Dostojevski Braca Karamazovi
BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA Najvea djela 1 Fjodor M. Dostojevski
BRAA K ARAMAZOVI Naslov izvornika: Brat'ja Karamazovv Prijevod:
Zlatko Crnkovi Zlatko Crnkovi Izdava: Globus media d.o.o. Odranska
1/1, Zagreb Tiskara: Vjesnik d.d. Uvez: Grafiki zavod Hrvatske
Dizajn knjige: Halid Malla Fjodor M. Dostojevski BRAA KARAMAZOVI
Roman u etiri dijela, s epilogom S ruskoga preveo Zlatko Crnkovi
Posveeno Ani Grigorjevoj Dostojevski Zaista, zaista, kaem vam, ako
penino zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre,
rodi veliki rod. Evanelje po Ivanu, gl. XII, 24. Autorova napomena
Zapoinjui ivotopis svoga junaka Alekseja Fjodorovia Karamazova,
naao sam se u stanovitoj nedoumici. A evo zato: premda sam Alekseja
Fjodorovia nazvao svojim junakom, znam i sam da on nipoto nije
velik ovjek pa oekujem da e me mnogi pitati: Po emu je znamenit taj
va Aleksej Fjodorovi da ste ga izabrali za svoga junaka? to je on
to uradio? Tko zna za njega, i po emu? Zato ja, itatelj, moram
tratiti vrijeme na prouavanje podataka o njegovu ivotu? Ovo mi je
posljednje pitanje najmunije jer na njega mogu odgovoriti jedino
ovako: Moda ete to sami razabrati iz romana. E, ali ako proitaju
roman i to ne razaberu, pa se ne sloe sa mnom da je moj Aleksej
Fjodorovi vrijedan panje? Govorim to zato to, na alost, predviam da
e biti tako. Za mene je on vrijedan panje, ali ozbiljno dvojim da u
to uspjeti dokazati itatelju. Stvar je u tome to je on moda i
nekakav djelatnik, ali na neki neodreen, nejasan nain. Uostalom,
bilo bi udno u ovo nae doba traiti od ljudi da budu jasni. Jedno je
ipak prilino nedvojbeno: to je neobian ovjek, pa ak i udan. Ali
neobinost i udatvo vie kode ovjeku nego to mu daju pravo na
pozornost, pogotovo kad svi tee za tim da ujedine pojedince i
otkriju bar kakav-takav smisao u opem besmislu. A udak je poglavito
poseban sluaj i iznimka. Nije li tako?
Ako se i ne sloite s ovom mojom posljednjom tezom i odgovorite
mi: Nije tako, ili Nije uvijek tako, moda ete me i osokoliti to se
tie znaenja mog junaka Alekseja Fjodorovia. Jer ne samo to udak
nije uvijek poseban sluaj i iznimka, nego se, naprotiv, moe
dogoditi da upravo on nosi u sebi sr cjeline, a da je sve ostale
ljude njegova doba kanda na neko vrijeme, tko zna zato, otkinuo
snaan vjetar od te iste sri... Uostalom, radije se ne bih uputao u
ova sasvim nezanimljiva i mutna tumaenja nego bih jednostavno
zapoeo bez ikakva uvoda: ako se li...
Braa Karamazovi ljudima svidi, ionako e proitati, samo to je
nevolja u tome to ja imam jedan ivotopis a dva romana. Glavni je
roman onaj drugi djelatnost mog junaka u ovo nae doba, upravo u
sadanjem trenutku. Prvi se roman odigrao jo prije trinaest godina i
gotovo da i nije roman nego samo jedan moment iz prve mladosti mog
junaka. Bez tog prvog romana nikako nisam mogao jer bi inae tota u
drugom romanu bilo nerazumljivo. Ali na taj nain jo se vie
produbljuje moja osnovna potekoa: kad ve ja, to jest sam
ivotopisac, drim da bi i jedan roman o tako skromnom i neodreenom
junaku bio moda suvian, kako onda mogu objaviti o njemu dva romana,
i ime da objasnim tu svoju preuzetnost? Budui da ne znam odgovoriti
na ta pitanja, radije u ih ostaviti bez odgovora. Dakako da se
pronicavi itatelj ve dosjetio kako ja od samog poetka upravo na to
smjeram, pa se samo ljutio na mene to uludo rasipam puste rijei i
dragocjeno vrijeme. Na ovo ipak mogu tono odgovoriti: rasipao sam
puste rijei i dragocjeno vrijeme, prvo, iz pristojnosti, a drugo,
iz lukavstva: ipak sam toboe unaprijed upozorio itatelja. Uostalom,
ak mi je i drago to mi se roman sam od sebe, usprkos bitnom
jedinstvu cjeline, raspao na dvije pripovijesti: kad se upozna s
prvom od njih, itatelj e sam moi prosuditi: vrijedi li truda da se
prihvati i druge? Dakako da nitko nije niim obvezan, da svak moe
ostaviti knjigu ve nakon druge stranice prve pripovijesti i da je
vie poslije i ne otvara. E, ali ima i tako savjesnih itatelja koji
e poto-poto htjeti proitati sve do kraja kako se ne bi pri svojoj
prosudbi ogrijeili o nepristranost, a takvi su, primjerice, svi
ruski kritiari. Eto, pred takvima mi je ipak lake pri srcu: bez
obzira na svu njihovu urednost i savjesnost, dajem im ipak lijepu
priliku da se okane itanja ve nakon prve epizode. I eto, ovo vam je
sav moj predgovor. Potpuno se slaem da je bio suvian, ali kad sam
ga ve napisao, neka ostane! A sad da prijeemo na stvar. PRVI
DIO
Knjiga prva POVIJEST JEDNE MALE 0B1TEU1 1. Fjodor Pavlovi
Karamazov
Aleksej Fjodorovi Karamazov bijae trei sin Fjodora Pavlovia
Ka-ramazova, vlastelina u naem kotaru, vrlo poznatog u svoje doba
(pa i sad ga se jo mnogi sjeaju) zbog njegove tragine i zagonetne
smrti, od koje je proteklo ravno trinaest godina, i o kojoj u
prozboriti neto vie kada tome doe vrijeme. Zasad u rei o tom
vlastelinu (kako su ga kod nas zvali, iako za sveg svog vijeka nije
gotovo uope ivio na svom vlastelinstvu) tek toliko da je to bio
udan tip, koji se ipak u nas poesto susree, to jest tip ovjeka ne
samo nitavnog i razvratnog nego ujedno i nerazumnog od onih
bezumnika koji umiju izvrsno voditi svoje sitne imovinske poslove,
ali, ini se, nita drugo. Fjodor Pavlovi, primjerice, poeo je gotovo
ni od ega, bio je sasvim sitan posjednik, koji je esto blagovao za
tuim stolovima i ivio na tui raun, a kad je skonao, nalo se ipak u
njega oko sto tisua rubalja u gotovini. Pa ipak je za sve to
vrijeme bio i ostao jedan od najsmueni-jih budalaa u naem kotaru.
Jo u jednom ponoviti da nije posrijedi bila glupost; veina je tih
budalaa prilino pametna i lukava, nego upravo smuenost, i to jo
neka posebna, nacionalna. enio se dva puta i imao tri sina
najstarijega, Dmitrija Fjodorovia, od prve ene, a ostalu dvojicu,
Ivana i Alekseja, od druge. Prva su11 Braa Karamazovi pruga Fjodora
Pavlovia bijae iz prilino imune i ugledne plemike! obitelji
Miusovih, koji su takoer bili vlastela u naem kotaru. Kako se't
uope dogodilo da se bogata udavaa, pa jo k tome i lijepa i,
nadasve, okretna i pametna djevojka, kakvih ima poprilino u
dananjem narataju, ali ih je bilo ve i u prethodnom, udala za takvu
bijednu uu, kako su ga tada svi zvali, neu ovdje nadugo i nairoko
raspredati. Ta poznavao sam jednu djevojku jo iz pretprolog
romantinog narataja, koja je nakon nekoliko godina zagonetne
ljubavi prema jednom gospodinu, za koga se, uostalom, mogla uvijek
bez po muke udati, na kraju uvrtjela sebi u glavu da su pred njima
nesavladive zapreke pa je jedne burne noi skoila s visoke obale
nalik na liticu u prilino duboku i brzu rijeku i utopila se u njoj
samo zbog svojih kaprica, ne bi li nalikovala na Shakespeareovu
Ofeliju, a da sluajno tu liticu nije bila ve poodavno zapazila i
zavoljela te da litica nije bila toliko slikovita, nego da je na
tom mjestu bila samo prozaina ravna obala, moda i ne bi bila
poinila samoubojstvo. Rije je o istinitom sluaju pa valja
pretpostaviti da je kod nas u Rusiji, u dva-tri posljednja
narataja, bilo podosta takvih ili slinih dogaaja. Isto je tako po
svoj prilici i postupak Adelaide Ivanovne Miusove bio posljedica
tuih utjecaja, pa i gnjeva zatoene misli1. Moda je ona htjela
iskazati ensku neovisnost, dii glas protiv drutvenih prilika,
protiv despotizma svoje rodbine i obitelji, a usluna ju je mata,
recimo, samo na trenutak uvjerila da je Fjodor Pavlovi, koliko god
bio ankoliz, ipak jedan od najsmionijih i najduhovitijih ljudi tog
prijelaznog, sve boljeg razdoblja, a zapravo je bio samo pakostan
lakrdija i nita vie. Stvar je bila jo pikantnija zato to je zavrila
otmicom, to je Adelaidi Ivanovnoj silno polaskalo. Fjodor Pavlovi
bio je tada i po svom drutvenom poloaju spreman na takve
vratolomije, jer je arko elio potopoto napraviti svojevrsnu
karijeru; prikrpiti se dobroj obitelji i uzeti miraz bilo je vrlo
primamljivo. Sto se tie uzajamne ljubavi, ini se da nje nije ni
bilo ni u
mladojke ni u njega, uza svu ljepotu Adelaide Ivanovne. Stoga je
taj sluaj bio moda jedinstven u ivotu Fjodora Pavlovia, koji je do
kraja ivota ostao razvratnik, spreman da se u hipu prilijepi za
svaku suknju im ga zovne. A upravo ta ena nije u njega izazivala,
to se strasti tie, nikakav osobit dojam. 1. Ove su posljednje tri
rijei iz Ljermontovljeve pjesme Ne vjeruj, ne vjeruj, sanjaru
mladi... (1839.) Odmah nakon otmice Adelaida Ivanovna uvidjela je
da mua samo prezire i nita vie. Stoga su se i posljedice tog braka
neobino brzo oitovale. Iako se njena obitelj prilino brzo pomirila
s tim dogaajem i dala miraz bjegunici, zapoeo je meu suprunicima
nesreen ivot s vjeitim scenama. Prialo se da je u tome mlada ena
iskazivala kudikamo vie plemenitosti i uzvienosti od Fjodora
Pavlovia, koji je, kao to je sad poznato, jo onda prigrabio sav
njen novac, oko dvadeset pet tisua, im ih je primila od svojih,
tako da te tisue odonda kao da su za nju u zemlju propale. Seoce i
prilino lijepu kuu u gradu, koje je takoer dobila u miraz, nastojao
je dugo vremena svim silama prepisati na sebe pomou nekakve tobonje
darovnice, i vjerojatno bi bio uspio u svom naumu zahvaljujui
jedino preziru i gaenju koje je on izazivao u suprunice svojim
neprestanim besramnim ucjenjivanjem i moljakanjem, iz njene puke
duevne klonulosti, samo da ga se otrese. Ali, na svu sreu, uplela
se obitelj Adelaide Ivanovne i sprijeila prevaranta u njegovu
naumu. Pouzdano se zna da je meu suprunicima esto dolazilo do
tunjave, ali kau da nije Fjodor Pavlovi tukao enu, nego da je
Adelaida Ivanovna, dama vatrena, smiona, crnomanjasta, plahovita i
tjelesno neobino snana, mlatila mua. Naposljetku je digla ruke od
kue i pobjegla od Fjodora Pavlovia s jednim sjemeni-tarcem i
uiteljem, pukim siromahom, i ostavila Fjodoru Pavloviu na brizi
trogodinjeg Mitju. Fjodor Pavlovi uas je okupio u kui itav harem i
poeo prireivati raskalaene pijanke, a u meuvremenu je putovao
gotovo po svoj guberniji i alio se plaui svima i svakome na
Adelaidu Ivanovnu to ga je ostavila, a usput je iznosio pojedinosti
kojih bi se svaki suprug stidio kazivati o svom branom ivotu.
Najvanije je to je njemu kanda godilo, pa ak i laskalo, da pred
svima igra svoju smijenu ulogu uvrijeena mua i da svoju uvrijeenost
ak i kiti kojekakvim potankostima. ovjek bi jo rekao, Fjodore
Pavloviu, da ste napredovali u slubi, toliko ste zadovoljni, uza
sve svoje jade, govorili su mu podrugljiva. Mnogi su, tovie,
dodavali da on vrlo rado ponovo igra ulogu lakrdijaa, samo da
izazove to vei smijeh, te da se pravi da ne primjeuje svoj smijeni
poloaj. Tko zna, uostalom, moda se on tako ponaao i zato to je ipak
bio naivan? Napokon je uspio ui u trag bjegunici. Pokazalo se da je
sirotica otila sa svojim seminaristom u Peterburg, gdje se
strastveno odala potpuno emancipiranom ivotu. Fjodor Pavlovi odmah
se uurbano poeo spremati na put u Peterburg a zato? to on, naravno,
nije ni sam znao. Moda bi doista i otputovao, ali im je donio tu
odluku, pomislio je da ima puno pravo da se iznova, radi ohrabrenja
sama sebe, oda neobuI
12
13 Braa Karamazovi zdanom pijanevanju. I eto, upravo u to
vrijeme obitelj njegove ene dobila je obavijest da je ona umrla u
Peterburgu. Umrla je nekako naprasno, negdje na tavanu, jedni su
tvrdili od tifusa, a drugi navodno od gladi. Fjodor Pavlovi doznao
je za smrt svoje ene pijan; kau da je istrao na ulicu viui iz sveg
glasa i diui ruke put neba od radosti: Sad moe otpustiti slugu
svojega!' a drugi su opet tvrdili da je plakao jecajui kao malo
dijete, da je toliko ridao da ga je bilo ak teko gledati, koliko se
god gadio ljudima. Vrlo je vjerojatno da imaju pravo i jedni i
drugi, da se i radovao svom izbavljenju i da je plakao za svojom
izbaviteljicom u isti mah. Veinom su ljudi, ak i zlikovci, kudikamo
naivniji i prostoduniji nego to mislimo da jesu. Pa i mi smo sami
takvi. 11.
1. Evanelje po Luki, II, 29. Prvog je sina otjerao Dakako da
nije teko zamisliti kakav je odgojitelj i otac mogao biti takav
ovjek. Njemu se kao ocu dogodilo upravo ono to se moralo dogoditi,
a to je da je potpuno i konano digao ruke od djeteta to ga je imao
s Adelaidom Ivanovnom, ne zato to ga je mrzio niti zato to se
osjeao povrijeen kao mu, nego jednostavno zato to je posve
zaboravio na nj. Dok je on svima dodijavao svojim suzama i
jadikov-kama a svoju kuu pretvorio u bludilite, o trogodinjem Mitji
brinuo se vjerni sluga u toj kui, Grigorij. Da se on nije tada
pobrinuo za nj, moda se ne bi naao nitko da djetetu promijeni
kouljicu. Uz to je jo i rodbina djeteta po majci kanda zaboravila u
prvi mah na nj. Djeda njegova, to jest gospodina Miusova, oca
Adelaide Ivanovne, nije tada vie bilo meu ivima; njegova obudovjela
supruga, Mitjina baka, preselila se u Moskvu i teko razboljela, a
majine se sestre po-udavale, tako da je Mitja morao gotovo punu
godinu dana ostati kod sluge Grigorija, u sluinskoj kui u dvoritu.
Uostalom, kad bi ga se tatica i sjetio (jer ipak nije mogao ne
znati da on postoji), poslao bi ga i sam opet u tu istu kuu jer bi
mu dijete ipak smetalo u orgijama. Sluilo se, meutim, da se iz
Pariza vratio brati pokojne Adelaide Ivanovne, Petar Aleksandrovi
Miusov, koji je poslije poivio vie godina bez prekida u tuini. Tada
je jo bio mlad ovjek, ali se isticao meu Miusovima kao prosvijeen
Peterburanin koji je navikao ivjeti u inozemstvu i ostao do kraja
ivota Europejac, a pod stare dane, u etrdesetim i pedesetim
godinama, postao je ak i liberal. Tijekom svoje karijere odravao je
vezu s mnogim najliberalnijim ljudima svoga doba, i u Rusiji i u
inozemstvu, osobno je poznavao i Braa Karamazovi
Proudhona1 i Bakunjina2, a osobito je volio prisjeati se i
pripovijedati, ve potkraj svojih putovanja, o tri dana Februarske
revolucije u Parizu etrdeset osme, dajui na znanje da se i sam
takorei borio na barikadama. Bijae to jedna od njegovih najdraih
uspomena iz mladosti. Bio je nezavisan i imao je svoje imanje, s
oko tisuu dua, prema starom raunu. Njegovo lijepo imanje nalazilo
se na samom izlazu iz grada i graniilo je sa zemljom naeg
znamenitog manastira, s kojim je Petar Aleksandrovi, jo u mladosti,
im je naslijedio veleposjed, zapoeo beskrajnu parnicu zbog prava na
nekakav ribolov na rijeci ili na sjeu ume, ne znam pravo to je bilo
posrijedi, ali je smatrao ak i svojom graanskom dunou prosvijeena
ovjeka da povede parnicu s klerikalcima. Kad je uo to je sve bilo s
Adelaidom Ivanovnom, koje se, dakako, sjeao i koja mu je ak i za
oko bila zapela, i kad je doznao da je za njom ostao Mitja, upleo
se u taj sluaj, unato svom mladenakom negodovanju i preziru prema
Fj odoru Pavloviu. Tad se i upoznao s Fj odorom Pavloviem. Otvoreno
mu je rekao da bi htio preuzeti brigu o odgoju djeteta. Jo je dugo
nakon toga priao, kao o karakternoj crti Fjodora Pavlovia, da se
ovaj, kad je zapodjeo s njim razgovor o Mitji, neko vrijeme drao
kao da uope ne razumije o kakvom je djetetu rije, pa ak se kanda i
zaudio to negdje u kui ima sina. Premda je Petar Aleksandrovi moda
malo i pretjerivao u svom kazivanju, mora da je u tome bilo i zrnce
istine. Jer, doista, Fjodor Pavlovi se cijelog ivota volio
prenemagati, iznenada odigrati pred ovjekom kakvu neoekivanu ulogu
i to, to je najvanije, katkad bez ikakve potrebe, ak i na svoju
direktnu tetu, kao to je, primjerice, bilo i ovaj put. Ta znaajka,
uostalom, nije bila svojstvena samo Fjodoru Pavloviu nego i mnogim
drugim ljudima, pa i vrlo pametnima. Petar Aleksandrovi svojski se
prihvatio tog posla te je ak imenovan (uz Fjodora Pavlovia) i za
skrbnika djetetu, jer je ipak za majkom ostalo neko malo imanje,
kua i posjed. I Mitja se doista preselio k svom ujaku, ali kako
ujak nije imao svoje obitelji i kako je odmah, poto je sredio i
osigurao novane prihode od svojih imanja, pohitao opet u Pariz na
dulje vrijeme, ostavio je dijete na brizi jednoj svojoj daljnjoj
tetki, u Moskvi. Tako se sluilo da je i on, poto se nastanio u
Parizu, zaboravio na dijete, pogotovo kad je izbila ona Februarska
revolucija koja ga je toliko zaokupila i koju nije mogao zaboraviti
do kraja ivota. Ona mu je tetka u Moskvi umrla pa se 1. Pierre
Joseph Proudhon (1809.-1865.), jedan od osnivaa anarhizma, napadao
komunizam. 2. Mihail Aleksandrovi Bakunjin (1814.-1876.), ruski
anarhist, prijaj knjievnika Bjelinskoga, Hercena i Turgenjeva.
Mitja preselio k jednoj od njenih udatih keri. ini se da je Mitja
nakon toga jo dva puta mijenjao gnijezdo. O tome neu sad ovdje
raspredati, pogotovo to u jo mnogo toga morati ispripovjediti o
prvencu Fjodora Pavlovia, nego u se zasad ograniiti tek na
najnunije podatke o njemu, bez kojih ne mogu ni zapoeti roman.
Prvo, taj je Dmitrij Fjodorovi bio jedini od trojice sinova Fjodora
Pavlovia koji je rastao u uvjerenju da ipak ima kakav-takav imutak
i da e biti nezavisan kad postane punoljetan. Djeatvo i mladenatvo
proveo je u nesreenim prilikama: nije zavrio gimnaziju pa je dospio
u neku vojnu kolu, te se naao na Kavkazu, stekao asniki in, borio
se u dvoboju, bio degradiran i opet
stekao in, uvelike banio i prorajtao poprilino novca. Od oca je
poeo dobivati novac tek kad je postao punoljetan, a dotle se bio
zaduio. Oca svoga, Fjodora Pavlovia, upoznao je i prvi put vidio
tek kad je postao punoljetan, kad je doao u nae mjesto samo radi
toga da preisti s njim raune oko svoga nasljedstva. ini se da mu se
ve tada otac zamjerio; nije dugo ostao kod njega, i ubrzo je
otputovao; uspio je samo dobiti od njega stanovitu svotu novca i
nagoditi se s njim o tome kako e ubudue primati prihode od svoga
imanja, o kojem ovoga puta od Fjodora Pavlovia nije uspio doznati
(znaajan podatak!) ni koliko prihoda donosi ni koliko vrijedi. Ve
je tada, od samog poetka, Fjodor Pavlovi uoio (i to valja
upamtiti1.) da Mitja ima o svom imutku pretjeranu i netonu
predodbu. Fjodor Pavlovi bio je time vrlo zadovoljan imajui na umu
neke svoje raune. Samo je zakljuio da je mladi lakouman, prijek,
plahovit, nestrpljiv, pijanica koji treba samo povremeno dobiti
neto novca pa da se zaas smiri, iako, naravno, tek na krae vrijeme.
I eto, upravo je to poeo iskoritavati Fjodor Pavlovi, to' jest
umirivati ga aljui mu povremeno sitne svote, pa je na kraju ispalo
tako da je Mitja, izgubivi nakon etiri godine strpljenje, drugi put
doao u na gradi da napokon preisti raune s ocem i, na svoje veliko
udo, iznenada doznao da nema vie ni prebite pare, da je ak teko
izraunati tko kome duguje, da je navodno dobio vie novca nego to mu
vrijedi sva imovina kod Fjodora Pavlovia, pa da mu moda i sam jo
duguje; da prema tim i tim pogodbama, koje je tada i tada izvolio
sklopiti s njim, vie nema prava da ita trai, i tako dalje, i tome
slino. Mladi je bio preneraen, posumnjao je da je posrijedi la,
prevara, posve se izbezumio i samo to nije enuo pameu. I eto,
upravo je ta okolnost i dovela do katastrofe, koja e biti predmet
mog prvog, uvodnog romana ili, bolje rei, njegova vanjska strana.
Ali, prije nego to prijeem na taj roman, treba rei koju i o ostaloj
dvojici sinova Fjodora Pavlovia, Mitjinoj brai, i objasniti njihovo
porijeklo. Braa Karamazovi 111 Drugi brak i druga djeca Oslobodivi
se etverogodinjeg Mitje, Fjodor Pavlovi se ubrzo oe-| nio drugi
put. Taj je drugi brak potrajao osam godina. Tu svoju drugu| enu,
koja je takoer bila vrlo mlada, Sofju Ivanovnu, doveo je iz druge
gubernije, u koju je bio svratio s nekim idovom radi nekog sitnog
poduzetnikog posla. Premda je banio, pio i ivio raskalaeno, Fjodor
Pavlovi neprestano je vodio brigu o tome u to e uloiti svoj kapital
i uvijek je sklapao uspjene poslove, dakako, gotovo uvijek
nepotene. Sofja Ivanovna bila je siroe, od malih nogu bez igdje
ikog, ki nekog bijednog akona, odrasla u bogatoj kui svoje
dobrotvorke, odgojiteljice i muiteljice, ugledne stare generalice,
udove generala Vorohova. Ne znam tono, ali uo sam tek toliko da su
njenu usvojenicu, krotko, blago i bezazleno eljade, jednom ak
skinuli s konopca o koji se bila objesila za avao u smonici toliko
joj je bilo teko podnositi samovolju i vjeite prijekore te starice,
koja oito nije bila zla, ali je od puke besposlice postala
nepodnoljiva despotkinja. Fjodor Pavlovi ju je zaprosio, ali poto
su se raspitali o njemu, pokazali su mu vrata, a on je opet, kao i
u prvom sluaju, predloio sirotici da pobjegne s njim. Vrlo je, vrlo
vjerojatno da ne bi ni ona
bila pola za nj da je na vrijeme neto vie doznala o njemu. Ali
on je bio iz druge gubernije, a i to je drugo mogla znati
esnaestogodinjakinja doli da je bolje i u vodu skoiti nego ostati
kod dobrotvorke. I tako je jadnica zamijenila dobrotvorku za
dobrotvora. Fjodor Pavlovi nije ovaj put dobio ni groa zato to se
generalica rasrdila i ne samo to mu nita nije dala, nego ih je jo
oboje i proklela; ali on se ovaj put nije ni nadao da e togod
dobiti jer se zanio rijetkom ljepotom nevine djevojke i, to je
najvanije, njenom nevinom vanjtinom, koja je opinila tog bludnika,
do tada poronog ljubitelja samo grube enske ljepote. Mene su tada
one njezine nevine oi reznule po dui ko britva, govorio je poslije
cerekajui se odvratno, po svom obiaju. Uostalom, moda je u
razvratnika i tu bila posrijedi tek bludna pohota. Ne dobivi uz enu
nikakva miraza, Fjodor Pavlovi nije se cifrao pred njom i, koristei
se time to je ona prema njemu bila takorei kriva i to ju je malne
skinuo s konopca, koristei se, osim toga, njenom iznimnom poni-znou
i pokornou, prekrio je ak i najobiniju branu pristojnost. U kuu je,
uz zakonitu enu, dovodio nemoralne ene i prireivao prave orgije.
Spomenut u kao znaajan podatak da je sluga Grigo-rij, sumoran, glup
i tvrdoglav moralist, koji je mrzio prvu gospodu, Adelaidu
Ivanovnu, ovaj put stao na stranu nove gospoe, titio je i svaao se
zbog nje s Fjodorom Pavloviem na nain gotovo nedopustiv za slugu, a
jednom je ak i silom rastjerao okupljene bestidnice i stao na kraj
orgiji. Poslije se nesretnica, onako zastraena od malih nogu,
razboljela od neke ivane enske bolesti koja se esto javlja u puku,
meu seljakim enama, koje zbog te bolesti zovu vikaice1. Od te
bolesti, koju prate strani histerini napadaji, bolesnica je na
mahove ak i gubila pamet. Ipak je Fjodoru Pavloviu rodila dva sina,
Ivana i Alekseja, prvoga u prvoj godini braka a drugoga nakon tri
godine. Kad je umrla, malom je Alekseju bilo etiri godine i, ma
koliko to udno zvualo, znam da je majku upamtio za sav ivot dakako,
kao kroz san. Nakon njene smrti obojica su djeaka doivjela gotovo
navlas isto ono to i prvi sin, Mitja: otac ih je posve zaboravio i
zapostavio pa su doli u ruke onom istom Grigoriju, u sluinsku kuu u
dvoritu. U toj ih je kui i nala ona stara samovoljna generalica,
dobrotvorka i odgojiteljica njihove majke. Jo je bila iva a za sve
ono vrijeme, svih osam godina, nije mogla zaboraviti nanesenu joj
uvredu. O tome kako je ivjela njena Sofi dobivala je svih tih osam
godina tajom pouzdane obavijesti, pa kad je ula kako se razboljela
i kakvim je gadostima okruena, dva-tri puta je doviknula svojim
gotovankama: Tako joj i treba, to ju je Bog pokarao zbog
nezahvalnosti. Tono tri mjeseca nakon smrti Sofje Ivanovne banula
je sama generalica u na grad i dola ravno u kuu Fjodora Pavlovia,
ostala je u gradu svega oko pola sata, ali je mnogo uradila. Bilo
je to uveer. Fjodor 1. U izvorniku klikue ene koje viu u napadaju
histerije. Braa Karamazovi Pavlovi, koga nije vidjela punih osam
godina, pojavio se pred njom podnapit. Pria se da ga je ona umah,
im ga je ugledala, bez rijei objanjenja, dva puta poteno unula da
se sve orilo, i da ga je tri puta povukla za kosu, a zatim se bez
rijei otputila ravno u dvorinu kuu, do dvojice djeaka. Na prvi
pogled zapazila je da su obojica neumi-veni i da je rublje na
njima prljavo, pa je umalo prilijepila zaunicu i samom Grigoriju i
rekla mu da e obojicu djeaka odvesti sa sobom, te ih izvela onakve
kakvi su bili, umotala u velik rubac, smjestila u koiju i odvezla u
svoj grad. Grigorij je podnio pljusku kao pokoran rob, nije ni
pisnuo, a dok je ispraao staru gospodu do koije, duboko joj se
poklonio i rekao uvjerenim glasom da e joj za siroad Bog platiti. A
ti si ipak mazgovl dobacila mu je generalica na odlasku.
Porazmislivi dobro o svemu, Fjodor Pavlovi je zakljuio da je sve to
u redu, i pristao na sve uvjete to se tie odgoja njegove djece kod
generalice. A o ukama koje je dobio priao je sam na sva usta po
cijelom gradu. Sluilo se tako da je i generalica uskoro nakon toga
umrla, ali je u oporuci svakom malianu ostavila po tisuu rubalja,
za njihovo kolovanje, i da se sav taj novac bezuvjetno potroi na
njih, i to tako da dotekne do njihove punoljetnosti zato to je za
takvu djecu i ovako mala svota sasvim dovoljna, a ako tko eli dati
vie, neka sam razdri-jei kesu, i tako dalje. Ja osobno nisam itao
tu oporuku, ali sam uo da je doista bilo u njoj neto otprilike tako
udnovato i vrlo originalno. Meutim, glavni je stariin nasljednik
bio ipak poten ovjek, predstavnik plemstva te gubernije Jefim
Petrovi Poljenov. im se on poeo dopisivati s Fjodorom Pavloviem,
dokuio je da od njega nee izvui novce za odgoj njegove djece (iako
ovaj nije nikad otvoreno odbio nijedan zahtjev, nego je samo sve
neto odugovlaio, a ponekad se ak i topio od njenosti), pa je sam
preuzeo brigu za siroad i posebice zavolio mlaega od njih,
Alekseja, tako da je ovaj dugo ak i ivio u njegovoj obitelji. Molim
itatelja da ovo upamti na samom poetku. Pa ako su ti mlaci imali
komu biti doivotno zahvalni za svoj odgoj i naobrazbu, onda je to
bilo upravo Jefimu Petroviu, neobino plemenitu i humanu ovjeku,
kakav se malokad moe nai. On je sauvao svakom malianu netaknutu
tisuu rubalja koje im je ostavila generalica, tako da su te svote
do njihove punoljetnosti porasle s kamatama svaka do dvije tisue, a
othranio ih je svojim novcem i, dakako, potroio kudikamo vie od
tisuu rubalja na svakoga. Ipak, neu se ni sad uputati u potanko
opisivanje njihova djetinjstva i mla-denatva, nego u samo naznaiti
najvanije okolnosti. Uostalom, o starijemu, Ivanu, rei u tek toliko
da je bio nekako neveselo i zatvoreno dijete, nipoto nije bio
plaljiv, ali reklo bi se da je ve u svojoj desetoj godini shvatio
da obojica ive u tuoj kui i od tue milosti, a da im je otac takav
nekakav ovjek o kome je ak sramota i govoriti, i tako dalje. Taj je
djeak vrlo rano, gotovo od malih nogu (tako se bar prialo), poeo
pokazivati neobinu i izvanrednu sposobnost uenja. Ne znam pravo
kako se sluilo da je napustio obitelj Jefima Petrovia ve u svojoj
trinaestoj godini, da je preao u gimnaziju u Moskvi i nastanio se
kod nekog iskusnog i tada glasovitog pedagoga, prijatelja Jefima
Petrovia od malih nogu. Sam je Ivan poslije pripovijedao da je sve
to Jefim Petrovi uinio takorei od prevelike revnosti da ini dobra
djela, i da se zanio idejom da se djeak genijalnih sposobnosti
koluje kod genijalnog odgojitelja. Uostalom, ni Jefima Petrovia ni
genijalnog odgojitelja nije vie bilo meu ivima kad je taj mladac
zavrio gimnaziju i upisao se na fakultet. Ali kako Jefim Petrovi
nije za ivota uredio sve kako treba, i kako se novac koji je djeci
ostavila samovoljna generalica, to je s kamatama bio narastao od
jedne tisue na dvije, nije mogao odmah isplatiti
zbog kojekakvih, kod nas posve neizbjenih formalnosti i
zatezanja, mladi je vrlo teko ivio prve dvije godine na fakultetu
jer se morao za sve to vrijeme, uz uenje, sam uzdravati i
prehranjivati. Valja napomenuti da nije tada ni pokuao uspostaviti
vezu s ocem moda iz ponosa i prezira prema njemu, a moda i zato to
mu je hladan i zdrav razum govorio da od tatice nee dobiti nikakvu
ozbiljniju potporu. Bilo kako mu drago, mladi se nije nimalo smeo
nego je naao posao, isprva davao instrukcije za dvadeset kopjejaka
na sat, a poslije je obijao pragove urednitava i nudio lani-e od
desetak redaka o ulinim dogaanjima, to ih je potpisivao kao
Oevidac. Kau da su ti lanii bili uvijek zanimljivo i dopadljivo
sroeni, te da su uskoro postali vrlo traeni. Ve je samim time taj
mladi iskazao svu svoju praktinu i intelektualnu nadmo nad onim
mnogobrojnim, vjeito siromanim i nesretnim dijelom nae studentarije
obaju spolova, koja u prijestolnicama obino od zore do mraka obija
pragove kojekakvih novina i asopisa ne znajui nita bolje smisliti
nego vjeito ponavljati jednu te istu molbu da prevode s francuskoga
ili prepisuju tue tekstove. Poto je sklopio poznanstva u
urednitvima, Ivan Fjodorovi nije poslije nikad prekidao veze s
njima te je posljednjih godina svojeg studija poeo objavljivati
vrlo darovito pisane prikaze knjiga razliitih struka, tako da se
prouo ak i u knjievnim krugovima. Istinabog, tek je na samom kraju
uspio iznenada privui posebnu pozornost znatno ireg itateljstva
tako da Braa Karamazovi su ga odjednom mnogi zapazili i zapamtili.
Bijae to prilino zanimljiv sluaj. Kad je ve zavrio studij i spremao
se sa svoje dvije tisue ru-balja otputovati u inozemstvo, Ivan
Fjodorovi je najednom u jednom : velikom listu objavio neobian
napis kojim je privukao pozornost ak I i nestrunjaka, a to je
najvanije, o predmetu koji je njemu oito bio- i sasvim nepoznat
zato to je zavrio studij prirodnih znanosti. U lan-; f ku se
raspredalo o crkvenom sudu1, o emu se tada raspravljalo na sve i
strane. Analizirajui neka ve iznesena miljenja o tom problemu, on \
je izloio i svoje osobno stajalite. Najveu je panju izazvao sam ton
izlaganja i posve neoekivan zakljuak. Mnogi su teolozi procijenili
da je autor neosporno njihov ovjek, a istodobno su mu iznenada
poeli odobravati ne samo svjetovnjaci nego i sami ateisti.
Naposljetku su neki pronicavi ljudi zakljuili da je sav taj njegov
napis samo drska farsa i izrugivanje. Spominjem ovaj sluaj najvie
zato to je taj na- ! pis svojedobno dopro i do naega znamenitog
prigradskog manastira, ! gdje su se posebice zanimali za pokrenuto
pitanje crkvenih sudova i dopro je i izazvao posvemanju nedoumicu.
Kad su saznali tko je lankopisac, zainteresirali su se i za
injenicu da je rodom iz naega grada i sin upravo onog istog Fjodora
Pavlovia. A tad se odjednom pojavio u nas i sam lankopisac. Zato je
tada doao k nama Ivan Fjodorovi sjeam se da sam i tada postavljao
sam sebi to pitanje, gotovo pomalo uznemiren. Taj tako sudbonosni
dolazak, koji je prouzroio mnoge teke posljedice, ostao mi je jo
dugo nakon toga, gotovo zauvijek, nejasan. Openito govorei, bilo je
udno to se tako uen mladi, naoko ponosit i obziran, odjednom
pojavio u onakvoj rasputenoj kui, kod onakva oca koji se nikad nije
obazirao na nj, koji ga nije poznavao niti ga se sjeao, i koji se,
premda, naravno, nipoto i ni u kom sluaju ne bi
sinu dao novac kad bi ga zatraio od njega, ipak oduvijek
pribojavao da e mu jednom doi i sinovi Ivan i Aleksej i zatraiti od
njega novac. I eto, taj se mladi nastanio u kui takva oca, ivi s
njim mjesec-dva i slau se jedan s drugim da je milina. Ovo je
potonje posebice iznenadilo ne samo mene nego i mnoge druge. Petar
Aleksandrovi Miusov, koga sam ve ovdje spominjao, daljnji roak
Fjodora Pavlovia po prvoj eni, zatekao se tad opet kod nas, na svom
prigradskom posjedu, do-putovavi iz Pariza u kojem se ve bio stalno
nastanio. Sjeam se kako se upravo on tome najvie udio kad se
upoznao s mladiem koji je u njemu probudio neobino zanimanje i s
kojim se gdjekad, s bolom u dui, nadmetao u uenosti. Ponosit je
govorio nam je tada o njemu uvijek e taj skucati koju kopjejku, pa
i sad ima novca da otputuje u inozemstvo a to radi ovdje? Svima je
jasno da nije doao k ocu radi novca jer mu ga otac nipoto ne bi
dao. Nije mu ni do pia ni razvrata, a stari vie i ne moe bez njega,
toliko su se srepilil Bila je to iva istina; mladi je ak imao i oit
utjecaj na starca; reklo bi se da ga ovaj na mahove i slua, iako je
inae bio neobino i kadikad pakosno svojeglav; ak se poeo i
pristojnije ponaati... Tek se poslije pokazalo daje Ivan Fjodorovi
doao dijelom i na molbu i radi poslova svoga starijeg brata,
Dmitrija Fjodorovia, koga je prvi put u ivotu vidio i upoznao ba
nekako u to vrijeme, za boravka u naem gradu, ali s kojim se ipak,
zbog jednog vanog sluaja to se vie ticao Dmitrija Fjodorovia, bio
poeo dopisivati jo prije svoga dolaska iz Moskve. O emu je bila
rije, itatelj e potanko doznati kada tome doe vrijeme. Pa ipak, ak
i onda kad sam ve znao za tu posebnu okolnost, inio mi se Ivan
Fjodorovi zagonetan, a njegov dolazak k nama zapravo neobjanjiv.
Napomenut u jo i to da se Ivan Fjodorovi tada drao kao posrednik i
pomiritelj izmeu oca i starijeg brata Dmitrija Fjodorovia, koji je
tada zametnuo s ocem grdnu svau, pa ak poveo i formalnu parnicu
protiv njega. Ova se obitelj, ponavljam, tad prvi put u ivotu
okupila sva, a neki . su se njeni lanovi prvi put u ivotu vidjeli.
Jedino je najmlai sin, Aleksej Fjodorovi, ve nepunu godinu dana
boravio u naem gradu jer je bio doao prije ostale brae. Eto, upravo
mi je o tom Alekseju najtee govoriti u ovom uvodnom kazivanju,
prije nego to ga izve-dem na scenu romana. Ali morat u i o njemu
napisati uvod, da bar prethodno objasnim jedan vrlo udan moment,
naime: svoga budueg junaka moram predstaviti itateljima od prvog
prizora u romanu u iskuenikoj mantiji. Jest, tada je on ve gotovo
godinu dana boravio u naem manastiru i inilo se da se sprema cijeli
ivot provesti meu njegovim zidinama. 1. Godine 1864. zapoela je u
Rusiji provedba reforme crkvenih sudova, to je izazvalo burne
reakcije u tisku, uperene uglavnom protiv upletanja drave u crkvene
poslove. Braa Karamazovi
IV. Trei sin Aljoa Bilo mu je tada svega dvadeset godina [brat
mu je Ivan bio u dvadeset etvrtoj, a stariji brat Dmitrij u
dvadeset osmoj). Najprije valja rei da taj mladac Aljoa nije uope
bio fanatik, pa ak ni mistik, bar po mom miljenju. Unaprijed u
iznijeti svoje konano miljenje: bio je jednostavno mlad
ovjekoljubac, a stupio je na put to vodi u manastir samo zato to ga
se u to vrijeme taj put snano dojmio i to mu se uinilo da je to
idealan izlaz za njegovu duu, koja se otimala iz mraka svjetovne
mrnje put svjetla ljubavi. A taj ga se put snano dojmio samo zato
to je tada na njemu susreo neobino bie, po njegovu miljenju naega
znamenitog manastirskog stareca starog monaha Zosimu, koga je
zavolio svom arkom prvom ljubavlju svoga neutaivog srca. Uostalom,
neu zanijekati da je mladac ve i tada bio vrlo udan, tovie, da je
bio takav od malih nogu. Usput budi reeno, spomenuo sam ve da je
ostao bez majke u svojoj etvrtoj godini, ali da ju je upamtio za
sav ivot, njeno lice, njeno milovanje, ba kao da stoji iva preda
mnom. Takve se uspomene mogu pamtiti (kao to je svima poznato) i iz
najranijeg djetinjstva, ak i iz druge godine ivota, ali dovijeka
trepere samo kao svijetle toke u mraku, kao istrgnut krajiak goleme
slike to se posve izgubila i nestala osim tog djelia. Upravo je
tako i s njim bilo: upamtio je jednu veer, ljetnu, tihu, otvoren
prozor, kose zrake sunca na zalasku (ba je te kose zrake najbolje
upamtio), u sobi u kutu ikona, pred njom gori kandilo, a pred
ikonom klei majka i histerino jeca, cvili i vriti drei ga u naruju,
stie ga snano da ga sve boli, i moli se za nj Bogorodici, prua ga
objema rukama iz svoga naruja prema ikoni kao da ga eli staviti pod
okrilje Majke Boje... kad odjednom utri dadilja i sva prestravljena
otima joj ga iz ruku. Eto, to je ta slika! Aljoa je upamtio i kakvo
je bilo majino lice u tom trenu: govorio je da je bilo izbezumljeno
ali prelijepo, koliko se sjeao. Ipak, malo je kome volio raspredati
o toj uspomeni. U djetinjstvu i mladosti bio je povuen, pa ak i
prilino utljiv, ali ne iz nepovjerljivosti, bojalji-vosti ili
mrzovoljne nedrutvenosti, nego, naprotiv, zbog neega drugog, zbog
neke duevne brige, posve osobne, koja se nije ticala drugih, ali
koja je njemu bila toliko vana da je zbog nje nekako zaboravljao na
druge ljude. Ali ljude je volio: reklo bi se da je sav ivot
vjerovao u ljude, a da ga nitko nikad nije smatrao priprostim ni
naivnim mladiem. Bilo je neto u njemu to je govorilo i davalo na
znanje (pa i sve do kraja ivota) da on ne eli suditi ljudima, da
nee preuzeti odgovornost za osudu i da nikad nikog nee osuditi.
Reklo bi se, tovie, da sve doputa i da nikog nimalo ne osuuje, ali
da esto duboko tuguje. Dapae, u tom je pogledu iao tako daleko da
ga nitko nije mogao iznenaditi ni uplaiti, ak ni dok je bio dijete.
Kad je u svojoj dvadesetoj godini doao k ocu, u onu jazbinu prljava
razvrata, on bi se, onako nevin i edan, im ne bi vie mogao gledati
tu sramotu, bez rijei udaljio, ne pokazujui ni najmanje prezira ili
osude bilo koga. A otac, koji je nekad bio ankoliz a poslije
osjetljiv i vrlo uvredljiv, doekivao ga je isprva nepovjerljivo i
odbojno (neto mnogo, veli, uti i mnogo neto za se razmilja), ali se
uskoro promijenio i ve ga nakon otprilike etiri tjedna poeo uvelike
grliti i ljubiti, dodue rone-i suze od pijanstva, raznjeen
alkoholom, ali se vidjelo da ga je zavolio iskreno i duboko,
kao to, naravno, taj ovjek nikad nikog nije volio... Pa i svi su
voljeli tog mlaca, gdje bi se god pojavio, i to jo od njegova
najranijeg djetinjstva. U kui njegova dobrotvora i odgojitelja
Jefima Pe-trovia svi su ga odreda tako zamilovali da su ga doista
smatrali svojim roenim. A on je u tu kuu doao u onim djetinjim
godinama u kojima se od maliana nikako ne moe oekivati proraunatost
i lukavstvo, prefriganost ili umijee da se dodvorava i ulaguje,
umjenost da se zadobije tuda naklonost. Prema tome, on je nosio taj
dar u sebi, u svojoj naravi, da tako kaemo, iskreno i neposredno.
Isto je tako bilo i u koli, iako bi se reklo da je bio od one djece
koja pobuuju nepovjerenje svojih drugova, ponekad i izrugivanje, pa
i kivnost. Zanosio se svojim mislima i kanda izdvajao od ostalih.
Od malih je nogu volio zavui se u kut i itati knjige, ali su ga
drugovi ipak toliko zavoljeli da se za sve vrijeme kolovanja
slobodno mogao smatrati opim ljubimcem. Malokad je bio nestaan,
rijetko je bio i veseo, ali im bi ga pogledali, svi bi vidjeli da
nije neveseo zbog neke zlovolje nego daje, naprotiv, otvoren i
vedar. Meu vrnjacima se nikad nije elio isticati. Moda se ba i zato
nikad nikog nije bojao, ali su djeaci ubrzo shvatili da se nimalo
ne razmee svojom neustraivou
Braa Karamazovi svoje druge ene otputovao je na jug Rusije i na
kraju se obreo u Odesi, gdje je proboravio nekoliko godina. U
poetku se, prema vlastitim rijeima, upoznao s mnogim Cifutima,
Cifuticama, Cifutiima i Cifuadi, ali na kraju ga nisu primali samo
Cifuti nego i Zidovi. Vjerojatno je ba u to vrijeme razvio posebnu
umjenost da mlati i zgre pare. U na se gradi zauvijek vratio tek
negdje tri godine prije Aljoina dolaska. Njegovi su stari znanci
zapazili da se poruio, iako jo nije bio starac u pravom smislu te
rijei. Nije se drao nimalo dostojanstvenije nego tek nekako
drskije. U nekadanjeg lakrdijaa probudila se, primjerice,
bezobrazna potreba da od drugih pravi budale. Ne samo da je orgijao
sa enama kao nekad, nego je to inio jo nekako odvratnije. Uskoro je
otvorio vie novih krmi u kotaru. Bilo je oito da posjeduje moda i
sto tisua rubalja, ili moda tek neto manje. Mnogi su se graani i
stanovnici naeg kotara uskoro kod njega zaduili, dakako uz pouzdana
jamstva. U posljednje je vrijeme bio nekako podbuo, poeo je gubiti
strpljenje, nije vie dobro vladao samim sobom, postao je i nekako
lakouman, poinjao jedno a zavravao drugo, sve se vie razmetao i sve
ee opijao do besvijesti, a da mu nije bilo onog istog sluge
Grigorija, koji je takoer dotle bio propisno ostario i pazio
ponekad na njega takorei kao guvernanta, moda Fjodor Pavlovi ne bi
bio proao bez veih neprilika. Reklo bi se da je Aljoin dolazak
djelovao na nj ak i u moralnom smislu, kao da se u tom prerano
ostarjelom ovjeku probudilo neto to mu je ve davno bilo zamrlo u
dui: A zna li ti, govorio je on esto Aljoi zagledajui u njega, da
si joj ti zapravo slian, vikaici, mislim?. Tako je nazivao pokojnu
svoju enu, AJjoinu majku. Napokon je sluga Grigorij pokazao Aljoi
grob vikaice. Odveo ga je na nae gradsko groblje i ondje mu
pokazao, u dalekom kutku, eljeznu, jeftinu ali istu i urednu plou
na kojoj je bilo ispisano ak i ime, stale, godina pokojniina roenja
i smrti, a ispod toga je bio urezan i nekakav etverostih iz
starinske grobljanske pjesme
kakvi se obino mogu nai na grobovima ljudi srednjega stalea.
Pokazalo se da je ta ploa, zaudo, Grigorijevo djelo. On ju je sam
podigao na grobu sirote vikaice o svom troku, poto je Fjodor
Pavlovi, kojem je vie puta dodijavao podsjeanjem na taj grob,
otputovao napokon u Odesu, digavi ruke ne samo od toga groba nego i
od svih svojih uspomena. Aljo-a nije na majinu grobu iskazao
nikakvu posebnu osjeajnost; samo je sasluao Grigorijevo ozbiljno i
pouno kazivanje o podizanju nadgrobne ploe, postajao asak oborene
glave i otiao s groblja bez rijei. Otada, pa moda i punu godinu
dana, nije vie dolazio na groblje. Ali ta je sitna epizoda i na
Fjodora Pavlovia ostavila snaan dojam, i to vrlo neobian. Najednom
je uzeo tisuu rubalja i odnio ih u na manastir za pomen due svoje
supruge, ali ne druge, Aljoine majke, nego Adelaide Ivanovne koja
ga je devetala. Naveer se toga dana napio kao majka i pred Aljoom
grdio monahe. Sam on nije nipoto bio poboan ovjek; moda nikad nije
ni najjeftiniju svijeu zapalio pred ikonom. Iz takvih tipova
gdjekad izbiju udni izljevi nenadanih osjeaja i neoekivanih misli.
Ve sam rekao da je bio sav podbuo. Oblije mu je tada odavalo neto
to je jasno svjedoilo o znaaju i biti ivota koji je proivio. Uz
duge i mlohave podonjake pod sitnim oima, vjeito drzovitim,
sumnjiavim i podrugljivim, uz svu silu bora na sitnom ali gojaznom
licu, strio mu je ispod iljasta podbratka jo vei podvoljak, debeo i
duguljast, kao kesa, to mu je pridavalo nekakav odvratan
razvratniki izraz. Pridodajte tome putena, iroka usta punih usana
iz kojih su virili sitni krnjaci crnih, gotovo trulih zubi. Kad god
bi progovorio, prskao je oko sebe pljuvakom. Uostalom, i sam se
volio aliti na raun svoga lica, iako se inilo da je zadovoljan
njime. Posebno je upozoravao na svoj nos, ne osobito velik ali vrlo
tanak i izrazito kukast: Pravi rimski nos, govorio je, skupa s
podvoljkom prava pravcata fizionomija rimskog patricija iz doba
propasti carstval. Reklo bi se da se time ak i ponosi. I tako,
uskoro poto je posjetio majin grob, Aljoa mu je odjednom obznanio
da eli stupiti u manastir i da su monasi voljni da ga prime za
iskuenika. Usput je kazao da je to njegova arka elja i da ga moli
za roditeljski pristanak. Stari je Karamazov ve znao da je starec
Zosima, koji isposniki ivi u manastirskoj eliji, ostavio snaan
dojam na njegova mirnog djeaka. Taj je starac kod njih, svakako,
najpoteniji monah rekao je poto je utke i zamiljeno sasluao Aljou a
da se nije gotovo ni zaudio njegovoj molbi. Hm, tamo bi ti dakle
htio, mirni moj deko! Bio je pripit pa se odjednom osmjehnuo svojim
irokim, supijanim osmijehom u kojem je ipak bilo podmuklosti i
pijane lukavosti. Hm, a ja sam sve neto predosjeao da e ti tako
nekako i zavriti, zamisli! Zapravo si tamo stalno i teio. Pa dobro,
molim lijepo, ima svoje dvije tisue, to ti je miraz, a ja te, anele
moj, nikad neu ostaviti, pa i sad u uplatiti tamo za tebe sve to
treba, ako zatrae. A ako ne zatrae, to da se sami guramo, nije li
tako? Jer ti ionako troi novac ko kanarinac, po dva zrna na
tjedan... Hm. A zna li ti da jedan manastir ima svoje prigradsko
naselje, prnjavor, i da svi tamo znaju da u njemu ive samo
manastirske ene, mislim da ih ima oko trideset... Bio sam ti ja
tamo, i zna da je to zanimljivo, na svoj nain, naravno, u smislu
raznolikosti. Ne valja samo to to ti tamo ipak prevladava rusko
rodoljublje, pa uope nema
Francuskinja, a moglo bi "i biti, bogati su. Doznat e ve pa e
doi. E, a ovdje nita, ovdje nema
Braa Karamazovi manastirskih ena, a monaha ima oko dvije
stotine. Poteno. Isposnici. Svaka ast... Hm. I tako, ti bi u
monahe? A meni te je ao, Aljoa, zbilja, vjeruj mi da sam te
zavolio... Uostalom, eto zgodne prilike da se pomoli i za nas,
grenike, to smo puno zgrijeili ivei ovdje. esto sam pomi ljao: tko
e se uope pomoliti za mene Bogu? Postoji li takav ovjek? Dragi moj
deko, ja sam ti, to se toga tie, strano glup, moda mi nee
vjerovati? Strano. A vidi, ma koliko bio glup, stalno mislim na to,
stalno mislim, rijetko dodue, ali opet mislim. Jer nije mogue,
ipak, mislim, da e vragovi zaboraviti da me kukama odvuku tamo
dolje kad umrem? I eto, tako si mislim: kukama. A otkud njima kuke?
Od ega su im? Gdje ih samo kuju? Nije vrag da imaju tamo svoju
fabriku? Oni kalueri tamo u manastiru sigurno vjeruju da u paklu
ima, recimo, i strop. A ja sam, vidi, spreman povjerovati u pakao
samo ako nema stropa; onda ispada ipak nekako profinjenije,
prosvjeenije, to jest nekako vie luteranski. A u stvari, zar nije
svejedno: sa stropom ili bez stropa? Pa ipak, sve ti ba o tome
ovisi! E, a ako nema stropa, onda nema valjda ni kuka. A ako nema
kuka, onda je opet sve bez veze, opet je dakle nevjerojatno: tko e
me onda kukama odvui, jer ako me ne odvuku, to e onda biti, gdje
j^f onda pravda na svijetu? II faudrait les inventer1, te kuke,
upravo za meneJM samo za mene, jer da zna, Aljoa, kakav sam ti ja
bestidnik! *i Nema tamo kuka tiho i ozbiljno izusti Aljoa motrei
oca. *' i Da, da, ima samo sjene od kuka. Znam, znam. Ko to je
jedan Fran-|' cuz opisao pakao: J'ai vu l'ombre d'un cocher, qui
avec l'ombre d'un^j brosse frottait l'ombre d'une carosse2. A otkud
ti, golube, zna da nemi ? kuka? Kad poivi malo kod monaha, drukije
e ti meni gukati. Mi-'', uostalom, idi i prokljuvi tamo istinu, pa
mi doi javiti: ipak e biti lake?' otii na onaj svijet ako tono zna
to te tamo eka. A i pristojnije e* ivjeti kod monaha nego kod mene,
pijanog starkelje, i s tim djevojurama... iako se tebe, kao i
anela, nita ne prima. Moda te se ni tamo nee1 nita primiti, pa ti
zato i dajem svoj pristanak to se uzdam u ovo zadnje. Tebi nisu
vrane mozak popile. Malo e gorjeti a onda e se ugasiti/ izlijeiti
se i vratiti se. A ja u te dotle ekati: jer osjeam da si ti jedini!
ovjek na svijetu koji me nije osudio, deko moj dragi, ma osjeam ja
to, I kako ne bih osjeao!... ak se i rasplakao. Bio je
sentimentalan. Bio je opak i sentimentalan. 1. Trebalo bi ih
izmisliti (franc.) 2. Vidio sam sjenu koijaa koji je sjenom etke
istio sjenu koije. Slobodna interpretacija etverostiha iz parodije
Charlesa Perraulta (1628.-1703.) i njegove brae Nicholasa i Claudea
- izopena Eneida. V.
Starci Moda e jo tko od itatelja pomisliti da je moj mladi junak
bio bo-leljiva, zanesenjaka, slabo razvijena narav, bljedunjav
sanjar, suiav i ispijen ovuljak. Naprotiv, Aljoa je u to vrijeme
bio stasit, rumen devetnaestogodinjak vedra pogleda, zdrav kao
drijen. Bio je, tovie, u to vrijeme i vrlo lijep, skladno razvijen,
srednjeg rasta, tamnosmee kose, pravilna iako poneto izduena ovalna
lica, sjajnih tamnosivih, iroko razmaknutih oiju, pomalo zamiljen i
oito neobino miran. Moda e netko rei da rumeni obrazi ne smetaju ni
fanatizmu ni mistici, ali ja bih ipak rekao da je Aljoa bio vie
nego itko realist. O, dakako da je u manastiru vrsto vjerovao u
uda, ali uda nee nikad, po mom miljenju, zbuniti realista. uda ne
privlae realista vjeri. Pravi realist, ako ne vjeruje u Boga,
uvijek e nai u sebi snage i sposobnosti da ne povjeruje u udo, a
javi li se pred njim udo kao neoboriva injenica, prije e posumnjati
u svoje osjeaje nego priznati injenicu. A ako je i prizna, priznat
e je kao prirodnu pojavu koja mu samo do tada nije bila poznata. U
realista ne nastaje vjera od uda, nego udo od vjere. Ako realist
jednom povjeruje, onda upravo zbog svoga realizma bezuvjetno mora
priznati i udo. Apostol je Toma kazao da nee povjerovati dok ne
vidi svojim oima, a kad je vidio, rekao je: Gospodin moj i Bog
moj!. Je li ga udo nagnalo da povjeruje? Po svoj prilici nije, nego
je povjerovao samo zato to je elio vjerovati, i to je moda ve vrsto
vjerovao, u dnu due, i onda dok je govorio: Neu povjerovati dok ne
vidim. Moda e netko rei da je Aljoa bio priglup, zatucan, da nije
zavrio gimnaziju, i tako dalje. Da nije zavrio gimnaziju, to je
istina, ali rei
Braa Karamazovi da je bio priglup ili zatucan bila bi velika
nepravda. Naprosto u ponoviti ono to sam ve rekao: on je poao tim
putem jedino zato to je taj put ostavio na njega snaan dojam i
odjednom mu pokazao idealan izlaz za njegovu duu to se otimala iz
mraka put svjetla. Pridodajte tomu da je bio mladac koji je ve
donekle pripadao naem vremenu, to jest poten po svojoj naravi, i da
je teio za istinom i vjerovao u nju, a kad je ve povjerovao, teio
je za tim da umah osobno sudjeluje u njoj svom snagom svoje due,
teio je za skorim pothvatom i bezuvjetno elio da makar i sve rtvuje
za taj pothvat, pa ak i ivot. Iako ti mlaci, na alost, ne shvaaju
da je u veini sluajeva rtvovanje ivota moda i najlaka od svih rtava
i da, primjerice, rtvovati pet-est godina svoje vatrene mladosti za
mukotrpno, tegobno uenje, za znanost, makar samo zato da
udeseterostrui svoje snage radi sluenja toj istoj istini i tom
istom pothvatu, koji je zavolio i koji je nakanio izvriti takva
rtva ponajee gotovo sasvim premauje snagu mnogih od njih. Aljoa je
samo izabrao suprotan put od ostalih, ali je isto tako udio za
skorim pothvatom. Tek to se, nakon ozbiljna razmiljanja, potpuno
uvjerio da besmrtnost i Bog postoje, odmah je, naravno, rekao sam
sebi: elim ivjeti radi besmrtnosti, a polovini kompromis ne
prihvaam. Isto bi tako, da je zakljuio da
besmrtnosti i Boga nema, umah otiao u ateiste i u socijaliste
(jer socijalizam nije samo radniko pitanje ili pitanje takozvanog
etvrtog stalea, nego je to nadasve ateistiko pitanje, pitanje
suvremenog utjelovljenja ateizma, pitanje Babilonske kule koja se
podie upravo bez Boga, ne radi toga da se sa zemlje dosegne nebo,
nego da se nebo spusti na zemlju). Aljoi se ak inilo neobinim i
nemoguim ivjeti kao prije. Jer reeno je: Ako eli biti savren,
prodaj to ima i slijedi me! Aljoa je doista rekao sam sebi: Ne mogu
ja umjesto svega dati dva rublja, a umjesto 'slijedi me', ii samo
na slubu Boju. Od njegovih uspomena iz djetinjstva moda se i
sauvalo neto od naeg prigradskog manastira, kamo ga je majka
zacijelo vodila na slubu Boju. Moda su djelovale i kose zrake sunca
na zalasku pred ikonom kojoj ga je prinosila majka vikaica. Moda je
tada doao k nama zamiljen samo zato da pogleda: je li tu sve, ili
su i tu tek dva rublja, pa se u manastiru namjerio na tog stareca.
Taj je starec, kako ve rekoh, bio stari monah Zosima. Ali ovdje bi
trebalo rei koju i o tome to su uope stareci u naim manastirima; ao
mi je to se ne osjeam dovoljno mjerodavnim i pouzdanim u tim
stvarima. Pokuat u ipak ukratko i povrno izloiti to je posrijedi.
Ponajprije, struni i mjerodavni ljudi tvrde da su se stareci i
staratvo pojavili u nas, u naim ruskim manastirima, tek nedavno, da
nema tome ni sto godina, a da na cijelom pravoslavnom Istoku,
poglavito na Sinaju i na Atosu1, postoje ve i mnogo dulje od tisuu
godina. Tvrde nadalje da je staratvo i kod nas u Rusiji postojalo
jo u davno doba, ili da je bar moralo postojati, ali se zbog
nevolja koje su snale Rusiju, zbog tatarskih najezdi, pobuna,
prekida prijanjih veza s Istokom nakon pada Carigrada2, ta ustanova
u nas zatrla i stareca je nestalo. Obnovio je pak u nas staratvo
potkraj prolog stoljea jedan od velikih isposnika (kako su ga
zvali) Pajsije Velikovski3 sa svojim uenicima, ali i dan-danas,
nakon gotovo sto godina, postoje stareci tek u malobrojnim
manastirima, ak ih gdjekad i progone kao nekakvu neuvenu novotariju
u Rusiji. Ta se institucija posebice razvila kod nas u Rusiji u
znamenitom manastiru Kozeljskoj Optini4. Kada ih je i tko uveo u
naem prigradskom manastiru, ne bih znao rei, ali se ve smatralo da
je to trea generacija stareca i da je Zosima posljednji od njih. A
i on je ve tako rei umirao od slabosti i bolesti, i nitko jo nije
znao tko e ga naslijediti. To je pitanje bilo vano za na manastir
zato to on do tada nije bio ni po emu znamenit: nije u njemu bilo
ni moi svetih ugodnika, ni udotvornih ikona, nije bilo ak ni
slavnih predaja vezanih uz nau povijest, ni povijesnih pothvata i
zasluga za domovinu. Razvio se i proslavio po svoj Rusiji upravo
zahvaljujui svojim starecima, pa su se iz cijele Rusije, iz
udaljenosti od preko tisuu vrsta, jatili u na grad hodoasnici da ih
vide i uju. Pa to je onda starec? Starec je monah koji vam prenosi
duu i volju u svoju duu i volju. Kad izaberete stareca, odriete se
svoje volje i predajete je njemu pristajui na slijepu poslunost, na
posvemanje odricanje sama sebe. Tu kunju, tu stranu ivotnu kolu
prihvaa onaj koji se zavjetovao dobrovoljno i koji se ufa da e
nakon duge kunje pobijediti sam sebe, zagospodariti sobom toliko da
e napokon moi dosegnuti, poslunou do kraja ivota, potpunu slobodu,
to jest slobodu od sama sebe, i izbjei sudbini onih koji su
proivjeli
sav svoj ivot a da nisu u sebi nali sebe. To iznaae, to jest
staratvo, nije 1- Sveta Gora na poluotoku Halkidici u Grkoj.
2-Turski sultan Mehmed zauzeo je 1453. Carigrad. Po miljenju
Dostojevskoga, Carigrad je bio sveti grad za sve Ruse jer su iz
njega Rusi u X. stoljeu primili kranstvo. 3- Pajsije Velikovski
(1722.-1794.) bio je istaknuti ruski starec koji je ivio kao monah
na Atosu, u Moldaviji i Vlakoj. 4- Poznati manastir u Kalukoj
guberniji. 3L.r- v'*iC$t?, Braa Karamazovi teoretske naravi, nego
je nastalo na Istoku iz tisugodinje prakse. Dunost prema starecu
nije isto to i obina poslunost koja je oduvijek postojala i u naim
ruskim manastirima. Tu se podrazumijeva vjeito ispovijedanje
starecu svih onih koji se trape, i neraskidiva veza onih koji su
vezani s onim to ih je vezao. Pria se, na primjer, da je jednom u
davno kransko doba takav jedan poslunik koji nije izvrio pokoru
koju mu je zadao starec, otiao od njega iz manastira i doao u drugu
zemlju, iz Sirije u Egipat. Tu se napokon, nakon silnih i velikih
pothvata, udostojio pretrpjeti muenje i mueniku smrt za vjeru. Kad
je crkva pokapala njegovo tijelo astei ga ve kao sveca, iznenada je
na uzvik akonov: Oglaeni, izaite!1 lijes s muenikovim tijelom
poskoio s mjesta i izletio iz hrama, i tako tri puta zaredom. Tek
se tada napokon saznalo da je taj svetac, koji je pretrpio strane
muke, bio prekrio zavjet poslunosti i otiao od svog stareca, pa da
stoga bez njegove suglasnosti ne moe biti odrijeen grijeha, bez
obzira na svoje velike zasluge. Tek kada ga je starec, koga su
dozvali, oslobodio zavjeta, mogao se obaviti ukop. Dakako da je sve
to tek drevna legenda, ali evo to se nedavno zbilo: jedan od naih
dananjih monaha ivio je kao isposnik na Atosu, ali mu je njegov
starec iznenada zapovjedio da napusti Atos, koji je zavolio svom
duom kao svetinju, kao mimo utoite, i da najprije ode u Jeruzalem
pokloniti se svetim mjestima, a potom da se vrati u Rusiju, na
sjever, u Sibir: Tamo je tebi mjesto, a ne ovdje. Preneraen i
ojaen, monah je otiao u Carigrad do vaseljenskog patrijarha i
zamolio ga da ga oslobodi zavjeta, a vaseljenski mu vladika
odgovori da ne samo to ga on, patrijarh vaseljenski, ne moe
osloboditi zavjeta, nego da ni na cijelom svijetu nema te vlasti
koja bi ga mogla osloboditi zavjeta koji je primio od stareca, osim
tog istog stareca od koga je zavjet primio. Na taj nain stareci
imaju u stanovitim sluajevima neogranienu i nepojmljivu vlast. Eto
zato su staratvo isprva u mnogim naim manastirima malne progonili.
Meutim, narod je starece umah poeo duboko potivati. Starecima u na
manastir dolazili su, primjerice, i obini ljudi i veliki uglednici,
da bi pali niice pred njih i ispovjedili im svoje dvojbe, svoje
grijehe, svoje patnje i izmolili od njih savjete i pouke. Vidjevi
to, protivnici stareca digli su na njih kuku i motiku, optuujui ih,
izmeu ostalog, i da se kod njih samovoljno i lakou1.
Crkvenoslavenski: neka se oglaeni spremi kako bi mogao primiti
kranstvo.
mno poniava tajna svete ispovijedi, iako se neprekidno
ispovijedanje due iskuenika ili svjetovnjaka nipoto ne obavlja kao
tajna. Na kraju se staratvo ipak odralo pa se malo-pomalo uvodi i u
druge ruske manastire. Istina je, dodue, i to da se ovo prokuano i
tisugodinje sredstvo za moralno uzdizanje ovjekovo od ropstva do
slobode i moralnog usavravanja moe prometnuti u dvosjekli ma, tako
te ponekog nee dovesti do poniznosti i potpunog vladanja sobom,
nego, naprotiv, do sotonske oholosti, to jest do okova, a ne do
slobode. Starec Zosima bio je ezdesetpetogodinjak, porijeklom
vlastelin, a neko je, u ranoj mladosti, bio vojnik i sluio na
Kavkazu kao vii asnik. Nedvojbeno je zadivio Aljou nekom posebnom
odlikom svoje due. Aljoa je stanovao u samoj starecovoj eliji jer
ga je starec zavolio i primio k sebi. Valja napomenuti da Aljoa
tada, iako je boravio u manastiru, nije bio jo niim vezan, mogao je
odlaziti kamo hoe, pa i po cijele dane, a nosio je mantiju od svoje
volje, da se ne razlikuje ni od koga u manastiru. Ali dakako da mu
je to i samom bilo po volji. Moda su na Aljoinu mladenaku matu
snano utjecale ona mo i slava koje su neprestano okruivale njegova
stareca. O starecu Zosimi govorilo se da je, primajui mnogo godina
sve one koji su mu dolazili ispovjediti svoje srce i udjeli za
njegovim savjetom i ljekovitom rijeju primio u svoju duu toliko
otkria, skruenosti, priznanja da je na kraju stekao tako iznimnu
pronicavost te je ve od prvog pogleda na lice neznanca koji mu je
doao mogao pogoditi: zbog ega je doao, to mu treba, pa ak i kakva
mu muka mori savjest, te je iznenaivao, zbunjivao i malone plaio
pokatkad doljaka izvanrednim poznavanjem njegove tajne jo prije
nego to bi ovaj i progovorio. Ipak je Aljoa gotovo svagda
primjeivao kako mnogi, koji su prvi put dolazili starecu na prisan
razgovor, dolaze obuzeti strahom i nemirom, a odlaze od njega
gotovo uvijek vedri i radosni i najsumornije lice preobraavalo se u
blaeno. Aljou je silno iznenaivalo i to to starec nije bio ni
najmanje strog; naprotiv, gotovo je uvijek u razgovoru bio dobre
volje. Monasi su o njemu govorili da pokazuje veu duevnu naklonost
upravo onima koji su vei grenici, i da e najvie zavoljeti ba onoga
tko je najgreniji. ak i pod sam kraj Zosimina ivota bilo je meu
monasima onih koji su ga mrzili i zavidjeli mu, ali je takvih
bivalo sve manje i na kraju su uutjeli, iako je meu njima bilo i
nekoliko vrlo uglednih i cijenjenih osoba u manastiru, kao recimo
jedan od najstarijih kaluera, velik utljivac i neobian isposnik.
Ipak je ve golema veina nedvojbeno stala na stranu stareca Zosime,
a mnogi su ga od njih ve i zavoljeli svim srcem, vatreno i iskreno;
neki su mu Braa Karamazovi bili gotovo fanatino odani. Takvi su
otvoreno govorili, ne dodue na sav glas, da je on svetac, da o tom
nema vie ni najmanje dvojbe, i predviajui da e uskoro umrijeti,
oekivali su umah ak i uda i veliku slavu manastira u najskorijoj
budunosti. U starecovu udotvornu mo vjerovao je vrsto i Aljoa, ba
kao to je vrsto vjerovao i u priu 0 lijesu to je izletio iz crkve.
Vidio je kako su se mnogi od onih to su dolazili s bolesnom djecom
ili odraslim roacima i molili stareca da stavi na njih ruke i
izmoli nad njima molitvu, uskoro vraali, neki ve 1 sutradan, padali
uplakani preda nj na koljena i zahvaljivali mu to je
izlijeio njihove bolesnike. Jesu li oni doista ozdravili ili im
je bolest samo prirodnim putem krenula nabolje to se pitanje nije
Aljoi ni postavljalo, jer je on ve duboko vjerovao u duhovnu mo
svoga uitelja, a starecova slava kao da je bila i njegova. Osobito
bi mu zadrhtalo srce i sav bi nekako sinuo kad bi starec izaao pred
gomilu hodoasnika iz puka to su se sjatili iz svih krajeva Rusije
pred vratima njegove elije da ga vide i prime od njega blagoslov.
Padali su niice pred njim, plakali, ljubili mu noge, ljubili zemlju
na kojoj stoji, vapili, ene su mu pruale svoju djecu, dovodili su
mu bolesne vikaice. Starec je razgovarao s njima, zakratko se molio
nad njima, blago slivljao ih i otputao. U posljednje je vrijeme bio
toliko iznemogao od bolesti da je katkad jedva izlazio iz elije, pa
su bogomoljci ekali gdjekad u manastiru i po nekoliko dana da se
pojavi. Za Aljou se nije postavljalo pitanje zato ga oni toliko
vole, zato padaju niice pred njim i plau od ganua im ga spaze. Ah,
on je i te kako dobro znao da za poniznu duu ruskoga seljaka
izmuenu radom i jadom, a to je najvanije, vjeitom nepravdom i
vjeitim grijehom, i svojim i tuim, nema vee potrebe i utjehe nego
pronai svetinju ili sveca, pasti pred njima na koljena i pokloniti
im se: Ako u nas ima grijeha, nepravde i napasti, ipak ima tamo
negdje na svijetu netko svet i uzvieniji od nas; u njega je istina,
taj zna to je istina; ona dakle nije zatrta na svijetu nego e
valjda jednom i do nas doi i zavladat e na cijelom svijetu kao to
je obeano. Znao je Aljoa da upravo tako osjea, pa i prosuuje, to mu
je bilo jasno, ali nije ni najmanje dvojio da je upravo starec taj
svetac, taj uvar istine Boje u oima puka kao to nisu dvojili ni svi
oni uplakani seljaci i njihove bolesne ene to su pruale starecu
svoju djecu. Uvjerenje da e starec, kad umre, donijeti veliku slavu
manastiru bilo je u Aljoinoj dui moda jo snanije nego u bilo koga
drugoga u manastiru. Uope, u posljednje mu se vrijeme nekakav du
bok, vatren duhovni zanos sve jae i jae razbuktavao u srcu. Nimalo
ga nije bunilo to to taj starec stoji pred njim kao osamljen
primjer: Svejedno je on svet, u njegovu se srcu krije tajna
preporoda svih ljudi, ona mo koja e napokon uspostaviti istinu na
svijetu, pa e svi biti sveci, i ljubit e jedni druge, i nee biti ni
bogatih ni siromanih, ni oholih ni ponienih, nego e svi biti kao
djeca Boja i nastat e pravo kraljevstvo Kristovo. Eto o emu je
Aljoa matao u srcu. ini se da se Aljoe neobino snano dojmio dolazak
obojice brae koje do tada nije poznavao. S polubratom Dmitrijem
Fjodoroviem zbliio se bre i prisnije, iako je on stigao kasnije,
nego s drugim, roenim bratom Ivanom Fjodoroviem. Silno je elio
upoznati brata Ivana, ali premda je ovaj bio ovdje ve dva mjeseca i
premda su se prilino esto viali, jo se nipoto nisu zbliili: Aljoa
je bio i sam utljiv i kao da je ekao neto, kao da se neeg stidio, a
brat Ivan, iako je Aljoa osjeao u prvi mah na sebi njegove duge i
radoznale poglede, inilo se da je uskoro prestao ak i misliti na
nj. Aljoa se pomalo zbunio kad je to zamijetio. Bratovu je
ravnodunost pripisivao razlici u godinama i posebice u naobrazbi.
Ali pomislio je Aljoa i neto drugo: da takvo Ivanovo pomanjkanje
radoznalosti i suosjeanja s njim moda i ima i neki drugi, Aljoi
posve nepoznat uzrok. Neprestano mu se inilo, tko zna zato, da je
Ivan neim zaokupljen, neim intimnim i vanim, da tei
za nekim ciljem, moda i vrlo tekim, tako da mu nije stalo do
njega, i da je to zapravo jedini razlog zato ga onako rastreseno
gleda. Pomiljao je Aljoa jo na neto: da nema u tome i nekakva
prezira uenog ateista prema njemu, priglupu iskueniku? Pouzdano je
znao da mu je brat ateist. Taj prezir, ako ga je i bilo, nije ga
mogao povrijediti, ali je ipak ekao, obuzet nekakvom uznemirenom,
neshvatljivom i njemu samom, zbunjenou, kad e mu brat poeljeti da
mu se priblii. Brat Dmitrij Fjodorovi govorio je o bratu Ivanu s
najdubljim potovanjem i s nekom posebnom toplinom. Upravo je od
njega Aljoa saznao sve potankosti onoga vanog posla koji je u
posljednje vrijeme povezao oba starija brata posebnom i tijesnom
vezom. Dmitrijevo ushieno kazivanje o bratu Ivanu bilo je jo
znaajnije u Aljoinim oima zato to je brat Dmitrij bio prema Ivanu
gotovo posve neuk. Njih su dvojica, kad bi ih ovjek postavio jednog
do drugog, bili kao linosti i karakteri u takvoj otroj suprotnosti
da je moda bilo nemogue i zamisliti dva razliitija ovjeka. I eto,
ba u to vrijeme dolo je do sastanka ili, bolje rei, obiteljskog
skupa svih lanova te neslone obitelji u starecovoj eliji, stoje
ostalo snaan dojam na Aljou. Povod tom sastanku bio je zapravo
izmiljen. Oito su ba tada nesuglasice oko nasljedstva i imovinskih
rauna izmeu Dmitrija Fjodorovia i njegova oca Fjodora Pavlovia bile
Braa Karamazovi dostigle vrhunac. Odnosi su se meu njima toliko
zaotrili da su postali nepodnoljivi. ini se da je Fjodor Pavlovi
prvi, i to vie onako u ali, predloio da se svi skupa sastanu u
eliji stareca Zosime, pa da se, ne oekujui dodue od njega da
otvoreno posreduje, ipak nekako pristojnije sporazumiju, pri emu bi
dostojanstvo i sama starecova osobnost mogli djelovati pomirljivo i
snano na sve nazone. Dmitrij Fjodorovi, koji nikad prije toga nije
bio kod stareca i.nije ga ak ni vidio, pomislio je, naravno, da ga
starecom ele uplaiti; ali kako je i sam sebi potajno zamjerao mnoge
neobino grube ispade u sporenju s ocem u posljednje vrijeme,
prihvatio je taj izazov. Usput budi reeno, on nije boravio u oevoj
kui kao Ivan Fjodorovi, nego je ivio sam za se, na drugom kraju
grada. A sluilo se i da je Petar Aleksandrovi Miusov, koji je u to
vrijeme boravio kod nas, objeruke prihvatio taj prijedlog Fjodora
Pavlovia. Liberal iz etrdesetih i pedesetih godina, slobodouman
ovjek i ateist, on je moda iz dosade, a moda i radi lakoumne
zabave, djelatno sudjelovao u svemu tome. Odjednom mu se prohtjelo
pogledati manastir i sveca. Kako je jo vodio onaj svoj stari spor s
manastirom i kako se silno bila otegnula parnica oko mea njegova
veleposjeda, o nekakvu pravu na ribolov i na sjeu ume i tako dalje,
pourio se iskoristiti ovu prigodu, pod izgovorom da toboe eli
porazgovarati s ocem igumanom: ne bi li okonali spor nagodbom.
Posjetitelj s takvim dobrim namjerama mogao je, naravno, oekivati
da e ga u manastiru primiti paljivije i susretljivije nego obina
znatieljnika. S obzirom na sve ove razloge, uprava je manastira
zacijelo utjecala na bolesnoga stareca, koji u posljednje vrijeme
gotovo vie nije ni izlazio iz elije i zbog bolesti uskraivao
posjete ak i obinim posjetiteljima. Na kraju je starec dao svoj
pristanak i utanaen je dan posjeta. Samo je Aljoi rekao smijeei se:
Tko je mene postavio da im sudim?
Kad je saznao za taj dogovoreni sastanak, Aljoa se silno zbunio.
Ako je tko od svih tih parniara i pravdaa mogao taj sastanak
smatrati ozbiljnim, onda je to svakako bio samo njegov brat
Dmitrij; ostali e svi doi radi nekih svojih lakoumnih ciljeva, moda
ak i uvredljivih za stareca tako je bar mislio Aljoa. Brat Ivan i
Miusov doi e iz radoznalosti, moda i najgrublje vrste, a otac opet
moda radi kakve lakrdijake i teatralne scene. O, premda je Aljoa
utio, ve je bio dobro i temeljito upoznao oca. Ponavljam da taj
mladac nipoto nije bio onako prostoduan kakvim su ga svi smatrali.
Teka srca oekivao je ureeni dan. Nedvojbeno je u sebi, u srcu,
jedva ekao da ve jednom doe kraj svim tim obiteljskim
nesuglasicama. Ipak ga je najvie zabrinjavao starec: strepio je za
njega, za njegovu slavu, bojao se da ga ne povrijede, osobito se
bojao Miusovljevih rafiniranih, uljudnih podsmijeha i uznositih
aluzija uenog Ivana. Tako je on bar nekako sve to zamiljao. ak je
pomiljao da se odvai upozoriti unaprijed stareca, natuknuti mu
togod o tim gostima koji e mu doi, ali se predomislio i preutio to
je kanio rei. Samo je uoi tog dana poruio po jednom svom znancu
bratu Dmitriju da ga jako voli i da oekuje od njega da e odrati
rije. Dmitrij se na tu poruku zamislio jer se nije mogao sjetiti
kakvu je to rije bio zadao, pa mu je samo pismeno odgovorio da e se
svim silama suzdravati od gadarija, a premda duboko potuje stareca
i brata Ivana, uvjeren je da se tu krije ili neka zamka za njega
ili nekakva nedostojna komedija. Ipak bih radije pregrizao jezik
nego to bih uskratio potovanje svetom muu koga ti toliko cijeni,
tim je rijeima Dmitrij zavrio svoje pisamce. Ono ipak nije Aljou
osobito ohrabrilo. Braa Karamazovi Knjiga druga NEPRILIAN SKUP 1.
Stigoe u manastir Osvanuo je divan, topao i vedar dan, potkraj
mjeseca kolovoza. Sastanak je sa starecom utanaen odmah poslije
kasne slube Boje, oko jedanaest i pol. Nai posjetitelji manastira
ipak nisu doli na slubu Boju nego su stigli upravo kad su se
vjernici razilazili. Stigli su u dvije koije; u prvoj, raskonoj,
koju je vukao par rasnih konja, dovezao se Petar Aleksandrovi
Miusov sa svojim daljnjim roakom, vrlo mladim, dvadesetogodinjim
Petrom Fomiem Kalganovom. Mladi se spremao upisati na fakultet.
Miusov, kod koga je, tko zna zato, privremeno boravio, nagovarao ga
je da pode s njim u inozemstvo, u Zurich ili u Jenu, pa da se ondje
upie na fakultet i svri nauke. Mladi se jo nije bio nakanio. Bio je
zamiljen i nekako rastresen. Imao je privlano lice, bio je snano
graen i prilino visok. Pogled mu je ponekad bivao neobino ukoen:
kao i svi rastreseni ljudi, gledao bi vas katkad dugo i netremice a
da vas uope nije vidio. Bio je mualjiv i pomalo nespretan, ali je
na mahove bivao dodue, samo kad bi se naao s nekim nasamo odjednom
vrlo razgovorljiv, ustar, sklon smijehu, smijao bi se katkad bilo
emu. Ali oduevljenje bi mu odjednom isto tako naglo splasnulo kao
to je i nabujalo. Bio je svagda lije-Po i, pae, otmjeno odjeven;
imao je ve neto svog vlastitog imutka, a nadao se jo i mnogo veem.
S Aljoom je prijateljevao.
Braa Karamazovi U vrlo staroj, kripavoj ali prostranoj najamnoj
koiji koju su vukla dva stara dorata to su bila daleko zaostala za
Miusovljevom koijom, stigao je Fjodor Pavlovi sa svojim sinom
Ivanom Fjodoroviem. Dmitrija Fjodorovia obavijestili su bili jo dan
ranije o tonom satu sastanka, ali je on zakasnio. Gosti su ostavili
koije pokraj ograde svra-tita i uli pjeice kroz vratnice manastira.
Izuzev Fjodora Pavlovia, ini se da ostala trojica nisu nikad
vidjela nijedan manastir, a Miusov nije moda tridesetak godina ni u
crkvi bio. Obzirao se oko sebe nekako radoznalo, ali se ujedno drao
toboe neusiljeno. Uza sav svoj dar zapaanja, nije imao bogzna to
vidjeti unutar manastirske ograde, osim crkvenih i gospodarskih
zgrada, uostalom sasvim obinih. Posljednji su vjernici izlazili iz
crkve, skidali kape i kriali se. Meu obinim svijetom bilo je i
pripadnika vieg drutva, dvije-tri dame i jedan vrlo stari general;
svi su oni bili odsjeli u svratitu. Nae su posjetitelje odmah
saletjeli prosjaci, ali im nitko nita nije dao. Samo je Petrua
Kalganov izvadio iz novarke novi od deset kopjejaka pa se uurbao i
ueprtljio, tko zna zato, i bre-bolje tutnuo novi u ruku jednoj eni
i izustio brzoreicom: Podijelite na jednake dijelove!. Nitko mu od
suputnika nije na to nita rekao tako da se nije imao zbog ega
snebivati, ali kad je to primijetio, jo se vie snebio. Bilo je tu
ipak neto udno; zapravo ih je netko morao doekati, i moda im ak
iskazati nekakvo potovanje: jedan je od njih nedavno podario
manastiru tisuu rubalja, a drugi je bio vrlo bogat vlastelin i vrlo
naobraen ovjek, o komu svi u manastiru djelomice ovise zbog spora
oko ribolova na rijeci, s obzirom na obrat do kojeg bi moglo doi u
parnici. A eto, ipak ih nitko od slubenog osoblja ne doekuje.
Miusov je rastreseno razgledao nadgrobne ploe oko crkve i ve je
htio napomenuti kako su jamano za te grobove morali skupo platiti
oni koji su eljeli biti pokopani na tako svetom mjestu, ali je
odustao od toga: obina liberalna ironija pretvarala se u njemu
gotovo u gnjev. K vragu, kod koga da se uope u ovoj zbrci
raspitamo?... Treba ipak neto poduzeti jer vrijeme prolazi
progovori iznenada kao da govori za se. Odjednom im prie postariji,
proelav gospodin, slatkastog pogleda, u irokom ljetnom ogrtau.
Podigne eir i, sladei medenim glasom, predstavi se svima kao
vlastelin iz Tule Maksimov. Odmah se potrudi da pomogne naim
putnicima: Starec Zosima ivi u isposnici, sam za sebe, oko etiristo
koraka od manastira, iza one umice, iza one umice... To i ja znam,
molim lijepo, da je iza umice odvrati Fjodor Pavlovi ali se ne
sjeam dobro kako se tamo ide, odavno nismo ovdje biliPa evo, kroz
ova vrata pa onda ravno kroz umicu... kroz umicu. Hajdemo. Ako vam
je po volji... i ja u... i ja u s vama... Evo ovuda/ ovuda... Proli
su kroz vrata i zaputili se kroz umicu. Vlastelin Maksimov, ovjek
ezdesetih godina, nije hodao nego je, bolje rei, gotovo pocupkivao
sa strane i sve ih redom motrio odajui grozniavu, upravo
nevjerojatnu radoznalost. Oi mu bijahu izbuljene. Mi vam, znate,
idemo k tom starecu svojim poslom strogo
pripomene Miusov. Nas e ta linost primiti u audijenciju, da tako
kaem, pa smo vam zahvalni svakako na pomoi, ali vas neemo zamoliti
da poete s nama. Ja sam ve bio, bio, bio sam ve ja... Un chevalier
parfait!: i vlastelin pucne prstima. Tko vam je to chevalier2?
priupita ga Miusov. Starec, divni starec, starec... ast i slava
manastira. Zosima. To vam je takav starec... Ali ovaj njegov smueni
govor prekine monah koji je sustigao putnike, u kamilavci3, onieg
rasta, vrlo blijed i izmoden. Fjodor Pavlovi i Miusov zastanu.
Poklonivi se neobino uljudno, gotovo do pasa, izusti: Gospodo, otac
iguman lijepo vas sve moli da poslije posjeta ispo snici doete k
njemu na ruak. Kod njega se rua u jedan sat, ne kasnije. I vi ste
pozvani obrati se on Maksimovu. Ja u svakako doi! uzvikne Fjodor
Pavlovi, koji se silno obra dovao tom pozivu. Svakako! I da znate,
svi smo se ovdje zarekli da emo se pristojno ponaati... Hoete li i
vi, Petre Aleksandroviu? Pa nego ta? Zato sam najvie i doao, da
vidim sve njihove ovdanje obiaje. Jedino mi je nezgodno to sam
ovdje s vama, Fjodore Pavloviu... Ah, Dmitrija Fjodorovia jo nema.
Ba bi bilo dobro da i ne doe, mislite li moda da ja uivam, to "\ u
tom vaem natezanju, pogotovo u vaem drutvu? Doi emo dakle na ruak,
zahvalite ocu igumanu u nae ime obrati se Miusov monahu. ! Pravi
vitez (franc.) 2- Vitez (franc.) ? Visoka, tvrda kapa pravoslavnih
monaha (novogr.) Braa Karamazovi Ja vas moram odvesti i do stareca
otpovrne monah. E, kad je tako, ja u onda k ocu igumanu, ja idem
odmah k ocu igumanu procvrkue vlastelin Maksimov. Otac lguman je
trenutno zauzet, ali kako hoete... neodluno e monah. Uasno dosadan
starkelja naglas e Miusov poto je vlastelin Maksimov pohitao natrag
u manastir. Slian je fon Zonu1 pripomene odjednom Fjodor Pavlovi.
Ma vi nita drugo i ne znate... Po emu je on to slian fon Zonu?
Jeste li moda vidjeli fon Zona? Vidio sam ga na slici. Ako nije po
licu, slian mu je po neemu to se ne da objasniti. Cisti duplikat
fon Zona. Ja vam to uvijek prepoznam po samoj fizionomiji. Hja,
moda ste vi strunjak za te stvari. Nego, znate ta, Fjodore
Pavloviu, sami ste maloprije izvoljeli spomenuti da smo se zarekli
da emo se svi pristojno ponaati, sjeate se? Upozoravam va da se
suzdravate! A ako ponete praviti od sebe budalu, ja ne elim da me
ovdje trpaju u isti ko s vama... Vidite kakav je ovo ovjek obrati
se on monahu bojim se ii s njim k pristojnim ljudima. Na blijedim,
beskrvnim monahovim usnama ocrta se jedva primjetan, nijem osmijeh,
lukav na svoj nain, ali monah ne odgovori ni crne ni bijele bilo
je
vie nego jasno da uti iz osjeaja vlastita dostojanstva. Ma nek
idu svi skupa do vraga, samo stoljeima izgraivana fasada, a u biti
arlatanstvo i glupost!, mine monahu kroz glavu. Evo i isposnice, tu
smo! vikne Fjodor Pavlovi. Ali vrata su zatvorena. I on se uzme
irokim zamasima kriati pred svecima naslikanim iznad ulaza i sa
strane. U tuoj se kui ne zapovijeda pripomene. U ovoj se isposnici
trape svih dvadeset pet svetaca, gledaju jedan drugoga i kusaju
kupus. A posebno je vrijedno to nijedna ena ne smije ui na ova
vrata. I da znate, stvarno je tako. Ipak, uo sam da starec prima
dame? obra ti se on iznenada mladom monahu. enskinja iz puka ima i
sad ovdje, eno ih tamo, lee kraj drvene ve rande i ekaju. A za dame
iz vieg drutva izgraene su ovdje, ali izvan ograde, dvije sobice,
evo vidite one prozore tamo, pa starec odlazi 1. Fon Zon, stari
razvratnik, ubijen sedamdesetih godina u nekoj jazbini, isjeen na
komade pa poslan u paketu u Moskvu. do njih unutarnjim hodnikom,
kad je zdrav, ali je to ipak iza ograde. Pa i sad ga eka tamo jedna
dama, vlastelinka iz Harkova, gospoa Hohlakova, sa svojom bolesnom
kerkom. Vjerojatno je obeao da e doi do njih, iako je u zadnje
vrijeme toliko malaksao da se i pred pukom jedva pokazuje. Ipak je
dakle izgraen tajni hodnik koji vodi iz isposnice do gospo ja?
Nemojte misliti, sveti oe, da ja to loe mislim, ja to samo onako. A
znate da su na Atosu, to ste valjda uli, ne samo zabranjeni enski
posjeti nego da i nema nikakvih enskinja, pa ak i nikakvih
stvorenja enskog roda, recimo kokoi, purica, junica... Fjodore
Pavloviu, ja u se radije vratiti i ostaviti vas ovdje, a vas e
ovdje bez mene istjerati, pazite to vam kaem! A to vam ja to
smetam, Petre Aleksandroviu? Gledajte samo odjednom uzvikne im se
naao unutar ograde gledajte samo u kakvoj dolini rua ovdje ive! I
doista, premda trenutno nije bilo rua, bilo je mnogo rijetkog i
divnog jesenskog cvijea na sve strane, gdje se god moglo posaditi.
Oito ga je odnjegovala iskusna ruka. Gredica sa cvijeem bilo je i
oko ograde i izmeu grobova. Kuica u kojoj je bila starecova elija,
drvena prizemnica, s verandom pred ulazom, bila je takoer okruena
cvijeem. A je li bilo ovako i za prijanjeg stareca Varsonofija? Kau
da on uope nije volio lijepe stvari, da je skakao na noge i tapom
ak tukao dame? priupita Fjodor Pavlovi penjui se uz ulazne stube.
Starec Varsonofije se stvarno ponekad ponaao kao jurodivi, alt
priaju o njemu i kojekakve gluposti. tapom nije nikad nikog tukao
odgovori monah. A sad se, gospodo, malo strpite, idem vas najaviti.
Fjodore Pavloviu, posljednji put vas podsjeam na ono to ste obeali,
ujete li? Ponaajte se pristojno jer u vam inae vratiti milo za
drago dospio je jo jednom promrsiti Miusov. Nikako mi nije jasno to
se toliko uzrujavate podrugljivo e Fjodor Pavlovi. Da se moda ne
bojite zbog svojih grijeha? Kau da starec po
oima vidi tko mu zato dolazi. I kako to da je vama, takvom
Parianinu i naprednom gospodinu, toliko stalo do njihova miljenja,
to mi zbilja ne ide u glavu, da znate! Ali Miusov nije stigao
odgovoriti na ovaj sarkazam jer su ih pozvali da uu. Uao je pomalo
razdraen... t, sad ve znam to e biti, ovako razdraen, jo u se i
posvaati... azestit u se i ponizit u i sebe i svoje ideje, sune mu
kroz glavu. Braa Karamazovi 11. Stari lakrdija Uli su u sobu gotovo
istodobno sa starecom, koji je doao iz svoje spavae sobe im ih je
ugledao. U eliji su jo otprije ekali da sta-rec izae dva
jeromonaha1 iz manastira, jedan je bio otac knjiniar a drugi otac
Pajsije, bolestan ovjek. Iako nije bio star, o njemu su govorili i
da je vrlo uen. Osim toga, u kutu je stajao (i poslije ostao
stajati za sve vrijeme na istom mjestu) mlad momak, od svoje
dvadeset dvije godine, u redengotu, seminarist i budui bogoslov,
kojem su manastir i monaka bratija bili, tko zna zato,
pokrovitelji. Bio je prilino visok, svjeeg lica, irokih jagodica,
pametnih i pozornih, uskih, smeih oiju. Lice mu odavalo krajnju
smjernost, ali uljudnu, bez upadljiva dodvoravanja. Goste nije ak
ni pozdravio, kao osoba koja im nije ravna ve, naprotiv, zavisna i
podreena manastiru. Starec Zosima pojavio se u pratnji Aljoe i
manastirskog iskuenika. Jeromonasi su ustali i pozdravili ga
dubokim poklonom dodirujui prstima pod, a zatim su mu, primivi od
njega blagoslov, poljubili ruku. Blagoslovivi ih, starec obojici
uzvrati takoer dubokim poklonom dodirujui prstima pod, i obojicu
zamoli da ga blagoslove. Sva je ta ceremonija obavljena vrlo
ozbiljno, ni nalik na neki svakidanji obred, nego ak i nekako
osjeajno. Miusovu se ipak uinilo da sve to rade navlas tako, da
nazonima uliju potovanje. On je stajao ispred svih gostiju koji su
s njim uli. Trebalo bi on je jo sino na to pomiljao bez obzira na
sve njegove nazore, iz puke uljudnosti (kad su ve ovdje takvi
obiaji), prii starecu i zamoliti blagoslov od njega, te primiti
blagoslov ako mu ne i poljubiti ruku. Ali kad je sad vidio kako se
jeromonasi klanjaju i ljube starecu ruku, predomislio se u tili as:
dostojanstveno i ozbiljno naklonio se prilino duboko, ali na
svjetovni nain, i priao stolici. Isto je tako postupio i Fjodor
Pavlovi oponaajui ovaj put Miusova poput majmuna. Ivan Fjodorovi
naklonio se takoer dostojanstveno i pristojno, ali je i on drao
ruke na avovima hlaa, a Kalganov se toliko zbunio da se nije ni
naklonio. Starec je spustio ruku koju je bio podigao da ga
blagoslovi i, poklonivi se po drugi put gostima, zamolio ih sve da
sjednu. Aljoi je krv udarila u glavu; posramio se. Obistinjivala su
se njegova najgora predvianja. Starec je sjeo na mali divan od
mahagonija, presvuen koom, u starinskom stilu, a gostima je, osim
dvojice jeromonaha, ponudio da sjednu uz suprotni zid, sva etvorica
jedan do drugoga, na etiri stolice od mahagonija, presvuene crnom,
posve izlizanom koom. Jeromonasi su sjeli sa strane, jedan uz vrata
a drugi uz prozor. Seminarist, Aljoa i iskuenik ostali su
stajati.
elija je bila prilino tijesna i nekako ofucana. Pokustvo i
stvari bijahu grubo izraeni i sirotinjski, bilo je tu samo ono
najnunije. Na prozoru su bila dva lonca sa cvijeem, a u kutu vie
ikona jedna od njih, Bogorodiina, bijae vrlo velika i naslikana
zacijelo mnogo prije crkvenog raskola. Pred njom je gorjelo
kandilo. Uz nju su bile jo dvije ikone u sjajnim rizama1, a oko
njih izrezbareni anelci, porculanska jaja, katoliki kri od
bjelokosti koji grli Mater dolorosa2 i nekoliko starih gravira
izraenih prema slikama velikih talijanskih majstora iz minulih
stoljea. Uz te lijepe i skupocjene gravire virilo je i nekoliko
obinih pukih ruskih litografija svetaca, muenika, svetitelja i
drugih, to se prodaju za koju kopjejku po sajmovima. Bilo je i
nekoliko litografskih portreta ruskih suvremenih i davnanjih
arhijereja, ali na drugim zidovima. Miusov je letimice pogledao svu
tu crkvenu formalistiku i zapiljio se u stareca. On je mnogo drao
do svog otrog pogleda, patio je od te slabosti, koja mu se svakako
mogla oprostiti kad se uzme u obzir da mu je bilo ve pedeset godina
da je dakle bio u dobi kad pametan svjetski ovjek, materijalno
osiguran, vazda sve vie potuje sebe, ponekad ak i mimo svoje
volje.
1. U pravoslavnoj crkvi kaluer koji moe obavljati sve sveenike
poslove kao i sveenik. 1- Zlatan srebrn okvir ikone l- alosna Majka
Boja Braa Karamazovi Starec mu se ve na prvi pogled nije svidio. I
doista, bilo je neto na starecovu licu to se ne bi svidjelo i
mnogima drugima, a ne samo Miusovu. Bijae to onizak, pogrbljen
ovjek, vrlo slab na nogama, od svega ezdeset pet godina, ali se
zbog bolesti doimao kudikamo starije, najmanje za deset godina.
Cijelo mu je lice, inae vrlo mravo, bilo izbrazdano sitnim borama,
a osobito ih je mnogo bilo okp oiju. Oi mu bijahu sitne, svijetle,
hitre i sjajne, kao dvije svijetle toke. Sijede vlasi imao je jo
samo na sljepooicama, bradica mu bijae majuna, rijetka i klinasta,
a usne, esto nasmijeene, tanke kao dvije niti. Nos mu nije bio ba
dugaak, ali je zato bio iljast, kao kljun u ptice. Po svim znacima
sudei, pakosna i naduta sitna dua, sijevne Miusovu kroz glavu. Uope
je bio vrlo nezadovoljan sobom. Izbio je sat i pomogao da se
zapodjene razgovor. Mala jeftina zidna ura s utezima otkucala je
ravno dvanaest puta. Upravo dogovoreno vrijeme uzvikne Fjodor
Pavlovi a sina moga Dmitrija Fjodorovia jo nema. Ispriavam se
umjesto njega, sveti starel (Aljoa je zadrhtao na rijei sveti
starce.) Ja sam vam uvijek toan, na minutu, jer imam na umu da je
tonost kraljevska uljudnost...1 Samo to vi u najmanju ruku niste
kralj promrsi Miusov ne mogavi se svladati od samog poetka. Da, to
je istina da nisam kralj. Zamislite, Petre Aleksandroviu, ja sam
to, bogme, i sam znao! I eto, uvijek tako neto neumjesno bu bnem!
Vaa svetosti! uzvikne odjednom patetino. Pred vama
je, evo, pravi lakrdija! Upravo se tako i predstavljam. Stara
navika, na alost! A to to katkad neto bubnem, to vam ja sve
namjerno, u na mjeri da ljude nasmijem i ugodim im. Jer ljudima
treba ugaati, nije li tako? Tako vam ja prije nekih sedam godina
doem u jedan gradi, imao sam tamo neka posla, udruio sam se s nekim
tamonjim trgov cima, i odem tako do ispravnika2 jerbo ga je trebalo
neto zamoliti i pozvati na objed. Izlazi ispravnik, visok, debeo,
plavokos, namrgoen ovjek takvi su vam najopasniji: boluju na jetri,
na jetri. Ja ravno do njega i, znate, onako leerno kao svjetski
ovjek: Gospodine ispravnie, velim, budite nam, da tako kaem,
Napravnik3! Kakav 1. Geslo francuskoga kralja Luja XVIII.
(1814.-1824.). 2. Upravitelj kotarske policije. (Ovdje je
ostavljena ruska rije ispravnik zbog igre rijei, a inae je
upravitelj kotarske policije.) 3. E. F. Napravnik (1836.-1916.),
porijeklom eh, bio je vie godina dirigent carske ruske opere. to,
veli on, Napravnik? Vidim ja ve otprve da stvar nije upalila,
uozbiljio se ovjek i uzjogunio, pa mu velim: Ma htio sam se samo
naaliti, da zabavim drutvo, jerbo gospodin je Napravnik na poznati
ruski kapelnik, a nama ba treba, radi harmonije naeg poduzea, neto
ko kapelnik... Razlono sam mu to objasnio i usporedio, zar ne? A on
e meni: Oprostite, ja sam ispravnik i ne doputam da se prave vicevi
na raun moga zvanja. Pa se okrene i ode. A ja za njim viem: Da, da,
vi ste ispravnik, a ne Napravnik! A ne, veli on, kad ste ve tako
rekli, onda sam, znai, Napravnik!. I zamislite, propao nam posao! I
eto, ja sve tako, uvijek tako. Uvijek naudim sam sebi svojom
ljubaznou! Jedno tako, prije vie godina, velim ja jednoj ak
utjecajnoj osobi: Vaa je supruga, gospodine, kakljiva enska mislei
naime na njezinu ast, na njezine moralne kvalitete, da tako kaem, a
on e meni: Da je niste moda pokakljali? A ja nisam odolio, hajde,
mislim, da budem ljubazan, pa mu velim: Jesam, gospodine, pokakljao
sam je ali onda je on mene pokakljao... Samo to je to davno bilo pa
me nije vie ni sram o tome govoriti; uvijek ja tako naudim sam
sebi! Pa i sad ste naudili gadljivo promrsi Miusov. Starec je utke
motrio i jednoga i drugoga. Ma nemojte! A zamislite, Petre
Aleksandroviu, ja sam i to znao, dapae, znate, predosjeao sam da u
nauditi sam sebi im sam pro govorio, i znate da sam ak predosjeao
da ete me vi prvi na to upo zoriti. Onog asa kad vidim da mi ala
nije uspjela, meni vam se, vaa svetosti, oba obraza ponu lijepiti
za donje desni i ko da me uhvati gr; to mi je ostalo jo iz mladih
dana, kad sam ivio od milosti kod plemia i zaraivao kruh
dodvoravanjem. Ja sam vam roeni lakrdi ja, vaa svetosti, a to vam
je isto to i jurodivi; ne poriem da je u meni moda i neisti duh,
dodue malog kalibra, jer da je malo vei, izabrao bi drugo stanite,
samo ne vas, Petre Aleksandroviu, jer ni vi niste bogzna kakvo
stanite. Ali zato vjerujem, u Boga vjerujem. Tek sam u zadnje
vrijeme poeo neto malo sumnjati, ali zato sad sjedim i oekujem
velike rijei. Ja sam vam, vaa svetosti, ko filozof Diderot1. Znate
li moda, presveti oe, kako je filozof Diderot doao k mitro
politu Platonu za vladavine carice Katarine? im je uao, veli mu:
Nema Boga. A veliki svetitelj nato digne prst i odgovori mu: Ree !
Denis Diderot (1713.-1784.), francuski filozof i knjievnik,
posjetio je 1/73. godine Rusiju i nagovarao Katarinu Veliku da
provede neke reforme. Braa Karamazovi bezumnik u srcu svojem da
nema Boga!. A onaj padne niice pred njim i povie: Vjerujem, i odmah
bih da se pokrstim!. I pokrstili ga. Kuma mu bila kneginja Dakova1,
a Potemkin kum... Fjodore Pavloviu, ovo je zbilja nepodnoljivo! Pa
znate i sami da lupetate kojeta i da ta glupa anegdota nije
istinita, to se sad tu prenemaete? ree mu drhtavim glasom Miusov
koji se vie nije mo gao svladavati. Cijelog sam ivota slutio da to
nije istina! zanosno uzvikne Fjodor Pavlovi. Ali zato u vam,
gospodo, rei svu istinu. Veliki starecu! Oprostite mi, ovo sam
zadnje, o pokrtavanju Diderota, ovaj as stvarno izmislio, evo ovog
trenutka dok sam vam priao, a prije mi nikad nije ni na pamet palo.
Izmislio sam radi pikantnosti same stvari. Zato se i prenemaem,
Petre Aleksandroviu, da se umilim. Istinabog, ponekad ni sam ne
znam zato to radim. A to se tie Diderota, ono ree bezumnik uo sam
dvadesetak puta od ovdanjih vlastelina, jo u mladim danima, kad sam
kod njih ivio; uo sam, izmeu ostalog, i od vae tetie, Petre
Aleksandroviu, Mavre Fominine. Svi su oni i dan-danas uvjereni da
je bezbonik Diderot dolazio k mitropolitu Platonu da se prepire s
njim oko Boga... Miusov je ustao jer ne samo to je izgubio
strpljenje nego se kanda i zaboravio. Bio je bijesan i znao je da
je zbog toga i smijean. I doista, u eliji se zbivalo neto sasvim
nevjerojatno. U toj istoj eliji okupljali su se gosti moda ve
etrdeset ili pedeset godina, jo za prijanjih stareca, ali uvijek
obuzeti najdubljim strahopotovanjem i nikako drukije. Gotovo svi
koje su primali shvaali su, ulazei u eliju, da im se iskazuje
velika milost. Mnogi su padali na koljena i kleali za sve vrijeme
posjeta. Mnoge od visokih linosti, ak i uenjaka, pa i neke
slobodoumnije osobe koje su dolazile bilo iz radoznalosti, bilo iz
nekih drugih razloga, kad su ulazili u eliju s ostalima ili na
razgovor u etiri oka, smatrali su svi odreda svojom najpreom dunou
da iskau najdublje potovanje i taktinost za sve vrijeme posjeta,
pogotovo to se ovdje nisu traili novci nego je, s jedne strane,
bila ljubav i milost, a s druge pokajanje i elja da se rijei neko
teko duevno pitanje ili prebrodi u srcu neki teki trenutak. Stoga
je nenadano lakrdijanje Fjodora Pavlovia, nedostojno mjesta na
kojem se nalazio, izazvalo u svjedoka, bar u nekih od njih,
nedoumicu i uenje. Jeromonasi su, 1. Kneginja Dakova (1743.-1810.)
bila je drubenica Katarine Velike i predstojnica Ruske akademije.
dodue bez ikakve promjene na licu, ozbiljno i pozorno ekali to e
rei starec, ali se inilo da su ve spremni ustati, kao i Miusov.
Aljo-a samo to nije zaplakao, stajao je oborene glave. Najudnije mu
je bilo to to mu je brat Ivan Fjodorovi, jedini u koga se uzdao i
koji je jedini imao toliko utjecaja na
oca da ga je mogao obuzdati, sjedio sad sasvim nepomino na
svojoj stolici, oborenih oiju, i oito ak i pomalo radoznalo oekivao
kako e to sve zavriti, ba kao da ga se sve skupa nita ne tie. Na
Rakitina (seminarista), koji je takoer bio Aljoin znanac i u neku
ruku prijatelj, nije se Aljoa usudio ni zirnuti: znao je to on
misli (iako to u cijelom manastiru nitko drugi nije znao).
Oprostite mi... poe Miusov obraajui se starecu ako vam se moda ini
da i ja sudjelujem u ovoj nedostojnoj lakrdiji. Moja je pogreka
jedino u tome to sam povjerovao da e ak i takav ovjek kao to je
Fjodor Pavlovi, u posjetu takvoj potovanoj linosti, biti voljan
shvatiti svoje dunosti... Nisam raunao da u se morati ispriavati to
sam s njim doao ovamo... Petar Aleksandrovi ne dovri nego se do
kraja zbuni i htjede ve izai iz prostorije. Molim vas da se ne
uznemirujete ustane iznenada starec na svoje slabe noge, uhvati
Petra Aleksandrovia za o