Dopisna teologija - dt.com.hrdt.com.hr/files/1378675549-0-6.godina-3.pismo.pdf · Povijest kao igra slijepog slučaja, ... događa u prvom redu tako da se razjašnjuju pojmovi “Biblija”,

Dopisna teologija II. CIKLUS - 2. GODINA 11. PISMO

PRETPOVIJEST ISPUNJENJA SAVEZA U KRISTU

STARI SAVEZ Uvod

Povijest kao igra slijepog slučaja, povijest kao nužni tijek svjetske zakonitosti, povijest kao sudnji dan nagrade ili osvete: bilo je i ima mnogo načina kako su ljudi doživljavali i shvaćali svoju vlastitu povijest.

Među svim tim shvaćanjima ističe se jedno, o kojem će u ovom pismu biti govora: način na koji je izraelski narod shvatio svoju povijest. Za Izrael nije njegovom poviješću upravljao slijepi slučaj ili neki slijepi zakon, već Jahve, Izraelov Bog. On je bio "Gospodar", "Otac", "Saveznik", "Suprug" tog naroda. On ga je prihvatio i nije dopustio da propadne niti onda kad mu se narod iznevjerio. Ljubio ga je i nije se dao ogorčiti čak ni kad je narod išao za drugim božanstvima, čak ni kad ga je morao strogim postupkom natrag k sebi privoditi. Veliki su dokument takva doživljaja vlastite povijesti Izraelove svete knjige, koje mi kršćani danas nazivamo "Stari Zavjet”. Jer mi kršćani znamo: sve što se onda događalo bilo je usmjereno na Krista, na "Novi Zavjet", na ono povijesno razdoblje u kojem se Bog želio povezati s novim narodom, u kojem je Bog želio darovati čovjeku novu ljubav i novo spasenje: ljubav i spasenje svoga Sina, koji je zajedno s ljudima proživio njihovu povijest i još je proživljava. Ovo pismo postavlja pitanje o "pretpovijesti" Novoga Saveza, o povijesti Izraela. Ono ispituje isprave koje nam o tome govore. Ono prolazi kroz povijest u kojoj je Izrael spoznao Boga. Htjelo bi u njoj raspoznati kako je sve upućivalo, usmjeravalo na Onoga koji je konačno došao te o Starom Zavjetu i o sebi samom izjavio: "Danas se ispunilo ovo Pismo što Vam još odzvanja u ušima." (Lk 4,21) Svojim se vanjskim oblikom ovo pismo razlikuje od dosadašnjih: ono je ilustrirano kartama i suvremenim slikovnim materijalom. Možda će time postati još jasnije: ono što nazivamo svojim spasenjem nije neka ideologija smještena izvan vremena i prostora nego doživljena povijest Boga s ljudima u ovom svijetu.

DT II. CIKLUS – 11. PISMO

2

SADRŽAJ 1. Stari Zavjet kao pretpovijest Novoga Zavjeta 1.1 Spoznaja Krista po Crkvi 1.2. Spoznaja Krista po Starom Zavjetu 1.21 Stari i Novi Zavjet: obećanje i ispunjenje 1.22 Stari i Novi Zavjet: nedjeljivo jedinstvo 1.3 Put spoznaje Staroga Zavjeta 2. Savez i njegove isprave 2.1 Biblija i kanon 2.11 Biblija kao zbirka pojedinačnih spisa 2.12 Kanon palestinskih Židova 2.13 Kanon Židova u dijaspori 2.14 Kršćanski kanon 2.2 Stari i Novi Zavjet, stari i novi Savez 2.21 Pojam "Zavjet" 2.22 Odnos Boga prema čovjeku kao Savez: - kao stari Savez

- kao novi Savez 2.23 Novi Savez - ispunjenje staroga Saveza 2.3 Zadaci 3. Stari Zavjet kao literatura i zbirka predaja - Knjige SZ - nastale iz Izraelove predaje 3.1 Povijesna i pripovjedačka književnost 3.11 Skupine i načini starozavjetnog "pisanja povijesti": - Petoknjižje: djelo iz četiri "izvora" - Deuteronomističko povijesno djelo: povijest u svjetlu Saveza - Ljetopisno povijesno djelo: bogoslužna zajednica kao misao vodilja - Knjige o Makabejcima: povijest s gledišta vjerske i nacionalne slobode - "Povijesne novele" : zorno opisivanje Božjega djelovanja 3.12 Različiti povijesni sadržaji starozavjetnog pisanja povijesti 3.13 Starozavjetno pisanje povijesti kao teološko tumačenje 3.2 Proročka literatura 3.21 Proročka riječ u vremenskim situacijama 3.22 Tumačiteljska zabilježba proročkih riječi 3.23 Proročki učenici 3.24 Povezivanje i proširivanje proročkih predaja 3.25 Apokaliptika 3.3 Pjesnička i mudrosna književnost 3.31 Odnos čovjeka prema Bogu u pjesmi 3.32 Ljubav Božja u čovjekovim ljubavnim pjesmama? 3.33 Mudrost i tumačenje života u poslovicama i meditaciji


3

3.4 Zadaci 4. Povijest Božjega Saveza 4.1 Savez s Noom 4.11 Izraelova pretpovijest protumačena kao Savez 4.12 Savez kao Božja vjernost i prema grešnom čovjeku 4.2 Savez s Abrahamom 4.21 Od plemenskih božanstava do Boga Abrahama, Izaka i Jakova: - različita plemena, različit doživljaj Boga - ujedinjenje plemena, spoznaja zajedničkog Boga - doticaj s okolnom kulturom, obogaćenje slike o Bogu i kulta - spajanje s Jošuinom grupom, Jahve kao Bog otaca 4.22 Jahvistovo tumačenje: obećanje dano Abrahamu - obećanje za sve 4.23 Kasnija tumačenja: osobit izbor Izraela - Izraelova osobita obveza 4.24 Božja objava u tumačenjima Izraelovih početaka: spasenje sviju u spasenju jednoga 4.3 Sinajski Savez 4.31 Oslobođenje iz ropstva kao spoznaja Jahve - "Ja-sam-tu" - Potlačenost u Egiptu - Jahve se objavljuje Mojsiju - Oslobođenje iz ropstva - Sinajska objava i "Zakon Saveza" - Spajanje u jedan narod - Spajanje pod jednim Bogom - Spominjanje djela Jahvina u bogoslužju 4.32 Božje djelovanje u mnogostruku vjerskom tumačenju 4.33 "Povijesno-spasenjsko Vjerovanje" Izraela 4.4 Savez s Davidom 4.41 Kraljevstvo kao nada i opasnost 4.42 Kraljevski grad Jeruzalem kao središte moći i bogoštovlja 4.43 Davidovo kraljevstvo: obećanje mesijanskog spasenja 4.5 Raskinuti savez 4.51 Vjerski raspad i politička propast - u Sjevernom kraljevstvu

- u Južnom kraljevstvu 4.52 Proročki zov i prijetnja 4.53 Vjerska obnova za vrijeme progonstva 4.6 Levitski Savez 4.61 Povratak i obnova 4.62 Obnova zakonske pobožnosti: čuvanje vjere, opasnost od ukrućenosti 4.63 Pokret za vjeru otaca - vjersko-politički raspad 4.7 Zadaci 5. Stari Zavjet kao povijest spasenja


4

1. STARI ZAVJET KAO PRETPOVIJEST NOVOGA ZAVJETA 1.1 Spoznaja Krista po Crkvi

Crkva živi od svojih prvih početaka sve do naših dana od svjedočanstva onih koji su u Isusu Kristu spoznali ljubav Božju; oni su u njegovoj riječi i djelovanju, prije svega u njegovim patnjama, smrti i uskrsnuću doživjeli ponudu spasenja i spasenjsku moć Božju i spoznali su Boga kao Oca. "Nitko ne dolazi Ocu osim po meni" (Iv 14,6). U toj se riječi, koju Ivanovo Evanđelje stavlja Isusu u usta, očituje središnja spoznaja i središnje vjerovanje rane Crkve. Ali Novi Zavjet i povijest Crkve pokazuju isto tako da se do Isusa Krista kao onoga koga nam je Otac objavio može doći samo po svjedočanstvu Crkve. Svaki kršćanin mora se dakle putem konkretne Crkve svoga doba preko svjedočanstva prvih kršćana vratiti Isusu Kristu (usp. Pismo 6/1). Lijepo.

1.2 Spoznaja Krista po Starom Zavjetu

Ali kako je Pracrkva došla do toga da spozna Isusa kao Mesiju i Sina Božjega, kao onoga po kome su se ispunila Božja obećanja? To se dogodilo i u svjetlu vjere jedne zajednice koja je već prije nje postojala i iz koje je tek postupno izrasla, u svjetlu vjere Izraela, koji se smatrao narodom Božjim i nasljednikom ranijih obećanja i spasenjskih djela svoga Boga.

1.21 Stari i Novi Zavjet: obećanje i ispunjenje

Sam je Isus znao da je poslan toj Izraelskoj vjerskoj zajednici koje se članom priznavao. Svojim sudjelovanjem na bogoslužju u sinagogama, svojim hodočašćima u Hram i slavljenjem Pashe on pokazuje da priznaje vjerski poredak u Izraelu kao Božju ustanovu. Znao je da je njegovo poslanje da donese Izraelu u svojoj osobi, u svojoj riječi i djelu ispunjenje onoga što je Bog obećao i što je svojim dotadašnjim spasenjskim djelima znakovito nagovijestio. Tako je po riječima Evanđelja nastupio svjestan da Izraelova Sveta Pisma za njega svjedoče.

"I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: 'Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima; na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.' Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: 'Danas se ispunilo ovo Pismo što Vam još odzvanja u ušima.' " (Lk 4,16-21).

I svoje je učenike slao isprva samo k "izgubljenim ovcama doma Izraelova" (Mt 10,6). Po svjedočanstvu evanđelista "morao" je Isus trpjeti i u mukama umrijeti jer je tako već u Starom Zavjetu bilo nagoviješteno: "A on će im: 'O bezumni i srca spora da vjerujete što su god proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?' Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Lk 24,25-27). Govori učenika u Djelima apostolskim (npr. govor Petrov za događaja Duhova, Dj 2,14-36; Stjepanov obrambeni govor, Dj 7,2-53) i mnogi citati iz Staroga Zavjeta u Evanđeljima i Poslanicama apostolskim svjedoče također o vjeri mlade Crkve da u


5

Isusu i po Isusu djeluje i svoj spasenjski plan ostvaruje onaj isti Bog koji je oduvijek djelovao u povijesti Izraela. Ta spoznaja dovodi do toga da se osoba i djelo Isusovo uvelike tumači pojmovima koji su se prije oblikovali u Starom Zavjetu (usp. npr. Pismo 6/3). Dapače još mnogo više: Pracrkva je shvaćala Stari Zavjet, Stari Savez i njegova Sveta Pisma kao pretpovijest Isusa Krista. Stoga se bez Staroga Zavjeta ne može razumjeti Novi Zavjet i time niti osoba, poruka i djelovanje Isusa, a tako ni svjedočanstvo Isusovih učenika i rane Crkve.

1.22 Stari i Novi Zavjet: nedjeljivo jedinstvo

Stoga i mi moramo danas ići putem Staroga Zavjeta, od patrijarha preko Mojsijeva Zakona i proroka, kojim nas Stari Zavjet vodi do Isusa ako želimo spoznati Boga kao Oca Isusa Krista.

Tako je Crkva odlučno odbijala sve pokušaje da se Stari Zavjet napusti kao dokumenta Objave. Prvi pokušaj te vrste povezan je u kršćanskom prostoru s imenom Marciona (oko 150). Pod utjecajem gnostičkih, dualističkih ideja tvrdio je on da Boga Staroga Zavjeta treba poistovjetiti sa demiurzima zloga, neuspjelog svijeta. On nema veze s dobrim Bogom koga je Isus navijestio. - Mogao bi se i kao sasvim različit primjer spomenuti pokret "njemačkih kršćana" tridesetih godina ovog stoljeća, koji su htjeli prognati iz škole i Crkve Stari Zavjet kao proizvod "židovskog nečovještva".

U 4. poglavlju "Dogmatske konstitucije o Božanskoj objavi" priznala je Crkva na 2. Vatikanskom saboru izričito Stari Zavjet kao pretpovijest konačnog Božjeg spasenja.

"Preljubežljivi Bog - brižljivo namjeravajući i pripravljajući spasenje svega ljudskog roda - jedinstvenim je raspoređajem izabrao sebi narod kojemu će povjeriti obećanja ... A raspoređaj spasenja, po svetim piscima unaprijed naviješten, ispripovijedan i razvijen, nalazi se kao prava riječ Božja u knjigama Starog zavjeta; zato te knjige, Bogom nadahnute, čuvaju neprolaznu vrijednost: 'Jer, što je unaprijed napisano, pisano je na pouku nama, da imamo nadu po strpljivosti i utjehi Pisma' " (Rim 15,4). Starozavjetni raspoređaj bijaše prvenstveno tome usmjeren da pripravi, proročki navijesti (usp. Lk 24,44; Iv 5,39; 1 Pt 1,10) i različitim praslikama naznači (usp. 1 Kor 10,11) dolazak sveopćeg otkupitelja i mesijanskog Kraljevstva. Knjige pak Staroga zavjeta pokazuju svima - kako je to odgovaralo stanju ljudskog roda prije vremena kad je Krist uspostavio spasenje - spoznaju Boga i čovjeka i načine kako pravedni i milosrdni Bog postupa s ljudima ... Bog, dakle, nadahnitelj i začetnik knjiga obaju Zavjeta, tako je mudro rasporedio da je Novi Zavjet u Starom skriven, a u Novom Stari otkriven. Naime, iako je Krist u svojoj Krvi sazdao Novi zavjet (usp. Lk 22,20; 1 Kor 11,25), ipak knjige Staroga zavjeta - preuzete u cijelosti u evanđeoskom navještaju - dobivaju i pokazuju svoje puno značenje u Novom zavjetu (usp. Mt 5,17; Lk 24,27; Rim 16,25-26; 2 Kor 3,14-16) dok ga za uzvrat osvjetljuju i tumače." 1

1.3 Put spoznaje Staroga Zavjeta

U ovom pismu treba izričito postaviti pitanje što znači izričaj "Božji Savez s ljudima", naročito Savez koji nazivamo "Stari Savez". Tko o tome želi govoriti, mora govoriti o svetim spisima toga Saveza, dakle opet osobito o Starom Zavjetu. To se u ovom pismu događa u prvom redu tako da se razjašnjuju pojmovi “Biblija”, “Stari Zavjet”, “Novi Zavjet”, “Savez” (pogl.2). Kao što je točnije ispitivanje Novog Zavjeta već pokazalo, Sveto je Pismo sastavljeno od mnogovrsnih pojedinačnih spisa i izriče se u različitim rodovima i

1 II. Vatikanski koncil, Dokumenti. Latinski i hrvatski. Zagreb, KS, 1970, str. 405.


6

oblicima. To vrijedi i za Stari Zavjet. Stoga je potreban kratak pregled različitih literarnih rodova u kojima do nas dolazi poruka Staroga Zavjeta (pogl. 3). Napokon ćemo dati skicu povijesti Staroga Zavjeta (pogl. 4) i izložiti značenje koje ona ima za konačno Božje spasenje, koje je došlo u Kristu (pogl. 5).

2. SAVEZ I NJEGOVE ISPRAVE SZ i NZ tvore zajedno Bibliju ili "Sveto Pismo". Biblija nije nikakva jedinstvena knjiga, nego zbirka knjiga raznih vremena i podrijetla. Popis knjiga koje spadaju u Bibliju nazivamo kanonom. Što znače ti pojmovi i odakle dolaze? 2.1 Biblija i kanon

2.11 Biblija kao zbirka pojedinačnih spisa

Izraz "Biblija" jest pozajmica koja je preko latinskog biblia preuzeta iz grčkog biblos = "knjiga" da označi jedinstvenu knjigu kršćana koja sadrži isprave objave. Već su je Židovi nazivali "knjiga" ili "(Sveto)Pismo". Biblija ili Sveto Pismo sastoji se zapravo od mnogih pojedinih knjiga, kojih najstariji dijelovi potječu otprilike iz 12. st. pr. Kr. a najmlađi iz početka 2. st. po Kr. Židovi i kršćani, ali i različite kršćanske Crkve, razlikuju se međusobno po broju knjiga, koje ubrajaju u Bibliju, dakle po opsegu kanona (o pojmu kanona usp. Pismo 6/1,25).

2.12 Kanon palestinskih Židova

Za Isusa i Isusove učenike vrijedi kanon svetih spisa koji su priznavali palestinski Židovi. Taj je kanon obuhvaćao 24 knjige.

Sve su te knjige sastavljene na hebrejskom jeziku (uz iznimku nekih manjih dijelova napi-sanih na aramejskom). Neke od te 24 knjige razdijeljene su kasnije na po dvije knjige, a knjiga dvanaestorice "malih proroka" razdijeljena je na 12 knjiga. Stoga u tiskanim izdanjima hebrejske Biblije nalazimo 39 knjiga, koje još i danas svi vjerni Židovi priznaju Svetim Pismom. Dijele se u 3 skupine: knjige Tore (hebr. torah - “tumačenje, pouka, zakon”) to znači Mojsijeva zakona; proroci;"(ostali) spisi". (Točnu raščlanjenost židovskog i kršćanskog kanona naći ćete u Dodatku 1).

2.13 Kanon Židova u dijaspori

Židovi izvan Palestine, u dijaspori gdje se govorilo grčki, prije svega u Egiptu, preveli su od 3. st. pr. Kr. na ovamo Bibliju palestinskih Židova na grčki jezik.

Taj se prijevod naziva Septuaginta (lat. "sedamdeset"; često naznačeno latinskim znakom broja 70 - LXX) jer su ga po legendi izradila sedamdesetorica (točnije: sedamdesetdva) učenjaka.

Tom su prijevodu međutim Židovi koji su govorili grčki dodali još neke knjige i dijelove knjiga koji se nisu nalazili u hebrejskoj Bibliji.


7

2.14 Kršćanski kanon Crkva, u kojoj se u prvim stoljećima također pretežno govorilo grčkim jezikom, preuzela je starozavjetne knjige u grčkom prijevodu i u obujmu Židova u dijaspori. Tako je k onih 39 knjiga hebrejskog kanona pribrojeno još sedam knjiga (Pregled kršćanskog kanona kao i danas upotrebljavane oznake knjiga i kratica naći ćete u dodatku 1).

Te dodatne knjige jesu 1 i 2 Mak, Jdt, Tob, Bar, Mudr i Sir. Osim toga dodani su još veći dijelovi Dn i Est. Svi ti spisi bili su nam do pred nekoliko desetljeća sačuvani samo na grčkom jeziku; od Sir i Tob poznajemo danas barem djelomično i hebrejski tekst.

Tih sedam knjiga nazivamo mi deuterokanonskima (grčki deuteros = "drugi") jer pripadaju "drugom" tj. kršćanskom kanonu. Priznaju ih kanonskima katoličke i orijentalne Crkve, ali ne na isti način i evangeličke Crkve.

Luther se s obzirom na SZ vratio palestinskom kanonu; iako je preveo deuterokanonske knjige, htio je da budu priznate samo kao vrijedne čitanja, ali ne tako da bi spadale u Sveto Pismo. Odonda većina protestantskih zajednica ima kanon koji u SZ sadrži samo onih 39 knjiga hebrejske Biblije iako u svojim biblijskim izdanjima imadu često odštampane i deu-terokanonske knjige. One su međutim od kanonskih knjiga jasno odijeljene i nose naslov "Apokrifi". Izraz "Apokrifi" (usp. Pismo 6/1.25) međutim izaziva smutnju jer katolički teolozi pod time razumijevaju sasvim druge knjige, tj. one koje doduše tvrde da su ih napisale biblijske osobe, ali koje su tek neki dijelovi ranokršćanske Crkve ubrajali u Sveto Pismo. Tu spada npr. u SZ nekoliko knjiga pod imenom Henoha, 3. i 4. knjiga o Makabejcima, u NZ Petrovo ili Jakovljevo Evanđelje. Knjige koje katolik i pravoslavac nazivaju "apokrifnima" zovu se u Židova i protestanata pseudoepigrafi (od grčkog pseudos = laž, himbenost i epigraphein "pripisivati", dakle "krivo pripisane nekoj biblijskoj osobi").

2.2 Stari i Novi Zavjet, stari i novi Savez

Kada su od sredine 1. stoljeća po Kristu na ovamo nastali unutar Crkve novi spisi apostola i apostolskih učenika, koji su među kršćanima postupno dobivali kanonski ugled, počeo se razlikovati Stari Zavjet od Novog Zavjeta.

2.21 Pojam "Zavjet"

Izraz "zavjet" dolazi od latinskog testamentum, kojim su latinski crkveni oci prevodili grčku riječ diatheke ("Naredba, posljednja odluka"). "Diatheke" se u NZ kao i već u LXX upotrebljava pretežno kao prijevod hebrejske riječi "berit”, koja se u novoj hrvatskoj Bibliji obično prevodi riječju "Savez".

Taj je prijevod međutim netočan. Stariji dijelovi SZ riječju berit isprva označuju jamstvo za (jednostrano ili obostrano) obećanje neke vrste ugovora koje je nastalo uz stanovite obredne i zaprisegnute obrasce. Budući da takva izjava garancije ima za cilj i ostvaruje odnos partnera koji ih obavezuje na vjernost upotrebljavao se izraz berit postupno i za ugovor, pa i za sam "Savez".

2.22 Odnos Boga prema čovjeku kao Savez

Pojam berit = "Savez" prenosi se doduše tek u relativno kasnim dijelovima SZ na odnos između Boga i izraelskoga naroda, odnosno njegovih predstavnika.


8

U znanstvenoj je biblijskoj literaturi uobičajeno da se izraz "Savez” upotrijebi svugdje gdje se govori o uskom odnosu vjernosti između Boga i Izraela iako se izraz berit ne pojavljuje u tekstu.

1. - kao stari Savez

U tom se "Savezu" Bog po "obećanjima" slobodno i bez prethodnih pravnih zahtjeva sa strane čovjeka obavezao da će Izraelu, njegovim pređima ili predstavnicima pružiti zaštitu, sigurnost života, nasljedstvo i posjedovanje zemlje; Izrael se na to obavezao na vjernost i priznavanje volje svoga Boga.

U vezi s pristankom na Savez, s "obećanjima" koja je Bog dao Izraelu govori SZ prostodušno o "zakletvi" Božjoj: "da izvršim zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu" (Post 26,3). Dapače Bogu pripisuje i neke simbolične radnje, kojima se Bog indirektno sam proklinje ako se ne bude držao svoga pristanka (usp. Post 15).

2. - kao novi Savez

Proroci predbacuju svom narodu da je raskinuo Savez preuzimanjem poganskog vjerskog kulta i običaja. Stoga naviješta Jeremija da će Jahve nakon suda s pročišćenim narodom sklopiti "novi Savez” (usp. Jr 31,31-34). I NZ u onome što Isus obavlja kod posljednje večere sa svojim učenicima i što im u svojoj muci i smrti čini, vidi "novi Savez", novi odnos između Boga i njegove kao "novi Izrael" nastale zajednice učenika, odnos koji na nenadmašiv način donosi spasenje (usp. npr. Mk 14,22-24). Tako "stari Zavjet", odn. "stari Savez" označuje u prvom redu stari poredak spasenja koji je Bog osnovao za Izraela; “novi Zavjet” ili “novi Savez” onda jest raspoređaj spasenja zasnovan u Kristu, novo zajedništvo između Boga i novoga Božjeg naroda, Crkve.

Pavao je već u 2 Kor 3,14 izričajem "stari Zavjet" označio zbirku židovskih svetih spisa pa se kod crkvenih otaca već rano uvriježio izraz "Stari Zavjet" za dio Svetog Pisma koje potječe iz židovstva a "Novi Zavjet" za dio Svetog Pisma koji potječe od Pracrkve. Mi ćemo najbolje govoriti o Starom i Novom Zavjetu kad mislimo na oba dijela Biblije, a o starom i novom Savezu, kad mislimo na oba poretka spasenja (predkršćansko-židovski i kršćanski).

2.23 Novi Savez - ispunjenje staroga Saveza

lako pisci NZ razlikuju novi Savez od "staroga", iako se Isus kritički suprotstavlja kultu, ćudorednosti i podvrgavanju zakonima starog Saveza, ipak su oba poretka spasenja usko međusobno povezana pa su stoga i oba dijela Biblije u uskom međusobnom odnosu tako da oni za nas kršćane tvore jednu Bibliju. Po Isusu znamo da Bog Izraela, Bog starog Saveza nije nitko drugi nego Otac Isusov, Bog novoga Saveza. U novi Savez preuzeti su važni pojmovi i pogledi staroga Saveza koje naravno Kristov događaj kritički osvjetljuje i preinačuje.

Kao što su za osnivanje starog Saveza bile potrebne krvne žrtve (usp. Izl 24,5-8) tako se novi Savez zasniva na krvnoj žrtvi Isusa na križu; kao što je bogoštovlje u starom Savezu "spomen" spasenjskih djela koja je Bog izveo na svom narodu (usp. Izl 12,25-28) tako je euharistija u novom Savezu "spomen" otkupljenja po Isusu Kristu (usp. 1 Kor 11,24); kao što si u starom Savezu Bog izabire jednog posrednika koga moraju priznati svi koji žele pripadati narodu Saveza (usp. Post 12,1-3) tako mogu u novom Savezu ljudi postići zajedništvo s Bogom samo onda ako priznaju posrednika Isusa Krista (usp.1 Tim 2,5); kao što Bog u starom Savezu izabire jedan narod s kojim moraju potražiti zajedništvo svi koji žele imati udio na blagoslovu Izraelova Saveza (usp. Zah 8,20-23) tako je u novom Savezu zajednica učenika,


9

Crkva, ona zajednica koju kao svoju moraju priznati svi koji žele postići spasenje (usp. Mt 28,19 sl)

2.3 Zadaci

1. Opetujte kakvo značenje ima riječ "Savez" u Svetom Pismu i u teološkom načinu izražavanja koji se nadovezuje na Pismo.

2. Rastumačite još jednom na koji se način Kristov događaj u Pracrkvi tumačio iz

Staroga Zavjeta. 3. STARI ZAVJET KAO LITERATURA I ZBIRKA PREDAJA Knjige SZ - nastale iz Izraelove predaje

Tek je koja ta od 46 knjiga SZ knjiga u našem smislu, tj. nastala spisateljskim radom jednog jedinog autora.

Takvima se mogu smatrati zapravo samo knjige Rut, Tob, Jd, Est, 1. 2 Mak, Prop i Job.

Neke su knjige zapravo zbirke slične našim zbirkama poslovica ili donose pjesme i stihove poput naših pjesmarica ili izbora pjesama (antologija).

Zbirkom poslovica treba smatrati knjige Izr i Sir, a zbirkom pjesama, odn. stihova knjige Ps, Pj i Tuž.

Većina knjiga SZ jesu zbirke starijih predaja izrasle iz dugog procesa predaje ili je u njima zajedno stopljeno ("redigirano") više starijih književnih djela. Stoga nam nije poznat autor gotovo ni jedne starozavjetne knjige.

Poznato nam je ime autora ili točnije sakupljača samo jedne jedine knjige Sir: to je Isus, unuk nekog stanovitog Siraha. Imena osoba koja stoje nad mnogim starozavjetnim knjigama vrijedila su doduše u židovskoj i kršćanskoj tradiciji dugo vremena kao imena autora, ali njih prije možemo smatrati imenima osnivača tradicije (na koju se dotična knjiga, odn. cijeli literarni rod pozivao) ili glavnom osobom u dotičnoj knjizi. Na starom Istoku - tom je kulturnom krugu pripadao i Izrael - nije se pridavala važnost originalnosti i zaštiti duhovnog vlasništva, tako da su imena autora lako došla u zaborav. Naprotiv veoma su se rado naslovljavale knjige imenom nekog znamenitog čovjeka iz davnine da im se osigura dobar prijam ili velika rasprostranjenost.

3.1 Povijesna i pripovjedačka književnost

Takozvane povijesne knjige, koje u našim kršćanskim biblijskim izdanjima sačinjavaju prvu grupu knjiga SZ, ne pružaju većinom povijest u smislu modernog pisanja povijesti. Da se može prosuditi da li i što žele pričati i svjedočiti o povijesnom događanju, mora se poznavati njihova literarna osebujnost.


10

Knjigu koja naprosto želi zapisati stare pučke predaje ili u kojoj neki teolog pokušava na osnovi starih predaja dokučiti smisao povijesti treba procjenjivati tek po tome koliko su stare predaje sačuvale sjećanja na povijesni tijek događaja. U knjigama koje po cijelom svom rodu žele samo poučavati ili zabavljati ili prepričavati legende nećemo se uopće pitati za njihov povijesni iskaz, nego samo za religioznu ili odgojnu ili literarnu vrijednost. Čak ni one biblijske knjige koje žele prikazati povijest ne smiju se prosuđivati mjerilima modernog pisanja povijesti, koje svoje izvore kritički ispituje, nego mjerilima koja se na sličan način primjenjuju na ondašnje grčke i rimske pisce povijesti.

3.11 Skupine i načini starozavjetnog “pisanja povijesti”

Kad se povijesne knjige SZ pokušaju grupirati po njihovoj povezanosti i njihovoj svojevrsnosti, nastaje po prilici ova slika:

1. - Petoknjižje: djelo iz četiri “izvora” (Post, Izl, Lev, Br, Pnz)

Među knjigama SZ pridaje se najveća važnost skupini od 5 knjiga koju su Židovi sabrali pod imenom Tora, a koje mi nazivamo Mojsijevima (Post do Pnz). Važne su jer nas vode u početke Saveza s Bogom i žele u svjetlu Saveza s Bogom protumačiti povijest čovječanstva i Izraela od stvaranja svijeta do izraelskog osvajanja zemlje Kanaana - Palestine.

Dugo se smatralo da tih pet knjiga tvore suvislu cjelinu predaje, koja se samo zbog lakšeg rukovanja podijelila na 5 smotaka. Stoga se zovu "Pentateuh", "knjiga 5 svitaka" (od pente = pet i teuchos = tuljac za spremanje svitaka), hrvatski Petoknjižje.

Negdje do sredine 18. st. smatralo se da je ovih 5 knjiga Mojsijevih, Pentateuh, Mojsijevo literarno djelo. Moderna istraživanja pronašla su međutim da ovaj sastav od 5 knjiga nije iskonska cjelina, nego posljednja pismena zabilježba dugog procesa predaje kojoj je Mojsije dao doduše odlučujući poticaj ali u kojoj je jedva literarno sudjelovao. Moderna su istraživanja po stilskim karakteristikama, po različitostima rječničkoga blaga, po različitim teološkim tendencijama i povijesnim aluzijama najprije prepoznala četiri tzv. izvora Petoknjižja; onda se ubrzo ustanovilo da su to bila četiri nekad samostalna literarna djela, koja je posljednji redaktor Petoknjižja složio u cjelinu. Po određenim su značajkama nazvani Jahvist, Elohist, Svećenički spis i Deuteronomist.

Najstariji je izvor jedno povijesno teološko djelo, koje se ističe time što Boga pretežno zove imenom Jahve, što skrajnje živahno prikazuje događaje i što shvaća Izraela posrednikom spasenja za ostale narode. Počinje stvaranjem čovjeka i seže do vremena kad je Izrael počeo osvajati zemlju. Budući da Boga pretežno zove imenom Jahve, naziva se Jahvističkim djelom (skraćeno J). Moralo je nastati oko 930. pr. Kr. U Petoknjižju je ostalo gotovo potpuno sačuvano. Drugo je djelo tzv. Elohističko djelo (skraćeno E). Tu se za Boga pretežno upotrebljava ime Elohim. Djelo ima jako produhovljenu sliku Boga i jaku težnju da moralizira. Njegov prikaz povijesti počinje tek s Abrahamom, ali dalje ide paralelno s Jahvistom. Potječe po prilici iz kraja 8. st. pr. Krista, a sačuvano je u Petoknjižju samo u odlomcima. Treće je djelo tzv. Svećenički spis (skraćeno P, po njemačkom nazivu Priesterschrift). Njega zanimaju pretežno svećeničke predaje i obredi. Stil je razvučen i pedantan; čak i prikazivanje povijesti, koje se sasvim paralelno podudara sa Jahvistom, vrlo je shematizi-rano. Ubačeni su opsežni zakonski tekstovi, rodoslovlja i popisi. Mora da je nastao oko 500. pr. Kr. u babilonskom sužanjstvu (usp. 4.51 i 4.53).


11

Posebnu cjelinu tvori posljednji izvor Petoknjižja. On je, ako se izuzme nekoliko redaka u posljednjem poglavlju, koji pripadaju Svećeničkom spisu, istovjetan s knjigom Ponovljenog zakona. Ta knjiga ne želi opisivati povijest, nego je u svojem današnjem obliku stilizirana kao oproštajni govor kojim se Mojsije oprašta od svoga naroda kratko pred smrt. Sastoji se od vjerskih i moralnih opomena i od zakona u kojima Mojsije još jednom sažimlje volju Božju. Nazvana je stoga, za razliku od Sinajskoga zakona, koji se nalazi u Izl 20 - Br 10, "drugi zakon", Deuteronomium (grčki deuteros = drugi, nomos = zakon).

2. - Deuteronomističko povijesno djelo: povijest u svjetlu Saveza

(Pnz, Jš, Suci, 1 Sam, 2 Sam, 1 Kr, 2 Kr)

Prije nego što je Ponovljeni zakon spojen s kompleksom Post do Br bio je on početak jednog drugog velikog povijesnog djela, koje seže odatle pa sve do kraja Druge knjige o kraljevima (2 Kr). To djelo potječe od nekoga velikog teologa, koji - na temelju starih izvora - prikazuje povijest od Izraelskog osvajanja zemlje do početka Babilonskog sužanjstva. Pri tome je želio svojim židovskim suvremenicima protumačiti zašto je moralo doći do tako strašnog Božjeg suda, do sužanjstva; zbog toga što je Izrael raskinuo Savez o kojem se govori u Pnz. Budući da pisac gleda povijest Izraela u svjetlu Deuteronomiuma, Ponovljenog zakona, nazivaju ga danas Deuteronomistom, a njegovo djelo Deuteronomističkim povijesnim djelom. Mora da je pisao oko 560. pr. Kr. Posljednji redaktor Petoknjižja odijelo je Pnz od Deuteronomističkog povijesnog djela i pripojio ga svojoj zbirci predaja jer je htio skupiti sve što se odnosilo na Mojsija.

3. - Ljetopisno povijesno djelo: bogoslužna zajednica kao misao vodilja

(1 Ljet, 2 Ljet, Ezr, Neh)

Oko 300. pr. Kr. sastavio je još jednom neki teolog i povjesničar, tzv. Ljetopisac, opsežno povijesno djelo iz starijih izvora.

On je uglavnom crpio građu iz Petoknjižja i iz Deuteronomističkog povijesnog djela. Njemu je pri izboru građe bilo prije svega stalo do događaja i razvoja po kojima je mogao opravdati svećenički bogoslužni poredak, poredak svećeničkog bogoslužja u jeruzalemskom Hramu. On idealizira osobe koje su stekle velike zasluge za hramski kult (David, Salomon). Jer on smatra da je vjernost tradicionalnom kultu uvjet da se jeruzalemska zajednica može održati i pod teškim političkim uvjetima u vremenu nakon babilonskog sužanjstva. Njegovo djelo sačuvano nam je u 1 i 2 Ljet (odatle ime Ljetopisac i Ljetopisno povijesno djelo), u Ezr i Neh.

4. - Knjige o Makabejcima: povijest s gledišta vjerske i nacionalne slobode

(1 Mak, 2 Mak)

Od ostalih tzv. povijesnih knjiga SZ-a može se kao povijesno djelo (barem u antičkom smislu) označiti još samo 1 Mak. Pisac knjige želi u crno-bijeloj tehnici prikazati borbe Makabejaca (usp. 4.63) za slobodu i očuvanje židovske vjere i opisati junačka djela vođa toga oslobodilačkog rata. Pisac samo nešto kasnije, oko 100. pr. Kr., nastale 2 Mak obrađuje doduše jedan odsječak povijesti tog istog oslobodilačkog


12

rata, ali u uvodu svoje knjige (2,19-32) izričito naglašava da je uzeo slobodu da pripovijedanje ukrasi pobudnim i pjesničkim crtama da štivo bude lakše i ugodnije.

5. - “Povijesne novele”: zorno opisivanje Božjeg djelovanja

(Rut, Est, Tob, Jdt, Jon)

Ostale tzv. povijesne knjige Rut, Est, Tob, Jdt, možemo donekle usporediti s povijesnim novelama ili historijskim romanima, koji se doduše temelje na povijesnim ali slobodno prepričanim događajima. Oni pokazuju neke značajke legenda i žele na odabranim primjerima pokazati kako Bog daje snage pobožnima da izdrže u najtežim situacijama i kako im može neočekivano poslati pomoć. Pobožnim se legendama, u kojima se svaka stavka ne može bukvalno doslovno uzeti, mogu smatrati i pripovijesti u Dn 1-6 i deuterokanonski dodaci Danielovoj knjizi te knjižica o Joni, koja stoji među "malim prorocima".

3.12 Različiti povijesni sadržaji starozavjetnog pisanja povijesti

Kad se postavi pitanje o povijesnoj vrijednosti tih takozvanih povijesnih knjiga, treba biti na čistu da su samo u malom broju knjiga i u neznatnoj mjeri mogli biti upotrijebljeni suvremeni izvori. Glavni sadržaj tih knjiga crpi se iz izvora koji su prošli dugi i često komplicirani put predaje.

Metodama povijesti oblika (usp. Pismo 6/1.26.2) mogu se uvelike razjasniti prvotne jedinice predaje te različiti stupnjevi usmene i pismene predaje i tako prosuditi njihov povijesni sadržaj.

Povijest oblika (i: kritika oblika) otkrila nam je u "povijesnim knjigama" SZ neke literarne rodove ili oblike kojima se i mi služimo, ali i druge, koji su nam danas strani. Tako se u SZ prepoznaju nama i inače poznati oblici pučkih pripovijedaka, kaža (saga), pisama, zakonskih tekstova, pjesama, popisa, poslovica. Čak ni kaže ili sage nisu bezvrijedne zbog toga što ne prepričavaju povijesne događaje onako kako su se stvarno dogodili. I kaža može sadržavati duboko opće ljudsko iskustvo i moralnu istinu. Jedna saga može pogođeno orisati neki narod, neko vrijeme, neki povijesni razvoj premda ispričane pojedinosti nisu "točne". Pjesma ili spjev imaju svoju vlastitu vrijednost zbog ljudskih iskustava koja izrazuju, a otkrivaju nam i nešto od duhovnih strujanja svoga doba. Kao primjeri nama neobičnih oblika neka budu navedene etiologije (uzročnice) i umjetna rodoslovlja. Nomadska si plemena (kojima je i Izrael u prvo vrijeme pripadao) ne mogu drugačije rastumačiti zajednički jezik, običaje, načine života i vjeru, nego da to dolazi od zajedničkog praoca ili od boga toga praoca. Stoga se zajednički plemenski oblici nastoje protumačiti pomoću događaja iz života praoca ili pomoću susreta praoca s njegovim bogom. Takvi se pripovjedački pokušaji tumačenja zovu etiologije (grčki aiton = razlog, porijeklo i logos = riječ, tumačenje, dakle "tumačenje porijekla").

Pročitajte Post 32,23-33 - primjer takve etiologije, u kojoj su tumači ime jednog mjesta i običaj jednog plemena.


13

Da bi se podrijetlo zajedničkih običaja i poredaka moglo izvoditi iz praotaca, ističu se odnosi među pojedinim plemenima i narodima pomoću rodoslovlja; rodoslovlja dakle ne odrazuju krvna srodstva, nego kulturne i političke veze.

Prema tome nećemo npr. u kazivanjima o rodozačetnicima (patrijarsima) smatrati Jakova rođenim sinom Izakovim, a ovoga rođenim sinom Abrahamovim, a tako ni dvanaest plemena Jakovljevih rođenim potomcima dvanaestorice sinova Jakovljevih. Ipak možemo kritičkom procjenom pojedinih predaja steći uvid u stoljetna razdoblja povijesti kroz koje su nekad samostalna plemena postupno prelazila u plemenske saveze i konačno srasla u narod izraelski.

3.13 Starozavjetno pisanje povijesti kao teološko tumačenje

Ako se dakle pregleda stanje izvora ovih tzv. povijesnih knjiga, može se ustanoviti da se izvori kreću od šareno iskićenih plemenskih saga do suvremenih ljetopisa. Prema tome treba prosuditi i čisto povijesnu vrijednost tih spisa. Ali prava vrijednost tih spisa ne leži uopće u čistoj povijesti. Ona se nalazi ondje gdje se nalazila posljednja namjera njihovih pisaca. Oni su htjeli pomoću građe koja im je stajala na raspolaganju shvatiti povijest svoga naroda kao povijest Saveza Boga s čovjekom. Pri tome im je uspjelo - kao kršćani kažemo: pod božanskom inspiracijom - steći duboke teološke uvide u povijesnu igru između čovjeka i Boga, igru ljudskih promašaja i Božje ponude spasenja. I ondje gdje biblijski pisci govore o Bogu na veoma ljudski način ("antropomorfno"), gdje pripisuju Bogu osjećaje i strasti slične čovjekovima (bijes, ljubav, ljubomora), približuju nam upravo tim načinom izražavanja Boga kao osobu, kao pravoga čovjekova partnera, koji nije neko tajnovito “ono”, ono “apsolutno”, nego pravi gospodar, koji je pravi partner s kojim može čovjek govoriti, pred kim smije izliti svoje srce.

3.2 Proročka literatura (Iz, Jr, Tuž, Ez, Dn, Hoš, Jl, Am, Ob, Mih, Nah, Hab, Sef, Hag, Zah, Mal)

I proročke su knjige zbirke predaja, ali na sasvim drugi način nego npr. Petoknjižje i Deuteronomističko povijesno djelo. One se temelje (uz iznimku knjige Jonine, koju treba pribrojiti pobožnoj pripovjedačkoj literaturi) na pravim riječima proroka. Te se riječi ipak na različite načine prebacuju, nanovo slažu i proširuju dodacima onih koji ih tumače. Točno ispitivanje može ipak s izvjesnom sigurnošću osvijetliti proces nastajanja proročkih knjiga.

3.21 Proročka riječ u vremenskim situacijama

Prvi stupanj proročke predaje jest izgovorena riječ, propovijed proroka. Vjerojatno nije nijedan prorok svoju propovijed unaprijed pismeno sastavio, nego su ti ljudi; ponukani Božjim Duhom ili pod dojmom Božje riječi koju su primili, zauzeli stav prema problemima svoga vremena i pri tome u prvom redu kritizirali vjerske, moralne i socijalne nerede u svom narodu. U drugim pak vremenima, u vrijeme katastrofa, kad je prijetila opasnost da narod posumnja u Boga, oni su svoje sunarodnjake hrabrili obećavajući Božju milost i navješćuju buduće Božje djelo spasenja.


14

Poruku koju su trebali u Božje ime donositi zaodijevali su i oni u stanovite oblike, koje su prilagodili literarnim i retoričkim običajima svoga vremena.

Tako počinju npr. svoj govor obrascem "Ovako govori Jahve" i nastavljaju u ja-obliku, kao da Jahve, Bog Izraelov sam govori. Oni tu oponašaju tzv. govor glasnika: govore kao što su govorili poslanici koje bi neki kralj običavao poslati drugom kralju. Oni zaodijevaju svoje prijetnje, optužbe i osude čas u optuženičke govore kako bi ih formulirao javni tužilac i sudac pred sudom ("sudski govor"), čas u bolne pozive i prijetnje, čas u naricaljke kakve su žene naricaljke običavale pjevati nad mrtvacem, čas u ohrabrujuće riječi utjehe, kakve bi majka znala reći svom bolesnom djetetu. Pravu Božju riječ donose većinom u pjesničkom ritmičkom obliku dok svoje vlastite opaske tome često dodaju u prozi. Rado podcrtavaju svoju riječ drastičnim simboličkim postupcima (usp. npr. lz 20,1-6; Jr 19,1-11; Ez 4,9-17).

3.22 Tumačiteljska zabilježba proročkih riječi

Drugi stupanj proročke predaje nastupa onda kada se neki Prorok osjeti ponukanim da se sjeti ranijih riječi koje su bile naviještene samo usmeno, da ih sabere i zapiše.

Takav postupak opisuje Jr 36,1-4: "Četvrte godine Jojakima, sina Jošijina, kralja judejskoga, uputi Jahve Jeremiji ovu riječ: Uzmi svitak i zapiši na nj sve riječi koje ti kazah o Jeruzalemu, Judeji i svim narodima, od dana kad ti počeh govoriti, od dana Jošijinih do dana današnjega. Možda će čuti dom Judin o svim nesrećama što sam ih naumio oboriti na njih, te će se vratiti svaki sa svoga zlog puta, i ja ću im oprostiti krivicu i grijeh njihov. Tada Jeremija dozva Baruha sina Nerijina; i Baruh napisa na svitak, po kazivanju Jeremijinu, sve riječi koje mu Jahve bijaše objavio."

Pri tome se nije rijetko događalo da je prorok zaboravio točan tekst i stoga ponovio Riječ samo po sadržaju ili je neku prijašnju objavljenu riječ Jahvinu pomiješao sa svojim tumačenjem ili je nesvjesno ili možda i namjerno neku prijašnju riječ izrečenu pod sasvim drugim okolnostima preinačio ili proširio pod dojmom novih iskustava.

3.23 Proročki učenici

Treći je stupanj postignut kada učenici ili slušatelji nekoga proroka sakupe njegove riječi, možda tek nakon njegove smrti. Oni ih onda raspoređuju po svojim vlastitim gledištima, dodaju vijesti iz života proroka i preinačuju opet svjesno ili nesvjesno riječi na temelju vlastitih iskustava.

3.24 Povezivanje i proširivanje proročkih predaja

Konačno se za vrijeme i nakon babilonskog sužanjstva pod dojmom velike nacionalne katastrofe nanovo spoznalo da su proroci opominjali, ali se njihove riječi nisu prihvaćale; da su bili tješitelji i da njihova riječ može sada pružiti jedinu nadu. Stvarale su se tako zajednice i krugovi koji su sakupljali raštrkane zbirke proročkih riječi i obavijesti o prorocima, prerađivali ih, razmišljali o njima i pri tome ih proširivali svojim vlastitim tumačenjima. Nije bio rijedak slučaj da su onda u te veće zbirke predaja ušle i riječi nepoznatih proroka, kojih su se imena bila zaboravila.

Tako je npr. knjiga Izaije izrasla iz jedne već višeslojne zbirke predaja koja seže do proroka Izaije iz 8. st. pr. Kr. i sačuvana je u Iz 1-39; iz zbirke poruka nepoznatog proroka u su-žanjstvu oko 550., sabrane u Iz 40-55; te iz zbirke u kojoj je neki krug prorokovih učenika prorokovu poruku i razmišljanje iz sužanjstva donio u Jeruzalem (Iz 56-66). Biblijski stručnjaci nazivaju drugi dio knjige Izaijine "Deuteroizaija" tj. "drugi Izaija", a treći dio "Tritoizaija", "treći Izaija”.


15

3.25 Apokaliptika

Već u knjizi Izaijinoj (24-27) i u Ez 39, a osobito u knjizi Danielovoj, koja je nastala tek oko 160. pr. Kr. (Dn 7-12), nalazimo prikaze posljednjeg suda koji ne sežu neposredno do prorokove usmene propovijedi, nego su djela razmišljanja za "pisaćim stolom". Takva otkrivenja koja je navodno imao neki znameniti čovjek prošlosti nazivamo "apokalipsama". Apokaliptička književnost dosegla je svoj vrhunac tek izvan SZ, u mnogim apokrifnim apokalipsama (usp. Pismo 7/3.21 i NZ II, Pismo 8.).

3.3 Pjesnička i mudrosna književnost

Već u tzv. povijesnim i u proročkim knjigama nalazimo povremeno pjesme različitih vrsta: junačke pjesme (Suci 5); naricaljke (2 Sam 1,17-27), tužaljke (Iz 38,9-19), himne (Hab 3). Za službu Božju u Hramu potrebne su bile i opsežnije zbirke pjesama.

3.31 Odnos čovjeka prema Bogu u pjesmi

(Psalmi)

Najvažnija zbirka pjesama jesu Psalmi. Ona je nastala iz ranijih zbirki (kako je vidljivo iz mnogih redakcijskih naslova i primjedaba - usp. Ps 72,20).

Što znače naslovi Psalama, često je prava zagonetka, ali iz njih je jasno vidljivo da su jednom postojale zbirke pjesama "Davidovih", "Asafovih", "Korahovih". To ne znači da je sve tako označene pjesme sastavio David ili Asaf, zborovođa u Davidovo i Salomonovo vrijeme, ili neka skupina pjevača koja se nazivala "Korahovi sinovi". Mi ne možemo npr. ni za jedan Psalam s nekom sigurnošću tvrditi da ga je doslovno ovakva sastavio David.

U Psaltiru se nalaze najrazličitiji rodovi bez ikakva prepoznatljiva reda: tužaljke ljudi koji se nalaze u osobnoj gorkoj patnji (usp. Ps 22), tužaljke naroda u nevolji (npr. Ps 79), himni (npr. Ps 8), pokorničke pjesme (npr. Ps 51), zahvalnice (npr. Ps 9), ali i osvetničke i proklinjalačke molitve (npr. Ps 109).

Te osvetničke i proklinjalačke psalme treba promatrati kao izraze vjere i nade u Božju moć i pomoć protiv neprijatelja, kao izraze borbe pobožnih za njihovu vjernost prema Bogu. Ne možemo ih bez daljnjega jednostavno usvojiti, ali se može iz njih naučiti da se s Bogom može govoriti kao sa "Ti" koji veoma zbiljski stoji nasuprot čovjeka.

Knjiga Psalama sadrži nadalje slavljenje mesijanskog kralja (npr. Ps 2) i poučne pjesme (npr. Ps 1).

Asirski prikaz glazbenika. Ovako si možemo predstaviti glazbu i pjevanje u Izraelu


16

3.32 Ljubav Božja u čovjekovim ljubavnim pjesmama? ( Pj )

Zbirka očito čistih ljubavnih pjesama jest tzv. Pjesma nad pjesmama. Nije sigurno od kada potječe ni koji joj je izvorni smisao. Mišljenja su jako podijeljena. "Tu nalazimo sve preljeve: od mišljenja da je Pjesma nad pjesmama zbirka čisto profanih ljubavnih pjesama, preko tumačenja koja u njoj vide simbolično ili alegorično prikazan odnos između Boga i naroda sve do religijsko-povijesnog tumačenja da je to izraelska preinaka čisto poganskih kultnih pjesama koje slave "svetu svadbu" nekoga vrhovnog boga s božicom plodnosti ... Moglo bi biti točno da su sve pjesme izvorno nastale kao čista ljubavna lirika. Ali time što ih je već starozavjetna zajednica preuzela u svoj kanon, a Crkva u Sveto Pismo, dobile su one bez sumnje novi smisao, smisao koji egzeget i čitatelj Biblije mora ozbiljno shvatiti i prema kojem mora usmjeriti svoje vlastito shvaćanje Pjesme nad pjesmama." 2

3.33 Mudrost i tumačenje života u poslovicama i meditaciji (Izr, Sir, Prop, Mudr, Bar, Job)

Po cijelom je Starom Istoku bio raširen pjesnički rod tzv. mudrosnog pjesništva. Ono se uglavnom njegovalo u školama koje su obrazovale buduće službenike i odgajale sinove otmjenih obitelji. U mudrosno pjesništvo spadaju knjige Izr i Sir koje se uglavnom sastoje od poslovica (ali svakako sadrže i nešto druge pjesničke građe) zatim knjige Prop i Mudr koje sadrže razmišljanja o smislu života i o vjerskim problemima te deuterokanonska knjiga Bar koja je u katoličkom kanonu smještena među prorocima. Veliki spjev o problemu i smislu trpljenja, koji doduše nije jedinstven, nego je doživio nekoliko proširenja, jest pjesnički izvanredno vrijedna Knjiga o Jobu.

Budući da je Job pjesničko djelo, ne treba naravno ni ovdje tražiti povijesni sadržaj. Job nije zacijelo povijesna osoba, on je tip svakoga čovjeka koji se u boli bori sa svojim Bogom i mučno se probija do vjere.

3.4 Zadaci 1. Posvijestite si što se podrazumijeva pod "Petoknjižjem" i iz kojih je izvora sastavljeno? 2. Što obuhvaća "Deuteronomističko povijesno djelo"? Koji je teološki interes vodio pisca,

odn. redaktora? 3. Koju povijesnu i koju teološku vrijednost treba pripisati tzv. povijesnim knjigama

Staroga Zavjeta? 4. Navedite primjere književnih rodova u povijesnim knjigama Staroga Zavjeta. 5. Pokušajte opisati u čemu treba gledati funkciju proroka u Starom Zavjetu. Usporedite s

time kakvo značenje riječ "prorok" ima redovito u našem današnjem jeziku.

2) 2 SCHARBERT, Josef, Das Sachbuch zur Bibel, Aschaffenburg, 2. izd. 1969, str. 51 sl. Istakao izdavač.


17

4. POVIJEST BOŽJEGA SAVEZA

Neki proučavatelji Biblije upozoravaju danas doduše da nije dobro olako upotrebljavati pojam Savez jer se odnos Boga prema čovjeku i Boga prema narodu izraelskom ne može svesti na jedan pojam i jer se i u Bibliji to izražava na mnogo načina. Ali ako Savez shvaćamo onako kako je protumačeno (usp. 2.21 i 2.22.1), možemo njime s pravom označavati partnerski odnos, odnos Ja-Ti između Boga i čovjeka, odnos koji se temelji na spasenjskim obećanjima koja je Bog dao čovjeku i na obavezi vjernosti čovjeka prema Bogu, koja počiva na tim obećanjima. U tom Savezu Boga s čovjekom mogu se tijekom povijesti razlikovati različiti oblici i stupnjevi. Tako se povijest Izraela, odn. slika koju je Izrael stvorio o svojoj povijesti može promatrati upravo kroz prizmu različitih sklapanja ili obnavljanja Saveza.

4.1 Savez s Noom

4.11 Izraelova pretpovijest protumačena kao Savez

U današnjem tekstu Biblije susrećemo izraz "Savez" prvi put kad se govori o obećanju koje Bog daje Noi s obzirom na vrijeme poslije općeg potopa. Tu Bog obećava čovjeku da neće više poslati tako zatorna potopa i da će smatrati dugu znakom svog Saveza:

"Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakog živog: potopa više neće biti da uništi svako biće" (Post 9,14sl; usp. Post 6,18).

Taj tekst pripada najmlađem izvoru Pentateuha, Svećeničkom spisu. Ali pisac pojmom Saveza izrazuje samo ono što je već i najstariji sloj bio izrekao, samo drugim riječima. Jahvist pripovijeda da je Noa nakon potopa prinio žrtvu Bogu kao zahvalu za svoje spasenje.

On nastavlja: "Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: 'Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio. Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće' " (Post 8,21 sl).

4.12 Savez kao Božja vjernost i prema grešnom čovjeku

To što su ti stari teolozi povijesti tu izrekli drastičnim antropomorfizmima ima dubok teološki smisao. Obojica su u prethodnim poglavljima pripovijedala kako je Bog već na početku povijesti po svojoj ljubavi i skrbi pozvao čovjeka u prisno zajedništvo sa sobom te ga obvezao na zahvalnost, ali je čovjek to zajedništvo raskinuo (usp. izvještaj o iskonskom grijehu, Post 3) i nasiljem (usp. Post 6,11 sl) poremetio poredak stvorenja. Stoga ga je Bog otpustio iz svoga zajedništva i prepustio prokletstvu i zlu.

Izvještaji o Kainovu bratoubojstvu (usp. Post 4,1-16), o Lamekovoj osveti i mnogoženstvu (usp. Post 4,23sl) i o općem potopu (usp. Post 6,13-8,14) uvijek valjanim slikama ocrtavaju situaciju čovjeka koji se udaljuje od Boga: gubitak zajedništva s Bogom vuče za sobom i gubitak zajedništva s ljudima te uništava red među stvorenjima. Naredni izvještaji o zločinu što ga je Ham počinio nad svojim ocem (usp. Post 9,20-27) i o gradnji kule babilonske (usp. Post 11,1-9) u nekoliko snažnih poteza još jače slikaju propast samom sebi dostatna čovjeka.


18

Ali oba teologa u isto vrijeme naglašavaju da Bog nije čovjeka potpuno prepustio njemu samomu, nego mu je već nagovijestio pobjedu nad prokletstvom (usp. Post 3,15) i nije povukao svoga iskonskoga stvaralačkog blagoslova (usp. Post 1,28 s 9,1). Gore navedenim obećanjima nakon potopa žele oba teologa reći: unatoč grijehu potvrđuje Bog čovjeka i svjetski poredak koji je za njega stvoren. Čak i čovjeka koji se Boga odriče upravo taj isti Bog uzdržava, svojom skrbi okružuje čak i čovjeka koji ga se odriče. U prirodnom bi poretku i on mogao napipati tragove Božje ljubavi. U Svećeničkom spisu duga zamjenjuje i označuje cijeli stvaralački poredak: ona je znak zajedništva u koje Bog poziva i grešnog čovjeka.

4.2 Savez s Abrahamom

U tzv. prapovijesti, Post 1-11, ima veoma malo povijesnih uspomena. U Post 4 (izvještaj o Kainu i Abelu) odražava se veoma blijedo možda upravo sjećanje na napete odnose između zemljoradničke kulture i nomadskih naroda. U tabeli naroda, Post 10, susrećemo se s mnogim imenima povijesnih naroda Staroga vijeka, a u Post 11 (izvještaj o gradnji babilonskog tornja - podrijetlo Abrahamovo) daje nam predaja naslutiti nešto od starih odnosa Izraelovih praotaca prema babilonsko-asirskom kulturnom krugu.

4.21 Od plemenskih božanstava do Boga Abrahama, Izaka i Jakova

Na sigurno povijesno tlo stupamo tek u izvještajima o patrijarsima, Post 12-50, ako ih kritički osvijetlimo i usporedimo s rezultatima znanstvenih iskapanja. Tada nastaje po prilici ova slika o povijesti rodozačetničkim plemena i o njihovoj vjeri:

- različita plemena, različit doživljaj Boga

Oko 1500. pr. Kr. semitska su selilačka stočarska plemena upadala u Palestinu dijelom iz sjeverne Mezopotamije preko Sirije, dijelom iz istočnojordanskih stepskih područja. Ona su se zvala po njihovim rodozačetnicima Abrahamu, Izaku, Jakovu i Izraelu. Abrahamovo je pleme našlo pašnjake oko Hebrona, Izakovo oko Beeršebe, Jakovljevo oko Betela i Izraelovo oko Sihema. Svako je pleme štovalo Boga koji se objavio njegovu praocu i pritom obećao plemenu potomstvo, posjedovanje mnoge stoke, pašnjaka i zaštitu. Toga su Boga nazvali općesemitskim izrazom "El" – Bog, i razlikovali su ga od bogova drugih plemena i božanstava stanovnika kulturnih krajeva tako da su općem imenu dodavali ime svoga praoca. Tako su Abrahamovi ljudi poštivali "Boga Abrahamova", Izakovi ljudi "Boga Izakova", Jakovljevi ljudi "Boga Jakovljeva". Rodovski glavari koji su u očitovanjima svoga božanstva primili Božju objavu predavali su tu objavu svom plemenu, a ono ju je dalje predavalo susljednim pokoljenjima, koja su onda cijelu povijest plemena shvaćala u svjetlu objave koju im je upravio praočev Bog. To je mogla biti povijest spasenja ili nesreće, već prema tome jesu li ostali vjerni naredbama koje im je utemeljio praotac i njegov Bog ili nisu.

- ujedinjenje plemena zajedničkog Boga

Kad su onda ta plemena međusobno došla u dodir i sprijateljila se, opazila su da Bog susjednog plemena ne može biti nitko drugi nego njihov vlastiti.

Po njihovu načinu razmišljanja, koje je kulturno-političke odnose pretvorilo u rodozačetnike, doveli su osim toga i svoga rodozačetnika u srodstvo s rodozačetnikom


19

susjednoga plemena i sastavili odgovarajuća rodoslovlja. Pri tome se, čini se, pleme Jakovljevo potpuno pretopilo u pleme Izraelovo pa se rodozačetnik Jakov poistovjetio s rodozačetnikom Izraelom.

Tako je postupno nastao od "Boga Abrahamova", "Boga Izakova" i "Boga Jakovljeva" jedan “Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev”.

U skladu s takvim načinom razmišljanja počeli su u Abrahamu gledati oca Izakova i djeda Jakovljeva-Izraelova. Tako su nekad međusobno neovisne pripovjedačke i objavljene predaje srasle u velik kompleks predaja koji je onda poslužio kao predložak za književne likove rodozačetničke povijesti u Post 12-50.

- doticaj s okolnom kulturom, obogaćenje slike o Bogu i kulta

U tu su predaju, koja se malo po malo oblikovala, ulazile međutim i usmene predaje o stanovitim mjestima i svetištima kulturnoga kraja u kojem su plemena živjela.

Jer kad su pojedina rodozačetnička plemena tu i tamo stupila s gradskim stanovništvom u prijateljske trgovinom promicane veze, upoznavala su svetišta koja su stanovnici grada i sela posjećivali i bogove koje su u njima častili.

Moglo se desiti da je neko rodozačetničko pleme uzmoglo tamošnje božanstvo i bogoslužje spojiti s vlastitim Bogom i bogoslužjem. Na taj bi način religije kulturnog kraja oplođivale rodozačetničku vjeru, a pojedina bi plemena vlastitoga Boga počela istovjećivati s Bogom koji se častio u svetištu odnosnog kulturnoga kraja.

Na takvu se razvoju valjda temelji i izvještaj Post 14,18-20: Abraham opaža da "Svevišnji Bog" ("El Eljon"), "Bog grada Salema" (= Jeruzalem), "Stvoritelj neba i zemlje", ne može biti nikakav drugi bog nego njegov vlastiti. Stoga prima blagoslov od kralja toga grada i svećenika onoga Boga, od Melkisedeka. On ga blagoslovi pa oni stupaju u bogoslužno zajedništvo. Rodozačetnička su plemena onda rado u takva svetišta dotičnoga kulturnoga kraja smjestila objave koje je Bog bio dao njihovim rodozačetnicima. Tako je npr. pojavak Božji pred Abrahamom, Post 12,7, smješten u Sihem, a pojavak pred Jakovom, Post 28,11-22, u Bet-El, a to su mjesta koja su, kako je arheologija dokazala, bila stara predizraelska svetišta onoga kulturnog kraja.

- spajanje s Jošuinom grupom, Jahve kao Bog otaca

Kad su kasnije neka (predizraelska) plemena, ranije prisiljena skloniti se u Egipat, pod Jošuom došla u zemlju (usp. 4.31) i povezala se s rodozačetničkim plemenima koja su ostala u zemlji, donijela su sa sobom vjeru u Jahvu koji se Mojsiju objavio. Njega su izjednačili s "Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim". Plemena pod Jošuom preuzela su rodozačetničke predaje, a plemena koja su ostala u zemlji preuzela su predaju o Jahvi. Tako su sva plemena koja su se osjećala srodnima srasla u jedan narod koji si je nadjenuo ime po praocu Izraelu.

4.22 Jahvistovo tumačenje: obećanje dano Abrahamu - obećanje za sve

Jahvist je (usp. 3.11.1) rodozačetničku predaju zatekao već povezanu s vjerom u Jahvu. On ju je preradio u svjetlu svoje vlastite vjere. Božje objave dane pojedinim rodozačetnicima i u njima izrečena obećanja slaže on u teološki sustav i opisuje povijest rodozačetnika na temelju starih predaja kao ostvarenje jednoga velikoga


20

Božjeg spasenjskog plana. Abraham je bio najistaknutiji lik. Njega su sva u Izraelu sakupljena plemena priznavala Božjim prijateljem, prvoizabranim, od kojega su svi crpili svoju vjeru u obećanja. Stoga Jahvist pripisuje Abrahamu i osnovno obećanje od kojega je živio narod izraelski.

"Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati” (Post 12,3).

Sva druga obećanja dana samom Abrahamu i drugim rodozačetnicima opisuje on kao razvoj i kao opetovanje onoga osnovnoga obećanja. On pokazuje kako se ono obećanje ispunjava u životu Abrahama i drugih praotaca. Pri tome naravno u Abrahamu kao rodozačetniku gleda već kasniji narod sastavljen od 12 plemena. Tko s Abrahamom i njegovim potomstvom podržava, prihvaća i unapređuje prijateljske odnose, toga Bog blagoslivlje; tko je prema njima neprijateljski raspoložen, toga će pogoditi prokletstvo.

Tako je Jahvist postao velikim učiteljem svoga naroda. Pokazao mu je koja je njegova zadaća prema cijelom čovječanstvu: da bude znak blagoslova, da se drugi narodi, pače cijelo čovječanstvo osjeća privučenim u zajedništvo s ovim narodom i tako postigne vjeru u Jahvu, Boga svoga naroda.

4.23 Kasnija tumačenja: osobit izbor Izraela - Izraelova osobita obveza

Kasniji obrađivači (prenositelji) rodozačetničke povijesti nisu dosegli takvo univerzalno tumačenje obećanja danih rodozačetnicima; oni su štoviše mislili da blagoslov počiva samo na njihovu vlastitom narodu. Ipak su Elohist i Svećenički spis u Abrahamu gledali onoga tko je primio obećanja, a ostali su rodozačetnici i njihov vlastiti narod po njima baštinici obećanja. Njima je međutim prije svega bilo važno obećanje koje je njihovu narodu jamčilo opstanak, tj. velik narod i osiguranu zemlju. Svećenički je spis osim toga najviše zainteresiran za Abrahama kao primaoca prvog vjerskog obreda, obrezivanja, po kojem se Izrael razlikovao od svih poganskih naroda.

Elohist još nije kao ni Jahvist za taj osobiti odnos rodozačetnika prema Bogu stvorio nika-kav vlastiti teološki pojam; obojica govore jednostavno o tome kako Bog govori Abrahamu, Izaku, Jakovu-Izraelu. Odnos između Abrahama i njegova Boga predodžbom o "Savezu" prvi put prikazuje nepoznati prenositelj predaje u Post 15. On uklapa obećanje u opis svečanog obreda zakletve (usp. Post 15,7-21). Taj obred kazuje da će onaj tko se zaklinje sigurno održati svoje obećanje; inače pristaje da on sam bude uništen kao i životinje u obredu raskomadane. To je jednostrano (ne obostrano) sklapanje Saveza: za nj jamči i u njemu se obvezuje samo Bog. Za Svećenički spis Savez nije samo Božje obećanje nego i čovjekova obveza, obveza da se obreže kako Bog traži i da bude vjeran poretku koji se Savezom uspostavlja. Obrezanje je znak Saveza. Ono podsjeća Boga na njegovo obećanje i opominje čovjeka, koji taj znak nosi na svom tijelu, odn. narod koji obdržava zakon obrezivanja, na obavezu vjernosti prema Bogu Saveza. U Pnz 7,12 shvaća se doduše Božji Savez s rodozačetnicima kao jednostrano obećanje koje je Bog "pod zakletvom dao"; ali ispunjenje tog obećanja postaje ovisno o tome da li izraelski narod ispunjava obaveze koje je preuzeo pri novom sklapanju Saveza na Sinaju (usp. 4.3). Posljednji redaktor Petoknjižja pokušava uskladiti predodžbe ranijih prenositelja predaje koje su se međusobno znatno razlikovale. Obećanja spomenuta u Post i "sklapanju Saveza" zajedno sa Savezom na Sinaju shvaća on kao jedan jedini zatvoreni spasenjski poredak koji Izraela povezuje u zajedništvo s njegovim Bogom. Pri tome je svaki od partnera najprvo bio slobodan ući u tu vezu, ali pošto je Savez slobodno sklopljen, oba su partnera obavezna na međusobnu vjernost.


21

4.24 Božja objava u tumačenjima Izraelovih početaka: spasenje sviju u spasenju jednoga

S vjersko-povijesnog gledišta mora se prvo ustanoviti da je zapravo svako od predizraelskih plemena, koja su se kasnije stopila u Izrael, imalo svoju vjeru, svoga vlastitog Boga iako su te "vjere" bile međusobno veoma slične. Rodozačetnici sigurno nisu bili monoteisti; premda su oni štovali samo svoga vlastitog Boga, računali su ipak s time da druga plemena, a prije svega stanovnici dotičnoga kulturnog kraja imadu druge bogove. Ali što su se predaje više srašćivale, to im je bivalo jasnije da bogovi drugih plemena i svetišta, koja su obavljala njima prihvatljivo bogoslužje, uopće nisu nikakvi različiti bogovi, nego da imaju ipak istoga Boga. Tako su plemena srasla u jednu veliku vjersku zajednicu.

Različiti primaoci objave promatraju se sada kao očevi jedne te iste vjere, a nekada različita obećanja kao sadržaj iste vjere.

Njihova je slika Boga veoma jednostavna i antropomorfna: Bog je nadsvjetski gospodar koji je svoje izabrao, obećao im stalnu zaštitu, stalno osiguranje života i zemlje, ali koji i očekuje bezuvjetnu vjernost. On je prisutan na svim putovanjima, ali svoj blagoslov usredotočuje ipak na stanovite osobe (rodozačetnike) i na stanovita mjesta (svetišta). Preko izabrane vjerske zajednice koju je izabrao prenosi on blagoslov i na druga plemena i narode potičući ih da se prijateljski povezuju s rodozačetničkim plemenima i tako sami steknu udio na tom darovanom blagoslovu. Ta je vjera Jahvistu zajednička s narodom njegova vremena, ali on je - i na osnovi iskustava objave koju je njegov narod stjecao onamo od vremena otaca – teološki produbio i sažeo u obećanju danu Abrahamu u Post 12,1-3. Time je položio kamen temeljac cijeloj starozavjetnoj i novozavjetnoj teologiji i formulirao plan spasenja koji povezuje Stari i Novi Zavjet: Bog izabire jednoga, odn. jednu zajednicu, koju moraju solidarno priznati svi koji žele imati udjela na spasenju; a u nevolji ostavlja one koji ne žele priznati izabrane kao od Boga blagoslovljene i stoga se s njima ne žele solidarizirati.

Tu osnovnu misao cijele biblijske teologije spoznao je i priznao Izrael kao bitni sastavni dio svoje vjere iako je to često u svojoj povijesti uvijek iznova zaboravljao ili zasjenjivao. Rodozačetnička slika Boga ostala je osnovica iako otvorena za nove crte.

4.3 Sinajski Savez

Nove crte u sliku praotačkoga Boga unijela je spoznaja Boga koju su doživjela izraelska plemena prilikom izbavljenja iz egipatskog ropstva, u pustinji i pri osvajanju Obećane zemlje.

4.31 Oslobođenje iz ropstva kao spoznaja Jahve – “Ja-sam-tu”

- Potlačenost u Egiptu (Između 1400. i 1250. - plemena u Egiptu)

Između 1400. i 1250. morali su se dijelovi rodozačetničkih plemena (po predaji sakupljenoj u Post i Izl) prebaciti u južni Negeb i u područje istočne delte Nila. Vjerojatno su za sušnih vremena ondje tražili sklonište za svoja stada, pa su za odstup pašnjaka ondje radili kao najamnici. Kasnije su taj najamnički odnos počeli osjećati kao potlačenost.


22

Kulučenje u Egipćana

Egipćani su i takva nomadska i polunomadska plemena, poznata u cijelom starom Istoku pod imenom Apiru ili Habiru, zacijelo nerijetko prekomjerno iskorištavali. S nazivom Apiru ili Habiru vjerojatno je povezano ime Hebrejaca. Stoga one grupe prebačene u Egipat možemo mirno nazvati Hebrejima.

- Jahve se objavljuje Mojsiju

Jedan čovjek iz tih plemena, Hebrej s egipatskim imenom Mojsije, prebjegao je u područje Sinajskog poluotoka k plemenu Midjana i doživio ondje na "Božjem brdu" Božju objavu. U tom viđenju očitovao mu se Bog Jahve, koga su očito već častila pustinjska plemena onoga kraja, kao onaj koga su Hebreji častili i smatrali Bogom otaca. Ime “Jahve", koje je po zvuku blizu hebrejskom glagolu hajah = biti ovdje, biti djelotvorno prisutan, protumačili su pri tome kao "Ja-sam-tu (za vas)". Iz imena Jahve razabrao je Mojsije obećanje da taj Bog želi biti spasitelj njegovih suplemenjaka i dobio je od toga Boga nalog da izvede Izraela iz ropstva i uvede u zemlju obećanu ocima.

- Oslobođenje iz ropstva (Oko 1200. - Izlazak iz Egipta)

Uz različite poteškoće i uz opipljivu Jahvinu pomoć uspio je (možda oko 1200) Izlazak. Neočekivano oslobođene skupine Hebreja doživjele su gotovo opipljivo Jahvu kao onoga "koji-je-tu"; Jahve se pritom zaista očitovao kao Bog otaca.

Događaji oko oslobađanja iz Egipta odigrali su kasnije važnu ulogu za Izraelovu vjeru. To se među ostalim očituje i u tome što se taj događaj slikao sve življim bojama u izvještajima o egipatskim zlima (Izl 7-11) i o prijelazu preko Crvenoga mora (Izl l4sl).

U Kadeš-Barnei priključile su se i druge skupine toj skupini koja je izašla iz Egipta. Ali podatak da je tu sudjelovalo dvanaest plemena počiva na kasnijoj sistematizaciji.

- Sinajska objava i “Zakon Saveza”

Na Božjem brdu - koje se zove čas Sinaj, čas Horeb - doživjela je nešto kasnije Mojsijeva skupina ili jedan njen dio Božju objavu. U toj se prigodi ta još prilično nesređena skupina stopila u čvrstu zajednicu, u jedan narod. Mojsije je po nalogu svoga Boga dao svojoj zajednici čvrst socijalni, pravni i vjerski poredak. Već je on tada očito zapisao na kamenu osnovni zakon Izraela kao neku vrstu “Zakona Saveza". Vjerojatno je sadržavao zahtjev da se Jahve prizna za jedinoga Boga i Gospodara, da se samo njemu klanja i da se svi članovi naroda ljube kao braća i sestre.


23

Danas je sporno je li taj "Zakon Saveza" bio Dekalog (grčki deka = deset i logos = riječ, dakle "zakon od 10 riječi", Izl 20, 2-17 i Pnz 5,6-21) ili tzv. "Knjiga Saveza" ( Izl 21-23) ili tzv. "bogoslužni dekalog" (Izl 34,10-26) možda u nekom praobliku starijem od današnjega teksta. Ti tekstovi i drugi zakoni (cijeli bogoslužni obrednik Svećeničkog spisa u Izl 25 - Br 10) jesu kasniji razvoj osnovnog zakona koji je bio potreban zbog promijenjenih prilika; a pokrenula ga je nadležna vlast; odnosni su se "organi Saveza" mogli pozivati na to da zakonito tumače volju Mojsija, ali i volju Boga Saveza.

- Spajanje u jedan narod

Za duljeg zadržavanja u pustinji nastajao je narod Jahvin. Često je bio u vjeri tvrdo kušan i kušnjama nije uvijek odolio. Tu je i spoznao kako je Jahve vjeran i prema nepouzdanom partneru. Napokon je ta udruga Hebreja nakon Mojsijeve smrti pod Jošuinim vodstvom stigla u Kanaan. Tu se ujedinila s različitim jezično, socijalno i vjerski srodnim potomcima starih rodozačetničkih plemena u narod Izrael. To je ujedinjenje po Jš 24 u Šekemu zapečaćeno slavljem Saveza.

- Spajanje pod jednim Bogom

Plemena koja su bila ostala u zemlji preuzela su predaju Jošuine skupine koja je došla iz Egipta. Ona je pripovijedala o spasenju iz ropstva i iz mnogih nevolja, o čudesnom vodstvu u pustinji i o objavi Božjoj na Sinaju, o Jahvi kao "ljubomornom Bogu" koji ne trpi nikakvih drugih bogova kraj sebe. Jošuina je skupina pak preuzela predaje plemena koja su bila ostala u zemlji, predaje koje govore o Bogu otaca i njegovim obećanjima.

Nakon stapanja tih nekada odijeljenih predaja mogla su i plemena koja nisu nikad bila u Egiptu i pustinji govoriti o velikim djelima Jahvinim i o očitovanju volje Jahvine na Sinaju tako kao da su sama pribivala svemu tome. A mogle su skupine koje nisu poznavale starih predaja otaca ili su ih već davno zaboravile priznati "Boga Abrahamova, Izakova i Jakov-ljeva" i toga Boga poistovjetiti s Jahvom jer je očito ispunio obećanja.

Tako je postala zajednica vjere Izrael koja je živjela od Jahvina obećanja: "Ja ću biti vaš Bog, a vi budite moj narod."

Taj je jasni "obrazac Saveza" doduše posvjedočen tek u Pnz 26,17. Taj se tekst jedva može smjestiti u vrijeme prije 7. stoljeća pr. Kr., ali prikladno izražava vjeru koju Izrael poznaje onamo od zauzimanja zemlje, od trenutka kad je postao narod: Jahve je naš Bog, mi smo njegov narod.

- Spominjanje djela Jahvina u bogoslužju

Hebreji koji su pod Jošuom došli u zemlju donijeli su sa sobom kao Jahvin sveti simbol Kovčeg Saveza u kojem se možda nalazila Mojsijeva isprava sa Sinaja.

Kovčeg nije isprva imao nekoga stalnoga mjesta, nego su ga postavljali na različita sveta mjesta, ali je u Šilu, gdje je najzad stajao, pao plijenom Filistejaca.

Kod Kovčega su služili svećenici iz Levijeva plemena. Njihova je služba bila prinositi žrtve na stanovite blagdane.

Već uskoro nakon zauzimanja zemlje slavio se Blagdan beskvasnih hljebova preuzet od starosjedilaca (kasnije povezan sa starim pastirskim blagdanom blagovanja pashalnoga ja-njeta) i jesenski blagdan (kasnije prozvan Blagdan sjenica). Oba su blagdana povezana sa spomenom na povijesna spasenjska djela Božja i slavila su se onda na odgovarajući način u svetištu gdje je bio Kovčeg.


24

Izvan mjesta na kojem se nalazio Kovčeg imalo je svako pleme svoja plemenska svetišta. Ondje i za različitih obiteljskih proslava žrtvovao je - kao u rodozačetničko doba - kućedomaćin ili muškarac koga je pleme za to odredilo. To privatno ili krajevno bogoslužje nije u ono doba bilo ni zabranjeno niti pridržano Levijevu plemenu.

4.32 Božje djelovanje u mnogostruku vjerskom tumačenju

Različiti su prenositelji biblijske predaje na različite načine promatrali događaje između izlaska iz Egipta i zauzimanja zemlje.

Jahvista zanimaju više spasenjska djela Jahvina pri lzlasku, u pustinji i na početku zauzimanja zemlje u Transjordaniji nego li događaji na Sinaju. Za njega je Jahve prije svega otkupitelj iz ropstva i Bog koji vodi izraelske ratove te koji je stoga zaslužio Izraelovu ljubav i zahvalnost. Svakako se u njega spominje Božji Zakon; ali taj Zakon uređuje samo bitna bogoslužna pitanja: zabranu štovanja tuđih bogova i raspored blagdana. Jahve je "ljubomoran Bog" koji kraj sebe ne podnosi nikakvih tuđih bogova (lzl 34). Tek Elohist opširno opisuje događaje na Sinaju, a opisuje ih kao "sklapanje Saveza" ne upotrijebivši još izraz "Savez". Ali on izvješćuje i o prvom raskidu Saveza neposredno nakon njegova sklapanja (Izl 19; 24; 32). Tek je deuteronomistička predaja izričito upotrijebila pojam "Savez” i shvaća ga kao obavezu Izraela prema Jahvinoj volji kako je zapisano u Dekalogu. Svećenički spis pripisuje Sinaju cijeli komplicirani bogoslužni obrednik, koji je vrijedio tek za potpuno razvijenu službu Božju u Hramu i shvaća taj obrednik milosnim darom Jahve na Sinaju, koji Izraelu daje mogućnost pokore ako je grijehom zaslužio gnjev Boga Saveza.

Posljednji redaktor Petoknjižja pokušao je uskladiti ta različita gledišta na događaje između izlaska iz Egipta i osvajanja zemlje pa je tako nakon Izlaska dao svom narodu red ispravnog služenja Jahvi, koji je vrijedio sve do Krista i koji se odonda zove Tora, Zakon Mojsijev.

4.33 "Povijesno-spasenjsko Vjerovanje” Izraela

Unatoč različitim gledištima s kojih su pojedini prenositelji objave gledali izbavljanje iz egipatskog ropstva, događaje na Sinaju-Horebu i osvajanje zemlje, svi se oni slažu u bitnim točkama: − Za sve je spas iz Egipta i u Crvenom moru veliko spasenjsko djelo koje je Jahve

učinio za svoj narod, djelo u kojem se "Ja-sam-tu" (za Izrael) objavio.

− Uz ovoga Boga nema drugoga boga; on jedini ima pravo na kult.

− Izrael mu duguje vjernost i posluh; i obavezuje ga njegova volja. Zakon međutim nije nikakav teret, nego odjelotvorenje ljubavi i izraz vjere. Ako se Izrael tom Bogu iznevjeri i raskine Savez, nema više pravo na veliki dar Jahvin, na zemlju.

Ponovljeni je zakon najprikladnije izrazio vjeru kojoj je pečat udario izlazak iz Egipta i Sinaj i koja je razvila i produbila od rodozačetnika naslijeđenu vjeroispovijed. I to na tri mjesta:


25

"Moj je otac bio aramejski lutalac koji je s malo čeljadi sišao u Egipat da se skloni. Ali je ondje postao velikim, brojnim i moćnim narodom. Egipćani su s nama postupali loše; tlačili su nas i nametnuli nam teško ropstvo. Vapili smo Jahvi, Bogu otaca svojih. Jahve je čuo vapaj naš; vidje naš jad, našu nevolju i našu muku. Iz Egipta nas izvede Jahve moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju, zemlju kojom teče med i mlijeko" (Pnz 26, 5-9; Usporedi još Pnz 6,20-24 i Jš 24,2-13).

"Jahve, Bog naš, sklopio je s nama Savez na Horebu ... Rekao je: 'Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene...' " (Slijedi Deset zapovijedi) (Pnz 5,2-21).

"Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!" ( Pnz 6,4 sl).

− Ali ta vjera zahtijeva i čin koji se ne sastoji samo u bogoslužnom štovanju Jahve

nego i u ljubavi prema svima onima koji pripadaju Božjem narodu.

Doduše tek je Svećenički spis u Lev 19,18 skovao ovu kratku rečenicu: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!" Ali to je samo sažetak onoga što s obzirom na bližnjega konkretnije opisuju odnosne zapovijedi Dekaloga, gotovo cijela "Knjiga Saveza" (lzl 21-23) te veliki odsjeci u Lev i Pnz.

Iskustvo izbavljenja Izraela iz Egipta i dodjele zemlje otvorilo je oko naroda da uoči kako Jahve uvijek izbavlja, prije svega od grijeha, i kako je zemlja samo slika spasenja (heb: šalom = mir, uravnotežen odnos prema Bogu, bližnjemu i stvorenjima oko nas). Izrael shvaća da je Savez besplatni Božji milosni dar i jamstvo Božje založenosti za čovjeka koji se iskreno trsi oko ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je nadasve obogatilo poruku proroka i Izraelovoj vjeri pripravilo put prema Novom Zavjetu.

4.4 Savez sa Davidom

Kad je nastalo Izraelsko kraljevstvo, počeli su se povijesni događaji odmah neposredno zapisivati tako da tijek povijesti možemo gotovo neposredno pratiti u biblijskom tekstu: tekst nam govori o događajima koji su se zbili u isto vrijeme kad je on napisan.

4.41 Kraljevstvo kao nada i opasnost (Nakon 1200. do 1020. - vrijeme sudaca)

lako je Izrael po zauzeću zemlje postao vjerska zajednica i narod, ipak on još dugo nije postigao političko jedinstvo. Najprije je svako pleme samo za sebe ili u zajednici s nekoliko susjednih plemena pokušalo svladati starosjedioce Kanaance i Filistejce, koji su otprilike u isto vrijeme kad i Izrael zauzeli južnu obalu Sredozemnog mora, i osigurati stečeni posjed. No naskoro je postalo jasno da ne ide bez jakog političkog i vojnog vodstva. Plemena su se doduše pod vodstvom pojedinih "sudaca", muževa koje je zahvatio Jahvin Duh, mogla povremeno obraniti od neprijatelja; no vojnički bolje organizirani Filistejci bili su daleko nadmoćniji od povremenih plemenskih mobilizacija. Tako su se počeli javljati glasovi koji su tražili kralja.


26

Plemena Izraelova za vrijeme sudaca: 1=Šimun, 2=Juda, 3=Dan, 4=Benjamin, 5=Efrajim, 6=Manaše, 7=Jisakar, 8=Zebulun, 9=Ašer, 10=Naftali, 11=Gad, 12=Ruben Kao posljednji "sudac” nastupio je starac prorok Samuel. On se isprva suprotstavio mišljenju svoga naroda da svoje mjesto prepusti nekom kralju (1 Sam 8), a onda je sam pomogao da se nađe pravi čovjek za kralja. Ali je i predvidio opasnost: kralj bi mogao svoju volju staviti iznad Jahvine i zamijeniti interese naroda svojim vlastitim težnjama za vlašću.

Prvi pokušaj uspostavljanja kraljevstva zaista je bijedno završio. Šaul, prvi narodni kralj, izgubio je nakon nekoliko početnih uspjeha rat i život u borbi protiv Filistejaca (oko 1020). Njegov sin Išbaal pokazao se potpuno nesposobnim.

4.42 Kraljevski grad Jeruzalem kao središte moći i bogoštovlja ( Oko 1010 - 970. - kralj David )

Pravi je kralj pronađen u Davidu. On je dao Izraelu 80-godišnje jedinstvo i osigurao mu za duga stoljeća unaprijed neosporni posjed zemlje. David (oko 1010-970) i njegov sin Salomon (970-930) brinuli su se za red u zemlji, dali su svom narodu uređenu upravu, pomogli da se općenito poštuje pravda, dobro izvježbanom vojskom osigurali su Izraelu sigurnost prema vani, dapače uklopili su u svoj sustav vazalnih država mnoge susjedne narode do duboko u arapsku pustinju na istoku i do Eufrata na sjeveru. Njihovo za povijest izraelske vjere najtrajnije djelo jest osnutak središnjega svetišta na brdu Sionu u Jeruzalemu, koji je David netom bio zauzeo. Onamo je David bio prenio Kovčeg Saveza i ondje je Salomon sagradio Hram. Sionsko je svetište postalo tako mjesto gdje se njegovao ne samo kult Jahve nego i tradicije povijesti spasenja, a kraljevski je dvor - prostorno usko povezan s Hramom - postao središtem izraelske naobrazbe.

Za Davidovo i Salomonovo vrijeme nastala su prva velika literarna djela: "Knjiga izbavitelja", u kojoj su se veličala djela sudaca, djelo o prijenosu Kovčega na Sion, djelo o Davidovu usponu i vladavini, prve zbirke mudrosnih izreka i pjesama za hramsko


27

bogoslužje. Na Salomonovu je dvoru svoju naobrazbu primio veliki pisac povijesti koji je kratko nakon Salomonove smrti stvorio Jahvističko povijesno djelo.

Davidovo i Salomonovo Kraljevstvo; Rekonstrukcija Salomonova hrama .... = područja koja je osvojio David

4.43 Davidovo kraljevstvo: obećanje mesijanskoga spasenja

Po Proroku Natanu primio je David novo Božje obećanje, tzv. Natanovo proročanstvo, koje je u nešto prerađenom obliku sadržano u 2 Sam 7,8-16:

“Ja sam te doveo s pašnjaka, od ovaca i koza da budeš knez nad mojim izraelskim narodom. Bio sam s tobom kuda si god išao, iskorijenio sam sve tvoje neprijatelje pred tobom ... Odredit ću prebivalište svojem izraelskom narodu, posaditi ću ga... I kad se ispune tvoji dani i ti počineš kod svojih otaca, podići ću tvoga potomka nakon tebe koji će se roditi od tvoga tijela i utvrdit ću njegovo kraljevstvo. On će sagraditi dom imenu mojemu, a ja ću utvrditi njegovo prijestolje zauvijek. Ja ću biti njemu otac, on će meni biti sin; ako učini što zlo, kaznit ću ga ljudskom šibom i udarcima kako ih zadaju sinovi ljudski. Ali svoje naklonosti neću odvratiti od njega... Tvoja će kuća i tvoje kraljevstvo trajati dovijeka preda mnom; tvoje će prijestolje čvrsto stajati zasvagda!"

To se obećanje ponavljalo pri svakom krunjenju svakoga potomka Davidova. Na tom se obećanju palila mesijanska nada o budućem kralju - spasitelju, koji će kao Jahvin predstavnik svom narodu konačno i zauvijek donijeti i osigurati spasenje. O tome govore tzv. mesijanska proročanstva proroka (npr. Iz 7,10-16; Mih 5,1-5).

Taj osobiti odnos između Jahve te Davida i Davidove dinastije nazvao se kasnije također "Savez” i "Zakletva" kojom se Jahve zakleo Davidu (usp. 2 Ljet 21,7).

Uska povezanost Davidova i Jahvina prijestolja na Sionu dala je povod za "sionsku teologiju". Za nju je Sion prijestolje Jahve, koji je kralj Izraela i cijeloga svijeta. Zbog toga je Sion središte svijeta, gdje svi narodi mogu susresti Jahvu, njegovu spasonosnu moć, njegovu spasonosnu volju, ali i njegovo veličanstvo. To su misli koje su omogućile daljnju produhovljenost i prijenos na eshatološki Sion, "Božji grad" na svršetku svijeta.


28

4.5 Raskinuti Savez

4.51 Vjerski raskol i politička propast (931. Salomonova smrt i podjela kraljevstva)

Nakon Salomonove smrti raspalo se veliko Davidovo kraljevstvo jer su sjeverna plemena odbacila Salomonova sina Roboama (oko 930-917) i pod kraljem Jeroboamom I. (930-911) osnovala vlastitu državu s dva državna svetišta, u Betelu i Danu. Država se prozvala Izrael, mi je zovemo i Sjeverno kraljevstvo. Samo južna plemena, Juda i Benjamin, ostala su vjerna Davidovoj dinastiji i nazvala su svoju državu Juda, koja se zove i Južno kraljevstvo.

Podijeljena kraljevstva Izrael i Juda

1. - u Sjevernom kraljevstvu

Osnutak dvaju sjevernih svetišta doveo je do vjerskog raskola sve ako su ondje postavljene slike bika isprva i simbolizirale Jahvu.

Plemenski egoizam spriječio je političku konsolidaciju Sjevernoga kraljevstva. Ni Jeroboamu I. ni kasnijim kraljevima nije uspjelo osnovati trajnu dinastiju. Kraljevi su se izmjenjivali veoma naglo uslijed dvorskih intriga, umorstva i pobune časnika. Stalni ratovi s Aramejcima i kasnije s Asircima kočili su gospodarski razvitak.

Slabost središnje uprave u Sjevernom kraljevstvu pogodovala je socijalnim suprotnostima, prije svega prodoru poganskog bogoštovlja, koje se čudnovato miješalo s izraelskim Jahvinim bogoštovljem. Jahve je zamijenjen Baalom, kanaanskim bogom plodnosti.

To se miješanje religije naziva sinkretizam (grčki syn = zajedno i lat. cresco = rasti). Među najodvratnije iskrivljenosti spadala je bogoštovna prostitucija u svetištima i žrtvovanje djece Molohu (Baalov nadimak, a znači "kralj").

Godine 722. postalo je kraljevstvo Izrael žrtvom nezasitne asirske velesile. Izrael je postao asirska pokrajina, a njegovo je stanovništvo iseljeno u sjevernu Mezopotamiju, gdje su sjeverna plemena bez traga nestala.


29

U 2 Kr 17,7-18 izvlači Deuteronomist pouku iz povijesti Sjevernoga kraljevstva: “I tako se dogodilo (propast kraljevstva i iseljenje naroda) zato što su Izraelci sagriješili protiv Jahve, Boga svoga, koji ih je izveo iz zemlje egipatske... Štovali su druge bogove, slijedili običaje naroda što ih je Jahve protjerao pred sinovima Izraelovim, živjeli po običajima što su ih uveli kraljevi Izraelovi... A Jahve opominjaše Izraelce i Judejce preko svojih proroka i sviju vidjelaca: "Obratite se od zlog puta svoga - govorio je - i pokoravajte se naredbama i zapovijedima mojim...” Ali oni nisu poslušali... Tada se Jahve razgnjevi na Izraela i odbaci ga ispred svoga lica."

Židovski zarobljenici sviraju na liri pod nadzorom asirskoga čuvara

2. - u Južnom kraljevstvu

Kraljevstvo Judino i Davidova dinastija nadživjeli su propast Izraela za jedno stoljeće i pol. Pod kraljem Manašeom (693-639) iskrivila se i u Judi vjera u Jahvu pod utjecajem stranih religija: sinkretizam je provalio širokim mlazom i preplavio čak jeruzalemski Hram.

Deuteronomist predbacuje tomu kralju da je vjeru u Jahvu i njegove najrevnije branitelje, proroke, krvavo proganjao, da je tuđim bogovima postavio kipove u Hramu, a svoga vlastitog sina žrtvovao je Molohu (2 Kr 21,1-16).

Pobožni Jošija (638-609) proveo je još jednom vjersku reformu. Pri tome je pronađen i proglašen "Jahvin zakonik" (vjerojatno identičan s glavnim dijelom našega Ponovljenog zakona), koji se pod Manašeom bio izgubio. Poslije njegove smrti presahnula je reforma, a kraljevstvo propada 587. u vrtlogu borba velesila Babilonije i Asirije. Jeruzalem i Hram potpuno su uništeni, Davidova je dinastija izumrla, a viši sloj naroda odvučen je u progonstvo u Babilon.

Velika carstva za vrijeme babilonskog sužanjstva


30

4.52 Proročki zov i prijetnja

Protiv sinkretizma, moralnih i socijalnih neprilika pokušali su se boriti prije svega proroci, muževi ispunjeni Duhom Jahvinim U Izraelu su u 9. stoljeću djelovali Ilija i Elizej, o kojima govore samo izvještaji u 1 Kr 17-21; 2 Kr 1sl i 4-8. Kratko pred propast Sjevernoga kraljevstva nastupio je kod državnoga svetišta u Betelu Amos, rodom iz Jude, a u glavnom gradu Samariji Hošea, koji je ondje boravio. Amos se oštrim riječima okomio protiv razvodnjenja bogoštovlja koje se iscrpljuje u vanjskim obredima i protiv iskorištavanja socijalno slabih. Hošea u slici braka riše odnos između Jahve i naroda. Za njega je Jahve suprug koji još i nevjernu ženu pokušava ljubavlju natrag pridobiti. Obojica navještaju sud Božji kraljevima i narodu. U Judi oko 720. djeluju proroci Izaija i Mihej. I oni se bune protiv iskorištavanja slabih i gologa izvanjskoga bogoštovlja, ali i protiv političko-vojničkih okupljanja snaga njihovih kraljeva i protiv neiskrene politike paktiranja i laviranja između dviju velesila, Asirije i Egipta. Bune se protiv toga nadasve stoga što se pritom zaboravilo da je vjernost Jahvi jedino jamstvo opstanka naroda. Za vrijeme dugotrajne Manašeove vladavine osuđeni su proroci na šutnju. Tek pod Jošuom odzvanja ponovno njihova poruka. Tada su Habakuk i Nahum zagovornici pokreta koji se nada ponovnoj uspostavi velikog Davidova kraljevstva nakon propasti velesile Asirije i navje-štaju stoga propast Asiriji i njezinu glavnom gradu Ninivi. Proroci Sefanija i mladi Jeremija nisu takvi optimisti. Oni vide da je i u Judi Božji Savez raskinut i da je osuda pred vratima. Čak su, čini se, skeptični i prema Jošuinoj reformi. Obojica su imali pravo. Jeremiju su za vrijeme Nabukodonozorove opsade Jeruzalema 587. držali zatvorena u stražarskom dvorištu kraljevskoga dvora jer je govorio da će sud Božji stići narod koji je raskinuo Savez i pače otvoreno govorio da se treba predati neprijatelju. Oslobodili su ga tek Babilonci, ali su ga već nakon nekoliko mjeseci prisilili Izraelci, koji su selili u Egipat, da ode onamo s njima, zajedno sa svojim vjernim učenikom i tajnikom Baruhom. Nakon katastrofe naviješta on Jahvino oproštenje i obećanje novoga Saveza.

4.53 Vjerska obnova za vrijeme sužanjstva

U velikim nacionalnim katastrofama od 722. i 609. do 587. pokazao se Jahve svom narodu kao partner koji raskid Saveza, vjerolomstvo, nesmiljeno kažnjava. Za vrijeme babilonskoga sužanjstva došli su kako oni u sužanjstvu tako i oni koji su ostali u domovini - "Ostatak Izraela" - do spoznaje da su nekada ismijavani i proganjani proroci zaista govorili u ime Jahvino kad su navješćivali sud.

Pojam "Ostatak" (Izraela) igra u proroka važnu spasenjsko-povijesnu ulogu. Njime se želi reći da Bog u svim katastrofama ipak ne odustaje od svojih spasenjskih obećanja, nego daje da mu jedan dio naroda ostane vjeran, spasava ga i dovodi preko njega do budućeg spasenjskog ispunjenja.

Do te su spoznaje došli kasno, ali ipak još ne prekasno. Podsjećali su se na riječi proroka koje su naviještale obraćenje i zatim ponovno pomilovanje koje je Bog bio obećao. Tako su Židovi (tako su se sada nazivali baštinici onih 12 plemena) kako oni u progonstvu tako i oni u domovini - došli k sebi i započeo je začudni proces njihova ozdravljenja.

Nakon početnih očitovanja očaja (usp. npr. Psalam 74) i divlje mržnje na neprijatelja, ko-jemu su pripisivali krivnju za nesreću (u Ps 137 i u proročkoj knjižici Obadijinoj), javili su se naskoro u domovini mirniji glasovi. U njima prevladava kajanje zbog vlastitoga ponašanja i nada u novi početak koji će, očekivali su, doći od Jahve. Tako u Knjizi Tužaljki, a prije svega u Deuteronomističkom povijesnom djelu, ali i u novoj preradi Jeremijinih navještaja.


31

U tim književnim tvorevinama onih koji su ostali u zemlji osjećamo jasno prizvuk i tenden-cije propovijedi levitskih krugova, koji su se kao učitelji osjećali odgovornima za svoj narod. U Babiloniji se među onima koji su nasilno iseljeni god. 597. nalazio svećenički sin i prorok Ezekiel. Njega je Bog pozvao da svoje sudbinske drugove, koji su očekivali brzi povrat u domovinu, prvo pripravi na ispunjenje suda nad Judejom koja je raskinula Savez. Stoga on govori o skorom razorenju Jeruzalema. Kad se onda ta katastrofa dogodila pa su se novi sužnjevi pridružili onima koji su već ranije odvedeni u ropstvo i kada je izbio potpuni očaj, postao je Ezekiel neumorni tješitelj svoga naroda. Oko njega se okupljaju svećenici i pobožni ljudi i počinju se ponovno nadati u Jahvu. Iz tih krugova potječe vjerojatno zbirka pjesama koja se kasnije uklopila u Knjigu Psalama te Svećenički spis, program za obnovljeno bogoštovlje koje će se obavljati nakon povratka u domovinu, koji su očekivali kao Jahvin dar. Svakako je još prije toga povratka u domovinu morao stradati prorok čija se mučenička smrt shvatila kao žrtva pomirbena za njegov grešni narod i pomogla da prodre novo spa-senje: to je nepoznati čovjek koga zovemo Deuteroizaija (usp. 3,24). Perzijski kralj Kir ugrožava novobabilonsko carstvo. U tom Deuteroizaija vidi dan "novoga izlaska", novog izbavljenja iz ropstva i pripravlja svoje sunarodnjake i sudbinske drugove na taj dan, ali je time morao izazvati progonstvo Babilonaca. Odsjek Iz 52,13- 53,12 očito naviješta njegovu mučeničku sudbinu. Njegovi učenici i kasnija predaja vidjet će u tom tekstu veću povijesno-spasenjsku dubinu: taj mučenik-prorok postao je tip, pralik svih onih pobožnika koji se bore za vjernost Jahvi, a tako i jednog dijela naroda koji je zbog svoje vjernosti Jahvi i njegovom Savezu dospio u progonstvo. Sudbina je svih njih zastupnička zadovoljština za krivnju Izraela. Novi nam Zavjet govori da je zastupničko trpljenje pobožnih imao nadmašiti još smrtnom mukom Onaj kojega su Božji ljudi Staroga Zavjeta bili samo "prednacrt".

4.6 Levitski Savez

538. - Kirov proglas: oslobođenje

Godine 539. zauzeo je Kir Babilon bez borbe i uključio babilonsko carstvo u svoje perzijsko svjetsko carstvo. Naskoro je izdao uredbu kojom dozvoljava zasužnjenim narodima povratak u stare postojbine.

Židovi nisu bili naročito oduševljeni jer se većina njih već bila udomila u Babilonu. Zaslugom svećenika, koji su bili podrijetlom iz plemena Levijeva, pomalo su se pronašle veće grupe onih koji su željeli vratiti se u domovinu.

Kirovo carstvo


32

4.61 Povratak i obnova (515. - posveta Hrama)

Oko 535. vratila se u Jeruzalem jedna grupa pod vodstvom velikog svećenika Jošue i Davidova potomka Zerubabela. Pod pritiskom proroka Hagaja i Zaharije sagradili su povratnici oko 520. Hram i uspostavili bogoslužje.

Među povratnicima se, čini se, probudila nada da će doći novi kralj iz Davidova roda, ali je ona brzo utrnula.

Tek gotovo 100 godina kasnije povećao se broj povratnika. U međuvremenu organizirali su se Židovi u Babilonu u zajednice i škole koje su bile u živoj vezi i razmjeni s Jeruzalemom. Svećeniku je Ezri i upravnom činovniku Nehemiji uspjelo uz pomoć perzijske državne uprave provesti temeljitu obnovu židovske zajednice i srediti prilike u Judeji.

Vjerojatno je pod Ezrom došlo do velike redakcije Petoknjižja, koje je udarilo pečat židovstvu nakon progonstva.

4.62 Obnova zakonske pobožnosti: čuvanje vjere, opasnost od ukrućenosti

(332. Aleksandar Veliki osvaja Palestinu)

Perzijska je državna uprava velikodušno odobravala autonomiju vjerskim zajednicama dok je nacionalne pokrete oštro kontrolirala. Stoga je razvoj silom prilika doveo do toga da je vodstvo židovske vjerske zajednice ostalo potpuno u rukama svećenika i da je veliki svećenik u Jeruzalemu postao za Perzijance priznati predstavnik židovstva. Svećenici su pak bili uvjereni da će se nacionalna vlastitost očuvati samo ako narod bude posve vjeran Mojsijevu Zakonu. Stoga se zajednica kulturno i socijalno odijelila od drugih naroda. To je, istina, bilo potrebno za očuvanje čistoće vjere u Jahvu, ali se pokazalo kasnije kako je imalo zlokobne posljedice. Prevlast svećenika, koja se također zasnivala na osobitom Savezu koji je Bog sklopio s jednim od njihovih praotaca (usp. Mal 2,4sl; Sir 45,15,24sl), omogućila im je da postanu jedini učitelji naroda. Svećenički su učitelji naglašavali vjernost Zakonu. To je u sebi krilo opasnost da uguši iskrenu pobožnost i da potisne proročku karizmu. Tako je utrt put pismoznanstvu i farizejstvu židovstva Isusova vremena.

4.63 Pokret za vjeru otaca - vjersko-politički raspad (197-142. Palestina pod vlašću Sirije) (63. Rimljani osvajaju Palestinu)

Još je jednom proradila karizma i to upravo u nižih svećeničkih obitelji, u Makabejaca. Oni su u 2. st. pr. Kr., kao nekada suci u vrijeme osvajanja zemlje, izborili svom narodu slobodu od helenističkih Siraca, koji su bili zemlju zauzeli i pokušavali potisnuti Izraelovu vjeru. Tako je spašena vjera otaca. Kad su međutim potomci Makabejaca, tzv. hasmonejci, htjeli prisvojiti čast velikih svećenika, koja im po Zakonu nije pripadala, te kad su se prozvali i kraljevima (do 64. pr. Kr., kad je Pompej hasmonejsko kraljevstvo pripojio Rimskom carstvu) stvorile su se skupine i stranke koje su ugrožavale političko i vjersko jedinstvo. Za rimske vladavine dosegao je taj razvoj svoj vrhunac u mnogobrojnim sektama te nacionalističkim i mesijanskim pokretima.


33

Političke prilike za vrijeme Makabejskih ratova

4.7 Zadaci 1. Pokušajte opisati u čemu se sastoji posebni teološki pothvat Jahvista u tumačenju

rodozačetničke predaje. 2. Koje su vjerske predaje i iskustva preuzela za vrijeme osvajanja zemlje plemena koja su

ostala u zemlji od doseljenika, a koje doseljenici od plemena koja su ostala u zemlji? 3. Podsjetite se: 1. S kojim različitim naglascima tumače različite predaje Petoknjižja vrijeme između

izlaska iz Egipta i osvajanja zemlje? 2. U čemu se ta različita tumačenja slažu? 4. Na koji se događaj Davidova života presudno nadovezuje Izraelova mesijanska nada? 5. Koja je presudno važna povijesno-spasenjska misao nastala za vrijeme babilonskog

sužanjstva i u vezi s njime? Kojim je teološkim predodžbama novozavjetnog nauka o spasenju i kasnijega vjerskog razvoja ta misao prihvaćena i oblikovana?


34

5. STARI ZAVJET KAO POVIJEST SPASENJA

Ovdje smo tek najopćenitijim potezima ocrtali povijest Izraelove vjere i predaje. Na njoj možemo naučiti što je objava. Objava tek posve na kraju starozavjetnoga vremena označuje zbirku pouka i zapovijedi sakupljenih u Knjigu. Do tada se ona događala u životnom procesu Izraelove zajednice vjere. Ona se događala u iskustvu koje je Izrael doživljavao sa svojim Bogom, s kojim je bio u stalnom dijalogu. Tek se postupno zapisivala u knjige. Izraelova je zajednica vjere nastala i na životu se održala tako da je Bog poslao svoju Riječ pojedinim izabranicima (rodozačetnicima, Mojsiju, prorocima, kraljevima, svećenicima) i da su ti izabranici njegovu Riječ svjedočki dalje predavali. Izrael je vidio da su se ta svjedočanstva ispunjala u njegovoj povijesti, kako u vrijeme uspona tako i za vrijeme suda. Iz teških iskušenja nevjere, praznovjerja, zablude i grijeha izašao je uvijek neki "Ostatak", koji je ostao vjeran Božjem Savezu. Po njemu je Izrael dopirao do vjere i u ona vremena u kojima bi svaki drugi narod izgubio svoju vjeru a s njome i opstanak. Svojom vjerom, svojim životom i bogoslužjem odgovorio je Izrael na Riječ Jahvinu. On je spoznao da Bog unatoč grijehu i nevjeri ispunjava svoja obećanja i da je on Izraelovu zajednicu vjere upravo kao zajednicu grešnika i zatajitelja izabrao da bude blagoslov za druge narode. Taj Izraelov zadatak, taj smisao njegova izbora, shvatio je naravno samo "Ostatak Izraela", koji je doživio i u Novom Zavjetu posvjedočio novo i nevjerojatno djelo spasenja koje je njegov Bog izveo po Isusu iz Nazareta. Tek sada se ispunja ono čemu se prorok Zaharija (8,23) nadao: Ljudi iz svih naroda "hvatat će jednog Židova za skut govoreći: “Idemo s vama, jer čusmo da je s vama Bog.”” Tko prihvaća svjedočanstvo Isusovih učenika, koji potječu iz židovstva, svjedočanstvo o Isusovu križu i uskrsnuću, uklapa se u povijest spasenja, u zajednicu vjere koja vodi do Abrahama preko Mojsija, proroka, preko židovstva nakon sužanjstva, preko Ivana Krstitelja, Josipa i Marije k Isusu i Crkvi. Samo po Isusu znademo da je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Mojsijev Jahve, Bog proroka i Bog "Zakona" također naš Otac jer je Otac Isusa Krista.

Osnovni tekst ovoga pisma sastavio je prof. dr. Josef Scharbert, Munchen


35

DODATAK 1 Starozavjetni kanon židovski: Tora Post Br Izl Pnz Lev Proroci Jš Ob** Suci Jon** 1+2 Sam* Mih** 1+2 Kr* Nah** Iz Hab** Jr Sef** Ez Hag** Hoš** Zah** Jl** Mal** Am**

Spisi

Ps Tuž Job Est Izr Dn Rut Ezr Pj Neh Prop 1+2 Ljet*

kat. / istočnih crkava (=Kanon židova u dijaspori) Povijesne knjige Post 1+2 Kr Izl 1+2 Ljet Lev Ezr Br Neh Pnz Tob+ Jš Jdt+ Suci Est++ Rut 1+2 Mak+ 1+2 Sam Mudrosne knjige Job Pj Ps Mudr+ Izr Sir+ Prop Proročke knjige Iz Ob Jr Jon Tuž Mih Bar+ Nah Ez Hab Dn++ Sef Hoš Hag JI Zah Am Mal

evangelički Povijesne knjige

1. knjiga Mojsijeva 2. knjiga Mojsijeva 3. knjiga Mojsijeva 4. knjiga Mojsijeva 5. knjiga Mojsijeva Jš 1+2 Ljet Suci Ezr Rut Neh 1+2 Sam Est 1+2 Kr Mudrosne knjige

Job Prop Ps Pj Izr Proročke knjige

Iz Jon Jr Mih Tuž Nah Ez Hab Dn Sef Hoš Hag JI Zah Am Mal Ob Apokrifi

Jdt+ 1+2 Mak+ Mudr+ Djelovi u: Tob+ Est++ Sir+ Dn++ Bar+

* = izvorno samo jedna knjiga ** = izvorno sabrani u "knjigu 12 proroka" + = deuterokanonski spisi, u evangeličkoj se teologiji zovu "apokrifi" ++ = deuterokanonski dijelovi u njima


36

DODATAK 2 Zadaci za slobodnu obradu Pokušajte riješiti ove zadatke prvo bez pomoći teksta pisma. Tek kad završite, pomognite si pismom. Zadatak 1: Poredajte slijedeće knjige SZ u donjem popisu pod ispravnu oznaku zbirki: 1+2 Ljet, Pnz, Ezr, Izl, Post, Jš, 1+2 Kr, Lev, Neh, Br, Suci, 1+2 Sam. Petoknjižje: Deuteronomističko povijesno djelo: Ljetopisno povijesno djelo: Zadatak 2: Pokušajte si predstaviti još jednom svakog od 4 izvora Petoknjižja s njihovim najvažnijim osobitostima prema donjim pitanjima:

Ime i kratica izvora

Vrijeme nastanka

Sadržaj

Jezične posebnosti

Naročite namjere u navješćivanju pisca


37

Zadatak 3: Križićem označite u koju vrstu psalama treba uvrstiti dotični psalam.

Broj psalma

Pokorničke pjesme Zahvalnice Himni Tužaljke Poučne

pjesme Mesijanski

psalmi Osvetničke

molitve 13

32

67

83

110

112

124

Zadatak 4: Navodimo vam niz događaja iz povijesti Izraela i uz njih imena osoba koje Sv. Pismo ili svjetska povijest dovodi u vezu s tim događajima. Unesite u narednu tabelu vremenski ispravno pojedine događaje i imena koja onamo spadaju. Time ste stekli pregled povijesti Izraela sastavljen po najvažnijim natuknicama. Događaji: Aleksandrovo osvajanje Palestine Pokušaj reforme prije sužanjstva Asirsko osvajanje Sjev. kraljevstva Posvećenje novosagrađenoga Hrama Babilonsko osvajanje Juž. kraljevstva Potlačenost u Egiptu Babilonsko sužanjstvo Prodor semitskih plemena u Palestinu Boravak rodozačetničkih plemena u Egiptu Proglas oslobođenja Gradnja Hrama Proslava Saveza u Sihemu Objava na Sinaju Prva velika književnost Obnova zakonske pobožnosti Sinkretizam Osvajanje zemlje Spas u Crvenom moru Palestina pod rimskom vlašću Učvršćivanje i procvat kraljevstva Perzijsko osvajanje Ustanak protiv helenističkih Sirijaca Počeci kraljevstva Velika redakcija Pentateuha Podjela kraljevstva Vjersko-političko stvaranje ustanka Imena: David Jahvist Mojsije Deuteroizaija Jeremija Natan Ezekiel Jošija Nehemija Ezra Jošua Pompej Hagaj Kir Salomon Hasmonejci Makabejci Samuel Ilija Manaše Šaul Izaija Mihej Zaharija


38

Razdoblje Događaji Imena

Oko 1500.

Između 1400. i 1250.

Oko 1200.

Nakon 1200. do po prilici 1010.

Oko 1010. do 930.

930 – 587.

587 –538.

538 – 332.

332 – 63.


39

DODATAK 3 Izbor literature na njemačkom DElSSLER, Alfons, Die Grundbotschaft des Alten Testaments Herder, Freiburg (4)1974, 166 str. Ova knjiga pruža dobar uvod u teologiju Staroga Zavjeta i tumači važne biblijske teološke pojmove.

ElCHRODT, Walter, Religionsgeschichte Israels. Francke, Bern/Stuttgart 1969, 186 str. ( rasprodano)

Evangelički starozavjetnik pokazuje razvoj izraelske religije s gledišta religijskog povjesničara.

GUNNEWEG, Antonius H.J., Geschichte Isreals bis Bar Kochba. Kohlhammer, Stuttgart 1976, 200 str. Svezak daje dobar pregled povijesti Izraela do drugog židovskog ustanka oko 135. po Kr. On osobito upotpunjuje 4. glavu ovoga pisma.

KORNFELD, Walter, Religion und Offenbarung in der Geschichte Israels, Tyrolia, Innsbruck/Munchen 1970, 376 str. Opširan ukupni pregled povijesti, objave i teološke problematike SZ.

MILLER, Gabrielle / STENDEBACH, Franz Josef, Stuttgarter Kleiner Kommentar. Altes Testament. Kath. Bibelwerk, Stuttgart 1970, 40-120 str. po svesku Ti sveščići jesu danas najbolji kratki komentar Starog Zavjeta; jedan uvodni sveščić i jedan sveščić povijesti Izraela.

VON RAD, Gerhard, Die Botschaft der Propheten. Siebenstern-Taschenbuch. Siebenstern, Munchen 1967, 285 str. (rasprodano) Djelo evangeličkog starozavjetnika pruža dobar pregled o osobama, onodobnim prilikama i sadržaju poruke biblijskih proroka.

SCHRElNER, Josef (Hrsg.), Wort und Botschaft des Alten Testaments. Echter, Wurzburg, 2. Aufl. 1970, 484 str. Ova se knjiga veoma preporuča za dublje bavljenje problemima SZ. Razni katolički egzegeti obavješćuju o današnjem stanju istraživanja, o postanku, sadržaju, literarnoj i teološkoj problematici cijeloga SZ i pojedinih njegovih dijelova te literarnih slojeva. Izbor literature na hrvatskom Vidi Uvodni tečaj, II/17, III/18 i IV/19-20 te iduće (12) pismo ovoga tečaja. _________________________ Naslov izvornika: Theologie im Fernkurs, Grundkurs, Wurzburg Njemački izdavač: Domschule e.V., 8700 Wurzburg Prireditelji: Prof. Dr. Gunter Koch, Wurzburg - Domkapitular Josef Pretscher, Wurzburg Prijevod: Ing. Mira Bogat, Zagreb i Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb Stručna lektura: Dr. Adalbert Rebić, Zagreb Izdaje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb, Kaptol 31 Glavni i odgovorni urednik: Dr. Marijan Jerko Fućak, Zagreb, Kaptol 9 Copyright za hrvatsko izdanje: Institut za teološku kulturu laika, Zagreb 1983.

Dopisna teologija - dt.com.hrdt.com.hr/files/1378675549-0-6.godina-3.pismo.pdf · Povijest kao igra slijepog slučaja, ... događa u prvom redu tako da se razjašnjuju pojmovi “Biblija”,

Documents