Etnologija BiH I- II kolokvijNASELJAVANJE BOSNE I
HERCEGOVINE-SREDNJI VIJEKija je bosna?Jedan od najsloenijih
problema koji se vee za srednjovjekovnu bosansku povijest odnosi se
na doseljenje Slavena na ove prostore. Osnovno pitanje je da li i u
kojoj su mjeri Slaveni zaposjeli prostor dananje Bosne i
Hercegovine. Na ovom pitanju spoticali su se skoro svi historiari
koji su se bavili srednjovjekovnom bosanskom povijeu. Ono pored
naunog ima i politiki znaaj.Na njegovoj tendencioznoj
interpretaciji graene su sve politike aspiracije stranaca prema
Bosni. Pri tome se prvenstveno misli na srpske i hrvatske
historiare koji su se odnosili krajnje tendenciozno i nekritiki u
svome pristupu izuavanju i pisanju bosanske povijesti. I jedni i
drugi su bez ikakvog uporita u izvornoj gradi iznosili proizvoljne
zakljuke koji su u mnogo sluajeva imali dalekosene politike
posljedice za Bosnu.Hrvatski povjesniari su tvrdili da su Bosnu u
doba seobe naselili Hrvati, da je to hrvatska zemlja i da je sve u
njoj hrvatsko.Srpski historiari tvrde, pak, suprotno. Po njima,
Bosnu su naselili Srbi, pa je shodno tome etniki, kulturno i
politiki pripadala Srbiji i Srbima.Dravne politike tih zemalja su
na takvim teorijama izgradile svoje tobonje "povijesno", odnosno
"istorijsko" pravo na Bosnu. S Bosnom se, naime, u vrijeme
doseljenja Slavena na Balkan desilo neto to srpski i hrvatski
historiari nisu nikada pokuali uzeti u obzir ni kao mogunost a
kamoli kao injenicu. Mnoge okolnosti, naime, govore da je Bosna
ustvari bila zaobiena u slavenskoj najezdi.1. Njen brdsko -
planinski karakter omoguio je starosjediocima da se spase ispred
zavojevaa, ega su bili lieni stanovnici ravniarskih krajeva.2.
Drugo, Slavenima kao izrazitim ratarima dolim iz ravniarske
postojbine, nije odgovarala brdovita Bosna, 3. I tree, to je, bez
sumnje, bilo odluujue, Slaveni su ovdje naili na otpor
starosjedilakog stanovnitva. U pitanju je gortaka populacija za
koju se tradicionalno vee visoka borbenost.4. Tome treba dodati jo
jedan bitan faktor. Obilje ruda osiguravalo je starosjediocima
dovoljno metala za izradu oruja, bez kojeg nema odbrane.Ilirski
korjeniDa je slavenska najezda dobrim dijelom zaobila Bosnu
potvrdili bi i rezultati arheolokih istraivanja. Oni pokazuju da
nema, ili su sasvim rijetki, tipini slavenski nalazi kao to su
nastambe, grobovi, orue, oruje, nakit i dr., za razliku od
susjednih zemalja gdje su takvi nalazi esti i brojni. Evidentirani
sluajevi uglavnom potjeu iz perifernih oblasti uz Savu, Drinu i
prema morskoj obali, to jest tamo dokle su vjerojatno dopirali
pokuaji prodora slavenskih zavojevaa. I oni nalazi koji su oznaeni
slavenskim dosta su upitni.Veina arheologa pojedine nalaze bez
dovoljno kritinosti pripisuje Slavenima. Ne uzima se u obzir pojava
koja je u arheologiji dosta esta i istraivae moe lahko zavesti. Moe
biti u pitanju retardirano umjetniko oblikovanje ili refleks koji
zrai sa strane. U takvim sluajevima objekti materijalne kulture
mogu biti potpuno identini s onima iz blieg ili daljeg okruenja a
da nisu u pitanju etnika preslojavanja izvedena s ove ili one
strane.Na koncu treba uzeti u obzir injenicu da se Bosna nije
uspjela apsolutno oduprijeti slavenskoj najezdi. U nastalom meteu
koji je zahvatio itav Balkan, pojedine slavenske skupine su, bez
sumnje, uspjele probiti odbranu ilirskih starosjedilaca i
prodrijeti u dubinu zemlje gdje su se trajno naselili. Takvi su,
meutim, predstavljali kap u moru u odnosu na starosjedioce.Okruena
sa svih strana slavenskim elementima (Hrvatskom, Srbijom i Dukljom
(Crnom Gorom), Bosna nije mogla trajno zadrati svoju etniku i
kulturnu samobitnost. Kada se stanje nakon seobe smirilo, otpoeo je
neminovan proces kontakata sa susjedima u kojima su bosanski
starosjedioci kao manjina bili u podreenom poloaju naspram svog
slavenskog okruenja. S trgovinom dolazili su kulturni utjecaji
(Jezik, pismo, obiaji i dr.). Bosanski starosjedioci su se na koncu
toliko slavenizirali da je u srednjem vijeku Bosna po svemu
izgledala kao tipina slavenska zemlja iako u sutini to nije
bila.DOBA MRAKANakon burnih zbivanja koja su pratila slom antike
civilizacije i doseljenja Slavena na Balkanski poluotok, Bosna
ulazi u najmranije razdoblje svoje povijesti.
Taj mrak je trajao skoro 300 godina, odnosno od 7. do 10.
stoljea. Kroz to vrijeme nema ama ba nikakvih pisanih vijesti o
Bosni. Ono neto malo arheolokih spomenika ni u kom sluaju ne moe
nadoknaditi pisanu grau. Skoro da je isti sluaj s ostalim okolnim
zemljama. U tom vremenu se, bez sumnje, vrila konsolidacija
doseljenih slavenskih plemena koja su se konano razmjestila i
stabilizirala u onom rasporedu kako ih vidimo u 9. i 10. stoljeu.U
to vrijeme Bosna je jamano prolazila kroz proces slavenizacije. To
je bilo tako radikalno da se u prvim vijestima poev od 10. stoljea
pa nadalje, ona ni po emu ne razlikuje od susjednih slavenskih
zemalja kakva je bila Hrvatska, Srbija ili Duklja. U njoj se govori
slavenskim jezikom, pie se slavenskim pismom, osobna imena su
slavenska itd. Bitno je meutim napomenuti da se ve tada Bosna
navodi kao zasebna geografska i politika cjelina, a njeni
stanovnici kao zaseban narod.U sluajevima kad neki od onovremenih
pisaca daje drugaije podatke o Bosni, to ne mora znaiti da oni
oslikavaju stvarno stanje na terenu. Veina starih pisaca su
koristili podatke iz druge ruke, prema neijim kazivanjima, a mnogo
toga su i pogreno zapisali. To se ne odnosi samo na Bosnu. Neki
pisci, naprimjer, ak u 11. stoljeu ne prave razliku izmeu Srba i
Hrvata. Tako bizantski pisac Ivan Scylices iz sredine 11. stoljea u
djelu "Epitome historion" doslovno kae: "Narod Srbi, koje takoer
zovu Hrvati". Ako im je takvo znanje o Srbima i Hrvatima koji su
takorei graniili sa Bizantom i Italijom, ta su onda mogli znati o
zabaenoj brdsko - planinskoj Bosni i njenom narodu.BOSANCI NAROD
ZEMLJE BOSNENema nikakve sumnje da je u Bosni u srednjem vijeku
ivio jedinstven bosanski narod zvan Bonjani. U odnosu na susjedne
zemlje koje su dobile ime po doseljenim Slavenima, pa tako Hrvatska
po Hrvatima ili Srbija po Srbima, s Bosnom je bilo drugaije. Njezin
naziv je predslavenskog korijena. Nauka je ve davno utvrdila da se
Bosna u rimsko doba nazivala otprilike Bassania, kako se to moe
proitati na epigrafskim spomenicima (ablativni oblik Ad Bassantem,
to se odnosi na rijeku Bosnu).Utvreno je i to da su Rimljani taj
naziv preuzeli od starosjedilakih Ilira. Zahvaljujui grkom
historiaru Apijanu iz I stoljea n. e., saznali smo da je u antiko
doba u Bosni ivjelo jedno ilirsko pleme koje se zvalo Poseni (bez
sumnje iskvarena grafija od Boseni). Taj naziv su naslijedili
srednjovjekovni Bonjani, odnosno Bosanci. Ustvari, rije je o jednom
te istom narodu istog imena s kontinuitetom od preko 2.000
godina.Proces transformacije iliro - rimskog naziva Bassania u
Bosna i od Boseni ili Bassani u Bonjani, odnosno Bonjaci i Bosanci,
moe se donekle pratiti u srednjovjekovnoj izvornoj grai. Bizantski
pisac Konstantin Porfirogenet iz 10. stoljea Bosnu naziva Bosona, a
kasniji latino - talijanski dokumenti donose razne varijante tog
naziva kao Bosonium, Bossena, Bosthna, Bissena i sl.Jasno da je
svaki narod izvorni iliro - romanski naziv prilagoavao svom
izvornom izgovoru, isto tako kako je pod slavenskim jezikim uplivom
nastao suvremeni oblik Bosna, Bonjani, Bonjaci i Bosanci.MITOVI I
POVIJESNA ZBIVANJAU naunoj literaturi nije se nikada ozbiljno
razmotrilo pitanje ko su bili stanovnici srednjovjekovne Bosne. Ono
to je napisano o tome potjee od srpskih i hrvatskih povjesniara.
Veina ih je, meutim, bez ikakve dublje analize i oslonca na izvornu
grau iznijela sasvim decidne zakljuke. Za njih se moe rei da su vie
izraz njihovih nacionalistikih predrasuda nego su u pitanju nauno
utemeljene konstatacije. Po jednima, Bosnu su naselili Srbi, po
drugima Hrvati. Iako su obje strane koristile istu izvornu grau
iznesene su potpuno dijametralne konstatacije. To jasno ukazuje na
neutemeljenost njihovih teorija. One su meutim ule u
historiografiju pa se ve dugo prenose iz knjige u knjigu kao
historijska injenica, iako su daleko od historijske istine. Ipak,
kao takve one se jo uvijek ue u kolama, i to na svim nivoima, od
osnovnog i srednjeg do fakultetskog obrazovanja. Glavno uporite
srpskim i hrvatskim historiarima za tvrdnju da su Bosnu naselili
Srbi, odnosno Hrvati, predstavljaju dva izvora: 1. Prvi je spis "De
administrando imperio" (O upravljanju dravom), koji potjee iz 10.
stoljea od bizantskog pisca Konstantina Porfirogeneta, 2. a drugi
je "Ljetopis" Popa Dukljanina iz 12. stoljea.Iako se u tim djelima
nigdje izriito ne navodi da su Bosnu naselili jedni ili drugi,
dotini historiari se stalno na njih pozivaju i to im je glavno
uporite u njihovim teorijama. Historijska kritika je ve davno dala
sud o valjanosti onoga to piu Porfirogenet i Pop Dukljanin. Opi
zakljuak je da su obojica krajnje nepouzdani za izvoenje
historijske rekonstrukcije. Oba govore o dogaajima koji su se zbili
nekoliko stotina godina prije njih, i to uglavnom na osnovi
narodnih predanja. Historijska kritika nalae krajnji oprez kada je
u pitanju taj vid izvora. Analiza Porfirogenetova spisa pokazuje da
je njegov sastavlja jednostavno kupio podatke iz raznih razdoblja i
slagao ih jedne uz druge bez ikakvog kronolokog reda i povezanosti.
To je razlog da je pun kontradikcija i netanosti.Isti je sluaj sa
Popom Dukljaninom. Izvlaiti historijske zakljuke iz grae ovakvog
karaktera, kako su to inili srpski i hrvatski historiari, ne samo
da je nauno neprihvatljivo nego je i opasno. Takvi zakljuci su
veoma plodno tlo za raanje nacionalistikih ideologija i
veliko-dravnih pretenzija na tue teritorije to u kriznim vremenima
moe dovesti do nesagledivih tragedija meu zemljama i narodima.
Bosna je ve nekoliko puta u svojoj daljoj i blioj prolosti osjetila
na svojoj koi teinu takvih pseudo-naunih teorija. Bosanski
franjevci brane bonjatvoProtiv takvih teorija dizali su, meutim,
veoma otar glas ueni Bonjaci, a meu njima i pojedini franjevci, od
kojih se posebno isticao fra Anto Kneevi (roen u Varcar-Vakufu). On
je jo u prolom stoljeu s ponosom isticao svoje bonjatvo a Bosnu
smatrao svojom jedinom i dragom domovinom. Uope, Kneevi je bio
estoki borac za nacionalnu afirmaciju bonjatva. Moe se rei daje
ustvari to bio zvanini stav skoro svih bosanskih franjevaca. U jeku
ivih polemika srpskih i hrvatskih historiara i politiara oko toga
"ija je Bosna", fra Anto Kneevi je 1871. godine objavio u
zagrebakom "Zatoeniku" raspravu u kojoj pobija aspiracije Maara,
Srba i Hrvata na Bosnu, pa kae: "ao mi je na Maare ali mi je alije
na ... jednakokrvnu bratju Srbe i Hrvate. Od ovih, jedni nam
razciepie Bosnu i Bonjake te rekoe da je Bosna do Vrbasa Srbija, a
Bonjaci Srbi; od Vrbasa pako Hrvatska i Hrvati; drugi da su u
cieloj Bosni svi Srbi koji piu irilicom, a Hrvati koji piu
latinicom; trei da su u ovoj Bosni sami Srbi; doim etvrti proglasie
da su zgoljni Hrvati. Ovako dakle "Bosna ponosna" i Bonjaci na
glasu junaci kod ovakvih samo su prazna imena, izmiljenja od nekih
zaneenjakah".Zanimljivo je pisanje Josipa Ljubica, koji je pod
pseudonimom Ud Bogdanov, godine 1895. u brouri "Spor izmeu Srba i
Hrvata" napisao ovo: "Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna
prenula u ivot, pohitae Srbi i rekoe Bonjacima: "Amo k nama, vi ste
Srbi". Kad to opazie Hrvati, pohitae i oni i rekoe Bonjacima: "Ne k
Srbima, ve k nama, vi ste Hrvati". Ali Bonjaci nisu bile lude.
Prije nego to bi se odluili il' na desno il' na lijevo, prohtjelo
im se, da vide da li je ta hitnja "bratska ljubav" ili to drugo, pa
kad vidjee o emu se radi, tad jednostavno, logino, sasma logino,
dooe do zakljuka: "Ni amo ni tamo, ve svak za se". Srpski i
hrvatski nacionalisti su na ovakvo pisanje odgovarali jo ee, pa
tako mladobosanski srpski ideolog Pero Slijepevi pie 1910. godine:
"Mladi narodni rad smije da zna meu domaima samo dva imena; Srbi i
Hrvati. Bosna i Hercegovina ne smije vie da bude - po toj alosnoj
politici - bosanska, nego samo srpska i hrvatska, a jezik ni
zemaljski, ni bosanski, ve samo srpsko - hrvatski".Pojedini
franjevci su ak u javnim glasilima odrjeito ustajali protiv toga da
se bosanski katolici poinju nazivati Hrvatima, tumaei da oni nisu
Hrvati nego Bosanci, i da se"kao Bosanci imaju mnogo veim slavama
ponositi, nego kad bi bili Hrvati." Slino je bilo i u vezi sa
srpskim imenom. Suvremenik zbivanja, pisac pozamanog djela o Bosni
tog vremena T. Herkalovi, zapisao je da se "tekar od tog vremena
(1862. g.) poinju pravoslavci zvati Srbima", a fra Grga Marti je s
time u vezi zapisao da "onda (1848. g.) jo nije bilo srpstva u
Bosni", te da se "istom tada, za namjesnikovanja Osman Topal-pae
(1860-1869. g.) na sav mah razmahalo u Bosni i Hercegovini.DOBA
BEZIMENIH BANOVADa je Bosna ve u ranom srednjem vijeku bila zasebna
i samostalna drava s posebnim (bosanskim) narodom svjedoe izmeu
ostaloga kontinuirani napadi na nju koji su dolazili iz susjednih
zemalja. Sredinom 10. stoljea srpski upan aslav je zauzeo
sjeveroistoni dio Bosne. Nakon toga, tek to se oslobodila, Bosnu je
napao hrvatski kralj Kreimir II, iza toga dukljanski vladari itd.
Izvorna graa je zabiljeila da su i tada na elu Bosne stajali
banovi.Prilikom napada Hrvata 968. godine tadanji bosanski ban je
pod velikim pritiskom morao izbjei iz Bosne i sklonio se u Maarsku.
Sedamdeset godina kasnije opet se spominje bosanski ban, ovaj put u
ratu s dukljanskim kraljem Bodinom (1042. g.), a onda 1084, pa
1103. godine itd. Dokumenti ne navode njihova imena, samo se kae
"ban bosanski" pa se zato taj dio bosanske povijesti naziva dobom
bezimenih banova. Iz 12. stoljea potjee dragocjen podatak o Bosni i
njenom narodu. Zabiljeio ga je bizantski ljetopisac Cinam. Opisujui
rat izmeu Maara i Bizanta (1154. g) u kojem je uestvovao i bosanski
ban Bori na strani Maara, za njega kae da se sa svojom vojskom
borio kao saveznik maarskog kralja, napominjui usput da se njegova
Bosna protee sve do Drine i tu granii sa Srbijom. Dalje kae da su
Bosanci (Bonjani) narod koji ivi samostalno, da imaju svoje obiaje,
uredbe, kao i svog vladara. O stanovnicima srednjovjekovne Bosne
izvorna graa nije ba obilata. Sasvim je izvjesno, meutim, da je to
bio etniki kompaktan narod kojeg dokumenti uvijek nazivaju
jedinstvenim imenom Bonjani. Teko je rei koliko je u Bosni bilo
slavenskog ivlja, ali ga je bez sumnje bilo jer se tokom stoljea
svakako doseljavao na ovaj ili onaj nain. Kad se Bosna od 12.
stoljea poela otvarati prema vanjskom svijetu, priliv stranog
stanovnitva je bio jo vei. U tome su prednjaili trgovci, zanatlije,
umjetnici, diplomatski emisari i dr. Najvie je bilo Dubrovana, o
emu govori i Kulinova povelja iz 1189. godine kojom im jami osobnu
i imovinsku sigurnost u svojoj "vladaniji" (dravi).Preseljavanja
stanovnitva iz jedne zemlje u drugu bilo je u svim vremenima. Do
toga je najee dolazilo za gladnih godina, zbog ratnih pustoenja,
epidemija, velikog prirataja stanovnitva itd. U Bosni je bio jo
jedan bitan faktor koji je izazivao esta pomjeranja stanovnitva.
Bili su to vjerski progoni bogumila koji su ispred kriara bjeali i
sklanjali se i izvan zemlje. SREDNJOVJEKOVNA BOSANSKA DRAVA
1180.-1463.Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka esto je
zbrkana i dovodi ovjeka u nedoumicu. Ipak, istiu se trojica monih
vladara: Kulin ban (koji je vladao od 1180. do 1204.), ban Stjepan
Kotromani (1322-1353) i kralj Stjepan Tvrtko (1353-1391). Pod
drugim od ove trojice Bosna se proirila i na kneevinu Hum
(Hercegovinu), a pod treim se proirila jo dalje na jug i domogla se
velikog dijela dalmatinske obale. Za druge polovice Tvrtkove
vladavine Bosna je uistinu bila najmonija drava na zapadu Balkana.
Jedini dio dananje Bosne koji nije bio ukljuen u Tvrtkovo
kraljevstvo jest pojas zemlje na sjeverozapadu gdje se danas nalazi
grad Biha, to je tada pripadao hrvatsko-ugarskom teritoriju. ( Noel
Malkolm, Bosna Kratka povijest )To su bili vrhunci srednjovjekovne
bosanske moi i nezavisnosti. U razlinim razdobljima izmeu vladavine
te trojice vladara, Bosna je bila podijeljena, bilo slubeno bilo de
facto, kao posljedica borbe za vlast meu lokalnim plemikim
porodicama. Premda je drutveni i politiki sustav u Bosni bio u
osnovi feudalan, ipak nije rije o strogoj formi feudalizma u kojoj
bi plemiki posjedi pripali kruni kad plemii ne bi izvrili svoju
vojnu dunost: plemii su bili samostalni zemljoposjednici i esto su
sa svojih pozicija teritorijalne moi diktirali tko e naslijediti
bosansku krunu.1 Tu lee korijeni stalne nepostojanosti u bosanskoj
politici u srednjem vijeku. ( Noel Malcolm, Bosna kratka povijest
)Ugarska je za sve to vrijeme bila dominantna susjedna zemlja. U
13. i na poetku 14. stoljea Srpska je Kraljevina takoer prerasla u
monu dravu u vojnom smislu; ipak, zaudo, srpski kraljevi nisu nikad
ozbiljno pokuali osvojiti Bosnu. Ugarski kraljevi imali su pak
vieput priliku ustanoviti kako je teko domoi se Bosne zbog
nepristupanosti njena terena, a kad se jednom i osvoji, sumnjiva je
bila vrijednost tog posjedovanja zbog neposlunosti zemljoposjednike
vlastele. ( Noel Malcolm, Bosna kratka povijest )
Povelja kulina bana 1189.U ime oca i sina i svetog duha. Ja, ban
bosanski Kulin, obeavam Tebi knee Krvau i svim graanima Dubrovanima
pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu drati sa
Vama i pravo povjerenje, dokle budem iv.Svi Dubrovani koji hode
kuda ja vladam, trgujui, gdje god se ele kretati, gdje god koji
hoe, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a ta mi
ko da svojom voljom kao poklon. Nee im biti od mojih asnika sile, i
dokle u mene budu, davat u im pomo kao i sebi, koliko se
moe,bezikakve zle primisli.Neka mi Bog pomogne i svo Sveto
Evanelje.Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od
roenja Kristova tisuu i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca
augusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana
Krstitelja.
POMJERANJE STANOVNITVABosnu su u srednjem vijeku esto pogaale i
nerodne godine. U najgorem sjeanju ostale su 1338, 1339, 1356,
1416, 1418, 1454-1456. godina itd. U Dubrovakom arhivu ima puno
grae koja podrobno opisuje te nesree. Deavalo se da je izgladnjeli
narod iao potraiti spas izvan zemlje. Tako su 1456. godine skupine
Humljana (Hercegovaca) dole na teritorij Dubrovake Republike. Ona
im je, meutim, uskratila pomo pa se izgladnjeli narod morao
nastaniti po peinama, hranio se irom, travom i korijenjem. U
vrijeme kralja Tvrtka I Bosnu je pogodila jo jedna teka nesrea.
Izbio je poar u kojem su izgorjele skoro sve ume. Bio je tolikih
razmjera da se nije niim mogao ugasiti. Pustoio je dotle dok se
nije sam od sebe ugasio. Pomjeranje i preseljavanje stanovnitva
uzrokovale su i druge pojave. Kada su snani vladari ban Stjepan II
i kralj Tvrtko I zapoeli proirivanje bosanskih granica, u
novoosvojene oblasti su krenule mnoge skupine stanovnika. Bili su
to uglavnom stoari (vlasi). Njihov pravac kretanja bila je
Dalmacija, odnosno primorje, gdje su se nalazila izvrsna zimska
ispasita. Oni su i ranije tamo tjerali stoku ali s puno tekoa koje
su im pravile tamonje vlasti. U zadarskom arhivu spominju se
bosanski katuni ve u 14. stoljeu. inili su ih stoari iz jugoistone
Bosne i istonog Huma. Razlikovali su se od dalmatinskih
starosjedilaca i po imenima. U arhivskoj gradi primorskih gradova
Bosanci redovito nose narodna imena (Milovac, Bogavac, Putnik,
Radmil i sl.), dok hrvatski starosjedioci imaju kranska imena
(Nikola, Petar, Pavle i sl.). Izvorna graa pokazuje da su se
bosanski stoari naseljavali i na jadranske otoke. Tako je 1443.
godine zabiljeeno njihovo prisustvo ak na otoku Rabu. Bosanski
doseljenici vrlo esto nose ime Bosna, bilo da se radi o mukim ili
enskim lanovima. U jednom spisu iz zadarskog arhiva spominje se
izvjesna Bosna, nazvana tako po zemlji iz koje je dola, a bila je
supruga izvjesnog zadarskog graanina zvanog Stanko. Kako je god
izvan Bosne bilo Bosanaca tako je u Bosni bilo stranaca. Meu njima
je bilo najvie Hrvata i Srba, budui da je rije o pripadnicima
naroda susjednih zemalja. Naprijed je bilo govora o
neargumentiranim tvrdnjama da je Bosna u srednjem vijeku bila
zemlja Srba ili Hrvata. Povremena osvajanja i kratka prevlast ove
ili one strane nije znaila trajno prikljuenje Bosne tim zemljama
niti je mogla uzrokovati znaajnije etniko preslojavanje s tih
strana.Pripadnika srpskog i hrvatskog naroda u Bosni je bilo
onoliko koliko je Bosanaca bilo u tim zemljama postoje uvijek bilo
seljakanja i prelaenja granica, osobito ako je u pitanju stoarski
dio stanovnitva. Izvorna graa je sasvim jasna o etnikoj pripadnosti
stanovnika onovremene Bosne. Svi spomenici iskljuivo spominju
bosanski narod (Natio bosnensis) koji nosi ime po svojoj domovini.
To su iz izvorne grade dobro poznati Bonjani, koje dokumenti
vjerojatno s razlogom esto nazivaju i Dobrim Bonjanima. Kako su god
Hrvati narod Hrvatske, a Srbi narod Srbije, tako su i Bosanci narod
Bosne.U Bosni se najvie Srba naselilo kad je juni dio zemlje (Hum)
osvojio srpski car Nemanja (druga polovica 12. stoljea). Od tada pa
do 1325. godine taj dio Bosne je s prekidima bio pod Srbima. U tom
je razdoblju (1219. g.) u Stonu - glavnom gradu Huma, osnovana
srpska pravoslavna episkopija. To je znatno podstaklo irenje
pravoslavlja na prostoru dananje june i istone Hercegovine. Tu
vjeru, meutim, ne treba iskljuivo vezati za pripadnike srpskog
naroda na ovom prostoru. Jamano je odranije postojao izvjestan broj
Bonjana koji su ispovijedali tu vjeru, i sada su sa doseljenim
Srbima predstavljali brojniji pravoslavni korpus u tom dijelu
Bosne. Njihov broj je meutim jo uvijek bio simbolian. Nakon to je
ban Stjepan II 1325. godine protjerao Srbe iz Huma nestalo je i
pravoslavne episkopije u Stonu. Njen rad je ustvari ve ranije zamro
zbog pritiska bogumila. On je bio toliko snaan da je iz Stona na
koncu izbjegao i posljednji kaluer. Nakon toga se u izvornoj gradi
pravoslavnoj episkopiji u Stonu gubi svaki trag. Neutemeljene
aspiracijeBosna je sauvala svoje starosjedilako stanovnitvo u punoj
etnikoj kompaktnosti sve do sredine 15. stoljea, odnosno do dolaska
Turaka. Tome je najvie doprinijela geografska izoliranost zemlje i
njene prirodne granice koje zaokruuju strogo definiran geografski
prostor smjeten izmeu tri velike rijeke: Une, Drine i Save i mora.
Unutar tih granica ve se u prethistorijsko doba formirala kulturna
i etnika, a potom i politika potpuno izdvojena kompaktna zajednica
sa svim svojim specifinostima. U srednjovjekovnoj Bosni bila je
veoma jako izraena svijest o nacionalnom i teritorijalnom
jedinstvu. To je najbolje izraeno rijeima dijaka bana Stjepana II
koji je na kraju jedne povelje sastavljena 1325. godine ponosno
dopisao da ie on dijak bana "koji drae od Save do mora, od Cetine
do Drine".U raspravama o srednjovjekovnoj Bosni i njenom
stanovnitvu neki pisci iznose odreene zakljuke bez dovoljno
kritinosti i sagledavanja problema. Oni, naprimjer, periferne
bosanske oblasti kao to su podruja dananjeg Bihaa, Cazina, Kladue,
Huma, oblasti Duvanjskog, Glamokog i Livanjskog polja, ili
sjeveroistone dijelove Bosne, ne smatraju bosanskim zato to su doli
u sastav bosanske drave tek u 14. i 15. stoljeu, tvrdei da su do
tada pripadali Srbiji ili Hrvatskoj. Pri tome se zaboravlja
injenica da su sve stare drave nastajale etapno i da su tek u
zavrnoj fazi dobile konanu teritorijalnu fizionomiju.Do tada su se
izmeu dravnih jezgri nalazili teritoriji tzv. "niije zemlje"
(teritorium nullis) koji su etapno ulazili u sastav ove ili one
politike organizacije. Osim toga, treba razlikovati pojam
"geografskog", "etnikog" i "politikog". Zemlja jedinstvenog etnikog
prostora, kakva je bila Bosna, u procesu politikog organiziranja
zadrala je svu svoju kompaktnost. Ne znai, naime, da Bosni nisu
oduvijek pripadale i one njene oblasti koje su prikljune dravnom
jezgru u kasnijem razdoblju. Bosna se i u Kulinovo doba sterala od
Save do mora i od Une do Drine, bez obzira to je bosanska drava u
to vrijeme obuhvaala samo ui prostor dananje srednje Bosne. Rije je
o politikom objedinjavanju etnikog prostora poto je u navedenim
granicama odranije ivio jedan te isti narod - Bonjani. I susjedne
drave su prole slian politiki razvoj. Hrvatska drava je, naprimjer,
nastala iz jezgra koje se nalazilo u Dalmaciji. Kako joj je rasla
politika mo tako se i teritorijalno irila pa je na koncu u njen
sastav ula i Panonija (Slavonija), koja je takoer bila naseljena
Hrvatima. Tako je nastala dalmatinsko - panonska hrvatska drava.
Bosna prema tome ne predstavlja nikakav izuzetak. Od susjednih
drava se razlikuje utoliko to predstavlja prastari strogo omeeni
geografski i etniki prostor koji je dobio tu fizionomiju jo u
prethistorijsko doba. Dolazak stranaca u bosnuStranci su dolazili i
boravili u Bosni raznim poslovima i dunostima, najee kao trgovci,
zanatlije, crkveni emisari, izaslanici dvorova, vlada i sl. Iako su
njihovi boravci po pravilu bili privremeni, bilo je sluajeva da su
neki od njih trajno ostajali. Meu takvim je najvie bilo trgovaca i
zanatlija. Trgovci su bili prvi koji su poeli zalaziti u Bosnu
privueni njenim rudnim i drugim bogatstvom. U tome su pionirsku
ulogu imali primorski gradovi, posebice Dubrovnik. Taj grad je bio
ivotno zainteresiran za bosansko trite i vremenom je postao glavni
trgovaki partner Bosne. Na bogatstvu steenom trgovinom s Bosnom
izgraena je njegova ukupna mo i blagostanje. I Bosna je mnogo
ovisila od Dubrovnika. Taj grad je za nju predstavljao, pak, vrata
u svijet. Zbog tako bliskih obostranih veza Bosna je bila puna
Dubrovana. Nije bilo kutka gdje ih nije bilo. U veim naseljima
postojale su njihove kolonije koje su imale odreenu autonomiju -
svog elnika (konzula), kancelariju, vlastito sudstvo itd. U
Zvorniku je izmeu 1415. i 1431. godine registrirano 640 dubrovakih
graana, u Visokom 370, a u Srebrenici tokom 1431, 1432. i 1435.
godine 300. Godine 1434. njihov je broj je u tom gradu iznosio
blizu pet stotina. Njihovo mnotvo, meutim, nije utjecalo na
promjenu nacionalne strukture domaeg stanovnitva. Iako su mnogi od
njih boravili po 10, 20 pa i vie godina, malo ih je trajno ostajalo
u Bosni. enidbe s domaim djevojkama su bile rijetke zbog vjerskih
razlika. Oni su, naime, bili katolici a bosanska sredina je mahom
bila bogumilska. Vjerska ekskluzivnost Bosanaca, odnosno
podvojenost, doprinijela je da oni dugo vremena sauvaju svoja
specifina kulturna i etnika obiljeja. Druga po brojnosti kategorija
stranaca koji su dolazili i boravili u Bosni bili su zanatlije. Na
poziv bosanskih vladara iz Njemake su u 14. stoljeu doli brojni
rudari (Sasi), vrsni strunjaci. Najvie ih je bilo u Fojnici i
Srebrenici. Zna se pouzdano da su mnogi od njih ovdje trajno
ostali. Vremenom su se potpuno utopili u domau sredinu i tako
izgubili svoja etnika obiljeja. Pored Nijemaca i Hrvata
(Dubrovana), izvorna graa je zabiljeila prisustvo stranaca i iz
drugih zemalja - Grka, Talijana, Turaka, Srba itd. Osobito su bili
brojni Mleani i Fiorentinci. U Srebrenici je bilo i Turaka, i to
puno godina prije pada Bosne pod Tursku. Zabiljeeno je i prisustvo
Cigana. Oni se na Balkanskom poluotoku javljaju u veim skupinama ve
u 14. stoljeu. U jednom arhivskom spisu iz 1442. godine u
Srebrenici se spominje izvjesni Radojko Ciganin koji se bavio
trgovinom. Njihovo masovnije prisustvo na bosanskohercegovakom
prostoru vee se za dolazak Turaka u ove krajeve. Izgled i narav
srednjovjekovnih BonjanaO tome kako su fiziki izgledali
srednjovjekovni Bonjani poneto saznajemo iz izvorne grade kao to su
likovne predstave na stecima, rukopisne ilustracije, portreti,
opisi suvremenika, analiza posmrtnih ostataka itd. Opi zakljuak je
da su nam srednjovjekovni preci imali sve osobine koje
karakteriziraju gortake: a) krupan stas, b) nabijeno tijelo, c)
hitri i okretni, d) neustraivi, e) vrsni ratnici i f) pronicljivi.
Bosna je jedna od rijetkih zemalja koja ima sauvane posmrtne
ostatke svojih srednjovjekovnih vladara. U kraljevskom mauzoleju u
Arnautoviima kod Visokog pronaeni su ostaci kralja Tvrtka. Jedan od
naenih prstenova u njegovoj grobnici ima promjer ak 3,5 cm. Moe se
zamisliti kolika ga je ruka nosila. Za posljednjeg bosanskog kralja
Stjepana Tomaevia suvremeni ljetopisac je zapisao da je rastom bio
pravi div. Prema svjedoanstvima suvremenika takvog je izgleda bio i
Hrvoje Vuki, veliki vojvoda bosanski, strah i trepet Evrope. Takvi
su mahom bili svi onovremeni Bonjani. Na to upuuje i veliina
pronaenog oruja ispod steaka kao i njihovi skeleti.Srednjovjekovni
Bonjani su se vidno antropoloki razlikovali od susjednih Srba i
Hrvata. Mletaki povjesniar Danijel Farlati iz 18. stoljea, pisac
znamenite crkvene povijesti junoslavenskih zemalja, na osnovi
starih splitskih kronika, navodi da su se bosanske izbjeglice i
njihovi potomci koji su po padu Bosne pod Tursku izbjegli u Split i
Dalmaciju, razlikovali i isticali meu tamonjim stanovnicima takoer
likom i izgledom. To jasno ukazuje na njihovu antropoloku osobenost
u odnosu na mjesne Hrvate. Spomenimo da su se ve u srednjem vijeku
vodile rasprave u uenim krugovima o etnikom porijeklu Bosanaca.Tako
hrvatski ueni benediktinac iz Dubrovnika Ludovik Crijevi, zvani
Tubero, pie oko 1500. godine ovo: "Ne slaem se s onima koji misle
da su Bosanci i Slaveni istog porijekla, i pored slinosti u
jeziku.Vrijedno zapaanje o Bosancima donosi i Evlija elebija. Iako
se to odnosi na Bonjake 17. stoljea, zanimljivo je jer se radi o
potomcima srednjovjekovnih Bonjana, za koje kae: "Svijet ih zove
Bonjacima ali oni vie vole da se zovu Bosnevijama (Bonjanima) ...
zaista, kako im je jezik, tako su i oni isti, dobri i razumni
ljudi".Austrijski antropolozi su krajem prolog i poetkom ovog
stoljea vrili opsena antropoloka istraivanja bosanskohercegovakog
stanovnitva. Oni su doli do rezultata koji pokazuju da veliki dio
populacije, i to prije svega muslimanske, pokazuje u velikom
postotku neslavenske antropoloke crte. Do istih rezultata je doao
poznati hrvatski arheolog iro Truhelka. To je potvrdila i
antropoloka obrada skeleta iskopanih ispod steaka na raznim
stranama Bosne i Hercegovine, to je obavljeno prije nekoliko godina
u organizaciji Balkanolokog instituta Akademije nauka i umjetnosti
Bosne i Hercegovine. To sve govori da je veliki dio
bosanskohercegovakog stanovnitva sauvao svoje predslavenske
(ilirske) antropoloke osobine do u kasni srednji vijek.O naravi i
karakteru naih srednjovjekovnih predaka saznajemo iz opisa
suvremenika. Vano je istaknuti da se radi o strancima pa je njihov
sud tim mjerodavniji. Svi jednoduno istiu njihovo potenje,
pravinost i odanost onome u koga jednom steknu povjerenje. Gore
spomenuti mletaki povjesniar Danijel Farlati u opisu bosanskih
izbjeglica u Splitu takoer hvali njihovo potenje, ispravno dranje i
plemenitost, a onda kae da su zbog toga bili svima "ugodni i
mili".Svi stranci koji su dolazili u dodir s Bosancima, prije svega
Dubrovani i Mleani, iznose jedinstven sud o njima. I oni na prvom
mjestu istiu njihovu dobrotu, potenje i pravinost.Tim vrijednostima
ih je uila i njihova (bogumilska) vjera. Potenje i dobrota Bonjana
bili su poslovini. To je razlog to su ih suvremenici nazivali
Dobrim Bonjanima, kako se to moe proitati na brojnim dokumentima.
Tako su se i sami Bonjani izmeu se zvali, prvenstveno oni koji su
visokomoralnim naelima zasluili da steknu i nose taj epitet. Brak
na bosanski nainSrednjovjekovni Bonjani su bili neobini strancima i
zbog svog braka, odnosno naina kako su ga sklapali i kako su se
prema njemu odnosili. Dok je u cijeloj Evropi bio na snazi crkveni
brak, to je podrazumijevalo crkveno vjenanje ispred sveenika uz
propisani ritual, u Bosni toga nije bilo. Kod njih je bio na snazi
graanski brak, sklapan na jednostavan nain, bez vjerskog
posrednitva. On je pretea braka koji su evropske zemlje uvele tek u
nae doba. Kao takav ve je u srednjem vijeku dobio pravni izraz
"matrimonium ad modus bosnensis" (brak na bosanski nain). Stari
Bonjani su se, naime, vjenavali tako to je mladoenja pitao
djevojku: "Hoe li mi biti dobra i vjerna?" (Si eris mihi bona et
fidelis), i kad bi ova odgovorila potvrdno, brak je bio sklopljen.
U tim pitanjima sadrano je ustvari ono osnovno to brak ini sretnim
i vrstim - vjernost i dobrota. Rije je o arhajskom obliku sklapanja
braka praenom paganskim obiajima kojih u zvaninoj crkvi dakako nije
bilo. To su preostaci prastarih drutvenih odnosa koji su se sauvali
i u brojnim drugim oblicima u brdsko - planinskoj Bosni. U
literaturi se ovaj brak naziva i bogumilskim brakom. Njegova
neobinost je bila i u tome to je eni davao veliku slobodu i punu
ravnopravnost. U Bosni je bio toliko ukorijenjen da ga se nisu
htjeli odrei ak ni oni koji su prelazili na katoliku vjeru.
Papinska kurija je na tube svojih izaslanika esto utke prelazila
preko takvih pojava, vodei rauna o specifinostima Bosne koje je
bilo nemogue iskorijeniti.Bogumilstvo - ivotna odrednica
BonjanaMoralne osobine i nain ivljenja srednjovjekovnih Bonjana
bili su u uskoj vezi s njihovom vjerom. U naem narodu je poznata
pod nazivom bogumilska vjera, dok se u dubrovakim izvorima naziva
"Vjera bosanska". Sami Bonjani su je nazivali "Naa vjera" ili "Na
zakon". Iako se temeljila na kranskom uenju, sadraj joj je bio u
sutoj suprotnosti s uenjem zvanine crkve zbog ega je proglaena
herezom (krivom vjerom) i kao takva najotrije je proganjana i
zabranjivana. Na Bosnu su stoljeima polazile kriarske vojne daje
iskorijene ali nije bilo uspjeha. Bonjani je se nisu htjeli odrei
bez obzira na strahote koje su zbog nje trpjeli. Ta vjera ih je
ivotno nadahnjivala kroz itavo razdoblje srednjeg vijeka i bila je
njihova trajna odrednica.Ova vjera je bila razlogom da su se
srednjovjekovni Bonjani rijetko rasno mijeali s drugim narodima,
odnosno katolicima i pravoslavcima, kojima je pripadalo itavo ue i
ire bosansko okruenje. Koliko god su katolici i pravoslavci
zazirali od bogumila, ovi su jo vie zazirali od njih. Vjerske
razlike su iskrsavale kao problem i u sluajevima kada su bili u
pitanju brakovi vlastele i vladara. U krajnjim sluajevima pravio se
neki kompromis, to je ipak predstavljalo rijetke iznimke. To se
uglavnom odnosilo na vladare, odnosno lanove dvora, kad bi se,
naprimjer, nae princeze udavale na evropske dvorove, ili bi se koja
katolika princeza udala na bosanski dvor. Broj stanovnika
srednjovjekovne BosneO tome koliko je srednjovjekovna Bosna imala
stanovnika nema pouzdanih podataka. Uglavnom se iznose paualne
procjene. Ako su u pitanju izvjetaji suvremenika podaci su uopeni i
kao takvi takorei neupotrebljivi. Uglavnom je rije o stranim
putopiscima koji su prolazili Bosnom i koji to pitanje dotiu
uzgred. Tako austrijski putopisac Benedikt Kuripei, koji je
proputovao Bosnu 66 godina nakon njenog pada pod Tursku, odnosno
1530. godine, navodi da je stanovnitvo u nekim mjestima znatno
opalo poslije dolaska Turaka. Za neka sela kae da su prije imala do
80 kua a u njegovo doba svega 7 - 8. Za Blauj kod Sarajeva navodi
da je u doba bosanske samostalnosti to bila velika varo, od koje je
preostalo svega 10 -12 kua. Kao razlog opadanja broja stanovnitva
navodi kugu, ratna pustoenja i dr. Odreene podatke crpimo i iz
izvjetaja papinih izaslanika i drugih stranih dunosnika koji su
dolazili i boravili u Bosni. Njihova panja je uglavnom bila
usmjerena na bogumilski dio stanovnitva. Za njih esto samo kau da
ih ima puno i to je sve. U pismu pape Grgura IX iz 1236. godine, u
kojem hrabri usorskog kneza Sebislava, gospodara sjeveroistone
Bosne, koji je bio pristao uz katoliku crkvu, kae da je opstao meu
bogumilima kao ljiljan meu trnjem. To je aluzija na obiaj bosanskih
bogumila koji su sebe poistovjeivali sa ljiljanima, i zato papa
poruuje Sebislavu da je on ljiljan, iz ega proizilazi da su njegovi
bogumilski zemljaci trnje. Dominikanac Nikola Barbuci alje 1459.
godine iz Jajca izvjetaj u Rim u kojem navodi da se bosanski kralj
Toma ne moe sam boriti protiv Turaka zbog bogumila, koji "vie vole
Turke nego krane, a malo da nije vei dio stanovnitva bogumilski".
Ovi i slini izvjetaji samo aludiraju na broj stanovnika
srednjovjekovne Bosne, bez jasnih i preciznih navoda. Treba
naglasiti da Bosna u tom pogledu nije nikakav izuzetak jer tih
podataka nema ni za ostale evropske zemlje. Treba se imati na umu
injenica da je broj stanovnika posvuda, a posebno na Balkanu, bio
dosta skroman. Na to su utjecali i prirodni uvjeti. Bosna je u ono
vrijeme bila prekrivena gustim umama, ak i dananja Hercegovina, a
ravniarski krajevi sjeverne Bosne (Posavina) bili su puni
movara.este epidemije i sune godine ili otre zime, ratna pustoenja
i dr. neprestano su prorjeivali stanovnitvo. Veina populacije
ivjela je po selima. Gradskih naselja bilo je malo.U vrijeme
dolaska Turaka (polovica 15. stoljea) gradovi Visoko, Fojnica,
Kreevo i Srebrenica imali su do 2.000 stanovnika, a Gorade,
Viegrad, Praa, Olovo i Foa ispod hiljadu. Porast stanovnitva se vee
za dolazak Turaka kada je uslijedio napredak u svim sferama ivota.
Bogumili postaju muslimaniSredinom 15. stoljea u Bosni su se zbili
dogaaji koji su za nju bili sudbonosni. Pod navalom Turaka 1463.
godine nestalo je srednjovjekovne bosanske drave. To je
predstavljalo veliku prekretnicu koja se po vanosti i posljedicama
moe jedino porediti s dogaajima koje je izazvala seoba naroda s
kraja 6. i poetkom 7. stoljea kad su u ovim krajevima bile
definitivno unitene tekovine antike civilizacije i kad su se
Slaveni trajno naselili na balkanske prostore. Tursko osvajanje
Bosne odvijalo se pod okolnostima i na nain kakav se nije ponovio
ni u jednoj drugoj zemlji koja je potpala pod tursku vlast. Iako je
Bosansko Kraljevstvo predstavljalo jaku dravu, na ope iznenaenje
suvremenika nije pruen oekivani otpor. O tome su pisali ve
suvremenici i svi se slau s konstatacijom da je to bilo u uskoj
vezi s politikim prilikama u zemlji, odnosno s vjerskim progonima
bogumila. Iako su bili esti, sudbonosni su bili oni koji su
poduzeti neposredno pred najezdu Turaka. Tokom krvavih obrauna i
stradanja, iz zemlje je izbjegao veliki broj stanovnika. Oni koji
su ostali u zemlji mogli su birati: prei na katoliku vjeru ili otii
na lomau. Mnogi bogumili su prebjegli Turcima kod kojih su nali
spas. Ovi su ih objeruke prihvatili s namjerom da ih u potrebnom
trenutku iskoriste za svoje politike ciljeve u pogledu Bosne. Kad
su Turci 1463. godine krenuli na Bosnu, nije je imao ko braniti.
Oni koji su tokom progona nasilu postali katolici sad su
iskoristili priliku da se osvete za sve ono to su pretrpjeli tokom
progona. Narod je bio ljut na svoga kralja koji je prislonio uz
njihove progonitelje - inkviziciju i kriare, i zato je ostao
pasivan. U tim sudbonosnim trenucima zbili su se neki dogaaji koji
su trajno odredili sudbinu Bosne i njenog naroda. Predstavnici
domaeg plemstva i vjerske starjeine s masama bogumilskog
stanovnitva samoinicijativno su doli pred sultana u Jajce da mu se
poklone i priznaju ga za svoga gospodara. Tom prilikom su izjavili
da od svoje volje ele prei na islam. Sve se desilo neoekivano i na
nain daje i sultan time bio zateen. Kao odgovor na sve to dao im je
neuobiajeno niz krupnih povlastica koje su Bosni i njenom narodu,
odnosno bivim bogumilima, a sada novim muslimanima, osigurale
poseban status u Turskom Carstvu. NASELJAVANJE BOSNE I HERCEGOVINE
TURSKI PERIODVJERSKO ARENILO BOSNEU Bosni je i prije dolaska Turaka
postojalo izvjesno vjersko arenilo jer je uz veinske bogumile bilo
neto katolika i pravoslavaca. Takvo stanje je i nadalje ostalo.
Promjene su se zbile u tom pogledu to su se bogumili pretopili u
muslimane. Bosna je na taj nain izgubila svoju staru vjeru s kojom
je ivjela due od pola milenija. I opet se desio fenomen koji je jo
jednom pokazao svu neobinost Bosne. Kako god su Bonjani do tada
bili nepokolebljivi privrenici bogumilske vjere zbog koje su radije
odlazili na lomau nego je se odricali, sada, kada su primili islam,
na isti nain su prigrlili tu vjeru. U njoj su ustrajavali punih pet
stotina godina unato brojnim iskuenjima kroz koja su za sve to
vrijeme prolazili. Tursko osvajanje Bosne znatno je utjecalo na
njeno stanovnitvo. S obzirom da je Turska Carevina predstavljala
kozmopolitsku zajednicu u kojoj nije bilo vjerskih ni nacionalnih
predrasuda, taj princip je bio primijenjen i u Bosni. Vojne i
ekonomske potrebe Carstva u Bosnu su dovele kontingente vojnika,
inovnika, zanatlija, trgovaca i radnika koji su bili raznog
nacionalnog i geografskog porijekla. Zahvaljujui injenici da je
Tursko Carstvo predstavljalo naprednu i administrativno dobru
organiziranu dravu, voena je evidencija o svim zbivanjima, pa i o
stanovnitvu. Ti popisi predstavljaju dragocjen materijal za
prouavanje bosansko-hercegovakog stanovnitva kroz razdoblje od
preko etiri stotine godina. PRVE EVIDENCIJE O BOSANSKOHERCEGOVAKOM
STANOVITVUJedan od najvanijih i najpouzdanijih izvora za izuavanje
razvoja i porijekla stanovnitva u zemljama Evrope jesu matine
knjige roenih. U ranijim vremenima voene su iskljuivo u crkvenim
institucijama. Popisi vjernika po parohijama javljaju se dosta
kasno, tek u 16. stoljeu. Prva uredba kojom se nalae njihovo
uvoenje donesena je u Parizu 1515. godine. Na koncilu odranom u
Tridentu 1563. godine (Trent, Italija) donesena je naredba da se u
svim parohijama vode spiskovi vjernika (Status animarum), te knjige
vjenanih, krtenih i umrlih koje moraju sadravati ime, zanimanje i
boravite upisane osobe. Papskom enciklikom (Rituale romanum) iz
1614. godine zaveden je jedinstven sistem knjiga vjernika u itavom
katolikom svijetu.Enciklika (papino okruno pismo upueno svim
biskupima i vjernicima). Ima obavezujui karakter. Ovaj vid
evidentiranja puanstva vaan je i za Bosnu s obzirom da je i u njoj
bilo katolika koji su u svojim upama bili obuhvaeni na ovaj nain.
Zbog estih ratnih pustoenja i poara crkvenih objekata veina ovih
dokumenata je naalost nestala. U svakom sluaju, oni imaju veliku
vrijednost jer su daleko pouzdaniji i sadre vie podataka od
onovremenih dravnih popisa stanovnitva. Ti podaci omoguavaju
kvalitetnu analizu i kvantitativnu rekonstrukciju demografske slike
na ovim prostorima u svim segmentima. One daju podatke o strukturi
stanovnitva, dinamici rasta, unutarnjim migracijama, prirataju,
obliku porodice i sl. Oni se, meutim, odnose samo na jedan dio
stanovnitva - katolike. to se tie pravoslavnog dijela stanovnitva,
njihovi popovi i vjerski poglavari nisu vodili nikakve potpunije
podatke o svojim vjernicima. To se nije inilo i iz praktinih
razloga poto je takva evidencija mogla posluiti vlastima za
provjeru poreskih spiskova, to je raja izbjegavala na svaki
nain.Poreski spiskovi (defteri) takoer slue za prouavanje
stanovnitva. Oni su redovno i revnosno voeni od strane turske
administracije a vani su jer sadre niz podataka korisnih za
historiju stanovnitva, bilo da je rije o pojedinim oblastima ili
cijeloj zemlji. Nedostatak im je to ne evidentiraju cjelokupno
stanovnitvo nego samo nosioce poreskih obveznika, odnosno domaine
ili odrasle muke lanove. Isti je sluaj s popisom vojnih obveznika.
Oni su obuhvaali samo muslimanski dio stanovnitva poto raja,
odnosno krani, nisu bili obuhvaeni vojnim obavezama.Koristan
materijal predstavljaju i putopisna djela stranih putnika koji su
posjeivali Bosnu. U njima, meutim, nema puno podataka. Rijetko
spominju broj stanovnika i vie se osvru na pripadnike ove ili one
vjere. Pravog popisa stanovnitva u Bosni i Hercegovini nije bilo
sve do sredine prolog stoljea. Prvi pokuaj je uinjen 1851. godine,
ali su rezultati bili slabi. Katolici i pravoslavci su krili lanove
porodice zbog poreza a muslimani su opet iz patrijarhalnih razloga
nerado davali podatke o enskim lanovima svoje porodice. Ni slijedei
pokuaji popisa nisu urodili plodom iz istih razloga. Kada se s tim
opet pokualo 1875. godine pobunila se skoro cijela zemlja.
Popisivai su doli u ivotnu opasnost pa se akcija morala obustaviti.
Doseljavanje srba i hrvataUkljuivanje Bosne u sastav Turskog
Carstva, koje je objedinjavalo brojne zemlje i narode, u prvoj fazi
je imalo za posljedicu naseljavanje brojnih stranaca na njen
teritorij, a u drugoj fazi iseljavanje njenog starosjedilakog
stanovnitva. Bilo je nekoliko razloga koji su utjecali da se u
Bosnu ponu naseljavati stranci. Kao granina, odnosno najisturenija
provincija Carstva (serhat, krajite) prema Evropi, uvijek je bila
puna vojske. Nju su pratile mase hizmetara (radno - pomono osoblje)
koji su obavljali razne poslove za vojne potrebe:a) gradnja puteva,
b) mostova, c) utvrda, d) prijevoz opreme i naoruanja, e) uvanje
klanaca i sl.
Turske vlasti su naseljavanjem stranaca takoer eljele popuniti
domae stanovnitvo koje su este epidemije, vjerski progoni i dogaaji
koji su pratili tursko osvajanje znatno prorijedili. Neki krajevi,
posebno Posavina, bili su skoro potpuno pusti. Takvo stanje nije
odgovaralo turskim vlastima ni iz stratekih razloga jer se radilo o
graninoj provinciji. Glavna migraciona podruja iz kojih su krenule
rijeke iseljenika prema Bosni bili su stoarski krajevi susjednih
zemalja. Stoari su zbog specifinog naina privreivanja i lahke
pokretljivosti predstavljali najpodesniji elemenat za preseljavanje
i naseljavanje drugih teritorija. To je razlog da su u tursko doba
u Bosni skoro iskljuivo naseljavani stoarski narodi, to jest vlasi.
U naunoj literaturi se dosta raspravljalo o tome ko su, odakle su i
ta su vlasi. Vano je napomenuti da se u tursko doba pod pojmom
vlaha nije podrazumijevao narod nego zanimanje, i to stoarsko.
Drugo, naziv vlah nije u svim vremenima imao isto znaenje na svim
prostorima. Openito se smatra da to ime potjee od naziva keltskog
etnosa. Germanski Bastarni su na podruju Besarabije (u dananjoj
Moldaviji) tako zvali doseljene Kelte (Volh, Volhoz). Bastarni (200
godina p.n.e. do 300 godina n.e.), naseljavali su prostor izmeu
Karpata i rijeke Dnjepar.Kelti su jo u kameno doba naseljavali
prostor izmeu sadanje Francuske i eke. Keltska se civilizacija do
danas odrala u Irskoj, kotskoj, Bretanji i Velsu.Germani ine srodnu
skupinu indoevrospkih naroda ija je pradomovina na podruju dananje
june vedske, Danske i Sjevernonjemake nizije.Od starih Germana taj
naziv su preuzeli Slaveni. Oni su kasnije tim imenom nazivali ne
samo preostale stoarske starosjedioce po balkanskim planinama nego
i stanovnike primorskih gradova, koji su takoer bili romanski
starosjedioci. U ranijoj fazi Dubrovani i stanovnici drugih
primorskih gradova, koje su nekada Slaveni nazivali vlasima, sada
vlasima nazivaju stoare Hercegovine, odnosno stanovnike svog zalea.
Na isti nain su Spliani i Zadrani tako zvali stoare sa planine
Dinare i Velebita. Najzad, za stanovnike jadranskih otoka vlasi su
stanovnici obale, dakle Dubrovani, Spliani, Zadrani i dr., a za ove
su, pak, to stanovnici zalea. Bosanski muslimani su vlasima
nazivali sve krane u svojoj zemlji, i katolike i pravoslavce. Vano
je napomenuti da su skoro svi stranci koji su za turske vladavine
doselili u Bosnu bili upravo vlasi, doli iz Srbije, Crne Gore i
masiva june Hrvatske. Njihovo teritorijalno porijeklo odreuje
njihovu etniku pripadnost, a to znai da su ti doseljenici dio
srpskog, crnogorskog i hrvatskog naroda. Korjeni bosanskog
begovataTurci su po dolasku u Bosnu zadrali mnoge zateene oblike
drutvenih odnosa s tim da su ih prilagodili svojim normama. Nije
dolo do veih promjena ni u vlasnikim odnosima, u emu je inae svaki
zavojeva prvo intervenirao. Feudalni posjedi su u veini sluajeva
ostavljeni starim vlasnicima, to je bilo u uskoj vezi s
beneficijama koje su bogumili dobili od turske vlasti zbog prelaska
na islam.Bosanski feudalizam se temeljio na istim principima kao
kod Turaka pa nisu bile potrebne nove intervencije za usklaivanje.
Brojne vojvode, knezovi i ostala vlastela postali su spahije
odgovarajuih rangova tako da je Bosna takorei u cijelosti sauvala
svoje staro plemstvo. Stanovnitvo se i nadalje dijelilo na dvije
osnovne skupine: a) feudalce (spahije) i b) raju (radne slojeve).
Izmeu njih je bio meusloj gradskog stanovnitva (zanatlije i
trgovci) koji nisu plaali rajinski porez. Bitno je napomenuti da se
u Bosnu nisu naseljavali turski feudalci niti su uope stranci ovdje
stjecali posjede u onoj mjeri kako je to bilo u drugim dravama,
poto je sva zemlja uglavnom ostala u rukama domae vlastele koji su
postali spahije. Oni su zauzvrat preuzeli odreene obaveze prema
novom gospodaru uz uvjet da zadre batinu. Uli su u redove spahijske
vojske koja se na svaki poziv morala odazvati i poi u pohod. Tu
obavezu su i ranije imali prema svojim banovima i kraljevima tako
da im to nije predstavljalo posebno optereenje pa su se brzo
prilagodili novim uvjetima. Zahvaljujui ratnikoj tradiciji brzo su
stekli visoko mjesto u vojnoj hijerarhiji Carstva. Ogroman broj
Bonjaka dosegao je najvee asti u dravi bilo kao veliki veziri,
admirali, beglerbegovi, ali i kao uleme, pjesnici ili
uenjaci.NASELJAVANJE BOSNE I HERCEGOVINE TURSKI PERIODNASELJAVANJE
VLAKOG STANOVNITVATursko osvajanje je znatno utjecalo na etniku
sliku Bosne. Turci su masovno naseljavali vlako (stoarsko)
stanovnitvo iz Srbije i Crne Gore koje su koristili:1. kao radnu
snagu u vojnim pohodima i 2. za naseljavanje opustjelih graninih
podruja. Zbog lahke pokretljivosti (kao stoari i nomadi), ta
kategorija stanovnitva je bila veoma pogodna da prati vojsku i
njena osvajanja pruajui joj razne usluge kao to je:a) gradnja, b)
odravanje i uvanje puteva i tvrava, c) prijevoz ratnog materijala
(tekih topova), d) isporuka mesa, mlijenih proizvoda i sl.Vlasi su
se kasnije naseljavali mimo inicijative i organizacije od strane
vlasti jer su im bosanskohercegovaka brda i doline veoma pogodovale
za njihovo stoarsko privreivanje.Mnogi vlasi su iz svoje zemlje
bjeali od bijede s nadom da e im u novim krajevima biti bolje.
Uzrok seljenja je esto bio i krvna osveta, odnosno bjeanje od kazni
zbog raznih prijestupa, Posebno ih je tjerala prenapuenost pa je
viak stanovnitva morao potraiti druga stanita. Veina bosanskog
muslimanskog stanovnitva je u tursko doba pripadala povlatenom
sloju dok su raju uglavnom inili krani (katolici i pravoslavci),
iako je takvih bilo i u muslimanskim redovima. Zbog stalne ratne
zauzetosti muslimana i njihove velike pogibije na bojitima Carstva
te estih epidemija, stanovnitvo se stalno prorjeivalo. Zemlja je
ostajala pusta i nije je imao ko obraivati. Da bi se dolo do
potrebne radne snage, prilo se naseljavanju stranaca. I u ovom
sluaju su lahko pokretljivi vlasi iz susjednih zemalja za to bili
najpogodniji elementi. Dolazak vlaha znatno je izmijenio vjersku
strukturu bosansko-hercegovakog stanovnitva. U Bosni je i prije
dolaska Turaka bilo vlakog stanovnitva, posebno u Hercegovini. To
su bili domai vlasi koji su pripadali bosanskom narodu i kao takvi
nisu imali nita zajedniko sa vlasima iz okolnih zemalja.
Naseljavanje vlaha iz susjednih zemalja (Crne Gore, Srbije i
Hrvatske) odvijalo se u takvim razmjerama da su turske vlasti ve
pod konac 15. stoljea morale donijeti posebne propise, tzv. Vlake
zakone, koji su trebali regulirati njihovo prisustvo i obaveze
prema dravi. 1. Prva takva uredba datira iz 1477. godine a odnosi
se na hercegovake vlahe.2. Druga iz 1485. godine govori o vlasima
naseljenim u zemlji Pavlovia (istona Bosna), 3. dok je trea iz
1489. godine a regulira njihovo prisustvo na podruju srednjeg toka
rijeke Bosne, odnosno maglajskog kraja.Vlasti su iz stratekih
razloga vlahe najvie naseljavale u granina podruja (na liniju
osvajanja) gdje su obavljali razne poslove za potrebe vojske (kao
martolozi, derbendije, vojnuci i sl.). Za te usluge dobijali su
izvjesne poreske olakice u odnosu na zemljoradniko stanovnitvo koje
je bilo pod punim poreskim optereenjem. MartoloziiliMartolosisu
bilipomone jedinice vojskeuOsmanskom Carstvusastavljene u prvo
vrijeme od lokalnogkranskogstanovnitva. U zamjenu za slubu imali su
neto povoljniji status od ostalog stanovnitva. Njihove jedinice su
se u prvo vrijeme koristile za osiguranje granica novoosvojenih
teritorija ali i za upade na neprijateljski teritorij da bi se tako
oslabila mo protivnike strane.Od sredine16. vijekasve se vie
koriste kaoneka vrsta policijepo unutranjosti Osmanskog Carstvana
odravanju unutranjeg reda i mira. Derbendije su bile pomone
jedinice vojskeuOsmanskom Carstvusastavljene od lokalnogkranskog
stanovnitva zaduene za osiguravanje prometa na nesigurnim mjestima
(klanci,prijevoji) Derbendijesu u zamjenu za slubu, imali neto
povoljniji status od ostalog stanovnitva, plaali su manji ili skoro
nikakavporez.Vojnucisu bili pomone jedinice osmanske vojske
sastavljene od lokalnog kranskog stanovnitva Balkana. Na samom
poetku, glavna zadaavojnukabilo jepatroliranjedugranicau
novoosvojenim teritorijama poBugarskojiMakedoniji, i upadanje na
neprijateljski teritorij. Kasnije suvojnucipostali pomone
snageosmanskevojskezaduene za transport ikonjeza vrijeme vojnih
kampanja.Veina vlakog stanovnitva pristiglog u Bosnu bila je
pravoslavne vjere, jer su uglavnom dolazili iz pravoslavnih zemalja
(Srbije i Crne Gore). Bilo je, meutim, i katolikih vlaha koji su
dolazili iz Hrvatske, ali manje. Pravci njihovog naseljavanja u
Bosnu mogu se pratiti:1. preko deftera (lista popisa stanovnitva),
2. raznih sudskih dokumenata, 3. po ostacima crkvene arhitekture
koja je podizana u mjestima njihovog naseljavanja, 4. crkvenim
matinim knjigama itd. Prvi val naseljavanja vlaha uslijedio je
neposredno nakon pada Bosne pod Turke (1463. g.) i trajao je do
kraja 16. stoljea kada je zavreno osvajanje Bihake krajine (1592.
g.). Kroz tih stotinjak godina bila su naseljena mnoga slobodna
prostranstva, prije svega brdski i umoviti tereni, koji su
odgovarali njihovoj stoarskoj privredi. Malo je vlaha trajno
ostajalo na jednom mjestu. Pratili su turska osvajanja i
zaposjedali novosteena podruja. Mnogi od njih su kasnije preli
granicu i naselili se na austrijski teritorij (Liku, Kordun,
Dalmaciju), a na njihova mjesta su dolazile nove skupine pristigle
iz njihove postojbine (Crne Gore i Srbije). Taj proces se odvijao
kroz itavo razdoblje turske vladavine. HERCEGOVINA VLAKA
MAGISTRALAHercegovina je odigrala znaajnu ulogu u procesu
naseljavanja vlaha na bosanskohercegovako podruje. To je tipini
stoarski kraj ija su bogata ispasita bila na meti crnogorskih i
srpskih stoara jo u srednjem vijeku. Dolazak Turaka irom im je
otvorio vrata i ubrzo je sva Hercegovina bila preplavljena tom
kategorijom stranaca.Preko Hercegovine je vodio jedan od glavnih
migracionih pravaca srpskih i crnogorskih vlaha na njihovom putu
prema zapadu (Dalmaciji, Lici, Istri itd.). Hercegovina kao i
Bosna, bile su im sabirne i privremene stanice odakle su nakon
odreenog vremena kretali dalje prema Hrvatskoj, posebno primorju, a
na njihova mjesta dolazili su novi kontingenti njihovih
sunarodnjaka. U Hercegovinu su takoer dolazili ili su njome
prolazili stoari iz Albanije, Makedonije, pa ak i Grke (Epira i
Tesalije), koje uz junu Srbiju i Crnu Goru predstavljaju glavne
stoarske oblasti. Znatan broj bosanskohercegovakih pravoslavnih i
katolikih vlakih rodova na ovim prostorima ima grko i albansko
porijeklo. U takve, naprimjer, spadaju Sopoti. Prije dolaska u
Hercegovinu stanite im se nalazilo u okolici Nikia. Odavde su u 16.
stoljeu krenuli za turskim osvajaima i pojedina njihova bratstva su
se zaustavila tek u okolici Plitvikih jezera. Usput ih je izvjestan
broj zaostao u Hercegovini i Bosanskoj krajini. Njihovi potomci su
dananji uputi (iskvareni oblik od Sopot). urovii (kojih ima oko
Trebinja), doli su iz ura kod Prizrena, gdje se spominju 1330.
Godine.Na podruju Hercegovine spominje se puno vlakih imena koja su
tipina za junu Srbiju i Makedoniju, Ohrid, Nikiki kraj, Pivljani,
crnogorske planine.Za veinu njih Hercegovina je predstavljala
etapnu stanicu odakle su nakon nekog vremena kretali dalje na zapad
i sjever. Podruje dananjeg Neuma dugo je sluilo kao zimsko ispasite
vlakim stoarima iz unutranjosti. Neki od njih su se tu stalno
naselili. Na srpsko - vlako porijeklo jednog dijela stanovnitva
ukazuju tipini srpski svadbeni obiaji, predanja, prezimena i dr. U
dubrovakom primorju stanovnike neumskog kraja nazivaju vlasima a
ovi njih Latinima. Na tom prostoru je sauvano dosta toponima koji
ukazuju na vlako porijeklo starijeg stanovnitva.Dananji stanovnici
neumskog kraja skoro su u cijelosti noviji doseljenici. Od svih
rodova 62,10% otpada na doseljenike iz ostale Hercegovine, 18% iz
Dalmatinske zagore (Sinjske krajine)18% iz Crne Gore. Starije vlako
stanovnitvo je mahom izumrlo dok su neki njihovi rodovi preli na
katoliku vjeru iji potomci jo uvijek ive u tom kraju.Hercegovinu su
dakle naseljavali vlasi:1. June Srbije i vlasi crnogorskih
planina2. Prolazili su stoari iz Albanije, Makedonije, pa ak i Grke
(Epir i Tesalija)3. Okolica Nikia u istonoj C. Gori (naseljavali su
Hercegovinu i Bosansku krajinu)4. Vlasi iz okoline Prizrena na
Kosovu u podnoju planine are ili ar planine (naselili se oko
Trebinja)5. Ohrid6. Piva (dolina rijeke Pive u Crnoj Gori)7. 18 %
stanovnitva iz neumskog kraja potie od vlaha iz Dalmatinske zagore,
odnosno Sinjske krajine PODRINJSKI KRAJPodrinje je odigralo vanu
ulogu u procesu naseljavanja crnogorskih i srpskih vlaha u Bosnu i
Hercegovinu. U tim seobama foanski kraj je imao ulogu prve stanice
odakle su nastavljali put u druge krajeve Bosne. Mnogi rodovi su tu
stalno ostali.Prvi doseljenici su uglavnom potjecali iz Vasojevia i
doline Lima (rijeka Lim u protie kroz Crnu Goru, dijelom Bosnu i
Hercegovinu i Srbiju). Oni su dugo prije stalnog nastanjenja
dovodili stoku na zimsku ispau u taj dio Bosne i u Posavinu.
Dokumenti su zabiljeili da su se njihovi obani esto lano
predstavljali muslimanskim imenima da bi bolje proli kod vlasti i
mjesnog stanovnitva. Nakon to bi upoznali teren i sagledali
mogunosti, s porodicama su se za stalno preseljavali a onda bi
nakon nekog vremena odatle krenuli dalje a na njihovo mjesto su
dolazili novi doseljenici iz njihove postojbine.Prisustvo vlaha u
Zvornikom kraju evidentirano je ve 1476. godine. Neki od njih su
bili vezani za tamonju tvravu za iju posadu su obavijali uslune
poslove za plau. U popisu stanovnitva tog kraja iz 1476. godine
navodi se 165 vlakih doseljenih domainstava ijih 89 domaina slue u
tvravi. Doseljavali su se iz:1. Polimlja2. Crnogorski vlasi podigli
naselje elopek kod Zvornika ime su naselje dali po planini elopek u
njihovoj postojbini3. Rudine - Crna Gora4. Tamnava u Srbiji
(sjeverno od Valjeva)5. Vlasi sa Laba u Srbiji6. Vlasi
BanjaniNaseljavali su se u:1. Zvorniki kraj ve 1476. godine2. Sapna
1528. godine3. Teoak 1528. godine4. Teanjska nahija 1476. godine5.
Ugljevik6. Maglajski kraj7. Zvornik8. Kraj izmeu doline Spree i
Krivaje9. Dolina SpreeMaglajski kraj je takoer rano dobio vlake
doseljenike. I ovdje su u prvo vrijeme opsluivali tvravsku posadu.
U Zakonu o maglajskim vlasima iz 1489. godine doslovno se kae da su
to vlasi koji su "doli sa strane". Predstavljali su masu od 900
domainstava. Za jednu njihovu skupinu navodi se da su to Banjani
(iz Crne Gore). Kako ovuda prolazi vana komunikacija, Maglaj je
dugo za vlahe predstavljao prolaznu stanicu. Nakon odreenog
zadravanja odatle su nastavljali put u druge krajeve Bosne ili jo
dalje, najvie na sjever i sjeveroistok. Oni koji su iz Zvornika
prosljeivani u zapadne krajeve kretali su se uz Drinjau. Na taj
nain je u prvoj polovici 16. stoljea naseljen prostrani stoarski
kraj izmeu Krivaje i Spree. Iz tog vremena potjeu pravoslavne crkve
i manastiri na Ozrenu (Papraa, Lomnica, Vozua, Gostovi i Ozren).
Manastir Tamna u Banjici podignut je neto prije 1580. godine,
poznat kao sjedite Zvornike eparhije.Tokom 17. i 18. stoljea na
ovaj prostor su doselili brojni Bonjaci povratnici iz Maarske.
Najvie ih se naselilo u Kalesiju i Caparde.
Naseljavanje sjeveroistone bosneDo dolaska Turaka stanovnitvo
sjeveroistone Bosne bilo je stopostotno bosansko. To dokazuje i
veliki broj steaka, koji predstavljaju tipina nacionalna grobna
obiljeja bosanskog naroda. To je razlog da je ovdje domaa,
bogumilska vjera imala veoma jako uporite. O tome govore i srpski
izvori iz 13. stoljea u kojima se opisuje nastojanje srpskog kralja
Dragutina da ih prevede na pravoslavlje. Kasnije je i katolika
crkva vrila velike napore da mjesno stanovnitvo prevede na
katolianstvo. U tu svrhu je u tom dijelu Bosne podignuto desetak
franjevakih samostana (Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Teoak,
Bijeljina, Koraj, Gornja Tuzla, Donja Tuzla, Modria). Svi su
nastali prije dolaska Turaka ali se nisu dugo odrali jer je ovaj
dio Bosne zahvatila intenzivna islamizacija. Na njihovo zamiranje
utjecao je i veliki priliv i pritisak pravoslavnih doseljenika iz
Crne Gore i Srbije.U tuzlanskom kraju su do 1528. godine vlasi
naselili svih 11 nahija. Sjeveroistonu bosnu naselili su:1.
Tuzlanski kraj su naselili brojni crnogorski i srpski rodovi meu
kojima su najbrojniji bili Rudinjani, kojima je postojbina Gornja
Zeta u Crnoj Gori2. Piva3. Kolain4. Sjenice na Kosovu5. Okolina
Loznice, Uica, Koviljae, Kaera i dr.6. Piper u Crnoj Gori7.
Polimlje8. Tamnava u junoj SrbijiDoseljeni vlasi su posvuda
mijenjali toponime i davali im nazive po onima iz starog
zaviaja.Muslimansko stanovnitvo tuzlanskog kraja je najveim dijelom
starosjedilakog porijekla iji su bogumilski preci primili islam u
vrijeme osvajanja Bosne. Krajem 17. stoljea na ovaj prostor su
doselile mnoge bonjake porodice izbjegle iz Maarske, kud su otile u
vrijeme turskog osvajanja te zemlje. Meu starosjediocima bilo je i
katolikih porodica, najvie u Drijeni i Humcima. One su krajem 17.
stoljea tokom austrijsko -turskih ratova veim dijelom iselile preko
Save a preostali su mahom izumrli u naletima kuge.U majeviki kraj
je koncem 18. stoljea doselilo neto Karavlaha (rumunski cigani).
Bavili su se izradom drvenog posuda (anari). Svi su pravoslavne
vjere.Naseljavali su se u:1. Lopare2. Maoa3. Bijeljina4. Branski i
gradaaki krajPodruje Gradaca je dugo ostalo slabo naseljeno.
Pripadalo je nahiji Nenavite koja je obuhvaala prostor izmeu rijeke
Tinje, Bosne i Save sa sjeditem u Gradacu. Zbog slabe naseljenosti
vei dio nahije je predstavljao tzv. "niiju zemlju". Godine 1533. u
itavom kraju bila su svega 4 naseljena mjestaZvorniki sandakbeg je
1541. godine uputio poziv vlakim knezovima da se nasele na gradaako
podruje, obeavajui im poreske olakice.Katoliko stanovnitvo se mahom
doselilo iz Dalmacije i Hercegovine. Meu njima ima dosta rodova
albanskog porijekla. Posljednji veliki val naseljavanja Bosanske
Posavine zbio se u 19. stoljeu. NASELJAVANJE SREDNJE BOSNEVlaki
stoari su u prvom valu dobrim dijelom zaobili srednju Bosnu. Razlog
je bila gusta naseljenost pa nije bilo slobodnog prostora kao i to
to je bila daleko od linije osvajanja. Povoljni uvjeti za to
stvoreni su tek u 17. stoljeu kad su uestale epidemije kuge koje su
prorijedile domae stanovnitvo. Visoko je u srednjoj Bosni imalo
ulogu prolazne stanice za veinu pravoslavnog vlakog stanovnitva,
kao i za katolike koji su bili na putu za sjevernu i sjeverozapadnu
Bosnu. Mnogi su, meutim, ovdje stalno ostali. Tokom 18. i u prvoj
polovici 19. stoljea u estim naletima kuge i kolere mnogi ifluci su
ostali bez radne snage pa su age dovodili novu radnu snagu. U
visokom kraju skoro da nema pravoslavnih i katolikih rodova
starijih od 150 - 200 godina. Najvei broj pravoslavaca je doselio
iz Crne Gore, Hercegovine, Dalmacije i Like. I katoliko stanovnitvo
je u najveem broju doselilo tokom 18. i 19. stoljea, uglavnom iz
zapadne Hercegovine, zapadne Bosne i Dalmacije. Starosjedilako
stanovnitvo uglavnom ine muslimani. ?su pokazala veliku antropoloku
slinost izmeu muslimanskih i katolikih starosjedilaca, to pokazuje
da se radi o pripadnicima istog naroda (Bosancima muslimanima i
katolicima). Ostali doseljenici se znatno razlikuju od ovih
(tamnija pigmentacija koe, tamnija kosa i oi, povijen nos i sl.).
Isti je sluaj sa doseljenim muslimanskim rodovima, uglavnom
begovskim, kao naprimjer u Bijelom Polju, Gori i Motru. Mnogo
muslimana je doselilo iz Madarske, Slavonije, Hrvatske i drugih
zemalja koje je Turska izgubila tokom 17, 18. i 19. stoljea. U
veini sluajeva radi se o domaim, bonjakim radovima koji su
svojevremeno s turskom vojskom odselili u te zemlje pa se radi o
povratnicima. Tokom 18. - 19. stoljea naseljen je i zeniki kraj.
Vlasi Polimlja, gornji tok rijeke Ibar. Skoro sve pravoslavno
stanovnitvo zenikog kraja je crnogorskog i srpskog porijekla. Vie
crnogorskih rodova s nekoliko hiljada eljadi doselilo je 1714.
godine na Glasinac kod Sarajeva. Turske vlasti su ih, ustvari,
ovdje prisilno naselile za kaznu zbog odmetnitava i stalnih pljaki
po drumovima Crne Gore. Crnogorski brani su doseljavali u ovaj dio
Bosne u jo dva navrata: 1866. 1878. godine. Od tih doseljenika
potjee skoro sve dananje pravoslavno stanovnitvo naseljeno po
Romaniji i njenoj iroj okolici (Pale, Sokolac, Praa, Trnovo).
Sarajevsko poljePodruje Sarajevskog polja, Vogoe i Blauja primilo
je u veem broju strane doseljenike tek u 18. i 19. stoljeu.Prva,
jaa dovela je stanovnike iz junih i jugoistonih krajeva (iz istone
Hercegovine i Crne Gore), a druga, neto slabija, iz Dalmacije i
zapadne Hercegovine. Prvu struju je uglavnom inilo srpsko i
crnogorsko (pravoslavno) stanovnitvo, a drugu hrvatsko
(katoliko).Starije doseljeno stanovnitvo Sarajevskog polja je do
18. stoljea dobrim dijelom izumrlo u estim naletima kuge, osobito
one koja je teko harala u razdoblju 1781 - 1785. godine. Nakon toga
je dolo do ponovnog naseljavanja opustjele sarajevske okolice. To
je razlog da je meu tamonjim pravoslavnim i katolikim rodovima teko
nai one koji su stariji od 150-200 godina. Pravoslavno stanovnitvo
u najveem broju potjee iz Srbije i Crne Gore, a neto manje iz
istone Hercegovine iji su preci, takoer, tamo doselili iz Crne Gore
i Srbije. Katoliko stanovnitvo je mahom doselilo iz Dalmacije i
zapadne Hercegovine. Kiseljako-busovaki krajNaseljavanje Hrvata u
kiseljako - busovaki kraj imalo je dvojaku tendenciju: a) s ciljem
da se tu trajno nasele kao radna snaga na spahijskim posjedima, ili
b) da im to bude prolazna stanica za daljnji put prema posavskim i
prekosavskim krajevima. Dokumenti pokazuju da se proces prelaska na
islam u fojniko - lepenikom i kiseljakom kraju od vio neposredno
nakon pada Bosne. Na to upuuju brojna stara muslimanska groblja
koja se skoro sva nalaze uz srednjovjekovne nekropole steaka, to
govori da je rije o starosjedilakom stanovnitvu koje je s
bogumilstva prelo na islam. Koliko je preostalo starjenika ne moe
se rei jer ih je mnogo nestalo u estim epidemijama kuge. Masovno
naseljavanje katolikog stanovnitva na ovo podruje zbilo se krajem
18. stoljea nakon strahovitog pomora stanovnitva koji je izazvala
velika epidemija kuge 1781 - 1785. g. Zemlja je ostala bez radne
snage pa je pozvano stanovnitvo iz Dalmacije i zapadne Hercegovine
da naseli pusta sela, odnosno ifluke.Veina doseljenih katolikih
rodova potjee iz Dalmacije (Cetinske i Kninske krajine) te zapadne
Hercegovine. Slina situacija je i u busovakom kraju. Po upnim
knjigama roenih i vjenanih moe se odrediti porijeklo mnogih
porodica u tom kraju. Veina dananjih tamonjih katolikih porodica
dalmatinskog su porijekla, ali ih ima i iz Like. Porodice
talijanskog porijekla (Batista, Glibo, Katava) naselili su se u
ovaj kraj tek u doba austrougarske uprave, to jest iza 1878.
godine. Naseljavanje zapadne i sjeverozapadne bosneHrvatsko
stanovnitvo koje se naselilo na prostore krakih polja zapadne Bosne
(Kupres, Livno, Glamo, Duvno) kao i stanovnici Rame, mahom su doli
sa juga, iz Dalmacije a dijelom kao raselice iz zapadne
Hercegovine. Dio pravoslavnog stanovnitva je ovdje doselio ve pod
konac 15. i poetkom 16. stoljea. Oni su ve tada zaposjeli veinu
tamonjih planina. Jedan dio ih je odavde proslijedio dalje na zapad
i sjever prema Sani, Plivi i Krajini. Koncem 16. stoljea bosanski
beglerbeg Hasan-paa Predojevi je dio ovih pravoslavnih vlaha odveo
da nasele puste krajeve oko rijeke Une. Time je zapoelo
naseljavanje pravoslavnog stanovnitva na prostor sjeverozapadne
Bosne (Krajine). Na prostoru sjeverozapadne Bosne bilo je i
albanskih vlaha.Veliki dio starosjedilakog stanovnitva krakih polja
zapadne Bosne preao je na islam ve u prvim decenijama turske
vladavine. To se moe pratiti u defterima iz 16. stoljea. O tome
daju podatke i pojedini crkveni djelatnici kao to je sveenik
Stjepan Posedarski koji 1520. godine izvjetava Papsku kuriju kako
su Turci u posljednjih pedeset godina uspjeli veoma pridobiti
tamonji narod koji ostavlja staru vjeru i prima islam. Dalje se
navodi da ne predstavljaju rijetkost ni mijeani brakovi izmeu krana
i muslimana.Stanovnitvo zapadne hercegovineEtnografska istraivanja
litikog (irokobrijekog) kraja dokazala su da vie od polovice
tamonjih rodova, njih 119, pripada doseljenicima iz dinarskih
oblasti (Dalmacije) i Crne Gore. Ustvari, itava oblast zapadne
Hercegovine u velikom postotku ima doseljeniko stanovnitvo. To je
posljedica geografskog poloaja tih krajeva. Preko njih su, naime,
vodili glavni migracioni putevi od juga prema sjeveru i tuda su
prole brojne skupine vlaha, a mnogi su i zastali, pa je to razlog
da se na tom prostoru malo zadralo starosjedilakog
stanovnitva.Dananje stanovnitvo Livanjskog polja je takoer u
najveoj mjeri novijeg datuma. ak 43 % ukupnog stanovnitva, pripada
novim doseljenicima. Na njihovo dalmatinsko porijeklo ukazuju
jeziki elementi dalmatinske akavtine, obiaji, nazivi rodova,
predanja itd. Etnoloka istraivanja su dokazala da je veina
muslimanskih rodova na Livanjskom polju starosjedilakog porijekla.
S druge strane, dio vlakog pravoslavnog stanovnitva s ovog prostora
srodan je sa stanovnicima Starog vlaha u junoj Srbiji. Meu brojnim
strancima koji su doselili u Bosnu bili su i idovi. Njihov dolazak
je bio u uskoj vezi s njihovim izgonom iz panije (1492. g.). Mnogi
su tada nali utoite i zatitu u Turskoj Carevini. Tada ih je jedan
broj doselio u Bosnu, odnosno Sarajevo (izmeu 1541. i 1565. g.).
Nakon pada Budima 1686. godine sa izbjeglim Bonjacima je tada u
Bosnu dolo i neto idova koji su do tada ivjeli u Ugarskoj. Naselili
su se u Sarajevu, gdje su pojaali postojeu isto-nacionalnu
zajednicu. idova je bilo i u drugim mjestima po Bosni i Hercegovini
i posvuda su bili stanovnici gradova. Uglavnom su se bavili
trgovinom i zanatima. Njihova zajednica je za sve vrijeme ostala
malobrojna i nije nikada utjecala na nacionalnu strukturu
starosjedilakog stanovnitva Bosne i Hercegovine.Iseljavanje
bosanskog stanovnitvaKada se raspravlja o migracijama koje su se
odvijale na bosanskohercegovakom prostoru, treba napomenuti da su
one bile dvosmjerne. Naime, kako god su u nju masovno doseljavali
stranci tako je iz nje iseljavalo njeno starosjedilako stanovnitvo,
kako muslimani tako i krani. Katolici su se najvie iseljavali
prilikom prodora stranih vojski, kakav je bio sluaj 1478. godine
kad je s vojskom upao u Bosnu maarski kralj Korvin, zatim nakon
upada austrijskog vojvode Pernlija 1690. godine, kad je iz
sjeveroistone Bosne odveo vie od 3.000 katolika. Provala princa
Eugena Savojskog u srednju Bosnu sve do Sarajeva 1697. godine
uzroila je iseljavanje vie od 40.000 krana, preteno katolika, koji
su se naselili preko Save.Preostalo katoliko starosjedilako
stanovnitvo sjeveroistone Bosne odselilo se 1717. godine pri
povlaenju vojske pod zapovjednitvom generala Petraa, nakon njegovog
pokuaja osvajanja Zvornika. U vie navrata su i franjevci odvodili
katoliko stanovnitvo.I muslimansko stanovnitvo se iseljavalo u
ogromnom broju. To je uslijedilo odmah iza 1463. godine nakon to su
se Bonjaci ukljuili u tursku osvajaku silu koja je nezadrivo
napredovala u Evropu. Kao nagradu za njihova junaka djela i ogroman
doprinos stvaranju turske moi, dobijali su posjede u evropskim
zemljama ija su osvajanja platili potocima krvi i nebrojenim
rtvama. Mnogi su u tim zemljama stalno ostali kao spahije i visoki
dravni, odnosno vojni dunosnici. Podaci govore da je veina gradova
Cetinske krajine, Dalmacije, Like, Slavonije i Maarske, bila
naseljena Bonjacima. Turski putopisac Evlija elebija je 1660.
godine zabiljeio da se u veini gradova osvojene Ugarske (Budimu,
Sigetu, iklou, Peuju, Stolnom Biogradu), Temivara itd. uje samo
bosanski jezik, a za stanovnike Budima kae da su svi Bonjaci. I
stanovnici Kanjie su veinom bili Bonjaci, koji govore nekoliko
jezika, a bosanski im je na prvom mjestu. elebija dalje navodi da
su i drugi gradovi bonjake varoi. Tako u Drniu (Dalmacija) ivi vie
od 300 muslimanskih porodica te da iz tog kraja ode svake godine na
had 100 do 150 hadija.Sline podatke donosi 1625. godine splitski
plemi Atanasije Jurjevi. On navodi da je u to vrijeme u Sinju bilo
100 muslimanskih (bonjakih) kua, a u njegovoj okolici 500, u
Skradinu (kod ibenika) 200, u Vrani (kod Zadra) 200, Zemuniku 150,
Karinu 230, Kninu 300, Vrlici 85, Drniu 300, u Petrovu Polju u 40
sela i zaselaka 600 kua itd. Povratak iseljenih bonjakaZa iseljene
Bonjake u evropskim zemljama zapoele su velike nesree krajem 17.
stoljea i trajale su sve do Prvog svjetskog rata.Uzrok su bili
porazi turske vojske koje je doivljavala na evropskim i drugim
ratitima. Sve je zapoelo velikim Bekim ratom 1683. godine i
neuspjelom opsadom Bea nakon ega je Turska poela gubiti sve
osvojene zemlje u Evropi. Tako su se morali povui iz Maarske,
Slavonije, Bake, Banata, Srijema, Like, Dalmacije, a neto kasnije i
iz Srbije. S vojskom se iseljavalo i muslimansko, odnosno bonjako
stanovnitvo. Oni koji su ostali bili su proganjani, ubijani i na
silu pokrtavani, pri emu su morali promijeniti i ime pa su takvi za
Bosnu izgubljeni za sva vremena. Sve izbjeglo stanovnitvo iz
Maarske, Hrvatske i drugih krajeva doselilo je u Bosnu jer se
radilo o Bonjacima. Naseljavali su se u razne dijelove Bosne - oko
rijeke Une, u srednju Bosnu, oko Vrbasa, Spree, Ukrine, Drine,
Save, Neretve, Lave, Sane, Prae, Vrbanje, Rame, Krivaje, Unca,
Bregave itd. Iseljenici iz Dalmacije, Cetinske i Kninske krajine
uglavnom su se naselili u Krajinu. Oni iz Cetinske krajine doli su
u Malu Kladuu i Todorovo, a oni iz Srba u Jezero kod Ostroca. Od
tada se to mjesto naziva Srbljani. Izgon muslimana iz srbijePoloaj
Bonjaka muslimana pogorao se i u Srbiji nakon Karaorevog ustanka
(1804 - 1813. g.). Srpski ustanici su posvuda progonili muslimansko
stanovnitvo, pljakali ih i ubijali. To je poprimilo jo vee razmjere
nakon pada Beograda 1807. godine, kad je nastao opi pokolj
"Turaka", i to na prvi dan Kurban - bajrama. Rauna se da je samo u
Beogradskom paaluku u to vrijeme ivjelo 20.000 Bonjaka. Od njih su
mnogi pobijeni, ostatak pokrten, a dio protjeran. Izvjetaji govore
kako je nakon toga meu ustanikim voama nastalo razraunavanje oko
raspodjele bonjake opljakane i prisvojene imovine u mnogim srpskim
gradovima, posebno u Beogradu. Stradanje preostalih Bonjaka u
Srbiji nastavilo se i tokom Drugog srpskog ustanka. Najzad,
odredbama Jedrenskog mira sklopljenog 1830. godine izmeu Turske i
Rusije, usvojen je zahtjev Srbije, ije je interese zastupala
Rusija, da svi muslimani moraju napustiti tlo Srbije. Uslijedila je
masovna selidba (izgon) i veina ih je prela Drinu i naselila se po
Bosni jer se i u ovom sluaju uglavnom radilo o Bonjacima.
Posljednja naredba o izgonu muslimana (Bonjaka) iz Srbije izdata je
1862. godine, to je sankcionirala i meunarodna konferencija, odrana
22. IX 1862. godine u Kanlidi (Turska).Priliv velikog broja
povratnika veoma je poveao broj muslimana u Bosni, to su pripadnici
druge dvije vjere nerado gledali. Zahvaljujui povratku Bonjaka iz
dijaspore sprijeeno je da ih potpuno nestane u vlastitoj domovini.
itavo razdoblje 18. i 19. stoljea bilo je, naime, u znaku najveih
stradanja i pomora Bonjaka. Tursko Carstvo se nalazilo u tekom
stanju i s velikim naporima je branilo steevine i Ranice. Tamo gdje
je bilo najtee slali su Bonjake, prekaljene ratnike, koji su
masovno ginuli u nebrojenim bitkama sa Austrijancima, Maarima,
Poljacima, Rusima, Mleanima, Perzijancima itd. Samo u dvije bitke
na perzijskom i ruskom ratitu izginulo ih je vie od 30.000. Taj
pomor je poetkom 18. stoljea dostigao zabrinjavajue razmjere. Kako
jedna nesrea ne dolazi sama, javile su se epidemije koje su sa
svoje strane desetkovale stanovnitvo. Zemlji je bila potrebna nova
radna (kmetovska) snaga pa je tako zapoeo novi val naseljavanja
stranaca u Bosnu i Hercegovinu. To je trajalo promjenljivim
intenzitetom kroz itavo razdoblje 18. i 19. stoljea, odnosno sve do
Prvog svjetskog rata. I ovaj put doseljenici su uglavnom bili iz
susjednih zemalja (Srbije, Crne Gore i Hrvatske). Pomor se nastavio
i u narednom stoljeu. Najvie svijeta je pomrlo u razdoblju 1813 -
1818. godine. Po izvjetaju suvremenika pomor je prepolovio
stanovnitvo i mnogi krajevi su ostali potpuno nenaseljeni. Begovi i
age su na svoju ruku dovodili potrebnu radnu snagu iz Crne Gore,
Srbije i Dalmacije i naseljavali ih kao kmetove ili ifije (zakupce)
na svoja opustjela imanja. Izvjetaji govore da su novi doseljenici
nalazili u kuama pustih sela itave skelete pomrle eljadi. Posvuda
su se susretale kosti nepokopanih stanovnika jer su itavi krajevi
ostajali bez ijednog ivog. Novi priliv stanovnitva i njegov
razmjetaj dao je Bosni konanu nacionalno - vjersku sliku u onom
obliku i rasporedu kakva je manje - vie i danas. Raspored
stanovnitva u bih sredinom xix vijekaOko 1865. godine slika
naseljenosti u Bosni i Hercegovini je ovako izgledala: u srednjoj,
istonoj, junoj te sjeverozapadnoj Bosni veinsko stanovnitvo su
inili muslimani. Tu je ivjelo vie od 66 % ukupnog broja Bonjaka
muslimana. Starosjedilako bonjako - katoliko stanovnitvo i
doseljeni Hrvati ustalili su se u zapadnoj Hercegovini,
jugozapadnoj Bosni, zatim du desne obale Save od Brkog do Broda, te
u lepeniko - lavanskom kraju. Na tim prostorima ivjelo je oko 80 %
svih bosanskohercegovakih katolika i doseljenih Hrvata. Pravoslavno
starosjedilako stanovnitvo, te doseljeni Srbi i Crnogorci zauzeli
su u apsolutnoj veini prostrane oblasti na sjeverozapadu zemlje
izmeu Sane i Une.Pravoslavci su inili apsolutnu veinu i u istonoj
Hercegovini, na podruju izmeu srednje i donje Drine, uz Savu, te
istono od linije povuena od Brkog prema Vlasenici i Viegradu. Na
tim prostorima bilo je koncentrirano oko 70 % ukupnog pravoslavnog
stanovnitva Bosne i Hercegovine. NASELJAVANJE BOSNE I HERCEGOVINE
AUSTROUGARSKI PERIODAUSTRIJSKA KOLONIZACIJA BIHUspostavljanje
austrijske vlasti u Bosni i Hercegovini izazvalo je nove migracione
pokrete i razmjetanje stanovnitva na itavom bosanskohercegovakom
prostoru. I ovoga puta promjene su ile na tetu starosjedilakog
stanovnitva, prije svega muslimana, ali takoer katolika i
pravoslavaca jer je ova seoba konano izbrisala nacionalnu
kategoriju Bonjaka (Bosanaca) katolika i Bonjaka (Bosanaca)
pravoslavaca.Politike promjene su uzrokovale masovno iseljavanje
muslimana u tui svijet.
Zvanina austrijska politika je ila za tim da u Bosni i
Hercegovini to vie ojaa katoliki elemenat pa je provoena planski
razraena politika naseljavanja stranaca iz njenih provincija.U
prvoj fazi, koja je uslijedila odmah nakon uspostavljanja
austrijske vlasti (1878. g.), najbrojniji doseljenici (slubena
lica) bili su sami Austrijanci a onda pripadnici drugih naroda koji
su ivjeli u sklopu Monarhije (Hrvati, esi, Maari, Tirolci).
Istovremeno je uslijedilo doseljavanje seoskog stanovnitva iz
hrvatskih krajeva (Dalmacije i Like). Ono je bilo u potrazi za
obradivom zemljom pa ih je veina primljena na aginska imanja. Meu
njima bilo je i uzurpatora koji su samoinicijativno zaposjedali
zemlju starosjedilaca.Najvie doseljenika u prvom valu doselilo se u
bosansko-krupski kraj. Iz tog vremena potjeu naselja na obroncima
Grmea (Hasani i Gornja Suhaja). Puno Liana je doselilo u
bosansko-petrovaki i sanski kraj a neto manje u cazinski.
Doseljenici su pravili velike probleme domaem stanovnitvu. Mnogi od
njih su uzurpirali dravno zemljite, posebno umske povrine, a oni
koji su se naselili na aginskim imanjima odbijali su izvravati
zakonske obaveze prema gospodarima pa su uslijedile incidentne
situacije. Ustvari, u svim proteklim vremenima bilo je puno
nesporazuma, pa ak i tekih sukoba izmeu domaeg stanovnitva i
doseljenika. Kako je ta kategorija doseljenika uglavnom bila vlakog
porijekla, poznata po svojoj besprimjernoj agresivnosti i openito
krajnje nezgodnom karakteru, sada, u izmijenjenim politikim
prilikama, postali su jo agresivniji. Sa svojim stadima priinjavali
su obraenim povrinama velike tete, prekoraivali data im prava, i
openito, na svaki nain nanosili su tetu i uznemiravali
starosjedioce. Iz njihovih redova su se regrutirale hajduke ete
koje su se profesionalno bavile pljakom i napadale imanja. Sredinom
19. stoljea ponaanje vlakih doseljenika dostiglo je nesluene
razmjere. Po ukidanju turske vlasti toliko su se osilili da su
nasilu poeli otimati aginske posjede, pa ak ugroavati ivote
njihovih vlasnika. ( Primjer: izvjetaj izaslanika ruske carice
Jelisavete )Austrija je ubrzo poela naseljavati koloniste iz svih
dijelova svoje drave. Godine 1881. doli su doseljenici iz junog
Tirola i Hrvatske i naselili se na prostor izmeu Kostajnice i
Bosanske Gradike.
Naseljavanje nijemacaU okolicu Banje Luke doselili su kolonisti
iz Njemake. U tome je veliku ulogu odigrao Franz Pfanner, tadanji
starjeina trapistikog samostana "Marija Zvijezda" nedaleko od Banje
Luke. On je u njemakom asopisu "Christlichen Pilger" objavio lanak
o Bosni i ukazao na velike mogunosti naseljavanja u njoj. Prvi
doseljenici su stigli 1878. godine iz Hanovera 1879. godine, doli
su kolonisti iz Oldenburga i BraunsveigaTako je u banjalukom kraju
nastalo nekoliko njemakih naselja (Rudolfsthal - danas Bosanski
Aleksandrovac, Konigsfeld - Dubrave, Windhorst - Nova Topola itd.)
Nijemci su kolonizirali i bijeljinski kraj, gdje su osnovali
naselje Franz Josefsfeld.Austrija je nastojala dovesti to vie
doseljenika iz svog pasivnog junog Tirola. Bilo je, meutim, teko
nai slobodno zemljite. Kolonisti su skuene parcele proirivali tako
to su zaposjedali slobodne umske povrine koje su krili. Javili su
se meutim stari vlasnici (begovi i age) i nastao je spor s vlastima
i doseljenicima. U drugoj fazi naseljavanja koja je trajala od
1890. do 1905. godine dolo je mnogo Talijana, eha, Slovaka,
Ukrajinaca, Rusina i Poljaka. Svi su se naselili na podruje
bosansko-novskog, bosansko-dubikog, derventskog i banjalukog
okruga. Vlast im je dodijelila dravno zemljite koje je nakon deset
godina obraivanja bez naknade prelazilo u njihovo trajno vlasnitvo.
Talijanski doseljenici su se uglavnom koncentrirali u banjalukoj
regiji oko Laktaa, Mahovljana i Jazovca. I Hercegovina je u
austrijsko doba primila mnoge doseljenike. Ovdje su opet prednjaili
crnogorski brdani bezemljai. Odmah iza 1878. godine doselilo se
puno Rudinjana, Bjelica, Cuca i Prekotaraa. Broj doseljenih
stranacaAustrijske vlasti su naseljavanjem kolonista s podruja
Monarhije eljele brojano ojaati katoliko stanovnitvo kao siguran
oslonac svoje vlasti na ovim prostorima. Kolonisti su 1895. godine
u svojim rukama drali 51.027 hektara ziratskog zemljita. Ustvari,
vlada je imala brojne planove u vezi s tim. Jedno vrijeme je
predsjednik Zemaljske vlade general Albori predlagao da se u Bosni
osigura zemlja (imanja) za naseljavanje penzioniranih andara, dok
su vojne vlasti to traile za penzionirane oficire. Pored
zemljoradnikih kolonista u Bosnu je doselio veliki broj dravnih
inovnika, zanatlija, trgovaca, vojnog kadra i dr. Do 1885. godine
ukupno je doselilo 27.438 stranaca, do godine 1895. 70.848, a do
1910. godine 114.591, osoba, to je iznosilo 6,04 % ukupnog
stanovnitva Bosne i Hercegovine. To su u najveem broju bili Hrvati,
Austrijanci, Slovenci, Maari, esi i Poljaci. Hrvati su za Austriju
bili vani zbog poznavanja jezika pa ih je jedno vrijeme u
administraciji bilo 23,49 % od svih zaposlenih. Tu kategoriju
doseljenika narod u Bosni je nazivao kuferaima. Od ukupnog broja
doseljenih, a) iz Austrije je bilo 46.859 lica, b) a iz Ugarske
61.151, od toga eha 7.000, Poljaka 11.000, Maara 6.500 itd. c)
Austrijske vlasti su iz dravnih razloga krile stvarni broj
doseljenih stranaca. d) Zvanini izvjetaji barataju brojem od
137.000 ali se vjeruje da je iznosio vie od 200.000 ljudi. e) Po
vjerskoj pripadnosti bili su skoro svi katolici
Odnos muslimana prema austrijskim vlastimaOdlazak Turaka,
preuzimanje vlasti od strane Austro Ugarske i promjene koje su
potom uslijedile na politikom, kulturnom, vjerskom i drutvenom
polju, kod veine Bonjaka muslimana izazvali su nelagodu, depresiju,
strah i neizvjesnost. Svoj stav prema pogodbi velikih sila da
Turska prepusti njihovu zemlju Austriji iskazali su pruanjem
estokog otpora austrijskoj okupacionoj vojsci. Ukidanje turske
vlasti s kojom su ivjeli due od etiri stotine godina, nametanje
gospodara druge vjere, drugaije kulture i obiaja, i osjeaj gubitka
privilegiranog drutvenog i politikog statusa koji su uivali
stotinama godina, zabrinulo je sveukupno muslimansko stanovnitvo.
Bili su puni mrnje i prezira prema onima koji su ih doveli u takvu
situaciju. Pripadnici druge dvije vjere (katolici i pravoslavci)
dolazak Austrije su doivjeli drugaije. Prije svega, oekivali su
temeljne drutvene promjene - ukidanje begovata, to jest agrarnu
reformu. Takoer su oekivali preuzimanje politike inicijative
naspram do tada drutveno - politiki dominirajueg bonjako -
muslimanskog stanovnitva. Razvoj dogaaj bi bez sumnje krenuo u
pravcu tekog zaotravanja vjersko - nacionalnih i politikih odnosa
sa nesagledivim posljedicama da nova vlast nije kategoriki svima
dala na znanje da se njena vladavina temelji na principima pravne
drave u kojoj su svi njeni podanici jednaki pred zakonom. S
nastalim promjenama ipak se nije mogao pomiriti veliki dio
muslimanskog stanovnitva. Uestali napadi na njihove posjede i njih
same, pritisci, zastraivanja i prijetnje, izazivali su opu
nesigurnost i strah. Veinu nasilja su inile statusno ovisne osobe
kmetovi i zakupci (ifije) spahijske zemlje. Veliki broj muslimana
je izlaz iz takve situacije vidio u naputanju zemlje i odlasku u
tuinu. Iseljavanje muslimana u turskuIseljavanje Bonjaka nije
prestajalo za sve vrijeme austrougarske vladavine Bosnom. Prvi val
je uslijedio odmah nakon okupacije 1878. godine, drugi nakon
uvoenja vojne obaveze 1881. godine i nakon ustanka 1882. godine u
kojem su uestvovali i muslimani, trei u vrijeme borbe za vjersku i
vakufsko - mearifsku autonomiju muslimana koja je poela 1899.
godine, etvrti nakon aneksije 1908. godine i peti u vrijeme
balkanskih ratova (1912/1913. g.). Pravac iseljavanja bila je
Turska. Iseljenika je bilo iz svih krajeva zemlje, najvie iz
gradova. O tome koliko se ukupno iselilo Bonjaka nema tanih
podataka jer su ih austrijske vlasti krile kao i broj useljenih
stranaca u Bosnu. Po njenim zvaninim izvjetajima iselilo ih se tek
137.000, dok procjene govore daje taj broj iznosio izmeu 180.000 i
200.000 ljudi, a moda i vie. Na taj zakljuak navodi podatak da je u
Balkanskim ratovima tokom 1912/1913. godine na bojitima u sastavu
turske vojske bilo oko 20.000 vojnika regrutiranih iz redova
bosanskohercegovakih muslimana koji su tih godina doselili u
Tursku. Prema izvjetaju carigradskog povjerenika za smjetaj
izbjeglica, samo u razdoblju od 1900 - 1905. godine doselilo je
72.000 lica, dok je po austrijskim zvaninim izvjetajima taj broj
iznosio svega 13.750 osoba.Sauvan je izvjetaj Jovana Cvijia,
poznatog srpskog etnologa, u kojem opisuje kako je i sam bio
svjedokom masovnog odlaska bosanskih muslimana u Tursku. On navodi
da je tih godina beogradska eljeznika stanica svakodnevno bila
krcata bosanskohercegovakim muslimanima koji su preko Beograda
odlazili solunskim vozom za Tursku.Cviji u svom osvrtu iz 1910.
godine navodi da u Bosni nee ostati ni polovica naroda ako se
iseljavanje nastavi tim razmjerama. Taj srpski uenjak ne proputa
priliku da jo jednom istakne tobonju srpsku pripadnost bosanskih
muslimana, pa s time u vezi konstatira: "Ako se iseljavanje ne
zaustavi, u Bosni e sasvim nestati srpskog jezika, mada su
razgovarajui s njima u stanici, oni (muslimani) nesvesni svog
srpskog porekla i imena.Austrija se nije trudila da zaustavi to
iseljavanje. ak je raznim mjerama sprjeavala povratak onih koji su
odluili da se vrate u domovinu. Njoj je bio potreban slobodan
prostor za naseljavanje njenih kolonista. Bilo je, meutim, i
svijetlih primjera kada su pojedinci iz redova pripadnika druge
dvije vjere odvraali svoje zemljake da naputaju svoja ognjita.
Jedan od njih je bio i pjesnik Aleksa anti, koji je tim povodom
spjevao uvenu pjesmu namijenjenu Bonjacima "Ostajte ovdje".Brojano
stanje bosanaca i hercegovaca u posljednja tri stoljeaO tome koliko
je Bosna imala stanovnika u doba turske uprave nema pouzdanih
podataka jer malo koji izvor precizno o tome govori. Podaci se esto
navode odoka a i u tim sluajevima govori se samo o pojedinim
gradovima ili oblastima. Strani putnici se na taj problem uglavnom
osvru kada govore o odnosu vjera, odnosno koliko je pripadnika
jedne ili druge vjere. Turski popisi stanovnitva su nepotpuni jer
obuhvaaju samo njihove odreene kategorije. Ako su u pitanju
muslimani, evidentirani su samo vojni obveznici dok se kod krana
evidentiraju oni koji su podlijegali poreskim obavezama, to jest
domaini, odnosno odrasle muke glave. U opem popisu Bosanskog
sandaka (bez Hercegovine) iz 1604. godine, od ukupno 64.721 kue,
muslimanskih domainstava je bilo 45.941, a kranskih (katolikih i
pravoslavnih) svega 18.891. Omjer jednih i drugih je 71% naspram 29
%.U izvjetaju papskog vizitatora Petra Masarechija upuenom Svetoj
stolici 1624. godine, u kojem govori o stanju katolika u Bosni, kae
se da u toj zemlji ima oko 300.000 katolikaAtanasije Grgievi alje
1626. godine austrijskom caru Ferdinandu II izvjetaj o svom
putovanju po Bosni, u kojem stoji: "Katolika ima u Kraljevstvu
bosanskom 250.000, a izmatika (pravoslavaca), u ovom Kraljevstvu
ima vei broj nego katolika".Godine 1655. bosanski biskup Marijan
Maravi javlja u Rim da su "stanovnici Bosne veim dijelom muslimani
od poroda, a djemino poturenjaci. Osim njih ima katolika i hriana.
idova ima jedino u Sarajevu, a Cigana posvuda". Ni za pravoslavno
stanovnitvo nema pouzdanih podataka. Poneto se nalazi u izvjetajima
stranih putopisaca mada je to nepotpuno i nepouzdano. Spomenuti
Petar Masarachi pie 1624. godine