-
1. Film kao vizuelna izvuna predstava
1. Filmski prostor
Pozna to j c da se f i lm sas to j i od mno tva s t a t inih s l
ika , ko jenaz ivamo fotogramima, s l i i cama rasporeenim u n izu
, j edna do druge ,na providnoj f i lmskoj t rac i : ta t raka ,
pro laze i odreenom brz inom krozprojek tor , s tvara veoma uve l
ianu i pokre tnu s l iku . Jasno jc da pos to j ive l ika raz l ika
i zmeu fo tograma i s l ike ko ja se po javl ju je na ekranu -da
pomenemo za poe tak samo s tvaranje u t i ska pokre ta na
ekranu;meut im, i fo togram i pokre tna s l ika pokazu ju nam se u
fo rmidvodimenzionalne s l ike ogran iene odreden im okvirom.
Ove dve mater i ja lne odl ike f i lmske s l ike , n jena
dvodimenzio-na lnost i n jena ogranienost , jesu dva osnovna obe le
ja i z ko j ih pro iz laz i nae razumevanj e f i lmskog pr ikaza .
Zasad emo zapamt i t isamo pos to jan jc okvi ra , ko j i je po
svojo j funkc i j i i s tove tan ramu naumetn ikoj s l ic i ( i j i
naz iv p reuz ima) i ko j i de f in i emo kao granicu s l ike .
Ovaj okvir, koji je oigledno nuan (ne moe se zamisliti
neogranieno velika filmska traka), kree se u dimenzijama i
proporcijama koje nameu dve tehnikc injenice: irina filmske trake
na koju se snima i dimcnzijeotvora kapije kamere, pri emu ova dva
podatka definiu ono tonazivamo filmskim formatom. Jo od samih
poetaka filma postojalo je mnogo razliidh formata. I mada je sve
ree u upotrebi, budui da preovlauju ire slike, standardnim
formatom
-
se jo uvek smatra format koji koristi filmsku traku irine 35 mm
i odnos 4: 3 (ili 1, 33 :1) izmedu irine i visine slike. U razmeri
1, 33 :1 snimani su svi ili gotovo svi filmovi do pedesetih godina,
a u novije vreme oni filmovi koji se snimaju u takozvanim
substandardnim formatima (16mm, Super 8, itd.). Okvir slike,
zavisno od vrste filma, ima veliki znaaj u kompo-
zic i j i slike - posebno u sluajevima kada je slika statina
(onakva kakvu je na primer vidimo kad zaustavimo sliku), ili gotovo
nepo-kretna (u sluaju kad nema promena u kadriranju: ono to
nazivamostatinim kadrom). U nekim filmovima, posebno onim koji su
snimani u doba nemog filma, na primer, u filmu Stradanje Jovanke
Orleanke Karla Teodora Drejera (1928), uoava se briga za
urav-noteivanjem i ekspresivnou kompozicije unutar okvira slike,
kojise ni po emu ne razlikuje od rama u slikarsrvu. Uopteno
gledajui,moc se rei da pravougaona povrina ograniena okvirom (koja
scponekad, u irem znaenju, naziva okvirom slike) jeste jedan
odprvih materijala na kojem radi sineasta.
Jedan od najvidljivijih radnih postupaka na povrini ogranienoj
okvirom jeste ono to nazivamo split screen (podela povrine na vie
jednakih ili nejednakih zona, od kojih svaku ispunjava jedna
parcijalna slika). Meutim, pravo raskadriravanje" unutar okvira
slike moe se postii mnogo suptilnijim postupcima, to je ak Tati i
dokazao u filmu Vreme igre (1967), gde se vie jukstaponiranih i kao
uokvirenih" scena odvija istovremeno unutar iste slike. Naravno, ak
i najskromnije iskustvo u gledanju filmova do-
voljno ie da se dokae da pred tom dvodimenzionalnom slikom
reagujemo kao da vidimo jcdan deo trodimenzionalnog prostora,
potpuno analognog realnom prostoru u kojem ivimo. Uprkos svimtim
ogranienjima (prisustvo okvira, odsustvo tree dimenzije,obeleja
vetake tvorevine, odsustvo boja, itd.), ovu analogiju doivljavamo
kao izuzetno snanu, ona zapravo izaziva specifian filmski utisak
stvarnosti, koji se manifestuje uglavnom kroz iluziju pokreta (vidi
poglavlje 3) i iluziju dubine.
Zapravo, tako snaan utisak dubine doivljavamo samo zato to smo
steklinaviku da gledamo filmove u bioskopu (ili na televiziji).
Nesumnjivo da su prvi filmski gledaoci mnogo jae doivljavali taj
par- Gore: fotografija iz filma ovek sa filmskom kamerom, Dzige
Vertova. Dole: druga fotografija iz istog filma, koja prikazuje
komadi trake s prvim foto-
gramom.
-
cijalni karakter iluzije dubine i stvarnu dvodimenzionalnost
slike. TakoRudolf Arnhajm u svom eseju (napisanom 1933. godine, a
posveenomnemom filmu) pie da se efekat koji film stvara smeta negde
izmeudvodimenzionalnosti i trodimenzionalnosti i da mi filmsku
sliku opaamoistovremeno kao dvodimenzionalnu i kao
trodimenzionalnu: ako, na primer,snimamo odozgo voz koji nam se
pribliava, u dobijenoj slici opaamoistovremeno kretanje ka nama
(prividno) i kretanje na dole (stvarno).
U poslednjem primeru primeuje se udvostruavanje okvira slike
drugim okviri-ma koji ulaze u sastav kompozicije kadra.
Ono to je ovde vano rei jeste da mi pred filmskom slikom
reagujemo kao pred veoma realnim prikazom imaginarnog pro-stora, za
koji nam se ini da ga vidimo. Tanije, poto je irenje sli-ke
ogranieno okvirom, nama se ini da vidimo samo jedan deo tog
prostora. Taj deo imaginarnog prostora koji je obuhvaen okvirom
slike nazivaemo kadrom.
Kao i veina ostalih rei iz filmskog renika, re kadar je u
stalnoj upotrebi, a da pri tom njeno znaenje nije uvek striktno
odredeno. Posebno se tokom snimanja filma deava da se rei okvir
slike" i kadar" shvataju kao sinonimi, to ne ometa razumevanje.
Nasuprot tome, u nastavku ove knjige, u kojoj nas ne zanima toliko
izrada filmova, koliko analiza uslova njihovog videnja, vano je
izbei bilo kakvo meanje ova dva termina.
Utisak poistoveivanja sa stvarnim prostorom koji stvara film-ska
slika dovoljno je snaan da se esto deava da zaboravljamo ne samo da
je slika dvodimenzionalna ve, na primer, ako je re o fil-mu u
crno-beloj tehnici, da ne postoji boja, ili kod nemog filma da
nedostaje zvuk - a, osim toga, gubimo iz vida ne samo da postoji
odreeni okvir, koji je uvek manje ili vie svesno prisutan u naoj
percepciji, ve i injenicu da izvan tog okvira nema vie slike. Stoga
se kadar obino opaa kao da je ukljuen u neki iri prostor, iji on
jeste vidljivi deo, ali koji svakako postoji i svuda oko njega.
Upravo tu ideju odslikava uvena formula Andre Bazena (preuzeta od
Leo-na-Batiste Albertija, velikog teoretiara doba renesanse), koja
ozna-ava okvir slike kao prozor otvoren prema svetu"; a ako, poput
pravog prozora, taj okvir omoguava da se vidi neki deo
(imaginar-nog) sveta, zato bi se taj svet zavravao na ivicama
okvira?
Mnogo toga bi se moglo kritikovati u ovom shvatanju, koje previe
mesta ustupa iluziji, ali je ono znaajno po tome to nagla-
-
ava da je pri gledanju filma uvek prisutna ideja prostora koji
jeste nevidljiv, ali koji produava ono to jc vidljivo i koji
nazivamo prostorom van kadra . Prostor izvan kadra sutinski je
povezan sa kadrom, jer postoji jedino u funkciji njega; on bi se
mogao defini-sati kao skup elemenata (likovi, dekor, itd.) koje,
mada nisu uklju-eni u kadar, gledalac ipak, nekako, u svojoj mati
vezuje za njega.
Film je vrlo rano ovladao mnogobrojnim nainima komunikacije
izmeu prostora unutar i van kadra ili, tanije, konstituisanjem
prostora van kadra, polazei od prostora unutar kadra. Ne
pretendujui da ovim obuhvatamo sve pomenute naine te komunikacije,
naveemo samo tri glavna tipa:
- Prvo, ulasc i i i z lasc i i z kadra, koji se najee odvijaju
na bo-nim stranama okvira slike, ali se mogu deavati i odozgo ili
odozdo, ak i spreda ili iz dubine kadra, to uostalom pokazuje da
prostor van kadra nije ogranien na ivice kadra ve se moe odvijati i
po njegovoj dubinskoj osi;
- Zatim, razliite direktne i n terpe lac i je iz prostora van
kadra pomou nekog od elemenata kadra, najee nekog od aktera.
Sredstvo koje se najvie koristi jeste pogled van kadra", ali to moe
da bude i ma koje drugo sredstvo, bilo govor ili gest, kojim se
akter obraa onome koji se nalazi u prostoru izvan kadra;
- I najzad, prostor van kadra moe se odrediti akterima (ili
drugim elementima kadra) od kojih se jedan njihov deo nalazi van
okvira slike; da pomenemo samo dosta est sluaj kad svako kadriranje
aktera u srednje krupnom planu gotovo automatski podrazumeva
postojanje prostora izvan kadra u kojem se nalazi onaj nama
nevidljivi deo tog aktera. Stoga, bez obzira na znatnu razliku
izmeu ova dva prostora (kadar je
vidljiv, prostor izvan kadra to nije), moe se unekoliko smatrati
da oba, i prostorunutar kadra i prostor izvan kadra, pripadaju
istom, savreno homogenomimaginarnom prostoru, koji emo oznaiti
terminom f i lmski prostor ili f i lmska scena. Moda je pomalo udno
da imaginarnim odreujemo i kadar i prostor izvan kadra, uprkos
mnogo konkretnijem karakteru samog kadra koji namse stalno odvija
pred oima; uostalom, pojedini autori (na primer, Noel Bir kojise
detaljno bavio ovim pitanjem) termin imaginarno koriste iskljuivo
za prostor izvan kadra, pa ak njime oznaavaju jedino onaj prostor
koji nikad nijeviden, a jednom vi-
deni prostor izvan kadra smatraju konkretnim . Namerno se nismo
opredelili za stavove ovih autore jer elimo da ukaemo naroito na:
1. imaginarni karakter kadra (koji jeste vidljiv, konkretan, ali ne
i opipljiv; i 2. na homogenost i reverzibilnost izmeu prostora
unutar kadra i prostora van kadra, koji su podjednako vani u
de-finisanju filmskog prostora.
Uostalom, postoji i drugi razlog zbog kojeg podjednaku vanost
pridajemo i jednom i drugom prostoru, a to je injenica da filmska
scena nikad nijedefinisana samo vizuelnim obelejima; prvo, znaajnu
ulogu ima zvuk: naime, nae uvo pravi razliku izmedu zvuka
emitovanog u kadru i zvukaemitovanog van kadra; ova zvuna
ho-mogenost jeste jedan od vanih inilaca objedinjavanja celokupnog
filmskog prostora. S druge strane,vremensko odvijanje prie koju
priamo ili pripovednog iskaza zahtevaobraanje panje na neprestano
prelaenje iz prostora kadra u prostor izvan kadra, dakle,
us-postavljanje trenutne komunikacije izmedu ta dva prostora. Na
ova pitanja emo se vratiti kad budemo govorili o zvuku, montai i
poj-mu dijegeze.
Oigledno da konano moramo da kaemo neto to se vero-vatno
podrazumeva: sva ova razmatranja o filmskom prostoru (i uzajamno
uslovljena definicija pojma prostora u kadru i prostora van kadra)
imaju smisla samo ukoliko se radi o onome to naziva-mo narativnim i
predstavljakim" filmom - odnosno filmovima koji na ovaj ili onaj
nain iznose priu, pri emu je smetaju u ima-ginarni svet, koji
materijalizuju upravo prikazivanjem te prie.
U stvari, granice narativnosti i granice predstavljanja esto je
vrlo teko odrediti. Kao to neka karikatura ili kubistika slika mogu
da predstavljaju (ili barem evociraju) neki trodimenzionalni
prostor, postoje filmovi u kojima predstavljanje, zbog toga to je
shematsko i apstraktno, nije nita manje prisutno i efikasno. To je
sluaj brojnih crtanih filmova, pa i nekih apstraktnih filmova. Od
samih poetaka filmske umetnosti, takozvani predsta-
vljaki" filmovi ine najvei deo svetske filmske produkcije
(uklju-ujui tu i dokumentarne filmove) iako je, ubrzo nakon svoje
po-jave, ovaj tip filma trpeo otre kritike. Idcji prozora otvorenog
prema svetu" i njoj slinim formulama zamerano je da prenose
idealistiki, pretpostavljeni svet, i pokuavaju da navedu
gledaoca
-
Ovih deset fotograma, izvuenih iz uzastopnih kadrova u filmu
Kineskmja an-Lik Godara (1967), ilustruju neka od sredstava
komunikacije izmedu kadra i prostora van kadra: ulazak aktera
(fotogram 1), pogled van kadra (na svim ostalim fotogramima), jo
direktnije obraanje ispruenim kaiprstom jednog aktera (fotogram
10); i najzad, veliina planova, koja varira od krupnog plana do
amerikena, predstavlja niz primera kako se prostor van kadra
definie parcijalnim kadriranjem jednog aktera.
da f ikt ivni svet fi lma doivi kao stvarni. Kasnije emo se
vrati t i na psiholoke aspekte ove obmane, koja, po naem miljenju,
manje i l i vie ini konsti tutivni element shvatanja koje trenutno
dominira fi lmom. Treba pomenuti da je, zahvaljuju i ovim krit
ikama, predlagan druk i j i pristup pojmu prostor izvan kadra.
Tako, Paskal Bonicer, koji se esto bavio ovim pitanjem, predlae
idju antiklasinog" prostora van kadra, koji bi se razl ikovao od
prostora samog kadra i koji bi se mogao definisat i kao prostor
produkcije f i lma (u najirem smislu te re i) . Ako zanemarimo
mogunost njegovog polemikog i norma-tivnog prizvuka, daleko od toga
da je ovakvo stanovite nezani-mljivo; njegov kvalitet je to to ist
ie obmanu koju predstavlja f i lmska predstava tako to sistematski
zamagljuje svaki trag sopstvene produkcije. Meutim, ova obmana - i
j i mehanizam funkcionisanja svakako tek treba dokazati - deluje
podjednako pri opaanju kadra kao trodimenzionalnog prostora, kao i
u manifestovanju prostora izvan kadra, koji je pri tom nevidlj iv.
ini nam se, dakle, bolj im da termin prostor van kadra zadri svoje
ue, prethodno definisano znaenje; a prostor produkcije f i lma, u
kojem se u punoj meri razvija i uestvuje celokupni tehniki aparat ,
sav posao na ostvarenju jednog fi lma i metaforiki, sav posao pisan
j a , adekvatnije bi bilo definisati kaoprostor van okvira slike:
ovaj termin, koji se naalost veoma malo korist i , ima tu dobru
odliku da upuuje neposredno na okvir sl ike, odnosno unapred upuuje
na artefakt f i lmske produkcije - ane na kadar koji je ve uveliko
obuhvaen iluzijom.
Pojam prostora van okvira slike ne pojavljuje se sad prvi put u
istoriji teorije filma. Tanije, kod Ajzentajna nailazimo na brojna
istraivanja u vezi s kadriranjem i prirodom samog kadra, koja su ga
i navela da se opredeli za film u kojem e kadar imati vrednost
cezure izmeu dva radikalno razliita sveta. I mada on formalno ne
koristi termin prostor van okvira slike onako kako mi to inimo,
njegovi stavovi uveliko se podudaraju s naim.
-
Drugi primeri komunikacije izmeu kadra i prostora izvan kadra.
Gore: akter se sprema da izae iz kadra, prolazei ispred ogledala
koje se poduda- ra sa donjom ivicom okvira slike {Orfej ana Koktoa,
1950). Dole: scena je prikazana odrazom u ogledalu; mlada ena gleda
drugog aktera koga vidimo s lea i koji se samo delimino pojavljuje
u ogledalu (Graanin Kejn Orsona Velsa, 1940) Izvor: Omon, ak:
Estetika filma. Beograd, Clio, 2006, str. 15-24.