-
Dopisna teologija 2. CIKLUS 2. GODINA 13. PISMO
KRŠĆANSKA VJERA U STVARANJE SVIJETA I NJEZINO ZNAČENJE
Uvod
Svijet u kojem živimo nalazi se danas na osobit način u središtu
čovjekove pozornosti. Čovjek promatra daljine svemira i teži za
njima, a u isto vrijeme zabrinuto gleda na svoj životni prostor, na
zemlju. Mnogo jasnije negoli u prijašnjim vremenima spoznaje on
kako mu je zadatak da je treba nadvladati, podložiti, štoviše
štititi i održavati. Ali -smije li on uopće raspolagati nečim i
čuvati nešto što je postojalo prije njega i bez njega i čega je on
samo jedan dio? Otkuda dolazi ovaj svijet i koje to prema tome
snage u njemu djeluju i odlučuju o njegovu postanku, trajanju i
budućnosti?
Pitanje o podrijetlu ovog svijeta nije čisto teoretsko, nego je
ujedno i egzistencijalno. Odgovor ne ostaje samo na području čisto
znanstvenih spoznaja ili teorija. Sam je čo-vjek njime pogođen; on
pripada ovom svijetu i s njime zajedno dobiva ili gubi smisao svoga
opstanka. Smisao ili besmisao njegove opstojnosti povezan je sa
smislom ili besmislom svijeta. Zar je ovaj svijet, u kojem se
odigrava ljudski život, ljudska povijest, proizvod slučaja? Je li
on nastao uslijed jedinstvenog diktata vječnih, ali bezimenih
za-kona prirode? Je li proizašao iz borbe božanskih snaga, kako to
mnogostruko vide i tumače pradavni mitovi? Izvire li on iz nekog
božanskog kaosa? Ovisno o tom odgovo-ru određuje se položaj čovjeka
i mogućnost osmišljenja i djelovanja u svijetu. I za pita-nje je
spasenja presudno je li Bog spasenja gospodar i stvoritelj svijeta.
Ako kao kršćani tražimo odgovor na pitanje o porijeklu ovog
svijeta, onda smo u prvom redu i prije svega ostalog upućeni na
odgovor koji je Izrael tražio i našao na temelju iskustva svoje
povijesti s Bogom. Jer Kristova je zajednica preuzela taj odgovor
iako obogaćen novim težnjama i naglascima. Vrijedi li tadašnji
odgovor i za današnjicu? Može li se on održati pred spoznajama
zna-nosti? Sto on želi reći čovjeku koji postavlja pitanja i traži
orijentaciju? Tko na to traži odgovor, morat će najprije savjesno
ispitati što Sveto Pismo kaže o stvaranju svijeta i čovjeka. On će
morati, makar otprve i ne razumio tih izričaja, pronaći njihovo
pravo značenje za sveukupnost vjere i života. Onda će se u
biblijskim tekstovima moći pronaći nadvremenski smisao i time
smisao koji odgovara svakomu vremenu.
-
2 II.CIKLUS - 13. PISMO
SADRŽAJ
1. Što izričaji o stvaranju znače u vjeri Božjega naroda
1.1 Povijest spasenja i djelo stvaranja u Vjerovanju Crkve i
Izraela 1.11 Polazna točka: vjera u Boga povijesti 1.12 Proširenje:
vjera u Boga povijesti /stvaranja
1.2
1.21 1.22 1.23
1.3 1.31
1.32 1.33 1.34 1.35
1.4 1.41 1.42 1.43
1.5 1.51 1.52
1.53
Izvanbiblijski mitovi o stvaranju svijeta kao pozadina
biblijskih prikaza stvaranja Postanak svijeta u
babilonsko-sumerskim mitovima Postanak svijeta u egipatskim
mitovima Postanak svijeta: što je zajedničko Bibliji i mitovima
Izrael i mitovi o stvaranju svijeta: poseg u prošlost i
preoblikovanje Svećenički spis — stvaralački poredak, čovjekova
osnovica i uzor: — svijet je Božje djelo — Bog jamči za poredak na
svijetu — poredak sabata osniva se na Božjem stvarateljskom poretku
Jahvist — Božje stvarateljsko djelo, početak povijesti spasenja
Mudrosna književnost — vjera u stvaranje svijeta iz razmišljanja o
svijetu Psalmi — stvorenje slavi Stvoritelja Deuteroizaija —
izričaji o stvaranju u navještaju spasenja
Spoznaja Boga iz shvaćanja stvaranja — shvaćanje stvaranja iz
spoznaje Boga Jahve — „Stvoritelj neba i zemlje" Nebo i zemlja —
djelo Jahvine spasenjske volje Stvaranje pod spasenjskom voljom
Jahvinom: — po Jahvistu — po Svećeničkom spisu — u Psalmima — u
Deuteroizaije
Daljnja razrada u Novom Zavjetu i u kršćanskoj teologiji Isus
prihvaća starozavjetnu misao o stvaranju NZ dalje razvija
starozavjetnu misao o stvaranju: — svijet stvoren po Kristu —
svijet usmjeren na Krista — svrha je svijeta zajedništvo
Stvaratelja i stvorenja Teologija na nov način prihvaća važne
strane biblijskog nauka o stvaranju: — stvaranje je opečaćeno
Kristom — čovjekom se postaje u Kristu
1.6 Zadaci
-
II. CIKLUS -13. PISMO 3
2. Što žele biblijski izvještaji o stvaranju reći o svijetu i
čovjeku
2.1 Izričaji o stvarateljskom činu Božjemu kao izričaji o Božjem
stvaranju 2.11 Stvarateljski čin Božji kao neprotumačivo
otajstvo:
— nikakav „usklađeni" izvještaj — nema tumačenja početka
2.12 Stvarateljsko djelo Božje: — kao čin i djelovanje — riječju
— kao „stvarati" — kao stvaranje iz ničega
2.13 Vjera u stvaranje kao radosna poruka: — Svijet je siguran u
Bogu — Svijet ne proizlazi iz čistog slučaja i slijepe potrebe —
Ljudi su pred svojim Stvoriteljem svi jednaki — Božja ljubav
oslobađa čovjeka — Bog daje udjela na svojoj ljubavi
2.2 Izričaji o stvaranju čovjeka kao izričaji o čovjeku 2.21
Slika čovjeka u Bibliji:
— nadovezana na izvanbiblijske predaje — različita od
izvanbiblijskih
2.22 Slika čovjeka u Svećeničkom spisu: — Božji predstavnik i
zastupnik — uništavatelj stvorenja? — odgovoran za stvorenje
2.23 Jahvistička slika čovjeka — Bog ga podržava premda ostaje
slab — Bog ga zove na neotuđivo dostojanstvo
2.3 Stvaranje kao uzdržavanje svijeta 2.31 Svijet trajno ovisan
o Bogu 2.32 Bog uzdržava svijet 2.33 Uzdržavanje svijeta:
— Božjom djelatnošću — Božjim subotnim počinkom
2.34 Izričaji o stvaranju i uzdržavanju svijeta — vrhunac su
slavljenja Boga
2.4 Zadaci
3. U kojem su uzajamnom odnosu biblijska vjera u stvaranje i
suvremeno poznavanje prirode?
3.1 Prirodoznanstvene tvrdnje o postanku svijeta i izričaji o
stvaranju 3.11 Osnovna predodžba prirodnih znanosti:
— razvoj kozmosa — evolucija živih bića
3.12 Namjera izričaja u tekstovima o stvaranju: — na temelju
njihove mnogostrukosti — na temelju činjenica da su to hvalospjevi
— na temelju njihovih različitih predodžaba
-
4 II.CIKLUS - 13. PISMO
3.2 Stvaranje i evolucija 3.21 Nesporazum: Bog stvara sve do u
pojedinosti 3.22 Dvije razine shvaćanja:
— kako su stvari međusobno povezane — što je zbiljnost
3.23 Vjera u stvaranje i prirodne znanosti: dva načina spoznaje
koji se međusobno upotpunjuju
3.3 Zadaci
4. Vjera u stvaranje i vjera u svršetak svijeta
4.1 Svršetak i dovršenje svijeta sa starozavjetnog gledišta 4.11
Svijet ugrožen grijehom 4.12 Između straha i nade:
— propast svijeta zbog grijeha — obnova svijeta uslijed Božje
vjernosti!
4.2 Novo stvaranje svijeta i čovjeka u Kristu 4.21 Novi svijet
4.22 Novi čovjek
4.3 Zadaci
-
II. CIKLUS -13. PISMO 5
1. ŠTO IZRIČAJI O STVARANJU ZNAČE U VJERI BOŽJEGA NARODA
1.1 Povijest spasenja i djelo stvaranja u Vjerovanju Crkve i
Izraela
Apostolsko vjerovanje počinje riječima: „Vjerujem u Boga Oca
svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje ..." Biblija počinje
izvještajem o stvaranju: ,,U početku stvori Bog nebo i zemlju..."
(Post 1,1). Božje stvaralačko djelo smješteno je na početak
Vjerovanja i na početak Biblije. Taj bi smještaj mogao stvoriti
dojam da je Božje djelo stvaranja svijeta osnovna dogma kršćanske i
Izraelove vjere. Tko međutim pobliže upozna Izraelovo vjersko blago
i nastanak, ustanovit će da izričaji o stvaranju ne stoje ni na
početku povijesnog razvoja vjere niti u središtu te vjere.
1.11 Svakako su izraelska plemena i rodovi još od vremena svojih
predšasnika poznavali predodžbe o stvaranju.
Polazna točka: vjera u Boga povijesti
Njima je barem od vremena rodozačetnika bio poznat veliki Bog i
kralj bogova El, koji se u Kanaanu častio kao „stvoritelj neba i
zemlje" (usp. 1,41). Ali kad su Izraelci govorili o Jahvi,
počinjali bi s izlaskom iz Egipta, pripovijedali bi o Jahvinu
spasenjskom djelu i izvješćivali o dodjeli Obećane zemlje. U tim se
događajima Bog svom narodu osnovično objavio (usp. Pismo 5/1.11).
Stoga im je to bilo tako važno da su to naglašavali prije svega i
nisu se dalje u prošlost obazirali na vremenska razdoblja koja su
tome prethodila, nego su u svoju „vjeroispovijed" uključili još
samo neposrednu pretpovijest; kao pretpovijest Jahvina spasenjskoga
djela pripovijedali bi o povijesti rodozačetnika, koji su na Božji
nagovor već bili stupili u vezu s Obećanom zemljom. I tu se
pokazalo da je Jahve imao moć i volju održati svoju riječ da će
upravljati poviješću svoga naroda.
Tako Elohist (usp. Pismo 11) počinje svoj prikaz Božjeg
djelovanja ne sa stvaranjem nego s Abrahamom (usp. Post 15). U
jednoj staroj molitvi koja ispovijeda djela Jahvina, u „malom
povijesno-spasenjskom Credu", koji se izgovarao za prikazivanja
prvina poljskih plodova, nije se slavio, kako bi se očekivalo. Bog
Stvoritelj, koji je ove darove stvorio, nego se veličao Jahve koji
je oslobodio Izraela i darovao mu spasenjski dar — zemlju (usp. Pnz
26,5b—9; Pismo 5/1.11).
Iako je interes Izraela upravo u ranijim vremenima bio usmjeren
prije svega na djelovanje Boga u njegovoj povijesti, to ne znači da
su izričaji o stvaranju i Stvoritelju bili beznačajni za vjeru
starozavjetnoga Božjega naroda. Stari Zavjet doduše isprva pojam
„vjerovati" ne dovodi u vezu s Božjim stvaralačkim djelova-njem,
nego prije svega s njegovim povijesnim djelovanjem: Izrael i
pojedinac u Božjem narodu treba da se osloni na Božju riječ i Božje
djelovanje u povijesti Božjeg naroda. Vjera nalazi svoj temelj u
Božjem povijesno-spasenjskom djelovanju. Ali u babilonskom
sužanjstvu (usp. Pismo 11), kad se mnogima činilo da je povijest
spasenja prekinuta, pogled na Boga Stvoritelja i povjerenje u njega
dobivaju novi zadatak: oni treba da očuvaju i učvrste ugroženu vezu
sa spasenjskom voljom Božjom.
Proširenje: 1.12 vjera u Boga povijesti i stvaranja
-
6 II. CIKLUS - 13. PISMO
Postanak svijeta u babilonsko - - sumerskim mitovima
Ta je želja izražena npr. u Deuteroizaije, koji se javlja za
vrijeme babilonskog sužanjstva (Iz 40-55; usp. Pismo 11).
Tomu je pogodovala i činjenica da su izričaji o stvaranju i
Stvoritelju bili već ranije povezani sa spasenjsko-povijesnim
vjerskim izričajima, isprva možda samo na vanjski način, ali onda i
dubinski u priznavanju spasenjskih djela moćnoga Boga (usp. 1.4).
Oni su čak stavljeni i pred one prve, naravno ne zbog toga što bi
tijekom vremena dobili prvenstveno značenje, nego zbog toga što su
se — čisto vremenski promatrano — u njima prikazana Božja djela
ranije dogodila.
Ps 136. je primjer usporedno postavljenih povijesnospasenjskih
izričaja i izričaja o stvaranju. Slave se velika djela Božja:
„Jedini on učini čuda velika ... Mudro sazda on nebesa ... On
utvrdi zemlju nad vodama ... On načini svjetlila velika ... Sunce
da vlada danom ... Mjesec i zvijezde da vladaju noću ... On pobi
prvorođence u Egiptu ... Izvede Izraela iz njega ..." (usp. Ps
136,4-11).
1.2 Izvanbiblijski mitovi o stvaranju svijeta kao pozadina
biblijskog prikaza stvara-nja
Ako je Izraelov iskonski vjerski interes bio usmjeren prije
svega na Božje spasonosno djelovanje, pitamo se kako je konačno
ipak došlo do izričaja o postanku svijeta i čovjeka. Zbog svoga
nomadskog porijekla nije Izrael izgradio nikakvih vlastitih predaja
o stvaranju i Stvoritelju. Sjedilačka plemena, koja su bila ovisna
o obradivoj zemlji i njezinoj plodnosti, bila su, naprotiv,
zainteresirana za izričaje o stvaranju svijeta. Već u veoma ranim
vremenima postojala su stvarno u mezopotamskih i egipatskih naroda
kazivanja o stvaranju svijeta, djelu nekoga boga stvoritelja. Na te
se predaje mogao Izrael nadovezati.
1.21 Jedan od najvažnijih mitova o stvaranju svijeta očito je
babilonski ep „Enuma Eliš" („Kad gore"), koji se tako naziva po
njegovim početnim riječima. To je spjev o tome kako je svijet
stvorio bog Marduk, koji je nakon ogorčene borbe a morskom nemani
Tiamatom stvorio kozmos iz kaosa.
„Kad gore nebesa još nisu imala imena, kad dolje zemlji još nije
bilo nadjenuto ime, kad su sam Apsu, onaj prapočetnik, roditelj
bogova i Mummu Tiamat, koja ih je sve rodila, svoje vode u jedno
pomiješali, kad se uginula trska još nije nagomilala, niti je još
bilo gustog šaša, kad se još nijedan bog nije pojavio, kad još nije
dobio ime, kad mu nije bila određena sudbina, tada su se bogovi
rodili iz krila Apsu i Tiamat ... Majka — ponor ... rodila je
strahovite zmije s oštrim zubima, nemilosrdnim čeljustima, mjesto
krvlju napunila im je tijelo otrovom ... (Marduk) podigao je
ciklon, svoje snažno oružje, i dobacio Tiamati ... 'Sastanimo se
... i borimo u dvoboju!' Kad to ču Tiamat, bila je izvan sebe,
izgubila je pamet. Tako je strašno protiv njega zaurlala da su joj
noge odozgor dodolje tresući se udarale jedna o drugu ...
Dva boga uništavaju zmaja kaosa (mezopotamski prikaz, nastao
između 2360. i 2180. pr. Kr.). Od zmajevih glava već su četiri
uginule; iz njegovih leđa diže se plamen.
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 7
Ova glinena pločica sadrži u klinovu pismu tekst epa „Enuma
Eliš", babilonske pripovijetke o stvaranju svijeta.
Tada nastupiše zajedno Tiamat i Marduk, najmudriji od svih
bogova, baciše se jedan na dru-goga i borahu se. Gospodar (Marduk)
raširio je svoju mrežu, uhvatio je u nju i razmahao pred njom zli
vjetar koji je bio spremio. Kad je Tiamat otvorila gubicu da ga
proguta, baci on unutra vihor tako da nije mogla više zatvoriti
usnice. Bijesni vjetrovi napunili su njenu utrobu. Utroba se
napuhnula, a njena je gubica ostala otvorena. On odapne strelicu,
rastrga joj trbuh, svu joj nutrinu razdere i probode joj srce. Kad
ju je svladao, uništio joj je život, bacio njen leš na pod i
postavio se na njega ... Gospodar je stavio svoju nogu na njenu
hrptenjaču, rasporio je svojim nemilosrdnim bodežom njenu lubanju
... Odmorio se Gospodar i promatrao njen leš. Iz razdvojene nemani
htio je stvoriti neku umjetninu. Razrezao ju je dakle na dva dijela
kao sušenu ribu; jedna polovica poslužila mu je da učini nebeski
svod ... Izmislio je prebivalište za velike bogove. U zviježđu je
poredao što u njih spada, zvijezde ... U trbuh Tiamate stavio je
zenit. Dao je da Nanar zasja i povjerio mu noć. Učinio gaje ukrasom
noći ... Odredio je mjesto njenoj glavi; iznad toga nagomilao je
plodne brežuljke ... Iz petlje njenog repa stvorio je vezu neba i
zemlje ... Razapeo je svod (nebo) i učvrstio zemlju. U nutrinu
Tiamate popisao je prašinu ... I odijelio je nebo od zemlje
..."1
Još znatno ranije treba smjestiti tekst iz starog Sumera (oko
2.000. pr. Kr.) u kojem se opisuje kako „Enki, bog mudrosti i
umjetnosti, izvršava zapovijedi" boga stvoritelja Enlila. Taj bog
zraka odijelio je naime najprije nebo od zemlje, koje je iskonsko
more rodilo zajedno, i onda je postavio plan svemira: sunce, mjesec
i planete, vjetar, oluju, orkan, rijeku, bregove i nizine. Izmislio
je stvaranje čovjeka, grad i državu, kanale i jaruge, polja i
seljačka domaćinstva, a tako i za život potreban alat, kao pijuk,
kalup za pečenje cigle i plug. Konačno je čvrstim zakonima uredio
cijeli kozmički poredak.2
Postanak svijeta u egipatskim mitovima
1.22 I iz zemlje Nila (Egipat) poznajemo kozmogonijske predaje
dok iz sirsko - -kanaanskog područja do sada nisu iskrsli nikakvi
izričiti prikazi stvaranja.
Kozmogonije su mitovi o stvaranju u kojima pojedine kulture
tumače postanak svijeta. One mogu biti izložene u nekom epu o
stvaranju svijeta, tj. u nekom kazivanju o tom događaju.
Po kozmogoniji egipatskog grada On (Heliopolis) „Atum, nastao
vlastitom snagom iz pramora Nuna, samooplođivanjem izvodi zrak i
vlagu". Taj božanski par rađa sa svoje strane nebo i zemlju. Po
teologiji iz Memfisa darovao je bog Ptah srcem i jezikom opstanak
bogovima i životnim snagama. Čovjek se shvaćao kao djelo boga ovna,
Knuma, izrađeno na lončarskom kolutu.3
__________________________ 1) Tekst iz: Quellen des alten
Orinets (izvori starog Orijenta). Die Schčpfungsmythen;
Einsiedeln/Zurich/Koln 1964,
str. 134-144. 2) EDSMANN, C—M. čl. Schöpfung, I. Schöpfung und
Weltentstehung, religionsgeschi-cht/ich, u: Religion und
Gegenwart, 3. izd. V, 1469-1473, 1472. 3) NELIS, J. Čl.
Schöpfung, u Herbert Haag (izd.), Bibellexikon 1546-1552, 1547 i
si. Istaknuo izdavač.
-
8 II. CIKLUS - 13. PISMO
Ovaj egipatski prikaz iz vremena oko 1500. pr. Kr. pokazuje boga
Kuma s kozjom glavom kao boga stvoritelja. On oblikuje na svom
lončarskom kolutu tijelo djeteta i njegova duha zaštitnika
„Ka".
Različiti mitovi koji su nastali u Egiptu općenito su
miroljubivi dok u mezopotamskim mitovima svijet često nastaje iz
borbe.
Postanak svijeta: 1.23 što je zajedničko Bibliji i mitovima
Tko te mitove o stvaranju usporedi s biblijskim izvještajima o
stvaranju, može ustanoviti da se tu i tamo nađu zajednički
elementi.
Zadatak Pročitajte dva različita izvještaja o stvaranju: Post
1,1 — 2,4a i Post 2,4b—25. Pokušajte ustanoviti da li se u njima
nalaze neki od onih elemenata prikaza, koji se na sličan način
pojavljuju u gore obrađenim mitovima.
Sto znači „mitska slika svijeta", mogao bi pre-dočiti ovaj
egipatski pri-kaz iz 10. st. pr. Kr. Nad bogom zemlje Geb-om
podupire bog zraka Šu nebesku božicu Nut. Iz tijela boga zemlje
niču vlati cvatućeg šaša. Tijelo nebeske božice pokriveno je
zvijezdama. Nad njenim tijelom vozi se sunčani čamac pun
bogova.
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 9
1.3 Izrael i mitovi o stvaranju: poseg u prošlost i
preoblikovanje
Tako upadljive zajedničke crte pokazuju da se Izrael poslužio
tim mitovima kad je sam iz svoje vjere u Jahvu počeo razmišljati o
počecima svijeta. Ali je upravo ta vjera u Jahvu preuzete prikaze
ispunila novim sadržajima tumačenja, ona ih je
„demitologizirala".
Svećenički 1.31 spis — stvaralački poredak: čovje-kova osnovica
i uzor
Među tekstovima o stvaranju SZa zauzima Post 1,1—2,4a (izvještaj
o stvaranju Svećeničkoga spisa) osobito mjesto (o svećeničkom spisu
usp. Pismo 11). Taj tekst nakon „naslova" (r. 1) donosi opis neob I
i kovanoga svijeta (kaosa) (r. 2), prikaz Božjega djelovanja (r. 3
— 2,3) i „zaključak" (2,4a). To je izvještaj koji izvješćuje o
postanku svijeta — svakako svojevrstan izvještaj. Tu nema
pripovijedalačkog niza prizora s osobama koje nešto čine i govore.
Stil je svečan, rečenice sve jednako građene.
— svijet je Božje
djelo
— Bog jamči za poredak na svijetu
1. Svečani ritam podsjeća na stereotipni sastav rodoslovlja,
genealogija, koje su i kakve su bile poznate u starom Izraelu i
njegovoj okolici. Shema je takvih genealogija bila važna i u
izvanbiblijskim mitovima o stvaranju. U njima su kazivanja o
postanku svijeta (kozmogonije) nerazrješivo povezana s kaziva-
njima o postanku bogova (teogonije) tako da ti izvještaji često
liče na popi se porijekla, rodoslovlja bogova. Kad pisac Post 1
piše u obliku rodoslovlja, a da pritom ne preuzima predodžbe o
bogovima i božanskim silama u svije tu, on se upravo na taj način
okreće protiv kozmogonija svoje okoline, koje su postanak svijeta
povezivale s rodoslovljima bogova.
Stvarno, „zaključak" u doslovnu prijevodu glasi (2,4a): „To je
rodoslovlje neba i zemlje." Ali nebo i zemlja nisu božanske sile
koje proizvode bića, nego su od Boga stvoreni. On riječju i djelom
poziva u opstojnost bića i stvari, a ne oni.
2. Sastav Post 1 pokazuje međutim još jednu nakanu. Pisac želi
već po obliku koji je izabrao pokazati da je stvaranje djelo Božje
i da njegov poredak ima značenje za Izrael.
Zadatak Da upoznate sastav teksta, pročitajte još jednom tekst
Post 1,1 — 2,4a i unesite
u donju tabelu natuknice o stvaralačkim djelima Božjim po
redoslijedu „stvaralačkih dana": unesite što je kojega dana Bog
stvorio.
1.dan: 4. dan:
2. dan: 5. dan:
3. dan: 6. dan:
-
10 II. CIKLUS - 13. PISMO
Taj umjetnički sastav ima namjeru da već u prikazivanju naglasi
nešto od pouzdanosti poretka svega stvorenja: prvo su „razdiobom"
(dan 1—3) pripravljeni životni prostori, zatim (dan 4—6) se oni
opremaju. Upravo pouzdani poredak svijeta očituje da je svijet
djelo Boga u koga možemo imati povjerenja.
Da je svijet uređen pouzdano, želi pisac pokazati još i time što
se djelo svakoga dana, kao i svako djelo stvaranja, očituju sami po
sebi - po shemi uvijek jednako građenih rečenica - kao djelo i čin
Božji:
1. Uvod: 2. Nalog: 3. Izvršenje: 4. Ocjenjivanje: 5.
Svrstavanje:
„I reče Bog" „Neka bude, neka se skupe" „Tako bude" ,,l vidje
Bog da je dobro" „Tako bude večer, pa jutro".
— poredak sabata osniva se na Božjem stvarateljskom poretku
Jahvist — 1.32 Božje stvara- teljsko djelo, početak povi- jesti
spasenja
3. Ali cilj cijelog prikaza, kako jasno pokazuje ponešto nasilan
okvir od šest dana za osam djela, leži u njegovu završetku. Osam je
djela složeno u shemi od šest dana tjedna koji završava sedmim
danom, danom počinka. Tim se stvaralačkim poretkom upućuje čovjek
na poredak u njegovu životu: čovjek koji obdržava sedmi dan, sabat,
kao dan počinka oponaša stvarateljski počinak Božji i tako priznaje
Boga, Stvoritelja. Šabatni poredak, po kojem je Izrael već živio,
osniva se na stvaralačkom poretku samoga Boga i postaje tako
izrazom vjernosti koju Bog očituje prema svom narodu.
Na prvi izvještaj o stvaranju, djelo Svećeničkoga spisa,
neposredno se nadovezuje u zbilji ranije nastali Jahvistov
izvještaj (Post 2,4b—25; usp. Pismo 11). On ne predstavlja nikakvu
zaokruženu cjelinu, nego samo daje uvod u izvještaj o prvom grijehu
(Post 3; usp. Pismo 12).
Pravi cilj Jahvista — kao i Svećeničkog spisa — nije opis
postanka svijeta i bića na njemu. U cijelom izvještaju, koji
počinje stvaranjem čovjeka, stalo je piscu do toga da prati crvenu
nit spasa, krivnje i kazne u povijesti čovjeka. Prikaz stvaralačkog
djela Božjega znatno se razlikuje od načina na koji to isto djelo
opisuje Svećenički spis. U Svećeničkom spisu primjerice stoji na
početku bezdan, u Jahvistu suha pustinja; u Svećeničkom spisu
događa se stvaranje svijeta tako da Bog daje da se pokaže kopno, po
Jahvistu se to događa tako da Bog šalje kišu. Osim toga se u
Jahvista osobito jasno ističu mitske slike (Bog kao lončar i
vrtlar, Božji vrt, stablo spoznaje dobra i zla, odn. stablo
života).
Ovaj akadski pečatnjak pokazuje dva lika koji sjede pred palmom,
a iza njih je uspravljena zmija. Simboli ovog prikaza nalaze se i u
biblijskom izvještaju o prvom grijehu.
Te su mitske slike podređene središnjem izričaju: ,,Kad je
Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju/' Time su postavljene u novu
suvislost: u sklop suverenoga, stvaralačkoga djela Božjega pa su
tako izgubile svoj mitski sadržaj.
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 11
Mudrosna knji- 1.33 ževnost — vjera u stvaranje svijeta iz
razmišljanja o svijetu
Psalmi — 1.34 stvorenje slavi Stvoritelja
Redaktor je Petoknjižja ta dva izvještaja o stvaranju
(svećenički i jahvistički) stavio jedan po-kraj drugoga. Zbog toga
nije moguće suviše grubo—izvanjsko shvaćanje njihovih izričaja. O
stvaranju govore različite mitološke slike, jedne kraj drugih. To
baš pokazuje da te slike nisu iskonski izričaj i da se otajstvu
stvaranja svijeta treba i može pristupiti s različitih strana.
I mudrosna književnost razmišlja o podrijetlu svega što postoji.
Ona promatra kozmos i pokušava shvatiti smisao onoga što je
vidjela. Smislena cjelina kozmo-sa dovodi je do Boga.
„Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja, Jahve, Bože moj, silno si
velik! Odjeven veličanstvom i lje-potom ... Nebo si razapeo kao
šator, na vodama sagradio dvorove svoje... Zemlju si stavio na
stupove njene; neće se poljuljati u vijeke vjekova ... Ti daješ da
niče trava za stoku i bilje na korist čovjeku, da izvede kruh iz
zemlje i vino što razvedruje srce čovječje; da uljem lice osvježi i
da kruh okrijepi srce čovjeku ... Kako su brojna tvoja djela, o
Jahve! Sve si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih" (iz
Ps 104). Stečena zapažanja zaodijeva nekad mudrosna književnost u
pitanja upravljena čovjeku promatraču da ga na taj način privede
Stvoritelju.
„Nato Jahve odgovori Jobu iz oluje i reče: ...'Gdje si bio kad
zemlju utemeljih? Kazuj, ako ti je znanje sigurno. Znaš li tko joj
je mjere odredio i nad njom uže mjerničko napeo? Na čemu joj
počivaju temelji? Tko joj postavi kamen ugaoni dok su klicale
zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani? Tko li zatvori more
vratnicama kad je navrlo iz krila majčina; kad ga oblakom ko haljom
odjenuh i ko pelenam ovih maglom gustom; kad sam njegovu odredio
među, vrata stavio sa prijevornicama? Dotle, ne dalje, rekao sam
njemu, tu nek se lomi ponos tvog valovlja!' " (Job 38,1-11). Za
mudrosnu književnost stvoriteljsko djelo Božje jest otajstvo i
čovjeku nedo-staju riječi kojima bi ga obuhvatio. Stoga se mudrosna
književnost, kad želi go-voriti o djelu stvaranja, služi i starim
stilskim oblikom ,,Još-ne" (,,Kad gore nebesa još nisu imala...")
Taj se oblik upotrebljavao već u mezopotamskim mitovima o stvaranju
(usp. u 1.21 početak epa Enuma Eliš). Tako treba da se djelo
stvaranja opiše sa strahopoštovanjem.
„ ... od iskona, prije nastanka zemlje ... kad još nije bilo
pradubina, dok nije bilo izvora obilnih voda ... prije nego su
utemeljene gore, prije brežuljaka ... Kad još ne bijaše načinio
zemlje ni poljana, ni početka zemaljskom prahu; kad je stvarao
nebesa ..." - bila je božanska mudrost već tu i stajala je uz Boga
Stvoritelja kao savjetnica (usp. Izr 8,23—30). Mudrosna književnost
osim toga pri promatranju svijeta zadržava mitološke slike, npr.
motiv pobjede nad zmajem kaosa, da ocrta istodobno tajnovitost i
ne-posrednost Božjega djelovanja.
„On je na vodi označio kružnicu gdje prestaje svjetlost i tmine
počinju. Svodu se nebeskom potresu stupovi i premru od straha kada
on zaprijeti. Svojom je snagom on ukrotio more i neman Rahaba
(neman kaosa) smrtvio mudrošću. Nebesa je svojim razbistrio dahom,
a ruka mu je brzu zmiju probola. Sve to samo je djelić djela
njegovih" (Job 26,10—14). 0 Božjoj stvarateljskoj moći pjeva Izrael
i u svojim molitvama. Psalmi slave onoga, koji je stvorio nebo i
zemlju, i njegovo djelo. Više puta proširuju se pohvale u male
prikaze stvaranja koji pokušavaju u kratkim crtama — i uz upotrebu
mitoloških elemenata — opisati Božje stvaralačko djelo.
„Ti zapovijedaš bučnome moru; obuzdavaš silu valova njegovih, ti
sasiječe Rahaba i zgazi, snažnom mišicom rasu dušmane svoje. Tvoja
su nebesa i tvoja je zemlja, zemljin krug ti si sazdao i sve što je
na njemu; sjever i jug ti si stvorio, Tabor i Hermon kliču imenu
tvojem" (Ps 89,10-13).
-
12 II. CIKLUS -13. PISMO
Deuteroizaija — 1.35 Deuteroizaija, koji dobro poznaje mudrosno
misaono blago, govori često o izričaji o stvara- Jahvinu
stvaralačkom djelovanju. On ne nuđa nikakav zaokruženi prikaz
stvara-nju u navještaju nja, nego posvuda u svoj navještaj ubacuje
odgovarajuće izričaje: spasenja
„Tko je šakom izmjerio more, i nebesa premjerio pedljem? Tko je
mjericom izmjerio zemlju, i planine na mjerila, a tezuljom bregove?
... On stoluje vrh kruga zemaljskoga kom su stanov-nici poput
skakavaca. Kao zastor nebesa je razastro, kao šator za stan razapeo
... 'S kime ćete mene prispodobit, tko mi je ravan?' kaže Svetac.
Podignite oči i gledajte: tko je to (zvijezde) stvorio? Onaj koji
na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu... Zar
ne znaš? Zar nisi čuo? Jahve je Bog vječni, krajeva zemaljskih
stvoritelj" (Iz 40,12—28).
1.4 Spoznaja Boga iz shvaćanja stvaranja — shvaćanje stvaranja
iz spoznaje Boga
Kako ovaj sažeti pregled zorno predočuje, SZ govori o
Stvoritelju i stvaranju na mnogo načina i u različitim sklopovima.
Taj pregled isto tako već pokazuje da izričaji i prikazi stvaranja
nisu sastavljeni zbog njih samih. Oni imaju posve od-ređenu zadaću
u sklopu Izraelova izričaja vjere u Boga i u njegovo djelovanje u
povijesti. Otuda su i mitološke slike i predodžbe iznova oblikovane
i stavljene u službu tih vjerskih izričaja. Ovdje bi se trebalo
zapitati kako je uopće došlo do toga da su izričaji o stvaranju
usmjereni na Jahvino spasenjsko djelo, kakve to ima posljedice za
shvaćanje „stvaranja" i kako je, obrnuto, po tome Izraelova slika
Boga i svijeta dobila nove crte.
Jahve — 1.41 Sigurno je već u ranim vremenima u Jeruzalemu
izričaj o stvaranju bio jedan od „Stvoritelj hvalospjeva Bogu.
Ondje su Jahvu, Boga Izraelova, koji se u povijesti svoga na- neba
i zemlje" roda pokazao kao jedini moćan, izjednačivali s Bogom
Stvoriteljem EL — on se častio na jeruzalemskom Sionu kao EL Eljon
(,,najviši Bog") (usp. 1.11).
0 tom svjedoči tajanstveni prikaz Melkizedekova susreta s
Abrahamom. Tu veli kralj Šalema (= Jeruzalem): ,,Od Boga
Svevišnjega, Stvoritelja neba i zemlje, neka je Abramu blagoslov!"
A praotac kaže: „Ruku uzdižem pred Jahvom, Svevišnjim Stvoriteljem
neba i zemlje" (usp. Post 14,18-22). Nakon tog izjednačenja dobio
je Izraelov Bog naslov „Stvoritelj neba i zemlje"; naslov
preuzimaju onda hvalbeni himni koji slave božanska djela Boga
djelatnika; ponekad ga i dalje razvijaju. Time se otvorila
mogućnost da se predodžbe o stvaranju uklope u vjersku predaju
Jahvina naroda; isprva možda tek pojedine crte, ali konačno i
opsežniji prikazi. Najstariji tragovi izričaja o stvaranju
uklopljeni u vjerske predodžbe Božjega naroda nalaze se po svemu
sudeći u tekstovima koji su se upotrebljavali kod službe Božje. Kao
primjer može poslužiti već citirani Ps 89, koji bi u svojim
najstarijim djelovima mogao potjecati iz ranog vremena kraljeva. On
povezuje stvaranje svijeta s osnivanjem Davidove dinastije. Time je
trebala biti naglašena čvrstoća kraljevske kuće i Svetoga grada
zajedno s Hramom. Tako se upućuje na stalnost stvarateljskog djela
Božjega, koje nosi i te institucije. „Ti reče: 'Zauvijeke je
sazdana ljubav moja!' U nebu utemelji vjernost svoju: 'Savez
sklopih s izabranikom svojim, zakleh se Davidu, sluzi svome: Tvoje
potomstvo održat ću dovijeka, za sva koljena sazdat ću prijestolje
tvoje' ... Jahve, Bože nad Vojskama, tko je kao ti? Silan si,
Jahve, i vjernost te okružuje. Ti zapovijedaš bučnome moru,
obuzdavaš silu valova njegovih ... Tvoja su nebesa i tvoja je
zemlja, zemljin krug ti si sazdao i sve što je na njemu" (Ps
89,3—12). To je uklapanje omogućilo da su izričaji o Božjem
stvarateljskom djelovanju mogli poduprijeti vjeru u Božje
povijesno-spasenjsko djelovanje. Tu su zadaću dobili za vrijeme
babilonskog sužanjstva (usp. 1.12).
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 13
Nebo i zemlja — djelo Jahvine spasenjske volje
1.42 Kako je Izrael izričaje o stvaranju uklapao u svoju vjersku
predaju, rasla je u njemu spoznaja o jednoj novoj strani njegove
slike o Bogu. Jahve mu se sada očitovao i kao stvoritelj kozmosa, a
time i kao Vladalac, Gospodar i Kralj, pače kao vlasnik svega što
postoji, svijeta zajedno s njegovim bićima, svih naroda i svakoga
čovjeka.
Rečenica ,,Jahve je Stvoritelj" bila je prema tome očito
najznačajniji korak na Izraelovu putu da shvati i protumači svijet.
Ono što se o Jahvi već znalo iz po-vijesnog iskustva, moglo je sada
pomoći da se protumači svijet i njegov početak. Jahve, jedini,
spasovoljni, zahtjevni, moćni, pouzdani, potpuno slobodni, on koji
sve ostalo suvereno određuje, potpuno neovisni, a ipak čovjeku
milostivo naklonjeni Bog — on je Stvoritelj. Tako se moglo i
njegovo stvarateljsko djelo promatra u svjetlu tih crta njegova
bića. Iz njegove je ruke proizašao svijet i bića koja ga
ispunjavaju i koja po svom postanku nisu ni zla ni nevaljala.
Po Post 1 nije čovjeku dano o tome suditi, jer bi time bio
preopterećen. To je pridržano Bogu. On jedini može, jer je
Stvoritelj, sam shvatiti i reći: ,,l vidje Bog sve što je učinio i
bijaše dobro" (Post 1,31). S druge strane činjenica da je Bog sve
stvorio jasno govori da svijet nije Bog, nego Božje djelo. Time je
čovjeku otvorena mogućnost da radi u svijetu i za svijet. On smije
i može u svijetu i za svijet djelovati koliko mu Stvoritelj
dozvoljava ili ga pače za to ovlastiti; jer svijet jest i ostaje
djelo Božje i prema tome njegovo vlasništvo.
Stvaranje pod 1.43 spasenjskom voljom Jahvinom
— po Jahvistu
— po Svećeničkom spisu
Izričaj „Jahve je Stvoritelj" donio je dakle Izraelu mogućnost
da svijet tumači iz Božje spasenjske volje. To tumačenje možemo
pratiti u različitim, već spomenutim slojevima i oblicima
starozavjetne teologije.
1. Jahvist polazi od vjerskog gledišta Jahvina naroda i prati
čovječanstvo una- trag sve do njegovih početaka. On to čini na
temelju shvaćanja po kojemu u središtu povijesti jest čovjek i
njegov odnos prema Bogu.
Jahvist je na Davidu vidio kako Bog osigurava „Savez spasa"
jednom izabra-nom čovjeku koji ima značenje i zadatak za mnoge
druge. Tu misao prati on unazad sve do onoga prvog čovjeka, Adama,
o kojem svi ostali ovise i vidi kako ga je Jahve stvorio i obdario
takvim Savezom, spasovnim za njega i za sve daljnje generacije, ali
ujedno i podredio svom božanskom zahtjevu. Tako stvaranje za
Jahvista postaje početak povijesti spasenja; njezina tamna,
povremeno opasno moćna sjena jest i ostaje povijest nevolja. Božja
naklonost i obećanje dano svemu stvorenju još se jednom u
jahvističkom prikazu povijesti spasenja na nov način predočuje u
Savezu koji Bog nakon općeg potopa sklapa s Noom (usp. 8,20—22) i u
kojem osigurava trajno nadvladavanje kaosa i uređeni tijek
stvorenja.
2. I Svećenički spis svoju prosudbu i tumačenje stvorene zbilje
temelji na „spasenjskom Savezu". On prati povijest unatrag do
početka svijeta i vidi kako je spasenjski Savez poklonjen cijelom
kozmosu, posebno dakako čovjeku. To je razvidno iz načina kako je
taj Savez opisan u izvještaju o Noi (usp. Post 9,1—17). Stvaranje
je spasenjsko oblikovanje svijeta. U Svećeničkom je spisu — kao što
je već pokazano (usp. 1.31.2) — snažno naglašen poredak ugrađen u
kozmos. Taj se poredak osniva na Božjoj riječi i volji. I treba
jasno istaći kako je pouzdan, da bi ta pouzdanost slušateljima
poruke u nevoljama sužanjstva mogla biti znakom da Božja spasenjska
volja jednom obećana Izraelu nije uništena niti besplodna.
-
14 II. CIKLUS - 13. PISMO
Time stvaranje u svećeničkoj teologiji postaje rječitim
svjedočanstvom o Jahvinoj dobroti, vjernosti i naklonosti.
Stvaranje se kao i u Jahvista ne pro-matra zbog njega samoga, nego
se gleda s gledišta Izraelovih vjerskih pre-dodžaba i vrednuje se
kao izražajna snaga kadra prikladno izraziti odnosnu situaciju
Božjega naroda.
— u Psalmima 3. U Psalmima je još jasnije nego u ta dva sloja
Petoknjižja (J i P) razvidno da se izričaji o stvaranju odnose na
povijesno spasenjsku situaciju Božjega naroda. Kad Ps 89. slavi
Jahvino stvarateljsko djelo, čini to u sklopu teologije Davidova
Saveza (usp. 1,41); kao što Bog svojom moći uspostavlja zbilju
stvorenja i pouzdanom ga čvr-stoćom u opstojanju podržava, tako on
u naklonosti i vjernosti obećava da će trajno postojati i Davidovo
prijestolje i dinastija. Takva je uporaba izričaja o stvaranju
osobito jasna u Ps 74. Tu su oni uklopljeni usred tužaljke nad
razorenim Jeruzalemom i Hramom. Narod tu moli za oslobođenje iz
velike nevolje. Tako Izrael u izričajima o Božjem stvaralačkom
djelovanju nalazi novu nadu da će biti spašen iz nevolje u kojoj se
nalazi.
— u Deuteroizaije 4. To je naglašavanje još pojačano u
Deuteroizaije. Njegovo je proročanstvo protkano ovim dvjema
izričajima vjere: ,,Jahve je povijesno-moćni Bog" i „Jahve je
Stvoritelj". Oni ne stoje naprosto jedan uz drugi, nego se povezuju
često u jedinstveno gledište. U objema se očituje Jahvina
jedinstvena moć i božanstvo. Temelj s kojega prorok navješćuje spas
jest ovo: Bog će Izraelov tako upravljati događajima da će svoj
narod vratiti kući i ponovno će se sagraditi Sveti grad. „Sada
ovako govori Jahve, koji te stvorio, Jakove, koji te sazdao,
Izraele: 'Ne boj se, jer ja sam te okupio; imenom sam te zazvao: ti
si moj!' " (Iz 43,1).
U Deuteroizaije tako je uska povezanost između stvaranja i
Božjega djelovanja da se on može obratiti Gospodinu: „Probudi se!
Probudi se! Opaši se snagom, mišice Jahvina! Probudi se, kao u dane
slavne, za drevnih naraštaja. Nisi li ti rasjekla Rahaba i probola
Zmaja? Nisi li ti isušila more, vodu velikog bezdana, i od dubine
morske put načinila da njime prolaze otkupljeni?" (Iz 51,9 si).
Stvaranje svijeta i spasenjsko djelo na Crve-nome moru ovdje su
izrečeni u jednom dahu. Za Deuteroizaiju je pouzdanost Božjih
spasenjskih obećanja tako čvrsto utemeljena u Božjem stvaralačkom
djelu, a Božji se stvaralački čin tako jasno promatra kao uvod u
Božju povijest spasenja da su stvaranje i povijesno spasenjsko
djelovanje Božje u njegovim očima spojeni u cjeloviti prikaz.
1.5 Daljnja razrada u Novom Zavjetu i u kršćanskoj teologiji
Kad se ovako promatraju izričaji SZ o stvaranju i njihova uska
povezanost s Božjim spasovnim djelovanjem, može se bolje shvatiti
daljnja razrada vjere u stvaranje provedena u NZ.
Isus prihvaća 1.51 U SZ nisu izričaji o stvaranju formulirani i
zamišljeni zbog njih samih. Oni starozavjetnu imadu uslužnu
funkciju. Teologija stvaranja postavlja Božje spasenjsko i
oslobodi- misao o stvaranju teljsko djelovanje na čvrst, pouzdan
temelj i proširuje njegove protežnice: Bog koji u povijesti
oslobađa i spašava jest onaj isti koji je stvorio svijet i njegov
poredak, koji ga podržava i koji se u njemu objavljuje.
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 15
Taj pogled na svijet kao djelo Stvoritelja preuzet je u NZ i
dalje razrađen. Isus živi i naviješta novom svježinom i bojama
svijet kao djelo Stvoritelja. U svijetu se susreću Božja ljubav i
zahtjevnost. U njemu se može spoznati nešto od Božje zbiljnosti.
Stoga može Isus spasovni dolazak Božji pojasniti upravo u
prispodobama koje svoje slike crpe iz stvorenja: briga Božja o
ljiljanima na polju i pticama u zraku te sjeme na njivi mogu
postati slike Božjega spasenjskoga djelovanja, dolaska Božjega
kraljevstva jer je svijet Stvoriteljevo djelo i u njemu sebe izriče
spasotvorni Bog. Svijet je time uključen u gibanje Božje
samoobjave.
NZ dalje razvija 1.52 starozavjetnu misao o stvaranju: — svijet
stvoren po Kristu
— Svijet usmjeren na Krista
— svrha je svijeta zajedništvo Stvara-telja i stvorenja
NZ dakle novom svježinom nastavlja starozavjetno vjerovanje u
stvaranje. Ali ne samo to. On tom vjerovanju dodaje sasvim nove
naglaske.
1. Bog se u Isusu Kristu — kako ispovijeda kršćanska vjera — na
nenadmašiv način objavio i upravo se u njemu očitovao i obećao kao
cilj i spasonosno ispunjenje čovjeka i njegova svijeta. Stoga se
stvaranje već od početka mora naslanjati na Isusa Krista. U
novozavjetnim spisima razvija se spoznaja: ako se u Isusu Kristu
susreće Bog koji je i Stvoritelj svijeta i ako razvoj povijesti
spasenja ima svoj cilj i dovršenje u Isusu Kristu, mora i stvaranje
svijeta biti u vezi s Isusom Kristom, pače on mora biti prije
stvaranja (usp. Pismo 9/2.22). Tako kršćanska zajednica ispovijeda
svoju vjeru u Gospodina i u obliku izričaja o stvaranju, tj.
kristološki opečaćenih izričaja o stvaranju. Ona ispovijeda da je
povijesni Isus iz Nazareta, koji je posljednja riječ Božja i cilj
svega stvorenoga, već od početka bio u Boga i da je po njemu sve
stvoreno (usp. Iv 1,1 sl).
2. Treba reći još više. Već je u SZ, vidjeli smo, stvaranje
usmjereno na Savez Boga s čovjekom tako da Bog stupa u zajedništvo
s čovjekom. To je usmjerenje u NZ nenadmašivo produbljeno:
stvaranje je usmjereno ne samo na to da se Bog na neki način
priklanja stvorenju i njemu daruje svoju ljubav nego je usmjereno
na biće u kojem su Bog i čovjek postali jedno, tj. u kojemu se Bog
posve približio stvorenju i stvorenje Bogu, u koje je Bog potpuno
prihvatio stvorenje i stvorenje Boga tako da može reći: „Ja i Otac
jedno smo" (Iv 10,30). To dakle znači: Isus Krist, osobno jedinstvo
Boga i čovjeka, jest smisao i svrha sveukupnoga stvorenja. Stoga se
u NZ izričaj da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju na
jedinstven način primjenjuje na Krista: Krist je upravo prava slika
Božja (usp. 2 Kor 4,4; Kol 1,15). Sve što je bilo prije Krista jest
prednacrt i zalet prema onome što se u njemu konačno očitovalo kao
cilj sveukupnog stvorenja. On je zaista „posljednji Adam" (usp. 1
Kor 15,15), to znači čovjek prema kojemu je usmjeren sav i svaki
čovjek. Krist je konačno čovjekovo obličje, otvaranje čovjeka prema
njegovu konačnom savršenstvu.
3. To nije čisto pojedinačni izričaj o čovjeku Isusu. U Kristu
postaje razvidno što je svrha svakoga bića koje je stvoreno iz
zemljina praha: čovjeka uopće i cijeloga njegova svijeta. U NZ
izraženo je na različite načine da se punina stvaranja, dostignuta
već u Isusu Kristu, treba ostvariti u svemu stvorenju. Onda će Bog
biti „sve u svemu" (1 Kor 15,28). Time se ne misli na neko bezlično
pretapanje stvorenja u Boga (panteizam), nego na najuže zajedništvo
ljubavi između stvorenja i Boga. Cilj stvaranja jest, da se
poslužimo Augustinu dragim izričajem, „Christus totus", „cijeli
Krist", to znači glava i udovi, Krist i mnoga braća i sestre.
-
16 II. CIKLUS - 13. PISMO
Teologija na nov 1.53 način prihvaća važne strane biblijskog
nauka o stvaranju: — stvaranje opečaćeno
Kristom
— čovjekom se postaje u Kristu
U današnjoj se teologiji ti novozavjetni stavovi djelomično
dalje razvijaju — prije svega kao nastavak razmišljanja Teilhard-a
de Chardin-a (francuski isusovac, teolog i istraživač prirode,
1881—1955).
1. Kaže se: Ako je Krist prauzor, praslika i konačna svrha
stvaranja, onda je u stvaranje od početka i svagdje unesen Krist
kao ,,načelo izgradnje" To bi mogao na prvi pogled osvijetliti samo
čovjekov svijet. Ipak treba uzeti u obzir da bi se u svijetu koji
se razvijao i koji se razvija (evolucija) svijet niži od čovjeka
mogao shvatiti kao čovjekova „pretpovijest". U toj se „pret-
povijesti" već lagano nazire ono što onda u čovjeku dosiže pravi —
kvalita- tivno novi i drugačiji — stupanj razvoja. Stoga se već i
svijet niži od čovjeka nalazi u struji Kristova otajstva, koje je
do punog razvoja došlo u ljudskom svijetu. Na temelju toga
shvatljivo je da se i na takozvanim izvankršćanskim područjima, u
izvankršćanskim religijama i u sekularizira-nom svijetu mogu
posvuda naći pogledi i ponašanja koja bi se mogla označiti kao
kršćanska. To potječe od kristološkog građevnog plana
stvaranja.
To je usmjerenje ne samo osnovano na NZ nego se onda provlači i
kroz povijest vjere. Prije svega može se naći u velikih grčkih
crkvenih otaca. U najnovije je doba na to vjersko uvjerenje
podsjetio prije svega Teilhard de Chardin4. Teilhard piše u svom
djelu „Superhumanite'": „Krist je fizički i doslovno onaj koji
ispunja. Ne postoji ni u jednom času svijeta nikakav elemenat
svijeta koji bi bez njegova upravljačkog fluida mogao biti
pokrenut, mogao se kretati ili se ikada smio pokrenuti. Prostor i
vrijeme ispunjeni su njime. Nadalje, on je fizički i doslovno
savršen: budući će se punina zemlje doseći tek u konačnoj sintezi
... a kako je on, Krist, organsko načelo te potpune suglasnosti,
cijeli je svemir ... njegovim značajem opečaćen, njegovom mudrošću
obilježen i njegovim oblikom prodahnut. Fizički i doslovno konačno
daje on stalnost cijelom zdanju materije i duha — jer u njega se u
vraćaju i u njemu se prepliću sve crte svijeta. Stoga u njemu —
glavi stvorenja — dosiže puninu i vrhunac osnovni proces
kefalizacije (= stavljanja pod istu glavu, uglavljivanja,
uzglobljavanja) u razmjerima svjetskog prostranstva, u nadnaravnim
dubinama i u skladu sa svom prošlošću."
2. Iz kristološkog tumačenja stvaranja proizlaze važne
posljedice i za život po jedinca: ako je Isus Krist temelj i svrha
svijeta i svakog ljudskog života, za- ključuje se odatle za
pojedinca: Što se više približava Kristovu životnom obličju, što
više on sam postaje „kristolik", to mu je život smisleniji, uistinu
čovječniji, to više ostvaruje ono što je po stvaranju u nj
položeno. Potpuno čovjek možeš postati samo ako zaista postaneš
kršćanin.
Ako sve stvoreno i svaki pojedini čovjek nalazi svrhu i puninu
samo u Kristu, onda je stvorena priroda čovjeka (i njegova svijeta)
naslonjena na nešto što ona sama ne može učiniti, nego joj je od
Boga dano kao dar. Teologija je takvo stanje stvari zaodjela u
pojmovni par: „naravno — nadnaravno". Taj pojmovni par izražava
čuđenje vjere što je priroda, izašla iz stvaranja, na putu prema
nečemu što ju kao stvorenje daleko nadmašuje (pa je u tom smislu
„nadprirodno" ili „nadnaravno"): ona je pozvana na zajedništvo s
Kristom koje joj je Bog darovao.
_________________________________
4) Od Teilharda de Chardina u nas je prevedeno: Budućnost
čovjeka, CuS, Split 1970; Božje okolje, MD, Celje 1975; Pojav
človeka, MD, Celje 197'5; Fenomen čoveka, BIGZ, Beograd 1975; O
ljubavi i sreći, KS, Zagreb 1983 (2. izd.). De Chardinu je
posvećeni sav br. 3/1982. Obnovljenoga života: donosi predavanja
održana na simpoziju o njemu koji je održan 4. i 5. 12. 1981. u
Zagrebu te bibliografiju: PŠENIČNJAK, Franjo, Prilog za
bibliografiju o Teilhardu de Chardinu u nas (str. 297—300) koji
bilježi prijevode djela T. de Chardina u nas, mjesta gdje su
objavljeni izvaci iz njegovih djela, članke i prikaze o njemu te
ostala djela i članke koji usput govore o njemu.
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 17
1.6 Zadaci
1. Koje mjesto zauzima misao o stvaranju u Izraelovoj vjeri?
2. Koji su izvanbiblijski mitovi o stvaranju preuzeti u Bibliju
i kako su preoblikovani?
3. Kako se misao o stvaranju prikazuje u važnim starozavjetnim
tekstovima o stvaranju? Kako se gleda u tim tekstovima na odnos
Boga prema njegovu stvaralačkom djelu?
4. Na koji se način u NZ razvija starozavjetna vjera u
stvaranje?
5. Koji se aspekti biblijske vjere u stvaranje osobito naglasuju
u današnjim teo-loškim razmišljanjima?
6. Potražite neku crkvenu pjesmu u kojoj su po vašem mišljenju
vjera u stvaranje i vjera u spasenje uvjerljivo povezane.
2. ŠTO ŽELE BIBLIJSKI IZVJEŠTAJI O STVARANJU REĆI O SVIJETU I
ČOVJEKU
Starozavjetni Božji narod sastavio je, kako smo pokazali,
izvještaje o stvaranju prije svega ističući vezu koju ono ima s
poviješću spasenja koju je on doživio sa svojim Bogom. Biblijski
izričaji o stvaranju imaju presudno značenje i za povijest
novozavjetnoga Božjeg naroda — Crkvu, pače za cijelo čovječanstvo.
Oni ne odgovaraju samo na pitanje otkuda čovjek i svijet nego
govore i o njihovoj sadašnjosti i budućnosti. U ovom poglavlju bit
će stoga dalje razrađeni upravo i za danas važni vidici biblijskih
izričaja i crkvenog nauka o stvaranju.
2.1 Izričaji o stvarateljskom činu Božjem kao izričaji o Božjem
stvaranju
Kako se god zanimali za način Božjega stvaranja, znadu svi
biblijski izričaji da je stvarateljski Božji čin pravo otajstvo.
Ipak mnogovrsni izričaji o stvarateljskom djelu mogu unatoč tome
pružiti važne uvide u ovaj svijet kao Božje stvorenje i u njegov
odnos prema Bogu.
2.11 Opisi starozavjetnih stvarateljskih djela na razne načine
izražavaju da čovjeku nije moguće potpuno shvatiti Božje
stvarateljsko djelo.
Stvarateljski čin Božji kao neprotumačivo otajstvo: 1. Pisac
svećeničkog izvještaja o stvaranju u Post 1 izvješćuje tako da će
se
čitatelj, ako postavlja tekstu određena pitanja o porijeklu
stvorenja, naći prije pred nedokučivim i neshvatljivim djelom
Božjim nego pred zadovolja- vajućom obavijesti koja bi odgovorila
na njegovo pitanje.
— nikakav „uskla-đeni izvještaj"
-
18 II. CIKLUS -13. PISMO
Tako se može zapaziti da stvaranje svjetla nije u skladu sa
stvaranjem svjetlila; dva puta dolazi do odvajanja svjetla od tmine
i dva puta se dan i noć povezuju s tim odvajanjem (usp. Post 1,4sl
s Post 1,14—18). Osim toga nije izričito rečeno daje Bog stvorio
tamu i bezdan. Namjerno je nadalje ostavljena napetost koja postoji
u iskustvenom svijetu između biljne hrane, koja je po stvaranju
dozvoljena čovjeku i životinji, i mesne hrane (usp. Post 1,29sl).
Ta se napetost rješava tek u okviru Saveza s Noom. Tek se tu
čovjeku izričito dozvoljava hraniti se životinjskim mesom (usp.
Post 9,2—3). Nadalje pisac ne izriče vlastitog suda o stvaranju.
Značajno je da stavlja Bogu stvoritelju u usta riječi: Stvorenje je
dobro. Taj sud priliči samo Bogu. Očuvanju tajnovitosti u Božjem
stvaralačkom djelu služi sigurno i slikovit govor, koji nije
upotrijebio samo pisac Post 1 nego se on upotrebljavao i u drugim
Izraelovim izričajima o stvaranju.
— nema tumačenja 2. Očita je dakle želja da ostane nedokučiv
način „kako" je Bog stvarao svijet. početka S tom je željom u vezi
i činjenica da se u biblijskim tekstovima o stvaranju ne pokušava
opisati početak svijeta kao takav, nego da se dapače stvaranje
prikazuje upravo kao oblikovanje svijeta.
— Neizravno se činjenica da je Bog oblikovao svijet izražava
stilskim obli-kom „Još-nije". Taj oblik izražavanja nalazimo ne
samo u mudrosnoj književnosti (usp. 1.33) nego i u jahvističkom
izvještaju o stvaranju: ,,Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju,
još nije bilo nikakva poljskoga grmlja po zemlji, još ne bijaše
niklo nikakvo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na
zemlju i (još) nije bilo čovjeka da zemlju obra-đuje" (Post
2,4b-5).
— Ta se predodžba nalazi i iza Post 1. Tu doduše nema obrasca
„Još-nije". Umjesto njega spominje se kaos: o polaznoj točki Božjeg
stvaralačkog čina dalje se ne razmišlja. Ona ostaje u mitskoj slici
pustoši i praznine (,,tohu vabohu"), tame (hošek) i bezdana
(tehom).
— Upotreba mita o borbi s kaosom može isto tako naglasiti
tajanstvenost Božjeg stvaralačkog čina. Borba s kaosom jest daleka
pozadina prikaza Jahvina djela rastavljanja u Post 1 (usp. paranje
zmaja kaosa u babilon-skim mitovima), ali češće svojom slikovitošću
djeluje i neposrednije.
Neman kaosa koju Bog Izraela bez muke svladava nosi još stara
imena: Rahab, Leviatan, Tannin (zmaj), (morska) zmija ili
jednostavno Jam (more). „Ti svojom silom rasječe more, smrska glave
nakazama u vodi. Ti si Levijatanu glave zdrobio, dao ga za hranu
nemanima morskim" (Ps 74,13 sl).
Stvarateljsko djelo Božje:
2.12 Božje stvarateljsko djelo prikazano je u Starom Zavjetu
ljudskim predodžbama i riječima.
— kao čin i 1. Upotrebljavaju se pojmovi koji označavaju
stvaranje, djelovanje. djelovanje
Misao da je stvaranje djelovanje, čin Božji, isključuje
predodžbe po kojima bi zemlja rađanjem proizlazila od Boga, gotovo
sama iz sebe „proistjecala". Stoga Stari Zavjet odbija ili barem ne
prihvaća staroistočnjačke poglede kako je svijet postao porodom ili
nizom poroda u vezi s genealogijama bogova (usp. 1.31.1). —
Stvarateljsko djelovanje Božje često se u biblijskim prikazima
označuje
trijeznim riječima „činiti". Pobliže se pojedinosti o
stvarateljskom postupku ne daju razabrati iz toga općeg pojma. On
jasno očituje da je Bog djelovao, ali se zaustavlja pred otajstvom
njegova djelovanja.
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 19
To je npr. razvidno u izvještaju o stvaranju čovjeka, kako ga
donosi Svećenički spis. On jednostavno kaže da je Bog stvorio
čovjeka. Na koji je to način učinio, ostalo je posve u tami.
— Taj se čin pobliže određuje različitim slikama. I tu izranjaju
pojmovi uzeti iz čovjekove djelatnosti: „oblikovati", odn.
formirati, „utemeljiti", „podizati građevinu", „odvajati",
„razdvajati". Pri tome upravo mnogostrukost slika sprječava da se
pojedina slika shvati doslovce. Izražavajući Božje stvarateljsko
djelovanje, ti se pojmovi pretapaju i pri tome im je u stanovitom
smislu oduzeta njihova neposredna slikovitost. Tako se u Post 2,7
veli da je Jahve iz zemlje napravio, odn. oblikovao čovjeka. Tako
„utemelji" Jahve (usp. Ps 24,2) po staroj slici svijeta zemlju na
oceanskim valovima (usp. skicu biblijske slike svijeta u 3.21).
Mudrosni nauk sa svojim smislom za plan i poredak rado promatra
stvoreni svijet kao dobro promišljenu građevinu koju je Bog
sagradio (usp. Izr. 8,25—29). U svećeničkom izvještaju o stvaranju
„rastavlja" Bog svjetlost od tame (usp. Post 1,4).
— riječju 2. Uz predodžbu da Bog stvara činom stoji u Starom
Zavjetu i jedna posve drugačija predodžba: Svemu što postoji Bog
daje opstojnost svojom riječju. On reče i ono bî, nastaje. O
,,stvaranju po riječi" govori Izrael isprva jednako kao i drugi
narodi. Jedan himan iz Mezopotamije govori o bogu mjeseca Nanna:
„Kad tvoja riječ poleti po nebu kao vjetar, donosi ona zemlji
obilno hrane i pića; kad tvoja riječ prođe zemljom, ona daje da
sočna trava raste; tvoja riječ omašćuje obor i đubre, umnožava broj
živih bića." — Izričaji kako Bog stvara svojom djelotvornom riječi
pojavljuju se u Jahvi-
na naroda relativno kasno. 0 stvaranju činom govori se mnogo
ranije. Ako Bog pri stvarateljskom činu govori, ta riječ ne
posjeduje u prvom re du stvarateljsku moć, nego navješćuje i tumači
što Bog čini. Takvu predodžbu o Božjoj riječi koja prati čin
stvaranja nalazimo još i u svećeničkom izvještaju, kad Bog
navješćuje stvaranje čovjeka (usp. Post 1,26) i takoreći tumači
zadatak koji je čovjeku određen.
— Ali sasvim je drugačije shvaćanje riječi Gospodinove kad se u
Post 1 pri prvih pet djela stvaranja kaže: ,,l reče Bog ... I bî
tako." Kod većine stvarateljskih djela doduše nakon riječi
stvaranja govori se još i o Božjem činu. Ali tim postavljanjem čina
uz riječ očito je samo naznačeno kakvo je djelovanje imala Božja
riječ. Božja stvarateljska riječ stvara sama od sebe; ne mora je
Bog tek provesti u djelo. Kad se govori o riječi koja stvara sama
od sebe, ističe se prije svega kako se točno podudara nalog i
učinak: i bî tako. U tome se jasno očituje stvarateljska moć riječi
kojoj ne treba nikakva nadopuna.
Ta predodžba o stvaranju po riječi djeluje dalje sve do Novoga
Zavjeta. Pod njezinim se utjecajem Isus označuje kao stvarateljska
Božja Riječ: ,,Sve postade po njoj, i bez nje ne postade ništa" (Iv
1,3).
— Predodžba „stvaranje po riječi" veoma je važan naglasak u
teološkom shvaćanju svijeta. Ona osobito ističe Božju slobodu i
neovisnost, njegovo svjesno planiranje i njegovu volju. Očituje
kako Bog svime raspolaže apsolutno i bez truda. Otklanja mišljenje
da bi zemlja ili valovlje ili bilo koje područje kozmosa iz samih
sebe posjedovali stvarateljske snage.
-
20 II. CIKLUS -13. PISMO
— kao „stvarati“ 3. Ali ni svećenički prikaz nije htio stvaranje
činom zamijeniti stvaranjem koje se događa riječju, niti je htio
ono prvo isključiti kao nedovoljno. On ostav- lja izričaje o Božjem
činu, priznaje im dakle pravu izražajnu snagu. Dapače upotrebljava
osobitu riječ za Božje djelovanje: bara = „stvarati". — Riječ
„bara" značila je izvorno „razrezati, razdijeliti". U SZ
upotrebljava se samo
u smislu „stvoriti" i pridržana je samo Bogu. Tako SZ otklanja
poistovjetiti stvarateljski čin Božji s nekom zanatskom djelatnošću
koju približno označuju riječi „činiti, oblikovati". Ta riječ
„bara" ističe Božje slobodno i neusporedivo stvaranje, naglašuje
dakle Božju suverenost kao što je naglašuje i izričaj o
stvarateljskoj riječi.
— Tom riječi ili njezinom upotrebom nije još izrečeno stvaranje
iz ničega. Ona zaista ne znači ništa više nego li glagol „činiti" i
može značiti jednostavno oblikovanje onoga što već postoji.
Upotrijebljena je kad je riječ o sveukupnosti stvorenoga svijeta
(neba i zemlje, usp. Post 1,1) ili kad se govori o pojedinim
stvaralačkim činima, npr. pri stvaranju čovjeka (usp. Post 1,27),
vjetra (usp. Am 4,13) i oblaka (usp. Iz 4,5). S druge se strane
nije moglo misliti na neku prethodnu tvar kad se npr. kaže da je
Jahve stvorio tamu, nesreću i dolazak spasenja.
,,Ja tvorim svjetlost i stvaram tamu, ja stvaram sreću i dovodim
nesreću, ja Jahve, činim sve to. Rosite, nebesa odozgor i oblaci
daždite pravednošću. Neka se rastvori zemlja, da proklija
izbavljenje! Ja, Jahve, stvaram sve" (Iz 45,7sl).
— kao stvaranje iz ničega
4. lako stvaranje iz ničega nije čak ni u Svećeničkom spisu
izravno izrečeno, ipak u njemu ima prostora za nj tako da se
stvaranje iz ničega moglo nepo- sredno izreći u kasnijim vremenima
Staroga Zavjeta. — Prva riječ Biblije „U početku (stvori Bog nebo i
zemlju)" ne govori još sama za
sebe uzeta da je Bog stvorio svijet iz ničega. Ipak se ovdje
govori o apsolutnom početku Božjega stvarateljskoga čina. Prema
tome pisac se Svećeničkoga spisa neposredno ne bavi problemom je li
prije toga nešto postojalo. Ali zna se da SZ „izjavljuje o Bogu
samo ono što Boga ne podređuje nikakvu prethodnom svijetu i što ne
ostavlja dojam da utječe na Boga"5 Ako se to uzme u obzir, onda
početak povijesti što ga je izveo Bog, označuje početak bez ičega
prethodnoga, bez ičega „što bi već prije toga Božjeg početnog čina
imalo bilo kakvu izvanbožansku opstojnost"6
— Tako je mogla nastati klasična formulacija iz kasnog vremena
Starog Zavjeta: „Molim te, dijete, pogledaj nebo i zemlju i sve što
je na njima i znaj da je sve to Bog načinio ni od čega" (2 Mak
7,28).
— Tako je gledano u cijelosti zaista već pripravljeno ono što se
filozofskom pojmovnošću u crkvenom naučavanju moglo izreći kao
„stvaranje iz ničega" tj. bez nekog već prethodnog bitka. To
„stvaranje iz ničega" naglašuje da je Bog strogo transcendentan
(„onostranost" nasuprot svijetu) i po bivovanju različit od svega
stvorenoga, da je potpuno iznad svijeta i svojom snagom moćan, ali
i da je svijetu priklonjen u naklonosti i dobroti kojoj nema
temelja izvan njega
________________________ 5) FOERSTER, čl. ktizo u: Theologisches
Wörterbuch zum Neuen Testament III. Stuttgart, str. 999-1034, ovdje
str.
1011. 6) DELITZSCH, F, Commentar über die Genesis. Leipzig 1860,
str. 92.
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 21
samoga:on je poklonio svijetu postojanje. Svijet pripada Bogu,
ali on nije Bog. Tko se osloni na taj nauk, povjerava se onomu koji
je o sebi rekao: ,,Ja sam prvi i ja sam posljednji" (Iz 44,6), onaj
koji oživljuje mrtve i ono što nije zove te bude" (Rim 4,17).
Vjera u stvaranje kao radosna poruka
2.13 Time je već natuknuto značenje poruke o stvaranju: kako ona
čovjeku omogućuje shvatiti samoga sebe i svijet oko sebe.
— Svijet je siguran 1. Na prvi pogled izgleda da je svijet
izričajem „stvaranje iz ničega" nekako umanjen u svojoj vrijednosti
i dostojanstvu. „Stvaranje iz ničega" kao da ga je prepustilo
ništetnosti i izručilo ništavilu. No uvjerenje o stvaranju iz
ničega upravo to ne izriče. U zbilji je time čovjeku rečeno nešto
čudesno pozitivno, nešto što raduje i oslobađa: ako je svijet
stvorenje, što znači da je ovisan samo o Bogu, onda to znači da on
ima svoj temelj i smisao o Bogu. Poruka o stvaranju priopćuje
čovjeku da se on može usidriti, utemeljiti i naći sigurnost u
jedino sigurnom temelju, naime u Bogu.
u Bogu
2. Da je vjera u Boga Stvoritelja radosna vijest, očituje se
naročito onda kad se osvrnemo na oba danas proširena protumišljenja
koja niječu stvarateljski značaj svijeta.
— Svijet ne proizlazi iz čistog slučaja i slijepe potrebe
—1970. zastupao je francuski biolog Jacques Monod (Monod,
1910—1976) u svojoj knjizi „Slučaj i potreba" s velikom žestinom
tezu: Sve što postoji zahvaljuje to „igri slučaja". Monod tu misli
na apsolutno slijepi slučaj, koji nije niti element neke veće
uređene cjeline. Ali ako — treba primijetiti — slučaj vlada
svijetom, ako je on prauzrok svega što postoji, onda svijet postaje
nekim prisilnim domom u kojem se čovjek mora braniti od slučaja.
Onda svijet ne posjeduje nikakvo zajamčeno smisaono obličje, nego
je čovjeku — i njemu potpuno samome — prepušteno kroćenje slučaja.
To pak znači beskrajnu preopterećenost čovjeka: od njega se očekuje
da sam stvori smislen opstanak u svijetu slučaja. Posljedice te
preopterećenosti imadu danas dvojako lice: ili strah i rezignaciju
koji se pojavljuju kada čovjek spozna da mu smisao uvijek iznova
izmiče, da mu ne uspijeva osmisliti jedan apsurdno-slučajan svijet;
ili je pak čovjek toliko opterećen prisilom da stvori neki smisao,
da samoga sebe i sve drugo u tom pravcu iscrpi, a da nikada nije
mogao postići cilja. Sve ljudske djelatnosti stavljaju se u službu
toga cilja. A sve što se po radu u najširem smislu ne uklapa u
proces stvaranja smisla, potiskuje se na rub: bolestan čovjek, star
čovjek, „beskoristan" čovjek. Tako pak nastaje strahovito
osiromašenje i kljaštrenje čovjeka. Iz toga je jasno razvidno da
upravo vjera u stvaranje, koja ispovijeda da Bog jamči za temelj,
poredak i smisao svijeta, čovjeku zajamčuje čovještvo.
Može se, naravno, primijetiti: to su samo zahtjevne tvrdnje;
ništa nije dokazano. Ipak treba reći: vjera se u stvorenje
neizravno potvrđuje time što se mjeri po posljedicama koje iz nje
proizlaze. Taj oblik neizravnoga dokazivanja za članak vjere ima
dugu predaju: vjerski članak o kome se razmišlja (ovdje vjera u to
da Bog stvara svijet) postavlja se kao hipoteza i prosuđuje se jesu
li se posljedice koje proizlaze iz hipoteze obistinile u stvarnosti
i u borbi za stvarnost. Time vjerski članak nije dokazima
po-tvrđen, ali je dobio potvrdu na neizravan način.
-
22
— Ljudi su pred svojim Stvoriteljem svi jednaki
II. CIKLUS - 13. PISMO
Uostalom pretpostavka apsolutno slijepog slučaja nije danas,
kako to Monod pretpostavlja, jedini način razmišljanja. Svakako se
može i mora reći da se evolucija, koliko je poznajemo, provodi
isprobavanjem mogućnosti, nekim načinom „slučajne igre". Unatoč
tome može se pretpostaviti da „pojedini slučaj nije time ništa
manje podvrgnut nekom pravilu u sklopu cjeline"7, da dakle —
primijenjeno na evoluciju — upravo po eks-perimentu, pokušaju i
slučaju sve stvoreno napreduje prema cilju koji mu je Bog
predodredio.
Pa i Monodova je teza napokon na vjerovanju utemeljeno
tumačenje, nikako strogo dokazan zaključak.
— Druga alternativa vjere u stvaranje koju danas susrećemo jest
uvjerenje dijalektičkog materijalizma da je svijet učinak nužnog
procesa neosobno zamišljene materije. Prauzrok svega što postoji
nije slučaj, nego nužni razvoj materije.
Dijalektički materijalizam jest u marksizmu (usp. Pismo 1/2.14 i
Pismo 3/3.23.2) prošireno uvjerenje da su se svijet i povijest
razvili iz materije u stalnoj izmjeničnosti teze i antiteze koje su
se uvijek iznova u sintezi dokidale, razvijale i još se uvijek
razvijaju.
Ali iz toga uvjerenja proizlazi slika čovjeka koja protuslovi
njegovoj slobodi i dostojanstvu. Čovjek je samo proizvod
materijalnih odnosa i ujedno sredstvo za postizavanje svrhe;
ispunjenje smisla ne može naći on sam, nego jedino utopističko
društvo budućnosti kojemu je on žrtvovan.
Vjera u stvaranje suprotstavlja se tim dvama stavovima ukoliko
svijet i čo-vjeka promatra kao učinak slobodnoga stvaralačkoga
osobnoga Božjega djelovanja. Time čovjeka veže uz osobu koja mu
obećava povjerenje, sigurnost i smisao te ga oslobađa od pritiska
djelovanja i najraznovrsnijih prisila. Punim čovještvom može čovjek
živjeti samo onda kad osjeća daje zaštićen u svijetu za čiji
temelj, poredak i smisao jamči Bog.
3. Vjera u stvaranje ustanovljuje najradikalniju razliku koja u
stvarnosti postoji, razliku između Stvoritelja i stvorenja. Time
što je naglašena ta razlika relativizirane su sve druge
različitosti koje se na svijetu nalaze. Štoviše ne-posredna
posljedica vjere u stvaranje jest uvjerenje da je sve stvorenje
povezano u zajedništvo sučelice onom Jednom koji je sasvim
drugačiji, tj. Bogu Stvoritelju. Tako vjera u stvaranje utemeljuje
najosnovniju jednakost svih ljudi: sve je Bog pozvao na život i svi
se njemu vraćaju: car i prosjak, gospodar i kmet, bogataš i
siromah. Svi su oni jednaki kao stvorovi. Gdje se poriče da je Bog
Stvoritelj različit od stvorova i time niječe i jedina velika
razlika u zbiljnosti, postoji velika opasnost da čovjek sam
uspostavi nagla-šene razlike među stvorenjima „pobožanstvujući"
stanovite vrednote stvorenja, tj. da nešto proglasi vrhovnom
vrednotom nasuprot drugima (društvo nasuprot pojedinca, jednog
čovjeka nasuprot drugima). Vjera u stvorenje postavlja, naprotiv,
sve stvoreno načelno na istu razinu. Tako ona oslobađa čovjeka i
druge vrednote stvorenja one uloge koju ne mogu igrati, tj. da budu
sami na neki način „božanstva".
________________________ 7) KANT Immanuel, Kritik der reinen
Vernunft, B 807.
-
CIKLUS -13. PISMO 23
— Božja ljubav oslobađa čovjeka
4. Sveto Pismo pokazuje na različite načine da je Bog bio i da
jest u svom dje- lovanju apsolutno suveren i slobodan. Tome je
nasuprot u svim vremenima
bilo glasova koji su zastupali da je Bog morao stvoriti svijet,
da je dakle Bogu bilo potrebno stvorenje.
Pjesnik Angelus Silesius (kršten 1624, umro 1677) izrekao je to
u ovom stihu: „Ja znam da bez mene Bog ni trenutak živjeti ne može;
ako se pretvorim u ništa, morao bi on od muke izdahnuti." U tom je
stihu najzaoštrenije izrečeno da je Bogu potrebno stvorenje: Bog ne
može opstati bez mene.
Kao razlog takvu mišljenju navodi se: Bog treba čovjeka jer Bog
želi biti ljubav. A ljubav treba partnera kojega ljubi. Time
stvaranje postaje potrebom da Bog može ljubiti. Tome nasuprot Pismo
uporno tvrdi da stvaranje proizlazi iz potpuno slobodne volje
Božje.
I crkveno je učiteljstvo isticalo tu istinu kao obavezan nauk
protiv različitih osporavanja Božje slobode. Na prvom Vatikanskom
saboru rečeno je: Bog je sve stvorio „svojom dobrotom i svemoćnom
snagom — ne da bi uvećao svoje blaženstvo, niti da bi stekao, nego
da bi objavio svoje savršenstvo po dobrima koja stvorovima daje
posve slobodnom odlukom volje" (Denzinger, 31. izd., br. 1783).
Tom istinom, da dakle stvorenje izvire iz Božje slobode,
izrečeno je opet nešto što snažno oslobađa svijet i omogućuje
čovjeku da dublje shvati sebe. Ja si mogu reći: ja nisam kotačić u
procesu kojim Bog nastaje sam od sebe; Bog me ne treba, nego su
svijet i ljudi plod najčistije, najnesebičnije ljubavi, ljubavi
koja ne traži — još jednom — u ljubljenom samo samu sebe. Svakako
je točno da je Bog ljubav i da Bog izvodi čin stvaranja da bi mogla
strujiti ljubav između njega i stvorenja. Ali Bog je oduvijek
ljubav i ne postaje tek po meni Bog ljubitelj. Bog koji je oduvijek
ljubav želi se, štoviše, objaviti u ljubavi onomu drugomu, onomu
koji nije on, naime stvorenju. U tom smislu Bogu nije potrebno
stvorenje. Kad je on ipak sve stvorio, učinio je to samo radi
stvorenja, da ga prihvati u ljubav što on oduvijek jest. Kada dakle
Pismo i predaja uče o Božjoj slobodi u stvaranju, žele izraziti
uvjerenje da svijet zahvaljuje svoj opstanak nesebičnoj Božjoj
ljubavi, da je on prostor ljubavi i da samo u ljubavi nalazi svoj
smisao.
— Bog daje udjela 5. Time je već nagoviješteno da sloboda
stvaranja u konačnici upućuje na tro- na svojoj ljubavi jednoga
Boga: na Boga komu ljudi nisu potrebni da bude ljubav, nego
koji
jest sam u sebi ljubav, tj. osobna razmjena, uzajamno davanje i
uzimanje u ljubavi. Bog koji u punoj slobodi stvara, obilježen je
stoga već osobnim do-gađanjem ljubavi. Stvaranje onda znači da Bog
prihvaća stvorenje u ljubav što on već oduvijek jest. Bog
Stvoritelj nije ni Bog iznad nas tako da bi svojom svemoći zgnječio
stvorenje, ali nije ni Bog ispod nas tako da bismo mu bili potrebni
da bi mogao biti ljubav. On je Bog s nama i u nama tako da nas
slobodno prihvaća u ljubav koja je on sam.
-
24 II. CIKLUS - 13. PISMO
2.2 Izričaji o stvaranju čovjeka kao izričaji o čovjeku
Slika čovjeka u Bibliji: — nadovezana na
izvanbiblijske predaje
Po SZ zauzima čovjek posebno mjesto unutar stvaranja.
2.21 I u izričajima o stvaranju čovjeka nadovezuje se SZ na
predaje svoje okoline.
1. Oko Izraela postojali su prikazi o stvaranju svega svijeta;
uz to je bilo prika-za o stvaranju pojedinih „kulturnih dobara"
(rasplodna stoka, žito, pijuk, prehrambeno i ljekovito bilje), no
prije svega bilo je prikaza o stvaranju čovjeka (potonje su predaje
dapače najstarije). Tih predaja drži se očito Post 2. Ali je i u
Post 1 po posebnom uvodu s božanskom samoodlukom (r. 26) razvidno
da je predaja o stvaranju čovjeka ugrađena u stvaranje svijeta.
— različita od
izvanbiblijskih
Slika čovjeka u Svećeničkom spisu:
2. Predaje kojima se poslužila Biblija jasno očituju, kao i sama
Biblija, zanima-nje za izričaje o stvaranju čovjeka, dakako iz
različitih razloga. — Zašto se svijet oko Biblije osobito zanima za
stvaranje čovjeka? To je
shvatljivo kad se zna da su se tekstovi o stvaranju na Starom
Istoku sastavljali i predavali sa sasvim određenom namjerom:
vjerovalo se da se iznošenjem tih kazivanja djelotvorno osigurava
opstanak svega što postoji, prije svega opstanak čovjeka.
— Po starozavjetnom shvaćanju, naprotiv, opstanak čovjeka
osigurava spa-senjska volja Božja. Starom Zavjetu važni su izričaji
o stvaranju čovjeka zato da može objasniti njegovo biće i njegovo
određenje. Oba izvještaja o stvaranju u Bibliji stavljaju čovjeka
na svršetak (Post 1), odn. u sredinu (Post 2) stvorenih bića. Drugi
tekstovi ističu na različite načine njegov položaj.
Prva dva poglavlja Postanka pružaju nam pritom različitu sliku
čovjeka: Post 1 pokazuje sliku čovjeka dostojanstvenih, vladarskih
osobina (što se ponovno nalazi u Ps 8). U Post 2 ima čovjek više
crte slabosti i nemoćnosti (kao npr. i u knjizi Jobovoj).
2.22 Lik je čovjeka u Svećeničkom spisu ocrtan ovim znamenitim
riječima: ,,l reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi
slična, da bude Gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci —
svoj zemlji — i svim gmizavcima što puze po zemlji!' Na svoju sliku
stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko
stvori ih" (Post 1,26sl). Veliko pitanje koje se odonda ovom tekstu
postavlja glasi: U čemu je čovjek slika Božja i kako treba shvatiti
njegovu sličnost s Bogom?
— Božji predstavnik
i zastupnik 1. Izričaj iz Post 1 može se zaista ovako tumačiti:
„Čovjek je stvoren kao slika
Božja. Slika Božja predstavlja na Starom Istoku božanstvo i
zastupa ga;'ona djeluje i za božanstvo' te je nosilac njegove moći.
Ako se to primijeni na sliku i priliku Boga u čovjeku, onda iz
takva shvaćanja slike proizlazi ovo: čovjek je označen kao
predstavnik i zastupnik Božji na ovom svijetu. Bog se po njemu želi
objaviti i vršiti svoju vladarsku moć. Stoga Božja riječ na nj
izričito prenosi vlast nad svim stvorenjima i nad cijelom
zemljom."8
__________________________________
8) SCHREINER, Josef, Die Gottebenbildlichkeit des Menschen in
der alttestamentlichen Exegese, in: Personenverständnis in der
Pädagogik und ihren Nachbarwissenschaften, (izd. Josef Speck),
Münster 1967, str. 50—65; ovdje str. 61. Istaknuo izdavač.
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 25
— uništavatelj 2. Taj je čovjekov zadatak posljednjih godina
naišao na najoštriju kritiku. stvorenja? Istraživanje poznatog
„Club of Rome" (usp. Pismo 1 /2.15.1) o „Granicama
rasta" pokazuje da čovječanstvo stoji pred kaosom jer
pljačkanjem naše planete i njenih zaliha te razmnožavanjem
pripravlja svoju vlastitu propast. Denis Meadows (čitaj: Midous),
pisac te studije, smatra da iza stava čovjeka koji uništava sam
sebe stoji stanovita slika čovjeka, naime slika čovjeka
židovsko-kršćanske predaje. Ta bi se slika čovjeka — želimo li
preživjeti — morala zamijeniti jednom drugom slikom čovjeka.
„Jedna slika čovjeka, slika koju zastupaju odobravatelji
neograničenog rasta jest homo sapiens (= čovjek sadašnjosti), jedno
sasvim osobito stvorenje, stvorenje kojemu njegov jedinstveni mozak
daje ne samo sposobnost nego i pravo da sva ostala stvorenja i sve
što svijet može ponuditi iskoristi za svoje kratkoročne svrhe. To
je prastara slika čovjeka, čvrsto usidrena u židovsko-kršćanskoj
predaji i tek pred kratko vrijeme još ojačana iz-vanrednim
tehničkim dostignućima nekoliko posljednjih stoljeća ... Nasuprot
tome stoji isto tako prastara slika čovjeka, ali ona je bliža
istočnjačkim religijama negoli zapad-njačkima. Ona polazi od toga
da je čovjek jedna vrsta među drugim vrstama, uklopljena u tkivo
prirodnih procesa ... Pristalice ovog mišljenja ... običavaju
pokazivati da se mno-go toga od čovjekove tehnologije i ljudskog
napretka moglo postići samo na račun pri-rodnih ljepota,
čovječnosti i društvene integracije i da oni koji su morali
pretrpjeti najveće gubitke na tim dobrima imaju najmanje udjela na
privrednom napretku."9
Meadows dakle smatra da nam načelna predodžba o neograničenom i
nezaustavljivom rastu dolazi iz židovsko-kršćanske predaje i da je
naposljetku usidrena u stvarateljskom nalogu: „Plodite se i množite
i ... zemlju sebi podložite", a tako i u shvaćanju da je čovjek
slika Božja i da stoga treba da vrši vladalačku moć nad zemljom.-
Jednak prigovor formulirao je već pisac Carl Amery u svojoj knjizi:
„Svršetak providnosti" (1972). Knjiga nosi značajan podnaslov
„Nemilosrdne posljedice kršćanstva". Autor tu dokazuje kako je
Biblija rastrgala harmoničke veze između prirode i čovjeka time što
je samosvjesnom čovjeku prenijela Božji nalog da vlada svijetom.
Uništavanje našega okoliša, a tako i već ranije istrebljivanje
nekih životinjskih vrsta, jesu za Amery-a „nemilosrdne posljedice"
toga nauka o stvaranju.
— odgovoran za 3. Je li taj prigovor ispravan? Svakako se može
reći da je od biblijskoga stvaratelj- stvaranje skoga naloga
proizašla ogromna pobuda čovjeku da se založi za svijet i da ga
preoblikuje. Nije slučajno da su se upravo na kršćanskom zapadu
razvile tehnika i civilizacija. Ali iz toga ne proizlaze još
nikakve „nemilosrdne posljedice" za svijet. Upravo po
biblijsko-kršćanskom vjerovanju čovjek kao slika Božja — tj.
povezan s Bogom, koji se u čovjeku želi očitovati i vršiti svoju
moć — i u stalnom odnosu s Bogom treba da sve stvoreno preuzme i
razvija. To znači prije svega da je on pred Bogom odgovoran za
stvoreni svijet koji mu je povjeren. Kako je vladarska dužnost
kralja brinuti se da narod i svaki pojedinac u njemu dođe do svoga
prava tako se čovjek kao „namjesnik" Božji mora brinuti da svijet i
sva bića u njemu budu i mogu postati ono što treba da budu. On je
pred Bogom odgovoran za sve što čini od stvorenja koje mu je
povjereno. Osim toga ne smije se previdjeti da je Bog čovjeku
njegov zadatak povjerio u riječi blagoslova. To znači: čovjekov rad
unapređuje život samo uz Božji blagoslov: samo ako je podređen
Božjoj volji, bit će njegovo djelovanje us-pješno za stvoreni
svijet. Ljudi ne smiju oblikovati povijest niti stvarateljski
djelovati po vlastitim samovoljno izabranim pretpostavkama, nego
samo po
________________________________
9) Predavanje 15.10.1973, u Frankfurtu.
-
26 II. CIKLUS - 13. PISMO
Božjoj blagoslovnoj pretpostavci. Stoga se iz stvarateljskoga
naloga i iz od-ređenja čovjeka kao slike Božje ne može izvesti da
čovjek može sa svijetom činiti štogod želi: stvarateljski nalog
nije jednostavno vjerska formulacija novovjeke civilizacijske
zamisli. Gdje god čovjek svijet oštećuje ili ga razara, ne radi
više pod uvjetima blagoslova; onda on nije više slika Božja, oblik
Božje pojave. Stoga potencijalno razaranje svijeta uslijed
prekomjernog iskorištavanja i iskrivljenih zahvata u prirodni sklop
svijeta nije više na crti stvarateljskoga naloga, nego iskrivljuje
sve što je ondje rečeno i zamišljeno. Kao namjesnik Boga, koji se
brine za svoja stvorenja, ne može se on odreći ni zadaće da promiče
i unapređuje stvorena bića. Božji nalog povjeren čovjeku — to je
natuknuto ponovljenom uporabom izraza ,,slika (Božja)" — nije
njegovim grijehom dokinut (usp. Post 9,1—6); on se onamo od Adama
predaje njegovim potomcima (usp. Post 5,1—3).
Jahvistička 2.23 Drugačiji lik čovjeka skicirao je Jahvist. On
stoji u napetu odnosu prema liku slika čovjeka čovjeka u
Svećeničkom spisu.
Konačni redaktor Petoknjižja (u 5. st. pr. Kr.) ostavio je oba
nacrta o stvaranju čovjeka, pače je smjestio neposredno jedan do
drugoga. Ne boji se napetosti koja je time nastala. Može se
pretpostaviti da je mislio kako tek oba ta poimanja zajedno spojena
bitno izražavaju stvorenu čovjekovu egzistenciju pa se nije htio
odreći ni jednoga ni drugoga.
— Bog ga podr- 1. Jahvist naglasuje kako je čovjek slab i krhak
jer je stvoren iz praha zemalj- žava premda skoga i životnoga daha
koji mu je Bog udahnuo i po kojemu je tek postao
živim stvorom.
Jahve može taj dah života opet oduzeti, kako kaže Ps 104, koji
tu misao dalje razvija: „Sakriješ li lice svoje, tad se (stvorenja)
rastuže; ako dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju" (Ps
104,29). Očito je ta Jahvistova slika čovjeka već pod utjecajem
narednoga izvještaja o prvom grijehu. Time je izrazio važnu stranu
čovjekova bića: sklonost na zlo, trpljenje, slabost. Nije posve
zaboravljena ni ona druga strana čovjekove veličine i nadmoći, kao
što pokazuje npr. zgoda gdje čovjek nadjeva imena životinjama (usp.
Post 2,19sl). Ne smije se dakako previdjeti da je krhki čovjek po
Jahvistu potpuno u ruci Boga, koji ga želi spasiti,te je čovjek u
toj ruci i zaštićen.
— Bog ga zove na neotuđivo dostojanstvo
2. I ta poruka Svetoga Pisma ima važne posljedice:
— Upravo zbog toga što je čovjek slab i krhak i što sam ne
posjeduje dah života, nego ga je primio, ostaje on neminovno upućen
na Boga. On ne može sam stvoriti smisao svoga postojanja, on ostaje
skroz naskroz ovisan o Bogu. Ako tu ovisnost niječe, upropašćuje
time samog sebe i svoje vla-stito biće, koje može postići puninu
samo priznavajući i prihvaćajući odnos prema Bogu. Što dakle čovjek
više živi svoj odnos prema Bogu, to je više čovjek. Prema tome
ovisnost čovjeka o Bogu nije suprotna nego sukladna s istinskim,
ispunjenim, slobodnim čovještvom.
— Upućenost čovjeka na Boga i njegov odnos prema Bogu jesu
konačno i temelj njegova dostojanstva i nepovredivosti. Postoji
doduše u čovječanstvu — unatoč nečovječnosti — spoznaja da se s
čovjekom ne smije postupati kao s nekom stvari, da on dapače ima
neotuđivo dostojanstvo. Ali kako se može obrazložiti to shvaćanje?
Dodjeljuju li mu drugi ljudi to dostojanstvo?
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 27
Onda bi mu ga drugi ljudi mogli i oduzeti! Ne, čovjek može biti
izuzet od zahvata drugoga čovjeka i može biti priznat u svojem
nepovredivom dostojanstvu samo onda ako se promatra u njegovu
odnosu prema Bogu. Dostojanstvo i nepovredivost čovjeka osnivaju se
na tome da čovjek stoji u odnosu prema Bogu, da ga je Bog „pozvao
po imenu". Bog hoće da njega pogađa ono što pogađa čovjeka.
Tako je sav čovjekov život izuzet od zahvata drugih ljudi:
„Tražit ću obračun od čo-vjeka za njegova druga, tražit ću obračun
za ljudski život" (Post 9,5).
— Bog zove čovjeka po imenu. U tome leži i njegova nada. Mi
ostajemo zauvijek oni koje je po imenu zazvao. Za svakoga
pojedinoga čovjeka vrijedi riječ: ,,Sada ovako govori Gospodin,
koji te stvorio ... koji te sazdao...: 'Ne boj se, jer ja sam te
otkupio, imenom sam te zazvao, ti si moj!'" (Iz 43,1).
Stoga je začeti čovječji život izuzet od zahvata roditelja i
život starih i zaostalih ljudi od zahvata društva. Ako roditelji
rode dijete, onda su sazdali nešto čime više ne mogu raspolagati
(kako npr. umjetnik može raspolagati umjetninom koju je stvorio).
Rađanje je više nego nastavak biološkog života. Bog zove novi život
„po imenu". On je onaj koji svakomu udahnjuje njegov ,,dah života"
po kojem čovjek zauvijek stoji u odnosu prema Bogu i ostaje upućen
na njega.
2.3 Stvaranje kao uzdržavanje svijeta
Svijet zahvaljuje skroz naskroz svoj opstanak Bogu. On trajno
ovisi o njegovu stvarateljskom djelovanju. Potpuno je ovisno o Bogu
hoće li svijet nestati ili opstati. Ali SZ je uvjeren da je ovaj
svijet zaštićen Božjom vjernošću. Odgovor čovjeka na to jest
zahvalnost i veličanje Boga za tu njegovu stvarateljsku vjer-nost.
Izričaje o stvaranju u Bibliji treba na kraju krajeva shvatiti kao
takvo ve-ličanje.
Kako je Bog sve stvorio tako on može — s gledišta SZ —
opstojnost svega opet poništiti, a da time ne umanji svoju veličinu
i da za to nikomu ne mora polagati račun. Sve što postoji zbog
svoje je stvorenosti ne samo podložno prolaznosti nego mu Jahve
može oduzeti opstanak. To vrijedi za svako pojedino biće, u
skrajnjem slučaju i za sveukupnost stvorenoga, nebo i zemlju.
Svijet trajno 2.31 ovisan o Bogu
,,U početku utemelji zemlju, i nebo je djelo ruku tvojih.
Propast će, ti ćeš ostati, sve će ostarjeti kao odjeća. Mijenjaš ih
poput haljine, i nestaju: ti si uvijek isti — godinama tvojim nema
kraja" (Ps 102,26 si). „Sakriješ li lice svoje, tad se rastuže; ako
dah im oduzmeš, ugibaju i opet se u prah vraćaju" (Ps 104,29).
No pokraj toga stoji drugo iskustvo starozavjetnog čovjeka: da
Jahve podržava opstojnost svijeta i svih bića. On se brine da
svijet ponovno ne padne u kaos. On ne da moru da prijeđe svoje
granice i stalno drži čvrste temelje zemlje. Po-redak svijeta i
njegov opstanak njegovo su djelo. On se brine za sva živa bića.
Bog uzdržava 2.32 svijet
„Pokrio si je (zemlju) vodama bezdanim kao haljinom, iznad
bregova stajahu vode; na tvoju se prijetnju povukoše, od tvoje
grmljavine zadrhtaše. Bregovi se digoše, doline spustiše na mjesto
koje si im odredio. Odredio si granicu koju ne smiju prijeći, da
opet ne pokriju zemlju ... Kako su brojna tvoja djela, o Jahve! Sve
si to mudro učinio: puna je zemlja stvorenja tvojih. Eno mora,
velika i široka, u njemu vrve gmazovi bez broja, životinje male i
velike. Onud prolaze nemani, Levijatan kojeg stvori da se igra u
njemu. I
-
28 II. CIKLUS - 13. PISMO'
Uzdržavanje svijeta:
2.33
sva ova bića željno čekaju da ih ti nahraniš na vrijeme. Daješ
li im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima" (iz Psalma
104). Knjiga Mudrosti ovako obrazlaže to svedržateljsko djelovanje
Božje: ,,Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš nijedno koje si stvorio.
A kako bi išta moglo opstojati ako ti ne bi htio? Ili se održati
ako ga ti nisi u život dozvao?" (Mudr 11,24sl). Prema tome u
stvaranju je već uključena volja da sve stvoreno ostane. To se može
zaključiti i iz svećeničkoga prikaza stvaranja. Nije tu riječ
jednostavno opostanku svijeta. Pisac ističe bogomdani poredak
upravo zato da bi na taj način izgnanike u sužanj-stvu ohrabrio
vjerom da Bog uzdržava što je stvorio(usp. 1.43.2). — U Savezu je s
Noom (Post 9) još očitije da Bog uzdržava svijet. To je sadržaj
Saveza: on donosi Božje obećanje da se svijet nikada više neće
vratiti u kaos, pa ni unatoč ugroženosti koja se skriva u čovjekovu
grijehu.
Da Bog u svojoj vjernosti podržava opstojnost svijeta, smatra se
u Svetom Pismu općenito utemeljeno time što Bog neprestano
stvaralački djeluje. Možda je to isto uvjerenje izraženo i u
svećeničkom prikazu subotnog počinka Božjega.
— Božjom djelatnošću
— Božjim subotnim počinkom
1. Ako čitamo Psalme i Deuteroizaiju, stječemo dojam da Bog po
svojoj dje-latnosti uzdržava sve stvoreno. To uzdržavataljsko
djelovanje jest stvaratelj-sko djelo, ali se ne očituje kao trajno
ponavljano stvaranje. Štoviše, Jahve podržava opstojnost svega što
je jednom stvorio, održava to unatoč navali snaga prolaznosti,
smrti, propasti i ugroženosti. U tom duhu ispovijeda Nehemija: ,,Ti
si, Jahve, jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima i
vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima.
Ti sve oživljavaš i vojske se nebeske tebi klanjaju" (Neh 9,6).
2. Ako se s prvim poglavljima knjige Postanka shvati da se
opstanak svijeta podržava bogomdanim poretkom, onda se i u
„subotnom počinku" Božjem iz svećeničkog izvještaja o stvaranju
može naći temelj zašto svijet dalje traje i potvrda da traje:
dodatnim stvarateljskim zahvatima Bog ne remeti stanje, poredak
stvorenoga. Ta opasnost doduše ne postoji osim onda kad bi Jahve
želio poremetiti i uništiti svoje vlastito djelo. Ali on je
počinkom sedmog dana proglasio svoje djelo završenim (usp. Post
2,2sl). Ujedno on svojim stvaralačkim počinkom omogućuje da sada na
stvorenom i uređenom svijetu može početi čovjekova povijest. Ujedno
Božji počinak sedmog dana utemeljuje sedmodnevni tjedan i time
odlučujući poredak, životni ritam, održavanjem kojega je Božji
narod priznao moćnog, spasovoljnog Boga.
Izričaji o stvaranju i uzdržavanju svijeta - vrhunac su
slavljenja Boga
2.34 Biblijski izričaji o stvaranju zasigurno žele izvijestiti o
postanku svijeta. Ali oni služe više slavljenju Boga. Jedan od
bitnih razloga da su oni preuzeti u vjerske predodžbe Jahvina
naroda bilo je slavljenje Boga Izraelova, isticanje njegove moći,
mudrosti i obazrivosti, uzvišenosti, nadmoćnosti i
jedinstvenosti.
Tako su Psalmi, u prvom redu hvalospjevi, puni prisjećaja na
Božje stvarateljsko djelovanje. Tom se temom osobito bave himni
(usp. Ps 8;104). Novi Zavjet nastavlja tu predaju. Ona je zadržana
u Apostolskom vjerovanju. „Vjerujem u ... Stvoritelja neba i
zemlje" i tu je vjernički hvalospjev Ocu, o kojem Vjerovanje
govori.
Pri uporabi izričaja o stvaranju treba imati na pameti ovo: oni
žele u prvom redu biti hvalospjev Bogu koji je sve stvorio, a ne
točan opis načina kako je svijet nastao. Božjem se narodu ne čini
da je za njegovu vjeru potrebno točno znati
-
II. CIKLUS - 13. PISMO 29
kako je Gospodin sve učinio, nego mu se važnim čini ovo: ,,Velik
si i slavan, Gospode! U sili divan i nepobjediv! Sva stvorenja
tvoja tebi neka služe, jer ti samo reče, i postadoše; posla duh
svoj, i on ih oblikova. I glasu tvome nitko ne odolje. Planine će
se iz temelja s vodama potresti, hridi će se pred tobom kao od
voska istopiti, ali prema onima koji te se boje, ti ćeš i tada
milostiv biti" (Jdt 18,13sl).
2.4 Zadaci
1. Kojim se izrazima služi SZ kad govori o stvarateljskom djelu
Božjem i što se njima že