratite panju na dug, pljosnat nos, nagnuto elo, i
uvuenu vilicu. Skeleti neandertalaca esto pokazuju tragove
lomljenja i ponovnog zarastanja kostiju, znak da je njihov ivot bio
veoma teak i surov. Ipak, injenica da su ljudi sa polomljenim
kostima uspevali da preive dovoljno dugo da te kosti zarastu,
ukazuje da su neandertalci iveli u grupama u kojima su lanovi
podravali jedni druge. Suprotno nekim ranim idejama koje se i dalje
ponekad mogu nai u knjigama, neandertalci su bili visoko
inteligentni vrlo verovatno isto onoliko koliko i nai preci. Od
njih poinje trea era razvoja kamenog orua, takozvana Musterijanska
tradicija, a zna se da su bili veoma dobri i organizovani lovci
koji su bili u stanju da uhvate mnoge velike i opasne zveri. iveli
su esto u blizini ivica gleera tadanjeg ledenog doba, i bili su
veoma uspeni u preivljavanju u takvim hladnim i oskudnim
uslovima.
Za razliku od naih predaka, nije jasno da li su neandertalci
uopte imali tradiciju umetnosti, poto do danas nisu otkriveni
nikakvi tragovi njihovih slika ili dekoracija. Meutim, postoje
tragovi da su verovali u ivot posle smrti, poto su farbali svoje
mrtve crvenim prahom, posipali ih odreenim vrstama cvea, i ponekad
sahranjivali zajedno sa ritualnim predmetima. Da li su neandertalci
bili potpuno odvojena ljudska vrsta? Da li su neki od neandertalaca
bili nai direktni preci? Iz kostiju neandertalaca je jo krajem
prolog veka uspeno izolovana mitohondrijalna DNK, koja je zatim
sekvencirana i uporeena sa mitohondrijalnom DNK modernih ljudi.
Pokazalo se da su sekvence znaajno razliite, i da niko od modernih
ljudi ne nosi neandertalsku mitohondrijalnu DNK (koja se prenosi na
decu samo od majke, i time predstavlja iskljuivo naslee po enskoj
liniji). No, u maju 2010-te, grupa naunika (na elu sa uvenim
genomiarem Svante Pabom, iz instituta Maks Plank u Nemakoj) je
objavila grubu verziju neandertalskog genoma. Ovaj genom je
sekvenciran na osnovu fragmenata DNK izdvojenih iz najbolje ouvanih
neandertalskih kostiju - veliki tehniki uspeh kada se uzme u obzir
starost istih. Ovi novi nalazi sadre jednu veliku zanimljivost.
Naime, jedan mali broj gena (oko 1-4% ukupnog broja ljudskih gena)
je u modernim van-Afrikim populacijama sliniji neandertalskim
verzijama nego verzijama koje su prisutne u modernim
iskljuivo-Afrikim populacijama (kao to su Joruba ili San bumeni).
Ovo znai da je mogue da su se moderni ljudi tokom selidbe iz Afrike
u retkim sluajevima ukrtali sa neandertalcima, i da su neki od tih
gena preostali u tragovima sve do danas. Za sada, analiza je suvie
preliminarna i gruba da bi se ita moglo rei sa visokim nivoom
sigurnosti, ali ovo je jedno pitanje na koje e budua istraivanja
moi da daju definitivan odgovor.VIII Opti pregled I tako smo stigli
do Homo sapiens sapiens, modernog oveka, vrste kojoj pripada kako
pisac ovog teksta, tako i svi itaoci. Ostalo nam je jo samo da
poveemo sve prethodno reeno u jednu celinu. Prvi korak u razvoju je
pojava dvononog hodanja. Osim po ovoj osobini, rani
australopitekusi nisu bili mnogo razliiti od svojih majmunolikih
predaka; da su preiveli do danas, ljudi bi ih verovatno smatrali
uspravnim majmunima. Dvonono hodanje je bilo najpre primitivno, ali
se veoma brzo razvilo do dananjeg nivoa; ve kod Homo habilis su
noge i kima postali praktino onakvi kakvi su i danas kod modernih
ljudi. Razvoj mozga je bio druga pria. Mada veliina mozga nije
merilo inteligencije, generalni rast zapremine mozga jeste pratio
razvoj orua i upotrebe tog orua kroz istoriju, tako da neki nivo
korelacije postoji. Pogledajmo tabelu:vrstaraspon veliine mozga
(cm3)prosek veliine mozga (cm3)
impanza300-500-
australopitekusi400-530-
Homo habilis500-750631
Homo erectus800-12501000
neandertalci1300-17501400
moderni ovek900-23001345
Moe se videti kako se mozak razvijao korak po korak. Skeleti i
lobanje pokazuju slian gradualni razvoj, savreni evolutivni prelaz
od jedne vrste ka sledeoj. Ostalo je jo samo jedno pitanje: zato su
ljudi danas jedini preiveli lanovi nae familije? Nai dalji roaci,
impanze, ive kao skupljai u dungli, za koju su mnogo bolje
prilagoeni od nas. Izmeu ljudi i impanzi nikada nije postojao
direktan sukob. Ali sukob jeste postojao izmeu ranih ljudi i
australopitekusa: iveli su na istim podrujima, hranili su se slinom
hranom, i koristili sline resurse. Prvi ljudi, naoruani svojim
novim kamenim oruem i veom inteligencijom, su prvo potisnuli
australopitekuse, da bi ih zatim i istrebili. Ovaj proces nije bio
brz od nastanka prvih ljudi, do nestanka zadnjih parantropusa je
prolo skoro milion i po godina ali je bio nezaustavljiv. U nekom
smislu, australopitekusima je odzvonilo u trenutku kada je prvi
Homo habilis dohvatio polomljeni kamen i pomislio hej, ovim mogu da
seem meso. Sa kasnijim ljudskim vrstama, situacija je malo
komplikovanija. Postoje dva osnovna modela razvoja: model zamene, i
model regionalnog kontinuiteta.
Po modelu zamene, ljudi su se odvojeno razvijali na tri
kontinenta, da bi ih onda moderni Homo sapiens sve potisnuo u svom
irenju. Po modelu regionalnog kontinuiteta, stalno je postojala
genetska migracija izmeu razliitih delova, tako da je ljudska rasa
na planeti evoluirala kao jedna velika masa. Istina je verovatno
negde na sredini, mada je nagnuta ka modelu zamene. Fosilni i
anatomski dokazi pokazuju da je odreena koliina ukrtanja postojala
do razvoja arhainog Homo sapiensa, ali da je posle toga
najverovatnije dolo do zamene: nova, inteligentnija vrsta je
potisnula erektuse, i na kraju ih istrebila. Direktnije dokaze
imamo u vezi sa nainom na koji su neandertalci nestali. Mada
postoje neki tragovi ukrtanja neandertalaca i modernih ljudi
(nekoliko skeleta modernih ljudi sa nekim neandertalskim
osobinama), genetski dokazi ukazuju na nesreniju priu. Naime, neke
kosti neandertalaca su toliko dobro ouvane da su naunici iz njih
uspeli da izvuku mitohondrijalnu DNK, genetski materijal koji su
onda mogli da uporede sa istim materijalom kod modernih ljudi.
Pokazalo se da potomci neandertalaca nisu preiveli do danas u
ljudskoj populaciji. Drugim reima, najverovatniji scenario je da su
nai preci, u svom irenju kroz Evropu, prvo potisnuli pa zatim i
istrebili neandertalce.IX Dodatak: Homo floresiensis, zloupotreba
medija, i politika fosilizacijeRelativno nedavno, na ostrvu Flores
u Indoneziji su naeni su ostaci patuljastih skeleta veoma neobine
ljudske vrste. Bilo bi lepo kada bi smo mogli ovde da damo isto
nauni pogled i analizu; umesto toga, na alost, ovu priliku moramo
iskoristiti da ukaemo na par problema koje ljudska priroda i ponos
proizvode ak i u domenu nauke.Prvi veliki problem u komunikaciji
izmeu javnosti i nauke proizvode medijska preuveliavanja. Svaki put
kada se otkrije novi fosil u okviru fosilne istorije oveka, mediji
to objave na sva zvona, sa naslovima u stilu "Novi fosil je najvea
i najvanija stvar u istoriji oveanstva!"Verovatno najgori primer
ovoga je fosil Ide, jedan lep primerak vrste koja se nalazila veoma
blizu osnovnim primatima. Naslovi su govorili o "najvanijem fosilu
u istoriji," o "otkriu koje e sve promeniti," i svaki aspekt prie
je bio preuvelian. U stvarnosti, radi se o veoma lepom fosilu
ivotinje koja je veoma blizu prvim primatima, koji se potpuno
uklapa u predvienu shemu razvoja i ne donosi nikakve posebno
iznenaujue informacije. Zbog Ide se nita nije promenilo, nikakvih
potresa nije bilo, niti se iko uzbunio zbog toga. Otkud onda tolika
halabuka?Pa, ljudi su ljudi, pa i kada su po profesiji
paleontolozi. Naunik koji je otkrio Idu je odmah uvideo da je nalaz
vaan, ali da nije ni po emu spektakularan. Prosean paleontolog moe
da oekuje da e u ivotu nai samo jedan ovako centralan fosil: Ida je
najverovatnije bila njegova jedina ansa za slavu. Zbog toga, on je
odmah zaposlio profesionalnu reklamnu kompaniju da organizuje
marketing ovog otkria.Paralelno sa objavljivanjem nalaza fosila,
ova kompanija je objavila masu reklamnih materijala, poslala
informacije gomili popularnih novina, urnala i sredstava
informisanja, i podigla veliku galamu. Sva ona silna pria koja se
zatim podigla u javnosti je prosto rezultat uspenog marketinga, i
nema nikakav posebno veliki nauni znaaj.Slino se desilo i kada su
patuljasti skeleti naeni na ostrvu Flores u Indoneziji: novine i
mediji su udarili niz naslova u obliku "Novi fosil menja sve to
znamo o ljudskoj evoluciji", ili "svi udbenici e morati da se
menjaju". Ovakvi naslovi su ist marketing, i u stvari potpuno
netani: nijedan fosil naen jo od prvih australopitekusa nije
promenio "sve to znamo" o ljudskoj evoluciji; u stvari, nijedan
fosil nije priao ni blizu tome. Mi danas imamo veoma dobre
informacije o optem pravcu razvoja ljudske vrste, i novi fosili
samo razjanjavaju detalje.Drugi veliki problem proizvodi politika
fosilnih nalaza. Najvanije oblasti u kojima se nalaze ljudski
fosili su u prethodnim kolonijalnim dravama, koje su i dan danas
suvie siromane da finansiraju svoja sopstvena istraivanja. Zbog
ovoga, veina paleontologa koji u njima kopaju su stranci, esto
upravo iz drava koje su upravljale tim podrujem u kolonijalnom
periodu. Fosili sa Floresa su postali rtva jedne ovakve
situacije.Naime, fosile je naao tim paleontologa iz Australije, na
elu sa Majkom Morvudom. Ubrzo nakon nalaza, indoneanski
paleontolozi su traili da se fosili daju njima na ispitivanje.
Ovakvi zahtevi su uobiajeni, poto je nezavisno ispitivanje fosila
neophodno za njihovu tanu analizu (ovo spreava da jedan naunik ili
jedna grupica naunika predstavi svetu pogrene informacije).Meutim,
indoneanska grupa, na ijem elu se nalazio stari paleontolog Teuku
Jakob, nije samo pozajmila fosile. Ona ih je oduzela, spreila dalju
analizu, i blokirala mesto na kome su naeni. Motivacija je bila
oigledna, i donekle razumljiva: politiari su eleli da fosili naeni
u Indoneziji budu ekskluzivno dostupni indoneanskim naunicima, a ne
Australijancima.Na alost, ovo je dovelo do situacije u kojoj su
indoneani vrili analizu veoma na veoma lo nain, to je dovelo do vie
oteenja na najboljim primercima fosila. Povrh toga, svi ostali
naunici u svetu su imali samo ograniene informacije, uglavnom one
koje su prikupljene pre nego to su fosili oduzeti.Fosili su konano
ponovo puteni u analizu, ali su dalja iskopavanja (i samim tim ansa
za nalaenje jo fosila) ostala blokirana sve do Jakobove smrti
2007-me godine. S obzirom da za potpunu analizu fosila treba vie
godina, ovo znai da su kosti "hobita" i dalje velika nepoznanica.
Analiza je jo uvek u toku, i konani zakljuci su jo uvek daleko.
Mogunosti su, meutim, svedene na dve opcije. Prva opcija je da se
radi o relativno modernoj vrsti ljudi, koja je u okviru male grupe
(samo nekoliko pripadnika) doivela genetske promene koje proizvode
mali stas i smanjenu inteligenciju. Ova opcija je sve manje
prihvaena, poto se polako nakuplja sve vie podataka koji ukazuju da
se ipak radi o posebnoj vrsti. Druga opcija je da se radi o grupi
predaka ljudi, erectusa ili ak habilisa, koja je ostala izolovana
na ovom ostrvu i tu preivela mnogo due nego igde drugde na svetu.O
emu je re, jo uvek se ne zna. Potrebne su dalje analize i dalja
istraivanja pre nego to budemo mogli da damo iole sigurne
odgovore.