BIBLIOTEKA JUTARNJEG LISTA Najvea djela 1 Fjodor M. Dostojevski
BRAA K ARAMAZOVI Naslov izvornika: Brat'ja Karamazovv Prijevod:
Zlatko Crnkovi Zlatko Crnkovi Izdava: Globus media d.o.o. Odranska
1/1, Zagreb Tiskara: Vjesnik d.d. Uvez: Grafiki zavod Hrvatske
Dizajn knjige: Halid Malla Fjodor M. Dostojevski BRAA KARAMAZOVI
Roman u etiri dijela, s epilogom S ruskoga preveo Zlatko Crnkovi
Posveeno Ani Grigorjevoj Dostojevski Zaista, zaista, kaem vam, ako
penino zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre,
rodi veliki rod. Evanelje po Ivanu, gl. XII, 24. Autorova napomena
Zapoinjui ivotopis svoga junaka Alekseja Fjodorovia Karamazova,
naao sam se u stanovitoj nedoumici. A evo zato: premda sam Alekseja
Fjodorovia nazvao svojim junakom, znam i sam da on nipoto nije
velik ovjek pa oekujem da e me mnogi pitati: Po emu je znamenit taj
va Aleksej Fjodorovi da ste ga izabrali za svoga junaka? to je on
to uradio? Tko zna za njega, i po emu? Zato ja, itatelj, moram
tratiti vrijeme na prouavanje podataka o njegovu ivotu? Ovo mi je
posljednje pitanje najmunije jer na njega mogu odgovoriti jedino
ovako: Moda ete to sami razabrati iz romana. E, ali ako proitaju
roman i to ne razaberu, pa se ne sloe sa mnom da je moj Aleksej
Fjodorovi vrijedan panje? Govorim to zato to, na alost, predviam da
e biti tako. Za mene je on vrijedan panje, ali ozbiljno dvojim da u
to uspjeti dokazati itatelju. Stvar je u tome to je on moda i
nekakav djelatnik, ali na neki neodreen, nejasan nain. Uostalom,
bilo bi udno u ovo nae doba traiti od ljudi da budu jasni. Jedno je
ipak prilino nedvojbeno: to je neobian ovjek, pa ak i udan. Ali
neobinost i udatvo vie kode ovjeku nego to mu daju pravo na
pozornost, pogotovo kad svi tee za tim da ujedine pojedince i
otkriju bar kakav-takav smisao u opem besmislu. A udak je poglavito
poseban sluaj i iznimka. Nije li tako? Ako se i ne sloite s ovom
mojom posljednjom tezom i odgovorite mi: Nije tako, ili Nije uvijek
tako, moda ete me i osokoliti to se tie znaenja mog junaka
Alekseja
Fjodorovia. Jer ne samo to udak nije uvijek poseban sluaj i
iznimka, nego se, naprotiv, moe dogoditi da upravo on nosi u sebi
sr cjeline, a da je sve ostale ljude njegova doba kanda na neko
vrijeme, tko zna zato, otkinuo snaan vjetar od te iste sri...
Uostalom, radije se ne bih uputao u ova sasvim nezanimljiva i mutna
tumaenja nego bih jednostavno zapoeo bez ikakva uvoda: ako se
li...
Braa Karamazovi ljudima svidi, ionako e proitati, samo to je
nevolja u tome to ja imam jedan ivotopis a dva romana. Glavni je
roman onaj drugi djelatnost mog junaka u ovo nae doba, upravo u
sadanjem trenutku. Prvi se roman odigrao jo prije trinaest godina i
gotovo da i nije roman nego samo jedan moment iz prve mladosti mog
junaka. Bez tog prvog romana nikako nisam mogao jer bi inae tota u
drugom romanu bilo nerazumljivo. Ali na taj nain jo se vie
produbljuje moja osnovna potekoa: kad ve ja, to jest sam
ivotopisac, drim da bi i jedan roman o tako skromnom i neodreenom
junaku bio moda suvian, kako onda mogu objaviti o njemu dva romana,
i ime da objasnim tu svoju preuzetnost? Budui da ne znam odgovoriti
na ta pitanja, radije u ih ostaviti bez odgovora. Dakako da se
pronicavi itatelj ve dosjetio kako ja od samog poetka upravo na to
smjeram, pa se samo ljutio na mene to uludo rasipam puste rijei i
dragocjeno vrijeme. Na ovo ipak mogu tono odgovoriti: rasipao sam
puste rijei i dragocjeno vrijeme, prvo, iz pristojnosti, a drugo,
iz lukavstva: ipak sam toboe unaprijed upozorio itatelja. Uostalom,
ak mi je i drago to mi se roman sam od sebe, usprkos bitnom
jedinstvu cjeline, raspao na dvije pripovijesti: kad se upozna s
prvom od njih, itatelj e sam moi prosuditi: vrijedi li truda da se
prihvati i druge? Dakako da nitko nije niim obvezan, da svak moe
ostaviti knjigu ve nakon druge stranice prve pripovijesti i da je
vie poslije i ne otvara. E, ali ima i tako savjesnih itatelja koji
e poto-poto htjeti proitati sve do kraja kako se ne bi pri svojoj
prosudbi ogrijeili o nepristranost, a takvi su, primjerice, svi
ruski kritiari. Eto, pred takvima mi je ipak lake pri srcu: bez
obzira na svu njihovu urednost i savjesnost, dajem im ipak lijepu
priliku da se okane itanja ve nakon prve epizode. I eto, ovo vam je
sav moj predgovor. Potpuno se slaem da je bio suvian, ali kad sam
ga ve napisao, neka ostane! A sad da prijeemo na stvar. PRVI
DIO
Knjiga prva POVIJEST JEDNE MALE 0B1TEU1 1. Fjodor Pavlovi
Karamazov Aleksej Fjodorovi Karamazov bijae trei sin Fjodora
Pavlovia Ka-ramazova, vlastelina u naem kotaru, vrlo poznatog u
svoje doba (pa i sad ga se jo mnogi sjeaju) zbog njegove tragine i
zagonetne smrti, od koje je proteklo ravno trinaest godina, i o
kojoj u prozboriti neto vie kada tome doe vrijeme. Zasad u rei o
tom vlastelinu
(kako su ga kod nas zvali, iako za sveg svog vijeka nije gotovo
uope ivio na svom vlastelinstvu) tek toliko da je to bio udan tip,
koji se ipak u nas poesto susree, to jest tip ovjeka ne samo
nitavnog i razvratnog nego ujedno i nerazumnog od onih bezumnika
koji umiju izvrsno voditi svoje sitne imovinske poslove, ali, ini
se, nita drugo. Fjodor Pavlovi, primjerice, poeo je gotovo ni od
ega, bio je sasvim sitan posjednik, koji je esto blagovao za tuim
stolovima i ivio na tui raun, a kad je skonao, nalo se ipak u njega
oko sto tisua rubalja u gotovini. Pa ipak je za sve to vrijeme bio
i ostao jedan od najsmueni-jih budalaa u naem kotaru. Jo u jednom
ponoviti da nije posrijedi bila glupost; veina je tih budalaa
prilino pametna i lukava, nego upravo smuenost, i to jo neka
posebna, nacionalna. enio se dva puta i imao tri sina najstarijega,
Dmitrija Fjodorovia, od prve ene, a ostalu dvojicu, Ivana i
Alekseja, od druge. Prva su11 Braa Karamazovi pruga Fjodora
Pavlovia bijae iz prilino imune i ugledne plemike! obitelji
Miusovih, koji su takoer bili vlastela u naem kotaru. Kako se't
uope dogodilo da se bogata udavaa, pa jo k tome i lijepa i,
nadasve, okretna i pametna djevojka, kakvih ima poprilino u
dananjem narataju, ali ih je bilo ve i u prethodnom, udala za takvu
bijednu uu, kako su ga tada svi zvali, neu ovdje nadugo i nairoko
raspredati. Ta poznavao sam jednu djevojku jo iz pretprolog
romantinog narataja, koja je nakon nekoliko godina zagonetne
ljubavi prema jednom gospodinu, za koga se, uostalom, mogla uvijek
bez po muke udati, na kraju uvrtjela sebi u glavu da su pred njima
nesavladive zapreke pa je jedne burne noi skoila s visoke obale
nalik na liticu u prilino duboku i brzu rijeku i utopila se u njoj
samo zbog svojih kaprica, ne bi li nalikovala na Shakespeareovu
Ofeliju, a da sluajno tu liticu nije bila ve poodavno zapazila i
zavoljela te da litica nije bila toliko slikovita, nego da je na
tom mjestu bila samo prozaina ravna obala, moda i ne bi bila
poinila samoubojstvo. Rije je o istinitom sluaju pa valja
pretpostaviti da je kod nas u Rusiji, u dva-tri posljednja
narataja, bilo podosta takvih ili slinih dogaaja. Isto je tako po
svoj prilici i postupak Adelaide Ivanovne Miusove bio posljedica
tuih utjecaja, pa i gnjeva zatoene misli1. Moda je ona htjela
iskazati ensku neovisnost, dii glas protiv drutvenih prilika,
protiv despotizma svoje rodbine i obitelji, a usluna ju je mata,
recimo, samo na trenutak uvjerila da je Fjodor Pavlovi, koliko god
bio ankoliz, ipak jedan od najsmionijih i najduhovitijih ljudi tog
prijelaznog, sve boljeg razdoblja, a zapravo je bio samo pakostan
lakrdija i nita vie. Stvar je bila jo pikantnija zato to je zavrila
otmicom, to je Adelaidi Ivanovnoj silno polaskalo. Fjodor Pavlovi
bio je tada i po svom drutvenom poloaju spreman na takve
vratolomije, jer je arko elio poto-poto napraviti svojevrsnu
karijeru; prikrpiti se dobroj obitelji i uzeti miraz bilo je vrlo
primamljivo. Sto se tie uzajamne ljubavi, ini se da nje nije ni
bilo ni u mladojke ni u njega, uza svu ljepotu Adelaide Ivanovne.
Stoga je taj sluaj bio moda jedinstven u ivotu Fjodora Pavlovia,
koji je do kraja ivota ostao razvratnik, spreman da se u hipu
prilijepi za svaku suknju im ga zovne. A upravo ta ena nije u njega
izazivala, to se strasti tie, nikakav osobit dojam.
1. Ove su posljednje tri rijei iz Ljermontovljeve pjesme Ne
vjeruj, ne vjeruj, sanjaru mladi... (1839.) Odmah nakon otmice
Adelaida Ivanovna uvidjela je da mua samo prezire i nita vie. Stoga
su se i posljedice tog braka neobino brzo oitovale. Iako se njena
obitelj prilino brzo pomirila s tim dogaajem i dala miraz
bjegunici, zapoeo je meu suprunicima nesreen ivot s vjeitim
scenama. Prialo se da je u tome mlada ena iskazivala kudikamo vie
plemenitosti i uzvienosti od Fjodora Pavlovia, koji je, kao to je
sad poznato, jo onda prigrabio sav njen novac, oko dvadeset pet
tisua, im ih je primila od svojih, tako da te tisue odonda kao da
su za nju u zemlju propale. Seoce i prilino lijepu kuu u gradu,
koje je takoer dobila u miraz, nastojao je dugo vremena svim silama
prepisati na sebe pomou nekakve tobonje darovnice, i vjerojatno bi
bio uspio u svom naumu zahvaljujui jedino preziru i gaenju koje je
on izazivao u suprunice svojim neprestanim besramnim ucjenjivanjem
i moljakanjem, iz njene puke duevne klonulosti, samo da ga se
otrese. Ali, na svu sreu, uplela se obitelj Adelaide Ivanovne i
sprijeila prevaranta u njegovu naumu. Pouzdano se zna da je meu
suprunicima esto dolazilo do tunjave, ali kau da nije Fjodor
Pavlovi tukao enu, nego da je Adelaida Ivanovna, dama vatrena,
smiona, crnomanjasta, plahovita i tjelesno neobino snana, mlatila
mua. Naposljetku je digla ruke od kue i pobjegla od Fjodora
Pavlovia s jednim sjemenitarcem i uiteljem, pukim siromahom, i
ostavila Fjodoru Pavloviu na brizi trogodinjeg Mitju. Fjodor
Pavlovi uas je okupio u kui itav harem i poeo prireivati raskalaene
pijanke, a u meuvremenu je putovao gotovo po svoj guberniji i alio
se plaui svima i svakome na Adelaidu Ivanovnu to ga je ostavila, a
usput je iznosio pojedinosti kojih bi se svaki suprug stidio
kazivati o svom branom ivotu. Najvanije je to je njemu kanda
godilo, pa ak i laskalo, da pred svima igra svoju smijenu ulogu
uvrijeena mua i da svoju uvrijeenost ak i kiti kojekakvim
potankostima. ovjek bi jo rekao, Fjodore Pavloviu, da ste
napredovali u slubi, toliko ste zadovoljni, uza sve svoje jade,
govorili su mu podrugljiva. Mnogi su, tovie, dodavali da on vrlo
rado ponovo igra ulogu lakrdijaa, samo da izazove to vei smijeh, te
da se pravi da ne primjeuje svoj smijeni poloaj. Tko zna, uostalom,
moda se on tako ponaao i zato to je ipak bio naivan? Napokon je
uspio ui u trag bjegunici. Pokazalo se da je sirotica otila sa
svojim seminaristom u Peterburg, gdje se strastveno odala potpuno
emancipiranom ivotu. Fjodor Pavlovi odmah se uurbano poeo spremati
na put u Peterburg a zato? to on, naravno, nije ni sam znao. Moda
bi doista i otputovao, ali im je donio tu odluku, pomislio je da
ima puno pravo da se iznova, radi ohrabrenja sama sebe, oda
neobuI
12 13 Braa Karamazovi
zdanom pijanevanju. I eto, upravo u to vrijeme obitelj njegove
ene dobila je obavijest da je ona umrla u Peterburgu. Umrla je
nekako naprasno, negdje na tavanu, jedni su tvrdili od tifusa, a
drugi navodno od gladi. Fjodor Pavlovi doznao je za smrt svoje ene
pijan; kau da je istrao na ulicu viui iz sveg glasa i diui ruke put
neba od radosti: Sad moe otpustiti slugu svojega!' a drugi su opet
tvrdili da je plakao jecajui kao malo dijete, da je toliko ridao da
ga je bilo ak teko gledati, koliko se god gadio ljudima. Vrlo je
vjerojatno da imaju pravo i jedni i drugi, da se i radovao svom
izbavljenju i da je plakao za svojom izbaviteljicom u isti mah.
Veinom su ljudi, ak i zlikovci, kudikamo naivniji i prostoduniji
nego to mislimo da jesu. Pa i mi smo sami takvi. 11.
1. Evanelje po Luki, II, 29. Prvog je sina otjerao Dakako da
nije teko zamisliti kakav je odgojitelj i otac mogao biti takav
ovjek. Njemu se kao ocu dogodilo upravo ono to se moralo dogoditi,
a to je da je potpuno i konano digao ruke od djeteta to ga je imao
s Adelaidom Ivanovnom, ne zato to ga je mrzio niti zato to se
osjeao povrijeen kao mu, nego jednostavno zato to je posve
zaboravio na nj. Dok je on svima dodijavao svojim suzama i
jadikov-kama a svoju kuu pretvorio u bludilite, o trogodinjem Mitji
brinuo se vjerni sluga u toj kui, Grigorij. Da se on nije tada
pobrinuo za nj, moda se ne bi naao nitko da djetetu promijeni
kouljicu. Uz to je jo i rodbina djeteta po majci kanda zaboravila u
prvi mah na nj. Djeda njegova, to jest gospodina Miusova, oca
Adelaide Ivanovne, nije tada vie bilo meu ivima; njegova obudovjela
supruga, Mitjina baka, preselila se u Moskvu i teko razboljela, a
majine se sestre po-udavale, tako da je Mitja morao gotovo punu
godinu dana ostati kod sluge Grigorija, u sluinskoj kui u dvoritu.
Uostalom, kad bi ga se tatica i sjetio (jer ipak nije mogao ne
znati da on postoji), poslao bi ga i sam opet u tu istu kuu jer bi
mu dijete ipak smetalo u orgijama. Sluilo se, meutim, da se iz
Pariza vratio brati pokojne Adelaide Ivanovne, Petar Aleksandrovi
Miusov, koji je poslije poivio vie godina bez prekida u tuini. Tada
je jo bio mlad ovjek, ali se isticao meu Miusovima kao prosvijeen
Peterburanin koji je navikao ivjeti u inozemstvu i ostao do kraja
ivota Europejac, a pod stare dane, u etrdesetim i pedesetim
godinama, postao je ak i liberal. Tijekom svoje karijere odravao je
vezu s mnogim najliberalnijim ljudima svoga doba, i u Rusiji i u
inozemstvu, osobno je poznavao i Braa Karamazovi Proudhona1 i
Bakunjina2, a osobito je volio prisjeati se i pripovijedati, ve
potkraj svojih putovanja, o tri dana Februarske revolucije u Parizu
etrdeset osme, dajui na znanje da se i sam takorei borio na
barikadama. Bijae to jedna od njegovih najdraih uspomena iz
mladosti. Bio je nezavisan i imao je svoje imanje, s oko tisuu dua,
prema starom raunu. Njegovo lijepo imanje nalazilo se na samom
izlazu iz grada i graniilo je sa zemljom naeg znamenitog manastira,
s kojim je Petar Aleksandrovi, jo u mladosti,
im je naslijedio veleposjed, zapoeo beskrajnu parnicu zbog prava
na nekakav ribolov na rijeci ili na sjeu ume, ne znam pravo to je
bilo posrijedi, ali je smatrao ak i svojom graanskom dunou
prosvijeena ovjeka da povede parnicu s klerikalcima. Kad je uo to
je sve bilo s Adelaidom Ivanovnom, koje se, dakako, sjeao i koja mu
je ak i za oko bila zapela, i kad je doznao da je za njom ostao
Mitja, upleo se u taj sluaj, unato svom mladenakom negodovanju i
preziru prema Fj odoru Pavloviu. Tad se i upoznao s Fj odorom
Pavloviem. Otvoreno mu je rekao da bi htio preuzeti brigu o odgoju
djeteta. Jo je dugo nakon toga priao, kao o karakternoj crti
Fjodora Pavlovia, da se ovaj, kad je zapodjeo s njim razgovor o
Mitji, neko vrijeme drao kao da uope ne razumije o kakvom je
djetetu rije, pa ak se kanda i zaudio to negdje u kui ima sina.
Premda je Petar Aleksandrovi moda malo i pretjerivao u svom
kazivanju, mora da je u tome bilo i zrnce istine. Jer, doista,
Fjodor Pavlovi se cijelog ivota volio prenemagati, iznenada
odigrati pred ovjekom kakvu neoekivanu ulogu i to, to je najvanije,
katkad bez ikakve potrebe, ak i na svoju direktnu tetu, kao to je,
primjerice, bilo i ovaj put. Ta znaajka, uostalom, nije bila
svojstvena samo Fjodoru Pavloviu nego i mnogim drugim ljudima, pa i
vrlo pametnima. Petar Aleksandrovi svojski se prihvatio tog posla
te je ak imenovan (uz Fjodora Pavlovia) i za skrbnika djetetu, jer
je ipak za majkom ostalo neko malo imanje, kua i posjed. I Mitja se
doista preselio k svom ujaku, ali kako ujak nije imao svoje
obitelji i kako je odmah, poto je sredio i osigurao novane prihode
od svojih imanja, pohitao opet u Pariz na dulje vrijeme, ostavio je
dijete na brizi jednoj svojoj daljnjoj tetki, u Moskvi. Tako se
sluilo da je i on, poto se nastanio u Parizu, zaboravio na dijete,
pogotovo kad je izbila ona Februarska revolucija koja ga je toliko
zaokupila i koju nije mogao zaboraviti do kraja ivota. Ona mu je
tetka u Moskvi umrla pa se 1. Pierre Joseph Proudhon (1809.-1865.),
jedan od osnivaa anarhizma, napadao komunizam. 2. Mihail
Aleksandrovi Bakunjin (1814.-1876.), ruski anarhist, prijaj
knjievnika Bjelinskoga, Hercena i Turgenjeva. Mitja preselio k
jednoj od njenih udatih keri. ini se da je Mitja nakon toga jo dva
puta mijenjao gnijezdo. O tome neu sad ovdje raspredati, pogotovo
to u jo mnogo toga morati ispripovjediti o prvencu Fjodora
Pavlovia, nego u se zasad ograniiti tek na najnunije podatke o
njemu, bez kojih ne mogu ni zapoeti roman. Prvo, taj je Dmitrij
Fjodorovi bio jedini od trojice sinova Fjodora Pavlovia koji je
rastao u uvjerenju da ipak ima kakav-takav imutak i da e biti
nezavisan kad postane punoljetan. Djeatvo i mladenatvo proveo je u
nesreenim prilikama: nije zavrio gimnaziju pa je dospio u neku
vojnu kolu, te se naao na Kavkazu, stekao asniki in, borio se u
dvoboju, bio degradiran i opet stekao in, uvelike banio i prorajtao
poprilino novca. Od oca je poeo dobivati novac tek kad je postao
punoljetan, a dotle se bio zaduio. Oca svoga, Fjodora Pavlovia,
upoznao je i prvi put vidio tek kad je postao punoljetan, kad je
doao u nae mjesto samo radi toga da preisti s njim raune oko svoga
nasljedstva. ini se da mu se ve tada otac zamjerio; nije dugo ostao
kod njega, i ubrzo je otputovao; uspio je samo dobiti od njega
stanovitu svotu novca i nagoditi se s njim o tome kako e ubudue
primati prihode od svoga imanja, o kojem ovoga puta od Fjodora
Pavlovia nije uspio doznati (znaajan podatak!) ni koliko prihoda
donosi ni koliko vrijedi. Ve je tada, od samog poetka, Fjodor
Pavlovi uoio (i to valja upamtiti1.) da Mitja ima o svom imutku
pretjeranu i netonu predodbu. Fjodor Pavlovi bio je time
vrlo zadovoljan imajui na umu neke svoje raune. Samo je zakljuio
da je mladi lakouman, prijek, plahovit, nestrpljiv, pijanica koji
treba samo povremeno dobiti neto novca pa da se zaas smiri, iako,
naravno, tek na krae vrijeme. I eto, upravo je to poeo iskoritavati
Fjodor Pavlovi, to' jest umirivati ga aljui mu povremeno sitne
svote, pa je na kraju ispalo tako da je Mitja, izgubivi nakon etiri
godine strpljenje, drugi put doao u na gradi da napokon preisti
raune s ocem i, na svoje veliko udo, iznenada doznao da nema vie ni
prebite pare, da je ak teko izraunati tko kome duguje, da je
navodno dobio vie novca nego to mu vrijedi sva imovina kod Fjodora
Pavlovia, pa da mu moda i sam jo duguje; da prema tim i tim
pogodbama, koje je tada i tada izvolio sklopiti s njim, vie nema
prava da ita trai, i tako dalje, i tome slino. Mladi je bio
preneraen, posumnjao je da je posrijedi la, prevara, posve se
izbezumio i samo to nije enuo pameu. I eto, upravo je ta okolnost i
dovela do katastrofe, koja e biti predmet mog prvog, uvodnog romana
ili, bolje rei, njegova vanjska strana. Ali, prije nego to prijeem
na taj roman, treba rei koju i o ostaloj dvojici sinova Fjodora
Pavlovia, Mitjinoj brai, i objasniti njihovo porijeklo. Braa
Karamazovi 111 Drugi brak i druga djeca Oslobodivi se
etverogodinjeg Mitje, Fjodor Pavlovi se ubrzo oe-| nio drugi put.
Taj je drugi brak potrajao osam godina. Tu svoju drugu| enu, koja
je takoer bila vrlo mlada, Sofju Ivanovnu, doveo je iz druge
gubernije, u koju je bio svratio s nekim idovom radi nekog sitnog
poduzetnikog posla. Premda je banio, pio i ivio raskalaeno, Fjodor
Pavlovi neprestano je vodio brigu o tome u to e uloiti svoj kapital
i uvijek je sklapao uspjene poslove, dakako, gotovo uvijek
nepotene. Sofja Ivanovna bila je siroe, od malih nogu bez igdje
ikog, ki nekog bijednog akona, odrasla u bogatoj kui svoje
dobrotvorke, odgojiteljice i muiteljice, ugledne stare generalice,
udove generala Vorohova. Ne znam tono, ali uo sam tek toliko da su
njenu usvoje-nicu, krotko, blago i bezazleno eljade, jednom ak
skinuli s konopca o koji se bila objesila za avao u smonici toliko
joj je bilo teko podnositi samovolju i vjeite prijekore te starice,
koja oito nije bila zla, ali je od puke besposlice postala
nepodnoljiva despotkinja. Fjodor Pavlovi ju je zaprosio, ali poto
su se raspitali o njemu, pokazali su mu vrata, a on je opet, kao i
u prvom sluaju, predloio sirotici da pobjegne s njim. Vrlo je, vrlo
vjerojatno da ne bi ni ona bila pola za nj da je na vrijeme neto
vie doznala o njemu. Ali on je bio iz druge gubernije, a i to je
drugo mogla znati esnaestogodinjakinja doli da je bolje i u vodu
skoiti nego ostati kod dobrotvorke. I tako je jadnica zamijenila
dobrotvorku za dobrotvora. Fjodor Pavlovi nije ovaj put dobio ni
groa zato to se generalica rasrdila i ne samo to mu nita nije dala,
nego ih je jo oboje i proklela; ali on se ovaj put nije ni nadao da
e togod dobiti jer se zanio rijetkom ljepotom nevine djevojke i, to
je najvanije, njenom nevinom vanjtinom, koja je opinila tog
bludnika, do tada poronog ljubitelja samo grube enske ljepote. Mene
su tada one njezine nevine oi reznule po dui ko britva, govorio je
poslije cerekajui se odvratno, po svom obiaju. Uostalom, moda je u
razvratnika i tu bila posrijedi tek bludna pohota. Ne dobivi uz enu
nikakva miraza, Fjodor Pavlovi nije se cifrao pred njom i, koristei
se time to je
ona prema njemu bila takorei kriva i to ju je malne skinuo s
konopca, koristei se, osim toga, njenom iznimnom poni-znou i
pokornou, prekrio je ak i najobiniju branu pristojnost. U kuu je,
uz zakonitu enu, dovodio nemoralne ene i prireivao prave orgije.
Spomenut u kao znaajan podatak da je sluga Grigo-rij, sumoran, glup
i tvrdoglav moralist, koji je mrzio prvu gospodu, Adelaidu
Ivanovnu, ovaj put stao na stranu nove gospoe, titio je i svaao se
zbog nje s Fjodorom Pavloviem na nain gotovo nedopustiv za slugu, a
jednom je ak i silom rastjerao okupljene bestidnice i stao na kraj
orgiji. Poslije se nesretnica, onako zastraena od malih nogu,
razboljela od neke ivane enske bolesti koja se esto javlja u puku,
meu seljakim enama, koje zbog te bolesti zovu vikaice1. Od te
bolesti, koju prate strani histerini napadaji, bolesnica je na
mahove ak i gubila pamet. Ipak je Fjodoru Pavloviu rodila dva sina,
Ivana i Alekseja, prvoga u prvoj godini braka a drugoga nakon tri
godine. Kad je umrla, malom je Alekseju bilo etiri godine i, ma
koliko to udno zvualo, znam da je majku upamtio za sav ivot dakako,
kao kroz san. Nakon njene smrti obojica su djeaka doivjela gotovo
navlas isto ono to i prvi sin, Mitja: otac ih je posve zaboravio i
zapostavio pa su doli u ruke onom istom Grigoriju, u sluinsku kuu u
dvoritu. U toj ih je kui i nala ona stara samovoljna generalica,
dobrotvorka i odgojiteljica njihove majke. Jo je bila iva a za sve
ono vrijeme, svih osam godina, nije mogla zaboraviti nanesenu joj
uvredu. O tome kako je ivjela njena Sofi dobivala je svih tih osam
godina tajom pouzdane obavijesti, pa kad je ula kako se razboljela
i kakvim je gadostima okruena, dva-tri puta je doviknula svojim
gotovankama: Tako joj i treba, to ju je Bog pokarao zbog
nezahvalnosti. Tono tri mjeseca nakon smrti Sofje Ivanovne banula
je sama generalica u na grad i dola ravno u kuu Fjodora Pavlovia,
ostala je u gradu svega oko pola sata, ali je mnogo uradila. Bilo
je to uveer. Fjodor 1. U izvorniku klikue ene koje viu u napadaju
histerije. Braa Karamazovi Pavlovi, koga nije vidjela punih osam
godina, pojavio se pred njom podnapit. Pria se da ga je ona umah,
im ga je ugledala, bez rijei objanjenja, dva puta poteno unula da
se sve orilo, i da ga je tri puta povukla za kosu, a zatim se bez
rijei otputila ravno u dvorinu kuu, do dvojice djeaka. Na prvi
pogled zapazila je da su obojica neumi-veni i da je rublje na njima
prljavo, pa je umalo prilijepila zaunicu i samom Grigoriju i rekla
mu da e obojicu djeaka odvesti sa sobom, te ih izvela onakve kakvi
su bili, umotala u velik rubac, smjestila u koiju i odvezla u svoj
grad. Grigorij je podnio pljusku kao pokoran rob, nije ni pisnuo, a
dok je ispraao staru gospodu do koije, duboko joj se poklonio i
rekao uvjerenim glasom da e joj za siroad Bog platiti. A ti si ipak
mazgovl dobacila mu je generalica na odlasku. Porazmislivi dobro o
svemu, Fjodor Pavlovi je zakljuio da je sve to u redu, i pristao na
sve uvjete to se tie odgoja njegove djece kod generalice. A o ukama
koje je dobio priao je sam na sva usta po cijelom gradu. Sluilo se
tako da je i generalica uskoro nakon toga umrla, ali je u oporuci
svakom malianu ostavila po tisuu rubalja, za njihovo kolovanje, i
da se sav taj novac bezuvjetno potroi na njih, i to tako da dotekne
do njihove punoljetnosti zato to je za takvu djecu i ovako mala
svota sasvim dovoljna, a ako tko eli dati vie, neka sam razdrijei
kesu, i tako dalje. Ja osobno nisam itao tu oporuku, ali sam uo da
je doista bilo u
njoj neto otprilike tako udnovato i vrlo originalno. Meutim,
glavni je stariin nasljednik bio ipak poten ovjek, predstavnik
plemstva te gubernije Jefim Petrovi Poljenov. im se on poeo
dopisivati s Fjodorom Pavloviem, dokuio je da od njega nee izvui
novce za odgoj njegove djece (iako ovaj nije nikad otvoreno odbio
nijedan zahtjev, nego je samo sve neto odugovlaio, a ponekad se ak
i topio od njenosti), pa je sam preuzeo brigu za siroad i posebice
zavolio mlaega od njih, Alekseja, tako da je ovaj dugo ak i ivio u
njegovoj obitelji. Molim itatelja da ovo upamti na samom poetku. Pa
ako su ti mlaci imali komu biti doivotno zahvalni za svoj odgoj i
naobrazbu, onda je to bilo upravo Jefimu Petroviu, neobino
plemenitu i humanu ovjeku, kakav se malokad moe nai. On je sauvao
svakom malianu netaknutu tisuu rubalja koje im je ostavila
generalica, tako da su te svote do njihove punoljetnosti porasle s
kamatama svaka do dvije tisue, a othranio ih je svojim novcem i,
dakako, potroio kudikamo vie od tisuu rubalja na svakoga. Ipak, neu
se ni sad uputati u potanko opisivanje njihova djetinjstva i
mla-denatva, nego u samo naznaiti najvanije okolnosti. Uostalom, o
starijemu, Ivanu, rei u tek toliko da je bio nekako neveselo i
zatvoreno dijete, nipoto nije bio plaljiv, ali reklo bi se da je ve
u svojoj desetoj godini shvatio da obojica ive u tuoj kui i od tue
milosti, a da im je otac takav nekakav ovjek o kome je ak sramota i
govoriti, i tako dalje. Taj je djeak vrlo rano, gotovo od malih
nogu (tako se bar prialo), poeo pokazivati neobinu i izvanrednu
sposobnost uenja. Ne znam pravo kako se sluilo da je napustio
obitelj Jefima Petrovia ve u svojoj trinaestoj godini, da je preao
u gimnaziju u Moskvi i nastanio se kod nekog iskusnog i tada
glasovitog pedagoga, prijatelja Jefima Petrovia od malih nogu. Sam
je Ivan poslije pripovijedao da je sve to Jefim Petrovi uinio
takorei od prevelike revnosti da ini dobra djela, i da se zanio
idejom da se djeak genijalnih sposobnosti koluje kod genijalnog
odgojitelja. Uostalom, ni Jefima Petrovia ni genijalnog odgojitelja
nije vie bilo meu ivima kad je taj mladac zavrio gimnaziju i upisao
se na fakultet. Ali kako Jefim Petrovi nije za ivota uredio sve
kako treba, i kako se novac koji je djeci ostavila samovoljna
generalica, to je s kamatama bio narastao od jedne tisue na dvije,
nije mogao odmah isplatiti zbog kojekakvih, kod nas posve
neizbjenih formalnosti i zatezanja, mladi je vrlo teko ivio prve
dvije godine na fakultetu jer se morao za sve to vrijeme, uz uenje,
sam uzdravati i prehranjivati. Valja napomenuti da nije tada ni
pokuao uspostaviti vezu s ocem moda iz ponosa i prezira prema
njemu, a moda i zato to mu je hladan i zdrav razum govorio da od
tatice nee dobiti nikakvu ozbiljniju potporu. Bilo kako mu drago,
mladi se nije nimalo smeo nego je naao posao, isprva davao
instrukcije za dvadeset kopjejaka na sat, a poslije je obijao
pragove urednitava i nudio lani-e od desetak redaka o ulinim
dogaanjima, to ih je potpisivao kao Oevidac. Kau da su ti lanii
bili uvijek zanimljivo i dopadljivo sroeni, te da su uskoro postali
vrlo traeni. Ve je samim time taj mladi iskazao svu svoju praktinu
i intelektualnu nadmo nad onim mnogobrojnim, vjeito siromanim i
nesretnim dijelom nae studentarije obaju spolova, koja u
prijestolnicama obino od zore do mraka obija pragove kojekakvih
novina i asopisa ne znajui nita bolje smisliti nego vjeito
ponavljati jednu te istu molbu da prevode s francuskoga ili
prepisuju tue tekstove. Poto je sklopio poznanstva u urednitvima,
Ivan Fjodorovi nije poslije nikad prekidao veze s njima te je
posljednjih godina svojeg studija poeo objavljivati vrlo darovito
pisane prikaze knjiga razliitih
struka, tako da se prouo ak i u knjievnim krugovima. Istinabog,
tek je na samom kraju uspio iznenada privui posebnu pozornost
znatno ireg itateljstva tako da Braa Karamazovi su ga odjednom
mnogi zapazili i zapamtili. Bijae to prilino zanimljiv sluaj. Kad
je ve zavrio studij i spremao se sa svoje dvije tisue ru-balja
otputovati u inozemstvo, Ivan Fjodorovi je najednom u jednom :
velikom listu objavio neobian napis kojim je privukao pozornost ak
I i nestrunjaka, a to je najvanije, o predmetu koji je njemu oito
bio- i sasvim nepoznat zato to je zavrio studij prirodnih znanosti.
U lan-; f ku se raspredalo o crkvenom sudu1, o emu se tada
raspravljalo na sve i strane. Analizirajui neka ve iznesena
miljenja o tom problemu, on \ je izloio i svoje osobno stajalite.
Najveu je panju izazvao sam ton izlaganja i posve neoekivan
zakljuak. Mnogi su teolozi procijenili da je autor neosporno njihov
ovjek, a istodobno su mu iznenada poeli odobravati ne samo
svjetovnjaci nego i sami ateisti. Naposljetku su neki pronicavi
ljudi zakljuili da je sav taj njegov napis samo drska farsa i
izrugivanje. Spominjem ovaj sluaj najvie zato to je taj na- ! pis
svojedobno dopro i do naega znamenitog prigradskog manastira, !
gdje su se posebice zanimali za pokrenuto pitanje crkvenih sudova i
dopro je i izazvao posvemanju nedoumicu. Kad su saznali tko je
lankopisac, zainteresirali su se i za injenicu da je rodom iz naega
grada i sin upravo onog istog Fjodora Pavlovia. A tad se odjednom
pojavio u nas i sam lankopisac. Zato je tada doao k nama Ivan
Fjodorovi sjeam se da sam i tada postavljao sam sebi to pitanje,
gotovo pomalo uznemiren. Taj tako sudbonosni dolazak, koji je
prouzroio mnoge teke posljedice, ostao mi je jo dugo nakon toga,
gotovo zauvijek, nejasan. Openito govorei, bilo je udno to se tako
uen mladi, naoko ponosit i obziran, odjednom pojavio u onakvoj
rasputenoj kui, kod onakva oca koji se nikad nije obazirao na nj,
koji ga nije poznavao niti ga se sjeao, i koji se, premda, naravno,
nipoto i ni u kom sluaju ne bi sinu dao novac kad bi ga zatraio od
njega, ipak oduvijek pribojavao da e mu jednom doi i sinovi Ivan i
Aleksej i zatraiti od njega novac. I eto, taj se mladi nastanio u
kui takva oca, ivi s njim mjesec-dva i slau se jedan s drugim da je
milina. Ovo je potonje posebice iznenadilo ne samo mene nego i
mnoge druge. Petar Aleksandrovi Miusov, koga sam ve ovdje
spominjao, daljnji roak Fjodora Pavlovia po prvoj eni, zatekao se
tad opet kod nas, na svom prigradskom posjedu, doputovavi iz Pariza
u kojem se ve bio stalno nastanio. Sjeam se kako se upravo on tome
najvie udio kad se upoznao s mladiem koji je u njemu probudio
neobino zanimanje i s kojim se gdjekad, s bolom u dui, nadmetao u
uenosti. Ponosit je govorio nam je tada o njemu uvijek e taj
skucati koju kopjejku, pa i sad ima novca da otputuje u inozemstvo
a to radi ovdje? Svima je jasno da nije doao k ocu radi novca jer
mu ga otac nipoto ne bi dao. Nije mu ni do pia ni razvrata, a stari
vie i ne moe bez njega, toliko su se srepilil Bila je to iva
istina; mladi je ak imao i oit utjecaj na starca; reklo bi se da ga
ovaj na mahove i slua, iako je inae bio neobino i kadikad pakosno
svojeglav; ak se poeo i pristojnije ponaati... Tek se poslije
pokazalo daje Ivan Fjodorovi doao dijelom i na molbu i radi poslova
svoga starijeg brata, Dmitrija Fjodorovia, koga je prvi put u ivotu
vidio i upoznao ba nekako u to vrijeme, za boravka u naem gradu,
ali s kojim se ipak,
zbog jednog vanog sluaja to se vie ticao Dmitrija Fjodorovia,
bio poeo dopisivati jo prije svoga dolaska iz Moskve. O emu je bila
rije, itatelj e potanko doznati kada tome doe vrijeme. Pa ipak, ak
i onda kad sam ve znao za tu posebnu okolnost, inio mi se Ivan
Fjodorovi zagonetan, a njegov dolazak k nama zapravo neobjanjiv.
Napomenut u jo i to da se Ivan Fjodorovi tada drao kao posrednik i
pomiritelj izmeu oca i starijeg brata Dmitrija Fjodorovia, koji je
tada zametnuo s ocem grdnu svau, pa ak poveo i formalnu parnicu
protiv njega. Ova se obitelj, ponavljam, tad prvi put u ivotu
okupila sva, a neki . su se njeni lanovi prvi put u ivotu vidjeli.
Jedino je najmlai sin, Aleksej Fjodorovi, ve nepunu godinu dana
boravio u naem gradu jer je bio doao prije ostale brae. Eto, upravo
mi je o tom Alekseju najtee govoriti u ovom uvodnom kazivanju,
prije nego to ga izve-dem na scenu romana. Ali morat u i o njemu
napisati uvod, da bar prethodno objasnim jedan vrlo udan moment,
naime: svoga budueg junaka moram predstaviti itateljima od prvog
prizora u romanu u iskuenikoj mantiji. Jest, tada je on ve gotovo
godinu dana boravio u naem manastiru i inilo se da se sprema cijeli
ivot provesti meu njegovim zidinama. 1. Godine 1864. zapoela je u
Rusiji provedba reforme crkvenih sudova, to je izazvalo burne
reakcije u tisku, uperene uglavnom protiv upletanja drave u crkvene
poslove. Braa Karamazovi
IV. Trei sin Aljoa Bilo mu je tada svega dvadeset godina [brat
mu je Ivan bio u dvadeset etvrtoj, a stariji brat Dmitrij u
dvadeset osmoj). Najprije valja rei da taj mladac Aljoa nije uope
bio fanatik, pa ak ni mistik, bar po mom miljenju. Unaprijed u
iznijeti svoje konano miljenje: bio je jednostavno mlad
ovjekoljubac, a stupio je na put to vodi u manastir samo zato to ga
se u to vrijeme taj put snano dojmio i to mu se uinilo da je to
idealan izlaz za njegovu duu, koja se otimala iz mraka svjetovne
mrnje put svjetla ljubavi. A taj ga se put snano dojmio samo zato
to je tada na njemu susreo neobino bie, po njegovu miljenju naega
znamenitog manastirskog stareca starog monaha Zosimu, koga je
zavolio svom arkom prvom ljubavlju svoga neutaivog srca. Uostalom,
neu zanijekati da je mladac ve i tada bio vrlo udan, tovie, da je
bio takav od malih nogu. Usput budi reeno, spomenuo sam ve da je
ostao bez majke u svojoj etvrtoj godini, ali da ju je upamtio za
sav ivot, njeno lice, njeno milovanje, ba kao da stoji iva preda
mnom. Takve se uspomene mogu pamtiti (kao to je svima poznato) i iz
najranijeg djetinjstva, ak i iz druge godine ivota, ali dovijeka
trepere samo kao svijetle toke u mraku, kao istrgnut krajiak goleme
slike to se posve izgubila i nestala osim tog djelia. Upravo je
tako i s njim bilo: upamtio je jednu veer, ljetnu, tihu, otvoren
prozor, kose zrake sunca na zalasku (ba je te kose zrake najbolje
upamtio), u sobi u kutu ikona, pred njom gori kandilo, a pred
ikonom klei majka i histerino jeca, cvili i vriti drei ga u naruju,
stie ga snano da ga sve boli, i moli se za nj Bogorodici, prua ga
objema rukama iz svoga naruja prema ikoni kao da ga eli staviti pod
okrilje Majke Boje... kad odjednom utri dadilja i sva prestravljena
otima joj ga iz ruku. Eto,
to je ta slika! Aljoa je upamtio i kakvo je bilo majino lice u
tom trenu: govorio je da je bilo izbezumljeno ali prelijepo, koliko
se sjeao. Ipak, malo je kome volio raspredati o toj uspomeni. U
djetinjstvu i mladosti bio je povuen, pa ak i prilino utljiv, ali
ne iz nepovjerljivosti, bojalji-vosti ili mrzovoljne nedrutvenosti,
nego, naprotiv, zbog neega drugog, zbog neke duevne brige, posve
osobne, koja se nije ticala drugih, ali koja je njemu bila toliko
vana da je zbog nje nekako zaboravljao na druge ljude. Ali ljude je
volio: reklo bi se da je sav ivot vjerovao u ljude, a da ga nitko
nikad nije smatrao priprostim ni naivnim mladiem. Bilo je neto u
njemu to je govorilo i davalo na znanje (pa i sve do kraja ivota)
da on ne eli suditi ljudima, da nee preuzeti odgovornost za osudu i
da nikad nikog nee osuditi. Reklo bi se, tovie, da sve doputa i da
nikog nimalo ne osuuje, ali da esto duboko tuguje. Dapae, u tom je
pogledu iao tako daleko da ga nitko nije mogao iznenaditi ni
uplaiti, ak ni dok je bio dijete. Kad je u svojoj dvadesetoj godini
doao k ocu, u onu jazbinu prljava razvrata, on bi se, onako nevin i
edan, im ne bi vie mogao gledati tu sramotu, bez rijei udaljio, ne
pokazujui ni najmanje prezira ili osude bilo koga. A otac, koji je
nekad bio ankoliz a poslije osjetljiv i vrlo uvredljiv, doekivao ga
je isprva nepovjerljivo i odbojno (neto mnogo, veli, uti i mnogo
neto za se razmilja), ali se uskoro promijenio i ve ga nakon
otprilike etiri tjedna poeo uvelike grliti i ljubiti, dodue rone-i
suze od pijanstva, raznjeen alkoholom, ali se vidjelo da ga je
zavolio iskreno i duboko, kao to, naravno, taj ovjek nikad nikog
nije volio... Pa i svi su voljeli tog mlaca, gdje bi se god
pojavio, i to jo od njegova najranijeg djetinjstva. U kui njegova
dobrotvora i odgojitelja Jefima Pe-trovia svi su ga odreda tako
zamilovali da su ga doista smatrali svojim roenim. A on je u tu kuu
doao u onim djetinjim godinama u kojima se od maliana nikako ne moe
oekivati proraunatost i lukavstvo, prefriganost ili umijee da se
dodvorava i ulaguje, umjenost da se zadobije tuda naklonost. Prema
tome, on je nosio taj dar u sebi, u svojoj naravi, da tako kaemo,
iskreno i neposredno. Isto je tako bilo i u koli, iako bi se reklo
da je bio od one djece koja pobuuju nepovjerenje svojih drugova,
ponekad i izrugivanje, pa i kivnost. Zanosio se svojim mislima i
kanda izdvajao od ostalih. Od malih je nogu volio zavui se u kut i
itati knjige, ali su ga drugovi ipak toliko zavoljeli da se za sve
vrijeme kolovanja slobodno mogao smatrati opim ljubimcem. Malokad
je bio nestaan, rijetko je bio i veseo, ali im bi ga pogledali, svi
bi vidjeli da nije neveseo zbog neke zlovolje nego daje, naprotiv,
otvoren i vedar. Meu vrnjacima se nikad nije elio isticati. Moda se
ba i zato nikad nikog nije bojao, ali su djeaci ubrzo shvatili da
se nimalo ne razmee svojom neustraivou
Braa Karamazovi svoje druge ene otputovao je na jug Rusije i na
kraju se obreo u Odesi, gdje je proboravio nekoliko godina. U
poetku se, prema vlastitim rijeima, upoznao s mnogim Cifutima,
Cifuticama, Cifutiima i Cifuadi, ali na kraju ga nisu primali samo
Cifuti nego i Zidovi. Vjerojatno je ba u to vrijeme razvio posebnu
umjenost da mlati i zgre pare. U na se gradi zauvijek vratio tek
negdje tri godine prije Aljoina dolaska. Njegovi su stari znanci
zapazili da se poruio, iako jo nije bio starac u pravom smislu te
rijei.
Nije se drao nimalo dostojanstvenije nego tek nekako drskije. U
nekadanjeg lakrdijaa probudila se, primjerice, bezobrazna potreba
da od drugih pravi budale. Ne samo da je orgijao sa enama kao
nekad, nego je to inio jo nekako odvratnije. Uskoro je otvorio vie
novih krmi u kotaru. Bilo je oito da posjeduje moda i sto tisua
rubalja, ili moda tek neto manje. Mnogi su se graani i stanovnici
naeg kotara uskoro kod njega zaduili, dakako uz pouzdana jamstva. U
posljednje je vrijeme bio nekako podbuo, poeo je gubiti strpljenje,
nije vie dobro vladao samim sobom, postao je i nekako lakouman,
poinjao jedno a zavravao drugo, sve se vie razmetao i sve ee opijao
do besvijesti, a da mu nije bilo onog istog sluge Grigorija, koji
je takoer dotle bio propisno ostario i pazio ponekad na njega
takorei kao guvernanta, moda Fjodor Pavlovi ne bi bio proao bez
veih neprilika. Reklo bi se da je Aljoin dolazak djelovao na nj ak
i u moralnom smislu, kao da se u tom prerano ostarjelom ovjeku
probudilo neto to mu je ve davno bilo zamrlo u dui: A zna li ti,
govorio je on esto Aljoi zagledajui u njega, da si joj ti zapravo
slian, vikaici, mislim?. Tako je nazivao pokojnu svoju enu, AJjoinu
majku. Napokon je sluga Grigorij pokazao Aljoi grob vikaice. Odveo
ga je na nae gradsko groblje i ondje mu pokazao, u dalekom kutku,
eljeznu, jeftinu ali istu i urednu plou na kojoj je bilo ispisano
ak i ime, stale, godina pokojniina roenja i smrti, a ispod toga je
bio urezan i nekakav etverostih iz starinske grobljanske pjesme
kakvi se obino mogu nai na grobovima ljudi srednjega stalea.
Pokazalo se da je ta ploa, zaudo, Grigorijevo djelo. On ju je sam
podigao na grobu sirote vikaice o svom troku, poto je Fjodor
Pavlovi, kojem je vie puta dodijavao podsjeanjem na taj grob,
otputovao napokon u Odesu, digavi ruke ne samo od toga groba nego i
od svih svojih uspomena. Aljo-a nije na majinu grobu iskazao
nikakvu posebnu osjeajnost; samo je sasluao Grigorijevo ozbiljno i
pouno kazivanje o podizanju nadgrobne ploe, postajao asak oborene
glave i otiao s groblja bez rijei. Otada, pa moda i punu godinu
dana, nije vie dolazio na groblje. Ali ta je sitna epizoda i na
Fjodora Pavlovia ostavila snaan dojam, i to vrlo neobian. Najednom
je uzeo tisuu rubalja i odnio ih u na manastir za pomen due svoje
supruge, ali ne druge, Aljoine majke, nego Adelaide Ivanovne koja
ga je devetala. Naveer se toga dana napio kao majka i pred Aljoom
grdio monahe. Sam on nije nipoto bio poboan ovjek; moda nikad nije
ni najjeftiniju svijeu zapalio pred ikonom. Iz takvih tipova
gdjekad izbiju udni izljevi nenadanih osjeaja i neoekivanih misli.
Ve sam rekao da je bio sav podbuo. Oblije mu je tada odavalo neto
to je jasno svjedoilo o znaaju i biti ivota koji je proivio. Uz
duge i mlohave podonjake pod sitnim oima, vjeito drzovitim,
sumnjiavim i podrugljivim, uz svu silu bora na sitnom ali gojaznom
licu, strio mu je ispod iljasta podbratka jo vei podvoljak, debeo i
duguljast, kao kesa, to mu je pridavalo nekakav odvratan
razvratniki izraz. Pridodajte tome putena, iroka usta punih usana
iz kojih su virili sitni krnjaci crnih, gotovo trulih zubi. Kad god
bi progovorio, prskao je oko sebe pljuvakom. Uostalom, i sam se
volio aliti na raun svoga lica, iako se inilo da je zadovoljan
njime. Posebno je upozoravao na svoj nos, ne osobito velik ali vrlo
tanak i izrazito kukast: Pravi rimski nos, govorio je, skupa s
podvoljkom prava pravcata fizionomija rimskog patricija iz doba
propasti carstval. Reklo bi se da se time ak i ponosi. I tako,
uskoro poto je posjetio majin grob, Aljoa mu je odjednom obznanio
da eli stupiti u manastir i da su monasi voljni da ga prime za
iskuenika. Usput je kazao da je to njegova arka elja i da ga moli
za roditeljski pristanak. Stari je Karamazov ve znao da
je starec Zosima, koji isposniki ivi u manastirskoj eliji,
ostavio snaan dojam na njegova mirnog djeaka. Taj je starac kod
njih, svakako, najpoteniji monah rekao je poto je utke i zamiljeno
sasluao Aljou a da se nije gotovo ni zaudio njegovoj molbi. Hm,
tamo bi ti dakle htio, mirni moj deko! Bio je pripit pa se odjednom
osmjehnuo svojim irokim, supijanim osmijehom u kojem je ipak bilo
podmuklosti i pijane lukavosti. Hm, a ja sam sve neto predosjeao da
e ti tako nekako i zavriti, zamisli! Zapravo si tamo stalno i teio.
Pa dobro, molim lijepo, ima svoje dvije tisue, to ti je miraz, a ja
te, anele moj, nikad neu ostaviti, pa i sad u uplatiti tamo za tebe
sve to treba, ako zatrae. A ako ne zatrae, to da se sami guramo,
nije li tako? Jer ti ionako troi novac ko kanarinac, po dva zrna na
tjedan... Hm. A zna li ti da jedan manastir ima svoje prigradsko
naselje, prnjavor, i da svi tamo znaju da u njemu ive samo
manastirske ene, mislim da ih ima oko trideset... Bio sam ti ja
tamo, i zna da je to zanimljivo, na svoj nain, naravno, u smislu
raznolikosti. Ne valja samo to to ti tamo ipak prevladava rusko
rodoljublje, pa uope nema Francuskinja, a moglo bi "i biti, bogati
su. Doznat e ve pa e doi. E, a ovdje nita, ovdje nema
Braa Karamazovi manastirskih ena, a monaha ima oko dvije
stotine. Poteno. Isposnici. Svaka ast... Hm. I tako, ti bi u
monahe? A meni te je ao, Aljoa, zbilja, vjeruj mi da sam te
zavolio... Uostalom, eto zgodne prilike da se pomoli i za nas,
grenike, to smo puno zgrijeili ivei ovdje. esto sam pomi ljao: tko
e se uope pomoliti za mene Bogu? Postoji li takav ovjek? Dragi moj
deko, ja sam ti, to se toga tie, strano glup, moda mi nee
vjerovati? Strano. A vidi, ma koliko bio glup, stalno mislim na to,
stalno mislim, rijetko dodue, ali opet mislim. Jer nije mogue,
ipak, mislim, da e vragovi zaboraviti da me kukama odvuku tamo
dolje kad umrem? I eto, tako si mislim: kukama. A otkud njima kuke?
Od ega su im? Gdje ih samo kuju? Nije vrag da imaju tamo svoju
fabriku? Oni kalueri tamo u manastiru sigurno vjeruju da u paklu
ima, recimo, i strop. A ja sam, vidi, spreman povjerovati u pakao
samo ako nema stropa; onda ispada ipak nekako profinjenije,
prosvjeenije, to jest nekako vie luteranski. A u stvari, zar nije
svejedno: sa stropom ili bez stropa? Pa ipak, sve ti ba o tome
ovisi! E, a ako nema stropa, onda nema valjda ni kuka. A ako nema
kuka, onda je opet sve bez veze, opet je dakle nevjerojatno: tko e
me onda kukama odvui, jer ako me ne odvuku, to e onda biti, gdje
j^f onda pravda na svijetu? II faudrait les inventer1, te kuke,
upravo za meneJM samo za mene, jer da zna, Aljoa, kakav sam ti ja
bestidnik! *i Nema tamo kuka tiho i ozbiljno izusti Aljoa motrei
oca. *' i Da, da, ima samo sjene od kuka. Znam, znam. Ko to je
jedan Fran-|' cuz opisao pakao: J'ai vu l'ombre d'un cocher, qui
avec l'ombre d'un^j brosse frottait l'ombre d'une carosse2. A otkud
ti, golube, zna da nemi ? kuka? Kad poivi malo kod monaha, drukije
e ti meni gukati. Mi-'',
uostalom, idi i prokljuvi tamo istinu, pa mi doi javiti: ipak e
biti lake?' otii na onaj svijet ako tono zna to te tamo eka. A i
pristojnije e* ivjeti kod monaha nego kod mene, pijanog starkelje,
i s tim djevojurama... iako se tebe, kao i anela, nita ne prima.
Moda te se ni tamo nee1 nita primiti, pa ti zato i dajem svoj
pristanak to se uzdam u ovo zadnje. Tebi nisu vrane mozak popile.
Malo e gorjeti a onda e se ugasiti/ izlijeiti se i vratiti se. A ja
u te dotle ekati: jer osjeam da si ti jedini! ovjek na svijetu koji
me nije osudio, deko moj dragi, ma osjeam ja to, I kako ne bih
osjeao!... ak se i rasplakao. Bio je sentimentalan. Bio je opak i
sentimentalan. 1. Trebalo bi ih izmisliti (franc.) 2. Vidio sam
sjenu koijaa koji je sjenom etke istio sjenu koije. Slobodna
interpretacija etverostiha iz parodije Charlesa Perraulta
(1628.-1703.) i njegove brae Nicholasa i Claudea - izopena Eneida.
V. Starci Moda e jo tko od itatelja pomisliti da je moj mladi junak
bio bo-leljiva, zanesenjaka, slabo razvijena narav, bljedunjav
sanjar, suiav i ispijen ovuljak. Naprotiv, Aljoa je u to vrijeme
bio stasit, rumen devetnaestogodinjak vedra pogleda, zdrav kao
drijen. Bio je, tovie, u to vrijeme i vrlo lijep, skladno razvijen,
srednjeg rasta, tamnosmee kose, pravilna iako poneto izduena ovalna
lica, sjajnih tamnosivih, iroko razmaknutih oiju, pomalo zamiljen i
oito neobino miran. Moda e netko rei da rumeni obrazi ne smetaju ni
fanatizmu ni mistici, ali ja bih ipak rekao da je Aljoa bio vie
nego itko realist. O, dakako da je u manastiru vrsto vjerovao u
uda, ali uda nee nikad, po mom miljenju, zbuniti realista. uda ne
privlae realista vjeri. Pravi realist, ako ne vjeruje u Boga,
uvijek e nai u sebi snage i sposobnosti da ne povjeruje u udo, a
javi li se pred njim udo kao neoboriva injenica, prije e posumnjati
u svoje osjeaje nego priznati injenicu. A ako je i prizna, priznat
e je kao prirodnu pojavu koja mu samo do tada nije bila poznata. U
realista ne nastaje vjera od uda, nego udo od vjere. Ako realist
jednom povjeruje, onda upravo zbog svoga realizma bezuvjetno mora
priznati i udo. Apostol je Toma kazao da nee povjerovati dok ne
vidi svojim oima, a kad je vidio, rekao je: Gospodin moj i Bog
moj!. Je li ga udo nagnalo da povjeruje? Po svoj prilici nije, nego
je povjerovao samo zato to je elio vjerovati, i to je moda ve vrsto
vjerovao, u dnu due, i onda dok je govorio: Neu povjerovati dok ne
vidim. Moda e netko rei da je Aljoa bio priglup, zatucan, da nije
zavrio gimnaziju, i tako dalje. Da nije zavrio gimnaziju, to je
istina, ali rei
Braa Karamazovi da je bio priglup ili zatucan bila bi velika
nepravda. Naprosto u ponoviti ono to sam ve rekao: on je poao tim
putem jedino zato to je taj put ostavio na njega snaan dojam i
odjednom mu pokazao idealan izlaz za njegovu duu to se otimala
iz mraka put svjetla. Pridodajte tomu da je bio mladac koji je ve
donekle pripadao naem vremenu, to jest poten po svojoj naravi, i da
je teio za istinom i vjerovao u nju, a kad je ve povjerovao, teio
je za tim da umah osobno sudjeluje u njoj svom snagom svoje due,
teio je za skorim pothvatom i bezuvjetno elio da makar i sve rtvuje
za taj pothvat, pa ak i ivot. Iako ti mlaci, na alost, ne shvaaju
da je u veini sluajeva rtvovanje ivota moda i najlaka od svih rtava
i da, primjerice, rtvovati pet-est godina svoje vatrene mladosti za
mukotrpno, tegobno uenje, za znanost, makar samo zato da
udeseterostrui svoje snage radi sluenja toj istoj istini i tom
istom pothvatu, koji je zavolio i koji je nakanio izvriti takva
rtva ponajee gotovo sasvim premauje snagu mnogih od njih. Aljoa je
samo izabrao suprotan put od ostalih, ali je isto tako udio za
skorim pothvatom. Tek to se, nakon ozbiljna razmiljanja, potpuno
uvjerio da besmrtnost i Bog postoje, odmah je, naravno, rekao sam
sebi: elim ivjeti radi besmrtnosti, a polovini kompromis ne
prihvaam. Isto bi tako, da je zakljuio da besmrtnosti i Boga nema,
umah otiao u ateiste i u socijaliste (jer socijalizam nije samo
radniko pitanje ili pitanje takozvanog etvrtog stalea, nego je to
nadasve ateistiko pitanje, pitanje suvremenog utjelovljenja
ateizma, pitanje Babilonske kule koja se podie upravo bez Boga, ne
radi toga da se sa zemlje dosegne nebo, nego da se nebo spusti na
zemlju). Aljoi se ak inilo neobinim i nemoguim ivjeti kao prije.
Jer reeno je: Ako eli biti savren, prodaj to ima i slijedi me!
Aljoa je doista rekao sam sebi: Ne mogu ja umjesto svega dati dva
rublja, a umjesto 'slijedi me', ii samo na slubu Boju. Od njegovih
uspomena iz djetinjstva moda se i sauvalo neto od naeg prigradskog
manastira, kamo ga je majka zacijelo vodila na slubu Boju. Moda su
djelovale i kose zrake sunca na zalasku pred ikonom kojoj ga je
prinosila majka vikaica. Moda je tada doao k nama zamiljen samo
zato da pogleda: je li tu sve, ili su i tu tek dva rublja, pa se u
manastiru namjerio na tog stareca. Taj je starec, kako ve rekoh,
bio stari monah Zosima. Ali ovdje bi trebalo rei koju i o tome to
su uope stareci u naim manastirima; ao mi je to se ne osjeam
dovoljno mjerodavnim i pouzdanim u tim stvarima. Pokuat u ipak
ukratko i povrno izloiti to je posrijedi. Ponajprije, struni i
mjerodavni ljudi tvrde da su se stareci i staratvo pojavili u nas,
u naim ruskim manastirima, tek nedavno, da nema tome ni sto godina,
a da na cijelom pravoslavnom Istoku, poglavito na Sinaju i na
Atosu1, postoje ve i mnogo dulje od tisuu godina. Tvrde nadalje da
je staratvo i kod nas u Rusiji postojalo jo u davno doba, ili da je
bar moralo postojati, ali se zbog nevolja koje su snale Rusiju,
zbog tatarskih najezdi, pobuna, prekida prijanjih veza s Istokom
nakon pada Carigrada2, ta ustanova u nas zatrla i stareca je
nestalo. Obnovio je pak u nas staratvo potkraj prolog stoljea jedan
od velikih isposnika (kako su ga zvali) Pajsije Velikovski3 sa
svojim uenicima, ali i dan-danas, nakon gotovo sto godina, postoje
stareci tek u malobrojnim manastirima, ak ih gdjekad i progone kao
nekakvu neuvenu novotariju u Rusiji. Ta se institucija posebice
razvila kod nas u Rusiji u znamenitom manastiru Kozeljskoj Optini4.
Kada ih je i tko uveo u naem prigradskom manastiru, ne bih znao
rei, ali se ve smatralo da je to trea generacija stareca i da je
Zosima posljednji od njih. A i on je ve tako rei umirao od slabosti
i bolesti, i nitko jo nije znao tko e ga naslijediti. To je pitanje
bilo vano za na manastir zato to on do tada nije bio ni po emu
znamenit: nije u njemu bilo ni moi svetih ugodnika, ni
udotvornih
ikona, nije bilo ak ni slavnih predaja vezanih uz nau povijest,
ni povijesnih pothvata i zasluga za domovinu. Razvio se i proslavio
po svoj Rusiji upravo zahvaljujui svojim starecima, pa su se iz
cijele Rusije, iz udaljenosti od preko tisuu vrsta, jatili u na
grad hodoasnici da ih vide i uju. Pa to je onda starec? Starec je
monah koji vam prenosi duu i volju u svoju duu i volju. Kad
izaberete stareca, odriete se svoje volje i predajete je njemu
pristajui na slijepu poslunost, na posvemanje odricanje sama sebe.
Tu kunju, tu stranu ivotnu kolu prihvaa onaj koji se zavjetovao
dobrovoljno i koji se ufa da e nakon duge kunje pobijediti sam
sebe, zagospodariti sobom toliko da e napokon moi dosegnuti,
poslunou do kraja ivota, potpunu slobodu, to jest slobodu od sama
sebe, i izbjei sudbini onih koji su proivjeli sav svoj ivot a da
nisu u sebi nali sebe. To iznaae, to jest staratvo, nije 1- Sveta
Gora na poluotoku Halkidici u Grkoj. 2-Turski sultan Mehmed zauzeo
je 1453. Carigrad. Po miljenju Dostojevskoga, Carigrad je bio sveti
grad za sve Ruse jer su iz njega Rusi u X. stoljeu primili
kranstvo. 3- Pajsije Velikovski (1722.-1794.) bio je istaknuti
ruski starec koji je ivio kao monah na Atosu, u Moldaviji i Vlakoj.
4- Poznati manastir u Kalukoj guberniji. 3L.r- v'*iC$t?, Braa
Karamazovi teoretske naravi, nego je nastalo na Istoku iz
tisugodinje prakse. Dunost prema starecu nije isto to i obina
poslunost koja je oduvijek postojala i u naim ruskim manastirima.
Tu se podrazumijeva vjeito ispovijedanje starecu svih onih koji se
trape, i neraskidiva veza onih koji su vezani s onim to ih je
vezao. Pria se, na primjer, da je jednom u davno kransko doba takav
jedan poslunik koji nije izvrio pokoru koju mu je zadao starec,
otiao od njega iz manastira i doao u drugu zemlju, iz Sirije u
Egipat. Tu se napokon, nakon silnih i velikih pothvata, udostojio
pretrpjeti muenje i mueniku smrt za vjeru. Kad je crkva pokapala
njegovo tijelo astei ga ve kao sveca, iznenada je na uzvik akonov:
Oglaeni, izaite!1 lijes s muenikovim tijelom poskoio s mjesta i
izletio iz hrama, i tako tri puta zaredom. Tek se tada napokon
saznalo da je taj svetac, koji je pretrpio strane muke, bio prekrio
zavjet poslunosti i otiao od svog stareca, pa da stoga bez njegove
suglasnosti ne moe biti odrijeen grijeha, bez obzira na svoje
velike zasluge. Tek kada ga je starec, koga su dozvali, oslobodio
zavjeta, mogao se obaviti ukop. Dakako da je sve to tek drevna
legenda, ali evo to se nedavno zbilo: jedan od naih dananjih monaha
ivio je kao isposnik na Atosu, ali mu je njegov starec iznenada
zapovjedio da napusti Atos, koji je zavolio svom duom kao svetinju,
kao mimo utoite, i da najprije ode u Jeruzalem pokloniti se svetim
mjestima, a potom da se vrati u Rusiju, na sjever, u Sibir: Tamo je
tebi mjesto, a ne ovdje. Preneraen i ojaen, monah je otiao u
Carigrad do vaseljenskog patrijarha i zamolio ga da ga oslobodi
zavjeta, a vaseljenski mu vladika odgovori da ne samo to ga on,
patrijarh vaseljenski, ne moe osloboditi zavjeta, nego da ni na
cijelom svijetu nema te vlasti koja bi ga mogla osloboditi zavjeta
koji je primio od stareca, osim tog istog stareca od koga je zavjet
primio. Na taj nain stareci imaju u stanovitim sluajevima
neogranienu i nepojmljivu vlast. Eto zato su staratvo isprva u
mnogim naim
manastirima malne progonili. Meutim, narod je starece umah poeo
duboko potivati. Starecima u na manastir dolazili su, primjerice, i
obini ljudi i veliki uglednici, da bi pali niice pred njih i
ispovjedili im svoje dvojbe, svoje grijehe, svoje patnje i izmolili
od njih savjete i pouke. Vidjevi to, protivnici stareca digli su na
njih kuku i motiku, optuujui ih, izmeu ostalog, i da se kod njih
samovoljno i lakou1. Crkvenoslavenski: neka se oglaeni spremi kako
bi mogao primiti kranstvo. mno poniava tajna svete ispovijedi, iako
se neprekidno ispovijedanje due iskuenika ili svjetovnjaka nipoto
ne obavlja kao tajna. Na kraju se staratvo ipak odralo pa se
malo-pomalo uvodi i u druge ruske manastire. Istina je, dodue, i to
da se ovo prokuano i tisugodinje sredstvo za moralno uzdizanje
ovjekovo od ropstva do slobode i moralnog usavravanja moe
prometnuti u dvosjekli ma, tako te ponekog nee dovesti do
poniznosti i potpunog vladanja sobom, nego, naprotiv, do sotonske
oholosti, to jest do okova, a ne do slobode. Starec Zosima bio je
ezdesetpetogodinjak, porijeklom vlastelin, a neko je, u ranoj
mladosti, bio vojnik i sluio na Kavkazu kao vii asnik. Nedvojbeno
je zadivio Aljou nekom posebnom od-likom svoje due. Aljoa je
stanovao u samoj starecovoj eliji jer ga je starec zavolio i primio
k sebi. Valja napomenuti da Aljoa tada, iako je boravio u
manastiru, nije bio jo niim vezan, mogao je odlaziti kamo hoe, pa i
po cijele dane, a nosio je mantiju od svoje volje, da se ne
razlikuje ni od koga u manastiru. Ali dakako da mu je to i samom
bilo po volji. Moda su na Aljoinu mladenaku matu snano utjecale ona
mo i slava koje su neprestano okruivale njegova stareca. O starecu
Zosimi govorilo se da je, primajui mnogo godina sve one koji su mu
dolazili ispovjediti svoje srce i udjeli za njegovim savjetom i
ljekovitom rijeju primio u svoju duu toliko otkria, skruenosti,
priznanja da je na kraju stekao tako iznimnu pronicavost te je ve
od prvog pogleda na lice neznanca koji mu je doao mogao pogoditi:
zbog ega je doao, to mu treba, pa ak i kakva mu muka mori savjest,
te je iznenaivao, zbunjivao i malone plaio pokatkad doljaka
izvanrednim poznavanjem njegove tajne jo prije nego to bi ovaj i
progovorio. Ipak je Aljoa gotovo svagda primjeivao kako mnogi, koji
su prvi put dolazili starecu na prisan razgovor, dolaze obuzeti
strahom i nemirom, a odlaze od njega gotovo uvijek vedri i radosni
i najsumornije lice preobraavalo se u blaeno. Aljou je silno
iznenaivalo i to to starec nije bio ni najmanje strog; naprotiv,
gotovo je uvijek u razgovoru bio dobre volje. Monasi su o njemu
govorili da pokazuje veu duevnu naklonost upravo onima koji su vei
grenici, i da e najvie zavoljeti ba onoga tko je najgreniji. ak i
pod sam kraj Zosimina ivota bilo je meu monasima onih koji su ga
mrzili i zavidjeli mu, ali je takvih bivalo sve manje i na kraju su
uutjeli, iako je meu njima bilo i nekoliko vrlo uglednih i
cijenjenih osoba u manastiru, kao recimo jedan od najstarijih
kaluera, velik utljivac i neobian isposnik. Ipak je ve golema veina
nedvojbeno stala na stranu stareca Zosime, a mnogi su ga od njih ve
i zavoljeli svim srcem, vatreno i iskreno; neki su mu Braa
Karamazovi bili gotovo fanatino odani. Takvi su otvoreno govorili,
ne dodue na sav glas, da je on svetac, da o tom nema vie ni
najmanje dvojbe, i predviajui da e uskoro umrijeti, oekivali su
umah ak i uda i veliku slavu manastira u najskorijoj budunosti.
U
starecovu udotvornu mo vjerovao je vrsto i Aljoa, ba kao to je
vrsto vjerovao i u priu 0 lijesu to je izletio iz crkve. Vidio je
kako su se mnogi od onih to su dolazili s bolesnom djecom ili
odraslim roacima i molili stareca da stavi na njih ruke i izmoli
nad njima molitvu, uskoro vraali, neki ve 1 sutradan, padali
uplakani preda nj na koljena i zahvaljivali mu to je izlijeio
njihove bolesnike. Jesu li oni doista ozdravili ili im je bolest
samo prirodnim putem krenula nabolje to se pitanje nije Aljoi ni
postavljalo, jer je on ve duboko vjerovao u duhovnu mo svoga
uitelja, a starecova slava kao da je bila i njegova. Osobito bi mu
zadrhtalo srce i sav bi nekako sinuo kad bi starec izaao pred
gomilu hodoasnika iz puka to su se sjatili iz svih krajeva Rusije
pred vratima njegove elije da ga vide i prime od njega blagoslov.
Padali su niice pred njim, plakali, ljubili mu noge, ljubili zemlju
na kojoj stoji, vapili, ene su mu pruale svoju djecu, dovodili su
mu bolesne vikaice. Starec je razgovarao s njima, zakratko se molio
nad njima, blago slivljao ih i otputao. U posljednje je vrijeme bio
toliko iznemogao od bolesti da je katkad jedva izlazio iz elije, pa
su bogomoljci ekali gdjekad u manastiru i po nekoliko dana da se
pojavi. Za Aljou se nije postavljalo pitanje zato ga oni toliko
vole, zato padaju niice pred njim i plau od ganua im ga spaze. Ah,
on je i te kako dobro znao da za poniznu duu ruskoga seljaka
izmuenu radom i jadom, a to je najvanije, vjeitom nepravdom i
vjeitim grijehom, i svojim i tuim, nema vee potrebe i utjehe nego
pronai svetinju ili sveca, pasti pred njima na koljena i pokloniti
im se: Ako u nas ima grijeha, nepravde i napasti, ipak ima tamo
negdje na svijetu netko svet i uzvieniji od nas; u njega je istina,
taj zna to je istina; ona dakle nije zatrta na svijetu nego e
valjda jednom i do nas doi i zavladat e na cijelom svijetu kao to
je obeano. Znao je Aljoa da upravo tako osjea, pa i prosuuje, to mu
je bilo jasno, ali nije ni najmanje dvojio da je upravo starec taj
svetac, taj uvar istine Boje u oima puka kao to nisu dvojili ni svi
oni uplakani seljaci i njihove bolesne ene to su pruale starecu
svoju djecu. Uvjerenje da e starec, kad umre, donijeti veliku slavu
manastiru bilo je u Aljoinoj dui moda jo snanije nego u bilo koga
drugoga u manastiru. Uope, u posljednje mu se vrijeme nekakav du
bok, vatren duhovni zanos sve jae i jae razbuktavao u srcu. Nimalo
ga nije bunilo to to taj starec stoji pred njim kao osamljen
primjer: Svejedno je on svet, u njegovu se srcu krije tajna
preporoda svih ljudi, ona mo koja e napokon uspostaviti istinu na
svijetu, pa e svi biti sveci, i ljubit e jedni druge, i nee biti ni
bogatih ni siromanih, ni oholih ni ponienih, nego e svi biti kao
djeca Boja i nastat e pravo kraljevstvo Kristovo. Eto o emu je
Aljoa matao u srcu. ini se da se Aljoe neobino snano dojmio dolazak
obojice brae koje do tada nije poznavao. S polubratom Dmitrijem
Fjodoroviem zbliio se bre i prisnije, iako je on stigao kasnije,
nego s drugim, roenim bratom Ivanom Fjodoroviem. Silno je elio
upoznati brata Ivana, ali premda je ovaj bio ovdje ve dva mjeseca i
premda su se prilino esto viali, jo se
nipoto nisu zbliili: Aljoa je bio i sam utljiv i kao da je ekao
neto, kao da se neeg stidio, a brat Ivan, iako je Aljoa osjeao u
prvi mah na sebi njegove duge i radoznale poglede, inilo se da je
uskoro prestao ak i misliti na nj. Aljoa se pomalo zbunio kad je to
zamijetio. Bratovu je ravnodunost pripisivao razlici u godinama i
posebice u naobrazbi. Ali pomislio je Aljoa i neto drugo: da takvo
Ivanovo pomanjkanje radoznalosti i suosjeanja s njim moda i ima i
neki drugi, Aljoi posve nepoznat uzrok. Neprestano mu se inilo, tko
zna zato, da je Ivan neim zaokupljen, neim intimnim i vanim, da tei
za nekim ciljem, moda i vrlo tekim, tako da mu nije stalo do njega,
i da je to zapravo jedini razlog zato ga onako rastreseno gleda.
Pomiljao je Aljoa jo na neto: da nema u tome i nekakva prezira
uenog ateista prema njemu, priglupu iskueniku? Pouzdano je znao da
mu je brat ateist. Taj prezir, ako ga je i bilo, nije ga mogao
povrijediti, ali je ipak ekao, obuzet nekakvom uznemirenom,
neshvatljivom i njemu samom, zbunjenou, kad e mu brat poeljeti da
mu se priblii. Brat Dmitrij Fjodorovi govorio je o bratu Ivanu s
najdubljim potovanjem i s nekom posebnom toplinom. Upravo je od
njega Aljoa saznao sve potankosti onoga vanog posla koji je u
posljednje vrijeme povezao oba starija brata posebnom i tijesnom
vezom. Dmitrijevo ushieno kazivanje o bratu Ivanu bilo je jo
znaajnije u Aljoinim oima zato to je brat Dmitrij bio prema Ivanu
gotovo posve neuk. Njih su dvojica, kad bi ih ovjek postavio jednog
do drugog, bili kao linosti i karakteri u takvoj otroj suprotnosti
da je moda bilo nemogue i zamisliti dva razliitija ovjeka. I eto,
ba u to vrijeme dolo je do sastanka ili, bolje rei, obiteljskog
skupa svih lanova te neslone obitelji u starecovoj eliji, stoje
ostalo snaan dojam na Aljou. Povod tom sastanku bio je zapravo
izmiljen. Oito su ba tada nesuglasice oko nasljedstva i imovinskih
rauna izmeu Dmitrija Fjodorovia i njegova oca Fjodora Pavlovia bile
Braa Karamazovi dostigle vrhunac. Odnosi su se meu njima toliko
zaotrili da su postali nepodnoljivi. ini se da je Fjodor Pavlovi
prvi, i to vie onako u ali, predloio da se svi skupa sastanu u
eliji stareca Zosime, pa da se, ne oekujui dodue od njega da
otvoreno posreduje, ipak nekako pristojnije sporazumiju, pri emu bi
dostojanstvo i sama starecova osobnost mogli djelovati pomirljivo i
snano na sve nazone. Dmitrij Fjodorovi, koji nikad prije toga nije
bio kod stareca i.nije ga ak ni vidio, pomislio je, naravno, da ga
starecom ele uplaiti; ali kako je i sam sebi potajno zamjerao mnoge
neobino grube ispade u sporenju s ocem u posljednje vrijeme,
prihvatio je taj izazov. Usput budi reeno, on nije boravio u oevoj
kui kao Ivan Fjodorovi, nego je ivio sam za se, na drugom kraju
grada. A sluilo se i da je Petar Aleksandrovi Miusov, koji je u to
vrijeme boravio kod nas, objeruke prihvatio taj prijedlog Fjodora
Pavlovia. Liberal iz etrdesetih i pedesetih godina, slobodouman
ovjek i ateist, on je moda iz dosade, a moda i radi lakoumne
zabave, djelatno sudjelovao u svemu tome. Odjednom mu se prohtjelo
pogledati manastir i sveca. Kako je jo vodio onaj svoj stari spor s
manastirom i kako se silno bila otegnula parnica oko mea njegova
veleposjeda, o nekakvu pravu na ribolov i na sjeu ume i tako dalje,
pourio se iskoristiti ovu prigodu, pod izgovorom da toboe eli
porazgovarati s ocem igumanom: ne bi li okonali spor nagodbom.
Posjetitelj s takvim dobrim namjerama mogao je, naravno, oekivati
da e ga u manastiru primiti paljivije i susretljivije nego obina
znatieljnika. S obzirom na sve ove razloge, uprava
je manastira zacijelo utjecala na bolesnoga stareca, koji u
posljednje vrijeme gotovo vie nije ni izlazio iz elije i zbog
bolesti uskraivao posjete ak i obinim posjetiteljima. Na kraju je
starec dao svoj pristanak i utanaen je dan posjeta. Samo je Aljoi
rekao smijeei se: Tko je mene postavio da im sudim? Kad je saznao
za taj dogovoreni sastanak, Aljoa se silno zbunio. Ako je tko od
svih tih parniara i pravdaa mogao taj sastanak smatrati ozbiljnim,
onda je to svakako bio samo njegov brat Dmitrij; ostali e svi doi
radi nekih svojih lakoumnih ciljeva, moda ak i uvredljivih za
stareca tako je bar mislio Aljoa. Brat Ivan i Miusov doi e iz
radoznalosti, moda i najgrublje vrste, a otac opet moda radi kakve
lakrdijake i teatralne scene. O, premda je Aljoa utio, ve je bio
dobro i temeljito upoznao oca. Ponavljam da taj mladac nipoto nije
bio onako prostoduan kakvim su ga svi smatrali. Teka srca oekivao
je ureeni dan. Nedvojbeno je u sebi, u srcu, jedva ekao da ve
jednom doe kraj svim tim obiteljskim nesuglasicama. Ipak ga je
najvie zabrinjavao starec: strepio je za njega, za njegovu slavu,
bojao se da ga ne povrijede, osobito se bojao Miusovljevih
rafiniranih, uljudnih podsmijeha i uznositih aluzija uenog Ivana.
Tako je on bar nekako sve to zamiljao. ak je pomiljao da se odvai
upozoriti unaprijed stareca, natuknuti mu togod o tim gostima koji
e mu doi, ali se predomislio i preutio to je kanio rei. Samo je uoi
tog dana poruio po jednom svom znancu bratu Dmitriju da ga jako
voli i da oekuje od njega da e odrati rije. Dmitrij se na tu poruku
zamislio jer se nije mogao sjetiti kakvu je to rije bio zadao, pa
mu je samo pismeno odgovorio da e se svim silama suzdravati od
gadarija, a premda duboko potuje stareca i brata Ivana, uvjeren je
da se tu krije ili neka zamka za njega ili nekakva nedostojna
komedija. Ipak bih radije pregrizao jezik nego to bih uskratio
potovanje svetom muu koga ti toliko cijeni, tim je rijeima Dmitrij
zavrio svoje pisamce. Ono ipak nije Aljou osobito ohrabrilo. Braa
Karamazovi Knjiga druga NEPRILIAN SKUP 1. Stigoe u manastir Osvanuo
je divan, topao i vedar dan, potkraj mjeseca kolovoza. Sastanak je
sa starecom utanaen odmah poslije kasne slube Boje, oko jedanaest i
pol. Nai posjetitelji manastira ipak nisu doli na slubu Boju nego
su stigli upravo kad su se vjernici razilazili. Stigli su u dvije
koije; u prvoj, raskonoj, koju je vukao par rasnih konja, dovezao
se Petar Aleksandrovi Miusov sa svojim daljnjim roakom, vrlo
mladim, dvadesetogodinjim Petrom Fomiem Kalganovom. Mladi se
spremao upisati na fakultet. Miusov, kod koga je, tko zna zato,
privremeno boravio, nagovarao ga je da pode s njim u inozemstvo, u
Zurich ili u Jenu, pa da se ondje upie na fakultet i svri nauke.
Mladi se jo nije bio nakanio. Bio je zamiljen i nekako rastresen.
Imao je privlano lice, bio je snano graen i prilino visok. Pogled
mu je ponekad bivao neobino ukoen: kao i svi rastreseni ljudi,
gledao bi vas katkad dugo i netremice a da vas uope nije vidio. Bio
je mualjiv i pomalo nespretan, ali je na mahove bivao dodue, samo
kad bi se naao s nekim nasamo odjednom vrlo razgovorljiv, ustar,
sklon smijehu, smijao bi se katkad bilo emu. Ali oduevljenje bi mu
odjednom isto tako
naglo splasnulo kao to je i nabujalo. Bio je svagda lije-Po i,
pae, otmjeno odjeven; imao je ve neto svog vlastitog imutka, a
nadao se jo i mnogo veem. S Aljoom je prijateljevao. Braa
Karamazovi U vrlo staroj, kripavoj ali prostranoj najamnoj koiji
koju su vukla dva stara dorata to su bila daleko zaostala za
Miusovljevom koijom, stigao je Fjodor Pavlovi sa svojim sinom
Ivanom Fjodoroviem. Dmitrija Fjodorovia obavijestili su bili jo dan
ranije o tonom satu sastanka, ali je on zakasnio. Gosti su ostavili
koije pokraj ograde svra-tita i uli pjeice kroz vratnice manastira.
Izuzev Fjodora Pavlovia, ini se da ostala trojica nisu nikad
vidjela nijedan manastir, a Miusov nije moda tridesetak godina ni u
crkvi bio. Obzirao se oko sebe nekako radoznalo, ali se ujedno drao
toboe neusiljeno. Uza sav svoj dar zapaanja, nije imao bogzna to
vidjeti unutar manastirske ograde, osim crkvenih i gospodarskih
zgrada, uostalom sasvim obinih. Posljednji su vjernici izlazili iz
crkve, skidali kape i kriali se. Meu obinim svijetom bilo je i
pripadnika vieg drutva, dvijetri dame i jedan vrlo stari general;
svi su oni bili odsjeli u svratitu. Nae su posjetitelje odmah
saletjeli prosjaci, ali im nitko nita nije dao. Samo je Petrua
Kalganov izvadio iz novarke novi od deset kopjejaka pa se uurbao i
ueprtljio, tko zna zato, i bre-bolje tutnuo novi u ruku jednoj eni
i izustio brzoreicom: Podijelite na jednake dijelove!. Nitko mu od
suputnika nije na to nita rekao tako da se nije imao zbog ega
snebivati, ali kad je to primijetio, jo se vie snebio. Bilo je tu
ipak neto udno; zapravo ih je netko morao doekati, i moda im ak
iskazati nekakvo potovanje: jedan je od njih nedavno podario
manastiru tisuu rubalja, a drugi je bio vrlo bogat vlastelin i vrlo
naobraen ovjek, o komu svi u manastiru djelomice ovise zbog spora
oko ribolova na rijeci, s obzirom na obrat do kojeg bi moglo doi u
parnici. A eto, ipak ih nitko od slubenog osoblja ne doekuje.
Miusov je rastreseno razgledao nadgrobne ploe oko crkve i ve je
htio napomenuti kako su jamano za te grobove morali skupo platiti
oni koji su eljeli biti pokopani na tako svetom mjestu, ali je
odustao od toga: obina liberalna ironija pretvarala se u njemu
gotovo u gnjev. K vragu, kod koga da se uope u ovoj zbrci
raspitamo?... Treba ipak neto poduzeti jer vrijeme prolazi
progovori iznenada kao da govori za se. Odjednom im prie postariji,
proelav gospodin, slatkastog pogleda, u irokom ljetnom ogrtau.
Podigne eir i, sladei medenim glasom, predstavi se svima kao
vlastelin iz Tule Maksimov. Odmah se potrudi da pomogne naim
putnicima: Starec Zosima ivi u isposnici, sam za sebe, oko etiristo
koraka od manastira, iza one umice, iza one umice... To i ja znam,
molim lijepo, da je iza umice odvrati Fjodor Pavlovi ali se ne
sjeam dobro kako se tamo ide, odavno nismo ovdje biliPa evo, kroz
ova vrata pa onda ravno kroz umicu... kroz umicu. Hajdemo. Ako vam
je po volji... i ja u... i ja u s vama... Evo ovuda/ ovuda... Proli
su kroz vrata i zaputili se kroz umicu. Vlastelin Maksimov, ovjek
ezdesetih godina, nije hodao nego je, bolje rei, gotovo pocupkivao
sa strane i sve ih redom motrio odajui grozniavu, upravo
nevjerojatnu radoznalost. Oi mu bijahu izbuljene. Mi vam, znate,
idemo k tom starecu svojim poslom strogo pripomene Miusov. Nas e ta
linost primiti u audijenciju, da tako kaem, pa smo vam zahvalni
svakako na pomoi, ali vas neemo zamoliti da poete s nama. Ja sam ve
bio, bio, bio sam ve ja... Un chevalier parfait!: i vlastelin pucne
prstima. Tko vam je to chevalier2? priupita ga Miusov. Starec,
divni starec, starec... ast i slava manastira. Zosima. To vam je
takav starec... Ali ovaj njegov smueni govor prekine monah koji je
sustigao putnike, u kamilavci3, onieg rasta, vrlo blijed i izmoden.
Fjodor Pavlovi i Miusov zastanu. Poklonivi se neobino uljudno,
gotovo do pasa, izusti: Gospodo, otac iguman lijepo vas sve moli da
poslije posjeta ispo snici doete k njemu na ruak. Kod njega se rua
u jedan sat, ne kasnije. I vi ste pozvani obrati se on Maksimovu.
Ja u svakako doi! uzvikne Fjodor Pavlovi, koji se silno obra dovao
tom pozivu. Svakako! I da znate, svi smo se ovdje zarekli da emo se
pristojno ponaati... Hoete li i vi, Petre Aleksandroviu? Pa nego
ta? Zato sam najvie i doao, da vidim sve njihove ovdanje obiaje.
Jedino mi je nezgodno to sam ovdje s vama, Fjodore Pavloviu... Ah,
Dmitrija Fjodorovia jo nema. Ba bi bilo dobro da i ne doe, mislite
li moda da ja uivam, to "\ u tom vaem natezanju, pogotovo u vaem
drutvu? Doi emo dakle na ruak, zahvalite ocu igumanu u nae ime
obrati se Miusov monahu. ! Pravi vitez (franc.) 2- Vitez (franc.) ?
Visoka, tvrda kapa pravoslavnih monaha (novogr.) Braa Karamazovi Ja
vas moram odvesti i do stareca otpovrne monah. E, kad je tako, ja u
onda k ocu igumanu, ja idem odmah k ocu igumanu procvrkue vlastelin
Maksimov. Otac lguman je trenutno zauzet, ali kako hoete...
neodluno e monah. Uasno dosadan starkelja naglas e Miusov poto je
vlastelin Maksimov pohitao natrag u manastir. Slian je fon Zonu1
pripomene odjednom Fjodor Pavlovi. Ma vi nita drugo i ne znate...
Po emu je on to slian fon Zonu? Jeste li moda vidjeli fon Zona?
Vidio sam ga na slici. Ako nije po licu, slian mu je po neemu to se
ne da objasniti. Cisti duplikat fon Zona. Ja vam to uvijek
prepoznam po samoj fizionomiji. Hja, moda ste vi strunjak za te
stvari. Nego, znate ta, Fjodore Pavloviu, sami ste maloprije
izvoljeli spomenuti da smo se zarekli da emo se svi pristojno
ponaati, sjeate se? Upozoravam va da se
suzdravate! A ako ponete praviti od sebe budalu, ja ne elim da
me ovdje trpaju u isti ko s vama... Vidite kakav je ovo ovjek
obrati se on monahu bojim se ii s njim k pristojnim ljudima. Na
blijedim, beskrvnim monahovim usnama ocrta se jedva primjetan,
nijem osmijeh, lukav na svoj nain, ali monah ne odgovori ni crne ni
bijele bilo je vie nego jasno da uti iz osjeaja vlastita
dostojanstva. Ma nek idu svi skupa do vraga, samo stoljeima
izgraivana fasada, a u biti arlatanstvo i glupost!, mine monahu
kroz glavu. Evo i isposnice, tu smo! vikne Fjodor Pavlovi. Ali
vrata su zatvorena. I on se uzme irokim zamasima kriati pred
svecima naslikanim iznad ulaza i sa strane. U tuoj se kui ne
zapovijeda pripomene. U ovoj se isposnici trape svih dvadeset pet
svetaca, gledaju jedan drugoga i kusaju kupus. A posebno je
vrijedno to nijedna ena ne smije ui na ova vrata. I da znate,
stvarno je tako. Ipak, uo sam da starec prima dame? obra ti se on
iznenada mladom monahu. enskinja iz puka ima i sad ovdje, eno ih
tamo, lee kraj drvene ve rande i ekaju. A za dame iz vieg drutva
izgraene su ovdje, ali izvan ograde, dvije sobice, evo vidite one
prozore tamo, pa starec odlazi 1. Fon Zon, stari razvratnik, ubijen
sedamdesetih godina u nekoj jazbini, isjeen na komade pa poslan u
paketu u Moskvu. do njih unutarnjim hodnikom, kad je zdrav, ali je
to ipak iza ograde. Pa i sad ga eka tamo jedna dama, vlastelinka iz
Harkova, gospoa Hohlakova, sa svojom bolesnom kerkom. Vjerojatno je
obeao da e doi do njih, iako je u zadnje vrijeme toliko malaksao da
se i pred pukom jedva pokazuje. Ipak je dakle izgraen tajni hodnik
koji vodi iz isposnice do gospo ja? Nemojte misliti, sveti oe, da
ja to loe mislim, ja to samo onako. A znate da su na Atosu, to ste
valjda uli, ne samo zabranjeni enski posjeti nego da i nema
nikakvih enskinja, pa ak i nikakvih stvorenja enskog roda, recimo
kokoi, purica, junica... Fjodore Pavloviu, ja u se radije vratiti i
ostaviti vas ovdje, a vas e ovdje bez mene istjerati, pazite to vam
kaem! A to vam ja to smetam, Petre Aleksandroviu? Gledajte samo
odjednom uzvikne im se naao unutar ograde gledajte samo u kakvoj
dolini rua ovdje ive! I doista, premda trenutno nije bilo rua, bilo
je mnogo rijetkog i divnog jesenskog cvijea na sve strane, gdje se
god moglo posaditi. Oito ga je odnjegovala iskusna ruka. Gredica sa
cvijeem bilo je i oko ograde i izmeu grobova. Kuica u kojoj je bila
starecova elija, drvena prizemnica, s verandom pred ulazom, bila je
takoer okruena cvijeem. A je li bilo ovako i za prijanjeg stareca
Varsonofija? Kau da on uope nije volio lijepe stvari, da je skakao
na noge i tapom ak tukao dame? priupita Fjodor Pavlovi penjui se uz
ulazne stube. Starec Varsonofije se stvarno ponekad ponaao kao
jurodivi, alt priaju o njemu i kojekakve gluposti. tapom nije nikad
nikog tukao odgovori monah. A sad se, gospodo, malo strpite, idem
vas najaviti.
Fjodore Pavloviu, posljednji put vas podsjeam na ono to ste
obeali, ujete li? Ponaajte se pristojno jer u vam inae vratiti milo
za drago dospio je jo jednom promrsiti Miusov. Nikako mi nije jasno
to se toliko uzrujavate podrugljivo e Fjodor Pavlovi. Da se moda ne
bojite zbog svojih grijeha? Kau da starec po oima vidi tko mu zato
dolazi. I kako to da je vama, takvom Parianinu i naprednom
gospodinu, toliko stalo do njihova miljenja, to mi zbilja ne ide u
glavu, da znate! Ali Miusov nije stigao odgovoriti na ovaj sarkazam
jer su ih pozvali da uu. Uao je pomalo razdraen... t, sad ve znam
to e biti, ovako razdraen, jo u se i posvaati... azestit u se i
ponizit u i sebe i svoje ideje, sune mu kroz glavu. Braa Karamazovi
11. Stari lakrdija Uli su u sobu gotovo istodobno sa starecom, koji
je doao iz svoje spavae sobe im ih je ugledao. U eliji su jo
otprije ekali da sta-rec izae dva jeromonaha1 iz manastira, jedan
je bio otac knjiniar a drugi otac Pajsije, bolestan ovjek. Iako
nije bio star, o njemu su govorili i da je vrlo uen. Osim toga, u
kutu je stajao (i poslije ostao stajati za sve vrijeme na istom
mjestu) mlad momak, od svoje dvadeset dvije godine, u redengotu,
seminarist i budui bogoslov, kojem su manastir i monaka bratija
bili, tko zna zato, pokrovitelji. Bio je prilino visok, svjeeg
lica, irokih jagodica, pametnih i pozornih, uskih, smeih oiju. Lice
mu odavalo krajnju smjernost, ali uljudnu, bez upadljiva
dodvoravanja. Goste nije ak ni pozdravio, kao osoba koja im nije
ravna ve, naprotiv, zavisna i podreena manastiru. Starec Zosima
pojavio se u pratnji Aljoe i manastirskog iskuenika. Jeromonasi su
ustali i pozdravili ga dubokim poklonom dodirujui prstima pod, a
zatim su mu, primivi od njega blagoslov, poljubili ruku.
Blagoslovivi ih, starec obojici uzvrati takoer dubokim poklonom
dodirujui prstima pod, i obojicu zamoli da ga blagoslove. Sva je ta
ceremonija obavljena vrlo ozbiljno, ni nalik na neki svakidanji
obred, nego ak i nekako osjeajno. Miusovu se ipak uinilo da sve to
rade navlas tako, da nazonima uliju potovanje. On je stajao ispred
svih gostiju koji su s njim uli. Trebalo bi on je jo sino na to
pomiljao bez obzira na sve njegove nazore, iz puke uljudnosti (kad
su ve ovdje takvi obiaji), prii starecu i zamoliti blagoslov od
njega, te primiti blagoslov ako mu ne i poljubiti ruku. Ali kad je
sad vidio kako se jeromonasi klanjaju i ljube starecu ruku,
predomislio se u tili as: dostojanstveno i ozbiljno naklonio se
prilino duboko, ali na svjetovni nain, i priao stolici. Isto je
tako postupio i Fjodor Pavlovi oponaajui ovaj put Miusova poput
majmuna. Ivan Fjodorovi naklonio se takoer dostojanstveno i
pristojno, ali je i on drao ruke na avovima hlaa, a Kalganov se
toliko zbunio da se nije ni naklonio. Starec je spustio ruku koju
je bio podigao da ga blagoslovi i, poklonivi se po drugi put
gostima, zamolio ih sve da sjednu. Aljoi je krv udarila u glavu;
posramio se. Obistinjivala su se njegova najgora predvianja. Starec
je sjeo na mali divan od mahagonija, presvuen koom, u starinskom
stilu, a gostima je,
osim dvojice jeromonaha, ponudio da sjednu uz suprotni zid, sva
etvorica jedan do drugoga, na etiri stolice od mahagonija,
presvuene crnom, posve izlizanom koom. Jeromonasi su sjeli sa
strane, jedan uz vrata a drugi uz prozor. Seminarist, Aljoa i
iskuenik ostali su stajati. elija je bila prilino tijesna i nekako
ofucana. Pokustvo i stvari bijahu grubo izraeni i sirotinjski, bilo
je tu samo ono najnunije. Na prozoru su bila dva lonca sa cvijeem,
a u kutu vie ikona jedna od njih, Bogorodiina, bijae vrlo velika i
naslikana zacijelo mnogo prije crkvenog raskola. Pred njom je
gorjelo kandilo. Uz nju su bile jo dvije ikone u sjajnim rizama1, a
oko njih izrezbareni anelci, porculanska jaja, katoliki kri od
bjelokosti koji grli Mater dolorosa2 i nekoliko starih gravira
izraenih prema slikama velikih talijanskih majstora iz minulih
stoljea. Uz te lijepe i skupocjene gravire virilo je i nekoliko
obinih pukih ruskih litografija svetaca, muenika, svetitelja i
drugih, to se prodaju za koju kopjejku po sajmovima. Bilo je i
nekoliko litografskih portreta ruskih suvremenih i davnanjih
arhijereja, ali na drugim zidovima. Miusov je letimice pogledao svu
tu crkvenu formalistiku i zapiljio se u stareca. On je mnogo drao
do svog otrog pogleda, patio je od te slabosti, koja mu se svakako
mogla oprostiti kad se uzme u obzir da mu je bilo ve pedeset godina
da je dakle bio u dobi kad pametan svjetski ovjek, materijalno
osiguran, vazda sve vie potuje sebe, ponekad ak i mimo svoje
volje.
1. U pravoslavnoj crkvi kaluer koji moe obavljati sve sveenike
poslove kao i sveenik. 1- Zlatan srebrn okvir ikone l- alosna Majka
Boja Braa Karamazovi Starec mu se ve na prvi pogled nije svidio. I
doista, bilo je neto na starecovu licu to se ne bi svidjelo i
mnogima drugima, a ne samo Miusovu. Bijae to onizak, pogrbljen
ovjek, vrlo slab na nogama, od svega ezdeset pet godina, ali se
zbog bolesti doimao kudikamo starije, najmanje za deset godina.
Cijelo mu je lice, inae vrlo mravo, bilo izbrazdano sitnim borama,
a osobito ih je mnogo bilo okp oiju. Oi mu bijahu sitne, svijetle,
hitre i sjajne, kao dvije svijetle toke. Sijede vlasi imao je jo
samo na sljepooicama, bradica mu bijae majuna, rijetka i klinasta,
a usne, esto nasmijeene, tanke kao dvije niti. Nos mu nije bio ba
dugaak, ali je zato bio iljast, kao kljun u ptice. Po svim znacima
sudei, pakosna i naduta sitna dua, sijevne Miusovu kroz glavu. Uope
je bio vrlo nezadovoljan sobom. Izbio je sat i pomogao da se
zapodjene razgovor. Mala jeftina zidna ura s utezima otkucala je
ravno dvanaest puta. Upravo dogovoreno vrijeme uzvikne Fjodor
Pavlovi a sina moga Dmitrija Fjodorovia jo nema. Ispriavam se
umjesto njega, sveti starel (Aljoa je zadrhtao na rijei sveti
starce.) Ja sam vam uvijek toan, na minutu, jer imam na umu da je
tonost kraljevska uljudnost...1 Samo to vi u najmanju ruku niste
kralj promrsi Miusov ne mogavi se svladati od samog poetka.
Da, to je istina da nisam kralj. Zamislite, Petre Aleksandroviu,
ja sam to, bogme, i sam znao! I eto, uvijek tako neto neumjesno bu
bnem! Vaa svetosti! uzvikne odjednom patetino. Pred vama je, evo,
pravi lakrdija! Upravo se tako i predstavljam. Stara navika, na
alost! A to to katkad neto bubnem, to vam ja sve namjerno, u na
mjeri da ljude nasmijem i ugodim im. Jer ljudima treba ugaati, nije
li tako? Tako vam ja prije nekih sedam godina doem u jedan gradi,
imao sam tamo neka posla, udruio sam se s nekim tamonjim trgov
cima, i odem tako do ispravnika2 jerbo ga je trebalo neto zamoliti
i pozvati na objed. Izlazi ispravnik, visok, debeo, plavokos,
namrgoen ovjek takvi su vam najopasniji: boluju na jetri, na jetri.
Ja ravno do njega i, znate, onako leerno kao svjetski ovjek:
Gospodine ispravnie, velim, budite nam, da tako kaem, Napravnik3!
Kakav 1. Geslo francuskoga kralja Luja XVIII. (1814.-1824.). 2.
Upravitelj kotarske policije. (Ovdje je ostavljena ruska rije
ispravnik zbog igre rijei, a inae je upravitelj kotarske policije.)
3. E. F. Napravnik (1836.-1916.), porijeklom eh, bio je vie godina
dirigent carske ruske opere. to, veli on, Napravnik? Vidim ja ve
otprve da stvar nije upalila, uozbiljio se ovjek i uzjogunio, pa mu
velim: Ma htio sam se samo naaliti, da zabavim drutvo, jerbo
gospodin je Napravnik na poznati ruski kapelnik, a nama ba treba,
radi harmonije naeg poduzea, neto ko kapelnik... Razlono sam mu to
objasnio i usporedio, zar ne? A on e meni: Oprostite, ja sam
ispravnik i ne doputam da se prave vicevi na raun moga zvanja. Pa
se okrene i ode. A ja za njim viem: Da, da, vi ste ispravnik, a ne
Napravnik! A ne, veli on, kad ste ve tako rekli, onda sam, znai,
Napravnik!. I zamislite, propao nam posao! I eto, ja sve tako,
uvijek tako. Uvijek naudim sam sebi svojom ljubaznou! Jedno tako,
prije vie godina, velim ja jednoj ak utjecajnoj osobi: Vaa je
supruga, gospodine, kakljiva enska mislei naime na njezinu ast, na
njezine moralne kvalitete, da tako kaem, a on e meni: Da je niste
moda pokakljali? A ja nisam odolio, hajde, mislim, da budem
ljubazan, pa mu velim: Jesam, gospodine, pokakljao sam je ali onda
je on mene pokakljao... Samo to je to davno bilo pa me nije vie ni
sram o tome govoriti; uvijek ja tako naudim sam sebi! Pa i sad ste
naudili gadljivo promrsi Miusov. Starec je utke motrio i jednoga i
drugoga. Ma nemojte! A zamislite, Petre Aleksandroviu, ja sam i to
znao, dapae, znate, predosjeao sam da u nauditi sam sebi im sam pro
govorio, i znate da sam ak predosjeao da ete me vi prvi na to upo
zoriti. Onog asa kad vidim da mi ala nije uspjela, meni vam se, vaa
svetosti, oba obraza ponu lijepiti za donje desni i ko da me uhvati
gr; to mi je ostalo jo iz mladih dana, kad sam ivio od milosti kod
plemia i zaraivao kruh dodvoravanjem. Ja sam vam roeni lakrdi ja,
vaa svetosti, a to vam je isto to i jurodivi; ne poriem da je u
meni moda i neisti duh, dodue malog kalibra, jer da je malo
vei,
izabrao bi drugo stanite, samo ne vas, Petre Aleksandroviu, jer
ni vi niste bogzna kakvo stanite. Ali zato vjerujem, u Boga
vjerujem. Tek sam u zadnje vrijeme poeo neto malo sumnjati, ali
zato sad sjedim i oekujem velike rijei. Ja sam vam, vaa svetosti,
ko filozof Diderot1. Znate li moda, presveti oe, kako je filozof
Diderot doao k mitro politu Platonu za vladavine carice Katarine?
im je uao, veli mu: Nema Boga. A veliki svetitelj nato digne prst i
odgovori mu: Ree ! Denis Diderot (1713.-1784.), francuski filozof i
knjievnik, posjetio je 1/73. godine Rusiju i nagovarao Katarinu
Veliku da provede neke reforme. Braa Karamazovi bezumnik u srcu
svojem da nema Boga!. A onaj padne niice pred njim i povie:
Vjerujem, i odmah bih da se pokrstim!. I pokrstili ga. Kuma mu bila
kneginja Dakova1, a Potemkin kum... Fjodore Pavloviu, ovo je zbilja
nepodnoljivo! Pa znate i sami da lupetate kojeta i da ta glupa
anegdota nije istinita, to se sad tu prenemaete? ree mu drhtavim
glasom Miusov koji se vie nije mo gao svladavati. Cijelog sam ivota
slutio da to nije istina! zanosno uzvikne Fjodor Pavlovi. Ali zato
u vam, gospodo, rei svu istinu. Veliki starecu! Oprostite mi, ovo
sam zadnje, o pokrtavanju Diderota, ovaj as stvarno izmislio, evo
ovog trenutka dok sam vam priao, a prije mi nikad nije ni na pamet
palo. Izmislio sam radi pikantnosti same stvari. Zato se i
prenemaem, Petre Aleksandroviu, da se umilim. Istinabog, ponekad ni
sam ne znam zato to radim. A to se tie Diderota, ono ree bezumnik
uo sam dvadesetak puta od ovdanjih vlastelina, jo u mladim danima,
kad sam kod njih ivio; uo sam, izmeu ostalog, i od vae tetie, Petre
Aleksandroviu, Mavre Fominine. Svi su oni i dan-danas uvjereni da
je bezbonik Diderot dolazio k mitropolitu Platonu da se prepire s
njim oko Boga... Miusov je ustao jer ne samo to je izgubio
strpljenje nego se kanda i zaboravio. Bio je bijesan i znao je da
je zbog toga i smijean. I doista, u eliji se zbivalo neto sasvim
nevjerojatno. U toj istoj eliji okupljali su se gosti moda ve
etrdeset ili pedeset godina, jo za prijanjih stareca, ali uvijek
obuzeti najdubljim strahopotovanjem i nikako drukije. Gotovo svi
koje su primali shvaali su, ulazei u eliju, da im se iskazuje
velika milost. Mnogi su padali na koljena i kleali za sve vrijeme
posjeta. Mnoge od visokih linosti, ak i uenjaka, pa i neke
slobodoumnije osobe koje su dolazile bilo iz radoznalosti, bilo iz
nekih drugih razloga, kad su ulazili u eliju s ostalima ili na
razgovor u etiri oka, smatrali su svi odreda svojom najpreom dunou
da iskau najdublje potovanje i taktinost za sve vrijeme posjeta,
pogotovo to se ovdje nisu traili novci nego je, s jedne strane,
bila ljubav i milost, a s druge pokajanje i elja da se rijei neko
teko duevno pitanje ili prebrodi u srcu neki teki trenutak. Stoga
je nenadano lakrdijanje Fjodora Pavlovia, nedostojno mjesta na
kojem se nalazio, izazvalo u svjedoka, bar u nekih od njih,
nedoumicu i uenje. Jeromonasi su,
1. Kneginja Dakova (1743.-1810.) bila je drubenica Katarine
Velike i predstojnica Ruske akademije. dodue bez ikakve promjene na
licu, ozbiljno i pozorno ekali to e rei starec, ali se inilo da su
ve spremni ustati, kao i Miusov. Aljo-a samo to nije zaplakao,
stajao je oborene glave. Najudnije mu je bilo to to mu je brat Ivan
Fjodorovi, jedini u koga se uzdao i koji je jedini imao toliko
utjecaja na oca da ga je mogao obuzdati, sjedio sad sasvim nepomino
na svojoj stolici, oborenih oiju, i oito ak i pomalo radoznalo
oekivao kako e to sve zavriti, ba kao da ga se sve skupa nita ne
tie. Na Rakitina (seminarista), koji je takoer bio Aljoin znanac i
u neku ruku prijatelj, nije se Aljoa usudio ni zirnuti: znao je to
on misli (iako to u cijelom manastiru nitko drugi nije znao).
Oprostite mi... poe Miusov obraajui se starecu ako vam se moda ini
da i ja sudjelujem u ovoj nedostojnoj lakrdiji. Moja je pogreka
jedino u tome to sam povjerovao da e ak i takav ovjek kao to je
Fjodor Pavlovi, u posjetu takvoj potovanoj linosti, biti voljan
shvatiti svoje dunosti... Nisam raunao da u se morati ispriavati to
sam s njim doao ovamo... Petar Aleksandrovi ne dovri nego se do
kraja zbuni i htjede ve izai iz prostorije. Molim vas da se ne
uznemirujete ustane iznenada starec na svoje slabe noge, uhvati
Petra Aleksandrovia za obje ruke i ponovo ga posjedne na stol